Neznam odakle da počnem...ali evo reći ću u kratkim crtama. Naprimjer kakve se knjige pišu danas? ("Kako biti uspješan u životu", "Kako biti uspješan u ljubavi") i sl...gdje se najviše ističe kako postići neki cilj...a zapostavlja se najvažnija stvar ...a to je IZRAZ UMJETNOSTI ... a u tim knjigama nema umjetnosti kako neki misle i to nebi spadalo u umjetnost življenja nego neki savijeti za život. Jenda je osoba jednom prilikom rekla : "Jao, tako mi je žao što nisam čitala lektire u srednjoj školi...Da mogu vratiti vrijeme sve bi pročitala. Zato jer mislim da bi iz svake knjige izvukla neku misao koja mi može pomoći u životu i kojom ću moći nekome odgovoriti u svakoj sitvaciji".
Ja sam se u tom trenutku dobro zamislio...ne samo zbog odovora te osobe, nego i zbog toga što velika većina ljudi čita poznata književna djela da bi izvukli neku korist, poruku, pouku ili tako nešto.
Dali uopće postoje ljudi koji bi rado čitali knjige ne zbog koristi nego zbog toga što uživaju u umjetnosti i što se vesele vidjeti umjetničko djelo, koje je fotokopijom srca preneseno na papir...Nešto u čemu bi pronašli sebe i putem te umjetnosti dali sebi poticaj na promišljanje o tome a i na to da "duša bude puna" nakon tih dojmova.
Puno je bilo razdoblja kada je književnost poprimala tendenciozni karakter ...da poduči ljude, da putem pripovjetki i romana ali ne samo u prozi nego i u poeziji. Gledajući s tog aspekta ni to nije loše, da pače to je zapravo i dobro.
ALI KAD BI GOVORILI O ULOZI KOJU UMJETNOST IGRA I O SMISLU SAME UMJETNOSTI????
Opet se mogu zamisliti...ja sam ipak za onu teoriju "UMJETNOST U SLUŽBI UMJETNOSTI" a što se tiče poduke to bi već svrstao u neki drugi žanr. Ipak...umjetnost bih želio izdvojiti kao zasebnu cjelinu...odnosno nešto što ti može dati duševnu korist, a ne nešto što ti može pomoći u materijalnom uspjehu.
A umjetnik kao osoba? Kakva je to osoba? Sama povijest književnosti kaže da nitko od umjetnika nije bio omiljen u društvu i to je ono iza čega se krije pravi umjetnik. Šarlatani sa kravatama ili leptir mašnama koje slikaju za novine zbog nekih filmova, knjiga ili slika...oni mogu biti sve ali nikako umjetnici. Umjetnik postaje poznat i hvaljen tek kada umre..(obično je bilo tako) Iako to nemora biti teorija koja je točna 100% ali uzevši u neku ruku UMJETNOST je rijetka i za većinu ljudi koji nemaju smisla za nju, umjetnik je smiješan, čudan, strašan, (samo nije hvaljen). Nitko neće nekoga tapšati po ramenu i govoriti "bravo umjetniče"...nego suprotno...A pošto umjetnici nisu naišli na shvaćanje i za njihovog života je rijetko tko čitao knjige koji su oni objavili to govori zapravo koliko su umjetnički inspirirani. Smatram da neka knjiga koja je poučnog karaktera..odnosno nešto tipa "Snaći se u životnoj šumi" koju će većina kupiti nije umjetnost i nije nešto što bi potaknulo duševno razmišljanje.
MOJE MIŠLJENJE JE TO DA UMJETNOST SLUŽI RIJETKIMA KOJI SU NADARENI ZA TO I KOJI U TOME TRAŽE DUŠEVNU KORIST.
A uz to povlačim ono da je poučna pripovjetka umjetnost...ipak ja volim takve pripovjetke i svrstavam ih u neku vrstu umjetnosti življenja ali nikako kao pravu umjetnost u punom smilslu riječi.
Kakva su vaša mišljenja? Koja je po vama uloga i smisao umjetnosti općenito?
