Obogaćivanje urana, izgradnja novih centrifuga, nuklearna energija u mirnodopske svrhe i nuklearno oružje sutra – program je od kojeg iranski predsjednik Ahmedinedžad ne namjerava odustati, a ima podršku ne samo u Iranu.
Rudnik urana nalazi se u Sagandu. Tvornica za proizvodnju teške vode u Araku. Postrojenja za konverziju urana i reaktor za tešku vodu u Isfahanu. Nuklearna elektrana u Bušeru. Nuklearni istraživački centar u Teheranu. U Natanzu postrojenja za obogaćivanje urana. I na prvi pogled je očito da su proizvodna postrojenja raspršena po cijelom Iranu. Ne slučajno.
Izrael, kao jedina nuklearna sila na Bliskom istoku, suočava se s vrlo bliskom mogućnošću da Iran proizvede vlastito nuklearno oružje. To je jedna od činjenica s kojom se Izrael i njegov lobi u SAD-u teško mogu pomiriti, još manje saživjeti. Zabrinutost s Izraelom dijele i Rusija, Kina, Japan pa i Europska unija, ali su oni itekako sigurni da potencijalni iranski nuklearni arsenal nije uperen protiv njih, niti bi to mogao postati u budućnosti. Upravo zato je teško očekivati bilo kakve sankcije, a još manje rezoluciju koja bi podržala intervenciju SAD-a i pripadajućih sljedbenika. Mogući veto Kine i Rusije dodatno će rasklimati Vijeće sigurnosti i UN, koji se sve teže snalaze u svijetu u kojem Washington sebe vidi kao nepogrešivog policajaca, suca i bogomdanog vlasnika svjetskih resursa.
Da nuklearno oružje ne dođe u ruke bilo koje bliskoistočne države prvenstveno je zainteresiran Izrael, koji i u sadašnjoj poziciji jedine nuklearne sile u regiji - superiorne vojne, gospodarske i političke sile - jedva održava ritam s rastućim islamskim radikalizmom. Koji je, između ostalih, dijelom i sam izazvao. A dijelom i tajno financirao.
Pokušaj da se putem UN-a i Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA) predvođene Mohamedom ElBaradeijem Iran prisili da odustane od svog nuklearnog programa ne daje priželjkivane rezultate. Do 28. travnja očekuje se da IAEA pred Vijećem sigurnosti UN-a najavi odustajanje Irana od procesa obogaćivanja urana, što se zasigurno neće dogoditi.
SAD i Izrael izrazito su zainteresirani za trajnu drugorazrednu ulogu Irana u njihovoj viziji Bliskog istoka. Naravno da Iran na to ne pristaje i da ga se jedino vojnom akcijom može usporiti u želji da dođe do nuklearnog oružja pomoću vlastite tehnologije i znanja.
Nema zemlje na Bliskom istoku koja nije uvjerena da bi Sadam Husein i danas bio na čelu Iraka samo da je imao nuklearni arsenal.
Japan je zabrinut razvojem situacije oko Irana, jer uvozi oko 15 posto potrebne nafte uz dosadašnju investiciju od oko dvije milijarde dolara u naftno polje Azadegan.
Kina uvozi 12 posto nafte iz Irana i nije zainteresira ni za kakve sankcije UN-a, a još manje za bilo kakvu vojnu intervenciju, bilo SAD-a, bilo Izraela, jer bi time bila ozbiljno ugrožena njihova opskrba naftom. Cijena bi najvjerojatnije probila granicu od 100 dolara po barelu, što bi dovelo do trenutne recesije.
Rusija je izgradila reaktor u Bušeru, a za eksploataciju jednog od najvećih plinskih polja na svijetu, Južni Pars, zainteresiran je ruski Gazprom. Nikakvu vojnu akciju ne žele podržati jer im nisu sanirani ni gubici izazvani američkom intervencijom u Iraku.
Bilo kakvo prisiljavanje Irana za odustajanje od obogaćivanja urana može voditi samo daljnjem zaoštravanju odnosa SAD-a i Izraela s jedne strane te cijelog muslimanskog svijeta (a ne samo Irana) s druge.
Nitko u međunarodnim odnosima nema pravo dijeliti zemlje koje su pogodne za posjedovanje nuklearnog arsenala od onih koje to nisu. Strah Izraela od Irana kao nuklearne sile više je nego opravdan. No nitko nema pravo onemogućavati druge države u njihovom napredovanju u bilo kojem smjeru. Nitko nije sprečavao ni SAD, ni ex-SSSR, ni Kinu, Veliku Britaniju, Francusku, Indiju ni Pakistan. Izrael je došao do nuklearnog arsenala i samo je bilo pitanje vremena kome će to poći za rukom iz njegovog okruženja. Bombardiranje Osiraka u Iraku bilo je jedna etapa u odgađanju neodgodivog. Bombardiranje iranskih nuklearnih potencijala je moguće i od strane SAD-a i od strane Izraela. No bilo kakva intervencija SAD-a ili Izraela u Iraku rezultirat će dodatnim otežavanjem američke pozicije, jer će šijiti u Iraku listom stati na stranu Irana. A vidimo da se SAD nije u stanju nositi ni sa sunitima. U svakom slučaju, nema dobrog poteza - ni za SAD ni za Izrael. Čekanje vodi do izrastanja nove nuklearne sile na Bliskom istoku. Intervencija znači dolijevanje ulja na vatru, rat do istrebljenja, u kojem Izraelu ni podrška SAD-a ni vojna superiornost ne može osigurati stopostotno preživljavanje. Zasigurno ne na duge staze.
Halooo, ... zveckanje oruzjem na sportu, ..... ????