Price, pjesme, intervjui...
Moderator: Chloe
-
pesak
- Posts: 4343
- Joined: 22/08/2005 20:58
- Location: internet
#753
pusac- boris dezulovic
pamtim, stajao sam tako
spustenih hlaca kad mi je
proslo kroz glavu
nije to nacin
mislim jebi ga nije lijepo
da hrvatski vojnik stoji
pred cetnikom spustenih hlaca
pa sam sjeo na stolicu onu
krvavu
stavio jaknu da ne
uprljam dupe a i hladno bilo
malo
pamtim sjedio sam tako
spustenih hlaca kurac uspravan
ko minobacac jebote
a cejen me gleda u oci
sta gledas jebi mater
pusi
pamtim gledao me cejen tupo
kao da ne razumije
ne razumijes hrvatski jeli
duvaj viknuo mu onda staljin
duvaj ustasku karu
a cejen me gleda
ko bambi
jebote
pamtim opizdio ga onda
sejn kundakom u ledja
cejen pao uhvatio ga staljin
za kosu gurnuo mu glavu
a on poceo nesto petljati
niti da otvori usta
nista
pusi duvaj zini sisi srci
zini djubre cetnicko pusi
vicu staljin i sejn
jedva on nekako otvorio
usta jebote zvace melja
kao da mi je uzegla sarma
medju nogama
pamtim onda sejn
zavikao odgrisce ti ga
kaze jebes mi sve kako je krenuo
odgrist ce ti ga
stani vice sejn stani
jebotebog odgrist ce ga a
cejen punih usta ovako
glavom lijevo desno kao nece
to si trebao vidjeti
pamtim onda uhvatio ga
sejn za kosu bacio na
pod i krenuo kundakom
izmakao se cejen pa ga
sejn promasio sjebo mu
prste sve ne mici se vice
cejen dolje umro
ne mici se jebemtimater
onda ga kundakom covjece
svom snagom posred usta
sve mu zube potrgao
ono sve
pamtim digao ga onda
sejn uvalio mu krvavu
glavu medju noge
meni ni do cega vise
a on duvaj sad pusi
pa se okrene meni
sad ti ga kaze ne moze
odgrist
da ga jebes.
jama
gledala me kako da ti kazem
kao ona mala divlja svinja
sto smo je ubili
u lici ljetos
jebalo mater iste oci
isti pogled
ne gledaj me
dolje u jamu gledaj
okrenuo sam glavu
rekao sam joj
zapravo vise u sebi
fakat jebiga
cinim dobro dijelo
jer
jebes ti takav zivot
bez oca
i matere
i dan danas
zna mi doci u san
jebalo mater iste oci
isti pogled
pa se nasmije
kaze mi
zapravo vise u sebi
kaze
hvala
ljubavna
htjela je reci nesto
otvorila je usta
ja sam joj njezno stavio
ruku na usne
i poljubio je u vrat
zaustila je da kaze
samo suti rekao sam
zarila mi je nokte u ledja
i tiho zaplakala
samo suti ponovio sam
nocas nemoj
govotiti
nista
samo
suti
gledala me je u oci
nije govorila nista
samo me je gledala
kao srna
zatvorio sam oci
i iza sklopljenih vijedja
zaplovio toplom tamom
jesi li svrsio
zacuo sam onda i
osjetio ruku na ramenu
jesi li svrsio
vise
pitao je fric
a ona je opet zajecala
kako da svrsim
kad stalno place
kurva muslimanska.
pamtim, stajao sam tako
spustenih hlaca kad mi je
proslo kroz glavu
nije to nacin
mislim jebi ga nije lijepo
da hrvatski vojnik stoji
pred cetnikom spustenih hlaca
pa sam sjeo na stolicu onu
krvavu
stavio jaknu da ne
uprljam dupe a i hladno bilo
malo
pamtim sjedio sam tako
spustenih hlaca kurac uspravan
ko minobacac jebote
a cejen me gleda u oci
sta gledas jebi mater
pusi
pamtim gledao me cejen tupo
kao da ne razumije
ne razumijes hrvatski jeli
duvaj viknuo mu onda staljin
duvaj ustasku karu
a cejen me gleda
ko bambi
jebote
pamtim opizdio ga onda
sejn kundakom u ledja
cejen pao uhvatio ga staljin
za kosu gurnuo mu glavu
a on poceo nesto petljati
niti da otvori usta
nista
pusi duvaj zini sisi srci
zini djubre cetnicko pusi
vicu staljin i sejn
jedva on nekako otvorio
usta jebote zvace melja
kao da mi je uzegla sarma
medju nogama
pamtim onda sejn
zavikao odgrisce ti ga
kaze jebes mi sve kako je krenuo
odgrist ce ti ga
stani vice sejn stani
jebotebog odgrist ce ga a
cejen punih usta ovako
glavom lijevo desno kao nece
to si trebao vidjeti
pamtim onda uhvatio ga
sejn za kosu bacio na
pod i krenuo kundakom
izmakao se cejen pa ga
sejn promasio sjebo mu
prste sve ne mici se vice
cejen dolje umro
ne mici se jebemtimater
onda ga kundakom covjece
svom snagom posred usta
sve mu zube potrgao
ono sve
pamtim digao ga onda
sejn uvalio mu krvavu
glavu medju noge
meni ni do cega vise
a on duvaj sad pusi
pa se okrene meni
sad ti ga kaze ne moze
odgrist
da ga jebes.
jama
gledala me kako da ti kazem
kao ona mala divlja svinja
sto smo je ubili
u lici ljetos
jebalo mater iste oci
isti pogled
ne gledaj me
dolje u jamu gledaj
okrenuo sam glavu
rekao sam joj
zapravo vise u sebi
fakat jebiga
cinim dobro dijelo
jer
jebes ti takav zivot
bez oca
i matere
i dan danas
zna mi doci u san
jebalo mater iste oci
isti pogled
pa se nasmije
kaze mi
zapravo vise u sebi
kaze
hvala
ljubavna
htjela je reci nesto
otvorila je usta
ja sam joj njezno stavio
ruku na usne
i poljubio je u vrat
zaustila je da kaze
samo suti rekao sam
zarila mi je nokte u ledja
i tiho zaplakala
samo suti ponovio sam
nocas nemoj
govotiti
nista
samo
suti
gledala me je u oci
nije govorila nista
samo me je gledala
kao srna
zatvorio sam oci
i iza sklopljenih vijedja
zaplovio toplom tamom
jesi li svrsio
zacuo sam onda i
osjetio ruku na ramenu
jesi li svrsio
vise
pitao je fric
a ona je opet zajecala
kako da svrsim
kad stalno place
kurva muslimanska.
-
FFK as Lucy01
- Posts: 3336
- Joined: 20/04/2005 17:57
- Location: USA
#755
NA CETRDESETI RODJENDAN
Cetrdeseta tu je; a eto - ne zaradih
Ni zatvor, ni medalju. I nista osobito
Uspio, eto, nisam da saznam. Ni da sazdam.
Ni zivljenih istina, ni istinita zivljenja.
Dusa je, ko svagda, roda tek s jednom nogom u bari.
Ni istinita zivljenja, ni zivljenih istina.
Al se bar stisala dvorjanska laska sto je
Istinu o kraljevstvu drzala podaleko
Od usiju vladara.
Sta bi s onim mladicem koje se pred zrcalom
Divio svome licu ko sto se izletnici
Zalasku sunca dive?
Sta bi s onim mladicem sto vjerovase da se
Duvanjem u vale poplavi mozes oduprijeti?
Sad, cin mu svaki biva - patuljak sto vrat lomi
Preko zrnca pijeska. Sada mu, sve, iz saka,
Klizi ko nauljena ledja grckih hrvaca.
I ramenima slijeze pred poplavama raznim.
U srednjim dozama uzasava se nad Jagom.
Jer zna: sa svijetom je kao sa starim sagom
Ciji se nabori vise ne mogu ispraviti.
Marko Vešović
Cetrdeseta tu je; a eto - ne zaradih
Ni zatvor, ni medalju. I nista osobito
Uspio, eto, nisam da saznam. Ni da sazdam.
Ni zivljenih istina, ni istinita zivljenja.
Dusa je, ko svagda, roda tek s jednom nogom u bari.
Ni istinita zivljenja, ni zivljenih istina.
Al se bar stisala dvorjanska laska sto je
Istinu o kraljevstvu drzala podaleko
Od usiju vladara.
Sta bi s onim mladicem koje se pred zrcalom
Divio svome licu ko sto se izletnici
Zalasku sunca dive?
Sta bi s onim mladicem sto vjerovase da se
Duvanjem u vale poplavi mozes oduprijeti?
Sad, cin mu svaki biva - patuljak sto vrat lomi
Preko zrnca pijeska. Sada mu, sve, iz saka,
Klizi ko nauljena ledja grckih hrvaca.
I ramenima slijeze pred poplavama raznim.
U srednjim dozama uzasava se nad Jagom.
Jer zna: sa svijetom je kao sa starim sagom
Ciji se nabori vise ne mogu ispraviti.
Marko Vešović
-
FFK as Lucy01
- Posts: 3336
- Joined: 20/04/2005 17:57
- Location: USA
#756
VUKOVI I CRVENKAPICA
- Tata, smijem li stati na travu da uberem onaj cvijetić?
- Zašto ne bi smjela?
- Pa zbog mina?
- Mina nema u parku.
- Tata, ko pravi mine?
- Vojska.
- Je li vojska zločesta?
- Ja mislim da jeste.
- Ja mislim da nije.
- Zašto?
- Zato što je odbranila Sarajevo.
- A je li zločesta vojska koja je odbranila Lukavicu?
- Nije.
- Ali ta je vojska napadala Sarajevo.
- Onda jeste.
- E vidiš, zato ja ne volim nijednu vojsku. Svaka ispočetka nešto brani, a onda poslije počne da napada. Kad sam ja bio mali, mene su isto učili da ja narodna vojska dobra i da ona brani našu domovinu. A onda je branila samu sebe. Sve ove mine oko Sarajeva, to je ta vojska napravila.
- Zašto?
- Da bi mi danas živjeli u slobodi!
- Ne kontam.
- Tako sam ja učio u školi. Nije bilo nikoga da mi kaže "ove mine prave se da jednog dana tvoja kćerka tebe pita smije li trčati po travi u parku!"
- Mi smo gledali predstavu Vuk i Crvenkapica.
- I?
- Vuk postavlja mine, a Crvenkapica bere cvijeće
- I stane na minu.
- Ne stane, jer ima jedan cvrčak koji joj sve govori gdje su mine. A Vuk sve pjeva Crvenkapice, moja pljeskavice
- To je sigurno neka poučna predstava.
- Onda je Vuk zaboravio da je stavio minu u jedan cvijet, i ubrao ga je, ali se sjetio da je cvijet miniran, i sakrio se, prije nego što je cvijet eksplodirao
- Cvijet eksplodirao??
- Jest. Jer je bio miniran.
- A je li cvrčak bio miniran?
- Tata! Kako ce cvrčak biti miniran?
- Pa isto kao cvijet
- Ne zezaj.
- Ne zezam. Cvijet se ne može minirati!
- Može. I olovka. I kasetofon. I plišana igračka. I može pred drvo.
- Pred kakvo drvo?
- Pred neko drvo se zakopa. I onda padne žir, i neko dođe da uzme žir, i stane na minu
- Najbolje da nikud ne idemo i ništa ne diramo.
- A zašto neko ne zabrani da se prave mine?
- Ko, na primjer?
- Neki Car koji je moćan
- Znaš li ko danas napravi i proda najviše oružja?
- Ko?
- Carevi koji su najmoćniji i najbogatiji. Amerika, Rusija, Engleska, Francuska A znaš kome prodaju?
- Kome?
- Najsiromašnijim. Onda se siromašni poubijaju između sebe, a onda bogati dođu da ih pomire.
- Zašto se siromašni poubijaju?
- Zato da sačuvaju svoju slobodu.
- Šta je to sloboda?
- To je ono što imaš kad nemaš stan i posao.
- A kako siromašni kupe oružje, kad nemaju para?
- Uzmu kredit.
- Šta je to kredit?
- Na primjer, tebi treba marka za čokoladu, i ja ti posudim. Ali se dogovorimo da mi sutra vratiš marku ipo. Ako nemaš, onda mi prekosutra moraš vratiti dvije marke. I sve tako I ako ti nemaš da mi vratiš, onda ja dođem i uzmem ti nešto.
- Šta?
- Uzmem ti Barbiku!
- Uf! Barbika košta k'o trideset čokolada.
- E, sad znaš šta ti je kredit.
- A šta ako je neko siromašan pa nema ni Barbiku?
- Onda mora da bude sluga bogatim.
- Kako?
- Klima glavom i radi kako mu bogati kažu.
Nenad Veličković, Po drugi put prvacic
- Tata, smijem li stati na travu da uberem onaj cvijetić?
- Zašto ne bi smjela?
- Pa zbog mina?
- Mina nema u parku.
- Tata, ko pravi mine?
- Vojska.
- Je li vojska zločesta?
- Ja mislim da jeste.
- Ja mislim da nije.
- Zašto?
- Zato što je odbranila Sarajevo.
- A je li zločesta vojska koja je odbranila Lukavicu?
- Nije.
- Ali ta je vojska napadala Sarajevo.
- Onda jeste.
- E vidiš, zato ja ne volim nijednu vojsku. Svaka ispočetka nešto brani, a onda poslije počne da napada. Kad sam ja bio mali, mene su isto učili da ja narodna vojska dobra i da ona brani našu domovinu. A onda je branila samu sebe. Sve ove mine oko Sarajeva, to je ta vojska napravila.
- Zašto?
- Da bi mi danas živjeli u slobodi!
- Ne kontam.
- Tako sam ja učio u školi. Nije bilo nikoga da mi kaže "ove mine prave se da jednog dana tvoja kćerka tebe pita smije li trčati po travi u parku!"
- Mi smo gledali predstavu Vuk i Crvenkapica.
- I?
- Vuk postavlja mine, a Crvenkapica bere cvijeće
- I stane na minu.
- Ne stane, jer ima jedan cvrčak koji joj sve govori gdje su mine. A Vuk sve pjeva Crvenkapice, moja pljeskavice
- To je sigurno neka poučna predstava.
- Onda je Vuk zaboravio da je stavio minu u jedan cvijet, i ubrao ga je, ali se sjetio da je cvijet miniran, i sakrio se, prije nego što je cvijet eksplodirao
- Cvijet eksplodirao??
- Jest. Jer je bio miniran.
- A je li cvrčak bio miniran?
- Tata! Kako ce cvrčak biti miniran?
- Pa isto kao cvijet
- Ne zezaj.
- Ne zezam. Cvijet se ne može minirati!
- Može. I olovka. I kasetofon. I plišana igračka. I može pred drvo.
- Pred kakvo drvo?
- Pred neko drvo se zakopa. I onda padne žir, i neko dođe da uzme žir, i stane na minu
- Najbolje da nikud ne idemo i ništa ne diramo.
- A zašto neko ne zabrani da se prave mine?
- Ko, na primjer?
- Neki Car koji je moćan
- Znaš li ko danas napravi i proda najviše oružja?
- Ko?
- Carevi koji su najmoćniji i najbogatiji. Amerika, Rusija, Engleska, Francuska A znaš kome prodaju?
- Kome?
- Najsiromašnijim. Onda se siromašni poubijaju između sebe, a onda bogati dođu da ih pomire.
- Zašto se siromašni poubijaju?
- Zato da sačuvaju svoju slobodu.
- Šta je to sloboda?
- To je ono što imaš kad nemaš stan i posao.
- A kako siromašni kupe oružje, kad nemaju para?
- Uzmu kredit.
- Šta je to kredit?
- Na primjer, tebi treba marka za čokoladu, i ja ti posudim. Ali se dogovorimo da mi sutra vratiš marku ipo. Ako nemaš, onda mi prekosutra moraš vratiti dvije marke. I sve tako I ako ti nemaš da mi vratiš, onda ja dođem i uzmem ti nešto.
- Šta?
- Uzmem ti Barbiku!
- Uf! Barbika košta k'o trideset čokolada.
- E, sad znaš šta ti je kredit.
- A šta ako je neko siromašan pa nema ni Barbiku?
- Onda mora da bude sluga bogatim.
- Kako?
- Klima glavom i radi kako mu bogati kažu.
Nenad Veličković, Po drugi put prvacic
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#758
„Sjećam se“, reče nježna Crnkinja svom već posijedjelom sinu,
„sjećam se kad si bio još samo divan sjaj u očima tvog oca“
Karl Sandberg
„sjećam se kad si bio još samo divan sjaj u očima tvog oca“
Karl Sandberg
-
FFK as Lucy01
- Posts: 3336
- Joined: 20/04/2005 17:57
- Location: USA
#764
WHEN WE TWO PARTED
When we two parted
In silence and tears,
Half broken-hearted
To sever for years,
Pale grew thy cheek and cold,
Colder thy kiss;
Truly that hour foretold
Sorrow to this.
The dew of the morning
Sunk chill on my brow--
It felt like the warning
Of what I feel now.
Thy vows are all broken,
And light is thy fame:
I hear thy name spoken,
And share in its shame.
They name thee before me,
A knell to mine ear;
A shudder comes o'er me--
Why wert thou so dear?
They know not I knew thee,
Who knew thee too well:
Lond, long shall I rue thee,
Too deeply to tell.
I secret we met--
I silence I grieve,
That thy heart could forget,
Thy spirit deceive.
If I should meet thee
After long years,
How should I greet thee?
With silence and tears.
SOLTITUDE
To sit on rocks, to muse o'er flood and fell,
To slowly trace the forest's shady scene,
Where things that own not man's dominion dwell,
And mortal foot hath ne'er or rarely been;
To climb the trackless mountain all unseen,
With the wild flock that never needs a fold;
Alone o'er steeps and foaming falls to lean;
This is not solitude, 'tis but to hold
Converse with Nature's charms, and view her stores unrolled.
But midst the crowd, the hurry, the shock of men,
To hear, to see, to feel and to possess,
And roam alone, the world's tired denizen,
With none who bless us, none whom we can bless;
Minions of splendour shrinking from distress!
None that, with kindred consciousness endued,
If we were not, would seem to smile the less
Of all the flattered, followed, sought and sued;
This is to be alone; this, this is solitude!
by: George Gordon Lord Byron (1788-1824)
When we two parted
In silence and tears,
Half broken-hearted
To sever for years,
Pale grew thy cheek and cold,
Colder thy kiss;
Truly that hour foretold
Sorrow to this.
The dew of the morning
Sunk chill on my brow--
It felt like the warning
Of what I feel now.
Thy vows are all broken,
And light is thy fame:
I hear thy name spoken,
And share in its shame.
They name thee before me,
A knell to mine ear;
A shudder comes o'er me--
Why wert thou so dear?
They know not I knew thee,
Who knew thee too well:
Lond, long shall I rue thee,
Too deeply to tell.
I secret we met--
I silence I grieve,
That thy heart could forget,
Thy spirit deceive.
If I should meet thee
After long years,
How should I greet thee?
With silence and tears.
SOLTITUDE
To sit on rocks, to muse o'er flood and fell,
To slowly trace the forest's shady scene,
Where things that own not man's dominion dwell,
And mortal foot hath ne'er or rarely been;
To climb the trackless mountain all unseen,
With the wild flock that never needs a fold;
Alone o'er steeps and foaming falls to lean;
This is not solitude, 'tis but to hold
Converse with Nature's charms, and view her stores unrolled.
But midst the crowd, the hurry, the shock of men,
To hear, to see, to feel and to possess,
And roam alone, the world's tired denizen,
With none who bless us, none whom we can bless;
Minions of splendour shrinking from distress!
None that, with kindred consciousness endued,
If we were not, would seem to smile the less
Of all the flattered, followed, sought and sued;
This is to be alone; this, this is solitude!
by: George Gordon Lord Byron (1788-1824)
-
FFK as Lucy01
- Posts: 3336
- Joined: 20/04/2005 17:57
- Location: USA
#765
There is a pleasure in the pathless woods
There is a pleasure in the pathless woods,
There is a rapture on the lonely shore,
There is society, where none intrudes,
By the deep sea, and music in its roar:
I love not man the less, but Nature more,
From these our interviews, in which I steal
From all I may be, or have been before,
To mingle with the Universe, and feel
What I can ne'er express, yet cannot all conceal.
-- Lord Byron
odgledala film "Into the wild"
There is a pleasure in the pathless woods,
There is a rapture on the lonely shore,
There is society, where none intrudes,
By the deep sea, and music in its roar:
I love not man the less, but Nature more,
From these our interviews, in which I steal
From all I may be, or have been before,
To mingle with the Universe, and feel
What I can ne'er express, yet cannot all conceal.
-- Lord Byron
-
Breza
- Posts: 5
- Joined: 03/07/2006 21:47
- Contact:
#766 Udes pjesnika
Miroslav Đurović
Udes pjesnika (II)
Koliko pjesnik može da utiče na svoju sudbinu? Stvara li je on, ili mu je drugi određuju, on je samo prima ili odbacuje? Malo ili nimalo pjesnik utiče na svoju sudbinu. I njegov život određen je rođenjem, istorijom, geografijom, ekonomijom, kulturom, rodbinom, vremenom... Ali i pjesnicima, starim i mrtvim, savremenicima, dragim i onim drugim. Ako žive možete i ne možete da birate, mrtve pjesnike možete. Tako nastaje vaša pjesnička porodica, koja počinje da uslovljava i određuje i vaš život. Da li bi ovu djevojku volio Majakovski, da je na tvojem mjestu, bi li to piće pio Prešern, što bi u toj situaciji učinio Endre Adi, što bi na to rekao Njegoš, kako bi se pjesnički izrazio Volt Vitmen? Živite dvostruki, trostruki život, ni fizički ni intelektualno nijeste sami. Ali u toj porodici, u tom trenutku, na tom prostoru, morate imati svoj glas, svoju boju glasa, svoje riječi, svoj ritam, svoje ćutanje. Bivate ili ne bivate pjesnikom.
Kad već ne određujete sopstvenu sudbinu, možete još da je izazivate. Na taj način, negativno utičete na nju, rađaju se sukobi sa životom, koje, naravno, plaćate skupo, ali koji postaju inspiracija i građa vaše poezije. Da ne biste bili samo član pjesničkog hora, morate imati, ne samo drukčiju pjesničku sabraću, ne samo svoga oca i majku, svoj dom, rijeku i groblja, svoju ljubav i svoju pisaću mašinu, morate imati i svoj, a to znači drukčiji život. Jer, ćete, inače, biti pjesnik lažov. Ako nije rat, ili bolest, ili nešto drugo izuzetno, činite nešto od života, koji je građa za pjesmu.
Izrazito senzibilna bića, iracionalne prirode, pjesnici znatno snažnije i dublje doživljavaju život. Za njih je sve uvećano za snagu doživljaja. U tom smislu, oni su nenormalni ljudi. Rijeka je za njih more, mjesečina nešto nestvarno, šapat lišća zbor davnih ljudi i vremena, opija ih i sami miris vina, poljubac ljubljene žene ostavlja neizlječive opekotine. Udišući vazduh, udišu bezbroj treperenja. Skuplja se energija koja teži eksploziji. Energija se rasprskava u riječi. U tom procesu, eksplozija troši samog pjesnika, njegove nerve, razara tkiva, ubrzava procese prolaznosti i starenja. Često, ne uspijeva da se oslobodi stihom, i ubija pjesnika. Pjesma postaje bumerang. Ona je do tog trenutka bila sav smisao postojanja, sada se pretvara u besmisao. Razlog života, biva razlogom umiranja.
Pitanje je, je li pjesma sreća ili nesreća, ljepota ili kob, ideal kome treba težiti ili crni đavo od kojeg treba bježati? Postaju li pjesnici srećnici ili ukletnici, ljudi bliski savršenstvu ili demoni, mudraci ili ludaci? Poezija je i jedno i drugo, i treće, pjesnici su sve to zajedno. Pjesnici su zbir krajnosti. Oni su organizmi koji životnu građu „prerađuju” u pjesmu. Kao takvi, neotporni i nenormalni, deformisani i grješni. Sve što čine, čine radi pjesme. Za drugo su slijepi i gluhi, sve im je sporedno, osim pjesme.
Istorija literature, krcata je primjerima neobičnih i ukletih pjesničkih sudbina. Svoje življenje pjesme i za pjesmu, plaćali su bolom i najskupljom cijenom. Koliko ih je završilo na strelištima, na bojnim poljima, na vješalima, od sopstvene ruke, u bijedi, poniženju, najrazličitijim mukama, u tamnicama, u progonstvu, u tuđini, u zaboravu, u omrazi, u sibirima, u bolestima, pod točkovima vozova, u talasima mora, od grčke pjesnikinje Sapfo, do Lorke i Jesenjina, od Bajrona, do Majakovskog i Gorana, od Šelija do Miljkovića.
..................
izvor
Udes pjesnika (II)
Koliko pjesnik može da utiče na svoju sudbinu? Stvara li je on, ili mu je drugi određuju, on je samo prima ili odbacuje? Malo ili nimalo pjesnik utiče na svoju sudbinu. I njegov život određen je rođenjem, istorijom, geografijom, ekonomijom, kulturom, rodbinom, vremenom... Ali i pjesnicima, starim i mrtvim, savremenicima, dragim i onim drugim. Ako žive možete i ne možete da birate, mrtve pjesnike možete. Tako nastaje vaša pjesnička porodica, koja počinje da uslovljava i određuje i vaš život. Da li bi ovu djevojku volio Majakovski, da je na tvojem mjestu, bi li to piće pio Prešern, što bi u toj situaciji učinio Endre Adi, što bi na to rekao Njegoš, kako bi se pjesnički izrazio Volt Vitmen? Živite dvostruki, trostruki život, ni fizički ni intelektualno nijeste sami. Ali u toj porodici, u tom trenutku, na tom prostoru, morate imati svoj glas, svoju boju glasa, svoje riječi, svoj ritam, svoje ćutanje. Bivate ili ne bivate pjesnikom.
Kad već ne određujete sopstvenu sudbinu, možete još da je izazivate. Na taj način, negativno utičete na nju, rađaju se sukobi sa životom, koje, naravno, plaćate skupo, ali koji postaju inspiracija i građa vaše poezije. Da ne biste bili samo član pjesničkog hora, morate imati, ne samo drukčiju pjesničku sabraću, ne samo svoga oca i majku, svoj dom, rijeku i groblja, svoju ljubav i svoju pisaću mašinu, morate imati i svoj, a to znači drukčiji život. Jer, ćete, inače, biti pjesnik lažov. Ako nije rat, ili bolest, ili nešto drugo izuzetno, činite nešto od života, koji je građa za pjesmu.
Izrazito senzibilna bića, iracionalne prirode, pjesnici znatno snažnije i dublje doživljavaju život. Za njih je sve uvećano za snagu doživljaja. U tom smislu, oni su nenormalni ljudi. Rijeka je za njih more, mjesečina nešto nestvarno, šapat lišća zbor davnih ljudi i vremena, opija ih i sami miris vina, poljubac ljubljene žene ostavlja neizlječive opekotine. Udišući vazduh, udišu bezbroj treperenja. Skuplja se energija koja teži eksploziji. Energija se rasprskava u riječi. U tom procesu, eksplozija troši samog pjesnika, njegove nerve, razara tkiva, ubrzava procese prolaznosti i starenja. Često, ne uspijeva da se oslobodi stihom, i ubija pjesnika. Pjesma postaje bumerang. Ona je do tog trenutka bila sav smisao postojanja, sada se pretvara u besmisao. Razlog života, biva razlogom umiranja.
Pitanje je, je li pjesma sreća ili nesreća, ljepota ili kob, ideal kome treba težiti ili crni đavo od kojeg treba bježati? Postaju li pjesnici srećnici ili ukletnici, ljudi bliski savršenstvu ili demoni, mudraci ili ludaci? Poezija je i jedno i drugo, i treće, pjesnici su sve to zajedno. Pjesnici su zbir krajnosti. Oni su organizmi koji životnu građu „prerađuju” u pjesmu. Kao takvi, neotporni i nenormalni, deformisani i grješni. Sve što čine, čine radi pjesme. Za drugo su slijepi i gluhi, sve im je sporedno, osim pjesme.
Istorija literature, krcata je primjerima neobičnih i ukletih pjesničkih sudbina. Svoje življenje pjesme i za pjesmu, plaćali su bolom i najskupljom cijenom. Koliko ih je završilo na strelištima, na bojnim poljima, na vješalima, od sopstvene ruke, u bijedi, poniženju, najrazličitijim mukama, u tamnicama, u progonstvu, u tuđini, u zaboravu, u omrazi, u sibirima, u bolestima, pod točkovima vozova, u talasima mora, od grčke pjesnikinje Sapfo, do Lorke i Jesenjina, od Bajrona, do Majakovskog i Gorana, od Šelija do Miljkovića.
..................
izvor
- Kurt_Kombajn
- Posts: 686
- Joined: 13/08/2004 07:55
#772
neka,
neka jos malo
bajtovi nisu skupi
kurt kombajn, 2008
neka jos malo
bajtovi nisu skupi
kurt kombajn, 2008
- Kurt_Kombajn
- Posts: 686
- Joined: 13/08/2004 07:55
#775
nije smetnja, samo ti postaj daljevictory wrote:dobro
izvinjavam se delegatima
na smetnji--
nema
vise.
neke ponekad malo prenese
al nemoj to licno shvacat'
