ExNihilo wrote: ↑17/11/2021 10:46
Pratim malo slučaj Finske, koja inače, valjda to ne treba posebno naglašavati, ima jednu od najprogresivnijih politika u Evropi, te izrazito obrazovano stanovništvo, kako očajnički pokušava zatvoriti vlastiti gender pay gap. Uzevši u obzir da je isti 17%, Finska je zakucana na samo dno OECD liste kada je u pitanju razlika u prosječnim primanjima između muškaraca i žena.
Zanimljivo je da apsolutno svi stakeholderi, od Vlade preko poslovnog sektora, pa do običnog čovjeka, unisono se slažu kako treba provesti sve potrebne politike da se gender pay gap zatvori, zbog čega postoji saglasnost oko poteza koji bi se u većini drugih zemalja nazvale radikalnim. Recimo, žene imaju višu zagarantovanu minimalnu platu nego muškarci. Uobičajeni oblici "pozitivne diskriminacije" se podrazumijevaju: kvote, plaćena bolovanja, plaćeno najduže porodiljno u Evropi, i slično. Interesantno je da susjedna Norveška, koja je lider po ovom pitanju, ima manje-više identične politike, ali dok su tamo iste seemingly zatvorile pay gap, Finska ne može da se pomjeri. Sada je u parlamentarnu proceduru došao novi radikalni prijedlog: učiniti plate apsolutno svih u ekonomiji, bez obzira da li rade u javnom ili privatnom sektoru, potpuno transparentnim i vidljivim svima.
Čitam sve to i kontam, kada će ovi ljudi shvatiti ono što komunisti nikada nisu: da kilo banana neće nikada vrijediti onoliko koliko kaže centralni komitet da vrijedi, nego onoliko koliko tržište kaže. To ne znači da tržište nema svoje neefikasnosti, ali još uvijek je bespogovorno najefikasniji metod određivanja vrijednosti bilo čega, bilo kada, i bilo gdje, a ovaj stepen čačkanja istog već je pendulum zanjihao u suprotnom pravcu.
Nekada treba prihvatiti da korelacija jednostavno nije kauzacija. Nesposobnost ideološkog odmaka od uobičajenog tumačenja pay gapa, dakle onog o zlim muškarcima koji diskriminiraju žene, prema kojem je svaka alternativna hipoteza heretična, zapravo šteti najviše ženama. Primjerice, viša minimalna plata možda čini žene manje atraktivnim kandidatima za one pozicije koje nude niža primanja, na taj način otežavajući manje obrazovanim ženama da uopće nađu posao, što će se u statistici reflektirati kao zatvaranje pay gapa, ali zapravo čineći ženama život težim. Koliki će impakt na produktivnost i zadovoljstvo imati činjenica da svako zna svačiju platu? Kada prosječan radnik vidi da su mu primanja manja od onog tokmaka iz drugog sektora što po cijeli dan pije kafe, koliko će ovaj uopće biti motivisan za rad? I s kim će tokmak piti kafu kad ga svi počnu hejtati i pasivno-agresivno mobingovati?
Možda ipak treba malo hrabrosti da se istini pogleda u oči, pa razmotri mogućnost da postoji strukturalni problem, da su žene možda u Finskoj manje osposobljene vještinama potrebnim za savremenu ekonomiju, te da resurse treba alocirati ka reobrazovanju i prekvalifikaciji istih, umjesto politika centralnog komiteta koje stvar čine gorim i za same žene, a tako i ekonomiju u cjelosti.
Ludilo ideologije.