Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
danas wrote:nisam tvrdila da su ovo cinili nesavjesni pojedinci, vec nakaradni rezim za koji ipak smatram da se ne moze uzeti kao polazna osnova u diskusiji o islamskoj umjetnosti. koja je dala neka od naljepsih umjetnickih dostignuca ikada.
Nisam ni ja tvrdio da islamska umjetnost ne postoji. I vidio sam velicanstvenu Alhambru. I sto-sta drugog.
Mene isto tako pogadja obrnuto: sta se dogadja sa onim sto nam je proslost ostavila u amanet i zasto to treba zbrisati sa lica zemlje? Interesantno je da niko ovdje ni rijecju nije optuzio akciju unistenja koja se dogodila i dogadja i koju detaljno prenosi stampa.
Neka svako zivi sa svojom savjesti. Moja je neopterecena.
Da dokaze svoje dobre namjere kaze da nije tvrdio da islamska umjetnost ne postoji Valjda je i to prenijela stampa
Oh, kako je samo zabrinut, osjetljiv, a jos neopterecene savjesti
Vjerovanje u epifaniju temeljni je princip vjerskog nauka budizma i kršćanstva, a kako je vjerska umjetnost estetska manifestacija religijskog učenja, jasno je da je učenje o epifaniji predstavljalo osnovicu budističke i kršćanske umjetnosti. Umjetnost kršćanstva i budizma počiva na arhitekturi, ikonoslikarstvu i skulpturi. Sveta arhitektura budizma očituje se u stupi, a kršćanstva u crkvi. Zanimljivo je da u obje religije hram prestavlja simbol tijela - Budinog i Isusovog.
Za razliku od figuralnosti u kršćanstvu i budizmu, islamska umjetnost usmjerila se posve drukčijim razvojnim tokom. Uostalom, i sam naziv ove religije jeste islam, a ne muhamedanstvo, dakle ona se ne veže za svog utemeljitelja na način kako to čini kršćanstvo ili budizam, već ga smatra poslanikom određenim od Boga da prenese Objavu ljudima. Sama ta činjenica dovoljno govori o suštini i ideji islama. Islam znači posvemašnju okrenutost i pokornost Bogu. U ovoj religiji poslanik nije utjelovljenje Boga niti je boga dopušteno figuralno predstavljati. Poslanik islama od ljudi traži da se pokore Bogu, insistira na Njegovoj jedinosti i jednosti, i upravo taj princip islama - tevhid predstavlja osnov islamskog nauka sažet u riječima: Nema boga osim Boga. Muhammedovom Bogu strano je svako figuralno predstavljanje i bilo kakva materijalizacija. Bog islama posve je imaginaran i može Ga se doživjeti samo na način kako zaljubljenik doživljava svog ljubljenog. Ukratko, cjelokupan islamski nauk zasniva se na načelu tevhida. Bog je sve i osim Njega ništa drugo ne postoji samo po sebi. Islamska umjetnost nastoji izraziti upravo tu predstavu jedinstva u mnoštvu, odnosno jedinstva mnogosti. S obzirom da se u islamu Bog figuralno ne predstavlja, a poima Ga se kroz Njegova najljepša svojstva, islamska umjetnost nastoji kroz različite apstraktne forme izraziti upravo Božija svojstva kao emanaciju Božanskog. Islam uspostavlja strogu distancu između Boga i čovjeka, i umjesto da nastoji očovječiti Boga, on nastoji uzdići čovjeka. Islam se ne suprotstavlja slikarstvu koje ne pretendira da izražava svete likove ili umjetnikove predstave Boga. Ono čega se islam kloni nije sama slika, nego širk. Stoga je slika koja nastoji odraziti lijepo, u skladu s islamskim načelom 'Bog je lijep i voli ljepotu', u islamu dopuštena. Za razliku od kršćanstva, džamija u islamu nije simbol Poslanikovog tijela. Džamija je kuća Božija, mjesto smiraja duše i pribježište od materijalnih preokupacija svakodnevnog života.
zoom66 wrote:postovani digger, preporuchujem ti da narednih par dana a moze i vishe zaobilazish ovaj podforum u shirokom luku.
i pliz, ne odgovaraj na ovaj post.
Svaka čast administraciji
Digger da me pogresno ne shvatis, ti meni nit smetas, a čak i da sam admin ne bih ti zabranio prisustvo, samo zaista mislim da je u najmanju ruku to sto radis neukusno. Tvoje frustracije islamom, i vjerom opcenito iskazujes na dosta prizeman način, način koji zapravo govori o samom tebi, do te mjere da te evo koliko pratim uglavnom raja ignorise (na ovom podforumu) sto je uistinu jadno... i isto kao sto bi neki ljudi silom utjerivali u vjeru, ti si isti takav ali sa druge strane - ti bi redom sve istjero iz vjere i vjeru zabranio samo da mozes, a ne zna se koja je od te dvije stvari gora
Meni te je nekad zao, a naročito kad sam iz nekih tvojih postova zaključio da ti imas i godina...
Na svakoj trecoj temi na ovom forumu se ismijava "kao" nekakav nacin izrazavanja koji je "kao" implicitan "nekima".
Na stranu koliko me to zamara, jer je najprizemniji oblik provokacije, nego takav nacin govora ni po cemu ne odvaja jednu religijsku / nacionalnu skupinu Balkana od druge. U odredjenim dijelovima relevantnih nam zajednica ces pronaci isto ili gore bez obzira na to o kojoj se skupini radilo.
Prema tome, pucanj u prazno digger.
p.s. O pominjanju necije familije ne bih, to vec spada u domen osnovne kulture osobe. Kako cemo o bilo kojoj umjetnosti, kad nema cak ni najbazicnijeg uvazavanja sagovornika ?
I još bih dodao: digger,ne ide ti u prilog što smo odrasli sa hrišćanima i kršćanima, jer, po tvojoj tvrdnji, samo zahvaljujući njima, bosanski su muslimani, obrazovaniji od svojih istovjernika u drugim dijelovima svijeta , pa, evo, zasusmo sa svih strana, jer, eto, zahvaljujući susjedsko-komšijskom civilizacijskom krugu, naučismo se tastaturi
Vjerujem da ovo djelimicno preneseno iz 'BH DANI' daje bolju sliku oko nepostivanja kulturne bastine u arapskom svijetu.
Historija bez samoglasnika
Tri najznačajnija grada islamskoga svijeta u proteklih pedeset godina promijenili su svoja lica do neprepoznatljivosti: Jeruzalem, Bagdad, Meka. U slučaju Jeruzalema, reći da se radi i o jednako značajnom židovskom i kršćanskom gradu, bilo bi tek puko politički korektno pobrajanje očitog i dobro znanog. Izbjegavajući ovu zamku nominalne multikulturalnosti, američki pisac Ammiel Alcalay formulira uzajamnosti semitskih naslijeđa tog dijela svijeta kao iskustvo ispleteno iz dva naroda izgrađena oko suglasnika - a koji su jedan drugom samoglasnici. Te su samoglasnike, pak, razne isključujuće ideologije političkog, vjerskog i nacionalnog čistunstva u proteklom stoljeću uspješno razdvojile i uklonile, ne samo u intelektualnom i političkom jeziku već i s fizičkog lica zemljopisa i gradova.
U svojoj knjizi Facts on the Ground, američka antropologinja Nadia Abu El-Haj daje detaljnu analizu arheološke prakse i stava prema historijskom naslijeđu Izraela/Palestine u proteklom stoljeću, s posebnim poglavljem koje se odnosi na Jeruzalem/Al-Quds, gdje se buldožer kao instrument arheologije pojavljuje prvi put u historiji te struke.
Baština i buldožer
Iračka kulturna baština se u dvadesetom stoljeću također počinje susretati s buldožerom, doduše, ne kao arheološkim, već vojnim i pljačkaškim oruđem. Od iransko-iračkog rata, preko prvog zaljevskog do ovog najnovijeg, drevne spomeničke cjeline (Babilon, Samarra, Ur, Tell al-Lahm, itd.) korištene su kao vojni štitovi, osmatračnice, artiljerijske baze, rovovske linije, avionske i helikopterske piste, parkirališta za teška vojna vozila.
U proljeće 2003. godine, dok je američka vojska u Bagdadu čuvala druge strateški vrijedne objekte poput zgrade ministarstva za naftu, opljačkani su Irački nacionalni muzej i Nacionalna knjižnica i arhiva. Od tad je pljačka historijske baštine diljem iračkih arheoloških lokacija dobila gotovo industrijske proporcije, o čemu mediji vrlo rijetko izvještavaju. A iz Bagdada, nekoć veličanstvene luči islamskoga svijeta, danas stižu samo vijesti o svakodnevnim žrtvama bombaša samoubojica i kaosu na rubu građanskog rata, i da ga ubrzano napušta njegova intelektualna elita. Vakuum za njom ispunit će najvjerojatnije vjerski ekstremisti.
Ni Meku, najsvetiji islamski grad, u protekla dva desetljeća nije mimoišao buldožer kao instrument tumačenja historijskog naslijeđa. Ovaj put, ne u rukama nekog drugog, već u vlastitoj radikalnoj vjersko-političkoj izvedbi. Početkom ovog mjeseca, iz Saudijske Arabije stigle su alarmantne vijesti o građevinskoj mašineriji koja se, uz blagoslov radikalnog tumačenja islama saudijskih vjerskih vlasti, sprema prerovati samo mjesto rođenja Poslanika Muhameda. S takvim tumačenjem, koje interes za historijske građevine i mjesta vidi kao jedan oblik idolopoklonstva, u protekla dva desetljeća uništeno je oko 95 posto mekanske tisućljetne arhitekture.
Saudijski arhitekt Sami Angawi, stručnjak za oblasnu islamsku arhitekturu, početkom augusta za britanski Independent rekao je da se s Mekom i Medinom možemo pozdraviti. Od cijele bogate i višeslojne historije ta dva sveta grada, netaknuto je preostalo još samo dvadesetak građevina koje potječu iz vremena Poslanika, a i njima prijeti uništenje. Angawi kaže: "Ovo je kraj historije Meke i Medine, i kraj njihove budućnosti."
...
Osvajanje osmanskog Iraka
Jedno takvo doslovno vjersko tumačenje tradicionalnih islamskih mjesta i običaja kao opasnosti koja vodi k idolopoklonstvu, pratilo je politički uspon kuće Sauda na Arapskom poluotoku od početka devetnaestog stoljeća. Ustajući protiv Osmanskog Carstva 1801. godine, dok se ono branilo od Napoleonove invazije u Egiptu i Palestini, saudijsko-vehabijska vojska osvojila je osmansku provinciju Irak, a među islamskim svetištima uništenim i oštećenim u tom pohodu bila je i kupola na grobu imama Huseina, Poslanikova unuka, u Karbali.
U narednim godinama, vojska Sauda bin Abdul Aziza osvojila je svete gradove Meku i Medinu, a nova vlast krenula je u opsežno pročišćavanje islamskoga naslijeđa. U sistematskom uklanjanju svakog islamskog mauzoleja, svetišta i nadgrobnog spomenika, uništene su i kuće gdje su rođeni Poslanik, njegova kćer Fatima, zet Ali, i prva dva kalifa Ebu Bekr i Omer. Pošteđene su bile samo Ka'ba u Meki i Džamija Poslanika (s njegovim grobom) u Medini. Sljedećih sedam godina, muslimanima na hadžu bio je zabranjen pristup svetim gradovima ukoliko ne bi pristali slijediti vehabijsku doktrinu. Osmansko Carstvo vratilo je svete gradove 1813. godine, no stoljeće kasnije, po njegovu raspadu nakon Prvog svjetskog rata, plaćena i naoružana britanskim novcem, u njih ponovno ulazi saudijska vojska.
Od tad, 1920. godine, do danas, u nastavku sistematskog uklanjanja islamskih historijskih mjesta i spomenika, uništena su, među ostalim, groblja Džennet ul-Mualla u Meki, s grobom Hatidže, prve Poslanikove supruge (i njezina kuća u gradu), i Džennet ul-Baki u Medini, s grobovima brojnih islamskih historijskih ličnosti; gotovo svi izvori vode i bunari na kojima je Poslanik obavljao ritualno pranje, uključujući i ono u bašti njegova pratioca Selmana Farisija, koja je i sama sravnjena sa zemljom, a posljednje od tri stotine palmi što ih je Poslanik u njoj posadio, posječene su krajem sedamdesetih godina; grob hazreti Havve (Eve) u Džidi, grob Poslanikova oca, te grob i kuća Džafera Sadika (šestog imama iz Poslanikove porodice) u Medini, i kuće prvih imama Hasana i Huseina u Meki; historijske palače; brojne džamije i svetišta svih onih saudijskih nevehabijskih islamskih zajednica...
Samo u protekle četiri godine, sa zemljom je sravnjen historijski Dar ul-Erkam (kuća u kojoj su se okupljali prvi Poslanikovi sljedbenici), kao i historijske džamije el-Fadih i Benat un-Nedžar, a džamija hazreti Fatime, jedna od historijskih Sedam džamija, zatvorena. I njoj uskoro prijeti rušenje. Od svih ovih vrijednih historijskih "samoglasnika", iz jezika islamskog pamćenja zauvijek izbijenih buldožerima vehabijske ideologije i zamijenjenih prostranim parkiralištima, supermarketima i javnim toaletima, možda prošlogodišnji slučaj osmanske historijske utvrde Edžijad u Meki pruža najplastičniji primjer.
Ona je, kao i cijelo brdo na kojem se stoljećima uzdizala odmah u blizini Velike džamije, sravnjena sa zemljom, s objašnjenjem da je potrebno napraviti mjesta sve većem broju hodočasnika. A za komfor hadžija pobrinut će se poznata Bin Laden Group, koja na tom mjestu namjerava napraviti milijardu i pol dolara vrijedan kompleks Al-Bait: hotele s pet zvjezdica, robne kuće, parkiralište za 2.000 vozila i stambene tornjeve na trideset katova i s gotovo pet tisuća stanova. Smješten na najznačajnijoj gradskoj arteriji Meke, Al-Bait projekt predstavlja se kao "jedinstvena slika arhitektonske revolucije u Svetome Gradu"....
Poznato je da je dinastija Umayyada (Omejjadi, Emevijje) vladala iz Damaska, međutim oni su izgradili niz kompleksa palata na području današnjeg Izraela i Palestine. Pronađeni su ostaci palata u Jerusalemu, na južnom uglu zapadnog zida, na Khirbet al-Minya-i, na Galilejskom jezeru pokraj Karei Deshe.
Ipak, jedno od najimpresivnijih mjesta iz razdoblja Umayyada (661. -750.) su ruševine Khirbet al-Mafjar-a, popularno poznatog kao i Hisham-ov dvor, blizu Jerihona. Hisham ibn Abb-ul Malik (691.- 743.) je bio vladar (halifa) Arapskog carstva. Hishamova palata nalazi se u gradu Jericho (Zapadna obala).
Palata Khirbet al-Mafjar (tzv. Hishamov dvor)
Šetajući oko tog kompleksa, vidjet ćete ruševine palate, kompleks kupelji (banje), paviljon i džamiju okruženu zidom; a u novije vrijeme iskopavanja na sjeveru otkrila su poljoprivredno imanje. Iskopavanja su otkrila i fine mozaike i razrađene štuko figure, kao i kamene skulpture i freske. Poznato je da su emevijski vladari na svoj dvor uvodili obrede i običaje istočnjačkih despotija kao što je npr. Perzija. Bili su i veliki pobornici perzijske, a naročito bizantske kulture, arhitekture i umjetnosti. Naručivali su nerijetko statue preko umjetnika iz Bizanta. Statue prikazuju neke od omejidskih vladara, ali i razgolišene plesačice, koje su često zabavljale vladare na dvoru, sa obnaženim grudima i u eksplicitnom obliku. Pored statua, zidovi palata su bili ukrašeni freskama, najviše biljnim i geometrijskim ornamentima, a od životinjskih su prevladale slike lavova i gazela. Podovi su ukrašeni nevjerovatnim mozaicima.
Prema britanskom akademiku i arheologu, Robertu Hamiltonu (1905. - 1995.), koji je jedno vrijeme bio glavni inspektor i direktor za starine u britanskom mandatu nad Palestinom palata je kasnije bila i rezidencija Al-Walida ibn al-Yazida (vladao 743. - 744.), Hishamovog nećaka, inače poznatog po ekstravagantnom načinu života što je vjerovatno i dovelo do njegovog ubistva. Al-Walid je bio lovac, pjesnik, muzičar, nešto poput playboya koji je volio dobar provod i život.
Na slikama ispod su statue i freske iz palate Hisham ibn Abd-ul Melika, emevijskog (omejidskog) vladara:
Na slici ispod kip prikazuje mušku figuru s mačem na dva lava, i vjerojatno predstavlja halifu kao zaštitnika. Kip je stajao u hodniku iznad ulaza u dvoranu za kupelj.
Slika ispod prikazuje napad lava na gazelu. Ovdje lav predstavlja vladajućeg halifu, a gazela predstavlja podložnike, koji žive u miru ili su poniženi, zavisno od vladareve volje.
Iako je danas prisutno učenje i tumačenje da se prikaz kipova i slika, poglavito sa ljudskim i životinjskim likovima, po islamu strogo zabranjeno, profesorica i stručnjak za islamsku arhitekturu i umjetnost, Chrisitane Gruber u svojoj knjizi "Kur'an ne zabranjuje slike Poslanika" navodi sljedeće: "Ako bi pogledali islamski zakonik, vidjeli bi da ne postoji jedinstveni zakonski dekret ili fetva, u povijesnom korpusu koja izričito i odlučno zabranjuje figuralne slike, uključujući crteže Poslanika. S druge strane, u novijim online fetvama, sigurno se mogu naći uredbe koje artikuliraju takvu vrstu zabrane, nešto slično kao što su uradili talibani, kada su 2001. godine odlučili da unište kip Bude u Bamiyanu (Afganistan)."
U svakom slučaju, sudeći po skulpturama i načinu života na dvoru, sigurno je bilo zabavno biti emevijski vladar...
asurbanipal wrote:Poznato je da je dinastija Umayyada (Omejjadi, Emevijje) vladala iz Damaska, međutim oni su izgradili niz kompleksa palata na području današnjeg Izraela i Palestine. Pronađeni su ostaci palata u Jerusalemu, na južnom uglu zapadnog zida, na Khirbet al-Minya-i, na Galilejskom jezeru pokraj Karei Deshe.
Ipak, jedno od najimpresivnijih mjesta iz razdoblja Umayyada (661. -750.) su ruševine Khirbet al-Mafjar-a, popularno poznatog kao i Hisham-ov dvor, blizu Jerihona. Hisham ibn Abb-ul Malik (691.- 743.) je bio vladar (halifa) Arapskog carstva. Hishamova palata nalazi se u gradu Jericho (Zapadna obala).
Palata Khirbet al-Mafjar (tzv. Hishamov dvor)
Šetajući oko tog kompleksa, vidjet ćete ruševine palate, kompleks kupelji (banje), paviljon i džamiju okruženu zidom; a u novije vrijeme iskopavanja na sjeveru otkrila su poljoprivredno imanje. Iskopavanja su otkrila i fine mozaike i razrađene štuko figure, kao i kamene skulpture i freske. Poznato je da su emevijski vladari na svoj dvor uvodili obrede i običaje istočnjačkih despotija kao što je npr. Perzija. Bili su i veliki pobornici perzijske, a naročito bizantske kulture, arhitekture i umjetnosti. Naručivali su nerijetko statue preko umjetnika iz Bizanta. Statue prikazuju neke od omejidskih vladara, ali i razgolišene plesačice, koje su često zabavljale vladare na dvoru, sa obnaženim grudima i u eksplicitnom obliku. Pored statua, zidovi palata su bili ukrašeni freskama, najviše biljnim i geometrijskim ornamentima, a od životinjskih su prevladale slike lavova i gazela. Podovi su ukrašeni nevjerovatnim mozaicima.
Prema britanskom akademiku i arheologu, Robertu Hamiltonu (1905. - 1995.), koji je jedno vrijeme bio glavni inspektor i direktor za starine u britanskom mandatu nad Palestinom palata je kasnije bila i rezidencija Al-Walida ibn al-Yazida (vladao 743. - 744.), Hishamovog nećaka, inače poznatog po ekstravagantnom načinu života što je vjerovatno i dovelo do njegovog ubistva. Al-Walid je bio lovac, pjesnik, muzičar, nešto poput playboya koji je volio dobar provod i život.
Na slikama ispod su statue i freske iz palate Hisham ibn Abd-ul Melika, emevijskog (omejidskog) vladara:
Na slici ispod kip prikazuje mušku figuru s mačem na dva lava, i vjerojatno predstavlja halifu kao zaštitnika. Kip je stajao u hodniku iznad ulaza u dvoranu za kupelj.
Slika ispod prikazuje napad lava na gazelu. Ovdje lav predstavlja vladajućeg halifu, a gazela predstavlja podložnike, koji žive u miru ili su poniženi, zavisno od vladareve volje.
Iako je danas prisutno učenje i tumačenje da se prikaz kipova i slika, poglavito sa ljudskim i životinjskim likovima, po islamu strogo zabranjeno, profesorica i stručnjak za islamsku arhitekturu i umjetnost, Chrisitane Gruber u svojoj knjizi "Kur'an ne zabranjuje slike Poslanika" navodi sljedeće: "Ako bi pogledali islamski zakonik, vidjeli bi da ne postoji jedinstveni zakonski dekret ili fetva, u povijesnom korpusu koja izričito i odlučno zabranjuje figuralne slike, uključujući crteže Poslanika. S druge strane, u novijim online fetvama, sigurno se mogu naći uredbe koje artikuliraju takvu vrstu zabrane, nešto slično kao što su uradili talibani, kada su 2001. godine odlučili da unište kip Bude u Bamiyanu (Afganistan)."
U svakom slučaju, sudeći po skulpturama i načinu života na dvoru, sigurno je bilo zabavno biti emevijski vladar...
Valjda je i to prenijela stampa 
