Odlomak iz imaginarnog horora:
Nagazio sam na pedalu kvacila, okrenuo kljuc, stavio u prazan hod, zapalio cigaru i naslonio se. ”Valjda su ovog puta posteno sredili to sranje sa hladnjakom; da ne prokuha taman kad bude najgore” konto sam. Novog Pucha nece moci srediti, oni u radionici, sve do za 15-ak dana …ako ne i duze….jer smo ga kako rekose: ”sjeb’li do temelja, ono zadnji put ” ….sto je znacilo da ce mi ovaj stari FIAT ,sa svojom vodenom pumpom, zagorcavati zivot mozda i duze neg sam ocekivao. A gazda je bio ljut zbog toga ….zadnji put…kad nam je ono prokuhalo, nam je ispsovao i familiju i sve ostalo po spisku. Sta li ce tek njima u tehnickoj sluzbi napraviti? Ne bih im bio na mjestu, nema tih para.
”Uh evo ga ide”-bacih cigaru kroz prozor gledajuci ga kako mu onaj mali pridrzava vjetrovku. Zalupivsi vrata udje i rece nervozno : ”Vozi i nemoj vise pusiti u autu, sunce ti jebem bogovo! Znas da mu je ventilacija slaba.” -”Kuda idemo?” odvratih sto sam tise i poniznije mogao. ”Gore!” rece. Nije mi naravno trebao objasnjavati gdje je to ”gore”. Masina je radila solidno. Tutnjalo je nekako sve manje. A gazda se, nekako u taktu s tim kako se sve vise smirivalo pocinjao biti sve nervozniji. ”Pa sta radi taj? Pizda mu materina…ko je to uopste ?” ”Pa valjda Vukasinovic” rekoh. ”Vukasinovic…onaj …artiljerac?”rece nervozno i nastavi ”ajde bre vozi brze”
Alef 2
Moderator: anex
-
Stari
- Posts: 6850
- Joined: 10/10/2003 00:00
#3
Nije. Ovo jer samo skroman pokusaj da se nastavi ovo:
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... light=alef
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... light=alef
-
Stari
- Posts: 6850
- Joined: 10/10/2003 00:00
#4
Unaprijed se izvinjavajuci ....za gramaticke , jezicke , stilske i sve ostale greske:
”Uh evo ga ide”-bacih cigaru kroz prozor gledajuci ga kako mu onaj mali pridrzava vjetrovku. Zalupivsi vrata udje i rece nervozno : ”Vozi i nemoj vise pusiti u autu, sunce ti jebem bogovo! Znas da mu je ventilacija slaba.” -”Kuda idemo?” odvratih sto sam tise i poniznije mogao. ”Gore!” rece. Nije mi naravno trebao objasnjavati gdje je to ”gore”. Masina je radila solidno. Tutnjalo je nekako sve manje. A gazda se, nekako u taktu s tim kako se sve vise smirivalo pocinjao biti sve nervozniji. ”Pa sta radi taj? Pizda mu materina…ko je to uopste ?” ”Pa valjda Vukasinovic” rekoh. ”Vukasinovic…onaj …artiljerac?”rece nervozno i nastavi ”ajde bre vozi brze”
Nakon toga se okrenu prema malom koji je sjedio otraga i kao upravljao radio-uredjajima, razno raznim RUP, RTU, PRC ili kako se vec ne zovu oni elektronski aparati, koji inace stoje u MKSK.. ”Ima li ista u cirkularu?” upita ga. Po obicaju nije ga sacekao da bilo sta odgovori ”Daj mi slusalicu ovamo i pojacaj malo”. Onda ponovo podize pogled prema malom i rece, onako malo ostrije: ”Sta cekas? Uspustavi vezu sa onima gore!” Mali poce izgovarati nekakve kodove, nesto otprilike kao ..”Agava –Morava – petica- Tisa6/220…..i tako nesto.” Potapsavsi mene po ramenu, nakezi se: ”Gledaj gdje vozis! Nemoj da ti zafali puta… k’o kad si onomad Dimitrijevica vozio.”
Mimoisli smo se upravo sa jenom kracom kolonom stopedesetdvojki i nakon jos jedne okuke i kraceg uspona stigli na odrediste. ”Ponesi ovo i podji za mnom! ” rece gazda i izadje napolje. Uzeo sam naravno grubu koznu torbu …jer …na nju je mislio i ubrzo mu se nasao za petama. Usli smo u nekakvu vrstu poprilicno prostranog fortifikacijskog objekta. Svi unutra vidjevsi nas dvojcu napravise lagano nesto kao polukorak unatrag i usutise se. ”Dajte mi na vezu tog artiljerca!” rece; da bi meni, nekako istovremeno, rukom dao ”dvicu”- sto je znacilo otprilike <voljno si do daljnjeg izadji napolje i budi u blizini>. Okrenuo sam se prema izlazu i izasao napolje i vec planirao da u miru zapalim jednu cigaru. Rukom sam napipao kutiju sibica u gornjem desnom dzepu bluze a cigare su , kao i uvijek, bile u fiseklijama. Stajao sam korak-dva od ulaza u tu nekakvu zemunicu, koja je istina bila prostranija i komfornija od onog sto covjek obicno ima pred ocima kad kaze tu rijec, i pusio. Iznutra se cula galama –gazda ih je postrojavao i drzao ima lekciju-. Nisam mogao razaznati sta im sve govori…nije me, ruku na srce, bas previse ni zanimalo, sav sam se bio predao uzitku u cigaretnom dimu.
U po frke istrca faca odozdo i onako sav zajapuren u licu promrsi: ”Jel ti imas torbu?” Probi me leden znoj, zaboravio sam je ostaviti unutra i jos uvijek mi je visila na lijevom ramenu. ”E sad nakon sto je izribao one dolje …je moj red, razguzice me zbog ovog propusta” pomislih. Mislio sam je dati faci da je on vrati unutra, u nadi da ce se onaj mazgov blagovremeno smiriti.
-Imam-rekoh: ”Evo ti je” i pruzih torbu prema njemu. On me pogleda iznenadjeno ”Sta ? Ne mislis valjda da cu mu je ja odnijeti…kurac.” <Znao sam> bacih i zgazih skoro do pola ispusenu cigaru i uputih se unutra. Sjedio je i govorio s nekim na radio uredjaju. Po izrazu lica tipova koji su stajali unaokolo i grizli usne ukonto sam brzo da ne samo da ih je izmaltretirao vise nego obicno, nego da se nesto, cak iza ovu situaciju, sasvim neouobicajeno dogadja. Sad sam sasvim razgovjetno cuo sta govori u mikrotelefonsku-kombinaciju.
”Velusice, tuci Velusice! Velusice tuci, Pofalice tuci! Tamo nema srpskog zivlja mnogo. Tuci one oko Humske, gore, i Djure Djakovica. Je’l ti jasno?” -onda saceka, polako se okrecuci prema meni, pa nastavi-
”Da ne mogu da spavaju! Da im razvucemo pamet njihovu! Na Predsjednistvo mi jos jedan plotun opali” odmaknuvsi mikrofon i za momenat ga prekrivsi rukom, zakrvavljene mu se oci sretose sa mojim pogledom.
”Sta ti cekas? ” rece mi ”ostavi torbu i mars napolje”
”Uh evo ga ide”-bacih cigaru kroz prozor gledajuci ga kako mu onaj mali pridrzava vjetrovku. Zalupivsi vrata udje i rece nervozno : ”Vozi i nemoj vise pusiti u autu, sunce ti jebem bogovo! Znas da mu je ventilacija slaba.” -”Kuda idemo?” odvratih sto sam tise i poniznije mogao. ”Gore!” rece. Nije mi naravno trebao objasnjavati gdje je to ”gore”. Masina je radila solidno. Tutnjalo je nekako sve manje. A gazda se, nekako u taktu s tim kako se sve vise smirivalo pocinjao biti sve nervozniji. ”Pa sta radi taj? Pizda mu materina…ko je to uopste ?” ”Pa valjda Vukasinovic” rekoh. ”Vukasinovic…onaj …artiljerac?”rece nervozno i nastavi ”ajde bre vozi brze”
Nakon toga se okrenu prema malom koji je sjedio otraga i kao upravljao radio-uredjajima, razno raznim RUP, RTU, PRC ili kako se vec ne zovu oni elektronski aparati, koji inace stoje u MKSK.. ”Ima li ista u cirkularu?” upita ga. Po obicaju nije ga sacekao da bilo sta odgovori ”Daj mi slusalicu ovamo i pojacaj malo”. Onda ponovo podize pogled prema malom i rece, onako malo ostrije: ”Sta cekas? Uspustavi vezu sa onima gore!” Mali poce izgovarati nekakve kodove, nesto otprilike kao ..”Agava –Morava – petica- Tisa6/220…..i tako nesto.” Potapsavsi mene po ramenu, nakezi se: ”Gledaj gdje vozis! Nemoj da ti zafali puta… k’o kad si onomad Dimitrijevica vozio.”
Mimoisli smo se upravo sa jenom kracom kolonom stopedesetdvojki i nakon jos jedne okuke i kraceg uspona stigli na odrediste. ”Ponesi ovo i podji za mnom! ” rece gazda i izadje napolje. Uzeo sam naravno grubu koznu torbu …jer …na nju je mislio i ubrzo mu se nasao za petama. Usli smo u nekakvu vrstu poprilicno prostranog fortifikacijskog objekta. Svi unutra vidjevsi nas dvojcu napravise lagano nesto kao polukorak unatrag i usutise se. ”Dajte mi na vezu tog artiljerca!” rece; da bi meni, nekako istovremeno, rukom dao ”dvicu”- sto je znacilo otprilike <voljno si do daljnjeg izadji napolje i budi u blizini>. Okrenuo sam se prema izlazu i izasao napolje i vec planirao da u miru zapalim jednu cigaru. Rukom sam napipao kutiju sibica u gornjem desnom dzepu bluze a cigare su , kao i uvijek, bile u fiseklijama. Stajao sam korak-dva od ulaza u tu nekakvu zemunicu, koja je istina bila prostranija i komfornija od onog sto covjek obicno ima pred ocima kad kaze tu rijec, i pusio. Iznutra se cula galama –gazda ih je postrojavao i drzao ima lekciju-. Nisam mogao razaznati sta im sve govori…nije me, ruku na srce, bas previse ni zanimalo, sav sam se bio predao uzitku u cigaretnom dimu.
U po frke istrca faca odozdo i onako sav zajapuren u licu promrsi: ”Jel ti imas torbu?” Probi me leden znoj, zaboravio sam je ostaviti unutra i jos uvijek mi je visila na lijevom ramenu. ”E sad nakon sto je izribao one dolje …je moj red, razguzice me zbog ovog propusta” pomislih. Mislio sam je dati faci da je on vrati unutra, u nadi da ce se onaj mazgov blagovremeno smiriti.
-Imam-rekoh: ”Evo ti je” i pruzih torbu prema njemu. On me pogleda iznenadjeno ”Sta ? Ne mislis valjda da cu mu je ja odnijeti…kurac.” <Znao sam> bacih i zgazih skoro do pola ispusenu cigaru i uputih se unutra. Sjedio je i govorio s nekim na radio uredjaju. Po izrazu lica tipova koji su stajali unaokolo i grizli usne ukonto sam brzo da ne samo da ih je izmaltretirao vise nego obicno, nego da se nesto, cak iza ovu situaciju, sasvim neouobicajeno dogadja. Sad sam sasvim razgovjetno cuo sta govori u mikrotelefonsku-kombinaciju.
”Velusice, tuci Velusice! Velusice tuci, Pofalice tuci! Tamo nema srpskog zivlja mnogo. Tuci one oko Humske, gore, i Djure Djakovica. Je’l ti jasno?” -onda saceka, polako se okrecuci prema meni, pa nastavi-
”Da ne mogu da spavaju! Da im razvucemo pamet njihovu! Na Predsjednistvo mi jos jedan plotun opali” odmaknuvsi mikrofon i za momenat ga prekrivsi rukom, zakrvavljene mu se oci sretose sa mojim pogledom.
”Sta ti cekas? ” rece mi ”ostavi torbu i mars napolje”
-
smib
- Posts: 446
- Joined: 17/10/2002 00:00
#5
Dragom autoru ovog topica
.....za neka dobra, dobra, dobra, stara vremena........
OSVETA
Cijelo moje tijelo podrhtavalo je od one veličanstvene miline dok je on lio iz sebe svoje životne sokove. Pravila sam lice kao da mi je lijepo, kao da uživam i primjetila sam da se njemu to svidjelo. Kada sam vidjela da se smirio izvukoh se ispod njega i odoh da se operem.
-Cypros, požuri, moje vrijeme je isteklo. - čula sam svoga bolesnog gazdu kako me zove da dođem. Muškarac s kojim sam do maločas ležala bijaše se već pokupio i nestao.
Radila sam kao najstarija hetera u Delphima nedaleko od Apolonovog svetilišta. Uđoh u gazdinu odaju i on mi pokaza suhom rukom da sjednem kraj njegovih nogu. Spustih se kraj njegovog kreveta.
-Želim nešto da ti kažem... Imao sam pametnog pretka. On je bio jedan od rijetkih ljudi koji su poslušali onu proročicu Kasandru kada je Troja osvojena. Rekla mu je: "Idi na jug, što dalje odavde. Tebe žene vole, i što je još važnije - vjeruju ti. Zaustavi se kada nađeš rupu u zemlji iz koje izbija para. Kraj te jame sjedjet će žena koja se zove Pitis i ona će ti reći šta ćeš dalje da radiš." Moj predak ju je poslušao i poslije deset godina lutanja stigao je do ovog mjesta. Proročica Pitis mu je kazala da se nastani ovdje i da zasnuje obitelj. Kada ju je pitao od čega će da živi, odgovorila mu je da će se obogatiti kada bude prodao tijela svoje žene i kćerki. On ju poslušao, oženio se i rekao ženi da prodaje svoje tijelo ljudima koji su dolazili po savjet u Delphsko proročište. Žena je to radila svakodnevno i uskoro je rodila tri djevojčice. Kada su one dobile prvu mjesečnicu i njih je dao u posao. I živio je tako dugo u blagostanju i sreći sve do onog dana kada mu je žena umrla, a uskoro za njom umrle su i sve tri kćerke. Na dan pokopa došao je jedan čovjek, neznanac, koji je želio kupiti njihova tijela. Predak je odgovorio da njihova tijela nisu na prodaju jer su mrtve. Čovjek ga je na to prokleo. Predak je sahranio žene i kćerke, a sutradan je njihove grobove našao otkopane. Tijela su im raskomadali psi. Jedino što je od njih ostalo bila su njihova srca. Ta srca psi nisu mogli pojesti jer su bila od zlata. Tek tada je predak shvatio savjet stare proročice Pitis. Odlučio je ipak da ostane tu, jer živio je u Delphima već trideset godina - i da nastavi sa svojim ranijim poslom. Prodavši zlatna srca svojih najbližih kupio je nekoliko hetera. On je bio moj pračukundjed i otada je prošlo tri stotine i trideset devet godina, kako su računali moj čukundjed pradjed, djed i otac... Ja sam star, sada mi je sedamdeset i šest godina i znam da ću uskoro umrijeti. Zato želim da znaš da ću sve ovo ostaviti tebi. Jer i tebi je vrijeme da se povučeš iz posla. Radiš od svoje dvanaeste godine i već si petnaest godina u poslu. Tijelo ti nije više tako poželjno, pogled ti je ugašen, zubi su ti pocrnili. Neka te mlade djevojke zamijene. Nemoj mi zamjeriti, jer i moja duša je bila žrtva sudbine. Tako nam je upisano i ne vrijedi nam se žaliti...
Potom me je uhvatio za ruku i znala sam da želi da legnem na njegov krevet. Pomogla sam mu da stavi svoj uveli tučak u mene i osjetila sam da je ubrzo iz njega čak nešto i iscurilo.
Stari Hedonis je umro nekoliko dana kasnije. A poslije dvije sedmice otkrila sam da dolje, pod nogama imam neku gadnu boljku. Osjetila sam peckanje u tijelu, a ispod nogu mi je nešto kapalo. Stari Hedonis mi je ostavio u nasljeđe i svoju bolest za koju nisam znala da je ima. Riješila sam da se oslobodim te boljke time što ću je dati nekom muškarcu. Tako se desilo da se nisam povukla iz posla. Prenijela sam svoju bolest na jednog mladića. Međutim i dalje sam osjeđala bockanje i sluz. Od tada su počele moje muke. Sve do tada sam podnosila patnje koje su mi činili muškarci; sva ona životinjska iživljavanja, ponižavanja i vrijeđanja na ulici. Sjetila sam se svega toga i rekla sebi da ću im se svetiti time što ću im dati bolest. Tako je i bilo. Počela sam smišljeno, izvan kuće i grada nalaziti muškarce, putnike i podavati im se bez ikakve naknade. Svaki put kada bih zavela nekog od njih i ostavila ga sa svojom bolešću bila sam sve radosnija i sretnija. Ali i moja bolest se pogoršavala. Dobila sam neke čireve, prvo dolje, a onda su počeli da se šire po cijelom tijelu. Postala sam rugoba koju su svi izbjegavali. Čak me je i većina djevojaka ostavilo. Jednostavno su pobjegle iz kuće. Ja sam se zatvorila u kuću, u svoju sobu, a koju sam preuzela od Hedonisa i čekala svoj svršetak. Rane na tijelu nikako nisu zacjeljivale nego, štaviše, počele su da me bole. Slala sam preostale dvije djevojke na trg da mi donose vino kako bih se opijala i barem tako ublažila bolove u tijelu.
Međutim u gradu se pročulo da se sa mnom nešto dešava i arhont Delpha je naredio istragu. Poslao je nekoliko ljudi da me vide i oni su otkrili da bolujem. Odnijeli su mu vijest da sam bolesna od neke ružne, opake ženske bolesti koja se prenosi na muškarce i da ću umrijeti. To je dovelo do toga da neki ljudi u Delphima povežu svoju bolest sa mnom. Glas o tome stigao je do arhonta. Gradska skupština je riješila; ili da me protjera ili, ako se usprotivim protjerivanju da će me kamenovati. Tu vijest mi je donijela jedna moja djevojka. Odlučila sam da ću istrajati. Nisam htjela da se predam. Na progonstvo nisam htjela pristati jer to bi značilo još jedno, zadnje poniženje u mom životu. Pristala sam radije da me kamenuju. Ali dan prije toga su mi odrezali kosu koju su svećenici spalili sa nekim travama - i morala sam od izlaska do zalaska sunca nositi na vratu kamen srama i tako hodati po gradu.
Sutradan su me izveli na trg ispred Apolonovog hrama u kojem je bilo proročišta. Strgnuli su sa mene togu i počeli se izrugivati mome ružnom tijelu. Uzviknuh:
-Ako se ikada ponovo rodim, bit ću ubica muškaraca!
Istovremeno sam se okretala na sve strane ne bih li vidjela i u čemu spas ili bar neku pomoć. Tada mi pogled pade na Apolonov kip koji je stajao ispred ulaza u hram. Sjetih se da se mogu sakriti u hram i da me niko ne smije dirati jer sam pod zaštitom svetinje. Potrčah prema hramu dok je kamenje letjelo za mnom. Ljudi bijahu prozreli moju namjeru i htjeli su da im ne izmaknem. Nekoliko kamenica me pogodi u leđa. Padoh u prašinu, ali se pridigoh i uletjeh u hram. Proročica je sjedjela na tronošcu i gledala u paru koja je izlazila iz jame koju je ona zvala Pupak Svijeta.
-Moraš da me zaštitiš! - viknuh.
-Koliko si kriva? - upita ona.
-Kriva sam kao što su krive sve žene ovog svijeta.
-Jesi li davala život?
-Da sam imala priliku dala bih život... Samo ne želim da umrem kao robinja...
Proročica se diže, izađe na vrata i reče ljudima:
-Vi znate za zakon i zato se raziđite. Možete u hram ući samo čista srca. Koliko ja vidim vaša srca su ukaljana srdbom i mržnjom. Ako neko želi da uđe i pored moje opomene stiće ga moje prokletstvo... - reče proročica i mirno se vrati na svoj tronožac.
-Ja te ne mogu vječno držati ovdje. Svojom bolešću ti prljaš ovo sveto mjesto.
-Čim padne noć, ja ću otići...
-...Tvoja duša pati. Ja znam da ti ovo nisi zaslužila. Vidim znak na tvome čelu... Ti ni ne znaš nesretnice da si bila samo jedna svećenica kao i ja. Ali vrijeme vjere u tvoju boginju još nije došlo. Tvoju boginju obožavaju između dvije velike rijeke na istoku, jedna se zove Euphrat, a druga Tigris. Ljubav prema tvojoj boginji proširit će se cijelim Svijetom. Nju već vole u dolini Nila, ali je zovu svojim imenom. Doći će njeno doba i ovdje, u Heladi, i u najvećem gradu na svijetu koji će tek sazidati Afroditin potomak.
Slušala sam je umorna i iskrvavljana od udaraca kamenjem. Vidjevši moje rane oprala ih je vodom. Dala mi je neku kašu da jedem. Zahvalila sam joj se. Onda se vratila svome tronožcu i počela da govori neke riječi koje nisam razumjela. Ličilo je na neke molitve, na neko savjetovanje sa meni nevidljivim bićem. A zatim se okrenula i rekla:
-Imaš samo jedan izlaz. Mislim da je on bolji za tebe i od progonstva, a i od smrti. Možda je neizvjestan, ali duša će ti biti spašena ako budeš znala da slušaš njen glas.
-Učinit ću sve što treba. - jedva dočekah.
-Nemoj se prepasti onoga što ću ti reći.
-Ničega se više ja ne bojim. Želim samo dostojno da umrem.
-Ne moraš umrijeti. Ali moraš ući u Pupak Svijeta. U tome je tvoj jedini izlaz.
-Da li je dolje Had?
-Ne, nije Had. To što misliš da je dolje, to je gore. Gore je život...
-Treba li nešto da stavim na sebe. Kako ću gola...?
-Ti si već odjevena. Tvoje tijelo je tvoja odjeća...
Nisam je shvatila, ali postupih po njenom savjetu. Primaknuh se jami iz koje je izbijala topla para. Nagnuh se ne bih li joj vidjela kraj. Vidjela sam samo bjelinu. Nasmijah se svojoj sudbini i zakoračih u prazan prostor.
...Padala sam, ustvari, letjela sam između litica, kroz toplu paru. Nisam vidjela zidove jame, kao da sam se našla u širokoj pećini. Vrtlog me je nosio sve dublje. Pare oko mene nestade. Prestadoh se i kretati. Izgledalo mi je kao da je vrijeme stalo. Jer ja sam stajala u tom nepoznatom, praznom prostoru, a pored mene je promicao neki vjetar. Usudih se da pogledam svoje tijelo. Vidjeh da mi je tijelo zdravo, nigdje nije bilo traga onim gnojnim čirevima. Dojke su mi bile čvrste, na rukama više nisam imala nabrekle žile, kosa mi je bila dugačka i osjećala sam snagu u sebi kao kada sam bila djevojka. Bila sam sama. Odjednom, osjetih olakšanje oko sebe. Imala sam osjećanje da sa mene nešto otpada. Istovremeno, nešto je zujalo oko mene. Činilo mi se da vrijeme protiče brže nego inače. Kao da su godišnja doba prolazila pored mene dok sam ja, nepokretna, lebdjela. Osjetih da godine lete, da stoljeća i stoljeća huje u tom vrtlogu vremena. Neki glas mi reče da se nalazim izvan vremena. Nešto me zavitla i kada se iznenada ukazaše neka vrata, ja okrenuta leđima prođoh kroz njih. Nastavih tako da letim unatraške kao da propadam. Gledah, ali nigdje ne primjetih ni Sunce, ni Mjesec, ni zvijezde. Nije bilo ni neba, ni zemlje. Ne vidjeh ni ljude. Pomislih kako je sve ovo neki san. Smijeh mi je još uvijek cvjetao na licu...
ZLATKO LUKIĆ - DUŠA
http://www.aleksasantic.com/Zlatko_Lukic/Dusa.html
Copyright © 2001-2002 Zlatko Lukić
.....za neka dobra, dobra, dobra, stara vremena........
OSVETA
Cijelo moje tijelo podrhtavalo je od one veličanstvene miline dok je on lio iz sebe svoje životne sokove. Pravila sam lice kao da mi je lijepo, kao da uživam i primjetila sam da se njemu to svidjelo. Kada sam vidjela da se smirio izvukoh se ispod njega i odoh da se operem.
-Cypros, požuri, moje vrijeme je isteklo. - čula sam svoga bolesnog gazdu kako me zove da dođem. Muškarac s kojim sam do maločas ležala bijaše se već pokupio i nestao.
Radila sam kao najstarija hetera u Delphima nedaleko od Apolonovog svetilišta. Uđoh u gazdinu odaju i on mi pokaza suhom rukom da sjednem kraj njegovih nogu. Spustih se kraj njegovog kreveta.
-Želim nešto da ti kažem... Imao sam pametnog pretka. On je bio jedan od rijetkih ljudi koji su poslušali onu proročicu Kasandru kada je Troja osvojena. Rekla mu je: "Idi na jug, što dalje odavde. Tebe žene vole, i što je još važnije - vjeruju ti. Zaustavi se kada nađeš rupu u zemlji iz koje izbija para. Kraj te jame sjedjet će žena koja se zove Pitis i ona će ti reći šta ćeš dalje da radiš." Moj predak ju je poslušao i poslije deset godina lutanja stigao je do ovog mjesta. Proročica Pitis mu je kazala da se nastani ovdje i da zasnuje obitelj. Kada ju je pitao od čega će da živi, odgovorila mu je da će se obogatiti kada bude prodao tijela svoje žene i kćerki. On ju poslušao, oženio se i rekao ženi da prodaje svoje tijelo ljudima koji su dolazili po savjet u Delphsko proročište. Žena je to radila svakodnevno i uskoro je rodila tri djevojčice. Kada su one dobile prvu mjesečnicu i njih je dao u posao. I živio je tako dugo u blagostanju i sreći sve do onog dana kada mu je žena umrla, a uskoro za njom umrle su i sve tri kćerke. Na dan pokopa došao je jedan čovjek, neznanac, koji je želio kupiti njihova tijela. Predak je odgovorio da njihova tijela nisu na prodaju jer su mrtve. Čovjek ga je na to prokleo. Predak je sahranio žene i kćerke, a sutradan je njihove grobove našao otkopane. Tijela su im raskomadali psi. Jedino što je od njih ostalo bila su njihova srca. Ta srca psi nisu mogli pojesti jer su bila od zlata. Tek tada je predak shvatio savjet stare proročice Pitis. Odlučio je ipak da ostane tu, jer živio je u Delphima već trideset godina - i da nastavi sa svojim ranijim poslom. Prodavši zlatna srca svojih najbližih kupio je nekoliko hetera. On je bio moj pračukundjed i otada je prošlo tri stotine i trideset devet godina, kako su računali moj čukundjed pradjed, djed i otac... Ja sam star, sada mi je sedamdeset i šest godina i znam da ću uskoro umrijeti. Zato želim da znaš da ću sve ovo ostaviti tebi. Jer i tebi je vrijeme da se povučeš iz posla. Radiš od svoje dvanaeste godine i već si petnaest godina u poslu. Tijelo ti nije više tako poželjno, pogled ti je ugašen, zubi su ti pocrnili. Neka te mlade djevojke zamijene. Nemoj mi zamjeriti, jer i moja duša je bila žrtva sudbine. Tako nam je upisano i ne vrijedi nam se žaliti...
Potom me je uhvatio za ruku i znala sam da želi da legnem na njegov krevet. Pomogla sam mu da stavi svoj uveli tučak u mene i osjetila sam da je ubrzo iz njega čak nešto i iscurilo.
Stari Hedonis je umro nekoliko dana kasnije. A poslije dvije sedmice otkrila sam da dolje, pod nogama imam neku gadnu boljku. Osjetila sam peckanje u tijelu, a ispod nogu mi je nešto kapalo. Stari Hedonis mi je ostavio u nasljeđe i svoju bolest za koju nisam znala da je ima. Riješila sam da se oslobodim te boljke time što ću je dati nekom muškarcu. Tako se desilo da se nisam povukla iz posla. Prenijela sam svoju bolest na jednog mladića. Međutim i dalje sam osjeđala bockanje i sluz. Od tada su počele moje muke. Sve do tada sam podnosila patnje koje su mi činili muškarci; sva ona životinjska iživljavanja, ponižavanja i vrijeđanja na ulici. Sjetila sam se svega toga i rekla sebi da ću im se svetiti time što ću im dati bolest. Tako je i bilo. Počela sam smišljeno, izvan kuće i grada nalaziti muškarce, putnike i podavati im se bez ikakve naknade. Svaki put kada bih zavela nekog od njih i ostavila ga sa svojom bolešću bila sam sve radosnija i sretnija. Ali i moja bolest se pogoršavala. Dobila sam neke čireve, prvo dolje, a onda su počeli da se šire po cijelom tijelu. Postala sam rugoba koju su svi izbjegavali. Čak me je i većina djevojaka ostavilo. Jednostavno su pobjegle iz kuće. Ja sam se zatvorila u kuću, u svoju sobu, a koju sam preuzela od Hedonisa i čekala svoj svršetak. Rane na tijelu nikako nisu zacjeljivale nego, štaviše, počele su da me bole. Slala sam preostale dvije djevojke na trg da mi donose vino kako bih se opijala i barem tako ublažila bolove u tijelu.
Međutim u gradu se pročulo da se sa mnom nešto dešava i arhont Delpha je naredio istragu. Poslao je nekoliko ljudi da me vide i oni su otkrili da bolujem. Odnijeli su mu vijest da sam bolesna od neke ružne, opake ženske bolesti koja se prenosi na muškarce i da ću umrijeti. To je dovelo do toga da neki ljudi u Delphima povežu svoju bolest sa mnom. Glas o tome stigao je do arhonta. Gradska skupština je riješila; ili da me protjera ili, ako se usprotivim protjerivanju da će me kamenovati. Tu vijest mi je donijela jedna moja djevojka. Odlučila sam da ću istrajati. Nisam htjela da se predam. Na progonstvo nisam htjela pristati jer to bi značilo još jedno, zadnje poniženje u mom životu. Pristala sam radije da me kamenuju. Ali dan prije toga su mi odrezali kosu koju su svećenici spalili sa nekim travama - i morala sam od izlaska do zalaska sunca nositi na vratu kamen srama i tako hodati po gradu.
Sutradan su me izveli na trg ispred Apolonovog hrama u kojem je bilo proročišta. Strgnuli su sa mene togu i počeli se izrugivati mome ružnom tijelu. Uzviknuh:
-Ako se ikada ponovo rodim, bit ću ubica muškaraca!
Istovremeno sam se okretala na sve strane ne bih li vidjela i u čemu spas ili bar neku pomoć. Tada mi pogled pade na Apolonov kip koji je stajao ispred ulaza u hram. Sjetih se da se mogu sakriti u hram i da me niko ne smije dirati jer sam pod zaštitom svetinje. Potrčah prema hramu dok je kamenje letjelo za mnom. Ljudi bijahu prozreli moju namjeru i htjeli su da im ne izmaknem. Nekoliko kamenica me pogodi u leđa. Padoh u prašinu, ali se pridigoh i uletjeh u hram. Proročica je sjedjela na tronošcu i gledala u paru koja je izlazila iz jame koju je ona zvala Pupak Svijeta.
-Moraš da me zaštitiš! - viknuh.
-Koliko si kriva? - upita ona.
-Kriva sam kao što su krive sve žene ovog svijeta.
-Jesi li davala život?
-Da sam imala priliku dala bih život... Samo ne želim da umrem kao robinja...
Proročica se diže, izađe na vrata i reče ljudima:
-Vi znate za zakon i zato se raziđite. Možete u hram ući samo čista srca. Koliko ja vidim vaša srca su ukaljana srdbom i mržnjom. Ako neko želi da uđe i pored moje opomene stiće ga moje prokletstvo... - reče proročica i mirno se vrati na svoj tronožac.
-Ja te ne mogu vječno držati ovdje. Svojom bolešću ti prljaš ovo sveto mjesto.
-Čim padne noć, ja ću otići...
-...Tvoja duša pati. Ja znam da ti ovo nisi zaslužila. Vidim znak na tvome čelu... Ti ni ne znaš nesretnice da si bila samo jedna svećenica kao i ja. Ali vrijeme vjere u tvoju boginju još nije došlo. Tvoju boginju obožavaju između dvije velike rijeke na istoku, jedna se zove Euphrat, a druga Tigris. Ljubav prema tvojoj boginji proširit će se cijelim Svijetom. Nju već vole u dolini Nila, ali je zovu svojim imenom. Doći će njeno doba i ovdje, u Heladi, i u najvećem gradu na svijetu koji će tek sazidati Afroditin potomak.
Slušala sam je umorna i iskrvavljana od udaraca kamenjem. Vidjevši moje rane oprala ih je vodom. Dala mi je neku kašu da jedem. Zahvalila sam joj se. Onda se vratila svome tronožcu i počela da govori neke riječi koje nisam razumjela. Ličilo je na neke molitve, na neko savjetovanje sa meni nevidljivim bićem. A zatim se okrenula i rekla:
-Imaš samo jedan izlaz. Mislim da je on bolji za tebe i od progonstva, a i od smrti. Možda je neizvjestan, ali duša će ti biti spašena ako budeš znala da slušaš njen glas.
-Učinit ću sve što treba. - jedva dočekah.
-Nemoj se prepasti onoga što ću ti reći.
-Ničega se više ja ne bojim. Želim samo dostojno da umrem.
-Ne moraš umrijeti. Ali moraš ući u Pupak Svijeta. U tome je tvoj jedini izlaz.
-Da li je dolje Had?
-Ne, nije Had. To što misliš da je dolje, to je gore. Gore je život...
-Treba li nešto da stavim na sebe. Kako ću gola...?
-Ti si već odjevena. Tvoje tijelo je tvoja odjeća...
Nisam je shvatila, ali postupih po njenom savjetu. Primaknuh se jami iz koje je izbijala topla para. Nagnuh se ne bih li joj vidjela kraj. Vidjela sam samo bjelinu. Nasmijah se svojoj sudbini i zakoračih u prazan prostor.
...Padala sam, ustvari, letjela sam između litica, kroz toplu paru. Nisam vidjela zidove jame, kao da sam se našla u širokoj pećini. Vrtlog me je nosio sve dublje. Pare oko mene nestade. Prestadoh se i kretati. Izgledalo mi je kao da je vrijeme stalo. Jer ja sam stajala u tom nepoznatom, praznom prostoru, a pored mene je promicao neki vjetar. Usudih se da pogledam svoje tijelo. Vidjeh da mi je tijelo zdravo, nigdje nije bilo traga onim gnojnim čirevima. Dojke su mi bile čvrste, na rukama više nisam imala nabrekle žile, kosa mi je bila dugačka i osjećala sam snagu u sebi kao kada sam bila djevojka. Bila sam sama. Odjednom, osjetih olakšanje oko sebe. Imala sam osjećanje da sa mene nešto otpada. Istovremeno, nešto je zujalo oko mene. Činilo mi se da vrijeme protiče brže nego inače. Kao da su godišnja doba prolazila pored mene dok sam ja, nepokretna, lebdjela. Osjetih da godine lete, da stoljeća i stoljeća huje u tom vrtlogu vremena. Neki glas mi reče da se nalazim izvan vremena. Nešto me zavitla i kada se iznenada ukazaše neka vrata, ja okrenuta leđima prođoh kroz njih. Nastavih tako da letim unatraške kao da propadam. Gledah, ali nigdje ne primjetih ni Sunce, ni Mjesec, ni zvijezde. Nije bilo ni neba, ni zemlje. Ne vidjeh ni ljude. Pomislih kako je sve ovo neki san. Smijeh mi je još uvijek cvjetao na licu...
ZLATKO LUKIĆ - DUŠA
http://www.aleksasantic.com/Zlatko_Lukic/Dusa.html
Copyright © 2001-2002 Zlatko Lukić
-
Engram::X
- Posts: 1037
- Joined: 17/10/2004 12:08
- Location: Šeher Sarajevo
- Contact:
Pa završi li ti više taj tvoj faks 
-
Stari
- Posts: 6850
- Joined: 10/10/2003 00:00
#9
Nece proci – ni ove godine
Dobar dio brakova zavrsi razvodom. Onaj drugi dio zavrsi ….smrcu. I kad se malo bolje prokontas, i nije neki bogznakakav izbor. Al’ eto narod se ipak zeni. Barem jedan dio naroda.
Ovo je o onom drugom dijelu naroda, koji se nikad ne usude. OK OK…oni koji to …nikad ne pozele. Ja ( ne znam otkud mi to) znam da vas ima, svuda onaokolo. Sad dok jos uvijek traje zima je situacija poprilicno mirna, al nekako s proljeca , pocinje pizdarija.
Ovako, spomenem li samo recimo: toplije vrijeme, prvomajski teferici, minici, setnje po parkovima….rek’o sam time poprilicno dovoljno da se sporazumijemo o cemu se radi. Znaci treba vec sad otpoceti furiozne pripreme u punjenju arsenala: isprika, supljaka, floskula, krivina i slicnih laznjaka koji ce zatrebati uskoro….kad partnerica neminovno pocne temu –brak – vjencanje – svadba i tako to. Ovo kolekcije za ovu sezonu sa nekoliko klasika.
”Ma daj i sama znas kako mrzim nositi kravatu oko vrata”
”Mozes zamisliti tvog daidzu Dervisa kad se naloce i pocne drzati mitinge”
”Zar nije bolje da ovo malo para sto smo uspjeli ustedjeti, spickamo na ljetovanje u Dubrovniku”
”Zasto bona, pa mi se volimo jednako sa ili bez svadbe i vjencanja”
”Uvijek sam zelio da nasa ljubav bude nekako divlja…slobodna”
”Ti koja si uvijek tako emancipovano - modernistickih shvatanja….nemoj mi samo reci da i ti zelis ucestvovati u tom patrjahalnom cinu…”
Tjah ….vidite i sami….nece bas zvucati uvjerljivo ni ove , kao ni prethodnih godina. Bice kao i obicno. Najljepsi dio godine je uvijek ujedno i najzajebaniji dio . Stalno napet u iscekivanju, uvijek u nervoznom iscekivanju i spremnosti miniranja i skretanja teme razgovora …prema necem drugom.
No, vjerujes li stvarno da ona to kupuje? Ne kontas li da je vec poodavno prokontala cijelu-cijelcatu pricu. Da je sve to skupa zajedno samo iskomplexirano – dijetinjasti pokusaj da odrzis onaj davni , nedosanjani san u kojem si rock zvijezda, playboy, legionar , macho vuk samotnjak, otrov za udavace…
Ooo ne. Cita te ona ko otvorenu knjigu i zna ona sve to…. samo je dobra k’o dusa i suti.
Dobar dio brakova zavrsi razvodom. Onaj drugi dio zavrsi ….smrcu. I kad se malo bolje prokontas, i nije neki bogznakakav izbor. Al’ eto narod se ipak zeni. Barem jedan dio naroda.
Ovo je o onom drugom dijelu naroda, koji se nikad ne usude. OK OK…oni koji to …nikad ne pozele. Ja ( ne znam otkud mi to) znam da vas ima, svuda onaokolo. Sad dok jos uvijek traje zima je situacija poprilicno mirna, al nekako s proljeca , pocinje pizdarija.
Ovako, spomenem li samo recimo: toplije vrijeme, prvomajski teferici, minici, setnje po parkovima….rek’o sam time poprilicno dovoljno da se sporazumijemo o cemu se radi. Znaci treba vec sad otpoceti furiozne pripreme u punjenju arsenala: isprika, supljaka, floskula, krivina i slicnih laznjaka koji ce zatrebati uskoro….kad partnerica neminovno pocne temu –brak – vjencanje – svadba i tako to. Ovo kolekcije za ovu sezonu sa nekoliko klasika.
”Ma daj i sama znas kako mrzim nositi kravatu oko vrata”
”Mozes zamisliti tvog daidzu Dervisa kad se naloce i pocne drzati mitinge”
”Zar nije bolje da ovo malo para sto smo uspjeli ustedjeti, spickamo na ljetovanje u Dubrovniku”
”Zasto bona, pa mi se volimo jednako sa ili bez svadbe i vjencanja”
”Uvijek sam zelio da nasa ljubav bude nekako divlja…slobodna”
”Ti koja si uvijek tako emancipovano - modernistickih shvatanja….nemoj mi samo reci da i ti zelis ucestvovati u tom patrjahalnom cinu…”
Tjah ….vidite i sami….nece bas zvucati uvjerljivo ni ove , kao ni prethodnih godina. Bice kao i obicno. Najljepsi dio godine je uvijek ujedno i najzajebaniji dio . Stalno napet u iscekivanju, uvijek u nervoznom iscekivanju i spremnosti miniranja i skretanja teme razgovora …prema necem drugom.
No, vjerujes li stvarno da ona to kupuje? Ne kontas li da je vec poodavno prokontala cijelu-cijelcatu pricu. Da je sve to skupa zajedno samo iskomplexirano – dijetinjasti pokusaj da odrzis onaj davni , nedosanjani san u kojem si rock zvijezda, playboy, legionar , macho vuk samotnjak, otrov za udavace…
Ooo ne. Cita te ona ko otvorenu knjigu i zna ona sve to…. samo je dobra k’o dusa i suti.
-
Stari
- Posts: 6850
- Joined: 10/10/2003 00:00
#10
I evo prelistao sam, haman list po list, dvije zbirke novela Damona Runyona i nemogu naci onu pricu o momku sto je umro u prostorijama javnog veseraja (ili javne vespraonice ili kakose to sad vec kaze.) u NewYorku na Manhattanu. Tako da cete mi, vi rijetki koji ovo budete citali, morati vjerovati na rijec kad vam ovo pricam.
Vako je nekako bilo, momak je preminuo u javnom veseraju u 49-toj ulici (ili je to bila 50-ta jebajiga sad …svejedno) i njegova zelja koju je u amanet ostavio nekolicini ljudi s kojima je za zivota bio blizak je bila da ga nakon smrti kremiraju. Prah iz urne je nakon toga trebalo (tako je pokojnik izrazio zelju, jos za zivota jelte …ne sada) prosuti u vodu rijeke Hudson …ili to bila East River…nije bitno.
Shodno zelji, jedan od njegovih habera se uputio, sa urnom u rukama, prema vodi, otvorio poklopac urne i zamahnuo da istrese prah kad je puhnuo jak jugozapadni vjetar i skoro sav prah iz urne vratio na njega i njegovu skoro novu bundu od skupocjenog krzna. I stajao je tu na poplocanoj obali sav frisko fasadiran posmrtnim prahom svog prijatelja …nije imao puno mogucnosti izbora, nego se malo umio vodom iz rijeke i nakon toga sa bundom spod ruke uputio prema najblizoj hemijskoj cistionici. Sta da se radi… bunda je ipak bunda.
I to bi otprilike bilo to o cemu se radilo u toj prici. Kasnije moze svako izvuci zakljucak za sebe ili tumaciti je ovako ili onako. To sto mi je uopste ta prica pala na pamet (a citao sam toliko davno da vise nisam siguran u kojoj je zbirci novela objavljena) je zato sto smo se neki dan sastali …mi drustvo staro….jos iz osnovne skole. Nekoliko nas je bilo u Geteborgu, tamo negdje u predgradju, u kuci jednoga od nas, koji je ovog puta bio domacin. Svi smo rodjeni i odrasli u jednom malom gradu u njegovom malom kvartu koji vise ne postoji u onoj formi kakvu je imao onda kad smo mi zivjeli tamo. Ovdje u svedskoj smo se sastajali ispocetka dva put godisnje, sad nesto rijedje, uglavnom kad nekom od nas prahne da nas organizuje. Ti sastanci su uvijek bili festivali sjecanja i revije strucnih teorija koje su na razlicite nacine branile tvrdnju ….da je prije sve bilo bolje i ljepse.
Ovog puta pokazalo se da je nekoliko od nas, u medjuvremenu, ispratilo svoje stare roditelje na onaj svijet, sto nam je dalo do znanja da smo se i mi sami definitivno pomaknuli korak naprijed, na jedan nacin, koji nam se i nije bas previse svidjao.
Bajro rece: E ljudi moji…kad dodje red na mene…nemojte me sahranjivati tamo dolje (misleci na jednu, nama dobro znanu kasabu)…gonite me bilo gdje, ma i u pizdu majcinu, samo ne dolje. U to mjesto se ni mrtav ne zelim vratit.
Drugi su pricali pomalo o pogrebnoj opremi, sanducima, tabutima, baslucima, krstovima i tako to….sta bi i kako bi oni zeljeli biti ispraceni…. tamo. A ja sam sjedio, sutio i konto. I kad me , nakon malo vremena, upitase : A sta ti velis o svemu ovom stari? ..rekoh im.
”E ybm-liga ..al ste nasli temu za pricu u vrazju mater….al hajd nek vam bude.”
I nastavih ”Ja mislim da bi meni bilo najbolje da me kremiraju”
- Stoo…? prekide me ”vel’ki” (tako smo ga svi zvali jos od onomad kad smo se ko djeca kupali goli na Sani)
- Pa sta ja znam …. Kad dotle dodje <rekoh> cuo sam puno prica o slucajevima gdje su se ljudi sahranjivali …a nisu bili potpuno mrtvi…pa su se budili u sanduku pod zemljom.
- Ma daj sta prdunjas, gdje si to cuo?
- Zivota mi mog ….cito sam o tome…da je usvijetu bilo takvih slucajeva.
- Cuj bilo takvih slucajeva…ma ko je to jos to vido svega ti….otkud uostalom mogu znati da nije neko bio mrtav …jer kad su ga zakopali i on se lafo probudio.. i sta jesul ga izvadili? ..Taman i da je bio prividno mrtav pa se probudio….umro bi u sanduku od gusenja.
- Pa tako i pisu da je bilo <rekoh mu>
- Pa kao to mogu znati?…de haj… jebem li te ledena… uvijek naki majmunluk izmislis.
- Pa cula se vriska, i onda nakon to su otkopali ….
- A ono, ko biva, covjek ziv…ma daj nemoj biti budala
- Ama nije bio ziv, pusti me da zavrsim,
- De zavrsi… kud te uopste upitah …sta mislis o tome.
- Pa nasli su da je poklopac bio izgreban noktima …sa unutrasnje strane….nasli su mrtva covjeka …al ne u onakvom stanju u kakvom je bio pokopan…
- …..???…seres al haj nema veze
I eto pricali smo jos o stokojecemu , pijuckali malo, i kasno na vece sam se uputio prema centralnoj zeljeznickoj stanici. Na peronu dok sam cekao nocni voz prema sjeveru …brijao je…svijez jugozapadnjak... na suho.
Vako je nekako bilo, momak je preminuo u javnom veseraju u 49-toj ulici (ili je to bila 50-ta jebajiga sad …svejedno) i njegova zelja koju je u amanet ostavio nekolicini ljudi s kojima je za zivota bio blizak je bila da ga nakon smrti kremiraju. Prah iz urne je nakon toga trebalo (tako je pokojnik izrazio zelju, jos za zivota jelte …ne sada) prosuti u vodu rijeke Hudson …ili to bila East River…nije bitno.
Shodno zelji, jedan od njegovih habera se uputio, sa urnom u rukama, prema vodi, otvorio poklopac urne i zamahnuo da istrese prah kad je puhnuo jak jugozapadni vjetar i skoro sav prah iz urne vratio na njega i njegovu skoro novu bundu od skupocjenog krzna. I stajao je tu na poplocanoj obali sav frisko fasadiran posmrtnim prahom svog prijatelja …nije imao puno mogucnosti izbora, nego se malo umio vodom iz rijeke i nakon toga sa bundom spod ruke uputio prema najblizoj hemijskoj cistionici. Sta da se radi… bunda je ipak bunda.
I to bi otprilike bilo to o cemu se radilo u toj prici. Kasnije moze svako izvuci zakljucak za sebe ili tumaciti je ovako ili onako. To sto mi je uopste ta prica pala na pamet (a citao sam toliko davno da vise nisam siguran u kojoj je zbirci novela objavljena) je zato sto smo se neki dan sastali …mi drustvo staro….jos iz osnovne skole. Nekoliko nas je bilo u Geteborgu, tamo negdje u predgradju, u kuci jednoga od nas, koji je ovog puta bio domacin. Svi smo rodjeni i odrasli u jednom malom gradu u njegovom malom kvartu koji vise ne postoji u onoj formi kakvu je imao onda kad smo mi zivjeli tamo. Ovdje u svedskoj smo se sastajali ispocetka dva put godisnje, sad nesto rijedje, uglavnom kad nekom od nas prahne da nas organizuje. Ti sastanci su uvijek bili festivali sjecanja i revije strucnih teorija koje su na razlicite nacine branile tvrdnju ….da je prije sve bilo bolje i ljepse.
Ovog puta pokazalo se da je nekoliko od nas, u medjuvremenu, ispratilo svoje stare roditelje na onaj svijet, sto nam je dalo do znanja da smo se i mi sami definitivno pomaknuli korak naprijed, na jedan nacin, koji nam se i nije bas previse svidjao.
Bajro rece: E ljudi moji…kad dodje red na mene…nemojte me sahranjivati tamo dolje (misleci na jednu, nama dobro znanu kasabu)…gonite me bilo gdje, ma i u pizdu majcinu, samo ne dolje. U to mjesto se ni mrtav ne zelim vratit.
Drugi su pricali pomalo o pogrebnoj opremi, sanducima, tabutima, baslucima, krstovima i tako to….sta bi i kako bi oni zeljeli biti ispraceni…. tamo. A ja sam sjedio, sutio i konto. I kad me , nakon malo vremena, upitase : A sta ti velis o svemu ovom stari? ..rekoh im.
”E ybm-liga ..al ste nasli temu za pricu u vrazju mater….al hajd nek vam bude.”
I nastavih ”Ja mislim da bi meni bilo najbolje da me kremiraju”
- Stoo…? prekide me ”vel’ki” (tako smo ga svi zvali jos od onomad kad smo se ko djeca kupali goli na Sani)
- Pa sta ja znam …. Kad dotle dodje <rekoh> cuo sam puno prica o slucajevima gdje su se ljudi sahranjivali …a nisu bili potpuno mrtvi…pa su se budili u sanduku pod zemljom.
- Ma daj sta prdunjas, gdje si to cuo?
- Zivota mi mog ….cito sam o tome…da je usvijetu bilo takvih slucajeva.
- Cuj bilo takvih slucajeva…ma ko je to jos to vido svega ti….otkud uostalom mogu znati da nije neko bio mrtav …jer kad su ga zakopali i on se lafo probudio.. i sta jesul ga izvadili? ..Taman i da je bio prividno mrtav pa se probudio….umro bi u sanduku od gusenja.
- Pa tako i pisu da je bilo <rekoh mu>
- Pa kao to mogu znati?…de haj… jebem li te ledena… uvijek naki majmunluk izmislis.
- Pa cula se vriska, i onda nakon to su otkopali ….
- A ono, ko biva, covjek ziv…ma daj nemoj biti budala
- Ama nije bio ziv, pusti me da zavrsim,
- De zavrsi… kud te uopste upitah …sta mislis o tome.
- Pa nasli su da je poklopac bio izgreban noktima …sa unutrasnje strane….nasli su mrtva covjeka …al ne u onakvom stanju u kakvom je bio pokopan…
- …..???…seres al haj nema veze
I eto pricali smo jos o stokojecemu , pijuckali malo, i kasno na vece sam se uputio prema centralnoj zeljeznickoj stanici. Na peronu dok sam cekao nocni voz prema sjeveru …brijao je…svijez jugozapadnjak... na suho.
-
havetinja
- Posts: 759
- Joined: 12/09/2003 00:00
- Contact:
-
havetinja
- Posts: 759
- Joined: 12/09/2003 00:00
- Contact:
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#17
Ubleho 
đe si ti ?
.......<<u dure je lave>>, trznu se i ..mehanicki slaga- <<evo malo grijem auto za puta>>
Oks .......i ti svašta pišeš -
Stari
- Posts: 6850
- Joined: 10/10/2003 00:00
#18
Plasim se skonacat cu na uzetu
nije ih malo skoncalo tako
u svijetu, a i tu tik pokraj nas
Dugi dani, duge noci, duge godine
Bez hljeba ljubavi
bez vode ljubavi
bez zraka ljubavi
bez ljubavi
I nije to jamacno razuma govor ni glas
Niti icemu zacijelo ni pomoc ....nit spas
Al' sklopim li oci
.....vidim
skoncat cu na omci
Koliko samo ni o cemu nista nisam znao
Od iskona djavo ..........odnio je salu
sav evo drhtim, skoncat cu na vjesalu
Sto dusa ne uzmoze
sto nikad srce nije smjelo
samo hoce da uposli tijelo
.....Bez svjetla ljubavi
bez hljeba, bez vode, bez zraka
tek jedan korak ubavi
u mrak.....................iz mraka
nije ih malo skoncalo tako
u svijetu, a i tu tik pokraj nas
Dugi dani, duge noci, duge godine
Bez hljeba ljubavi
bez vode ljubavi
bez zraka ljubavi
bez ljubavi
I nije to jamacno razuma govor ni glas
Niti icemu zacijelo ni pomoc ....nit spas
Al' sklopim li oci
.....vidim
skoncat cu na omci
Koliko samo ni o cemu nista nisam znao
Od iskona djavo ..........odnio je salu
sav evo drhtim, skoncat cu na vjesalu
Sto dusa ne uzmoze
sto nikad srce nije smjelo
samo hoce da uposli tijelo
.....Bez svjetla ljubavi
bez hljeba, bez vode, bez zraka
tek jedan korak ubavi
u mrak.....................iz mraka
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#19
...Osjetih da mi se moje djelo ruga. Osjetih da Averroes, želeći zamisliti šta je to drama, a ne sluteći šta je to kazalište, nije bio apsurdniji od mene koji želim zamisliti Averroesa bez ikakvih drugih pomagala osim nekoliko ulomčića iz Renana, Lanea i Asina Palaciosa.
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#20
"Postajalo mi je sve teže da razlučim svijet magije od onoga koji smo danas skloni da nazovemo univerzumom krajnje određenosti. Polako sam otkrivao da su ličnosti o kojima sam u školi učio kao o lučnonošama znanja matematike i fizike posred mraka predrasuda, radile sa jednom nogom u Kabali a drugom u laboratoriji. Možda sam cjelokupnu istoriju odčitavao preko očiju ovih naših đavoljih slugu? Ali zatim sam pronalazio neoborive tekstove koji su mi izlagali kako su fizičari pozitivisti tek što bi napustili katedru odlazili da se muvaju po sjedeljkama medijuma i astrološkim kružocima, i kako je Njutn dospeo do zakona univerzalne gravitacije jer je vjerovao da postoje okultne sile (prisjećao sam se njegovih istraživanja iz rozenkrojcerske kosmologije).
Ja sam bezvjerje proglasio za obavezu naučnika, no sada je trebalo da se ogradim i od onih učitelja koji su me upućivali na to da postanem nevjernik."
--------- U. Ecco
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#22
BorgesZnam da sam izgubio toliko stvari da ne bih mogao izbrojati i da su ti gubici, sada, ono sto je moje. Znam da sam izgubio zuto i crno i mislim u tim nemogućcim bojama kako ne misle oni koji vide. Moj otac je umro, a uvek je pored mene. Kada hocu da recitujem Svinberove stihove, ja to cinim, kazu mi, njegovom glasom. Samo je onaj koji je umro nas, nase je samo ono sto smo izgubili. Ilion traje u heksametru koji ga oplakuje. Izrael je postojao kada je bio drevna ceznja. Svaka pesma vremenom postaje elegija. Nase su zene koje su nas napustile, kada nas ne muči iscekivanje koje donosi strepnju, niti nemir i muke nadanja. Nema drugih rajeva nego izgubljenih.
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#23
Povratak
Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu strane mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe
A.B. Šimić
Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu strane mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe
A.B. Šimić
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#24
Vrijeme zivota
Umjesto "vrijeme zivota" moze se reci: "Vrijeme je zivot". I tu snaga matematike kao egzaktne nauke padne u vodu, jer lijeva strana jednacine prestane biti jednaka desnoj. Zivot nije novac.
Dok cekas
Imas utisak da si nadnesena nad svoj grob
Zelis pokazati ono sto se ni ne moze sakriti
Uzalud ulazes trud
Vjerujes da su sve rijeci ispisane, moras ih samo prepoznati u nekoj skrivenosti
Kao carobnu crven sumske jagode natkriljenu listom
Kao puteve do dragih odredista pokrivene snijegom zaborava
Imas svoju teoriju o skrivenoj vrijednosti
O kraljevicu odjevenom u prosjacke prnje
Ljubis zapce, opserviras ruznu pacad
Jos nema princa, niti bijelog labuda
Ne tuzis se, lijepo ti je, lijepo je
U svemu traziti ljepotu
preuzeto sa
http://iksoksparadox.blogger.ba/arhiva/?start=4
Umjesto "vrijeme zivota" moze se reci: "Vrijeme je zivot". I tu snaga matematike kao egzaktne nauke padne u vodu, jer lijeva strana jednacine prestane biti jednaka desnoj. Zivot nije novac.
Dok cekas
Imas utisak da si nadnesena nad svoj grob
Zelis pokazati ono sto se ni ne moze sakriti
Uzalud ulazes trud
Vjerujes da su sve rijeci ispisane, moras ih samo prepoznati u nekoj skrivenosti
Kao carobnu crven sumske jagode natkriljenu listom
Kao puteve do dragih odredista pokrivene snijegom zaborava
Imas svoju teoriju o skrivenoj vrijednosti
O kraljevicu odjevenom u prosjacke prnje
Ljubis zapce, opserviras ruznu pacad
Jos nema princa, niti bijelog labuda
Ne tuzis se, lijepo ti je, lijepo je
U svemu traziti ljepotu
preuzeto sa
http://iksoksparadox.blogger.ba/arhiva/?start=4
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#25
Teolozi
Opustošivši vrt, oskvrnuvši kaleže i oltare, ujahali su Huni u samostansku knjižnicu i razderali nerazumljive knjige, popljuvali ih i zapalili, bojeæi se, možda, da slova ne kriju hulu na željeznu sablju krivošiju kojoj su se klanjali. Oganj je progutao palimpseste i stare rukopise, ali u srcu lomace, ispod pepela, preživjela je, gotovo neoštecena, dvanaesta knjiga djela Civitas Dei u kojoj se navodi kako je Platon u Ateni uèio da, poslije bezbrojnih stoljeca, sve opet poprima prethodno oblièje, i da æe on, u Ateni, istome slušateljstvu opet propovijedati isti nauk. Tekst što ga je plamen poštedio bio je posebno štovan, i oni koji su ga èitali i preèitavali u toj zabaèenoj pokrajini zaboravili su da je njegov autor propovijedao taj nauk samo zato da bi ga mogao lakše pobiti. Stoljece poslije toga, Aurelijan, pomoæni biskup akvilejski, saznao je da najnovija sekta monotonih (koje su nazivali i anularima) na obalama Dunava propovijeda kako je povijest krug i kako nema nièega što veæ nije bilo i što neæe biti. Kolo i Zmija u planinama su potisnuli Križ. Svi su se bojali, ali su se tješili glasinom da ce Janus Pannonius, koji se istakao raspravom o sedmom Božjem atributu, satrti tako bezoènu herezu.
Aurelijan je teška srca primio te vijesti, napose ovu potonju. Znao je da u teološkom nauku svaka novost donosi pogibelj; poslije toga je zakljuèio da je teza o kružnom vremenu odviše nevjerojatna, odvec čudesna da bi mogla biti ozbiljna opasnost. (Opasna su samo ona krivovjerja koja se mogu pobrkati s pravovjerjem.) Više ga je zaboljelo miješanje — upletanje — Janusa Pannoniusa. Dvije godine prije toga, on je u svojem kiæenom spisu De septima affectione Dei sive de aeternitate djelomièno preuzeo Aurelijanovu tematiku; sada je, prisvojivši problem vremena, tko zna kakvim Prokrustovim argumentima, protuotrovima žešæim od Zmije, namjeravao ispravljati anulare ... Te veceri Aurelijan je prelistao stranice Plutarhova drevnog dijaloga O opadanju proroèišta; u dvadeset i devetom ulomku procitao je rugalicu namijenjenu stoicima koji se zalažu za beskrajni krug svjetova, s beskrajnim Suncima, Mjesecima, Apolonima, Dijanama i Posejdonima. Ovi podaci govorili su njemu u prilog; odlucio je da preduhitri Janusa Pannoniusa i pobije nauèavanje krivovjernih pristaša Kotaca.
Netko traži ljubav neke žene da je zaboravi, da više ne misli na nju; Aurelijan je, analogno tome, htio natkriliti Janusa Pannoniusa da se otarasi mržnje koju je on u njemu izazvao, ne želeci mu zla. Obuzet radom, tvorbom silogizama i smišljanjem uvreda, brojnim nego, autem i nequaquam uspio je zaboraviti tu mržnju. Sklapao je dugaèke i gotovo nerazmrsive reèenice, optereæene umecima, u kojima su nehaj i labava sintaksa formalno ukazivali na prezir. Kakofonija mu je postala instrument. Predvidio je da æe Janus skršiti anulare prorockom dostojanstvenošcu; da se ne povede za njim, odabrao je porugu. Augustin je napisao da je Isus pravi put koji nas izbavlja iz kružnog labirinta po kojemu lutaju neznabošci; Aurelijan, namjerno gomilajuæi trivijalnosti, izjednaèio ih je s Iksionom, s Prometejevom jetrom, sa Sizifom, s onim tebanskim kraljem koji je vidio dva Sunca, s mucanjem, s papagajima, sa zrcalima, s odjecima, s dolapskim mazgama i s disjunktivnim silogizmima. (Poganske su predaje ostale na razini pukog ornata.) Kao svakoga tko ima biblioteku, Aurelijana je tištao osjeæaj krivice što nije proèitao sve knjige; ta teološka rasprava navela ga je da ispuni dug prema brojnim knjigama koje su mu kanda spocitavale nehat. Tako je uspio ubaciti ulomak iz Origenova spisa De principiis, u kojemu se porièe da æe Juda Iskariotski ponovo prodati Gospoda i da ce Pavao u Jeruzalemu opet prisustvovati Stjepanovu muèeništvu, zatim ulomak iz Ciceronovih Academica priora u kojima slavni govornik izvrgava ruglu sve one koji misle da, dok on razgovara s Lukulom, drugi Lukuli i drugi Ciceroni, bezbrojni, govore navlas isto, u istim beskrajnim svjetovima. Osim toga, udario je na monotone Plutarhovim tekstom i zagrmio kako je neèuveno da nekom idolopokloniku više znaèi lumen naturae negoli njima rijeè Božja. Devet je dana to razraðivao; desetoga su mu uruèili prijevod rasprave Janusa Pannoniusa.
Tekst je bio upravo smiješno kratak; Aurelijan ga je prvo pogledao s prezirom, a onda sa strahom. U prvom su dijelu bili protumaèeni završni reci devete glave u Poslanici Hebrejima, gdje se navodi da Isus nije žrtvovan u mnogo navrata od postanka svijeta, nego sad, jedanput zauvijek, u punini vremena. U drugom dijelu stajala je biblijska zapovijed o ispraznim nabrajanjima pogana (Mt 6,7) i onaj ulomak iz Plinijeve sedme knjige gdje se navodi kako u beskrajnom svemiru ne postoje dva jednaka lica. Janus Pannonius tvrdio je da ne postoje ni dvije jednake duše i da je najcrnji grešnik dragocjen kao krv što ju je Isukrst za njega prolio. Djelo jednog jedinog covjeka (tvrdio je) teže je od devet koncentriènih nebesa; olaka pretpostavka da ono može nestati i opet se vratiti napuhana je ispraznost. Vrijeme ne nadoknaðuje gubitke; vjeènost ih pohranjuje za slavu i za vatru. Rasprava je bila jasno sroèena, sveobuhvatna; ne bi se reklo da ju je napisala konkretna osoba, nego, prije, netko bezimen, ili, možda, svi ljudi.
Aurelijana je obuzelo gotovo tjelesno poniženje. Najprije mu je došlo da uništi ili prepravi svoj spis; onda ga je, s prkosnim poštenjem, poslao u Rim ne izmijenivši ni slovca. Protekoše mjeseci, i kad se sastao Pergamski sabor, teolog zadužen za pobijanje zabluda monotona bio je (kao što se moglo predmnijevati) Janus Pannonius; njegovo uèeno i odmjereno osporavanje toga uèenja dostajalo je da herezijarh Euforb bude osuðen na lomaèu. To se dogodilo i opet æe se dogoditi, rekao je Euforb. Vi ne palite lomaèu, palite ognjeni labirint. Da se na ovom mjestu okupe sve lomaèe koje sam bio, ne bi im zemlja dostajala, i anðeli bi oslijepjeli. Ovo sam èesto ponavljao. Zatim je kriknuo, jer ga je dohvatio oganj.
Kotac je ustuknuo pred Križem, ali Aurelijan i Janus i dalje su vodili svoju skrovitu bitku. Obojica su se borila u istoj vojsci, priželjkivala isto odlièje, ratovala protiv istog Neprijatelja, ali Aurelijan nije napisao ni jednu rijeè koja ne bi potajno težila da natkrili Janusa. Njihov dvoboj bio je nevidljiv; ako me opsežna kazala ne varaju, ime onoga drugoga ne javlja se ni jednom u brojnim Aurelijanovim svescima što ih èuva Migneova Patrologija. (Od Janusovih djela ostalo je samo dvadeset rijeèi.) Obojica su osudila anateme s Carigradskog sabora; obojica su se okomila na arijanstvo koje porièe Sinovu istobitnost s Ocem; obojica su potvrdila pravovjernost Kozmina djela Topographia christiana koje uèi da je Zemlja èetverokutna, kao hebrejski tabernakul. U zao èas, na sve èetiri strane svijeta rasula se druga burna hereza. Ponikavši u Egiptu ili Aziji (svjedoèanstva se ne podudaraju, i Bousset ne usvaja Harnackove argumente), ona je preplavila istocne pokrajine i podigla svetišta u Makedoniji, Kartagi i Treverisu. Reklo bi se da je doprla do svakog kutka; govorilo se da su u Britanskoj dijecezi izvrnuta raspela i da je u Cezareji zrcalo potislo lik Gospodnji. Zrcalo i obol bili su znamenja novih raskolnika.
U povijest su ušli pod brojnim imenima (spekulari, abismali, kainiti), ali ih najèešæe nazivaju histrioni; taj naziv dao im je Aurelijan. Oni su ga bezobzirno usvojili. U Frigiji, kao i u Dardaniji, nazivali su ih simulakrima. Ivan Damaskin nazvao ih je formama, napomenimo da je Erfjord pobio taj ulomak. Nema hereziologa koji nije sa zgranutošæu navodio njihove nevjerojatne obièaje. Mnogi histrioni propovijedali su isposništvo; neki su se sakatili, kao Origen; neki su živjeli pod zemljom, u kanalizaciji; neki su sami sebi iskopali oèi; neki su — kao nabukodonosori iz Nitrije — "pasli poput volova, a dlaka im je izbijala kao u orla". Iz trapljenja i isposništva èesto bi skrenuli u zloèin; u nekim zajednicama kraða je bila uobièajena; u nekima ubojstvo; u nekima sodomija, rodoskvrnuæe i bestijalnost. Sve su one bile bogohulne; ne samo da su hulile na kršæanskog Boga, nego i na tajna božanstva iz vlastitog panteona. Sastavili su svete knjige koje su nestale, na veliku žalost uèenjaka. Sir Thomas Browne pisaoje oko 1658: "Vrijeme je uništilo nadobudna histrionska evanðelja, ali nije uništilo Pogrde kojima se šibala njihova Bezbožnost." Erfjord drži da su te "pogrde" (saèuvane u jednom grèkom rukopisu) zapravo izgubljena evanðelja. To ne možemo prihvatiti, jer ne poznamo histrionsku kozmologiju.
U hermetièkim knjigama stoji da je sve odozdo jednako onome odozgo, i da je ono odozgo jednako onome odozdo; u Zoharu je donji svijet odslik gornjega. Histrioni su zasnivali svoje uèenje na izopaèenju te misli. Pozivali su se na Mateja 6,12 ("i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim") i 11,12 ("Navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju"), da dokažu kako Zemlja utjeèe na nebesa, te na 1 Kor. 13, 12 ("Sad vidimo u ogledalu, nejasno"), da dokažu kako je sve što vidimo tlapnja. Možda su, povodeæi se za monotonima, zamišljali da je svaki èovjek dva èovjeka i da je istinski onaj drugi, onaj na nebesima. Zamišljali su, takoðer, da naša djela imaju obrnuti odraz, tako da, kad smo mi budni, onaj drugi spava, kad griješimo bludno, drugi je neporoèan, kada krademo, on je rastrošan. Kad umremo, sjedinit æemo se s njime i bit æemo on. (Poneki odjek tih uèenja vidimo u Bloya.) Drugi su histrioni tvrdili da æe svijet propasti kad se iscrpi broj njegovih moguænosti; kako se ništa ne ponavlja, pravednik mora odbaciti (poèiniti) najsramotnija djela, da ona ne okaljaju buduænost i da se ubrza dolazak Isusova carstva. Te tvrdnje osporavale su ostale sljedbe, tumaèeæi kako se povijest svijeta mora ostvariti u svakome èovjeku. Veæina njih, kao Pitagora, morat æe se premještati iz tijela u tijelo prije negoli steknu slobodu; proteici, recimo, "provedu život kao lavovi, zmajevi, veprovi, voda i drvo". Demosten govori o proèišæavanju blatom, èemu su se podvrgavali novi èlanovi u orfièkim misterijima; proteici su se, sukladno tome, proèišæavali zlom. Smatrali su, po uzoru na Karpokrata, da nitko neæe otiæi iz tamnice prije negoli plati i posljednji novèiæ (Lk 12, 59), i znali su obrlatiti pokajnike ovim retkom: "Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju" (Iv 10, 10). Još su tvrdili da onaj tko nije zao nosi znamen ðavolske oholosti... Brojne i raznorodne mitologije stvorili su histrioni; jedni su propovijedali isposništvo, drugi raskalašenost, a svi odreda zbrku. Teopomp, histrion iz Berenike, pobio je sve te pripovijesti; rekao je da je svaki èovjek ticalo što ga božanstvo pruža da oæuti svijet.
Krivovjerci iz Aurelijanove dijeceze tvrdili su da nema ponavljanja u vremenu, obrnuto od onih koji su tvrdili da se svaki èin odražava na nebesima. Ta je pojedinost bila neobièna; Aurelijan ju je naveo u izvještaju rimskim vlastima. Prelat kojemu æe uruèiti taj izvještaj bio je carièin ispovjednik; svi su znali da ga ta odgovorna dužnost lišava neopisivih slasti spekulativne teologije. Njegov tajnik — svojedobno suradnik Janusa Pannoniusa, a sad njegov neprijatelj — uživao je ugled nesmiljena istraživaèa inovjerstva; Aurelijan je dodatno opisao histrionsku herezu, onako kako se ona tumaèila na tajnim saborima u Akvileji i Genovi. Napisao je nekoliko ulomaka; kad je htio ispisati užasnu tezu da ne postoje dva jednaka trenutka, pero mu je zastalo. Nije nalazio pravih rijeèi; napuci novog uèenja ("Hoæeš li vidjeti ono što ljudske oèi nisu vidjele? Pogledaj mjesec. Hoæeš li èuti ono što uši nisu èule? Poslušaj ptièji zov. Hoæeš li dodirnuti ono što ruke nisu dodirnule? Dotakni zemlju. Zaista kažem da æe Bog tek stvoriti svijet") bili su za citiranje preusiljeni i preslikoviti. Odjednom mu duh obasja reèenica od dvadeset rijeèi. Zapisao ju je, s užitkom: odmah zatim stane ga kopkati dvojba da je to odnekud preuzeo. Sutradan se sjetio da ju je odavno proèitao u djelu Adversus annulares Janusa Pannoniusa. Provjerio je navod; bio je odatle. Stao se kolebati. Izmijeniti ili izbaciti te rijeèi razvodnilo bi izražajnu punoæu; ostaviti ih, znaèilo bi preuzeti rijeèi èovjeka kojega mrzi; uputiti na izvor bilo je jednako prokazivanju. Prizvao je božansku pomoæ. Poèetkom drugog sutona, anðeo èuvar izdiktirao mu je kompromisno rješenje. Aurelijan je saèuvao iste rijeèi, ali ih je uvodno popratio ovom primjedbom: Ono što sad laju herezijarsi nauštrb vjere veæ je izrekao u ovom stoljeæu jedan veleuèeni muž, više lakomisleno negoli grešno. Poslije toga dogodilo se ono najgore, ono oèekivano, neizbježivo. Aurelijan je morao objaviti tko je taj èovjek; Janus Pannonius optužen je za širenje heretièkih uèenja.
Poslije èetiri mjeseca, neki kovaè s Aventina, obmanut prijevarama histriona, natovario je na leða svoga djeteta veliku željeznu kuglu, da bi njegov dvojnik mogao poletjeti. Dijete je umrlo; sablazan izazvana tim zloèinom primorala je Janusove suce da budu besprimjerno strogi. Janus nije htio odstupiti; ponovio je da bi poricanje te reèenice znaèilo prihvaæanje kužne hereze monotona. Nije razumio (nije htio razumjeti) da je rasprava o monotonima isto što i prièa o lanjskome snijegu. S pomalo staraèkom upornošæu nabrajao je najblistavije ulomke svojih nekadašnjih polemika; suci se nisu ni obazirali na ono što ih je svojedobno oduševljavalo. Umjesto da sa sebe pokuša ukloniti i najsitniju mrlju histrionizma, borio se da dokaže kako su inkrimirane rijeèi uzor pravovjernosti. Raspravljao je s ljudima o èijoj mu je presudi ovisila sudbina, i poèinio opaku nesmotrenost da to izvede oštroumno i ironièno. Dvadeset i šestog listopada, poslije rasprave koja je potrajala tri dana i tri noæi, osudili su ga da umre na lomaèi.
Aurelijan je prisustvovao izvršenju kazne zato što bi se njegova odsutnost protumaèila kao priznavanje krivice. Mjesto izvršenja bio je brežuljak na èijem zelenom vrhu stajaše stup, duboko zarinut u zemlju, a oko njega brojni naramci drva. Pomoænik je proèitao presudu. Na popodnevnom suncu, Janus Pannonius ležao je potrbuške na tlu, urlièuæi kao zvijer. Grebao je zemlju, ali su ga krvnici podigli, razodjeli i najzad vezali za stup. Na glavu su mu natakli slamnatu krunu natopljenu sumporom; pokraj njega je stajao primjerak kužnog djela Adversus annulares. Prethodne noæi je kišilo, i drva su sporo gorjela. Janus Pannonius molio je na grèkom, a onda i na nekom neznanom jeziku. Lomaèa ga je veæ stala lizati, kad se Aurelijan odvažio da podigne pogled. Plameni jezici naèas su zastali; Aurelijanje prvi i posljednji put zagledao lice omrznutog èovjeka. Podsjetilo ga je na nekoga, ali nije znao na koga. Zatim ga je dohvatio plamen. Potom je kriknuo, kao da vatra krièi.
Plutarh navodi da je Julije Cezar oplakao Pompejevu smrt; Aurelijan nije oplakao Janusovu smrt, ali je osjetio ono što, vjerojatno, osjeæa èovjek izlijeèen od smrtne bolesti koja mu je postala dijelom života. Godine su mu protekle u Akvileji, u Efezu, u Makedoniji. Lutao je po tegobnim granicama Carstva, neprohodnim moèvarama i kontemplativnim pustinjama, da u samoæi pokuša dokuèiti svoju sudbinu. U mauritanskoj æeliji, u noæi punoj lavova, preispitao je složenu optužbu protiv Janusa Pannoniusa i podržao, tko zna po koji put, donesenu presudu. Teže mu je bilo naæi opravdanje za svoju zakuèastu optužbu. U Rusaddiru je održao zastarjelu propovijed Svjetlost nad svjetlostima upaljena na tijelu prokletnika. U Hiberniji, u kolibi samostana usred šume, jedne noæi pred svitanje, iznenadio ga je šum kiše. Sjetio se one rimske noæi u kojoj ga je jednako iznenadio taj istanèani šum. Munja je usred podneva zapalila šumu, i Aurelijan je doèekao smrt Janusa Pannoniusa.
Pripovijest možemo dovršiti samo u metaforama, jer se ona zbiva u kraljevstvu nebeskom gdje vrijeme ne teèe. Možda bi valjalo kazati kako je Aurelijan razgovarao s Bogom i kako gaje On pobrkao s Janusom Pannoniusom, zato što Njega vjerske razlike uopce ne zanimaju. Iz toga bi se moglo naprecac zakljuèiti da je posrijedi zabuna božanskog uma. Toènije je ako kažemo da je, došavši u raj, Aurelijan spoznao kako su za nedokuèivo božanstvo on i Janus Pannonius (pravovjernik i krivovjernik, mrzitelj i omrznuti, tužitelj i žrtva) jedna te ista osoba.
____
Opustošivši vrt, oskvrnuvši kaleže i oltare, ujahali su Huni u samostansku knjižnicu i razderali nerazumljive knjige, popljuvali ih i zapalili, bojeæi se, možda, da slova ne kriju hulu na željeznu sablju krivošiju kojoj su se klanjali. Oganj je progutao palimpseste i stare rukopise, ali u srcu lomace, ispod pepela, preživjela je, gotovo neoštecena, dvanaesta knjiga djela Civitas Dei u kojoj se navodi kako je Platon u Ateni uèio da, poslije bezbrojnih stoljeca, sve opet poprima prethodno oblièje, i da æe on, u Ateni, istome slušateljstvu opet propovijedati isti nauk. Tekst što ga je plamen poštedio bio je posebno štovan, i oni koji su ga èitali i preèitavali u toj zabaèenoj pokrajini zaboravili su da je njegov autor propovijedao taj nauk samo zato da bi ga mogao lakše pobiti. Stoljece poslije toga, Aurelijan, pomoæni biskup akvilejski, saznao je da najnovija sekta monotonih (koje su nazivali i anularima) na obalama Dunava propovijeda kako je povijest krug i kako nema nièega što veæ nije bilo i što neæe biti. Kolo i Zmija u planinama su potisnuli Križ. Svi su se bojali, ali su se tješili glasinom da ce Janus Pannonius, koji se istakao raspravom o sedmom Božjem atributu, satrti tako bezoènu herezu.
Aurelijan je teška srca primio te vijesti, napose ovu potonju. Znao je da u teološkom nauku svaka novost donosi pogibelj; poslije toga je zakljuèio da je teza o kružnom vremenu odviše nevjerojatna, odvec čudesna da bi mogla biti ozbiljna opasnost. (Opasna su samo ona krivovjerja koja se mogu pobrkati s pravovjerjem.) Više ga je zaboljelo miješanje — upletanje — Janusa Pannoniusa. Dvije godine prije toga, on je u svojem kiæenom spisu De septima affectione Dei sive de aeternitate djelomièno preuzeo Aurelijanovu tematiku; sada je, prisvojivši problem vremena, tko zna kakvim Prokrustovim argumentima, protuotrovima žešæim od Zmije, namjeravao ispravljati anulare ... Te veceri Aurelijan je prelistao stranice Plutarhova drevnog dijaloga O opadanju proroèišta; u dvadeset i devetom ulomku procitao je rugalicu namijenjenu stoicima koji se zalažu za beskrajni krug svjetova, s beskrajnim Suncima, Mjesecima, Apolonima, Dijanama i Posejdonima. Ovi podaci govorili su njemu u prilog; odlucio je da preduhitri Janusa Pannoniusa i pobije nauèavanje krivovjernih pristaša Kotaca.
Netko traži ljubav neke žene da je zaboravi, da više ne misli na nju; Aurelijan je, analogno tome, htio natkriliti Janusa Pannoniusa da se otarasi mržnje koju je on u njemu izazvao, ne želeci mu zla. Obuzet radom, tvorbom silogizama i smišljanjem uvreda, brojnim nego, autem i nequaquam uspio je zaboraviti tu mržnju. Sklapao je dugaèke i gotovo nerazmrsive reèenice, optereæene umecima, u kojima su nehaj i labava sintaksa formalno ukazivali na prezir. Kakofonija mu je postala instrument. Predvidio je da æe Janus skršiti anulare prorockom dostojanstvenošcu; da se ne povede za njim, odabrao je porugu. Augustin je napisao da je Isus pravi put koji nas izbavlja iz kružnog labirinta po kojemu lutaju neznabošci; Aurelijan, namjerno gomilajuæi trivijalnosti, izjednaèio ih je s Iksionom, s Prometejevom jetrom, sa Sizifom, s onim tebanskim kraljem koji je vidio dva Sunca, s mucanjem, s papagajima, sa zrcalima, s odjecima, s dolapskim mazgama i s disjunktivnim silogizmima. (Poganske su predaje ostale na razini pukog ornata.) Kao svakoga tko ima biblioteku, Aurelijana je tištao osjeæaj krivice što nije proèitao sve knjige; ta teološka rasprava navela ga je da ispuni dug prema brojnim knjigama koje su mu kanda spocitavale nehat. Tako je uspio ubaciti ulomak iz Origenova spisa De principiis, u kojemu se porièe da æe Juda Iskariotski ponovo prodati Gospoda i da ce Pavao u Jeruzalemu opet prisustvovati Stjepanovu muèeništvu, zatim ulomak iz Ciceronovih Academica priora u kojima slavni govornik izvrgava ruglu sve one koji misle da, dok on razgovara s Lukulom, drugi Lukuli i drugi Ciceroni, bezbrojni, govore navlas isto, u istim beskrajnim svjetovima. Osim toga, udario je na monotone Plutarhovim tekstom i zagrmio kako je neèuveno da nekom idolopokloniku više znaèi lumen naturae negoli njima rijeè Božja. Devet je dana to razraðivao; desetoga su mu uruèili prijevod rasprave Janusa Pannoniusa.
Tekst je bio upravo smiješno kratak; Aurelijan ga je prvo pogledao s prezirom, a onda sa strahom. U prvom su dijelu bili protumaèeni završni reci devete glave u Poslanici Hebrejima, gdje se navodi da Isus nije žrtvovan u mnogo navrata od postanka svijeta, nego sad, jedanput zauvijek, u punini vremena. U drugom dijelu stajala je biblijska zapovijed o ispraznim nabrajanjima pogana (Mt 6,7) i onaj ulomak iz Plinijeve sedme knjige gdje se navodi kako u beskrajnom svemiru ne postoje dva jednaka lica. Janus Pannonius tvrdio je da ne postoje ni dvije jednake duše i da je najcrnji grešnik dragocjen kao krv što ju je Isukrst za njega prolio. Djelo jednog jedinog covjeka (tvrdio je) teže je od devet koncentriènih nebesa; olaka pretpostavka da ono može nestati i opet se vratiti napuhana je ispraznost. Vrijeme ne nadoknaðuje gubitke; vjeènost ih pohranjuje za slavu i za vatru. Rasprava je bila jasno sroèena, sveobuhvatna; ne bi se reklo da ju je napisala konkretna osoba, nego, prije, netko bezimen, ili, možda, svi ljudi.
Aurelijana je obuzelo gotovo tjelesno poniženje. Najprije mu je došlo da uništi ili prepravi svoj spis; onda ga je, s prkosnim poštenjem, poslao u Rim ne izmijenivši ni slovca. Protekoše mjeseci, i kad se sastao Pergamski sabor, teolog zadužen za pobijanje zabluda monotona bio je (kao što se moglo predmnijevati) Janus Pannonius; njegovo uèeno i odmjereno osporavanje toga uèenja dostajalo je da herezijarh Euforb bude osuðen na lomaèu. To se dogodilo i opet æe se dogoditi, rekao je Euforb. Vi ne palite lomaèu, palite ognjeni labirint. Da se na ovom mjestu okupe sve lomaèe koje sam bio, ne bi im zemlja dostajala, i anðeli bi oslijepjeli. Ovo sam èesto ponavljao. Zatim je kriknuo, jer ga je dohvatio oganj.
Kotac je ustuknuo pred Križem, ali Aurelijan i Janus i dalje su vodili svoju skrovitu bitku. Obojica su se borila u istoj vojsci, priželjkivala isto odlièje, ratovala protiv istog Neprijatelja, ali Aurelijan nije napisao ni jednu rijeè koja ne bi potajno težila da natkrili Janusa. Njihov dvoboj bio je nevidljiv; ako me opsežna kazala ne varaju, ime onoga drugoga ne javlja se ni jednom u brojnim Aurelijanovim svescima što ih èuva Migneova Patrologija. (Od Janusovih djela ostalo je samo dvadeset rijeèi.) Obojica su osudila anateme s Carigradskog sabora; obojica su se okomila na arijanstvo koje porièe Sinovu istobitnost s Ocem; obojica su potvrdila pravovjernost Kozmina djela Topographia christiana koje uèi da je Zemlja èetverokutna, kao hebrejski tabernakul. U zao èas, na sve èetiri strane svijeta rasula se druga burna hereza. Ponikavši u Egiptu ili Aziji (svjedoèanstva se ne podudaraju, i Bousset ne usvaja Harnackove argumente), ona je preplavila istocne pokrajine i podigla svetišta u Makedoniji, Kartagi i Treverisu. Reklo bi se da je doprla do svakog kutka; govorilo se da su u Britanskoj dijecezi izvrnuta raspela i da je u Cezareji zrcalo potislo lik Gospodnji. Zrcalo i obol bili su znamenja novih raskolnika.
U povijest su ušli pod brojnim imenima (spekulari, abismali, kainiti), ali ih najèešæe nazivaju histrioni; taj naziv dao im je Aurelijan. Oni su ga bezobzirno usvojili. U Frigiji, kao i u Dardaniji, nazivali su ih simulakrima. Ivan Damaskin nazvao ih je formama, napomenimo da je Erfjord pobio taj ulomak. Nema hereziologa koji nije sa zgranutošæu navodio njihove nevjerojatne obièaje. Mnogi histrioni propovijedali su isposništvo; neki su se sakatili, kao Origen; neki su živjeli pod zemljom, u kanalizaciji; neki su sami sebi iskopali oèi; neki su — kao nabukodonosori iz Nitrije — "pasli poput volova, a dlaka im je izbijala kao u orla". Iz trapljenja i isposništva èesto bi skrenuli u zloèin; u nekim zajednicama kraða je bila uobièajena; u nekima ubojstvo; u nekima sodomija, rodoskvrnuæe i bestijalnost. Sve su one bile bogohulne; ne samo da su hulile na kršæanskog Boga, nego i na tajna božanstva iz vlastitog panteona. Sastavili su svete knjige koje su nestale, na veliku žalost uèenjaka. Sir Thomas Browne pisaoje oko 1658: "Vrijeme je uništilo nadobudna histrionska evanðelja, ali nije uništilo Pogrde kojima se šibala njihova Bezbožnost." Erfjord drži da su te "pogrde" (saèuvane u jednom grèkom rukopisu) zapravo izgubljena evanðelja. To ne možemo prihvatiti, jer ne poznamo histrionsku kozmologiju.
U hermetièkim knjigama stoji da je sve odozdo jednako onome odozgo, i da je ono odozgo jednako onome odozdo; u Zoharu je donji svijet odslik gornjega. Histrioni su zasnivali svoje uèenje na izopaèenju te misli. Pozivali su se na Mateja 6,12 ("i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim") i 11,12 ("Navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju"), da dokažu kako Zemlja utjeèe na nebesa, te na 1 Kor. 13, 12 ("Sad vidimo u ogledalu, nejasno"), da dokažu kako je sve što vidimo tlapnja. Možda su, povodeæi se za monotonima, zamišljali da je svaki èovjek dva èovjeka i da je istinski onaj drugi, onaj na nebesima. Zamišljali su, takoðer, da naša djela imaju obrnuti odraz, tako da, kad smo mi budni, onaj drugi spava, kad griješimo bludno, drugi je neporoèan, kada krademo, on je rastrošan. Kad umremo, sjedinit æemo se s njime i bit æemo on. (Poneki odjek tih uèenja vidimo u Bloya.) Drugi su histrioni tvrdili da æe svijet propasti kad se iscrpi broj njegovih moguænosti; kako se ništa ne ponavlja, pravednik mora odbaciti (poèiniti) najsramotnija djela, da ona ne okaljaju buduænost i da se ubrza dolazak Isusova carstva. Te tvrdnje osporavale su ostale sljedbe, tumaèeæi kako se povijest svijeta mora ostvariti u svakome èovjeku. Veæina njih, kao Pitagora, morat æe se premještati iz tijela u tijelo prije negoli steknu slobodu; proteici, recimo, "provedu život kao lavovi, zmajevi, veprovi, voda i drvo". Demosten govori o proèišæavanju blatom, èemu su se podvrgavali novi èlanovi u orfièkim misterijima; proteici su se, sukladno tome, proèišæavali zlom. Smatrali su, po uzoru na Karpokrata, da nitko neæe otiæi iz tamnice prije negoli plati i posljednji novèiæ (Lk 12, 59), i znali su obrlatiti pokajnike ovim retkom: "Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju" (Iv 10, 10). Još su tvrdili da onaj tko nije zao nosi znamen ðavolske oholosti... Brojne i raznorodne mitologije stvorili su histrioni; jedni su propovijedali isposništvo, drugi raskalašenost, a svi odreda zbrku. Teopomp, histrion iz Berenike, pobio je sve te pripovijesti; rekao je da je svaki èovjek ticalo što ga božanstvo pruža da oæuti svijet.
Krivovjerci iz Aurelijanove dijeceze tvrdili su da nema ponavljanja u vremenu, obrnuto od onih koji su tvrdili da se svaki èin odražava na nebesima. Ta je pojedinost bila neobièna; Aurelijan ju je naveo u izvještaju rimskim vlastima. Prelat kojemu æe uruèiti taj izvještaj bio je carièin ispovjednik; svi su znali da ga ta odgovorna dužnost lišava neopisivih slasti spekulativne teologije. Njegov tajnik — svojedobno suradnik Janusa Pannoniusa, a sad njegov neprijatelj — uživao je ugled nesmiljena istraživaèa inovjerstva; Aurelijan je dodatno opisao histrionsku herezu, onako kako se ona tumaèila na tajnim saborima u Akvileji i Genovi. Napisao je nekoliko ulomaka; kad je htio ispisati užasnu tezu da ne postoje dva jednaka trenutka, pero mu je zastalo. Nije nalazio pravih rijeèi; napuci novog uèenja ("Hoæeš li vidjeti ono što ljudske oèi nisu vidjele? Pogledaj mjesec. Hoæeš li èuti ono što uši nisu èule? Poslušaj ptièji zov. Hoæeš li dodirnuti ono što ruke nisu dodirnule? Dotakni zemlju. Zaista kažem da æe Bog tek stvoriti svijet") bili su za citiranje preusiljeni i preslikoviti. Odjednom mu duh obasja reèenica od dvadeset rijeèi. Zapisao ju je, s užitkom: odmah zatim stane ga kopkati dvojba da je to odnekud preuzeo. Sutradan se sjetio da ju je odavno proèitao u djelu Adversus annulares Janusa Pannoniusa. Provjerio je navod; bio je odatle. Stao se kolebati. Izmijeniti ili izbaciti te rijeèi razvodnilo bi izražajnu punoæu; ostaviti ih, znaèilo bi preuzeti rijeèi èovjeka kojega mrzi; uputiti na izvor bilo je jednako prokazivanju. Prizvao je božansku pomoæ. Poèetkom drugog sutona, anðeo èuvar izdiktirao mu je kompromisno rješenje. Aurelijan je saèuvao iste rijeèi, ali ih je uvodno popratio ovom primjedbom: Ono što sad laju herezijarsi nauštrb vjere veæ je izrekao u ovom stoljeæu jedan veleuèeni muž, više lakomisleno negoli grešno. Poslije toga dogodilo se ono najgore, ono oèekivano, neizbježivo. Aurelijan je morao objaviti tko je taj èovjek; Janus Pannonius optužen je za širenje heretièkih uèenja.
Poslije èetiri mjeseca, neki kovaè s Aventina, obmanut prijevarama histriona, natovario je na leða svoga djeteta veliku željeznu kuglu, da bi njegov dvojnik mogao poletjeti. Dijete je umrlo; sablazan izazvana tim zloèinom primorala je Janusove suce da budu besprimjerno strogi. Janus nije htio odstupiti; ponovio je da bi poricanje te reèenice znaèilo prihvaæanje kužne hereze monotona. Nije razumio (nije htio razumjeti) da je rasprava o monotonima isto što i prièa o lanjskome snijegu. S pomalo staraèkom upornošæu nabrajao je najblistavije ulomke svojih nekadašnjih polemika; suci se nisu ni obazirali na ono što ih je svojedobno oduševljavalo. Umjesto da sa sebe pokuša ukloniti i najsitniju mrlju histrionizma, borio se da dokaže kako su inkrimirane rijeèi uzor pravovjernosti. Raspravljao je s ljudima o èijoj mu je presudi ovisila sudbina, i poèinio opaku nesmotrenost da to izvede oštroumno i ironièno. Dvadeset i šestog listopada, poslije rasprave koja je potrajala tri dana i tri noæi, osudili su ga da umre na lomaèi.
Aurelijan je prisustvovao izvršenju kazne zato što bi se njegova odsutnost protumaèila kao priznavanje krivice. Mjesto izvršenja bio je brežuljak na èijem zelenom vrhu stajaše stup, duboko zarinut u zemlju, a oko njega brojni naramci drva. Pomoænik je proèitao presudu. Na popodnevnom suncu, Janus Pannonius ležao je potrbuške na tlu, urlièuæi kao zvijer. Grebao je zemlju, ali su ga krvnici podigli, razodjeli i najzad vezali za stup. Na glavu su mu natakli slamnatu krunu natopljenu sumporom; pokraj njega je stajao primjerak kužnog djela Adversus annulares. Prethodne noæi je kišilo, i drva su sporo gorjela. Janus Pannonius molio je na grèkom, a onda i na nekom neznanom jeziku. Lomaèa ga je veæ stala lizati, kad se Aurelijan odvažio da podigne pogled. Plameni jezici naèas su zastali; Aurelijanje prvi i posljednji put zagledao lice omrznutog èovjeka. Podsjetilo ga je na nekoga, ali nije znao na koga. Zatim ga je dohvatio plamen. Potom je kriknuo, kao da vatra krièi.
Plutarh navodi da je Julije Cezar oplakao Pompejevu smrt; Aurelijan nije oplakao Janusovu smrt, ali je osjetio ono što, vjerojatno, osjeæa èovjek izlijeèen od smrtne bolesti koja mu je postala dijelom života. Godine su mu protekle u Akvileji, u Efezu, u Makedoniji. Lutao je po tegobnim granicama Carstva, neprohodnim moèvarama i kontemplativnim pustinjama, da u samoæi pokuša dokuèiti svoju sudbinu. U mauritanskoj æeliji, u noæi punoj lavova, preispitao je složenu optužbu protiv Janusa Pannoniusa i podržao, tko zna po koji put, donesenu presudu. Teže mu je bilo naæi opravdanje za svoju zakuèastu optužbu. U Rusaddiru je održao zastarjelu propovijed Svjetlost nad svjetlostima upaljena na tijelu prokletnika. U Hiberniji, u kolibi samostana usred šume, jedne noæi pred svitanje, iznenadio ga je šum kiše. Sjetio se one rimske noæi u kojoj ga je jednako iznenadio taj istanèani šum. Munja je usred podneva zapalila šumu, i Aurelijan je doèekao smrt Janusa Pannoniusa.
Pripovijest možemo dovršiti samo u metaforama, jer se ona zbiva u kraljevstvu nebeskom gdje vrijeme ne teèe. Možda bi valjalo kazati kako je Aurelijan razgovarao s Bogom i kako gaje On pobrkao s Janusom Pannoniusom, zato što Njega vjerske razlike uopce ne zanimaju. Iz toga bi se moglo naprecac zakljuèiti da je posrijedi zabuna božanskog uma. Toènije je ako kažemo da je, došavši u raj, Aurelijan spoznao kako su za nedokuèivo božanstvo on i Janus Pannonius (pravovjernik i krivovjernik, mrzitelj i omrznuti, tužitelj i žrtva) jedna te ista osoba.
____