Vaša poezija

[StLouis]

ako te ne pronađem
naći će te mrak
okrutnom rukom pokositi ljubav...

ako te ne pronađem
ostani jak
al ne govori s kim si
neću da znam...

ako me snovi i nadanja
odnesu daleko
ne trudi se da me nađeš, jer to sam ja
okrutna, samoživa, lijepa i ponosna
samo stara slika tvog budućeg zaborava

krasno!!

[Dalija_T]

*********

Moj...
I onda
Kad crvi prirede gozbu
Zbog moga mesa

Svaka čestica
Nekadašnjeg tebe
Pretočit će se u godine
Koje će mene satkati

Tvoj će glas ostati muzika
Kojoj će se podrediti
Moji koraci

A ime,
Ime ću tvoje odbaciti
Kao i svaku ulogu
U kojoj bi me pristao čak i voljeti

Ti bezimen
Ja bezlična

Samo na taj način
Šutke smo uspjeli skupa odrasti
Samo na taj način
Uspjet ćemo skupa umrijeti

[TVRDOGLAVI BUGOJANAC]

ja sam novi član...prijavila sam se maksuzije za ovu temu.. ...eo neš da pokušam sastavit..


****

Ne, ne razumiješ, kad ti kažem da boli.
I ne, ne shvataš, kad ti kažem da odlazim.
I ne, ne smiješ da me pratiš u stopu.
Jer moje stope se gube, tragovi nestaju.

huh sad je napisa...:/ nezz kak da nastavim, ne znam jesam li ikad završila ijednu pjesmu....imam na desetine papirića sa dva-tri stiha...i nikad nema završetka...

Poštovanje!
Samo naprijed! Ivo Andrić je na sličan način napisao tolike knjige i postao nobelovac. Samo se malo potrudi i još malo natjeraj, a ako budeš rođen/a za pjesnika/inju, sve i da htjedneš, nećeš moći pobjeći od poezije jer ona ustaje iz kreveta, zaustavlja u pokretu, zbunjuje, grije i hladi..., sve po nekim njenim pravilima. Sretno!

[De_ba]

Ej wozdra, evo od mene nesto, ljubavno...



Mo tooo ri, mo Tooo ri,
Mo To Ri,
Mo tooo ri, Mo tooo ri,
Mo To Ri

[maybelline]

A moze li proza? Ili ima druga tema za to (ako ima, uputite me, nisam je uspjela naci) ?

[bach]

Plod i san o njemu


Sanjao sam jednom divan san
U naručju si drzala
Plod naše ljubavi
Sretni smo pružali ruke
Ja i ti i
Naša tek rođena sreća


Nije bilo ružnih riječi
I ćutanja bez smisla i kraja
Oko nas je bila samo svjetlost
Pored mene ti i
Tvoja mila, topla ruka



Danas kada hodam sam ulicom
Sanjam te otvorenih očiju
Sanjam da između nas nema zidova
Od bespredmetne mržnje i prezira
Zamišljam da koračamo skupa
Da nam zlo ne može ništa


http://poezijakenanabeslije.blogger.ba/

[I naravno Dzej]

Prijatelj u šutnji

Ne pričaj
da bi razbijala tišinu,
ne budi učtiva,
i ne pitaj me :Kako si?
Pomislio sam
da poznaješ šutnju

[Dalija_T]

*****
Pod spuštenim kapcima
Već vidim tvoj lik
U tišini
Već čujem zvuk tvoga glasa
I znam...

... ništa više neće postojati
bez smisla.

Pregršt stihova raste
Sa tobom
U mojoj utrobi

Svakim pokretom
Pod mojim dlanom
Ti mene rađaš

I tek sad počinjem i ja
Da imam smisla...

[Meteora]

...

[kuma]

Pomices usne
a sve sto kazes
odlazi u vjetar...
Ne dopiru vise tvoje rijeci do moje duse...
Ne dopires ti do mene...

Zanesen u svoje "zelim"
ne primjetis da nedostajemo mi
da nema nas...

Hvatas se za one leptirice koji su nekada
veselo se poigravali u nama.
Slatki nemir...

A ja vec odavno razmisljam
kad ce proljece
i nadam se
da s ovim proljecem
opet ce biti tu....

I ne idem dalje
nego cekam...
Mozda i sama zansesena svojim "zelim"...
Cekam...

A u meni nemir...
Nemir, ali nije slatki...

I dok razmisljam
o stihovima koje pisem
praznina me ispuni...

Da, praznina me ispuni...
i ma kako smijesno zvucalo
tragicno je...

Nakon svih nasih snova...
Zelim ja sebi...
Zelis ti sebi...
A trebalo bi da zivimo ono sto smo nekada zeljeli...

A.S.

[Ljuska_u_BaklaFi]

< --- I ŠTA SAD-- >
Osmijeh ne otkriva šta se ispod krije, koje crne misli mislim
tiha riječ nikad ne može da pokaže kako unutar sebe vrištim,
duša zarobljena u oklop, oko nje me oslikava glumačka šminka,
od žive osobe su ostale ruševine, sad sam samo svoja slika,
svježe radosti ne pronalazim, dok stare vrtim kroz glavu,
promiču mi prilike za osmijeh, dok sam zarobljena u sebi i tiho pijem kafu,
dug put iza sebe sam ostavila, ispred mene ništa nije ostalo,
pomalo sjetna shvatam da osjećaj tjesnosti dolazi iz unutrašnjosti,
i predstavlja samo eho proslošti, djela koje ni Bog ne može da oprosti,
trudim se da premostim tu barijeru koja se sagradila potiskivanjem,
buncam i kada sam budna, ubijam depresiju, sanjarenjem i planiranjem,
tada iskrsne šansa da živim snove samo cijena mi se čini prevelika,
ostaviti sve što volis, sagraditi novi život, uhvatiti se u zbir dobrih prilika,
obvezati se na rad, graditi karijeru u smjeru koji nisam smjela zamisliti,
moram se odlučiti na žrtvu, kako bi mogla živjeti i tu priliku iskoristiti !!!

[gorki okus]

Dilema

Da li vidim
sto i ne vidim

Da li znam
sto i ne trebam

Postojim li
da li sam potreban

Cujes li
mozda sam suvisan

Jer,smrt kao ljubav,kao san,kao dah i kao pocetak pred nama
Jer,zivot kao ljubav,kao san,kao dah i kao kraj pred nama

Nije valjda toliko lose....

[Yuuki]

Piši!! Piši!! Piši!!

Šta da napišem?!
Prazne riječi i izlizane fraze,
teorije zavjere bez osnove?!
Jel' da pišem o ratu i ljubavi?!
Da ispunim stihove patetičnošču i šupljim slovima?!
Da ih ispunim snovima pornografskog karaktera?!
Da samozadovoljam svoje prohtjeve
i vaginalnim sekretom zamažem oči ljudima?!
Zar da pišem o boli i sadašnosti?!
Zar da pišem o tome kako je bilo i kako će da bude?!
Zar da lažem i da kradem?!
Zar da pišem o sebi i o tebi?!
Zar, Ata, da pišem pjesmu??

[tip-top]

Sutra je novi dan.
Nova nada.
Novo ce sunce,
Milovati tvoje lice.
Novi koraci,
Odvesce te dalje.
Ostace rijeci.
Ostace tuge.
Ostacu i ja..
Da ti suzu obrisem.
Tvoje rijeci,
Da cujem i sakrijem.
Tvoje ruke,tvoje prste,
dodirnem.. usnama pokrijem.
Sutra je nas dan .
Sutra smo slobodni.
I zivoti nek proticu.
Sami smo.

[Zuhdi]

http://www.art-page.eu

Nevidljivi Most

Iglice mraza odjenuše sve stvoreno

Oštar zrak pročisti mi dah;

Ozaren prizorom na liticu stadoh, zaledih

se od ljepote divne;

Ruhom udahnuh duboko, čistotom se ispunih;

Ruke pružih, Tebi se predah,

za ponor me nije briga,

Hodam, zatvorenih očiju gazim po ćupriji tankoj;

U Tebe se uzdam Tebi se nadam.

Huk vjetra me podsjeti da po stazi što Tebi

vodi skrušeno hodim;

Evo čujem i on ti hvalu čini, Hu Allah bez daha vihori;

Gdje god lice okrenem o Tebi mi sve govori;

Što je život doli varka, kratak put što vječnost vara.

USHIĆENJE

Noćni šapat duše otvori vrata davno
zatvorena, zapečaćena mislih za navijek;

Na sedefnom pijedestalu gral od stakla;

Miris zaboravljeni nadje put do srca,

Ushićenje zanosno me proguta;

Sjetih se davnih ljetnih večeri,

što gajiše ono što već skršen gubim;

Iz grala se nasladih, nadajuć se čudu.

http://www.art-page.eu

[strongwoman]

Bez tebe

Voljeh te srcem svim, bezuvjetno i beskonačno
Sada ne osjećam nista
Puka praznina
Ponekad tupi bol
Pokušavam se sjetiti lijepih trenutaka koje smo proveli zajedno
Ne ide
Ružnih!
Ne ide
Tvoga lika!
Ne ide
Jedino što ide to su dani, sati i minute koje sada provodim bez tebe
Ali opet s tobom

Moj život postao je labirint iz kojeg pokušavam naći izlaz
Lutam
Ponavljam iste greške
I opet iznova
Dokle???

Evo, nalazim izlaz ali bez tebe
Ali svejedno, pronašla sam ga
I sada idem dalje
Sama, ali idem dalje…

Odoh….
Bez tebe ali ponosna
Bolje nego s tobom uništena

[The Admiral]

Pozz! Dobra tema

Evo jedan moj tekst:


Proso sam sve i svasta al to je zavrsena stvar
Osmijeh krasi lice danas sreci daje zar
Brate to je dar gledat s' pozitivne strane
Ignorisem male glave sto moje poraze slave
Jer me jacim prave iz njih izvlacim pouku
I kad je najveca zima ljeto u meni izbaci muku
Familija mi je sve u ovom bezdusnom svijetu
Kroz bure i oluje ponosno nosim svoju etiketu
Celicne volje ka boljem pun povjerenja u sebe
Hrabro koracam znam da je Bog uvijek uz mene
Iskrenost je moj spokoj jer laz te vodi do straha
Stid je moj stit nauka dokaz do zadnjeg daha
Slast pobjede je veca od gorcine strpljenja
Otvorenost lijepa ali sutnja u mudraca mijenja
Usklik uspjeha je jaci od mucnog iskusenja
Ovu poruku slijedi ako ti je stalo do budjenja

- Admiral 2010

[s0f]

16.6.2010

Nemam više razloga,
nemam više svjetla,
nemam, ili za boga,
zašto mi to rekla?

Nemam više san,
kad ona me nevoli,
to dan nije najbolji,
godina kao dan.

Kad odlazi sunce,
za polaku noć,
nemam ništa u pomoć,

ovo mi se ne sviđa,
u što ja stojim,
dan za danom brojim...

[Noddle]

Nebuloza

Priroda vise ne osjeca nista
Bijele kapi kise
Padaju sa plavetnog neba
Sunce veselo plovi
Na oblacima sivim
Nije joj zao djecaka
Koji place na sudbinom
Nije joj bitno da li ce
Izrasti u Judu ili Andjela...

[therrarrius]

*Nemjesto*

Sta je bice koje se iza magle nazire?
Djavao dali je?
Andjeo biti ne moze
jer takvi krocili nisu ovdje stoljecima.

Sta je bice koje crninu nosi
od kuge goru
od vjecne noci mracniju?
Za cijim osmjehom hodi kada zna da toga ovdje nema.

Pogledaj bice ponovo
na njemu primjecujes
ispod kapuljace, crninom ogrnut
osmjeh bijele boje, jedva se razaznaje.

”Kome hodis, bice neznano”?
Samo ce te pogledati
crvene oci dobro ne slute
kao da je tuzan i ljut u istome.

”Kome hodis, bice neznano”?
Pitacete ponovo
misleci da upornost moze pomoci
i odgovor ce vam doci sporo.

”Hodim danima koji smjehom se radjaju
nocima koje nisu suzama nebesa pracene
ljude kojima sreca nije strana
mjesecinu kojom hodimo sa voljenima”.

”Produzi onda”.

[medvjed23]

.

[Smail Ismic]

PISMO ČETVRTO


Glava mi je cijela stala među ruke i sakrila se od tuđih zločestoća,
Ponekad u trenucima opoja i pisanja uguram među njih i cijelo tijelo,
Da se zgrije pred vjetrovima Bosfora što nalijeću s onim oblacima dima i pepela,
Kojima sam svjedočio u djetinjstvu tebi da ih ocrtam u dnu svojih dugih pisama.

Kao nikada do sada strah me je,
Nisi li kao ja nekada i predavno za sjećanje,
Otišla predaleko,
U dugim šetnjama uz rijeku koju sam si predočio kao zelenu i okruženu topolama.

Nisi li zalutala u boje, rasplinula čari o osunčane humke jalove zemlje,
Nestala kako i postala,
Bolom i osmijehom.

Ne mogu da svjedočim spokojno niti takvim mislima,
A kamoli da se istinom pročuju.

Ne daj letu svome pokoja,
Uspni se na gore koje ti puti daruju,
Svij svoje ledno tijelo kako i ja bivam,
Barem među tuđinskim rukama.

[milaa]

.

[debelimedo]

ha hu
ne volim poeziju

[therrarrius]

ha hu
ne volim poeziju

Pa sta onda radis ovdje?
To valjda kada se pokusavaju napumpati postovi a?

Helem

Zemlja

Rijetki su znali
koliko je ova ilovača
utisnuta u moju kožu
prvo kao naporni svrbež
zatim kao ugodna toplina
ona
moje noge na sebi drži
niti je boli
niti se ljuti na mene.
Kome sada da se pravdam?
Razočarenja i poniženja
ne drže vodu
kada me ona suznim očima pogleda
granama obgrli
na njedra svojih planina privije.
Kao majka
otac, brat i sestra zajedno
ona koja ne dopušta rijekama
da zapljanje teku.
Zemlja
koju domom svojim zovem
crna kakva zna biti
tužna kakva može postati
jedina me ovako voljeti može.

Adrian Solakhov