nihadns wrote: ↑24/02/2021 11:33
Prvi igrani film o Jasenovcu.
Po istinitim dogadjajima utvrdjenim od zemaljske komisije, specijalnog centra za holokaust.
Cinjenica je da u filmu nema još gorih ubistava jer su kako kazu preteski. Zar ima gore od one stolice?
Niko od kriticara NIJE OPPVRGAO DA JE REC O ISTINITOJ PRICI, I DOKAZIMA IZ SVEDOCENJA JEVREJA SRBA I NESRBA..
kritike su da je zalosno preko zrtava holokausta ici na nominaciju za oskara...
Zato kao covek ne mogu da kazem da istina moze biti propaganda.
Takodje ne mogu osporiti ni to da neki srbi zele jasenovcem pravdanje za zlocine tokom rata devedesetih. Niti to sme biti.
Sto se hrvata tice, oni bi da sw nikad nije napravio dilm o najgorim zlocinima kojih su se i nemci gadili.
Ne vidim razlog da se istina ne ekranizuje.
Zbog zrtava koje su ustase krvolocno ubijali, ne sme se dozivjeti da nikada ne budu obelodanjene.
Evo nekpg dela svedocenja, o jasenovcu koja su u svetu priznata od komisije za holokaust.
Zatočenik Danon Jakob opisuje ovako rad zatočenika u Logoru br. I. i II.: „Svaki put kad smo išli na rad, ustaška je pratnja od 30 ustaša kundačila naročito one, koji su uslijed slabosti ili starosti bili iznemogli. Uvijek smo morali polaziti na rad trčećim korakom. Kod polaska na rad događala su se i veća zločinstva nego li je samo kundačenje.
Tko je zaostao, jer nije mogao da trči, bio je ubijen. Ustaška je pratnja pucala u nas zatočenike vičući: „Brže, brže!" - i pritom mnoge ranila.
Ako je na radu neko od zatočenika pokušao da se odmori i stane ma i jednu sekundu, pogodio ga je ustaški metak. Sjećam se da je Ljubo Miloš jednom zgodom rekao stražarima da ne treba da pucaju, jer svaki ustaša ima nož, pa neka zakolje zatoćenika koji neće da radi."
Razumljivo je stoga, da je nakon likvidacije logora I. i II. od nekoliko. hiljada zatočenika stiglo u Logor br. III. samo nekoliko stotina.
* * *
Rad se zatočenika u Logoru br. III. dijelio na nutarnji rad u logoru i na vanjski rad oko logora. Nutarnji se rad izvodio po radionicama: u Lančari, Ciglari, Pekari, Električnoj centrali, Pilani, Ekonomiji itd. Raditi se moralo barem 10 sati dnevno bez odmora, jer je roba, koja se izrađivala, bila vrlo potrebna za vojske okupatora i ustaša. Raditi se moralo i na ukrcavanju i iskrcavanju željezničkih vagona, kamiona i brodova na Savi. Nije bilo odmora ni nedjeljama ni svecima, pa je istom u godini 1943. uveden nedjeljni počinak za marljive radnike. Ustaški su se nadzornici šetali po radionicama i budno pazili, da niko ne postajkuje, da se ne zadržava predugo u zahodu i da radi bez odmora.
Kad je neki ustaša „ocijenio", da pojedini zatočenik „sabotira" rad, posegao je za kundakom, toljagom ili revolverom, te na mjestu premlatio ili ubio zatočenika.
Liječnici su vrlo često propisivali „poštedu" bolesnima, starima i nemoćnim zatočenicima, ali su ustaše, naročito Picilli Hinko, slabo marili za te odredbe i uživali da premlate te jadnike i da ih potjeraju na rad.
Vanjski se rad zatočenika sastojao oko podizanja ograda od bodljikavih žica, oko podizanja malog i velikog nasipa, oko iz gradnje zida (taj je rad trajao do konca 1942), oko podizanja brojnih bunkera i obrambenih položaja oko logora, oko krčevine i sječe šume, te rada na poljima, vrtovima u „Ekonomiji" ili u susjednom Jablancu.
I ovdje su ustaški stražari pratili zatočenike, te ih kundacima, noževima ili vatrom iz oružja silili da rade brzo. Mnogo je i mnogo hiljada zatočenika stradalo na takvom vanjskom radu, pa se često dogadalo, da se cijele grupe ili dijelovi grupa nisu više sa rada ni vratili u logor. Ustaški su stražari jednostavno naveli da su zatočenici pokušali da pobjegnu, pa su ih morali da pobiju.
Položaj zatočenika uopće
Svaki je zatočenik po dolasku u logor, ako to već ranije nije znao i osjetio, odmah došao do spoznaje, da ga u logoru čeka sigurna i strašna smrt. Bilo je samo neizvjesno, koliko }e dugo trajati njegove muke u logoru.
Za svakog normalnog čovjeka, koji nije doživio i vidio sva ona zločinstva, sve vrste mučenja, kojima su zatočenici bili podvrgnuti u ovom logoru, čini se nevjerovatnim, nemogućim da se je moglo naći zločinaca koji će sa toliko sadizma, sa toliko perverziteta izmišljati i izvoditi tako okrutne načine i sredstva mučenja nad ljudima.
Samo fašistički odgoj mogao je da stvori ljudska čudovišta, koja će vršiti ovakve zločine; samo takvi zločini mogli su da zadovolje kriminalni mentalitet fašisitčkih zločinaca počev od „poglavnika" pa do posljednjeg koljača.
Svaki je ustaša, počevši od Luburića do posljednjeg stražara bio prema svakom zatočeniku svemoćan, imao pravo nad životom i smrti. U svako vrijeme, i po danu i po noći, i za vrijeme rada i odmora, mogao je svaki ustaša da ubije svakog zatočenika, a da o tome nikome ne polaže računa, pa da tu činjenicu niti čak ne registrira.
Na osnovu iskaza svjedoka Danona Jakoba utvrđen je napr. slijedeći događaj:
Dne 23. XII. 1941. sazvao je Miloš Ljubo, jedan od najtežih ustaških krvoloka, javni nastup tj. zbor svih zatočenika. Napomenuo je ukratko da je jedan od zatočenika pokušao da ubije nekog ustaškog stražara. Nije spominjao imena toga zatočenika niti ustaše.
Radi toga je Miloš Ljubo izdvojio iz stroja 25 zatočenika, uzeo pušku i svih dvadesetpetoricu postrijeljao. Pozvao je zatim liječnika dr Gusti Leindorfera da konstatira smrt, a zatim grobare, da odvezu lješeve.
Nakon toga je u šali dobacio: „O, pa nisam ni pitao, kako se zovu".
Svako ma i najkraće odmaranje za vrijeme rada, svako sakupljanje u slobodno vrijeme, čeprkanje oko kuhinje i traženje otpadaka hrane, svaka molba zatočenika da ga se poštedi od rada radi bolesti, nemoći itd. bio je najteži disciplinski prekršaj, koji su ustaše odmah teško kažnjavali. Mlatili su žrtvu motkama, kolcima, volovskim žilama, kundacima, bacali na zemlju i gazili nogama, probadali bajunetom, a vrlo često vadili revolver ili nož i ubijali. Dogodilo se da je neki ustaški dužnostnik dozvolio pojedinom zatočeniku da nešto učini ili da nešto uzme, pa ga je odmah nakon toga drugi ustaša, ne mareći za dozvolu svoga kolege, nečovječno kaznio.
Javno kažnjavanje, kao u slučaju koji je naprijed iznesen, vršilo se vrlo često. Zbog sitnih, neznatnih ili izmišljenih motiva, ili uopće bez ikakvih motiva.
Svjedok Breyer Oto prikazuje ovaj prizor:
„Batinanje je vršeno na taj način, da su Ljubo Miloš i Matijević šetajući se logorom došli do bilo kojeg zatočenika i bez povoda ga jednostavno uzeli i odveli u zatvor kod „Uprave". Na večer smo mi svi zatočenici pred večeru bili sakupljeni i postrojeni, zatim su dovedeni odabrani - obično dva do tri druga - i postavljeni pred čitav stroj. Ljubo ili Matijević su rekli da su zatočenici izvedeni na pr. radi toga što nisu htjeli raditi i kažnjeni sa 25 batina po goloj stražnjici.
Donešen je stolac, osuđeni je morao skinuti hlače i gaće, leći preko stolice, a onda ga je ustaša s korbačem, u kojem je bila žica, 25 puta udario što je jače mogao. Zatočeniku je popucala koža, curila krv tako da nije mogao nekoliko dana uopće da hoda.
Onda je došao na red drugi, treći itd., pa kada su s posljednjim završili, pošlo se na večeru. Tada su ustaše hodajući između logoraša poslije rada, kadgod bi im se to prohtjelo, bez ičijeg naređenja i bez ikakvog razloga, po vlastitoj volji, uhvatili kojeg zatočenika te ga premlatili. Gledao sam jednom kako su mi druga lupali kolcem i gazili po njemu nogama dok nije na koncu od zadobivenih rana umro.
Drugi su ustaše pucali u nas zatočenike gađajući iz pištolja, pa je samo tako stradalo dnevno po nekoliko lica.
Osim ovih „nastupa" radi prisustvovanja javnim kažnjavanjima postojali su u Jasenovcu i „nastupi radi smanjenja brojnog stanja logora", kao i nastupi da se prijave svi koji žele poći na rad u Njemačku, u drugi koji logor ili u bolnicu na „liječenje".
Svjedok Riboli Josip u svom prikazu navodi:
„Kad je logor bio prepun, odlučili su ustaše da likvidiraju stanoviti broj. Svi su se zatočenici morali u tu svrhu na večer ili noću postrojiti, pa je jednom zgodom obilazio Maričić zatočenike hodajući od grupe do grupe, rasvijetlio im fenjerom lice i zapitao, odakle je koji. Ako se tako nije napunio potreban broj žrtava, koje su bile iz krajeva, koji nisu bili Maričiću po ćudi, onda je prikupio i one koji mu se inače nisu lično sviđali."
Takva je revizija trajala po nekoliko sati, Maričić se je šetao sa pratnjom i vraćao po više puta istoj grupi, uživajući sadistički u mukama zatočenika, koji su bili u neizvjesnosti, neće li kocka pasti i na njih.
One druge javne nastupe radi polaska na rad u Njemačku ili u bolnicu, ili u drugi koji logor smatrali su ustaše „šalom", uživajući u tome, tko će se dobrovoljno prijaviti, da ga pošalju u smrt.
Svjedok Breyer Oto prikazuje ovako sudbinu zatočenika, koji su se na javnom nastupu prijavili, da bi htjeli da idu u logor u Đakovo: „Bio sam prisutan kad su ustaše zatočenike utovarili u kamione, pa im naredili da čučnu ili sjednu. Pokrili ih zatim velikim ceradama, a onda se na svaki kamion popelo 5-6 ustaša i počelo skakati po zatočenicima, gazeći ih nogama i tukući kundacima. Takvo su kundačenje i ubijanje zvali ustaše „oporavak u Đakovu"..."
Često su puta ustaše dolazili noću u barake i samo radi svoje zabave batinali zatočenike.
Svjedok Kuhada Nikola iskazuje:
“Ja sam radio u skupnom logoru na „Pilani" u stolariji. Kroz to sam vrijeme i ja dobivao batine. Batinalo se po noći na taj način, da smo se morali noću svi dići iz kreveta i trčati u krugu kraj vratiju barake, na kojima su stajali redovi ustaša, koji su nas kundacima nemilice kundačili."
Svjedok Duzemlić Milan opisao je ta mučenja na slijedeći način:
„Po mom dolasku u logor na Božić 1943. bio sam bačen u samicu, gdje sam proboravio 22 dana. Ustaše su me mučili na taj način, da su mi palili tabane, boli me iglom pod nokte, tukli žicom omotanom gumom, stavili mi na prsa dasku po kojoj su skakali. Boli su me noževima, pa imam na obim rukama vidljive ožiljke. Kroz cijelo to vrijeme se čuo vapaj i zapomaganje i iz drugih samica, pa sam kasnije saznao, da su zatočenika Đogać Josipa mučili na taj način, što su mu vezali ruke i noge u klupko i valjali ga po šiljcima čavala, koji su bili pribijeni u tu dasku. Serić Đuro je mučen tako, da su mu ustaše rezali meso s bedara i ranu solili.
Vidio sam sa nekolicinom zatočenika mjeseca decembra 1944., kako su se Luburić, Matković, Ljubo Miloš, Stojčić i Kordić zabavljali na taj način, što su 19-godišnju djevojku Lončarević Maricu iz Plesma povalili golu golcatu na zemlju, noge joj raširili i razapeli na stol i palili cigaretama spolovilo, u koje su otresali pepeo.
Vidio sam, kako su ustaše prigodom likvidiranja djece u logoru bacili jedno dijete godinu dana staro u zrak, a drugi ga je ustaša dočekao na bajunet.
Vidio sam također kako je ustaški vodnik Bračić Nikola zaklao zatočenika Šulekić Ivana iz Kozarice i pio mu krv.
Ima bezbroj slučajeva mučenja, pa je nemoguće opisati sve načine, kako su ustaše mučili i ubijali zatočenike. Partizana Tomšić Valenta mučili su tako, da su mu u decembru 1944. odrezali jaja pa je od toga umro."
Ustaše su čitave grupe zatočenika ili osuđenika, koji su poslani u Jasenovac radi likvidacije, usmrćivali na „Graniku" ili u okolici sela Gradina i Uštica, koja leže na bosanskoj strani Save preko puta od „Granika". Svjedok Živković Jovan opisuje ovako masovne likvidacije na „Graniku":
„To je trajalo katkada po čitavu noć. Žrtve su čekale u „Glavnom skladištu" ili u nekoj drugoj zgradi ili pod vedrim nebom. Prije polaska ustaše su ih skinuli do gola. Zatim su im ruke svezali na leđima žicom, a onda ih privezane žicom jednoga za drugog dotjerali na „Granik". Ovdje je žrtva morala da klekne, a ustaše su joj na ruke privezali težak željezni teret u obliku koluta. Iza toga su udarili žrtvu maljem, čekićem ili tupom stranom sjekire po glavi, trbuh često rasporili mesarskim nož`em te bacili zatim u Savu."
Likvidacije u Gradinama i Ušticama obavljali su ispočetka sami ustaše, a od 1942. pomagali su im i Cigani. Osuđenici su morali sami da iskopaju dugačke i duboke jame, ustaše su ih skinuli do gola, izbili im zlatne zube ili zubala, pa je zatim žrtva morala da skoči u raku, gdje ju je dočekao ustaša ili Ciganin, te ju udario maljem po glavi ili joj prerezao grkljan nožem.
Svjedok Berger Egon opisuje te likvidacije iskazujući:
“Ja sam bio zaposlen u Jasenovcu kao grobar od mjeseca decembra 1941. i znam, da sam sa nekim drugovima pokapao dnevno oko 200-300 žrtava. Ubijanje se vršilo na slijedeći način: jame su bile veličine 3-8 m2. Dok smo mi kopali grobove, ustaše su s poručnikom Mujicom na čelu vršili ubijanja nad žrtvama, koje su bile vezane žicama. Ubijali su ih maljem, udarajući ih po sljepoočnicama. Zatim su ubijali udarcima sjekire po vratu. Nadalje su ubijali metanjem drvenih klinova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjekirom po bradi i klin bi izašao napolje na tjemenu.
Katkada su pitali žrtve da li imaju rodbine, pa kad se ustanovilo da postoji među kojima rodbinska veza, silili su ih da se međusobno ubiju. Tako se dešavalo da je brat ubio brata, otac sina, kćerka majku itd. Mnogima su rezali s leđa kajiše. Bio sam prisutan, kad je Mujica izrezao jednoj žrtvi na leđima kajiše kao uzde i onda ju tjerao okolo natežući je za uzde.
Mladi su ustaše pojedinim žrtvama rezali noseve i uši i među sobom govorili, da su ubili u borbi partizane i odrezali im noseve i uši. Te su odrezane noseve i uši spremali u rupčiće i trpali u džepove.
Žrtve bi pregledavali, pa kad bi ustanovili da žrtva ima zlatne zube, vadili bi ih noževima."
Taj isti Berger Egon ležao je u februaru 1942. u bolnici radi pet uboda bajunetom, koje mu je ustaša zadao u leđa, jer nije brzo kopao rake.
Svjedok Finzi Jakob izjavio je pak slijedeće:
“Ja sam radio kao grobar na logorskom groblju samo 10 dana. Kroz to sam vrijeme pokapao lješine bez glave, bez ruku, sa razmrskanom glavom, sa istrgnutim prstima na rukama i nogama, sa čavlima zabodenim u grudi, sa odrezanim spolnim udima, lješine iznakažene, modre i crne od udaraca. Za ono sam deset dana pokopao s drugovima oko 3000 lješina, među kojima sam prepoznao lješine petorice grobara, koje su ustaše dotukli."
Svjedok Kosina Franjo naveo je u svom iskazu:
„Pred Božić 1944., i to jedne nedjelje, vidio sam kako je oko 11 sati tjerano oko 40 golih žena i djece iz logora na Granik, gdje im je Luburić nožem presjekao vrat, a Prpić rasporio trbuh, te ih bacili u Savu. Vidio sam drugom zgodom, kad je vješano 35 zatočenika, a među njima i jedna žena, koja je imala u logoru četvero male djece. Djeca su prilikom njenog vješanja plakala za njom i hvatala joj se za suknju, ali je Picilli jednu 6-godišnju djevojčicu udario nogom tako snažno, da joj je pukla lubanja."
Spomenuli smo već, da su ustaše ubijali zatočenike na radu, pa u vezi s time navodimo iskaz svjedoka Katalinić Andrije:
„Kao brijač odlazio sam često na mjesto gdje se gradio tzv. "Novi nasip", te sam vidio kako ustaše udaraju radnike na nasipu kvrgastim batinama. One, koje bi dotukli, bacali bi odmah u nasip. Jednom sam prilikom čuo, kako se jedan ustaški stražar, stariji čovjek, imenom Jozo, hvalio pred svima, kako je njemu pravi užitak kad kolje partizansku djecu i kako on za zabavu pokolje svaku večer 10-20 djece.
Zapovjednici su logora često odredili, da se imaju neki zatočenici pobiti radi nečijeg „teškog prestupka", koji se dogodio u logoru. Egzekucija se obavljala javno u prisustvu svih zatočenika, pa svjedok Riboli opisuje ovako prizor, koji je morao da gleda: „Majstorović, Polić i Maričić su se natjecali, tko će od njih biti krvnik. Žrtve su morale da kleknu pred njima taknuvši čelom zemlju, a onda im je dželat ispalio iz revolvera metak u zatiljak. Ako smrt nije odmah nastupila, mašio se neko od njih za nož i prerezao žrtvi grkljan. Jednom je takvom zgodom ustaški zastavnik Matijević polizao toplu krv s noža. To je bilo tako odvratno, da su zatočenici okrenuli glavu ili oborili oči da to ne gledaju."
U logoru su bila i vješala, na koja su vješani pojedini zatoćenici, viseći tako po više dana da budu „teška opomena" ostalim zatočenicima. Isto je tako postojao neko vrijeme u logoru i krematorij, koji je dao izraditi Picilli. Ustaše su ovdje spaljivali ljude, žene i djecu, pa ćemo o toj tzv. Picillijevoj peći govoriti potanje u posebnom dijelu.
Neki svjedoci tvrde, da je u Jasenovcu postojao stroj, u kojem su ustaše gnječili ljude, dapače i „pila", kojom su žive ljude prepilili. Na kakve je sve ideje došla pokvarena sadistička ćud ustaških koljača, pogotovo kad su bili napiti, prikazao je svjedok Šulina Mato: „Saznao sam od prijašnjih starih logoraša, očevidaca, kako su ustaše jednoj trudnoj ženi rasporili trbuh i izvadili dijete, a drugoj netrudnoj otvorili trbuh, pa joj to dijete u trbuh ugurali.
Sam se sjećam ustaše Horvat Mate, koji je uvijek, kad se napio, tražio žrtvu i nastojao, da prona|e nov, originalan način mučenja, koji u praksi do tada još nije primjenjivan.
Na svoje sam pak oči gledao, kad su ustaše položili jednog zatočenika na nakovanj, te ga čekićima tukli kao da po njem kuju, sve dok nije podlegao."
Da, da to su cinili krvoloci. Hrvatska to smatra propagandom. Istina nije propaganda.
Postujemo li srebrenicu moramo postovati sve genocide.
O čemu onda da pričamo?
