Dara iz Jasenovca...

[HWsince93]

Mozda ovo i nije forum za mene kad vidim dopustanja vrijedjanja cijelog naroda kao “ludog” i ismijavanja zrtava zlocina Jasenovca i NDH, kojih je itekako bilo i medju Bosnjackim narodom. Nek vam je na cast, ko god da ste.

[LBVIEW]

Ali reditelj zeli povezati kritiku ovog filma sa negiranjem zlocina u jasenovcu.

Mislim da je nakon ovih njegovih izjava sada samo potvrdjeno ono sto se znalo, ali mnogi iz pristojnosti nisu htjeli reci.

Timeo Danaos...

[Hendrix]

Mozda ovo i nije forum za mene kad vidim dopustanja vrijedjanja cijelog naroda kao “ludog” i ismijavanja zrtava zlocina, kojih je itekako bilo i medju Bosnjackim narodom. Nek vam je na cast, ko god da ste.

Ne znam kakav to forum zelis... niko od nas nikada nije negirao Jasenovac za razliku vecine tog ludog naroda u slucaju Srebrenice. Ako cemo vec o casti jel. Sta se tu ima raspravljati o Jasenovcu... strasan zlocin nacistickih poltrona sa ciljem istrebljenja naroda, uzas. Ajd sad ti reci sta mislis o Srebrenici?

Bukvalno ljudi ovde postavljaju video sa ismijavanjem logora u BiH od strane autora filma... ne kontam sta vise treba ovde dokazivati? Lud narod, da... upravo tako... kolektivo zaludjen nacionalizmom i vjecitim snom o velikoj Srbiji.

[Matrix_]

Ali reditelj zeli povezati kritiku ovog filma sa negiranjem zlocina u jasenovcu.

Mislim da je nakon ovih njegovih izjava sada samo potvrdjeno ono sto se znalo, ali mnogi iz pristojnosti nisu htjeli reci.

Timeo Danaos...

Nakon toliko godina stvarno vise nemam zivaca da slusam velikosrpsku propagandu... svaka cast Albancima i njihovom rezonu prema ovom ludom narodu s kojim nikada nece biti trajnog mira. Mi smo jos uvijek u fazi gdje svrsavamo kada Djokovic osvoji turnir i letimo da komentarisemo na fejsu kako je on vazda bio gospodin i covjek. I svaki tako srbin koji nije otvoreni cetnik je nama ono wow... gospodin jebote daj da ga branimo i ljubimo i grlimo... vidi lik nam ne prijeti otvoreno novom Srebrenicom... gospodin!

i taj je "gospodin" nekad prdio da Drina ne može bit granica među srpskim narodom, znači negirao državu BiH

jedina pozitivna snaga u srbiji su Čanak i Čedo i njihove pristalice, ali na zadnjim izborima nisu prešli ni izborni prag
što jasno govori o srbiji danas

[jednonogi_Jack]

Mozda ovo i nije forum za mene kad vidim dopustanja vrijedjanja cijelog naroda kao “ludog” i ismijavanja zrtava zlocina Jasenovca i NDH, kojih je itekako bilo i medju Bosnjackim narodom. Nek vam je na cast, ko god da ste.

Nije. Nemaš dva posta, a provlačiš ovdje tu vašu propagandu.

[Milenkov buraz]

Mozda ovo i nije forum za mene kad vidim dopustanja vrijedjanja cijelog naroda kao “ludog” i ismijavanja zrtava zlocina Jasenovca i NDH, kojih je itekako bilo i medju Bosnjackim narodom. Nek vam je na cast, ko god da ste.

Nije narod kao narod lud ali oni koji negiraju sudske presude i istorijske činjenice dokazane na sudovima u svijetu i BiH jeste lud, ne mentalno bolestan, već lud opijen najpruzemnijim strastima nedostojnog da ga zovemo ljudskim bićem. Dakle to su svinje u ljudskom obliku koje negiraju Srebrenicu, Prijedor, Tomašicu, Korićanske stijene, Kazane, Jasenovac...itd. To ti je kao ulaznica u kino, nemaš ulaznice nećeš ući u kino, negiraš genocid i te zločine, nema ti pristupa ljudskom rodu i svim benefitima ljudske civilizacije. Tako bi trebalo biti.

[LBVIEW]

Mozda ovo i nije forum za mene kad vidim dopustanja vrijedjanja cijelog naroda kao “ludog” i ismijavanja zrtava zlocina Jasenovca i NDH, kojih je itekako bilo i medju Bosnjackim narodom. Nek vam je na cast, ko god da ste.

Lases da neko ovdje "ismijavava zrtve zlocina Jasenovca i NDH", ljudi jednostavno dovode u pitanje motive(vise ne nakon gostovanja kod Marica)
rezisera koji negira i ismijava zrtve srpskih koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini.
Rezume srpkog politickog narativa danas koji prozima sve pore drustva je: "jadni Srbi su oduvek vecne zrtve, svi ih mrze, protiv Srba se vodi nevidjena medijska kampanja, svet i Muslimani lazu o logorima, masovnim silovanjima i genocidu, Srbi su jedan istinoljubiv, pravedan narod koji nikom ne bi ucinio zlo".
Btw., srpski narod Potkozarja, iz kojeg je vecina logorasa u Jasenovcu, je prosao pakao kroz koji ce proci Bosnjaci istog 50 godina kasnije, samo
" 'nas, nije to istina, covek imao tuberkolozu i zbog toga smrsao 30 kila, kakvi to da ga Srbi nisu 'ranili, to su domacini, zapad vodao logorase po cirkusima", i sl bljuvotine.
Najebem se zenskih clanova obitelji i Marici, i reziseru, a i svakom onom ko razmislja poput njih.

[LBVIEW]

Njegov “Savior” je u stvari mozda i najbolji opis ludila rata u Bosni - od budalastih tradicija zatucanog naroda u Hercegovini (silovana djevojka ne smije da se vrati u selo od stida jer je trudna od silovatelja Bosnjaka), Trifunovic u ulozi patoloskog koljaca i ubice u uniformi VRS kojeg se i sam strani dobrovoljac (Quaid) gadi. Ustase koje ubijaju Bosnjake a i Srbe i neka Muslimanska jedinica sa zelenim povezima koja sprovodi srpske civile nakon paljenja sela. Citava poenta filma je uzaludnost i sizofrenost BIH rata i za razliku od Dare, ova prica je mnogo bolje ispricana.

Ove nove izjave Antonijevica, ako su tacno prenesene, o daljem planiranju snimanju filmova o “Oluji”, “Bljesku” i ostalim novijim desavanjima iz 1990ih su nepotrebna po meni, osim ako su na brutalno iskrenom nivou “Saviora” u sta sumnjam sa obzirom na rezultate filma zbog kojeg je i pokrenuta ova tema. U suprotnom se postize rizik promovisanja dalje viktimologije i vezivanja Jasenovca sa Bljeskom i Olujom sto nije korisno i vrijedja sve zrtve ovog logora i njihove porodice poput moje.

Poenta je "ko nas, bre, zavadi".

[jednonogi_Jack]

Njegov “Savior” je u stvari mozda i najbolji opis ludila rata u Bosni - od budalastih tradicija zatucanog naroda u Hercegovini (silovana djevojka ne smije da se vrati u selo od stida jer je trudna od silovatelja Bosnjaka), Trifunovic u ulozi patoloskog koljaca i ubice u uniformi VRS kojeg se i sam strani dobrovoljac (Quaid) gadi. Ustase koje ubijaju Bosnjake a i Srbe i neka Muslimanska jedinica sa zelenim povezima koja sprovodi srpske civile nakon paljenja sela. Citava poenta filma je uzaludnost i sizofrenost BIH rata i za razliku od Dare, ova prica je mnogo bolje ispricana.

Ove nove izjave Antonijevica, ako su tacno prenesene, o daljem planiranju snimanju filmova o “Oluji”, “Bljesku” i ostalim novijim desavanjima iz 1990ih su nepotrebna po meni, osim ako su na brutalno iskrenom nivou “Saviora” u sta sumnjam sa obzirom na rezultate filma zbog kojeg je i pokrenuta ova tema. U suprotnom se postize rizik promovisanja dalje viktimologije i vezivanja Jasenovca sa Bljeskom i Olujom sto nije korisno i vrijedja sve zrtve ovog logora i njihove porodice poput moje.

Poenta je "ko nas, bre, zavadi".

Građanski rat.

[enko 1964]

Ne mogu da gledam ni "naše" filmove sa sličnom tematikom tako da nisam gledao ni ovaj.
Nakon rediteljevog gostovanja kod Marića, siguran sam da ovaj neću gledati.
Dovoljno mi je ono što je gospon reditelj rekao o svemu oko filma.
Međutim, kao i mnogi drugi osnovci ili srednjoškolci iz vremena ex YU, gledao sam originalne filmove u Jasenovcu.
Prošlo je preko 40 godina od tada, preživio sam ovaj "naš" rat i nagledao se svega ali scene viđene u Jasenovcu nisam zaboravio.
Zauvijek sam zapamtio kako izgleda zlo i nisam očekivao da ću ga sresti "face to face" u svom komšiluku, u svojoj mahali, u svom gradu.
Jasenovačke žrtve neću zaboraviti ali neću zaboraviti ni ono što se desilo nama tako da ću sa velikim zadovoljstvom pogledati film koji ovaj "Lady Gaga" bude snimio o Oluji.

[black]

Ja mislim / Dragan Bursać: Zašto “Dara iz Jasenovca“ nije dobar film



U filmu kao da je riječ o Čarlsu Mensonu, koji preodjeven u ustaše, otima sa svojom sektom neke Amiše, dijeli ih u dvije grupe i onda u nekom hangaru uz orgije priređuje krvave žurke. Kao da je Tarantino bez talenta sreo Leni Rifenštal bez scenarija.

"Kakav su ustaše napravile pokolj nad Srbima u Jasenovcu, takav je pokolj Gagi Antonijević napravio sa Darom nad filmskom umjetnošću", ovo ne kažem ja, ovo kaže filmski kritičar i to iz Banjaluke Davor Pavlović na svom FB zidu.

Kad reditelja pojede tema

I nije Pavlović daleko od istine. Naprotiv. Reditelj Predrag Antonijević naprosto nije znao šta bi sa ovako velikom temom. A pojela ga je ta ogromna i strašna tema. I to, na žalost, očekivano. Izgleda se ni sam nije mogao odlučiti da li da je smjesti na lični, mikroplan ili da je digne na istorijsku zvaničnu, univerzalnu razinu? Da li da napravi intimnu ispovijest li istorijski spektakl?

Pokušao je oboje Antonijević i nije uspio.

Nema u filmu života djevojčice Dare. Njenu priču mi ne znamo. Ona je otrgnuta iz njedara Potkozarja i tako bačena nama pred ekran. Odmah treba reći da je djevojčicu Daru, sjajno odglumila malena Biljana Čekić i to je vjerovatno najsvjetlija strana filma.

Uostalom, ne znamo mi ni priče ostalih zarobljenih žena. Nije se redatelj sa scenarističkim timom pretjerano potrudio da kontekstualizuje svoje glavne likove. Postupak je to tako tužno sličan dosadašnjem tezgarenju srbijanskih reditelja na BiH tlu da je i sam jedno veliko tezgarenje. U tom kroki-napadu na scenario umjesto razvijenih likova tako dobijamo najjeftinije stripovske polukaraktere. Do groteske su tako dovedeni likovi ustaša, neke vrste obezličenih infantilnih karikatura, koje mantraju tri četiri rečenice, poput -Brže! -Kreći! -Naprijed!...i to sve u pauzama klanja, trovanja i ubijanja.
Umjesto Jasenovca, gledali smo samodovoljni krvavi pir

I da, jeste, najstrašnije je to što je jasenovačka genocidna stvarnost izgledala hiljadu puta užasnije od Antonijevićevog filma, ali u filmu mi to ne vidimo ni u naznakama. Mi to ne saznajemo. U filmu kao da je riječ o Čarlsu Mensonu, masovnom ubici iz Amerike, koji sa svojom sektom, preobučen u ustaše otima neke Amiše, dijeli ih u dvije grupe i onda u nekom hangaru uz orgije priređuje krvave žurke, nad istovjetno kostimiziranim zarobljenim ljudima. Kao da je Tarantino bez talenta sreo Leni Rifenštal bez scenarija.

Ne vidi se veličina tragedije i srazmjer užasa sistema logora Jasenovac!

Nema tu nikakvog šireg konteksta. Čak ni onog vizuelnog. A nemojmo nikad, nikad zaboraviti da je organizovani sistem logora smrti znan kao Jasenovac, nešto što je užasno, nešto što je nedopustivo u istoriji čovječanstva i ponajviše, nešto što je organizovano od strane cijele Nezavisne Države Hrvatske. Nije to bio tek krvavi incident desetak luđaka i luđakinja, kako se vidi u filmu, kojima je to tek tako palo na pamet. To je bio dio sveopšteg plana!

I treba i to znati - taj pogon logora bio je jedini koji je mimo njemačkog sistema imao je svoj zaseban, autonoman i dobro organizovan unurašnji sistem smrti. Ovako su ustaški poglavnici Maks Luburić i Ante Vrban predstavljeni kao bolesnici, koji bi se hipotetički na neuračunljivost mogli izvući od smrtne kazne, a bili su sve - samo ne neuračunljivi i bolesni!

Ovim filmom, ne da nije prikazan organizovan sistem uništavanja ljudskih duša, srpskih, židovskih i romskih, uz sve ostale antifašističke, nego je sve svedeno, velim, na puki serijski ubilački incident u kome grupa kostimizranih nadrilikova samo mijenja ubilačke metode. Konteksta i radnje, najjednostavnije rečno - nema.
Za sve su krivi, a ko bi drugi, nego partizani

Kad smo kod stereotipizacije, uz ustaše, hodajuće mentalne bolesnike, a u stvarnosti su to bili dobro proračunati monsturmi, nikako bolesnici, kažem uz njih tu je gotovo pitoreskna slika Nijemaca, koji su ili krhki profesori filozofije ili svježi gušteri koji povraćaju na ubistva.

U sveopštem tonu revizije, u ljotićevskom i nedićevskom tonu, tako u jednom momentu katolička časna sestra u jednoj sceni kaže, parafraziraću - da su za čitavu ovu situaciju, dakle za zarobljene i pobijene i žene i djecu u logoru - krivi partizani (sic!). Pa je gledatelju ostalo da klimne glavom i da se složi - i jesu, jer da nije bilo "zlih" partizana i bitke na Kozari, po toj iskrivljenoj logici "šta bi bilo, kad bi bilo", ne bi bilo ni Jasenovca.

E to je tek suludo!

O četnicima Uroša Drenovića, Laze Tešanovića, Rade Radića i ostalih, koji su učestovali na strani ustaša i Nijemaca u Kozarskoj ofanzivi i koji su proslijedili sve ove ljude u Jasenovac, pretpostavljate, nema ni riječi.
Nije tajna da je film propaganda, ali je on LOŠA propaganda

Naravski, film jeste pamfletna propaganda, koja je i nastala propagande radi, a direktno kao “utuk“ na Quo vadis, Aida i nikakve veze nema sa nagradom Oskar. Ali kao državni projekat Dara iz Jasenovca, za čiji nastanak je bio zadužen direktno Aleksandar Vučić, kako se sam pohvalio, morao je uz milionsko novčano podmazanje da se nađe u toj trci, pa makar nominalno. Film, objektivno, po svojim kvalitetima, nije zaslužio da se spominje u kontekstu bilo koje ozbiljne festivalske nagrade.

I da, apsolutno niko, kažem, ni ne krije da je riječ o propagandnom filmu, koji više liči na dvosatni trejler za film, ali i propagandnih filmova ima raznih.

Ovaj je tako napravljen da i najzagriženiji sprski desničari kažu, "ma, biće bolje drugi put". Čak i oni vide ogromnu rupu u filmu, iz koje izbija poruka - ovdje radnje nema - to je tek snafovski red sekvenci, iskasapljen od logike i konteksta, red scena koje se redaju i koje ne povezuju bilo šta.

Ako je iko ikada i pomislio, sasvim naivno i neiskvareno da je film namijenjen nekom bijelom svijetu, nekom Urugvajcu ili Francuzu ili Malezijcu, koji bi trebali shavatiti o čemu se tu radi, prevario se. Ni jednog trenutka namjera reditelja i filma nije bila to. Ovo je tek regionalno pamflet-djelo, koje će sigurno produbiti mržnju i podjele.

Jer, on nema (uz mnogo drugih stvari) ono što ima Jasmilina Aida, a to je katarzični kraj, koji poziva na praštanje i smiraj. Naprotiv. On diže fizički pritisak čovjeku, koji će najvjerovatnije nakon odgledanog filma pasti u nacionalistički trans. Jedni će ga do besvijesti pravdati, drugi pljuvati. A tako se ne prave veliki filmovi. Pogotovo na temu Jasenovačkog genocida. On se ne propituje i ne propituje gledatelja i njegove rasudne moći. On zahtijeva od gledatelja da bude u “istom stroju“.

I najprecizinije - i autori filma, ali i država Srbija, koja stoji iza istog, poistovijetili su film sa odistinskim stradnjima Srba u Jasenovačkom genocidu. Pa tako onaj ko čak i dobronamjerno kritikuje film, a koji jeste za kritike, postaje iz tog nadrealnog unisonog diskursa u očima javnog mnjenja “izdajnik“, “smrad“, “kritizer Jasenovca“ i “negator ustaškog genocida“, što je suludo. To poistovjećivanje filma sa stvarnom istorijskom tragedijom, otišlo je toliko daleko da se čak i srpski desničari, a koji se bave filmom, boje da ukažu na greške u istom, jer su u strahu za pustu egzistenciju od-za linč spremne svjetine.

Na koncu, valja reći da jedna tako velika, važna i strašna tema poput Jasenovačkog genocida zaslužuje bolji film od Dare iz Jasenovca - ako ništa, onda iz pijeteta prema ubijenim ljudima u tom istom genocidu!

[Blizanac]

Kažu da je ovaj "režiser" već obezbjedio sredstva i za film o bošnjačkoj opsadi Srba u Sarajevu.

Glavne scene će biti bacanje lavovima srpske nejači u Pionirskoj dolini i gnječenje srpskih jaja od strane bošnjačkih estradnih umjetnika

[salik79]

Ali reditelj zeli povezati kritiku ovog filma sa negiranjem zlocina u jasenovcu.

Mislim da je nakon ovih njegovih izjava sada samo potvrdjeno ono sto se znalo, ali mnogi iz pristojnosti nisu htjeli reci.

Timeo Danaos...

Nakon toliko godina stvarno vise nemam zivaca da slusam velikosrpsku propagandu... svaka cast Albancima i njihovom rezonu prema ovom ludom narodu s kojim nikada nece biti trajnog mira. Mi smo jos uvijek u fazi gdje svrsavamo kada Djokovic osvoji turnir i letimo da komentarisemo na fejsu kako je on vazda bio gospodin i covjek. I svaki tako srbin koji nije otvoreni cetnik je nama ono wow... gospodin jebote daj da ga branimo i ljubimo i grlimo... vidi lik nam ne prijeti otvoreno novom Srebrenicom... gospodin!

On nije cetnik, on je malo cetnik, sto bi rekli - pocetnik



Ima i ona sluka gdje je one samijase iz Dubaija naucio da dizu tri prsta...

[The 51st State]

Mozda ovo i nije forum za mene kad vidim dopustanja vrijedjanja cijelog naroda kao “ludog” i ismijavanja zrtava zlocina Jasenovca i NDH, kojih je itekako bilo i medju Bosnjackim narodom. Nek vam je na cast, ko god da ste.

samo parafriziraju jovana raskovica, imo je i on koju pametnu,

[Hendrix]

On nije cetnik, on je malo cetnik, sto bi rekli - pocetnik



Ima i ona sluka gdje je one samijase iz Dubaija naucio da dizu tri prsta...

Ma nije ih on naucio iako su neki poceli i to da mu pridodaju... seik Dubaia decenijama koristi tri prsta kao svoj znak. Ko zna odakle je pokupio fol ali to je lafo njihovo a super doslo Djokovicu.

Elem, Djokovic nebitan u citavoj poenti... zalosno je kako smo mi snizili standarde da bi nekome prisili etiketu prijatelja Bosnjaka... jadno da ne moze biti jadnije.

[Matrix_]

slušat Čanka i Čedu, to su pravi prijatelji

Kažu da je ovaj "režiser" već obezbjedio sredstva i za film o bošnjačkoj opsadi Srba u Sarajevu.

Glavne scene će biti bacanje lavovima srpske nejači u Pionirskoj dolini i gnječenje srpskih jaja od strane bošnjačkih estradnih umjetnika

ako ne ubaci kako srpski leševi plutaju Jalom kojom ni govno ne može da plovi jer je praktično potok
film će biti karina obična

[Haris.ba]

Puna podrska slobodi medija u Srbiji i Milomiru Maricu. Zelim sto vise slicnih gostiju da zove, i sto vise da narod u Srbiji javno govori sto misli.

[Login7777]

Nikad ništa ne bih zabranjivao, da se uvijek ima uvid u mentalni sklop komšija kako ovih tu, tako i onih preko Drine.

[Matrix_]

Nikad ništa ne bih zabranjivao, da se uvijek ima uvid u mentalni sklop komšija kako ovih tu, tako i onih preko Drine.

ko nije dosad uvidiop njihov mentalni sklop, taj je najblaže rečeno i dalje naivan

kad Čankova i Čedina ili neka slično profilisana stranka dobije većinu na izboru, ima nade za njih
ali čisto sumnjam, odnosno realni sam pesimista

[Milenkov buraz]

Puna podrska slobodi medija u Srbiji i Milomiru Maricu. Zelim sto vise slicnih gostiju da zove, i sto vise da narod u Srbiji javno govori sto misli.

Naravno, ima istine u tome, bolje ovako da znamo (a kao do sada nismo znali) šta veći dio misli.

[Blizanac]

Meni su veća šega ovi bombastični naslovi u našim medijima, kao ibrete se zbog negiranja genocida, ismijavanja žrtava, izljevima nacionalizma i šovinizma u susjednoj istočnoj državi...
Ko iole i samo površno prati, može shvatiti da je to kod njih normala.
Tu već godinama više nije u pitanju grupica ili manjina već mišljenje ili stav ogromne većine stanovništva.
Političari tipa Čede ili Čanka samo su puka slučajnost ili izuzetci a po brojnosti su daleko čak i od statističke greške.
U tom smislu, i ovaj film je klasični propagandni uradak za mentalno filovanje velikosrpskih nacionalista i amnestiranje veliksrpskih zločina u protekloj agresiji na BiH i Hrvatsku. Kad su i najveći svjetski kritičari (pa čak i neki domaći) ovo uočili onda znaš šta je ovdje u pitanju.

[LBVIEW]

Puna podrska slobodi medija u Srbiji i Milomiru Maricu. Zelim sto vise slicnih gostiju da zove, i sto vise da narod u Srbiji javno govori sto misli.

[nihadns]

Prvi igrani film o Jasenovcu.

Po istinitim dogadjajima utvrdjenim od zemaljske komisije, specijalnog centra za holokaust.

Cinjenica je da u filmu nema još gorih ubistava jer su kako kazu preteski. Zar ima gore od one stolice?

Niko od kriticara NIJE OPPVRGAO DA JE REC O ISTINITOJ PRICI, I DOKAZIMA IZ SVEDOCENJA JEVREJA SRBA I NESRBA..

kritike su da je zalosno preko zrtava holokausta ici na nominaciju za oskara...
Zato kao covek ne mogu da kazem da istina moze biti propaganda.

Takodje ne mogu osporiti ni to da neki srbi zele jasenovcem pravdanje za zlocine tokom rata devedesetih. Niti to sme biti.

Sto se hrvata tice, oni bi da sw nikad nije napravio dilm o najgorim zlocinima kojih su se i nemci gadili.

Ne vidim razlog da se istina ne ekranizuje.

Zbog zrtava koje su ustase krvolocno ubijali, ne sme se dozivjeti da nikada ne budu obelodanjene.

Evo nekpg dela svedocenja, o jasenovcu koja su u svetu priznata od komisije za holokaust.

Zatočenik Danon Jakob opisuje ovako rad zatočenika u Logoru br. I. i II.: „Svaki put kad smo išli na rad, us­taška je pratnja od 30 ustaša kundačila naročito one, koji su uslijed slabosti ili starosti bili iznemogli. Uvijek smo morali polaziti na rad trčećim korakom. Kod polaska na rad događala su se i veća zločinstva nego li je samo kundačenje.
Tko je zaostao, jer nije mogao da trči, bio je ubijen. Ustaška je pratnja pucala u nas zatočenike vičući: „Brže, brže!" - i pritom mnoge ranila.

Ako je na radu neko od zatočenika pokušao da se odmori i stane ma i jednu sekundu, pogodio ga je ustaški metak. Sjećam se da je Ljubo Miloš jednom zgodom rekao stražarima da ne treba da pucaju, jer svaki ustaša ima nož, pa neka zakolje zatoćenika koji neće da radi."

Razumljivo je stoga, da je nakon likvidacije logora I. i II. od nekoliko. hiljada zatočenika stiglo u Logor br. III. samo nekoliko stotina.



* * *



Rad se zatočenika u Logoru br. III. dijelio na nutarnji rad u logoru i na vanjski rad oko logora. Nutarnji se rad izvodio po radionicama: u Lančari, Ciglari, Pekari, Elek­tričnoj centrali, Pilani, Ekonomiji itd. Raditi se moralo barem 10 sati dnevno bez odmora, jer je roba, koja se izrađivala, bila vrlo potrebna za voj­ske okupatora i ustaša. Raditi se mora­lo i na ukrcavanju i iskrcavanju željezničkih vagona, kamiona i brodova na Savi. Nije bilo odmora ni nedjeljama ni svecima, pa je istom u godini 1943. uveden nedjeljni počinak za marljive radnike. Ustaški su se nadzornici šetali po radionicama i budno pazili, da niko ne postajkuje, da se ne zadržava pre­dugo u zahodu i da radi bez odmora.

Kad je neki ustaša „ocijenio", da pojedini zatočenik „sabotira" rad, posegao je za kundakom, toljagom ili revolverom, te na mjestu premlatio ili ubio zatočenika.

Liječnici su vrlo često propisivali „poštedu" bolesnima, starima i nemoćnim zatočenicima, ali su ustaše, naročito Picilli Hinko, slabo marili za te odredbe i uživali da premlate te jadnike i da ih potjeraju na rad.

Vanjski se rad zatočenika sastojao oko podizanja ograda od bodljikavih žica, oko podizanja malog i velikog nasipa, oko iz gradnje zida (taj je rad trajao do konca 1942), oko podizanja brojnih bunkera i obrambenih po­ložaja oko logora, oko krčevine i sječe šume, te rada na poljima, vrtovima u „Ekonomiji" ili u susjednom Jablancu.



I ovdje su ustaški stražari pratili za­točenike, te ih kundacima, noževima ili vatrom iz oružja silili da rade brzo. Mnogo je i mnogo hiljada zatočenika stradalo na takvom vanjskom radu, pa se često dogadalo, da se cijele grupe ili dijelovi grupa nisu više sa rada ni vratili u logor. Ustaški su stražari jednostav­no naveli da su zatočenici pokušali da pobjegnu, pa su ih morali da pobiju.



Položaj zatočenika uopće



Svaki je zatočenik po dolasku u lo­gor, ako to već ranije nije znao i osjetio, odmah došao do spoznaje, da ga u logoru čeka sigurna i strašna smrt. Bilo je samo neizvjesno, koliko }e du­go trajati njegove muke u logoru.

Za svakog normalnog čovjeka, koji nije doživio i vidio sva ona zločinstva, sve vrste mučenja, kojima su zatočenici bili podvrgnuti u ovom logoru, čini se nevjerovatnim, nemogućim da se je moglo naći zločinaca koji će sa toliko sadizma, sa toliko perverziteta izmišlja­ti i izvoditi tako okrutne načine i sredstva mučenja nad ljudima.

Samo fašistički odgoj mogao je da stvori ljudska čudovišta, koja će vršiti ovakve zločine; samo takvi zločini mogli su da zadovolje kriminalni mentali­tet fašisitčkih zločinaca počev od „poglavnika" pa do posljednjeg koljača.

Svaki je ustaša, počevši od Luburića do posljednjeg stražara bio prema sva­kom zatočeniku svemoćan, imao pravo nad životom i smrti. U svako vrijeme, i po danu i po noći, i za vrijeme rada i odmora, mogao je svaki ustaša da ubije svakog zatočenika, a da o tome nikome ne polaže računa, pa da tu činjenicu niti čak ne registrira.

Na osnovu iskaza svjedoka Danona Jakoba utvrđen je napr. slijedeći do­gađaj:

Dne 23. XII. 1941. sazvao je Miloš Ljubo, jedan od najtežih ustaških krvoloka, javni nastup tj. zbor svih zatoče­nika. Napomenuo je ukratko da je je­dan od zatočenika pokušao da ubije nekog ustaškog stražara. Nije spominjao imena toga zatočenika niti ustaše.

Radi toga je Miloš Ljubo izdvojio iz stroja 25 zatočenika, uzeo pušku i svih dvadesetpetoricu postrijeljao. Pozvao je zatim liječnika dr Gusti Leindorfera da konstatira smrt, a zatim grobare, da odvezu lješeve.

Nakon toga je u šali dobacio: „O, pa nisam ni pitao, kako se zovu".

Svako ma i najkraće odmaranje za vrijeme rada, svako sakupljanje u slobodno vrijeme, čeprkanje oko kuhinje i traženje otpadaka hrane, svaka molba zatočenika da ga se poštedi od rada radi bolesti, nemoći itd. bio je najteži disciplinski prekršaj, koji su ustaše od­mah teško kažnjavali. Mlatili su žrtvu motkama, kolcima, volovskim žilama, kundacima, bacali na zemlju i gazili nogama, probadali bajunetom, a vrlo često vadili revolver ili nož i ubijali. Dogodilo se da je neki ustaški dužnostnik dozvolio pojedinom zatočeniku da nešto učini ili da nešto uzme, pa ga je odmah nakon toga drugi ustaša, ne mareći za dozvolu svoga kolege, nečovječno kaznio.

Javno kažnjavanje, kao u slučaju koji je naprijed iznesen, vršilo se vrlo često. Zbog sitnih, neznatnih ili izmišljenih motiva, ili uopće bez ikakvih motiva.



Svjedok Breyer Oto prikazuje ovaj prizor:

„Batinanje je vršeno na taj način, da su Ljubo Miloš i Matijević šetajući se logorom došli do bilo kojeg zatočenika i bez povoda ga jednostavno uzeli i odveli u zatvor kod „Uprave". Na večer smo mi svi zatočenici pred večeru bili sakupljeni i postrojeni, zatim su dovedeni odabrani - obično dva do tri dru­ga - i postavljeni pred čitav stroj. Ljubo ili Matijević su rekli da su zatočenici izvedeni na pr. radi toga što nisu htjeli raditi i kažnjeni sa 25 batina po goloj stražnjici.

Donešen je stolac, osuđeni je morao skinuti hlače i gaće, leći preko stolice, a onda ga je ustaša s korbačem, u kojem je bila žica, 25 puta udario što je jače mogao. Zatočeniku je popucala koža, curila krv tako da nije mogao nekoliko dana uopće da hoda.



Onda je došao na red drugi, treći itd., pa kada su s posljednjim završili, pošlo se na večeru. Tada su ustaše hodajući između logoraša poslije rada, kadgod bi im se to prohtjelo, bez ičijeg naređenja i bez ikakvog razloga, po vlastitoj volji, uhvatili kojeg zatočenika te ga premlatili. Gledao sam jednom kako su mi druga lupali kolcem i gazili po njemu nogama dok nije na koncu od zadobivenih rana umro.

Drugi su ustaše pucali u nas zatočenike gađajući iz pištolja, pa je sa­mo tako stradalo dnevno po nekoliko lica.

Osim ovih „nastupa" radi prisustvovanja javnim kažnjavanjima postojali su u Jasenovcu i „nastupi radi smanjen­ja brojnog stanja logora", kao i nastupi da se prijave svi koji žele poći na rad u Njemačku, u drugi koji logor ili u bolnicu na „liječenje".

Svjedok Riboli Josip u svom prikazu navodi:

„Kad je logor bio prepun, odlučili su ustaše da likvidiraju stanoviti broj. Svi su se zatočenici morali u tu svrhu na večer ili noću postrojiti, pa je jednom zgodom obilazio Maričić zatočenike hodajući od grupe do grupe, ra­svijetlio im fenjerom lice i zapitao, oda­kle je koji. Ako se tako nije napunio potreban broj žrtava, koje su bile iz krajeva, koji nisu bili Maričiću po ćudi, onda je prikupio i one koji mu se inače nisu lično sviđali."



Takva je revizija trajala po nekoliko sati, Maričić se je šetao sa pratnjom i vraćao po više puta istoj grupi, uživajući sadistički u mukama zatočenika, koji su bili u neizvjesnosti, neće li koc­ka pasti i na njih.

One druge javne nastupe radi pola­ska na rad u Njemačku ili u bolnicu, ili u drugi koji logor smatrali su ustaše „šalom", uživajući u tome, tko će se dobrovoljno prijaviti, da ga pošalju u smrt.

Svjedok Breyer Oto prikazuje ova­ko sudbinu zatočenika, koji su se na javnom nastupu prijavili, da bi htjeli da idu u logor u Đakovo: „Bio sam prisutan kad su ustaše zatočenike utovarili u kamione, pa im naredili da čučnu ili sjednu. Pokrili ih zatim velikim ceradama, a onda se na svaki kamion popelo 5-6 ustaša i počelo skakati po zatočenicima, gazeći ih nogama i tukući kundacima. Takvo su kundačenje i ubijanje zvali ustaše „oporavak u Đakovu"..."

Često su puta ustaše dolazili noću u barake i samo radi svoje zabave batinali zatočenike.

Svjedok Kuhada Nikola iskazuje:

“Ja sam radio u skupnom logoru na „Pilani" u stolariji. Kroz to sam vrijeme i ja dobivao batine. Batinalo se po noći na taj način, da smo se morali noću svi dići iz kreveta i trčati u krugu kraj vratiju barake, na kojima su stajali redovi ustaša, koji su nas kundacima nemilice kundačili."



Svjedok Duzemlić Milan opisao je ta mučenja na slijedeći način:

„Po mom dolasku u logor na Božić 1943. bio sam bačen u samicu, gdje sam proboravio 22 dana. Ustaše su me mučili na taj način, da su mi palili taba­ne, boli me iglom pod nokte, tukli žicom omotanom gumom, stavili mi na prsa dasku po kojoj su skakali. Boli su me noževima, pa imam na obim rukama vidljive ožiljke. Kroz cijelo to vrije­me se čuo vapaj i zapomaganje i iz drugih samica, pa sam kasnije saznao, da su zatočenika Đogać Josipa mučili na taj način, što su mu vezali ruke i noge u klupko i valjali ga po šiljcima čavala, koji su bili pribijeni u tu dasku. Serić Đuro je mučen tako, da su mu ustaše rezali meso s bedara i ranu solili.

Vidio sam sa nekolicinom zatočeni­ka mjeseca decembra 1944., kako su se Luburić, Matković, Ljubo Miloš, Stojčić i Kordić zabavljali na taj način, što su 19-godišnju djevojku Lončarević Mari­cu iz Plesma povalili golu golcatu na zemlju, noge joj raširili i razapeli na stol i palili cigaretama spolovilo, u koje su otresali pepeo.

Vidio sam, kako su ustaše prigo­dom likvidiranja djece u logoru bacili jedno dijete godinu dana staro u zrak, a drugi ga je ustaša dočekao na bajunet.

Vidio sam također kako je ustaški vodnik Bračić Nikola zaklao zatočenika Šulekić Ivana iz Kozarice i pio mu krv.

Ima bezbroj slučajeva mučenja, pa je nemoguće opisati sve načine, kako su ustaše mučili i ubijali zatočenike. Partizana Tomšić Valenta mučili su ta­ko, da su mu u decembru 1944. odre­zali jaja pa je od toga umro."

Ustaše su čitave grupe zatočenika ili osuđenika, koji su poslani u Jasenovac radi likvidacije, usmrćivali na „Graniku" ili u okolici sela Gradina i Uštica, koja leže na bosanskoj strani Save pre­ko puta od „Granika". Svjedok Živković Jovan opisuje ovako masovne likvi­dacije na „Graniku":

„To je trajalo katkada po čitavu noć. Žrtve su čekale u „Glavnom skladištu" ili u nekoj drugoj zgradi ili pod vedrim nebom. Prije polaska ustaše su ih ski­nuli do gola. Zatim su im ruke svezali na leđima žicom, a onda ih privezane žicom jednoga za drugog dotjerali na „Granik". Ovdje je žrtva morala da klekne, a ustaše su joj na ruke privezali težak željezni teret u obliku koluta. Iza toga su udarili žrtvu maljem, čekićem ili tupom stranom sjekire po glavi, trbuh često rasporili mesarskim nož`em te bacili zatim u Savu."

Likvidacije u Gradinama i Ušticama obavljali su ispočetka sami ustaše, a od 1942. pomagali su im i Cigani. Osuđenici su morali sami da iskopaju dugačke i duboke jame, ustaše su ih skinuli do gola, izbili im zlatne zube ili zubala, pa je zatim žrtva morala da skoči u raku, gdje ju je dočekao ustaša ili Ciganin, te ju udario maljem po glavi ili joj prerezao grkljan nožem.



Svjedok Berger Egon opisuje te likvidacije iskazujući:

“Ja sam bio zaposlen u Jasenovcu kao grobar od mjeseca decembra 1941. i znam, da sam sa nekim drugo­vima pokapao dnevno oko 200-300 žrtava. Ubijanje se vršilo na slijedeći način: jame su bile veličine 3-8 m2. Dok smo mi kopali grobove, ustaše su s poručnikom Mujicom na čelu vršili ubijanja nad žrtvama, koje su bile ve­zane žicama. Ubijali su ih maljem, udarajući ih po sljepoočnicama. Zatim su ubijali udarcima sjekire po vratu. Na­dalje su ubijali metanjem drvenih kli­nova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjeki­rom po bradi i klin bi izašao napolje na tjemenu.

Katkada su pitali žrtve da li imaju rodbine, pa kad se ustanovilo da postoji među kojima rodbinska veza, silili su ih da se međusobno ubiju. Tako se dešavalo da je brat ubio brata, otac sina, kćerka majku itd. Mnogima su rezali s leđa kajiše. Bio sam prisutan, kad je Mujica izrezao jednoj žrtvi na leđima kajiše kao uzde i onda ju tjerao okolo natežući je za uzde.

Mladi su ustaše pojedinim žrtvama rezali noseve i uši i među sobom govorili, da su ubili u borbi partizane i odrezali im noseve i uši. Te su odrezane noseve i uši spremali u rupčiće i trpali u džepo­ve.

Žrtve bi pregledavali, pa kad bi ustanovili da žrtva ima zlatne zube, vadili bi ih noževima."

Taj isti Berger Egon ležao je u februaru 1942. u bolnici radi pet uboda bajunetom, koje mu je ustaša zadao u leđa, jer nije brzo kopao rake.

Svjedok Finzi Jakob izjavio je pak slijedeće:

“Ja sam radio kao grobar na logor­skom groblju samo 10 dana. Kroz to sam vrijeme pokapao lješine bez glave, bez ruku, sa razmrskanom glavom, sa istrgnutim prstima na rukama i noga­ma, sa čavlima zabodenim u grudi, sa odrezanim spolnim udima, lješine iznakažene, modre i crne od udaraca. Za ono sam deset dana pokopao s drugo­vima oko 3000 lješina, među kojima sam prepoznao lješine petorice groba­ra, koje su ustaše dotukli."

Svjedok Kosina Franjo naveo je u svom iskazu:

„Pred Božić 1944., i to jedne nedjelje, vidio sam kako je oko 11 sati tjerano oko 40 golih žena i djece iz logora na Granik, gdje im je Luburić nožem presjekao vrat, a Prpić rasporio trbuh, te ih bacili u Savu. Vidio sam drugom zgodom, kad je vješano 35 zatočenika, a među njima i jedna žena, koja je imala u logoru četvero male djece. Djeca su prilikom njenog vješanja plakala za njom i hvatala joj se za suknju, ali je Picilli jednu 6-godišnju djevojčicu udario nogom tako snažno, da joj je pukla lubanja."

Spomenuli smo već, da su ustaše ubijali zatočenike na radu, pa u vezi s time navodimo iskaz svjedoka Katalinić Andrije:

„Kao brijač odlazio sam često na mjesto gdje se gradio tzv. "Novi nasip", te sam vidio kako ustaše udaraju rad­nike na nasipu kvrgastim batinama. One, koje bi dotukli, bacali bi odmah u nasip. Jednom sam prilikom čuo, kako se jedan ustaški stražar, stariji čovjek, imenom Jozo, hvalio pred svi­ma, kako je njemu pravi užitak kad kolje partizansku djecu i kako on za zabavu pokolje svaku večer 10-20 dje­ce.

Zapovjednici su logora često odredili, da se imaju neki zatočenici pobiti radi nečijeg „teškog prestupka", koji se dogodio u logoru. Egzekucija se obavljala javno u prisustvu svih zatočeni­ka, pa svjedok Riboli opisuje ovako prizor, koji je morao da gleda: „Majstorović, Polić i Maričić su se natjecali, tko će od njih biti krvnik. Žrtve su morale da kleknu pred njima taknuvši čelom zemlju, a onda im je dželat ispalio iz revolvera metak u za­tiljak. Ako smrt nije odmah nastupila, mašio se neko od njih za nož i prerezao žrtvi grkljan. Jednom je takvom zgo­dom ustaški zastavnik Matijević polizao toplu krv s noža. To je bilo tako odvratno, da su zatočenici okrenuli glavu ili oborili oči da to ne gledaju."

U logoru su bila i vješala, na koja su vješani pojedini zatoćenici, viseći tako po više dana da budu „teška opomena" ostalim zatočenicima. Isto je tako po­stojao neko vrijeme u logoru i krema­torij, koji je dao izraditi Picilli. Ustaše su ovdje spaljivali ljude, žene i djecu, pa ćemo o toj tzv. Picillijevoj peći go­voriti potanje u posebnom dijelu.

Neki svjedoci tvrde, da je u Jasenovcu postojao stroj, u kojem su ustaše gnječili ljude, dapače i „pila", kojom su žive ljude prepilili. Na kakve je sve ideje došla pokvarena sadistička ćud ustaških koljača, pogotovo kad su bili napiti, prikazao je svjedok Šulina Mato: „Saznao sam od prijašnjih starih lo­goraša, očevidaca, kako su ustaše jednoj trudnoj ženi rasporili trbuh i izvadili dijete, a drugoj netrudnoj otvo­rili trbuh, pa joj to dijete u trbuh ugu­rali.

Sam se sjećam ustaše Horvat Mate, koji je uvijek, kad se napio, tražio žrtvu i nastojao, da prona|e nov, originalan način mučenja, koji u praksi do tada još nije primjenjivan.

Na svoje sam pak oči gledao, kad su ustaše položili jednog zatočenika na nakovanj, te ga čekićima tukli kao da po njem kuju, sve dok nije podlegao."


Da, da to su cinili krvoloci. Hrvatska to smatra propagandom. Istina nije propaganda.
Postujemo li srebrenicu moramo postovati sve genocide.

[jednonogi_Jack]

Prvi igrani film o Jasenovcu.

Po istinitim dogadjajima utvrdjenim od zemaljske komisije, specijalnog centra za holokaust.

Cinjenica je da u filmu nema još gorih ubistava jer su kako kazu preteski. Zar ima gore od one stolice?

Niko od kriticara NIJE OPPVRGAO DA JE REC O ISTINITOJ PRICI, I DOKAZIMA IZ SVEDOCENJA JEVREJA SRBA I NESRBA..

kritike su da je zalosno preko zrtava holokausta ici na nominaciju za oskara...
Zato kao covek ne mogu da kazem da istina moze biti propaganda.

Takodje ne mogu osporiti ni to da neki srbi zele jasenovcem pravdanje za zlocine tokom rata devedesetih. Niti to sme biti.

Sto se hrvata tice, oni bi da sw nikad nije napravio dilm o najgorim zlocinima kojih su se i nemci gadili.

Ne vidim razlog da se istina ne ekranizuje.

Zbog zrtava koje su ustase krvolocno ubijali, ne sme se dozivjeti da nikada ne budu obelodanjene.

Evo nekpg dela svedocenja, o jasenovcu koja su u svetu priznata od komisije za holokaust.

Zatočenik Danon Jakob opisuje ovako rad zatočenika u Logoru br. I. i II.: „Svaki put kad smo išli na rad, us­taška je pratnja od 30 ustaša kundačila naročito one, koji su uslijed slabosti ili starosti bili iznemogli. Uvijek smo morali polaziti na rad trčećim korakom. Kod polaska na rad događala su se i veća zločinstva nego li je samo kundačenje.
Tko je zaostao, jer nije mogao da trči, bio je ubijen. Ustaška je pratnja pucala u nas zatočenike vičući: „Brže, brže!" - i pritom mnoge ranila.

Ako je na radu neko od zatočenika pokušao da se odmori i stane ma i jednu sekundu, pogodio ga je ustaški metak. Sjećam se da je Ljubo Miloš jednom zgodom rekao stražarima da ne treba da pucaju, jer svaki ustaša ima nož, pa neka zakolje zatoćenika koji neće da radi."

Razumljivo je stoga, da je nakon likvidacije logora I. i II. od nekoliko. hiljada zatočenika stiglo u Logor br. III. samo nekoliko stotina.



* * *



Rad se zatočenika u Logoru br. III. dijelio na nutarnji rad u logoru i na vanjski rad oko logora. Nutarnji se rad izvodio po radionicama: u Lančari, Ciglari, Pekari, Elek­tričnoj centrali, Pilani, Ekonomiji itd. Raditi se moralo barem 10 sati dnevno bez odmora, jer je roba, koja se izrađivala, bila vrlo potrebna za voj­ske okupatora i ustaša. Raditi se mora­lo i na ukrcavanju i iskrcavanju željezničkih vagona, kamiona i brodova na Savi. Nije bilo odmora ni nedjeljama ni svecima, pa je istom u godini 1943. uveden nedjeljni počinak za marljive radnike. Ustaški su se nadzornici šetali po radionicama i budno pazili, da niko ne postajkuje, da se ne zadržava pre­dugo u zahodu i da radi bez odmora.

Kad je neki ustaša „ocijenio", da pojedini zatočenik „sabotira" rad, posegao je za kundakom, toljagom ili revolverom, te na mjestu premlatio ili ubio zatočenika.

Liječnici su vrlo često propisivali „poštedu" bolesnima, starima i nemoćnim zatočenicima, ali su ustaše, naročito Picilli Hinko, slabo marili za te odredbe i uživali da premlate te jadnike i da ih potjeraju na rad.

Vanjski se rad zatočenika sastojao oko podizanja ograda od bodljikavih žica, oko podizanja malog i velikog nasipa, oko iz gradnje zida (taj je rad trajao do konca 1942), oko podizanja brojnih bunkera i obrambenih po­ložaja oko logora, oko krčevine i sječe šume, te rada na poljima, vrtovima u „Ekonomiji" ili u susjednom Jablancu.



I ovdje su ustaški stražari pratili za­točenike, te ih kundacima, noževima ili vatrom iz oružja silili da rade brzo. Mnogo je i mnogo hiljada zatočenika stradalo na takvom vanjskom radu, pa se često dogadalo, da se cijele grupe ili dijelovi grupa nisu više sa rada ni vratili u logor. Ustaški su stražari jednostav­no naveli da su zatočenici pokušali da pobjegnu, pa su ih morali da pobiju.



Položaj zatočenika uopće



Svaki je zatočenik po dolasku u lo­gor, ako to već ranije nije znao i osjetio, odmah došao do spoznaje, da ga u logoru čeka sigurna i strašna smrt. Bilo je samo neizvjesno, koliko }e du­go trajati njegove muke u logoru.

Za svakog normalnog čovjeka, koji nije doživio i vidio sva ona zločinstva, sve vrste mučenja, kojima su zatočenici bili podvrgnuti u ovom logoru, čini se nevjerovatnim, nemogućim da se je moglo naći zločinaca koji će sa toliko sadizma, sa toliko perverziteta izmišlja­ti i izvoditi tako okrutne načine i sredstva mučenja nad ljudima.

Samo fašistički odgoj mogao je da stvori ljudska čudovišta, koja će vršiti ovakve zločine; samo takvi zločini mogli su da zadovolje kriminalni mentali­tet fašisitčkih zločinaca počev od „poglavnika" pa do posljednjeg koljača.

Svaki je ustaša, počevši od Luburića do posljednjeg stražara bio prema sva­kom zatočeniku svemoćan, imao pravo nad životom i smrti. U svako vrijeme, i po danu i po noći, i za vrijeme rada i odmora, mogao je svaki ustaša da ubije svakog zatočenika, a da o tome nikome ne polaže računa, pa da tu činjenicu niti čak ne registrira.

Na osnovu iskaza svjedoka Danona Jakoba utvrđen je napr. slijedeći do­gađaj:

Dne 23. XII. 1941. sazvao je Miloš Ljubo, jedan od najtežih ustaških krvoloka, javni nastup tj. zbor svih zatoče­nika. Napomenuo je ukratko da je je­dan od zatočenika pokušao da ubije nekog ustaškog stražara. Nije spominjao imena toga zatočenika niti ustaše.

Radi toga je Miloš Ljubo izdvojio iz stroja 25 zatočenika, uzeo pušku i svih dvadesetpetoricu postrijeljao. Pozvao je zatim liječnika dr Gusti Leindorfera da konstatira smrt, a zatim grobare, da odvezu lješeve.

Nakon toga je u šali dobacio: „O, pa nisam ni pitao, kako se zovu".

Svako ma i najkraće odmaranje za vrijeme rada, svako sakupljanje u slobodno vrijeme, čeprkanje oko kuhinje i traženje otpadaka hrane, svaka molba zatočenika da ga se poštedi od rada radi bolesti, nemoći itd. bio je najteži disciplinski prekršaj, koji su ustaše od­mah teško kažnjavali. Mlatili su žrtvu motkama, kolcima, volovskim žilama, kundacima, bacali na zemlju i gazili nogama, probadali bajunetom, a vrlo često vadili revolver ili nož i ubijali. Dogodilo se da je neki ustaški dužnostnik dozvolio pojedinom zatočeniku da nešto učini ili da nešto uzme, pa ga je odmah nakon toga drugi ustaša, ne mareći za dozvolu svoga kolege, nečovječno kaznio.

Javno kažnjavanje, kao u slučaju koji je naprijed iznesen, vršilo se vrlo često. Zbog sitnih, neznatnih ili izmišljenih motiva, ili uopće bez ikakvih motiva.



Svjedok Breyer Oto prikazuje ovaj prizor:

„Batinanje je vršeno na taj način, da su Ljubo Miloš i Matijević šetajući se logorom došli do bilo kojeg zatočenika i bez povoda ga jednostavno uzeli i odveli u zatvor kod „Uprave". Na večer smo mi svi zatočenici pred večeru bili sakupljeni i postrojeni, zatim su dovedeni odabrani - obično dva do tri dru­ga - i postavljeni pred čitav stroj. Ljubo ili Matijević su rekli da su zatočenici izvedeni na pr. radi toga što nisu htjeli raditi i kažnjeni sa 25 batina po goloj stražnjici.

Donešen je stolac, osuđeni je morao skinuti hlače i gaće, leći preko stolice, a onda ga je ustaša s korbačem, u kojem je bila žica, 25 puta udario što je jače mogao. Zatočeniku je popucala koža, curila krv tako da nije mogao nekoliko dana uopće da hoda.



Onda je došao na red drugi, treći itd., pa kada su s posljednjim završili, pošlo se na večeru. Tada su ustaše hodajući između logoraša poslije rada, kadgod bi im se to prohtjelo, bez ičijeg naređenja i bez ikakvog razloga, po vlastitoj volji, uhvatili kojeg zatočenika te ga premlatili. Gledao sam jednom kako su mi druga lupali kolcem i gazili po njemu nogama dok nije na koncu od zadobivenih rana umro.

Drugi su ustaše pucali u nas zatočenike gađajući iz pištolja, pa je sa­mo tako stradalo dnevno po nekoliko lica.

Osim ovih „nastupa" radi prisustvovanja javnim kažnjavanjima postojali su u Jasenovcu i „nastupi radi smanjen­ja brojnog stanja logora", kao i nastupi da se prijave svi koji žele poći na rad u Njemačku, u drugi koji logor ili u bolnicu na „liječenje".

Svjedok Riboli Josip u svom prikazu navodi:

„Kad je logor bio prepun, odlučili su ustaše da likvidiraju stanoviti broj. Svi su se zatočenici morali u tu svrhu na večer ili noću postrojiti, pa je jednom zgodom obilazio Maričić zatočenike hodajući od grupe do grupe, ra­svijetlio im fenjerom lice i zapitao, oda­kle je koji. Ako se tako nije napunio potreban broj žrtava, koje su bile iz krajeva, koji nisu bili Maričiću po ćudi, onda je prikupio i one koji mu se inače nisu lično sviđali."



Takva je revizija trajala po nekoliko sati, Maričić se je šetao sa pratnjom i vraćao po više puta istoj grupi, uživajući sadistički u mukama zatočenika, koji su bili u neizvjesnosti, neće li koc­ka pasti i na njih.

One druge javne nastupe radi pola­ska na rad u Njemačku ili u bolnicu, ili u drugi koji logor smatrali su ustaše „šalom", uživajući u tome, tko će se dobrovoljno prijaviti, da ga pošalju u smrt.

Svjedok Breyer Oto prikazuje ova­ko sudbinu zatočenika, koji su se na javnom nastupu prijavili, da bi htjeli da idu u logor u Đakovo: „Bio sam prisutan kad su ustaše zatočenike utovarili u kamione, pa im naredili da čučnu ili sjednu. Pokrili ih zatim velikim ceradama, a onda se na svaki kamion popelo 5-6 ustaša i počelo skakati po zatočenicima, gazeći ih nogama i tukući kundacima. Takvo su kundačenje i ubijanje zvali ustaše „oporavak u Đakovu"..."

Često su puta ustaše dolazili noću u barake i samo radi svoje zabave batinali zatočenike.

Svjedok Kuhada Nikola iskazuje:

“Ja sam radio u skupnom logoru na „Pilani" u stolariji. Kroz to sam vrijeme i ja dobivao batine. Batinalo se po noći na taj način, da smo se morali noću svi dići iz kreveta i trčati u krugu kraj vratiju barake, na kojima su stajali redovi ustaša, koji su nas kundacima nemilice kundačili."



Svjedok Duzemlić Milan opisao je ta mučenja na slijedeći način:

„Po mom dolasku u logor na Božić 1943. bio sam bačen u samicu, gdje sam proboravio 22 dana. Ustaše su me mučili na taj način, da su mi palili taba­ne, boli me iglom pod nokte, tukli žicom omotanom gumom, stavili mi na prsa dasku po kojoj su skakali. Boli su me noževima, pa imam na obim rukama vidljive ožiljke. Kroz cijelo to vrije­me se čuo vapaj i zapomaganje i iz drugih samica, pa sam kasnije saznao, da su zatočenika Đogać Josipa mučili na taj način, što su mu vezali ruke i noge u klupko i valjali ga po šiljcima čavala, koji su bili pribijeni u tu dasku. Serić Đuro je mučen tako, da su mu ustaše rezali meso s bedara i ranu solili.

Vidio sam sa nekolicinom zatočeni­ka mjeseca decembra 1944., kako su se Luburić, Matković, Ljubo Miloš, Stojčić i Kordić zabavljali na taj način, što su 19-godišnju djevojku Lončarević Mari­cu iz Plesma povalili golu golcatu na zemlju, noge joj raširili i razapeli na stol i palili cigaretama spolovilo, u koje su otresali pepeo.

Vidio sam, kako su ustaše prigo­dom likvidiranja djece u logoru bacili jedno dijete godinu dana staro u zrak, a drugi ga je ustaša dočekao na bajunet.

Vidio sam također kako je ustaški vodnik Bračić Nikola zaklao zatočenika Šulekić Ivana iz Kozarice i pio mu krv.

Ima bezbroj slučajeva mučenja, pa je nemoguće opisati sve načine, kako su ustaše mučili i ubijali zatočenike. Partizana Tomšić Valenta mučili su ta­ko, da su mu u decembru 1944. odre­zali jaja pa je od toga umro."

Ustaše su čitave grupe zatočenika ili osuđenika, koji su poslani u Jasenovac radi likvidacije, usmrćivali na „Graniku" ili u okolici sela Gradina i Uštica, koja leže na bosanskoj strani Save pre­ko puta od „Granika". Svjedok Živković Jovan opisuje ovako masovne likvi­dacije na „Graniku":

„To je trajalo katkada po čitavu noć. Žrtve su čekale u „Glavnom skladištu" ili u nekoj drugoj zgradi ili pod vedrim nebom. Prije polaska ustaše su ih ski­nuli do gola. Zatim su im ruke svezali na leđima žicom, a onda ih privezane žicom jednoga za drugog dotjerali na „Granik". Ovdje je žrtva morala da klekne, a ustaše su joj na ruke privezali težak željezni teret u obliku koluta. Iza toga su udarili žrtvu maljem, čekićem ili tupom stranom sjekire po glavi, trbuh često rasporili mesarskim nož`em te bacili zatim u Savu."

Likvidacije u Gradinama i Ušticama obavljali su ispočetka sami ustaše, a od 1942. pomagali su im i Cigani. Osuđenici su morali sami da iskopaju dugačke i duboke jame, ustaše su ih skinuli do gola, izbili im zlatne zube ili zubala, pa je zatim žrtva morala da skoči u raku, gdje ju je dočekao ustaša ili Ciganin, te ju udario maljem po glavi ili joj prerezao grkljan nožem.



Svjedok Berger Egon opisuje te likvidacije iskazujući:

“Ja sam bio zaposlen u Jasenovcu kao grobar od mjeseca decembra 1941. i znam, da sam sa nekim drugo­vima pokapao dnevno oko 200-300 žrtava. Ubijanje se vršilo na slijedeći način: jame su bile veličine 3-8 m2. Dok smo mi kopali grobove, ustaše su s poručnikom Mujicom na čelu vršili ubijanja nad žrtvama, koje su bile ve­zane žicama. Ubijali su ih maljem, udarajući ih po sljepoočnicama. Zatim su ubijali udarcima sjekire po vratu. Na­dalje su ubijali metanjem drvenih kli­nova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjeki­rom po bradi i klin bi izašao napolje na tjemenu.

Katkada su pitali žrtve da li imaju rodbine, pa kad se ustanovilo da postoji među kojima rodbinska veza, silili su ih da se međusobno ubiju. Tako se dešavalo da je brat ubio brata, otac sina, kćerka majku itd. Mnogima su rezali s leđa kajiše. Bio sam prisutan, kad je Mujica izrezao jednoj žrtvi na leđima kajiše kao uzde i onda ju tjerao okolo natežući je za uzde.

Mladi su ustaše pojedinim žrtvama rezali noseve i uši i među sobom govorili, da su ubili u borbi partizane i odrezali im noseve i uši. Te su odrezane noseve i uši spremali u rupčiće i trpali u džepo­ve.

Žrtve bi pregledavali, pa kad bi ustanovili da žrtva ima zlatne zube, vadili bi ih noževima."

Taj isti Berger Egon ležao je u februaru 1942. u bolnici radi pet uboda bajunetom, koje mu je ustaša zadao u leđa, jer nije brzo kopao rake.

Svjedok Finzi Jakob izjavio je pak slijedeće:

“Ja sam radio kao grobar na logor­skom groblju samo 10 dana. Kroz to sam vrijeme pokapao lješine bez glave, bez ruku, sa razmrskanom glavom, sa istrgnutim prstima na rukama i noga­ma, sa čavlima zabodenim u grudi, sa odrezanim spolnim udima, lješine iznakažene, modre i crne od udaraca. Za ono sam deset dana pokopao s drugo­vima oko 3000 lješina, među kojima sam prepoznao lješine petorice groba­ra, koje su ustaše dotukli."

Svjedok Kosina Franjo naveo je u svom iskazu:

„Pred Božić 1944., i to jedne nedjelje, vidio sam kako je oko 11 sati tjerano oko 40 golih žena i djece iz logora na Granik, gdje im je Luburić nožem presjekao vrat, a Prpić rasporio trbuh, te ih bacili u Savu. Vidio sam drugom zgodom, kad je vješano 35 zatočenika, a među njima i jedna žena, koja je imala u logoru četvero male djece. Djeca su prilikom njenog vješanja plakala za njom i hvatala joj se za suknju, ali je Picilli jednu 6-godišnju djevojčicu udario nogom tako snažno, da joj je pukla lubanja."

Spomenuli smo već, da su ustaše ubijali zatočenike na radu, pa u vezi s time navodimo iskaz svjedoka Katalinić Andrije:

„Kao brijač odlazio sam često na mjesto gdje se gradio tzv. "Novi nasip", te sam vidio kako ustaše udaraju rad­nike na nasipu kvrgastim batinama. One, koje bi dotukli, bacali bi odmah u nasip. Jednom sam prilikom čuo, kako se jedan ustaški stražar, stariji čovjek, imenom Jozo, hvalio pred svi­ma, kako je njemu pravi užitak kad kolje partizansku djecu i kako on za zabavu pokolje svaku večer 10-20 dje­ce.

Zapovjednici su logora često odredili, da se imaju neki zatočenici pobiti radi nečijeg „teškog prestupka", koji se dogodio u logoru. Egzekucija se obavljala javno u prisustvu svih zatočeni­ka, pa svjedok Riboli opisuje ovako prizor, koji je morao da gleda: „Majstorović, Polić i Maričić su se natjecali, tko će od njih biti krvnik. Žrtve su morale da kleknu pred njima taknuvši čelom zemlju, a onda im je dželat ispalio iz revolvera metak u za­tiljak. Ako smrt nije odmah nastupila, mašio se neko od njih za nož i prerezao žrtvi grkljan. Jednom je takvom zgo­dom ustaški zastavnik Matijević polizao toplu krv s noža. To je bilo tako odvratno, da su zatočenici okrenuli glavu ili oborili oči da to ne gledaju."

U logoru su bila i vješala, na koja su vješani pojedini zatoćenici, viseći tako po više dana da budu „teška opomena" ostalim zatočenicima. Isto je tako po­stojao neko vrijeme u logoru i krema­torij, koji je dao izraditi Picilli. Ustaše su ovdje spaljivali ljude, žene i djecu, pa ćemo o toj tzv. Picillijevoj peći go­voriti potanje u posebnom dijelu.

Neki svjedoci tvrde, da je u Jasenovcu postojao stroj, u kojem su ustaše gnječili ljude, dapače i „pila", kojom su žive ljude prepilili. Na kakve je sve ideje došla pokvarena sadistička ćud ustaških koljača, pogotovo kad su bili napiti, prikazao je svjedok Šulina Mato: „Saznao sam od prijašnjih starih lo­goraša, očevidaca, kako su ustaše jednoj trudnoj ženi rasporili trbuh i izvadili dijete, a drugoj netrudnoj otvo­rili trbuh, pa joj to dijete u trbuh ugu­rali.

Sam se sjećam ustaše Horvat Mate, koji je uvijek, kad se napio, tražio žrtvu i nastojao, da prona|e nov, originalan način mučenja, koji u praksi do tada još nije primjenjivan.

Na svoje sam pak oči gledao, kad su ustaše položili jednog zatočenika na nakovanj, te ga čekićima tukli kao da po njem kuju, sve dok nije podlegao."


Da, da to su cinili krvoloci. Hrvatska to smatra propagandom. Istina nije propaganda.
Postujemo li srebrenicu moramo postovati sve genocide.

Ni'ade, Jesi l' ti odžerešen?

[Blizanac]

Da, da to su cinili krvoloci. Hrvatska to smatra propagandom. Istina nije propaganda.
Postujemo li srebrenicu moramo postovati sve genocide.

Definitivno si zalutao ovdje...
Očito ili ne znaš čitati ili ne razumiješ pročitano.
Ovo je tema o filmu a ne ostvarnim događajima.
Niko nikad ne spori zločine u Jasenovcu. Sporan je film koji ima sasvim drugu namjenu. I cijeli svijet to vidi.

Prdiš o poštivanju Srebrenice a 99% Srba smatra da tamo nije bilo genocida!
A tvoji mediji ismijavaju žrtve logora kod Prijedora, kao nisu mršavi od gladi već imaju tuberkulozu!
I kao nisu bili logori već sabirni centri!
I onda dođeš ovdje da sereš i morališeš!?

Mrš!!!