Da li biste usvojili dijete?

[nendertalac]

Ne treba na taj nacin razmisljati Denaja Ni slucajno

Potpisujem, ali -

ja kad bih usvojila djete koje je rezultat grupnog silovanja i takvih stvari - trazila bih da ne postoji nikakav nacin i da imam garanciju, da to djete nikad niko nece kontaktirat i da niko nikad pa ni to djete nece znati sta se desilo njegovoj/njenoj majci.

Mislite li da je to ispravno?

[nendertalac]

Upravo to je nesto sto mene jako brine - buducnost svih onih koji cekaju 18ti rodjendan da se nadju na ulici. zamislite takav 18ti rodjendan?

Ne znam postoje li kod nas programi tzv. budi moj stariji brat - sestra?

@nendertalac - jako im je tesko, a s njima najvise pate odgajatelji koji su uz njih i po 15 godina, jer su im kao rodjena djeca, pred ocima rasli...skoro je u tz bio slucaj da je momak iz doma diplomirao na medicinskom fakultetu...svi su zaista bili ponosni, ali takvi su rijetki. vecina njih zeli da odmah po izlasku iz doma, kupi si mobitel, auto, da se zaposli..jer su zeljni samostalnosti i nekog ''normalnog'' zivota..da vec jednom, postanu kao drugi. medjutim, vrlo brzo nakon odlaska iz doma, ono malo para (donatoskih) koje imaju na racunu potrose i tada slijedi tezak period...s njima se dosta radi posljednju godinu boravka u domu, najvise na psiholoskoj pripremi...ali bez obzira, oni nastavljaju i nakon doma borbe sa vjetrenjacama...pocev od problema zbog nase konzervativne i iskvarene sredine pa do objektivnih otezavajucih okolnosti...

da, kod nas su poceli nesto da rade po pitanju tog programa...mislim 2003. dolazili su neki stranci (GB) zainteresirani da program odrade preko resornog ministarstva, samo iskrena da budem, ne znam dokle se s realizacijom doguralo.

Ako bih sad ja licno nesto takvo htjela, kao individualac, bez ikakve podrske ili organizacije koje stoje iza mene - da dolazim u neki djeciji dom i da izvodim recimo djete ili vise djece - na izlet, ili rucak, ili u setnju ... sta bi se od mene zahtjevalo? Na neki nacin i oni bi morali biti sigurni kome prepustaju djete i ko i kakva sam ja.

[Bosanac sa dna kace]

Pa dobro ja bih zelio da usvojim dijete nekad kad se ozenim, ne zato sto ne mogu ili necu imat svoju djecu, mogao ili ne mogao da imam djecu ako sve ako Bog da ispadne kako treba usvojicu najmanje jedno...Razmisljam ponekad o tome...a do toga ima jos....

Pa evo - usvoji jedno sad. Neka spava i hrani se u domu, i nek mu oni materijalno obezbjedjuju isto kao drugoj djeci - a ti ga povremeno posjecuj i budi mu stariji brat. Jednog dana kad bude veliki - mozda ti i pomogne u usvajanju tog malog djeteta koje cuvas za neka buduca vremena - a koje danas raste bez roditelja.

Hm, vidis fin prijedlog, nisam znao da i to moze, a to vjerovatno moze neko ko ima prihode, ja nemam ja sam student i jos uvijek se i ja na babinom kazanu hranim, al ne znam probacu i to sto kazes....sve je moguce...

[Bosanac sa dna kace]

Hm, pa ideja ''starijeg brata'' je super, bas bi bio spreman da to uradim...al ja nisam u Bosni, a gdje se trenutno nalazim malo se drugacije gleda na strance...ako Bog da pokusacu kad budem na duze u Bosni ili kad se zastalno vratim...

[nendertalac]

Hm, pa ideja ''starijeg brata'' je super, bas bi bio spreman da to uradim...al ja nisam u Bosni, a gdje se trenutno nalazim malo se drugacije gleda na strance...ako Bog da pokusacu kad budem na duze u Bosni ili kad se zastalno vratim...

Ne znam cime se bavis - ali evo jedan mali predlog -

odvoji 2 puta sedmicno onoliko koliko bi platio da odvedes jednog takvog klinca na kafu ili sladoled - uplati mu internet ili koristenje kompjutera u internet klubu i daj sebi u zadatak da barem 2 puta sedmicno razgovaras s njim putem interneta i da mu pomazes u problemima i dilemama. ako ga jos mozes cemu profesionalno uciti - to je plus - a i meni bi bilo lakse da nadjem djete kom bi zbog njegovih afiniteta odgovaralo da razgovara s nekim kao sto si ti.

sta kazes na to?

[sunday_morning]

Potpisujem, ali -

ja kad bih usvojila djete koje je rezultat grupnog silovanja i takvih stvari - trazila bih da ne postoji nikakav nacin i da imam garanciju, da to djete nikad niko nece kontaktirat i da niko nikad pa ni to djete nece znati sta se desilo njegovoj/njenoj majci.

Mislite li da je to ispravno?

ti si sad nacela jednu jako osjetljivu temu, koja je itekako prisutna kod nas. poznat mi je primjer jednog ucenika koji je, nazalost, plod najsvirepnijeg cina kojeg jedan muskarac moze uciniti ''olako'' narocito u ratu. mali je cas jako agresivan, cas povucen, cesto dira drugu djecu, otima nj stvari i sl. zivi s majkom vrlo siromasno i po svemu sudeci, ona nema namjeru da mu kaze istinu, nikad. ja mislim da to djeca nekako znaju, osjete, cesto podcjenjujemo njihovu intuiciju, pronicljivost, ko zna sta je on nacuo kad su se neki najmanje nadali...

elem, ako bih obrazlagala mislim da bi otisla predaleko...ali moj licni stav je da bih mu MOZDA priznala (sve sto je ovdje stojalo u objasnjenju sam editovala jer mi je komplicirano objasniti zasto dovodim to ''MOZDA'') ali znam da bih se sigurno konsultirala sa strucnjacima za traumu.

sto se tice ''istine'' (kada reci normalno usvojenom djetetu) preporuka je sto ranije, tj. od neke 3-5 godine zivota. prvo lagano pripreme a onda oko 5 najdalje (kada u toj dobi idu ona pitanja ''mama jesam li i ja bila u tvom stomaku kad sam bila beba'') reci istinu. sto se sa istinom vise oteze, rizikujemo da dijete udje u pubertet a onda kada sazna vrlo lako moze otici od kuce....jer ce svakako imati potrebu oko 18.god. da (u najnormalnijim okolnostima) potrazi svoju pravu majku i/ili oca. i u tome bi pravni roditelji trebali pomoci svojoj djeci, ako vec izraze jaku zelju i postoje dobre okolnosti, jer ce time samo ucvrstiti ljubav i postovanje i jak odnos sa usvojenim djetetom.

[hananah]

Polazim od sebe - kako bih se osjecala da mi majka/poocim ili bilo ko saopci da sam rezultat silovanja, a pogotovo grupnog? Grozno bih se osjecala. Tako da mislim da se toj djeci ne treba nikad reci sto se dogodilo. Jer radije neka zive u zabludi da je njihov tata bio neki vojnik kojeg je mati nekad voljela pa je poginuo nego da su rezultat silovanja. U toj zabludi bar mogu donekle sretni biti, sa istinom nikako.
Inace sam uvijek za govorenje istine, ali u ovom slucaju ne, jer je nekad i ruzicasta laz bolja od crne istine.

[sunday_morning]

hmm da. i ja sam tako razmisljala, polazila sam od sebe i kontam bas to ''bolja ruzicasta laz nego najcrnja istina''. a onda sam se zapitala sta da saznam, slucajno u 19.god. npr. ili 35.god. citav zivot me lagali.
mislim da bi mi to gore bilo. mrzila bih sto sam gajila ''lijepu'' uspomenu na oca. jer dijete kad je malo pita, stalno pita: ko mi je bio otac, kakav je bio, daj mi sliku, sta je volio...jel on nosio naocale. ta faza odastanja i nedostatak identifijacije je najgori.
i ubijedjena sam hano da to djeca osjecaju. kako rastu pametnija su. mislim, glupo je reci osjecaju, ali to je nesto duboko, duboko, nesvjesno...sta ako je citao o svom gradu, pa tragediji, pa poveze i upozna neke ljude...mozda govorim nepovezano, ali istina je prokleta stvar. dodje kad se najmanje nadas, ne moze se sakriti...mozda ovakve stvari, rijetko i tesko...

[Bosanac sa dna kace]

Hm, pa ideja ''starijeg brata'' je super, bas bi bio spreman da to uradim...al ja nisam u Bosni, a gdje se trenutno nalazim malo se drugacije gleda na strance...ako Bog da pokusacu kad budem na duze u Bosni ili kad se zastalno vratim...

Ne znam cime se bavis - ali evo jedan mali predlog -

odvoji 2 puta sedmicno onoliko koliko bi platio da odvedes jednog takvog klinca na kafu ili sladoled - uplati mu internet ili koristenje kompjutera u internet klubu i daj sebi u zadatak da barem 2 puta sedmicno razgovaras s njim putem interneta i da mu pomazes u problemima i dilemama. ako ga jos mozes cemu profesionalno uciti - to je plus - a i meni bi bilo lakse da nadjem djete kom bi zbog njegovih afiniteta odgovaralo da razgovara s nekim kao sto si ti.

sta kazes na to?

Ok,vidim da imas puno ideja, ova ti je super,ja studiram van BiH, malo sam zabrljo sa faksom, moja krivica, al bice bolje ako Bog da, sto se tice finansijskih mogucnosti, pogotvo u BiH takvo nesto mogu uradit, ali ovdje je to malo drugacije, sve sam u nekoj trci sa vremenom! A svakako da cu pokusat ako Bog da nesto ucinit kad dodjem na duzi period u BiH! Meni bi u pocetku bilo malo i nezgodno , al brzo se ja naviknem...

[Bosanac sa dna kace]

hmm da. i ja sam tako razmisljala, polazila sam od sebe i kontam bas to ''bolja ruzicasta laz nego najcrnja istina''. a onda sam se zapitala sta da saznam, slucajno u 19.god. npr. ili 35.god. citav zivot me lagali.
mislim da bi mi to gore bilo. mrzila bih sto sam gajila ''lijepu'' uspomenu na oca. jer dijete kad je malo pita, stalno pita: ko mi je bio otac, kakav je bio, daj mi sliku, sta je volio...jel on nosio naocale. ta faza odastanja i nedostatak identifijacije je najgori.
i ubijedjena sam hano da to djeca osjecaju. kako rastu pametnija su. mislim, glupo je reci osjecaju, ali to je nesto duboko, duboko, nesvjesno...sta ako je citao o svom gradu, pa tragediji, pa poveze i upozna neke ljude...mozda govorim nepovezano, ali istina je prokleta stvar. dodje kad se najmanje nadas, ne moze se sakriti...mozda ovakve stvari, rijetko i tesko...

Da, slazem se, jedan veliki paradoks; reci mu dok je malo i tako mu ''nabijes'' kompleks tokom cijelog zivota!
Reci mu kad pocne da sazrijeva, onda bjezi od kuce, uvijek ce za necim tragat i od necega bjezat!
Reci mu kad odraste, postane svoj covjek, kada ''ostari'', unisti mu citav zivot!
Tesko vala, sto jest jest!

[sunday_morning]

.....

[nendertalac]

hmm da. i ja sam tako razmisljala, polazila sam od sebe i kontam bas to ''bolja ruzicasta laz nego najcrnja istina''. a onda sam se zapitala sta da saznam, slucajno u 19.god. npr. ili 35.god. citav zivot me lagali.
mislim da bi mi to gore bilo. mrzila bih sto sam gajila ''lijepu'' uspomenu na oca. jer dijete kad je malo pita, stalno pita: ko mi je bio otac, kakav je bio, daj mi sliku, sta je volio...jel on nosio naocale. ta faza odastanja i nedostatak identifijacije je najgori.
i ubijedjena sam hano da to djeca osjecaju. kako rastu pametnija su. mislim, glupo je reci osjecaju, ali to je nesto duboko, duboko, nesvjesno...sta ako je citao o svom gradu, pa tragediji, pa poveze i upozna neke ljude...mozda govorim nepovezano, ali istina je prokleta stvar. dodje kad se najmanje nadas, ne moze se sakriti...mozda ovakve stvari, rijetko i tesko...

ne bih naravno voljela da nesto takvo saznam bez obzira koliko sam stara. u osjetljivim godinama kad osoba nema jos izgradjenu sliku o sebi i svom okruzenju - to je jos teze. Uzmite kcerku Ratka Mladica - ... Zamislite zivjeti danas bilo gdje na svijetu i biti kcerka covjeka nad cijim se djelima cijeli svijet zgrazava? Na njenom mjestu bih vjerovatno isto postupila - jer koliko god bi bilo ljudi koji bi shvatali da ja nisam svoj otac - uvijek bi bilo puno onih koji bi u mene gledali kao u potomka monstruma.

zato kazem da bih za takvo nesto htjela garanciju da to djete niko ne moze dovesti u vezu sa njegovim roditeljima. I majka ako ga/je dala na usvajanje - uskratila bih joj to pravo.

djete je neduzno, i mislim da niko nema prava da osudjuje djecu radi necega sto se desilo prije nego sto je rodjeno bez obzira na sve. ali mnogi ljudi ne bi tako razmisljali.

takodje se bojim da bi bilo bolesnih umova koji bi ti iskoristili da to djete zloupotrijebe. a svjedoci smo puno toga sto bolesni umovi mogu smisliti i imaju rezona i dospijevaju u situacije da to sto smisle i urade.

sunday - izgleda mi po ovome sto govoris da si psiholog ili da radis dosta sa djecom. ako je to istina - interesuje me sa naucne tacke gledista - sta smatraju da je bolje. ne bih ja imala problem da kazem djetetu da je usvojeno. ali ne bih mu / joj nikad rekla kako je u stvari poceo njen/njegov zivot. Ako psiholozi misle da treba djeci to reci - sta je po njima argument za to - sta se time dobije sto je dobro za djete a sta se gubi ako se to ne uradi.

napominjem - ja bih trazila garancije od institucije koja mi daje djete na usvajanje - da niko nezeljen ne moze tom djetetu uci u trag. Jeli takvo nesto uopste moguce garantovati?

dodatak - poznavala sam jednog momka koji je bio usvojen i nije znao ko su mu roditelji. zalio mi se na to iz prostog razloga jer je htjeo znati medicinsku istoriju svoje porodice, radi svog zdravlja. nije imao zelju upoznati ih i biti blizak s njima. ali je zelio znati radi sebe cemu se i kakvim bolestima moze nadati u zivotu.

[mamica papucarka]

Polazim od sebe - kako bih se osjecala da mi majka/poocim ili bilo ko saopci da sam rezultat silovanja, a pogotovo grupnog? Grozno bih se osjecala. Tako da mislim da se toj djeci ne treba nikad reci sto se dogodilo. Jer radije neka zive u zabludi da je njihov tata bio neki vojnik kojeg je mati nekad voljela pa je poginuo nego da su rezultat silovanja. U toj zabludi bar mogu donekle sretni biti, sa istinom nikako.
Inace sam uvijek za govorenje istine, ali u ovom slucaju ne, jer je nekad i ruzicasta laz bolja od crne istine.

100 % potpisujem.

[sunday_morning]

Da, slazem se, jedan veliki paradoks; reci mu dok je malo i tako mu ''nabijes'' kompleks tokom cijelog zivota!
Reci mu kad pocne da sazrijeva, onda bjezi od kuce, uvijek ce za necim tragat i od necega bjezat!
Reci mu kad odraste, postane svoj covjek, kada ''ostari'', unisti mu citav zivot!
Tesko vala, sto jest jest!

ne znam, u mojoj porodici imam jedan jako pozitivan primjer, gdje je mala (normano usvojena) ''znala'' jos od 4.god. i to su tako fino odradili...tako da je nekako pred skolu, saznala sve..usvojena je u najvecem jeku rata i sa neke 2 godine vec je bila svjesna da je iz doma. ali da vas ne tusim, jako pozitivan primjer. trebam li reci da su oboje pedagozi

[sunday_morning]

zato kazem da bih za takvo nesto htjela garanciju da to djete niko ne moze dovesti u vezu sa njegovim roditeljima. I majka ako ga/je dala na usvajanje - uskratila bih joj to pravo.
--------------------------
napominjem - ja bih trazila garancije od institucije koja mi daje djete na usvajanje - da niko nezeljen ne moze tom djetetu uci u trag. Jeli takvo nesto uopste moguce garantovati?
-------------------
dodatak - poznavala sam jednog momka koji je bio usvojen i nije znao ko su mu roditelji. zalio mi se na to iz prostog razloga jer je htjeo znati medicinsku istoriju svoje porodice, radi svog zdravlja. nije imao zelju upoznati ih i biti blizak s njima. ali je zelio znati radi sebe cemu se i kakvim bolestima moze nadati u zivotu.

1. ne poznajem dovoljno pravne stvari oko usvajanja djece..ali evo usvojis dijete..ono odraste i zna da je usvojeno. u nekoj 18, 19 godini zivota uporno te moli da joj kazes ko je ona, sta je radila, zasto ga je ostavila. to su pitanja koja ce se pojaviti 100% i nece odustati dok ne dobije odgovor. zato, po meni nije toliko vazno jel kontakt sa bioloskom majkom nemoguc. ako vidim da ce mi dijete pobjeci iz kuce, da ce riskirati sve da je vidi...bolje da je/ga licno odvedem (ako je ziva i postoje iole normalne okolnosti) i neka se upoznaju. a ja kao majka ako valjam..on ce ostati uz mene...nema tu straha. niko nece napustiti, ljubav, dobrotu, topli dom gdje je odrastao.

2. ne znam za to garancija da niko nezeljen ne udje u trag djetetu. centri za soc. rad jako usko saradjuju sa domovima...sve su informacije itekako sacuvane i ne daju se nikome. ali, bez obzira uvijek postoji rizik. to ti niko nece garantovati 100%

3. spominjes momka koji nije poznavao roditelje....sta sam ti rekla?! to je tako...

4. sta strucnjaci kazu: za silovanu djecu zaista ne znam. ja sam iznijela neko svoje misljenje koje vidis je dosta ambivalentno. takve odluke se mogu donijeti samo na osnovu procjene individualne situacije.
niko me ne moze ubijediti da djeca koja su produkt silovanja nemaju nesto specificno u svom biheviorizmu, emocionalno, afektivno kako god....od ostale djece rodjene u ''normalnim'' uslovima (sjetimo se one frojdovske 9/10 je nesvjesno)

[nendertalac]

1. ne poznajem dovoljno pravne stvari oko usvajanja djece..ali evo usvojis dijete..ono odraste i zna da je usvojeno. u nekoj 18, 19 godini zivota uporno te moli da joj kazes ko je ona, sta je radila, zasto ga je ostavila. to su pitanja koja ce se pojaviti 100% i nece odustati dok ne dobije odgovor. zato, po meni nije toliko vazno jel kontakt sa bioloskom majkom nemoguc. ako vidim da ce mi dijete pobjeci iz kuce, da ce riskirati sve da je vidi...bolje da je/ga licno odvedem (ako je ziva i postoje iole normalne okolnosti) i neka se upoznaju. a ja kao majka ako valjam..on ce ostati uz mene...nema tu straha. niko nece napustiti, ljubav, dobrotu, topli dom gdje je odrastao.

3. spominjes momka koji nije poznavao roditelje....sta sam ti rekla?! to je tako...

4. niko me ne moze ubijediti da djeca koja su produkt silovanja nemaju nesto specificno u svom biheviorizmu, emocionalno, afektivno kako god....od ostale djece rodjene u ''normalnim'' uslovima (sjetimo se one frojdovske 9/10 je nesvjesno)

ma ne bih ja imala strah da ce to djete napustiti mene i moj dom. Kao sto sam prije rekla - ne bih usvajala djecu radi sebe i svoje potrebe da imam djete - vec radi djece i njihove potrebe da imaju roditelje. i rekla bih da je usvojeno - ali ne bih rekla pod kakvim okolnostima je zaceto. prirodno je da djete sa 18 godina zeli da se pocne osamostaljivati i ono ce moj dom napustiti prije ili kasnije, moje ili usvojeno. znalo bi da ima ljubav na koju se uvijek moze osloniti cak i ako bi htjelo da zivi sa bioloskom majkom. u tome im nikad ne bih stala na put.

e sad - ovo ne razumijem - zasto mislis da su ta djeca drukcija? radi odnosa sredine u kojoj zive (majka ce tesko sakriti svoje emocije) ili neceg drugog. ovom izjavom si me malo zabrinula, pa ako nije problem objasni mi sta pod tim mislis.

[sunday_morning]

nendertalac - nemam iskustva (jos uvijek) u radu sa traumatiziranom djecom ili ovom o kojoj govorimo. ali ti zaista racionalno razmisljas i sve sto pitas je apsolutno validno, to je ono sto pada na pamet svakom razumnom covjeku.
eh sad, ja nisam rekla da su drugacija od ostale djece. rekla sam (zbog par primjera) da vjerujem da su specificnija u pojedinim aspektima. na stranu sve one stvari koje spadaju u domen nesvjesnog. uzmimo npr. transgeneracijski prijenos traume. ti si na dobrom tragu. vecina tih silovanih majki, nosi traumu duboko u sebi, krije ko zna kakve tajne, tesko se nosi sa frustracijama, ne zna za najmilije, izgubila je nekoga u ratu od blize familije, promijenila je mjesto prebivalista, mozda protjerana, na rubu egzistencije...sve sto je bilo prije traume i nakon se nakalemilo na istu...i stim valja zivjeti..i u takvim okolnostima dijete zivi i odrasta. godine porlaze, vecina njih nema posao, zive u izbjeglickim naseljima...po citav dan se kroz kucu smjenju neke zene, okrece se mlin, kafa i cigara...prica se o cemu, o ratu, traumi...takav je zivot recimo u izbjeglickim kampovima zadnjih 15 god...sta mislis kako je toj djeci..

pored svega, djetetu nedostaje otac..nema neki model ponasanja od kojeg ce da uci. nema s cim da se identificira. oko njega su uglv. zene. onako mal i nesposoban da si objasni sta se oko njega zapravo desava raste i vremenom postaje frustriran jer nista ne moze promijeniti, jer mu se ne svidja zivot koji zivi, nacin na koji dobija ljubav i sl. frustracija je sve veca pa postaje i agresivan...a onda dodje pola sata kada se zatvara u svoju ljusturu i stvara oklop. niko ne smije ''da pridje'' niko ne smije ''da ga povrijedi''. na kraju casa, vidi kako po njegove drugare iz razreda dolaze roditelji. imaju lijep auto, kupuju mu lijepe cipele patike, drug mu ima tatu koji ga vodi na utakmice, ima puno toga sto on nema...i tako on polako postaje specificniji, hipervigiliniji, zatvoreniji, agresivniji, tuzniji i sl.

[CiCiban]

svakom djetetu treba branko kockica..a nije pravilo da ce ga pronaci u oba ili jednom od roditelja

[nendertalac]

nendertalac - nemam iskustva (jos uvijek) u radu sa traumatiziranom djecom ili ovom o kojoj govorimo. ali ti zaista racionalno razmisljas i sve sto pitas je apsolutno validno, to je ono sto pada na pamet svakom razumnom covjeku.
eh sad, ja nisam rekla da su drugacija od ostale djece. rekla sam (zbog par primjera) da vjerujem da su specificnija u pojedinim aspektima. na stranu sve one stvari koje spadaju u domen nesvjesnog. uzmimo npr. transgeneracijski prijenos traume. ti si na dobrom tragu. vecina tih silovanih majki, nosi traumu duboko u sebi, krije ko zna kakve tajne, tesko se nosi sa frustracijama, ne zna za najmilije, izgubila je nekoga u ratu od blize familije, promijenila je mjesto prebivalista, mozda protjerana, na rubu egzistencije...sve sto je bilo prije traume i nakon se nakalemilo na istu...i stim valja zivjeti..i u takvim okolnostima dijete zivi i odrasta. godine porlaze, vecina njih nema posao, zive u izbjeglickim naseljima...po citav dan se kroz kucu smjenju neke zene, okrece se mlin, kafa i cigara...prica se o cemu, o ratu, traumi...takav je zivot recimo u izbjeglickim kampovima zadnjih 15 god...sta mislis kako je toj djeci..

pored svega, djetetu nedostaje otac..nema neki model ponasanja od kojeg ce da uci. nema s cim da se identificira. oko njega su uglv. zene. onako mal i nesposoban da si objasni sta se oko njega zapravo desava raste i vremenom postaje frustriran jer nista ne moze promijeniti, jer mu se ne svidja zivot koji zivi, nacin na koji dobija ljubav i sl. frustracija je sve veca pa postaje i agresivan...a onda dodje pola sata kada se zatvara u svoju ljusturu i stvara oklop. niko ne smije ''da pridje'' niko ne smije ''da ga povrijedi''. na kraju casa, vidi kako po njegove drugare iz razreda dolaze roditelji. imaju lijep auto, kupuju mu lijepe cipele patike, drug mu ima tatu koji ga vodi na utakmice, ima puno toga sto on nema...i tako on polako postaje specificniji, hipervigiliniji, zatvoreniji, agresivniji, tuzniji i sl.

ovo nije za ovu temu ali ... toliko je zla napravljeno za toliko buducih pokoljenja da ga ispravlja ... stvarno smo mi jedan uzasno tragican narod ...

[digger]

Ja sam glasao kao vecina: "Da."

Mozda ce neko ko je razmisljao o tome da usvoji dijete/djecu biti na neki nacin potaknut prethodnim komentarima.

Obzirom da sam realista, znam da postoji dosta velika mogucnost da usvojeno dijete--dok je jos bilo mala beba--ima drugaciji razvoj zbog genetskih ili drugih predispozicija. Tesko je znati da li je to dijete drogasa, teskog alkoholicara + pusaca, nekoga sa genetskim problemom koji se prenosi sa jednog roditelja na dijete, itd, itd.

Neko je na forumu opisivao momente kako dijeca koja su napustena reaguju na posjetioce zeleci da budu prihvaceni i da im se pokaze paznja. Takvi susreti su veoma emocionalni i za onog ko usvaja. Ne treba cak govoriti o djeci: ako ste ikada otisli u drustvo za zastitu zivotinja da odaberete kucnog ljubimca, trebalo je proci kroz "emocionalni pakao."

Ja sam ovo samo dodao kao prilog za razmisljanje, jer je podizanje djeteta koje nije vlastito vezano sa mnogim dodatnim elementima kojih mogu biti konstantan problem za obje strane.

Medjutim, ovo me sve vodi na ono sto mislim da iznesem, jer sam primjetio da je vecina zeljna da nesto ucini ali materijalno nije u mogucnosti.

Predlog: zasto ne napraviti sevap djeci bez roditelja ili sa materijalno lose situiranim ili bolesnim roditeljem/roditeljima kroz nesto slicno sto postoji ovdje: Big Brother ili Big Sister. To znaci, najmanje jednom nedjeljno fizicki se sresti sa djetetom i ici na utakmicu, kino, izlet ili bilo sta, a ostatak nedjelje biti u telefonskom kontaktu. To svi od vas mogu da priuste, a nematerijalna nagrada za takvo nesto je veoma visoka.

Da li takvo nesto postoji kod nas? Ako ima, da li biste prihvatili da preuzmete ulogu "brata" ili "sestre?"

[nendertalac]

Ja sam glasao kao vecina: "Da."

Mozda ce neko ko je razmisljao o tome da usvoji dijete/djecu biti na neki nacin potaknut prethodnim komentarima.

Obzirom da sam realista, znam da postoji dosta velika mogucnost da usvojeno dijete--dok je jos bilo mala beba--ima drugaciji razvoj zbog genetskih ili drugih predispozicija. Tesko je znati da li je to dijete drogasa, teskog alkoholicara + pusaca, nekoga sa genetskim problemom koji se prenosi sa jednog roditelja na dijete, itd, itd.

Neko je na forumu opisivao momente kako dijeca koja su napustena reaguju na posjetioce zeleci da budu prihvaceni i da im se pokaze paznja. Takvi susreti su veoma emocionalni i za onog ko usvaja. Ne treba cak govoriti o djeci: ako ste ikada otisli u drustvo za zastitu zivotinja da odaberete kucnog ljubimca, trebalo je proci kroz "emocionalni pakao."

Ja sam ovo samo dodao kao prilog za razmisljanje, jer je podizanje djeteta koje nije vlastito vezano sa mnogim dodatnim elementima kojih mogu biti konstantan problem za obje strane.

Medjutim, ovo me sve vodi na ono sto mislim da iznesem, jer sam primjetio da je vecina zeljna da nesto ucini ali materijalno nije u mogucnosti.

Predlog: zasto ne napraviti sevap djeci bez roditelja ili sa materijalno lose situiranim ili bolesnim roditeljem/roditeljima kroz nesto slicno sto postoji ovdje: Big Brother ili Big Sister. To znaci, najmanje jednom nedjeljno fizicki se sresti sa djetetom i ici na utakmicu, kino, izlet ili bilo sta, a ostatak nedjelje biti u telefonskom kontaktu. To svi od vas mogu da priuste, a nematerijalna nagrada za takvo nesto je veoma visoka.

Da li takvo nesto postoji kod nas? Ako ima, da li biste prihvatili da preuzmete ulogu "brata" ili "sestre?"

pa ja bih - to sam vec govorila. i ne samo to. i poducavala bih ih besplatno. i to je sa danasnjom tehnologijom moguce i sa distance raditi, za ove koji su van Bosne i Hercegovine. problem je cijena internet konekcije i pristupa kompjuteru.

drugi problem je - ko odlucuje o tome kome se moze dozvoliti takav odnos s djecom. znaci moraju postojati institucije koje takvo nesto mogu verifikovati, postaviti neke standarde ko i kako to moze raditi a ko ne moze. imas raznih ljudi i kako kazu - vukovi u jagnjecoj kozi. tu se mora biti oprezan.

imali smo diskusiju - postoji li bog. zamisli sad u nasem drustvu, pod uslovima i uticajem proslosti i sadasnjosti - dopustiti nekoga ko uzme sebi za slobodu vise nego sto je u redu i ... sta bi bili spremni uraditi?

to je lijepa ideja - ali nije to bas tako lako za realizovati. i ako i postoji spremnost ljudi da se ukljuce u takvo nesto - to mora biti dobro organizovano i osmisljeno i mora se prici sa puno paznje i opreznosti.

jedna moguca solucija je recimo kontakt lokalnih humanitarnih organizacija sa drugim takvim organizacijama u svijetu. onda bi mogli raditi koordinirano i mogle bi se provjeriti reference ljudi koji ulaze u takve projekte.

[Pmusa]

Da li bi neko znao da mi kaze kakvi su uslovi za usvajanje nase djeca od strane stranih drzavljana ?
Sta su uslovi koje treba ispuniti da biste mogli usvojiti djete?
Koliko dugo taj proces traje ?


Unaprjed hvala

[Pmusa]

Da li bi neko znao da mi kaze kakvi su uslovi za usvajanje nase djeca od strane stranih drzavljana ?
Sta su uslovi koje treba ispuniti da biste mogli usvojiti djete?
Koliko dugo taj proces traje ?


Unaprjed hvala

[mosor1]

Znam da ce vas ovaj clanak sokirati, ali evo ga, pa razmislite koliko samo zla ima u svijetu i u nama, i cemu sve napusteno dijete moze biti izlozeno. (Ovo je samo vrh ledene sante, poslije je u istom domu za nezbrinutu djecu otkriveno jos stosta: od pedofila, do trgovaca drogom).



Dnevnik užasa iz Brezovice:

"Domar Mario Barlović silovao je retardiranog Miroslava V. (13) u kotlovnici, a za nagradu mu je dao da vozi crveni bicikl"


Pisala: Slavica Lukić


Jelena Brajša, voditeljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, ovih je dana s treskom spustila rolete na svojim prozorima i navukla zasune na kućnim vratima. Medijima je poručila da će s njima ubuduće komunicirati samo preko svoga odvjetnika. Novine koje su proteklih godina na desecima stranica tkale priču o njoj kao najvećoj živoj samaritanki Hrvatske, nesebičnoj majci odbačene i zlosretne djece, utjelovljenju nepresušne kršćanske ljubavi i energije, nedavno je bijesno nazvala “gomilom laži”.
INDICIJE
Potvrde li se tijekom pokrenute istrage indicije da je osobno zataškala najmanje jedan slučaj seksualnog zlostavljanja dječaka, štićenika Caritsova doma u Brezovici, u dobi od devet do trinaest godine, od strane domara toga doma, njezina samaritanska javna slika na kojoj se sada pojavila prva pukotina mogla bi se sasuti u komadiće. Potvrde li se te mučne sumnje, kao i tvrdnje da je istraga 2003. pod njezinim utjecajem zataškana, rasvijetlit će se još jedan hrvatski fenomen - nevidljiv, ali moćan utjecaj crkvenih krugova na najosjetljivije državne službe.
Globus raspolaže iskazom što ga je 13. lipnja ove godine bivša djelatnica Doma dala u Policijskoj upravi zagrebačkoj, iz koje je bjelodano da su Jelena Brajša i Nino Žganec, tadašnji državni tajnik Minstarstva rada i socijalne skrbi, još u veljači 1999. bili vrlo detaljno upoznati sa slučajevima seksualnog zlostavljanja u domu Brezovica.
OTPUŠTANJE
U domu je, prema svjedočenju bivših zaposlenika te ustanove u istrazi, odluke o zapošljavanju i otpuštanju donosila isključivo Jelena Brajša. Domar Mario Barlović radio je u Dječjem domu Brezovica od njegova osnutka 1994. godine. Osim poslova održavanja doma, Barloviću je bila povjerena i još jedna duanost koja će se pokazati kobna za više štićenika toga doma. Na raspolaganju je imao novac koji je djeci služio za izvanredne potrebe, kao što su izleti i kupnja sitnica za školu. Po iskazu bivše djelatnice Doma, Barlović je bio arogantan i bahat i nije se libio ni pred djecom izreći primjedbe na njezin račun. Većina zaposlenih u Brezovici njega je, međutim, smatrala šarmantnim i zabavnim.
Bivša zaposlenica kaže da je, nakon svog dolaska u Brezovicu, bila osupnuta niskom naobrazbom osoba kojima je Brajša povjerila odgoj te djece. Bile su to mahom žene izbjegle iz BiH, s osnovnom i srednjom školom. Nakon dugih pregovora uspjela je uvjeriti Brajšu da zaposli nekolicinu stučnjaka: defektologa, psihologa i pedagoga, osposobljenih za rad s djecom.
Bivša djelatnica kaže da su je dvije psihologinje brezovičkog doma upozorile 18. siječnja 1999. da se neka djeca neprimjereno ponašaju u seksualnom smislu, što je za njih bio znak da za takav obrazac ponašanja imaju uzor u nekoj starijoj osobi. Tom su prilikom naročito isticale trinaestogodišnjega štićenika, dječaka s lakšom mentalnom retardacijom koji je pohađao šesti razred osnovne škole, a na kojeg su se djeca tužila da ih pipa po intimnim dijelovima tijela, i to u više dječake nego djevojčice. Slušajući opservacije psihologinja, prisjetila se da je dječaka više puta viđala u društvu domara koji bi ga pozivao u kotlovnicu s obrazloženjem da mu dječak nešto mora pomoći, ali tada nije mogla ni naslutiti što je pravi razlog njihova druženja. Odlučila je, zajedno s dvije psihologinje, ispitati dječaka. Bila je zgrožena onim što im je dječak ispričao. On je detaljno opisao svoje susrete s domarom kojega je zvao “šef”. Susreti su se odigravali u kotlovnici. Dječak je uz ostalo ispričao da bi domar legao na njega, da je bio jako težak i gotovo ga je “zdrobio”.
PSIHOLOGINJE
Na vlastiti užas, od ostalih je djelatnica saznala da ima još djece koja su se žalila na domarovo ponašanje. Zajedno s psihologinjama doma saslušala je svako od spomenute djece i shvatila da je domar, kad bi trebao dati novac za školske izlete ili neke druge potrepštine, pozivao djecu k sebi u kotlovnicu. Trinaestogodišnja djevojčica ispričala je da je tražio da zaključa vrata kotlovnice i sjedne mu krilo, što je ona odbila, pa je nakon toga po novac u kotlovnicu uvijek odlazila u društvu još neke djevojčice. Hendikepirana petnaestogodišnja štićenica ispričala je da ju je Barlović, nakon što je k njemu došla po novac, zaključao u kotlovnicu i dirao po grudima. To se ponovilo još tri puta i prestalo je tek kad mu je djevojčica zaprijetila da će sve ispričati “teti Jeleni”.


Slučaj štićenika Z. (13)
“Šef” ga je tjerao da liže njegovu spermu

“Dana 16. siječnja 1999. Z. kojem je tada bilo 13 godina, ispričao je da ide k Mariju Barloviću u ‘kancelariju’ ili ‘radionu’ i da ga ovaj tamo dira. Barlović je znao doći u kućicu po Z. te reći teti da ga vodi sa sobom da mu nešto pomogne, što prije nikome nije bilo sumnjivo. Z. je rekao da mu je ‘šef’, misleći na Marija Barlovića, u kotlovnici ili garaži lizao ‘onu stvar’, te da ga je ‘jebao’ i da mu je stavljao spermu na ruke i tjerao ga da je liže, ali on to nije htio, pa je to ‘šef’ obrisao papirom i bacio u WC. Z. je upravo dijete sa mentalnom retardacijom te je stoga ispričao rečeni događaj, jer zbog svog oštećenja tako funkcionira da će reći što se dogodilo kada ga se pita. Z. je rekao da je Mario Barlović legao na njega i da je bio jako težak i skoro ga je ‘zdrobio’. Na pitanje zašto to nekome nije rekao odgovorio je da se boji ‘šefa Marija’. Ispričao je i to da je od ‘šefa Marija’, nakon toga što bi ga dirao ili ‘jebao’, za nagradu dobio crveni bicikl koji bi vozio po krugu Doma.”

Slučaj štićenice D. (20)
Nasrtaj na djevojku oboljelu od leukemije

“D. je bila djevojka od dvadesetak godina tada, bolesna od leukemije za koju je čula da je kasnije umrla. Izgledala je dječački mladoliko. Ispričala je da ju je Mario Barlović tražio da ga poljubi u usta, a ona mu je na to odgovorila da ni svog tatu tako ne ljubi pa neće ni njega. Rekla je i to da joj je Barlović nudio da joj promijeni gumice na štakama koje je koristila zbog poteškoća u hodanju, ali je ona pretpostavljala da je tako hoće namamiti pa mu je poslala neko drugo dijete da joj on to popravi.”

Slučaj štićenice V. (15)
Nasilno milovanje invalidne djevojčice

“V. je bila invalid - teško se kretala, bilo joj je 15 godina. Ispričala je da je išla k Mariju Barloviću po novac u njegovu kancelariju, a on je zaključao vrata i dirao je po prsima. To joj se dogodilo ukupno četiri puta.”

[2STONED]

Bez obzira da li vec imate ili nemate svoju djecu, da li biste usvojili dijete koje je siroce?

Svakako, i namjeravam ako Bog da..