trenutak inspiracije...--------------------------V A M P Y R E--------------------------
Sunce se odavno spustilo iza horizonta, ostavljajuci nasu hemisferu bez svjetla... Mjesecina, i svjetlost pokoje zvijezde sto je stidljivo zmirkala daleko na nebu, bile su dovoljne da osvijetle put mrtvim dusama zeljnim zivota.
Noc.
vampirska zedj struji nam kroz mozak. Crveno...jos...jos...vrat lijepe djevojke...socna krv u grlima...vrisak zivog stvorenja koje nam se pridruzuje...u vjecnoj potrazi za zivotnom tekucinom...
Ukleta tisina jos uvijek zuji u usima...letim visoko pokusavajuci naslutiti zivu formu ispod sebe...
Zedan sam...
Mjeseceva svjetlost baca cudne sjenke na okolis... Kao da se poigrava sa nama, spodobama noci, skrivajuci potencijalne zrtve duboko u njedrima neprovidnih sjenki...
Upamtili smo povjest...vec stotinama godina lovimo kao nocni jastrebovi ...blijedi poput snijega...jaki kao 100 ljudi...a gotovo besmrtni...uvijek smo isli do granice ljudskog vjerovanja...nikad preko nje...
Svjetlost zemlji najblize zvijezde....i glogov kolac proboden kroz srce...su jedine stvari kojih smo se pribojavali...jedine stvari koje mogu okoncati nas vjekovni zivot... Zivimo da bi ubijali...ubijamo da bi zivjeli...paradox vampirskog zivota... Dani u lijesovima...noci u vazduhu...lutajuci bez duse...u potrazi za krvlju...za nastavkom nezivog zivota...
Ugledah je...visoka, plava, fino gradjena, slatka....zurila je negdje, ne sluteci sta je ceka... Obavijen velom noci tiho doletjeh do nekoliko metara iza nje...i poprimih ljudski oblik...
Kao da je naslutila nesto, djevojka ubrza korak i okrenu se...nije me primjetila... Nastavila je uzurbano svoj put kraj rijeke, na cesti bez svjetla...
Potrcao sam prema njoj, uhvatio je oko struka jednom rukom, drugom joj glavu nageo na desnu stranu.... dugi bijeli vrat neznane ljepotice stajao je ispred mene...spustio sam svoja usta na njega, zario ocnjake u zilu kucavicu...
AH!
Vrisnula je samo jednom...kao da je shvatila da je nema ko cuti...niko je nije mogao spasiti iz ralja smrti u koje je zapala...neopisiv osjecaj strujao je mojim tijelom dok se ona koprcala posljednjim jecajima zivota koji nestaje...djevojka je umirala...ja sam zivio...
U takvim trenucima gubio sam kontrolu...sisao sam zivot iz ovog bespomocnog tijela...i osjecao se kao On...Gospodar Zla...
Tijelo nesretnice muklo pade na cestu nakon sto sam popio i posljednju kap krvi iz nje...okrenuh se i uzeh oblik sismisa ponovo, te poletjeh ka skrovistu... Ubrzo sam bio kod lijesa.... lagano skinuh poklopac, smjestih se udobno, i navukoh ga opet...do sljedece noci, sljedeceg leta, sljedece zrtve...