Forum Klix.ba

Prije svega, zelim unaprijed reci da ovom temom ne zelim, gluho bilo, umanjiti tragediju koja je zadesila sve nas globalno i sve nas pojedinacno agresijom na BiH 1992. - 1995. Postujmo zrtve i sve one koji su osjetili zalost zbog ratnih djejstava, iz bilo kog direktnog razloga. Ja prvi sam izgubio nesto najvrijednije u ratu, ali ipak sam se odlucio na ovu temu. Takodjer, ukoliko moderator misli da je neprikladna, neka je ukine, bez ikakvih suvisnih pitanja s bilo cije strane. Ova tema nema tendencije glorificiranja agresije niti bilo kakvog sukoba.

A inace, tema je ovakva: Ja licno imam, pored tih losih, i mnogo lijepih iskustava i sjecanja iz rata. Proveo sam ga u Sarajevu, nisam mak'o odavde, i sad nakon svega mi je ipak drago sto je to tako. Prvi put sam zapalio u ratu, zaljubio se preko usiju, dozivio najbolje derneke koje nikad vise necu, radio gluposti od kojih mi se dize kosa na glavi sada... Helem, u neku ruku, u nekim trenucima, uzivao sam. I mislim da takva iskustva sada sigurno ne bih nosio u sebi da se ona nisu desila u ratno vrijeme. Cak sam i najbolju konzerviranu govedinu u vlastitom soku probao u ratu, i vjerujte da trenutno ni u jednom bosanskom granapu ne mozete naci nista slicno.

Dakle, zelio bih razmjenjivanje slicnih iskustava pokrenuti ovdje. Opet bih ponovio, bez glorificiranja agresije i njenih posljedica niti pokusavanja svjesnog ili nesvjesnog vrijedjanja ikoga, zelio bih da temu odrzavate u nekom prijateljskom i pacifistickom tonu.

Cary Grant wrote:Prije svega, zelim unaprijed reci da ovom temom ne zelim, gluho bilo, umanjiti tragediju koja je zadesila sve nas globalno i sve nas pojedinacno agresijom na BiH 1992. - 1995. Postujmo zrtve i sve one koji su osjetili zalost zbog ratnih djejstava, iz bilo kog direktnog razloga. Ja prvi sam izgubio nesto najvrijednije u ratu, ali ipak sam se odlucio na ovu temu. Takodjer, ukoliko moderator misli da je neprikladna, neka je ukine, bez ikakvih suvisnih pitanja s bilo cije strane. Ova tema nema tendencije glorificiranja agresije niti bilo kakvog sukoba.

A inace, tema je ovakva: Ja licno imam, pored tih losih, i mnogo lijepih iskustava i sjecanja iz rata. Proveo sam ga u Sarajevu, nisam mak'o odavde, i sad nakon svega mi je ipak drago sto je to tako. Prvi put sam zapalio u ratu, zaljubio se preko usiju, dozivio najbolje derneke koje nikad vise necu, radio gluposti od kojih mi se dize kosa na glavi sada... Helem, u neku ruku, u nekim trenucima, uzivao sam. I mislim da takva iskustva sada sigurno ne bih nosio u sebi da se ona nisu desila u ratno vrijeme. Cak sam i najbolju konzerviranu govedinu u vlastitom soku probao u ratu, i vjerujte da trenutno ni u jednom bosanskom granapu ne mozete naci nista slicno.

Dakle, zelio bih razmjenjivanje slicnih iskustava pokrenuti ovdje. Opet bih ponovio, bez glorificiranja agresije i njenih posljedica niti pokusavanja svjesnog ili nesvjesnog vrijedjanja ikoga, zelio bih da temu odrzavate u nekom prijateljskom i pacifistickom tonu.

Cary, ne mislim da temu treba ukidati, šta više...Dopada mi se. I ja sam u ratu izgubio najmilije, ali, vjeruj mi,često se, s radošću, sjetim nekih događaja, susreta, ljudi....
Maloprije mi pade na pamet, kad smo dobili , od jedne fine žene, jedno jedino jaje. I, naravno, s jajetom je došla i dilema: Kako ga najpametnije iskoristiti. Ideju nam je dala komšinica Jaca, ponudila se čak i da je realizira: Napraviti majonezu...Ulje, brašno, malo soli i to veličanstveno jaje. Jaca napravi smjesu, počinje je mutiti, produkt njenog rada, liči na sve osim na majonezu...Ukus nikakav....Jacin projekat je propao, no, nism ose plaho ljutili na nju Iako joj i danas znam reći , u šali, da joj taj momenat halaliti neću

Kad si pomenuo konzerviranu govedinu, uh, koja li je radost bila kad su , u humanitarnoj, dijelili lunch pakete...Pa, kad bi nas zapala chicken ala King... No, jedna me stvar znala nervirati skoro ko granate. Kandilo, kad povuče vodu, pa počne pucketati i nikad da prestane

I ja sam ti počeo s cigarama, u ratu. Uh, rahatluka, kad bi ujutro, danim akada sam bio kući, sjeo, pa uz kafu, koje je, jednostavno, uvijek moralo biti , imao da zapalim dvije -tri cigare...Ma, tad m ije sve bil oravn odo mora

Rat je pokazao ono najgore i ono najbolje u ljudima. Ne bih o prvom ali imam osjećaj da se tada uglavnom moglo vidjeti ko je u kojoj grupi od ove dvije, danas .... ne znam, ... nikad ne znas na cemu si, šta se krije ispod površine.

I da tako smo se radovali malim stvarima a koje su opet tada bile tako velike, danas su apetit porasli, koliko god ljudi imaju - malo je. I ništa nije bilo teško, kad se sjetim šta se sve radilo, istrpilo, ... da bi opet na kraju bio zadovoljan postignutim. Iskreno, ponekad pomislim kada bih danas ulozio toliko napora i truda, gdje bi mi bio kraj ...

ja sam k'o konj jeo ono mlijeko u prahu.. ..meni je to bilo super..i naravno vec spomenuti lanč paket..(moram napisati na nasem..ako vfulim na eng. opet ćeme fahrin peglati za lansirani paket.. )..pa kikiriki puter..mmmmmmmmmmmm.. ..pa oni sokovi u prahu..sav ti jezik poslije bude crvenn(šeri.. )..meni je dobar bio i onaj keks od 20-30 godina.. ..ikar nisam jeo..valjda sam zato danas 'vako pametan.. ..daj boze da ga i nensi nije jela.. ..jesu granate handrile..ali takvu solidarnost među ljudima mislim da vise nikad necu doživjeti!

Sjajno... upravo je to onaj smjer u kojem sam zelio da se siri diskusija...

Harry - jedan odlican osvrt, svi oni napori ulozeni zbog, sada gledajuci, banalnih stvari... a pogotovo kako su se ljudi izmijenjali i njihovi karakteri...

Kas spomenu lanč pakete - mi smo se uvijek uvaljivali kod ovih starijih što su dijelili humanitarnu (tada sam naučio da je najbolji način da odmastiš ruke da ih natrljaš brašnom ), kako bi birali lanč pakete za sebe. Bili su označeni brojevima, ne znam... 12tak različitih meščini ili više, ko će se sjetit... al znali smo napamet šta je u kojem od onih glavnih jela... A još kad se trefi M&M... ejsss mubarek dan.

Al šta mi neku dan naumpade, gledam neki film i dvojica ljudi pilaju balvan ima pet metara u prečniku onom golemom pilom. Automatski mi se pojavio flash u glavi kako sam to u nekoliko navrata radio u ratu, i sjetio sam se da mi je to tada bio, i još uvijek je, jedan od najgorih i najtežih poslova koje čovjek može činiti. Pilat' drva. Još kad je sirovo pa samo škripi ona pila... uhhh. To i nije lijepo iskustvo al eto nadošlo, isplivalo... al s druge strane valjda ne bi nikad ni znao kako je... Sva su iskustva vrijedna.

I vala je bilo fino spavat' kad nema struje. Kad se nije rokalo vani, naravno. Mrak, tisina, ne ulazi mi svjetlo od bandere u sobu... Neki dan nestalo struje u dijelu naselja, nestalo i kablovske, a ja fino caj, i na prozor. Nekako mi fino onako gledati mrak i sjecati se tih dobrih momenata... Kako je raja bila super...

kad nam podjele cokolade i malo "boljih" konzervi znali smo da nas salju tamo dje najgutavije...

A ljudi, vidis meni je vise puta naumpadala ovakva stvar i manje-vise uvijek imam taj isti utisak, mada sam rijetko to smio podijeliti sa nekim, a sam sam sve konto da sam dodatno opičen tim ratom Čuj nekom reć da je u ratu bilo fino!!

Hehe, al sto se tiče majoneze i tih milion ratnih načina za spravljanje, jedina gora stvar je čini mi se bio onaj eurokrem.... jooooooj

Al glavno je bilo, kad god koji recepAt dodje, uvijek kazu: eh sad je fakat ko praaaavi bilo eurokrem, bilo majoneza. Čak su i za pitu od leće govorili da je ko pravi burek

Meni je opet najdraze bilo to sto se nije u skolu moralo, bar ne zaprave Malo granate, malo snajperi i odmah se odgadja. Oni lijepi podrumi Saburine kada su nastavnici imali zaista srce.. U drugoj gimnaziji (prvi razred čini mi se) ja hemiju polago preko telefona - zapravo pardon - nisam ja polago nego jaran mi stariji nazvo profesoricu i odgovaro za zaključnu

Ludo dobra vremena svakako...

ali ovaj cirkus je nenadjebiv..cijeli grad gori..granata za granatom..skenderija u plamenu..a komsija stariji je im'o psa..haskija..k'o lutka..i dogovorio parenje negdje na skenderiji.i pita mene hoću li s njim.ja naravno..k'o dijete..hoću..i sad ja u kuću ulazim..mama odoh ja do skenderije..žena gleda..ne može da vjeruje..kaže kakve bolan skenderije..šta ćeš dole..kad ja: da parim vajtoka.. ..i..naravno..ne odoh!

E trebo si vala oparit vajtoka pa sta bude da bude

s ove distance..bolje živa glava..

Sve ovo mozemo pripovijedati i shvatiti samo mi koji smo bili dio toga. Kad pricam s nekim koji nije to prozivio, na njihovim licima mogu se vidjeti ili nerazumijevanje ili zaprepastenje.
Skoro sam slusao covjeka koji je prezivio logor. Kad su ih odveli na strijeljanje i postrojili pred jamu, on je skocio cim je se zapucalo, tako da ga je metak samo pogodio u ruku. Kad su cete otisle, izvukao se ispod svih onih tijela i pjesacio dva dana bez hrane. Kad je na kraju pretrcao liniju razdvajanja i uskocio u nas rov, tu su ga nasi, onako ranjenog, prebili jer su mislili da je ceto. Nekako im je uspio objasniti, pa je prezivio. Na tom strijeljanju je izgubio brata. I covjek sve ovo prica sa malim osmijehom na licu. Ostali koji su ga slusali ili su plakali, ili izlazili iz sobe jer nisu mogli dalje slusati. Ja sam gledao u njegov osmijeh i divio se snazi naseg covjeka. Bilo mi je, i uvijek ce mi biti drago sto sam prozivio taj rat. Kad je se vec mroao desiti, bolje je sto sam ostao i sve to osjetio.

Ejs DMR ti nam potkopavas koncept - ovdje samo lijepa sjećanja iz rata..

A i motiv za to postoji - da iz crne i odvratne svakodnevnice mira na trenutke pobjegnemo u ljepote rata






A za ruzna sjecanja ili razno predlazem drugu temu - ako ima kandidata.

Ih, kad se sjetim sirnice od riže

I malog komšije Ede, koji je, srećom lakše,bio ranjen snajperskim metkom, u petu.I onda se, sav važan, okolo hvalio: Alllahaaa mi, ja ranjen

Ma prenese me. Evo jedno ljepse. U ratu smo cesto, kada nije pucalo organizovali utrke. Iako sam bio prilicno brz, bio je tu jedan Nedzad, stariji od mene, koji je uvijek bio prvi, a ja vjecito drugi. Nedzad je bio moj prvi komsija. Jednom smo na nekoj livadi napravili sebi golove i igrali lopte, kad odjednom zapuca. Prvi bofors je spucao u go, razvalio ga skroz. Mi smo se naravno razbjezali i na svu srecu nikom nista nije bilo. Ali tada sam stigao kuci prije Nedzada, iako je "prije krenuo". Nikada necu zaboraviti osjecaj straha pomijesan sa likovanjem, kada sam ga prestizao. Je l' sta bolje?

dmr wrote:Ma prenese me. Evo jedno ljepse. U ratu smo cesto, kada nije pucalo organizovali utrke. Iako sam bio prilicno brz, bio je tu jedan Nedzad, stariji od mene, koji je uvijek bio prvi, a ja vjecito drugi. Nedzad je bio moj prvi komsija. Jednom smo na nekoj livadi napravili sebi golove i igrali lopte, kad odjednom zapuca. Prvi bofors je spucao u go, razvalio ga skroz. Mi smo se naravno razbjezali i na svu srecu nikom nista nije bilo. Ali tada sam stigao kuci prije Nedzada, iako je "prije krenuo". Nikada necu zaboraviti osjecaj straha pomijesan sa likovanjem, kada sam ga prestizao. Je l' sta bolje?

joj jednom sam se potrefio na prozoru kad je raspalila pravoooo blizu..a ispred zgrade iš'o neki čovjek sa praznim kanisterima..i sad kad je raspalila..on čučn'o..i pokrio glavu kanisterima..

Naziv teme ja malo...ali, mislim da će ljudi ipak shvatiti šta si hteo da kažeš. U pitanju je otuđenost ljudi. Ljudi se zbliže u kritičnim situacijama. Gledala sam na B92 emisiju o Sarajevu iz tih ratnih dana, pričali su Sead Kreševljaković, autor dokumentarnog filma,Pjer Žalica, Jasmin Šaran i još neki... i svi su konstatovali da su tokom rata ljudi bili bliskiji, komšija je pomagao komšiji. Situacija ne može da se poredi, mi smo ovde doživljavali samo 3 meseca ono što je kod vas trajalo godinama, ali mogu da kažem, da sam tada upoznala sve moje komšije koje godinama nisam poznavala. Tada smo prvi put satima sedeli zajedno i pričali. Generalno, o koja ironija, društveni život je tokom tog perioda bio mnogo življi, bogatiji.
Svake noći smo igrali karte, jamb, prvi put smo jedni drugima ušli u stanove.Ispijala se kafa skuvana na plamenu sveće...
Bila sam u autobusu kada je pogođen Jugopetrol. Bili smo na sred mosta,nadvožnjaka kada je odjeknula prva eksplozija. (taj nadvožnjak je udaljen nekih 100 m od Jugopetrola) Vozač je mislio da će gađati most pa je zaustavio autobus i probao da ide u rikverc da se spusti sa mosta, ali, iza je bila kolona. Situacija je bila grozna, par sekundi je u autobusu vladala potpuna tišina,mislili smo,gotovi smo. Momak koji je stajao pored mene je rekao,e sad smo najebali, bićemo večeras u Dnevniku! I čudno, u tom haosu, humor je prevladao, ljudi su počeli da viču vozaču autobusa: Vozi Miško(iz filma Ko to tamo peva), furaj Miško, gađaju Jugopetrol, ne gađaju most! Šta si stao Miško,pokvario se bus, ajmo da ga poguramo! Autobus se spustio sa nadvožnjaka kada je odjeknula druga eksplozija,bilo je 15h, sunčan dan, a odjednom je nastao mrkli mrak, autobus se nagnuo na jednu stranu, ja sam herojski čučnula i jaknom prekrila glavu a sa kraja autobusa se neko prodrao, Daj bre Miško, upali svetlo, džeparoši rade u mraku! Oduševio me je smisao za humor tog tipa, par sekundi te možda deli od smrti a ti se zezaš,kao fol, brineš se da te neko ne odžepari u mraku...
Kada smo se udaljili od mesta eksplozije, izašli smo iz autobusa, svi smo počeli da se ljubimo, to je bilo nešto neverovatno, potpuni stranci su se grlili,ljubili, nas dvadesetak je otišlo na kafu u obližnji restoran. Samo par dana po završetku bombardovanja, sve se vratilo na staro...tri reči u prolazu,dobar dan komšija.

Super... samo bez negativnih konotacija. Ovo gore je super napisano - i valjda sam i ja to podsvjesno imao na umu kad sam zapocinjao temu - da smo u takvoj govnavoj situaciji sada da nam bijeg u ratno vrijeme dodje kao skolski izlet. Opusten i sretan.

Jedan fazon s linije, koji sam kasnije cuo vise puta, ali uvijek mi smijesno kad se sjetim kad sam ga cuo prvi put...

Mjesto gdje je neprijatelj toliko blizu da se moze dovikivati sa njim. I sa druge strane u nasem pravcu ispalise rafal, a lik se odavde dere: "Sta pucas majmune, ubices nekog!?"

Cary Grant wrote:Super... samo bez negativnih konotacija. Ovo gore je super napisano - i valjda sam i ja to podsvjesno imao na umu kad sam zapocinjao temu - da smo u takvoj govnavoj situaciji sada da nam bijeg u ratno vrijeme dodje kao skolski izlet. Opusten i sretan.

ima nas kojima rat ni na trenutak nije bio brat.. pokusah se sjetiti barem jednog lijepog trenutka al ne ide... izvinjavam se sto prekidoh ratnu idilu...samo vi nastavite...

....jedan od najgorih ratnih dana na dobrinjskim linijama je poceo ovako nekako....

....bio je vruc, julski dan '93.....na liniji se nista nije desavalo vec danima.....cak ni snajperi nisu pucali po ulicama.....s obzirom da je u zgradama prve linije koje je okupirala ABIH bila gomila napustenih stanova i s obzirom da su nam svi bili dostupni, jedan od armiskih delegata je pronasao megafon u jednom od njih....iz dosade, pocela je zajebancija......da ne spominjem imena, delegat se natakario na jednu od osmatracnica uz aerodromsku liniju i poceo prijetiti "puno slabijem neprijatelju"......

....PREDAJTE SE CETNICI.....OPKOLJENI STE JEDINICAMA ZDRUZENIH KORPUSA ABIH.....IMATE POLA SATA ZA PREDAJU....U SUPROTNOM, NECEMO SNOSITI ODGOVORNOST ZA MATERIJALNA RAZARANJA I CIVILNE ZRTVE.....

....nakon ove objave koju smo culi svi na liniji, nastavio se muk koji je vladao do tada.....pet minuta nakon toga muk je prekinuo ponovo glas sa megafona.....

....PREDAJTE SE CETNICI.....OPKOLJENI STE JEDINICAMA ZDRUZENIH KORPUSA ABIH.....IMATE JOS 25 MINUTA ZA PREDAJU....U SUPROTNOM, NECEMO SNOSITI ODGOVORNOST ZA MATERIJALNA RAZARANJA I CIVILNE ZRTVE.....

....pozivi za cetnicku predaju su se nastavili u periodima od po pet minuta dok je ostatak interventne jedinice sjedio u prostorijama za "pripremu" i komentarisao u stilu "ja idiota, dosadno mu na strazi" ....
....jos uvijek je vladao muk......pet minuta prije isteka "ultimatuma" zaculo se....

....PREDAJTE SE CETNICI.....OPKOLJENI STE JEDINICAMA ZDRUZENIH KORPUSA ABIH.....IMATE JOS 5 MINUTA ZA PREDAJU....U SUPROTNOM, NECEMO SNOSITI ODGOVORNOST ZA MATERIJALNA RAZARANJA I CIVILNE ZRTVE.....

.....posljednjih pet minuta ultimatuma proteklo je uz sprdacinu u "interventnom stanu" i uz zamisljanja kako bi smo se jednog dana mogli pojaviti pred Uzicem..... ......konacno, ultimatum je istekao.....

.....CETNICI, VASE VRIJEME JE ISTEKLO....

....nakon izgovorene recenice, delegat sa osmatracnice je ispalio jedan jedini metak iz automatske puske kao potvrdu svih prijetnji.....

....sve cega se sjecam nakon toga je izvjestaj Dzevada Dzihe za vecernji dnevnih RTVBH.....
......"Dobrinja gori......hiljade granata.....Jedan od najtezih ratnih dana do sad".....



....nije bas da je u kontekstu teme, al' ipak, ratna je prica.....
.....sljedeci put kad se napijem, bice i sljedeca, ako me ne iskritikuju previse za ovu.....

mlada i zelena wrote:

black wrote:kad nam podjele cokolade i malo "boljih" konzervi znali smo da nas salju tamo dje najgutavije...

zar su i tebe slali?

djete drago..

evo vala i ja sam pokusala da se sjetim cega lijepog, i ide slabo. jes da sam obozavala lecu i pitu od instant pirea, jest i da se sjetim zezancija i ljubavi i prijateljstava, ali sve mi izgleda pateticno i jadno jer cini mi se da smo se fatali za najbanalnije stvari samo da ne mislimo sta ce biti ako cete udju u grad. sjecam se i "baklave" od oraha koje smo sami ubrali i ocistili (pa nam ruke danima bile zelene) bez secera naravno jer je isti bio 80DEM tada u SA, sjecam se kolaca od graha, a sve ispeceno na papirima. i ... u ovom trenutku psujem kako posten covjek ne treba da psuje i zelim da svi koju su nas stavili u taj pakao prodju isto. svaki minut od marta 92. do novembra 95.

izvinite sto pokvarih temu. posljednjih mjeseci mnogo poredim sebe i ljude koji nisu prosli kroz rat, i znate sta? ja im stvarno zavidim.

izvinite sto pokvarih temu. posljednjih mjeseci mnogo poredim sebe i ljude koji nisu prosli kroz rat, i znate sta? ja im stvarno zavidim.

Mislim da oni tebi vise zavide.