bas danas citam ovaj clanak u Slobodnoj Bosni i u meni se bude sjecanja na neke fine dane. Na neke dane lijepe mladosti i dane koje su u nama 'zanavijek' ostavile zig u dusi i srcu, kojih se sve cesce sjecam jer danasnjica izgleda tako tmurno u odnosu na te dane..Ovih se dana navršava četvrt stoljeća od otvaranja XIV. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, najznačajnije manifestacije ikada organizirane u našoj zemlji; doktor MIODRAG PEROVIĆ (77), danas profesor Poljoprivrednog fakulteta u mirovini, na ceremoniji otvaranja Igara položio je svečanu zakletvu u ime olimpijskih sudija; dr. Perović za SB priča o tome kako je Sarajevo dobilo organizaciju Igara ali i kako je Olimpijada bila način za državnu i sportsku promociju BiH, republike na koju su tadašnji politički dužnosnici SFRJ gledali sa podsmijehom, nazivajući je mračnim vilajetom
“Kada je Bojan Križaj zaboravio zakletvu, šaptao sam mu tekst sa ceduljice skrivene u rukavici”
Kada je tadašnji predjednik Predsjedništva SFRJ Mika Špiljak otvorio 14. zimske olimpijske igre u Sarajevu, bio je to trenutak u kojem su krunisani sedmogodišnji napori svih uključenih u Organizacioni komitet igara, trenutak koji je značio satisfakciju ljudima poput Branka Mikulića ili Ljubiše Zečevića, jednog od najvažnijih ljudi iz organizacionog tijela Olimpijade. Zečević je krajem 1979. godine obznanio ideju o kandidiranju Sarajeva koja je odmah dočekana na nož. “Treba ga uhapsiti”, glasno su razmišljali mnogi, no kada je Sarajevo, u konkurenciji Denvera, Goeteborga i Saporoa, dobilo Olimpijadu, svi su mu pljeskali. Bili su to dani ponosa, zanosa skoro 12 hiljada zaposlenih ljudi koji su tih petnaestak februarskih dana uporedo disali sa svijetom, dani u kojima je Juan Antonio Samaranch Sarajevo proglasio najboljim organizatorom u historiji. Danima se prepričavao dolazak u grad Kirka Douglasa, jedne od najvećih legendi holivudske filmske produkcije. “Treba li uopće tražiti bolji razlog za dolazak u Sarajevo nego što je to Olimpijada”, objašnjavao je Douglas novinarima razloge svog drugog dolaska u Jugoslaviju. “Ovdje u Sarajevu imamo divan primjer nečega što pridonosi miru u svijetu. U čovjeku to pobuđuje nadu da se ljudi mogu složiti.” Ostalo je Sarajevo zapamćeno i po gala-večeri koju je, u zgradi Skupštine BiH, organizirala američka multimilijarderka Mary Vanderbilt-Whitney, na kojoj je samo za cvjetne dekoracije potrošeno tada nečuvenih jedanaest hiljada dolara i kojoj su, primjerice, prisustvovali japanski princ ili veliki luksemburški vojvoda.
“TAKAČ NAS NIJE VOLIO”
Danas, četvrt stoljeća nakon Igara, u Sarajevu nema još mnogo živih koji bi iz prve ruke mogli posvjedočiti o načinu na koji je organizirana i vođena sarajevska Olimpijada. Jedan od rijetkih je doktor Miodrag Perović, čovjek koji je u ime sudija položio zakletvu na ceremoniji otvaranja na tada renoviranom stadionu Koševo, koji će nakon ZOI dobiti i pridjev olimpijski. Danas u mirovini, profesor Poljoprivrednog fakulteta godinama je bio predsjednik Skijaškog saveza BiH, član predsjedništva Skijaškog saveza Jugoslavije, sudija na mnogim svjetskim prvenstvima... U danima Igara, bio je na Igmanu, gdje su se održavala takmičenja u skijaškim skokovima, biatlonu i skijaškom trčanju. “Mnogi danas za sebe svojataju zasluge, uveličavaju svoju ulogu ali je jasno i zna se kako je Ljubiša Zečević bio čovjek kojem je prvom pala na pamet ideja o organiziranju Igara”, sjeća se Perović. Tvrdi kako je mnogo ljudi bilo zaslužno za izvanredno organiziranu Olimpijadu, no Ante Sučić, gradonačelnik Sarajeva u vrijeme kada je grad dobio organizaciju, uradio je mnogo kako bi kadrovi iz BiH bili na ključnim mjestima. “Pokojni Artur Takač, član Međunarodnog olimpijskog komiteta, tada je doveden iz Beograda kako bi rukovodio takmičenjem. On je odlučio da zakletvu u ime sudija položi Slovenka Tjaša Prosen. Imali smo sastanak na kojem je Sučić pitao ko će od sportista polagati zakletvu. Rekli su mu da je to Bojan Križaj, koji nije dobro govorio srpskohrvatski jezik. Kada mu je rečeno da će Slovenka položiti zakletvu u ime sudija, 'poludio' je i rekao da ću to uraditi ja”, priča nam Perović. Kaže kako mu to Artur Takač nikada nije oprostio te da je na sve moguće načine pokušao opstruirati rad domaćih ljudi uključenih u organizaciju. “Njega niko nije volio, no podnosili smo sve smicalice kako bi Igre prošle što bolje”, kaže Perović. Tokom ceremonije otvaranja, uzbuđeni Bojan Križaj, koji je polagao zakletvu u ime sportaša, u jednom je trenutku zamucao, zaboravivši tekst. U pomoć mu je priskočio Perović došapnuvši mu dio rečenice. U slavu olimpijskih takmičenja bio je dio kojeg se Križaj nije mogao sjetiti. “Nekoliko dana ranije meni su studenti preporučili oproban recept, rekli su mi da napravim đon za svaki slučaj. To sam i uradio, čuvao sam ga u ruci, odnosno u rukavici za svaki slučaj. Pokazalo se da mi je valjalo”, s osmijehom će Perović. Nakon polaganja zakletve, svi skupa su otišli u VIP ložu, gdje su sjedili tada najviši politički dužnosnici, uglednici, sportaši... Takač je također bio tamo. “Pružio mi je ruku, s podsmijehom. Odbrusio sam mu kratko –marš! Ante Sučić je vidio da je problijedio i pitao me je šta sam mu kazao. Kada je čuo, kazao mi je da nisam trebao tako. 'Trebao si ga poslati u neku stvar', pojasnio mi je.”
ŽAL ZA PROPUŠTENOM PRILIKOM
Sarajevo je Olimpijske igre dobilo ponajprije zahvaljujući blizini borilišta gradskom centru. Bio je to ključni razlog da mu se dodijeli organizacija, no odmah po okončanju Igara bilo je jasno, iako su gradske vlasti tvrdile suprotno, kako Sarajevo nikada više neće dobiti priliku za organiziranje Igara niti će postati svjetskim skijaškim centrom. “Sarajevo je dobilo mnogo organizacijom, prije svega kada je u pitanju infrastruktura, ali i gradnja sportskih objekata”, tvrdi danas Perović. “Zašto nismo iskoristili šansu, pitanje je na koje ni danas nemam odgovora. Mislim da je ipak riječ o spletu okolnosti, političkim događajima koji su uslijedili nakon Titove smrti i raspadaom Jugoslavije. Nažalost, sumnjam da će olimpijska vatra ikada više gorjeti ovdje. Sada u sportu vladaju drugi odnosi. Novac je najvažniji a mi se ne možemo upustiti u tu trku.” Nakon Igara se pokazalo kako je za Sarajevo najveći dobitak bila izgradnja stambenih kompleksa u naseljima Dobrinja i Mojmilo, koji su u vrijeme Igara služili kao olimpijska sela u kojima su bili smješteni sportaši i novinari. Inozemni novinari koji su pratili Olimpijadu već su tada sumnjali kako će Sarajevo moći iskoristiti priliku koju su mu donijele Igre. “Vrijeme je da se postavi pitanje može li Sarajevo ostvariti svoju želju da postane centar zimskih sportova nakon što i posljednja hokejaška utakmica bude završena”, napisaće Stewart Sidel, tada urednik Newsweeka. “To će biti spor i težak proces. Bojim se da će za Sarajevo to biti teško. Desetine miliona dolara potrošeno je na organizaciju, ali biće potrebno još više da bi se gomile skijaša privukle na Bjelašnicu ili Jahorinu.” Kratko nakon Olimpijade ispostaviće se kako je Sidel bio u pravu. Sarajevo nikada nije steklo reputaciju u svjetskim okvirima relevantnog skijaškog centra. Tek jedno finale Svjetskog kupa u skijanju, organizirano na Bjelašnici 1987. godine, potvrda je za to.
Zelio bih cuti vasa sjecanja na ove, po meni, predivne i nezboravne dane Zimskih Olipijskih Igara u Sarajevu 1984.
Naravno, one koji se tada nisu ni rodili ili bili suvise malesni da se sjete, ne zelim da cujem jer to znaci da sam ja praavo star..
Sala mala..svi su dobrodosli da na bilo koji nacin ozive taj dogadjaj..
