http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/a ... ,112374.jl
Evo kopiranog interviewa:
Živimo u kulturi straha
Piše: Srećko Horvat
Jedan od najvažnijih suvremenih sociologa objašnjava zašto se svijet svega boji
Frank Furedi (1947.) profesor je sociologije na Sveučilištu Kent u Velikoj Britaniji. Uz Ulricha Becka i Anthonyja Giddensa, smatra se jednim od najvažnijih suvremenih sociologa, čemu u prilog govori i podatak da je najcitiraniji sociolog u britanskim medijima. Furedi je važan kao teoretičar koji kontinuirano promišlja i istražuje ono što naziva ‘kulturom straha’, pokazujući kako ‘politika straha’, posebice nakon 11. rujna, stvara atmosferu u kojoj se građani iracionalno boje nepoznate prijetnje.
U svojoj posljednjoj knjizi ‘Invitation to Terror’, izdanoj potkraj prošle godine, Furedi pokazuje kako se danas najvećom prijetnjom smatra terorizam, a pritom dekonstruira ‘kulturu straha’, pokazujući da su veoma slični obrasci ‘strahovanja’ postojali i prije: strah od ekološke katastrofe, globalnog zatopljenja, AIDS-a, SARS-a itd.
Sljedeći je razgovor vođen u njegovu domu u Favershamu, mjestu udaljenom oko jedan sat od Londona, a ujedno je i najava njegova skorašnjeg dolaska u Zagreb, u sklopu najavljenog Subversive Film Festivala u svibnju ove godine, kada će Furedi održati predavanje pod nazivom ‘Pravila straha u 21. stoljeću’.
Vjerojatno ste najpoznatiji po svojoj tezi o ‘kulturi straha’. Kako smo postali kultura straha i zašto je po vama strah glavna karakteristika našeg vremena?
- Smatram da je jedan od bitnih razvoja koji nas je zadesio, kao rezultat velikih političkih i kulturnih događaja u 60-im, 70-im i ranim 80-im godinama, fragilan smisao ljudskosti i nestanak djelovanja, kao i nestanak ideje da ljudi mogu stvarati povijest i transformirati svijet u kojem žive. Čini se da je objektivna stvarnost dobila prijeteći karakter, iskustva koja su bila rutinska dobila su zastrašujuće osobine i u tom je kontekstu strah dobio važnost na mnoge različite načine.
Ne želim implicirati da je mene ili vas, ili bilo koga drugog, mnogo više strah u smislu da ne izlazimo iz kreveta i ne radimo ništa. Ono što je zanimljivo sa strahom jest da je on postao lingvistička i kulturalna afektacija, pa kad idete na večeru u New York k nekim liberalnim ljudima, često ćete čuti: ‘Joj, tako se bojimo Busha’.
To ne znači da se oni doista boje Busha, ali tek tim ‘strahom’ oni postaju pravi dio liberalne inteligencije. I mislim da se dosta često pokazivanje straha ili korištenje jezika straha pojavljuje kao pokazivanje odgovornosti i morala. I u tom smislu danas živimo u ‘kulturi straha’. To ne znači da se kvantitativno više strašimo nego u prošlosti, nego da se mnogo više koristi jezik straha, uz metafore, i način na koji interpretiramo život.
Ali također pokazujete kako strah može biti zloupotrijebljen. Zašto taj strah - u obliku jezika, metafora itd. - može biti opasan?
- Mislim da strah zaustavlja diskusije i da strah može imati veoma jak antieksperimentativni stav. Uvijek se sjetim svoje bake iz Mađarske koja bi mi uvijek automatski, svaki put iznova, rekla: ‘Bolje da nisi probao nego da ti bude žao, Frank’. Ali i društvo kaže: ‘Bolje da smo sigurni nego da nam poslije bude žao’. Mislim da se ovdje radi o veoma konzervativnom ponašanju i da zatvaramo opcije prema novim oblicima života. Radi se o onome što se u povijesti nazivalo preventivnim principom, ideji da ne smijemo učiniti ništa u što nismo potpuno sigurni. No veoma se brinem za jedan razvoj o kojem ne govorim u svojoj knjizi o strahu, a to je rast ‘plemenite laži’, koju je u diskusiju uveo još Platon.
Ideja da je legitimno strašiti ljude kako bi se oni primjereno ponašali ili se dobilo ono što PR naziva ‘prizivima straha’. Ideja da je strašenje djece da nemaju seks zapravo dobro, makar smo im lagali, jer onda će biti manje trudnoće. Ili ako ljudima kažemo da će biti bolesni ako ne jedu ovu ili onu hranu, pa makar to nije istina. U svrhu promoviranja onoga za što mislimo da je ‘dobra stvar’ nerijetko koristimo laži.
Taj korak od straha do ‘plemenite laži’ možemo vidjeti i kod terorizma, a o tome je riječ u vašoj novoj knjizi. Ponašanje ljudi se ovdje također determinira strahom. Vratimo se samom naslovu knjige ‘Poziv na terorizam’. Zašto mislite da Zapad privlači terorizam?
- Terorizam je veoma zanimljiv jer se tradicionalno koristi kao političko oruđe za dobivanje pristanka i jačanja države, odnosno političkih moći. Ono što je zanimljivo kod ‘rata protiv terora’ jest to što je imao gotovo suprotan efekt i ono što je doista ironično, premda je jasno da su napadnute mnoge građanske slobode, umjesto da se izgradi solidarnost i konsenzus zbog tog straha, terorizam je još više otkrio rascjepe u našem društvu. Amerika je danas još više podijeljena nego što je to bila prije 11. rujna, a Velika Britanija također.
Zanimljivo je i da su političari i vlasti veoma osjetljivi na činjenicu da velik dio stanovništva ne samo da ne podržava ‘rat protiv terora’ nego je i veoma neprijateljski raspoložen prema njemu. A čini mi se da je razlog isti kao onaj zbog čega je uopće došlo do njega: kad vlast izgubi značenje, onda istodobno gubi i moć. Moć mora imati neku svrhu, ili postaje samo energija i fizikalna sila.
No zar i vlasti nisu na neki način odgovorne za to? U jednom dijelu svoje knjige pokazujete kako je taj ‘novi terorizam’ neka vrsta novog mita. Citirate jednog britanskog policajca koji još u 19. stoljeću govori kako će ‘novi terorizam’ uništiti naše društvo…
- Da, to je istina. Ono što je meni fascinantno je činjenica da su vladajuće klase uvijek fantazirale o tajnim agitatorima, tajnim konspiratorima, neprijateljima iznutra. To je uvijek bila tema i s vremenom se ona napuhala. No zanimljivo je da su ti strahovi uvijek bili na margini i bili su dosta neutjecajni - život je bez obzira na njih išao dalje.
Sada, pak, taj oblik dezorijentacije postaje sve važniji. I ono što je zanimljivo, a pri tome se razlikujem od mnogih ljudi koji u Velikoj Britaniji pišu knjige o terorizmu, mnogi moji prijatelji i kolege tvrdit će da vladajuće klase cinično koriste terorizam kako bi dobile podršku i konsenzus. Ja tvrdim da je to zbog nedostatka značenja, zbog fantazije o ‘novom terorizmu’, jedini strah koji je više prisutan kod vlasti nego kod stanovništva.
Obični se ljudi mnogo više boje zagađenja nego što se to boji vlast. Obični ljudi se mnogo više boje korporacija nego što ih se boji vlast itd. Ali u ovom slučaju je obrnuto: vlast se mnogo više boji terorizma nego što ga se boje obični ljudi. 1Biste li se složili da je onda i 11. rujna bio na neki način ostvarenje naših fantazija, kako su to tvrdili francuski filozofi Jean Baudrillard i Paul Virilio?
- Mislim da se kod 11. rujna može reći da se radilo o ostvarenju prijašnjih fantazija. Ali zanimljivo je da su te fantazije na neki način mutirale i promijenile se u nešto mnogo više, nešto što gotovo postaje dio politike i zadobiva sve veću važnost. U određenoj točci gotovo da je terorizam postao nezaustavljiva prijetnja. Čini se kao da je američka vanjska politika sistematski odlučila napraviti koliko god je problema moguće. Mnogi ljudi kažu da se američka vanjska politika vodi interesom, i povijesno je to istina, no u posljednjih 20-30 godina teško je reći koje interese provodi Amerika svojim intervencionizmom u svijetu. Od toga nema koristi.
A kako je u Velikoj Britaniji?
- Imali smo bombe, srpanj 2005., ali ono što je mene zaprepastilo je da se većina ljudi manje brine za teroriste nego što se brine za globalno zatopljenje ili pretilost, zagađenje hrane itd.
Koriste li onda vlasti strah od terorizma?
- Mislim da se vlasti općenito boje problema. A ono čega se doista boje je da su upleteni u nešto s čime se ne mogu nositi. Terorizam se u posljednjem razdoblju iznova redefinirao. Ovih dana, nakon 11. rujna, postao je poput ideološke prijetnje. Ljudi ga recimo uspoređuju s totalitarizmom. I to je nova definicija terorizma, jer kad je IRA postavljala bombe po Engleskoj, nitko nije rekao da će IRA pridobiti moralnu i intelektualnu potporu engleskog naroda.
Za razliku od toga, terorizam se danas predstavlja kao ideološki neprijatelj, ljudi često kažu kako on ima mnogo utjecaja na muslimansku djecu i da globalno uspijevaju u tome. Mislim da u tome leži tajna. Tajna je u strahu od gubitka ideja. A da, istodobno, ne znamo koje bismo ideje trebali isticati u toj bitki. Kad dolazi do bitke ideje, džihad je koherentan sistem, postoji ono što ih inspirira i u što vjeruju. A što imamo mi?
To je veoma slično tvrdnji Slavoja Žižeka da se svaka prijetnja Zapadu prezentira kao totalitarna ideologija. Možemo li onda reći da su teroristi na neki način postali novi komunisti, nova prijetnja kojoj mi sami pridajemo značenje?
- Do jedne točke to je istina, ali postoji jedna velika razlika. Kad ste imali komunističku prijetnju, svijet je bio veoma jednostavan: imali ste Rusiju, svojevrsne monstrume, a ovdje smo bili mi, ljudi koji volimo slobodu. Mi smo predstavljali demokraciju, a oni totalitarizam. Tada je bilo veoma lako razumjeti svijet. I to je bilo veoma važno, Sovjetski Savez kao neprijatelj davao vam je moralnu snagu. Bila je to veoma jasna ideološka borba.
Što danas govori Zapad?
Najčešće kaže da džihad nije pravi islam, da Muhamed nije mislio da bi bombaši samoubojice trebali ubijati djecu… U načelu se radi o tome da pokušavaju izvaditi dobre strane Kurana.
To već indicira činjenicu da postoji neka vrsta nesposobnosti da se vodi prava ideološka kampanja. Jer s jedne strane Zapad nema pojma za što se on točno bori, a istodobno boji da bi se napadom na islam cijeli islamski svijet udružio protiv Zapada.
Je li je naš koncept multikulturalizma kriv za napetosti koji se u zapadnoj Europi javljaju između islamskih i ostalih zajednica?
- Mislim da se moramo vratiti korak iza jer i prije multikulturalizma i ‘različitosti’ nismo riješili mnoga pitanja o tome što je uopće naše društvo i kako bi trebalo izgledati. Kad dolazim u Mađarsku, često susrećem gotovo cijelu armiju pozapadnjenih politički korektnih akademika i oni gotovo da govore Mađarima što da misle. Sjećam se, prije oko pet godina bio sam u nekoj diskusiji i neki ljudi iz Amerike nisu mogli razumjeti zašto nema više manjina u Mađarskoj.
Oni su zapravo htjeli otkriti što je više mnogo manjina, kako bi pronašli ‘različitost’. Kad sam rekao da postoje neki Mađari koji su potpuno homogeni, da postoje Romi, da postoji židovska manjina koja za sebe doduše ne misli da je mađarska oni su mislili da niječem stvarnost, da moraju postojati manjine. Kad bi otkrili dva čovjeka s poljskim prezimenom, to bi za njih odmah bila poljska manjina. U njihovim očima društvo koje je homogeno de facto je loša stvar.
Nije li onda i događaj na Kosovu danas također neka vrsta rezultata zapadne želje da se akceptiraju manjine, ali i rezultat tog mita o manjima?
- Potpuno. Imam veoma nepopularne stavove o Jugoslaviji. Sjećam se da sam se jednog jutra probudio i Njemačka je počela govoriti o Sloveniji, i to na mnogo drukčiji način nego prije. Stekao se dojam kao da Nijemci ohrabruju Slovence da se razdvoje od Jugoslavije. Čak bi se moglo reći da se fragmentacija Jugoslavije djelomično importirala izvana i da je Zapad bio sukrivac u tome da su Srbi predstavljeni kao zli ljudi izvan svih kategorija itd. Ono što možemo vidjeti i u američkom intervencionizmu je činjenica da svako upletanje Zapada u neku situaciju u pravilu završi mnogo gorom situacijom nego što je to bila prije.
Dovoljno se sjetiti Srebrenice… No nešto sam vas drugo htio pitati, naime, postoji li danas u Britaniji ono što Marija Todorova naziva ‘Imaginarnim Balkanom’? Kako Zapad danas vidi Balkan?
- Mislim da postoji ambigvitet. Postoje dvije različite priče. Jedna je da Balkan i istočnu Europu nastanjuju bijeli divljaci, ne baš civilizirani ljudi. S druge strane, danas je velik dio Zapada to viđenje premjestio na Rusiju.
No postoji i treći moment. Jučer sam bio u tajlandskom restoranu u Londonu i jedan je čovjek za stolom pokraj izvadio novčanicu od 50 kn, ne znam zašto, i počeo s fascinacijom govoriti da je to novčanica iz Hrvatske. Dakle, treći moment je taj da Balkan, pogotovo Dubrovnik, postaje neka vrsta novog egzotičnog raja, dok se Rusija sotonizira.
- Da, mislim da se postupno Balkan apsorbira i postaje sigurnim područjem. Od hrvatskih tenisača pa nadalje…
Vjerojatno je i Europska Unija odgovorna za to. Što mislite o EU?
- Čini mi se da Europska Unija pokušava homogenizirati i birokratizirati svijet. I mislim da je dosta nedemokratično kad kažu da Hrvatska ili Srbija mogu pristupiti Uniji ako učine ovo ili ono. Kao da se radi o djeci koja moraju položiti neki test prije nego što ih počnemo shvaćati ozbiljno.
U ‘Invitation to terror’ također spominjete da se jedino pedofilija može natjecati s terorizmom kao simbolom zla. To je dobar primjer političke korektnosti današnjice: gotovo da je nemoguće išta više reći o terorizmu ako prije toga ne izrazimo žaljenje za žrtve 11. 9. Što mislite o takvoj vrsti političke korektnosti?
- Mislim da je politička korektnost na tom području veća nego igdje. Ono što smatram zanimljivim je više način na koji jezik, metafore, i pretpostavke o pedofilima ulaze u žargon o terorizmu. O tome sam pisao, ne u ovoj knjizi, nego drugdje. Ako čitate izjave vlade u Britaniji, jezik koji koriste za opis utjecaja terorizma ide ovako: teroristi timare mlade ranjive muslimane.
A cijeli jezik je veoma sličan toj fantaziji o pedofiliji. Uvijek postoji ta ideja da postoji zavjera mreža pedofila, što je zapravo netočno, koji skrivaju djevojčice i sljedeće tri godine provode veoma pažljivo timareći ih. A to je i jezik koji se koristi kod diskusija o obrani djece od terorizma. Nedavno sam imao debatu s jednim ministrom, o Homegrown terrorism na kampusu.
On je imao tezu da na kampusu postoje ekstremisti koji vrebaju mlade, slabe, psihološki nestabilne studente, kao da se radi o djeci koju će zavesti terorizam. U tom smislu svi idiomi pedofilije su se prebacili u diskurs terorizma.
Što mislite o nemirima u Francuskoj i Danskoj , jer većina medija predstavlja ih kao neku vrstu islamističkog fundamentalizma, a mladići se predstavljaju kao divljaci kojima je jednostavno dosadno i ne žele se integrirati.
- Mislim da se to događa iz mnogih razloga. Jedan od njih je politički korektan multikulturalizam koji slavi različitost koja je ispražnjena svakog značenja. Različitost je postala svetom riječi u engleskom jeziku, ali različitost je veoma glup koncept, to je kao da kažemo ‘mnogo nas je’, kao da kažemo da smo poput planeta.
Taj pojam ne govori što je to što slavimo i, što je još važnije, ne pokazuje ono što nas veže. Kao rezultat toga nastaju odijeljene zajednice a Zapad te ljude ne prepoznaje i ne priznaje, što onda uzrokuje nasilje, jer ne postoji nijedan mehanizam za dijalog.
, al cu bit kratka jer mi uskoro pocinje star trek 
i chemu su nas nauchile postkolonijalna kritika i psihoanaliza shto bi rezultiralo u slabljenju "tumachenja" terorizma? a ne usudjujem se ni pitati kakve su to promjene u "strukturi planete"?