Zimski vragovi (preneseno sa mog bloga) ... post iz 2005
Eto prođe i januar, zamalo. Mnogi bloggeri se žale na zimu i cupkaju u ritmu Đoletove pjesme: " Ne volEm januar i bele zimske vragove..."
...no Le Frog Blue me podsjeti na neka druga vremena, na neke druge zime, i zimske vragove. Sada živim na Floridi gdje bukvalno nema snijega i gdje su šanse da ikad padne, i zadrži se na tlu, vrlo vrlo vrlo male. Ali ovo nije priča o današnjoj vremenskoj prognozi. Ovo je priča o nekim drugim snjegovima i dječijim radostima iz osamdeset i neke. Bila je Olimpijada (ja se sjećam fragmenata iste), stari kaže da snijega nije bilo sve do na noć prije i da je JNA angažovana da se sve očisti preko noći... Meni je taj dan (datum ne znam) mirisao na snijeg.
Roditelji, buraz i ja smo šetali gradom i tražili slastičarnu u kojoj je bilo mjesta za sjedenje. Ušli smo u "Korzo" ali nas nije poslužila sreća. Međutim prišao nam je lik sa Stetsonom na glavi i promuljo nešto na engleskom. Ustupio nam je sto i nasmijao se. Znam da je bio Amer jer je burazu i meni dao po dolar srebrenjak... To mi je najkulija uspomena sa Olimpijade... tad mi je bilo 5 godina i 2 mjeseca
...zime su dolazile i prolazile, radovala sam se svakoj posebno. Nedaleko od kuće bila je malo veća naslaga zemlje koju bismo iskoristili za plazanje na nogama ili na kesi čim bi pao i najmanji snijeg. Za plazanje na nogama trebalo je imati posebne čizme sa glatkim gumenim đonom. Toliko bismo "ulizali" stazu da bi se predveče pod svjetlima ulične rasvjete caklila kao staklo. Obavezni su bili skafanderi, jakna i kapa. Rukavice nisu bile kul. Kul je još bilo jesti snijeg... vazda bi me mati napala što jedem snijeg...
...imala sam i ligure, sanke za jedno, i super sanke (one skupe sa okruglom drškom naprijed) za 3-4 djeteta. Imala sam i male plastične skije, dužine kutije za cipele, koje su se pričvršćivale na čizme plastičnim vezovima...obično su bile crvene, zašto, ne znam...imala sam i klizaljke i kad bi bara kod šljunkare zaledila išla sam se tamo "talizat" i uvježbavat piruete (po mom nekom standardu)...
...brdašce i glavna utabana staza za klizanje na nogama bili su ispred moje kuće. Više puta mi se znalo desiti da izletim u košulji ili majici da se samo jednom "kliznem". Tad bi me starci ufatili i bio bi belaj jer bih se mogla prehladit i navuć upalu pluća. Bilo bi sto jezika s njihove i opravdanja sa moje stane...ali to nikad nije pokvarilo moju sreću...
...jedne zime sam dobila "šuškavu" jaknu sa tri floroscentne boje (roza, zelena i žuta) na bijeloj podlozi. Bila sam glavna u raji. Male stvari (koje su moje roditelje znale koštati i po nekoliko čekova) su bile i ostale nezamjenjive...
...svako zimsko jutro počinjalo je sa lokumima (uštipci u obliku romba), viršlama, eurokremom, čajem i mermeladom od šipka, kraš ekspresom (sa malim narandžastim i zelenim šablonima) i vrućim mlijekom...kako sam voljela biti dijete zimi, to je tako predivan osjećaj!
...zima je bila i ostala najdraži dio djetinjstva. Rođendan je uvijek padao pred Novu Godinu, a u to vrijeme su se dijelili paketići kod starog u firmi (bebe, sudići i čokolada su bili "in"). I tad sam bila glavna u raji jer je stari bio Deda Mraz, a to je bilo kul. Ja sam još povrh svega nastupala u novogodišnjoj priredbi kao Pahuljica, moje li sreće! Btw, stari je i dan danas Deda Mraz ali samo za unuke i komšijsku djecu*! Hvala ti Froggy što me podsjeti na sve ovo
*disclaimer: i Hoki Pokijevce
(mami, bolesnoj kolegici s posla, teti iz trafike???
. Naravno nazovem ja hitnu i dok smo je cekali kaze on meni: "Pola sata sjedim ovdje, niko nece da pridje, valjda misle napio se." Ispricao mi je i kako zivi u domu. Ima porodicu, ali nece da im bude na teretu otkad mu je zena umrla. 
