RIP--Jovo Divjak

[zijancer]

simple man

[Tromblon]

Hvala ti za sve veliki Čovječe. Ljudino. Nažalost, nikad ti se nusmo dovoljno zaslužili i zahvalili.

Meni će ostati čast i ponos što sam te poznavao.

[nosara]

BLOG


Ulica Jovana Divjaka

Siguran sam, već te 1992. godine u našim rukama htio je vidjeti knjige umjesto oružja.

Edin Krehić
08 Apr 2021

„Samo da vidim kako ste, kad se družimo?“

Bilo je to prije dvije sedmice i nekoliko dana. Jovan Divjak je odgovorio polako i razgovjetno.

„Pusti to, nego, pišeš li ti šta novo?“

Ovaj tekst je zadnje što sam htio pisati. A, izlazi, riječ po riječ, pasus po pasus, sjećanje po sjećanje, sam od sebe.

***

Bila je 1992. Imao sam 19 i Generala sam vidio prvi put.

Sarajevo pod opsadom, prva linija i moji drugovi bez trunke straha. I Jovan Divjak, general sa zaraznim osmijehom i optimizmom koji se širi oko njega poput svjetlosti. I zeza se s nama, poput nestašnog vršnjaka. A, opet, gord među nama, djecom.

Nije galamio, nije naređivao: „Vi morate…naprijed…juriš…pucaj“!

Nije gurao tuđu djecu pred metke. Cijenio je naše živote. Znao je da smo već tu, na nišanu i govorio je sve što govore pravi komandanti koji zaslužuju da im salutiraš. I još je govorio da se – čuvamo.

Imao sam osjećaj da i tada odjekuje njegova naredba:

„Ne pucaj!“

Siguran sam, već tada je u našim rukama htio vidjeti knjige umjesto oružja. Ubrzo je uspio u tome.

Odsalutirao je i otišao ulicom pješke, onako kako je i došao među nas; bez nadmenosti, bez fanfara, bez svite…

Nisu mu trebali da bi bio važan.

A, bio je tu, među nama, kad je bilo najteže.

Za razliku od mnogih.

***

Prošlo je puno godina kada sam generala vidio uživo drugi put, pa treći, onda naredni… u jednom, drugom, trećem pozorištu, pa na izložbi slika…i konačno promociji svoje knjige, pored sebe.

Da, činio mi je čast i bivao promotor, posvećen i dobronamjeran, s puno lijepih riječi, ne samo tu, pred publikom, već i odmah nakon prvog čitanja rukopisa, telefonski i uživo, jednom i iz Pariza, kada je došao do posljednje stranice.

Kada bi druženje s publikom završilo, nikada nije propustio da prvi priđe i pozdravi moju majku, suprugu, sestru… moju djecu…

A, kada bi se promocija završila, nekako je ustaljeno da sjednemo negdje, i nastavimo druženje.

Jovan Divjak bi se uljudno zahvalio i tiho, bez nadmenosti, bez fanfara i svite, otišao ulicom pješke.

Falio bi nam na tom druženju, kao što će nam faliti na svim budućim.

I jednom, samo jednom jer drugačije nije dozvoljavao, na adresu ‘Obrazovanje gradi BiH’ poslao sam tortu iz slastičarne. Nazvao je odmah:

„Hvala…ali šta sam ti rekao…ovo nisi trebao.“

„Valja li?“, da nekako skrenem priču.

„Odlična, evo svi jedemo…hajde čekamo te!“

***

I sada, u tekstu koji mi se ne piše i koji je preslab da predstavi čika Jovu, kako smo ga zvali, vidim mu lice, vječiti osmijeh i sve te naše zajedničke ulice kojima je odlazio pješke, tiho, bez svite i fanfara.

Barem jedna od njih neka se zove – Ulica Jovana Divjaka.

Ako budemo išli njom, znam da ćemo biti dobro obrazovani.

A, tada smo sigurno pobjednici.

IZVOR : AL JAZEERA

[splinter]

Bilo je pravo bogatstvo poznavati čovjeka oput Jove, dijeliti istu mahalu.
Iako je rođen stotinama kilometara dalje, zapravo je postao njenim simbolom. Kao da je od prvog uzdaha svog života priradao njoj.
Moja će mahala bez ovog velikog čovjeka ostati pusta, a mi ćemo ostati uksraćeni za njegov pogled i osmijeh koji su liječili i najtežu tugu.
Hvala ti još jednom za sve što si uradio za nas, za svaku sekundu svoga života koju si poklonio ljudima oko sebe. . .

[hamos]

Hvala ti za sve,sada zasluzeno odmaraj i uzivaj.Neka ti je laka zemlja <3

[riko-ga]

Hvala generale.Hvala Jovane sto si ostao ljudina.Zaduzio si ovaj grad.

[hilmija frlj]

Generale, alal Vam vera. Za sve što ste uradili za ovaj grad, za ovu napačenu zemlju. Za Vas se slobodno može reći, vrijedilo se roditi.
Nadam se da će ovi što se danas utrkuju da nešto kažu za Vas i o Vama biti isto tako brzi kad bude trebalo da se jedan komadić ovog grada ili ulice nazove Vašim imenom.
Počivajte u miru i neka Vam je laka zemlja bosanska.

[konektovan]

Generale, hvala za sve!!

[Guadalajara]

RIP

[Logovan]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/bernard ... /210409002

[ljevoruki]

Hvala cika Jovo na cojstvu kada je bilo najteze.
Vjecna slava i hvala, lahka ti zemlja bosanska.

[Seyfo]

Znam dosta ljudi koji su primali njegove stipendije iz "Obrazovanje gradi BiH". Te pare su im dobrodošle, kad su im svi ostali zalupili vrata.
Sjećam se jednom prilikom da je u jednom intervjuu malo "naružio" članove udruženja koji su primali novac dok su se školovali,odrasli ili otišli u bijeli svijet, da se većinom ne jave i ne zna se za njih. Zato me zanima, ako neko zna, šta se trenutno dešava sa "obrazovanje gradi BiH" i može li im se kako pomoći?

[Palmalma]

Pokoj mu dusi.

U moru ovih zalosti na svim bh medijima i od svih bh politicara i vojnika, zelim pitati - naravno one koji znaju, zasto je General Jova Divjak smijenjen u jeku rata i poslat u penziju (u 50-tim godinama svoga zivota), zajedno sa Stjepanom Siberom i Seferom Halilovicem?

Je li stvarni razlog taj da je SDA krenula tada u podijelu BiH i pravljenja Muslimanske drzave, u kojoj ovi nisu htjeli ucestvovati?


Zna li neko o tome?

[Van Halen]

Nije stanovnike ovog grada zvao "Sarajlijice" ko misevi iz drugih gradova sto se naslađuju sarajevskoj nesreci. Ljudina.

Nemoj da serondas na ovoj uzvisenoj temi o pokojnom generalu.
Jovo, hvala vam.

Nema dalje i izraz ti ide uz tebe. Nemam namjeru raspravljati.

[Leopard_SA]

Generale, neka Vam je laka zemlja bosanska. Hvala Vam za sve

[Dr. Kuca]

Dobrovaljcka treba dobiti ime po generalu, junaku, ljudskoj gromadi Jovanu Divjaku!

[hilmija frlj]

Dobrovaljcka treba dobiti ime po generalu, junaku, ljudskoj gromadi Jovanu Divjaku!

Ne bi bilo veće simbolike nego da ta ulica nosi nj ime
U ulici u kojoj je viknuo "NE PUCAJ!!!"

[kakotakonikako]

Generale laka ti zemlja bosanska.

Cast mi je bilo biti borac ARBiH kojoj si ti bio jedan od rukovodilaca.

[VladaFBiH]

nadam se da će ovaj ČOVJEK (namjerno velikim slovima) dobiti uskoro i svoju ulicu u gradu za koji je dao sve...

[piupiu]

[Loki2k9]

Generale laka ti zemlja bosanska.

Cast mi je bilo biti borac ARBiH kojoj si ti bio jedan od rukovodilaca.

[nosara]

https://de.po.ba/clanak/215312/ni-danas ... etbegovicu

Jovan Divjak
Logavina 6
Sarajevo

Sarajevo, 2.12.1997.


Predsedavajućem Predsedništva BiH


Gospodinu Izetbegoviću,


Obaveštavam Vas da vraćam čin brigadnog generala AR BiH u koji ste me proizveli decembra 1993. godine.


Razlozi:


1. Javno iznošenje sudskih dokumenata iz kojih se vidi da su pojedini pripadnici AR BiH brutalno ubijali civilno stranovništvo u Sarajevu, kao i svedočenje pojedinaca u zločinima koja su vršena u Grabovici, Uzdolu, Doljanima i dr. direktno dotiču moju savest i moral.


Svedokom sam kako su vojne formacije JNA, dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore, paravojne jedinice bosanskih Srba i Vojska Republike Srpske ubijali, klali, silovali, palili i rušili sve što nije srpsko. O genocidu nad bošnjačkim narodom govorio sam na desetak međunarodnih skupova u Evropi i SAD i u preko pet stotina intervjua koje sam dao novinarima sa svih kontinenata. Kada sam govorio o blokadi Sarajeva iznosio sam podatke o poginulih oko deset hiljada i pet stotina građana i među njima oko hiljadu i šest stotina dece od snajperskih hitaca do granata najvećih kalibara.


Za čitavo vreme agresije na Bosnu i Hercegovinu odbijao sam svaku pomisao da pripadnici AR BiH mogu učiniti zločin. Tako ste i Vi govorili, kao i ljudi iz političkog vrha, verske zajednice, komandnog vrha i dr.


Pitam Vas, kako treba da reagujem kada npr. u sudskoj izjavi jednog od pripadnika AR BiH, koja je bila multinacionalnog i multireligijskog ustrojstva, pročitam sledeće: “…uveli u zemunicu snajperskog voda gdje su ih tukli nogama i rukama da bi ih nakon toga ubili tako što je (navodi se ime) uzeo u obje ruke sablju, te je zabio u vrat Nikolića… a zatim tijela ubijenih odvukli do ivice Kazana da bi (navodi se ime) nožem odvojio glavu Nikoliću od tijela, a potom oba tijela bacio u provaliju Kazana”.


Podsećam da sam Vam uputio 27. 05. 1993. godine pismenu ostavku na dužnost u Glavnom štabu Oružanih snaga zbog pojava u Sarajevu u kojima su ugroženi životi građana. Između ostalog izneti su podaci o maltretiranjima i ubistvima koja su se desila u zoni odgovornosti 10. bbr. Pozvali ste me na razgovor i povodom pisma rekli da moji podaci nisu u potpunosti tačni, ali ako su se i desili zločini; to će se utvrditi i poduzeti odgovarajuće mere. Nažalost do oktobra 1992. godine ne da nisu obustavljeni zločini, nego su se i uvećali.


Isto tako, pismom sam reagovao zbog organizovanja dženaze Mušana Topalovića-Cace septembra 1996. godine. Tada ste odgovorili na pismo i između ostalog napisali: “Ti si Cacinu dženazu doživio kao antisrpsku, drugi kao antivladinu manifestaciju, a bilo je očigledno i jedno i drugo. Izgleda da to nisi zapazio.” Vi tako, a ja sam tu dženazu doživeo kao antibosanski čin.


Ako su Armija BiH i Vlada BiH skrivali, a zatim nisu na adekvatan način sankcionirali zločin koji je izvršen nad civilima u Sarajevu 1992. 1993. godine, pa i onaj u Grabovici, Uzdolu i dr., moja je moralna obaveza da se ogradim od takvog ponašanja najodgovornijih lica u državi BiH, a u znak protesta odričem se čina brigadnog generala Armije BiH.


2. U zadnjih nekoliko meseci proizveli ste u čin brigadnog generala još nekoliko oficira AR BiH, odnosno Vojske Federacije BiH. Kao i u prethodnim slučajevima jedan broj oficira to nikako ne zaslužuju, jer ne poseduju vrhunske vojno stručne, moralne i ljudske kvalitete. Njihov odnos u odbrambeno-oslobodilačkom ratu nije takav da ih treba nagraditi generalskim činom. Naravno, to je samo moje mišljenje. Među njima ima i onih koji su “posedovali” privatne zatvore (treba pročitati izveštaj MKCK), kršili Ženevsku konvenciju HV o zaštiti žrtava rata i profitirali u ratu. Zato sam uveren da meni nije mesto na spisku sa takvim ličnostima.


3. Znam da ste upoznati sa postupkom u vezi novogodišnjeg (1996/1997) penzionisanja sedam generala Armije BiH čiji ste bili Vrhovni komandant. Ali, ne znam da li Vam je još u svežem sećanju: da sam dobrovoljno pristupio TO RBiH (mislim čak i na Vaš poziv!) pre mnogih koji sada rukovode Armijom; da sam bio aktivni učesnik događanja u Dobrovoljačkoj ulici dana 3. maja 1992. godine; da sam u najsudbonosnijim danima za odbranu Sarajeva od maja do septembra 1992. godine obilazio prve linije odbrane tri do četiri puta i pružao moralnu podršku starešinama i vojnicima; da sam predstavljao trn u oku srpskim nacionalistima jer sam ostao u “Alijinoj vojsci”; da ste me vodili u Njujork septembra 1992. godine i pokazivali kao “primer” multinacionalnosti AR BiH; da sam u petnaestak zemalja sveta govorio o agresiji na BiH, o genocidu, etnocidu, urbicidu, o čemu sam govorio i pred Haškim Tribunalom, a da me niko tome nije podučavao, i tako dalje i tome slično.


Znam da Bosnu i svoje ideale nisam izadao niti prodao.


Za sve to i drugo očekivao sam Vaš poziv – ljudsko hvala, na kraju vojničke karijere u Armiji. Za tri i po godine zvali ste me samo dva puta da tražite moje mišljenje u vezi sa odbrambeno-oslobodilačkim ratom! Znate da nikada nisam adekvatno angažovan u AR BiH s obzirom na posedovanje primernih vojno stručnih kvaliteta i sposobnosti.


Ni danas nisam siguran da li ste mi ikada verovali!?


U takvim okolnostima deplasirano je nositi zvanje brigadnog generala AR BiH. Ponosan sam što sam aprila 1992. doneo najvažniju životnu i jedino ispravnu odluka da se borim za Bosnu i Hercegovinu onako kako je to Platforma Predsjedništva RBiH trasirala. Za tu i takvu ideju boriću se do kraja života. Sebe i Bosnu nikada neću izdati.


Sarajevo, 18. 11. 1997. Godine


PS


Gospodinu Izetbegoviću,


Skoro sam bio pokoleban da odustanem od ovog pisma kada ste mi u razgovoru u Vašem kabinetu u četvrtak, 27. 11. 1997. godine, a pošto sam Vam predočio vraćanje čina, rekli: “Razmislite, ne bih volio da mi ga pošaljete!”


Međutim, Vaše izlaganje na VKBI u subotu, 29. 11. 1997. godine, kada ste između ostalog rekli: “Ja to pismo imam i u njemu se ne spominju nikakva ubistva. Spominju se maltretiranja ljudi, ali se vidi da to maltretiranje nije nikako samo nad Srbima, dakle nije na nacionalnoj osnovi, nego i nad Bošnjacima i nad Hrvatima, jer ima imena i jednih i drugih i trećih”, uverava me da ne treba da odustanem od nauma da Vam vratim čin. Pa, poštovani gospodine Izetbegoviću zajedno sa Vama borio sam se za Bosnu i Hercegovinu i jednako za Bošnjaka i Srbina i Hrvata, za svačiji pojedinačni život, za ČOVEKA.


Vi se pozivate na Kur’an pa kažete: “Ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio čitav svijet”. Tu ste potpuno u pravu, a to su i moji životni principi. Ali, ne znam šta znači Vaša misao koju ste izrekli da ta poruka znači “da brojanja nema”, a da se ipak Vi odlučujete da nabrojite cifru “do sto ljudi na duši”. Za mene to znači manipulisanje adetom iz Ku’rana. Zbog brojke, koju ste spomenuli u Vašem izlaganju, podsećam Vas da imate informaciju CSB Sarajevo iz decembra 1992. godine u kojoj se navode do tada izvršena ubistva civila u gradu i to: 32 Srbina, 10 Bošnjaka i 5 Hrvata, kao i ranjavanje 10 građana Sarajeva od pripadnika OS RBiH. U izveštaju se u 80% slučajeva navode imena počinioca zločina. Zar ova brojka nije stravična?! Za nju se znalo decembra 1992.


Posle Vašeg izlaganja na VKBI pojačala se, nažalost, stranačko-verska propaganda protiv onih kojima je stalo do celovite Bosne i Hercegovine. A za vreme Vašeg izlaganja u vezi sa zločinima u Sarajevu u šali je bilo komentara: “Opet četnici rovare među nama!”. Da li su možda pojedinci pogrešno shvatili Vaše reči? Dobro znate da za Bosnu i Hercegovinu nisu oni iz Republike Srpske i onog dela Federacije pod uticajem vlasti iz Hrvatske, a mi koji smo ostali ovde sa Bošnjacima jesmo. U to ne treba niti želim da Vas uveravam.


Verujte, očekivao sam da ćete reći rečenicu, dve da je BiH opstala i da jedino može preživeti sa onim Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Jevrejima, Albancima, Romima i onima iz mešanih brakova, kojima je Bosna i Hercegovina jedna i jedina. Nažalost, u onome o čemu ste govorili i Vašim porukama nisam osetio da računate na mene, na nas ostale.


To je još jedan razlog više da Vam vratim čin generala Armije Bosne i Hercegovine. Do kraja života ostajem veran sebi i Bosni i Hercegovini.


Moja čast je moj život, oboje su u jedno srasli. Uzmete li mi čast, moj život niste spasli. (Shakespeare)


S poštovanjem,
Jovan Divjak

[asurbanipal]

MUHAMED KOVAČEVIĆ: Alijin general u Alijinom logoru


Preminuo je Jovan Divijak. Simbol apsurda naše nedavne tragične istorije, simbol multietničkog Sarajeva kojeg nema i simbol laži koje su o njemu i danas duboko ukorijenjene u jednom djelu BiH.

Jovan Divijak je na početku rata u BiH, nije bio jedan od rijetkih oficira JNA, koji je odlučio da ostupi iz službe i uključi se u formiranje novonastalih sistema odbrane, u friško nezavisnim državama. Njegov primjer je uveliko bio specifičan po tome, što kao pripadnik druge etnije, učestovao u ratnim zbivanjima, protiv pripadnika „svoje“ etnije. I upravo ta i takva njegova uloga će ga označiti kao vječitog krivca, koji nije prispio nigdje, a koji je bio poželjna tema svima, od divljenja do prezira.

Svoj kultni status je dobio 3. maja 1992 godine, kada je uz snimanje televizijskih kamera, sa UN-ovog transportera, energično naređivao prekid pucanja po konvoju JNA, koji se izvlačio iz kasarne Bistrik prema Lukavici. Tragični događaj u kojem je živote izgubilo 6 osoba, a koji je široj javnosti poznat kao slučaj „Dobrovoljačke ulice“, trajno će obilježiti upravo Jovana Divijaka. Prvenstveno u očima ljudi koji su ostali u opkoljenom Sarajevu, kao neusporedivog heroja i velikog branitelja, odnosno zločinca i ubice, ako se na prostorima današnje Republike Srpske. Objektivno gledajući, uloga Divijaka u tom incidentu je bila veoma pozitivna. Posebno sa stanovništva tadašnjeg generalštaba JNA, kojeg je predvodio general Milutin Kukanjac, koji sada je to poznato, duguje ogromnu zahvalnost upravo Jovanu Divijaku, koji je svojim neplaniranim prisustvom, sigurno spasio Kukanjčev život, kao i život njegove lične pratnje. Ipak i pored toga, Divijak će zbog svoje neplanirane uloge u Dobrovoljačkoj ulici, zaraditi interpolovu crvenu potjernicu, koju je, zbog slučaja Dobrovoljačka, podigla država Srbija.

Upravo zbog toga, Divijak će svoju nevinosti morati dokazivati na ekstradicijskom sudu u Beču, gdje je po podignutoj optužnici bio priveden, a nakon toga i oslobođen. Upravo će nakon toga i sam Divijak, promjeniti narativ o tom cjelokupnom slučaju. Nakon prvobitne čvrste pozicije, da je napad bio legitiman, Divijak je vremenom počeo govoriti, kako u tom napadu ipak postoje elementi zločina koji se mora istražiti, i da se konačno pravnim putem na to taj događaj stavi tačka. Promjenom svog nartiva, dao je šlagvort, bošnjačkom „pravovjernom“ STAV-u, na čelu sa famoznim Mustafom Drinišlićem da hraknu na njega, i njegove „konstatacije“ o dešavanju tog tragičnog dana.

Drinišlićevo ponižavajuće i uvredljivo pisanje, je za Divijaka bilo samo bolno podsjećanje, da je on ipak „strani element“, u besprijekornoj čistoći neukaljane Alijne vojske, koja je svojim „čudom bosanskog otopora“ otišla u legendu, u kojoj se ne trpi nikakav drugi i drugačiji narativ, posebno ako je isti zasnovan na tezama, činjenicama i argumenatima, koji teško optužuju samu tu vojsku i njen vojni vrh.

Da neće niti može biti „ravnopravni“ subjekt u vojnoj hijerarhiji, Divijak će prvi put shvatiti na Bjelašnici, gdje će, nakon jedne prepirke sa Arifom Pašalićem, završiti u logoru kojeg je formirala ARBiH u Konjicu. Tako se desio historijski presedan, da tadašnji „Alijin“ oficir morao pisati pisati pismo predsjedniku Aliji, da ga oslobodi iz Alijinog logora. Svoja tadašnja iskustva, Divijak je stidljivo objavljivao u dnevniku „Radija Slobone Evrope“, dok priče sugovornika nije bilo, budući je privatno vozilo Arifa Pašalića skupa sa svojim vozačem, završilo, pod vrlo čudnim okolnostima u rijeci Neretvi, nedugo nakon završetka ratnih sukoba, odnosno davanja Pašaličevog iskaza Haaškim istražiteljima.

Postratni period, Divijak je provodio u hladovini nevladine organizacije koja se bavila obrazovanjem mladih i djece. Kao pop ikona, postao je jedna od najpoželjnijih osoba za slučaju fotografiju u gradu. Bio je i čest turistički vodič, raznim grupama stranih studentskih i drugih delegacija, kojima je kao živi svjedok ratnih događaja, prepričavao svoj doživljaj tadašnjeg vremena i dešavanja. Vrlo je vješto izbjegavao pitanja, tipa: „Kako je moguće, da je on jedini Srpski general armije BiH iz Sarajeva?“ Ili pak pitanja, zašto ne može da se kreće u drugom djelu grada koji se zove Istočno Sarajevo. Do kraja je ostao istrajan u svom narativu „odbrane pravih vrijednosti“, koji je bio jako poželjan na obilježavanju godišnjica kolektivnih trauma, gdje je on korišten kao simbol hrabrosti i otpora, nešto kao rambo duha tog vremena. Ipak pored svega, bio je duboko svjestan da ta njegova priča ne oslikava trenutno stanje u gradu Sarajevu. Pogotovo ne u smislu višeetničnosti za koju se on do kraja svog života zalagao.

U jednom privatnom razgovoru, koji sam sa njim vodio prije par godina, postavio sam mu direktno pitanje da li se on borio za ovakvu BiH? Odgovorio mi je da nije, niti bi se borio da je znao da će danas realnost biti ovakva kakva jeste.

Nažalost i pored te njegove iskrenosti, u drugom dijelu BiH, njegov lik i djelo će ostati kao simbol izdaje, mržnje, neprijateljstva i one loše slike, koju je kreirala ratno huškačka nacionalistička propaganda. Gotovo pa je besmisleno objašnjavati da Jovan Divijak nije imao nikakvog uticaja, na događaje u opkoljenom Sarajevu, koji su rezultirali stravičnim zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom. Kao što je i besmisleno objašnjavati, da on kao vojno lice, uistinu, nije imao uvid, u razne uglavnom privatne logore lokalnih kabadahija i moćnika, koji su služili za pljačku i mučenja ljudi. Kao što je besmisleno objašnjavati, da je ipak i pored svega, svojim prisustvom, pomogao da mnogi sarajevski Srbi ne dožive još goru sudbinu, koji su tada preživljavali. Upravo taj paradoks, u kojem je se zaglavio Jovan Divijak, govori nam o tome, da, nažalost, u ovakvom omjeru etnopolitika, sa duboko etnički i ideološkim podjeljenim društvom, postoji strah da će njegova uloga biti jako brzo zaboravljena. Ostat će onaj dobri duh Sarajeva, koji lebdi u nekom vakumu, čekajući sud historije i neka druga, za nadati se, bolja vremena.



https://preokret.info/index.php/2021/04 ... 2dhQ_ous7Y

[piupiu]

nadam se da će ovaj ČOVJEK (namjerno velikim slovima) dobiti uskoro i svoju ulicu u gradu za koji je dao sve...

https://www.peticijeonline.com/promjena ... na_divjaka

Mada je pitanje koliko bi on to htio, posebno svu ujdurmu koja poslovično ide rame uz rame s debatama o promjenama imena ulica.

[piupiu]

Jovan Divjak: Odlazak narodnog heroja

Piše: Tomislav Marković

Divjak je svodio račune krvave agresije i srpske sramote, dajući jedini mogući putokaz koji vodi u budućnost: “Srpski narod je u ovom ratu osramoćen velikosrpskom idejom, planovima i ratnim pokušajima nasilne realizacije ideje o ‘velikoj Srbiji’ i ‘svim Srbima u jednoj zemlji’, kojeg su provodili genocidom nad Bošnjacima i nemilosrdnom otimačinom bosanskohercegovačkog teritorija.

Piše: Tomislav Marković

Otišao je Jovan Divjak, branitelj Sarajeva, general i dobrotvor, oficir i džentlmen, narodni heroj, ratnik koji nije voleo rat, već ljude, pravdu, lepotu, poeziju i umetnost. I pre svega – veliki čovek koji je sačuvao ljudskost u vremenu razobručenog zla.

Kada je umro Josip Broz Tito, Miroslav Krleža ga je na večni počinak ispratio rečima: “Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao”. Nešto slično se danas može reći za Jovu Divjaka. Otišao je kod svojih vojnika koji su pali u borbi protiv nadmoćnijeg, zločinačkog neprijatelja. Kod svih onih s kojima se Divjak borio rame uz rame, kod svih Sarajlija i Sarajki koji su mučki pobijeni u ratu Karadžićeve vojske protiv civila, kod sarajevske dece koju su godinama ubijali Mladićevi „junaci“ sa okolnih brda.

Jovo Divjak bio je najčasniji srpski oficir u ovom ratu, „jedini srpski general na pravoj strani još od 1945“, kako je napisao Boris Dežulović. Čitav život proveo je Jovo Divjak na pravoj strani, pa je na njoj ostao i u ključnom, sudbinskom trenutku na početku devedesetih godina prošlog veka. Pukovnik Divjak u to vreme radio je u Teritorijalnoj odbrani i predavao u Vojnoj školi u Sarajevu. Kada je video da JNA 1991. godine naoružava srpske paravojne formacije predao je oružje Teritorijalnoj odbrani BiH, da ne bi završilo u rukama budućih ubica civila. Zbog tog „zločina“ Vojni sud JNA osudio ga je na devet meseci zatvora. Slobodan Milošević i njegove sluge predvođene Radovanom Karadžićem planirale su da ogromnu vojnu mašineriju usmere protiv nenaoružanog stanovništva. Ratovanje sa protivnikom koji nije baš potpuno goloruk nije ulazilo u njihove planove.

Obično se kaže da je Divjak napustio JNA i kasnije se priključio Armiji BiH, ali to nije sasvim precizno. Nije Divjak napustio JNA, nego je JNA napustila njega i stavila se pod komandu zločinaca i masovnih ubica, izdajući tako sve ono što se zavetovala da će štititi. JNA je postala zločinačka armija koja ruši gradove, ubija žene, decu i starce, puca po nenaoružanim, nemoćnim ljudima i iživljava se nad slabima i nevinima. U takvoj osramoćenoj vojsci pošten čovek više nije imao šta da traži. Jovan Divjak položio je, ujevićevski rečeno, „ispit savjesti“ u trenutku kad je savest bila retka ptica u SMB sredini. Tako je Jovo Divjak postao branitelj Sarajeva, simbol herojske odbrane grada od Karadžićevih i Mladićevih ubica koji su 44 meseca satirali sve što im se našlo u vidokrugu.

Rođen je u Beogradu, školovao se u Zrenjaninu, a potom završio Vojnu akademiju u Beogradu da bi se nastanio u Sarajevu i tu proveo, kako je sam govorio, „zvezdane trenutke svog života“. Tokom opsade ovako je pisao o Sarajevu: “Sazrevala je misao u meni da on postaje moja sudbina, moj grad za sva vremena. Sada, kad trpi najžešća materijalna i duhovna razaranja, kad patnja ljudi doseže granice izdržljivog, on mi je još draži i bliskiji”.

Srpski zločinci i njihovi ideolozi proglasili su ga izdajnikom, na jednu takvu listu stavio ga je i Ratko Mladić tokom rata, zapretivši mu kaznom streljanja. To je zapravo kompliment, šta drugo pošten čovek može biti za počinioce genocida i smrtoljupce nego – izdajnik. Za poremećene umove ogrezle u zlo, oficir koji je branio svoje sugrađane je izdajnik, a heroj je onaj koji je rušio grad i ubijao Sarajlije komandujući „Raspameti!“ Takvima nema pomoći. Takvi su mnogo godina nakon rata lažno optužili Divjaka za zločin u Dobrovoljačkoj i pokušali da ga utamniče. Za njih je naredba „Ne pucaj!“ – zločin, a patriotsko delo Mladićev poklič „Velešiće tuci i Pofaliće tuci, tamo nema srpskoga življa mnogo!”

U autobiografskoj knjizi „Ne pucaj“, Divjak je ovako svodio račune krvave agresije i srpske sramote, dajući jedini mogući putokaz koji vodi u budućnost: “Srpski narod je u ovom ratu osramoćen velikosrpskom idejom, planovima i ratnim pokušajima nasilne realizacije ideje o ‘velikoj Srbiji’ i ‘svim Srbima u jednoj zemlji’, kojeg su provodili genocidom nad Bošnjacima i nemilosrdnom otimačinom bosanskohercegovačkog teritorija. Na prosvećenim Srbima građanske, demokratske provenijencije je težak, ali častan zadatak da skinu ljagu koju su srpskom narodu naneli njegovi vlastiti nacional-šovinisti. Ali, isti takav zadatak stoji i pred bošnjačkim i hrvatskim građanima, da i sami svedu račun sa svojim nacionalistima”. U ovim rečima sadržano je zaveštanje velikog čoveka i zadatak koji nam predstoji.

Bio je omiljen i poštovan među vojnicima i u običnom narodu, ali ga političke strukture baš i nisu trpele, jer tu za časnog čoveka nema mnogo mesta. O tome je samo Divjak pisao: “Za rukovodstvo Stranke demokratske akcije (SDA) bio sam i ostao nepouzdan elemenat, baš onakav kakvog me, na suprotnoj strani, video komandant srpske vojske general Ratko Mladić, odbijajući da pregovara sa vojnom delegacijom ARBiH na sarajevskom aerodromu 1993. godine zato što se ‘u muslimanskoj delegaciji nalazi izdajnik srpskog naroda’”. Divjak je vratio čin generala iz protesta i posvetio se filantropskom radu. Osnovao je Udruženja “Obrazovanje gradi BiH” koje je finansiralo školovanje dece koja su u ratu ostala bez jednog ili oba roditelja i mališane iz najugroženijih društvenih slojeva. Tokom 27 godina, koliko udruženje postoji, skoro 54 hiljade dece dobilo je stipendiju za školovanje.

Mnogo je dobra učinio Jovan Divjak za 84 godine koliko mu je bilo dato da poživi na ovom svetu. Uprkos svim mukama i nevoljama, siromašnom detinjstvu, uništenju zemlje koju je voleo, uprkos svim ratnim strahotama – bio je to ispunjen, smislen, lep i srećan život. Jer i danas, isto kao i juče, samo život posvećen dobru, pravdi, plemenitosti, čovečnosti, ljubavi i lepoti – ima punoću i smisao. “Ja sam slobodan, nezavisan, sretan i zaljubljen. Pojam ‘zaljubljen’ je veoma širok – u ljude, u pravdu, u prirodu, u pozorište, u muziku, u Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu”. Tako je govorio mudri Jovo Divjak, čovek koji nam je svojim primerom pokazao kako treba živeti. Kad bi svako od nas učinio stoti deo onoga što je Divjak uspeo da uradi u svom životu, ovaj naš tužni svet izgledao bi potpuno drugačije.

U ovom vremenu cinizma i sveopšte korupcije, u društvima koja su izgubila kompas i prepustila se propadanju, u kojima su se premnogi ljudi prepustili zlu – sve to nam zvuči pomalo patetično, jer smo zaboravili na suštinske vrednosti, na ono što čoveka čini čovekom i život vrednim življenja. Svojom plemenitošću i dobrotom, Divjak nas podseća na ono što je u nama najvrednije, na blago koje smo zatomili duboko u sebi, prekrivši ga strahom, sujetom i zaboravom. Rečima Jovana Divjaka: “Srećan sam čovek! Duboko svestan da su te, nažalost ratne godine u Sarajevu, zapravo zvezdani trenuci moga života. Srećan sam da sam bio i ostao na ljudskoj obali života”.

Zaplovio je Jovo Divjak Haronovim čunom sa ljudske obale života, otisnuo se na poslednje putovanje, ostavljajući nam u amanet da tu obalu sačuvamo od poplave zla, baš kao što ju je i on čuvao.

Neka mu je laka zemlja bosanska koju je toliko voleo.

https://www.tacno.net/naslovnica/jovan- ... nog-heroja