elitaInfraRedRidinghood wrote:Što lilia pogodi; u čelo
Price, pjesme, intervjui...
Moderator: Chloe
-
lilia
- Posts: 47
- Joined: 22/08/2007 21:33
#627
Opsta pomama nastala za knjigom! HeheeInfraRedRidinghood wrote:Što lilia pogodi; u čelo
Ma nemam ni ja svoj primjerak, idem sutra u ciljanu potragu za "svojim vlastitim primjerkom" CA. Bluesa!!! Cim ustanem, pravac buvljak kod Merkatora!
A onda cu, dragi moji, ako treba i da vam kuckam najbolje dijelove.
Napravila sam belaj, sad moram i da vas tjesim nekako!
-
Nancy Drew
- Posts: 1926
- Joined: 06/09/2006 12:43
- Location: sarajevo
-
lilia
- Posts: 47
- Joined: 22/08/2007 21:33
#629
M.Oklop - CA.Blues
One noći smo bili, rekao sam mu, ispred neke kuće na Florin bulevaru... Lynn je želela da hoda bosa, skinula je cipele i stavila ih u tašnu. Šetali smo tako ispred te kuće... Onda je ulicom prošla neka dečurlija sa maskama na licu. Vraćali su se sa nekog karnevala. Jedan od njih je prišao Lynn i upitao je:
- Zbog čega vi hodate bosi?
Zaustavili su se i napravili krug oko nas. Svi zajedno su imali godina koliko i mi.
- Tako se brže hoda, odgovorila im je.
- Stvarno?, rekli su svi u glas.
- Da, rekla je Lynn, skineš cipele samo onda kad odlučiš kuda želiš da ideš. Kuda vi želite da idete?
- U Diznilend, rekli su
- Skinite onda cipele, rekla je Lynn. Bićete tamo za pet minuta.
Klinci su stvarno poskidali cipele i pojurili ka Diznilendu.
- Pogledaj ih, rekla mi je, žure da stignu svoj san.
One noći smo bili, rekao sam mu, ispred neke kuće na Florin bulevaru... Lynn je želela da hoda bosa, skinula je cipele i stavila ih u tašnu. Šetali smo tako ispred te kuće... Onda je ulicom prošla neka dečurlija sa maskama na licu. Vraćali su se sa nekog karnevala. Jedan od njih je prišao Lynn i upitao je:
- Zbog čega vi hodate bosi?
Zaustavili su se i napravili krug oko nas. Svi zajedno su imali godina koliko i mi.
- Tako se brže hoda, odgovorila im je.
- Stvarno?, rekli su svi u glas.
- Da, rekla je Lynn, skineš cipele samo onda kad odlučiš kuda želiš da ideš. Kuda vi želite da idete?
- U Diznilend, rekli su
- Skinite onda cipele, rekla je Lynn. Bićete tamo za pet minuta.
Klinci su stvarno poskidali cipele i pojurili ka Diznilendu.
- Pogledaj ih, rekla mi je, žure da stignu svoj san.
-
water
- Posts: 1133
- Joined: 04/12/2004 02:46
#630
sto smo docnije i ucinili jelteNancy Drew wrote:ovo je ono kad smo maštali da sjednemo na onaj zidić kraj Simona i Garfunkela (sa Greatest hits omota), sve onako u spensericama i blijedim farmericama i to ...InfraRedRidinghood wrote:Što lilia pogodi; u čelo
-
lilia
- Posts: 47
- Joined: 22/08/2007 21:33
#631
A ovo je meni vrlo drag dio, imala sam ovo zapisano u nekoj ratnoj svesci... ona "racunska", pisala u svaki red, vrlo sitno, suhom olovkom...
Ali, evo ostao trag...
Mika Oklop - CA. Blues
Na početku... pre nego što je početak počeo, mnogo pre toga, kada je svemir smatran samo snom ludog čoveka... postojao je samo Devojčin glas. Niko nije mogao da čuje Glas jer niko nije postojao. Trebalo je da se pojavi neki čovek, neko, ko će prvo otkriti svemir. Kada je najzad taj dan došao, kada je Devojčin Glas postao umoran od dozivanja, Jedan Čovek ga je čuo... To je bilo na samom početku. Išao je prema glasu, mada nije znao kome taj glas pripada, nije znao ni da postoji Devojka, neko ko se razlikovao od njega... I Čovek i Glas su se podjednako umarali. Niko ne zna koliko je godina moralo da prođe, dok se Jedan Čovek i Devojčin Glas nisu susreli.
Ali, evo ostao trag...
Mika Oklop - CA. Blues
Na početku... pre nego što je početak počeo, mnogo pre toga, kada je svemir smatran samo snom ludog čoveka... postojao je samo Devojčin glas. Niko nije mogao da čuje Glas jer niko nije postojao. Trebalo je da se pojavi neki čovek, neko, ko će prvo otkriti svemir. Kada je najzad taj dan došao, kada je Devojčin Glas postao umoran od dozivanja, Jedan Čovek ga je čuo... To je bilo na samom početku. Išao je prema glasu, mada nije znao kome taj glas pripada, nije znao ni da postoji Devojka, neko ko se razlikovao od njega... I Čovek i Glas su se podjednako umarali. Niko ne zna koliko je godina moralo da prođe, dok se Jedan Čovek i Devojčin Glas nisu susreli.
-
karabaja-x
- Posts: 2051
- Joined: 02/02/2007 04:54
- Location: mangala mangala (ako ste a big fish in a small pond, morate adoptirat a low key profile)
#632
pricam pjevam al me niko ne intervjuise
-
black
- Posts: 18556
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#633
Patuljci žive u kuglama
J. Klepac
Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila.
Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima…
Zasto sanjamo.
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora.
Zasto ljudi stvaraju pa ruse?
Pa opet grade ispocetka?
Ne vjerujete?
A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…
J. Klepac
Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila.
Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima…
Zasto sanjamo.
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora.
Zasto ljudi stvaraju pa ruse?
Pa opet grade ispocetka?
Ne vjerujete?
A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#634
Pepeo
J. L. Borges
Hotelska soba, kao sve druge. Cas bez metafore, popodnevni odmor koji nas rastace i uništava. Svežina nasušne vode u grlu. Nežnosvetla izmaglica koja okružuje slepe, i nocu i danju. Adresa nekoga koji je možda vec umro. San i snovi koji se raspršuju. Pod našim nogama nejasna Rajna ili Rona. Prolazna slabost. Stvari odvec beznacajne za pesmu.
J. L. Borges
Hotelska soba, kao sve druge. Cas bez metafore, popodnevni odmor koji nas rastace i uništava. Svežina nasušne vode u grlu. Nežnosvetla izmaglica koja okružuje slepe, i nocu i danju. Adresa nekoga koji je možda vec umro. San i snovi koji se raspršuju. Pod našim nogama nejasna Rajna ili Rona. Prolazna slabost. Stvari odvec beznacajne za pesmu.
-
Bea_Trix
- Posts: 2954
- Joined: 28/04/2007 17:37
- Location: 'Mount Everest: forbidding, aloof, terrifying. The mountain with the biggest tits in the world.'
#635
and that's the distinction between dwarfs and giants in literaturedanas wrote:Pepeo
J. L. Borges
Hotelska soba, kao sve druge. Cas bez metafore, popodnevni odmor koji nas rastace i uništava. Svežina nasušne vode u grlu. Nežnosvetla izmaglica koja okružuje slepe, i nocu i danju. Adresa nekoga koji je možda vec umro. San i snovi koji se raspršuju. Pod našim nogama nejasna Rajna ili Rona. Prolazna slabost. Stvari odvec beznacajne za pesmu.
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#636
O tome
V. Majakovski
Ovom temom,
i plitkom i licnom,
prezvakanom
kroz strofe i strofe,
k'o pesnicka veverica vicno
vrteh se i vrtecu se opet.
''Ona'' i ''on'' balada je sva.
Nisam uzasno nov ja.
Uzasano to je
sto ''on'' - sad sam ja
i sto je ''ona'' - moja.
V. Majakovski
Ovom temom,
i plitkom i licnom,
prezvakanom
kroz strofe i strofe,
k'o pesnicka veverica vicno
vrteh se i vrtecu se opet.
''Ona'' i ''on'' balada je sva.
Nisam uzasno nov ja.
Uzasano to je
sto ''on'' - sad sam ja
i sto je ''ona'' - moja.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#637
Parking Ovčara
Boris Dežulović
Rijetko kad se dogodi da se oko nečega slažemo Hrvati i ja, pa vrijedi zabilježiti kad se to dogodi. A dogodila se sramotna odluka Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu, kojom je zloglasni pukovnik Veselin Šljivančanin osuđen praktički zato što je svoj džip nepropisno parkirao ispred vukovarske bolnice, na mjestu predviđenom za kola Hitne pomoći. Dok kapetanu JNA Miroslavu Radiću čak ni to nije dokazano. On je svoju kampanjolu parkirao izgleda po svim saobraćajnim propisima, a zbog pušenja u prostorima vukovarske bolnice nije mogao biti osuđen jer u vrijeme počinjenja tog teškog prekršaja pušenje nije bilo zabranjeno.
Najebao je tako samo general Mile Mrkšić, valjda zbog remećenja javnog reda i mira, jer su egzekucije u Vukovaru izvođene u naseljenom mjestu, vatrenim oružjem bez prigušivača, između dva i pet popodne, kad pošteni svijet spava. Neumoljivi sud nije izgleda uopće razmatrao navode obrane i nezavisna vještačenja, kao i izjave svjedoka Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića da su u to vrijeme mirno spavali, čime je dokazano da se rafalna pucnjava s Ovčare spornog dana uopće nije čula u Beogradu.
Nije to prvi takav ispad Haškog suda. Svima je još u svježem sjećanju i drakonska kazna viceadmiralu Miodragu Jokiću za onaj bezazleni incident iz 1991., kada je zbog glisiranja raketnom topovnjačom, bez dozvole za upravljanje čamcem i unutar zaštićenog pojasa od dvjesto metara od obale - čime je počinio opće opasnu radnju protiv sigurnosti kupača - dobio punih sedam godina zatvora. I oštar ukor suda zbog ilegalnog ribolova minsko-eksplozivnim sredstvima i neopreznog rukovanja eksplozivom, uslijed čega je oštećeno nekoliko kuća u Dubrovniku.
I kako onda čovjek da ne razumije Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koje se od tog i takvog suda već godinama kriju? Tko zna što tek njih čeka? Zbog onog genocida u nužnoj samoobrani Mladić danas u Haagu ne bi prošao ispod šest mjeseci uvjetno, dok bi Karadžić za granatiranje Sarajeva u alkoholiziranom stanju dobio najmanje petnaest dana dobrotvornog rada. A i pitanje je da li bi mu ovakav Haški sud uopće priznao etničko čišćenje javnih gradskih površina kao društveno korisni rad.
Lako je, naravno, sada biti bijesan na pravosuđe Ujedinjenih naroda. To su one jednostavne situacije koje podjednako mobiliziraju javno mnijenje i institucije društva, zato što ih lišavaju svakog učešća u odgovornosti. Kao naručene za predizbornu kampanju i svjedočenje domoljublja, naročito onima koji ga nemaju često priliku svjedočiti bez rizika da budu optuženi za jeftini populizam. Poput mene, na primjer. Situacije su to kad čovjek može puna srca i mirne duše napisati da - kako bi se to reklo suhim pravnim rječnikom - pod punom materijalnom, krivičnom i moralnom odgovornošću jebe mater Haškom sudu, a da se nitko u Hrvatskoj ne sablazni nad tim rječnikom.
I nabijem ja taj slavni sud na... hm, je li, na što se već nabija sud koji za hladnokrvnu egzekuciju podijeli kazne kao da je masovno strijeljanje organizirano bez dozvole MUP-a Srbije za javno okupljanje.
Zato što bolje i ne zaslužuje takav sud, koji će oficira i hladnokrvnog ubojicu zbog likvidacije nevinog čovjeka osuditi jedva na pet godina, a sutra ga valjda još i pustiti na slobodu, jer će se ubojica osjećati tjeskobno i depresivno, pa će mu zatvor teško pasti. A kad osjeti snažnu nostalgiju za domom, pustiti ga i malo na privremenu slobodu, da se posveti obitelji i starim prijateljima.
Govorim, shvatili ste, o zapovjedniku splitske Vojne policije Vinku Budiši, kojega je Općinski haški sud u Splitu zbog hladnokrvne egzekucije Milenka Đekića metkom u potiljak osuđen na četiri godine i jedanaest mjeseci zatvora, mjesec dana manje od zakonskog minimuma potrebnog da osuđenik smjesta ode na odsluženje kazne. I kojega je sudac Županijskog haškog suda nakon svega nekoliko mjeseci pustio iz sheveningenske zatvorske jedinice u Gospiću na privremeno odsustvo jer je - citiram obrazloženje - "potreban svojoj kćeri, kako bi joj mogao pružiti roditeljsku ljubav".
Pokušajte sad, za potrebe mog malog eksperimenta, zamisliti reakcije hrvatskih političara kad bi sutra Haški sud Veselina Šljivančanina pustio mjesec dana na slobodu, da se malo posveti svojoj obitelji. I da to obrazloženje potpiše isti sudac koji je, recimo, oslobodio mučitelje iz srpskih logora. S obrazloženjem da je guranje petožilnog kabela u anus u srpskoj vojnoj tradiciji praktički isto što i salutiranje.
Razumljiv je, kažem, gnjev javnosti, ali i političkog i pravosudnog establishmenta zbog presude vukovarskoj trojci, pa je razumljiva i njihova nelagoda kad pri kraju ovog teksta shvate da su pravni stručnjaci Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu zapravo jednostavno prihvatili i implementirali - hrvatsku sudsku praksu. Kao da su sad stigli sa seminara hrvatskih sudaca u nekom gospićkom motelu. U zemlji u kojoj silovatelji dobijaju uvjetne kazne, ubojice šetaju na privremenim slobodama, a pedofili siluju na odsustvu iz zatvora.
Zato, eto, nabijem ja Haški sud. Na za to predviđen organ. Nabijem ga, recimo, hrvatskim pravosudnim organima na nos.
Boris Dežulović
Rijetko kad se dogodi da se oko nečega slažemo Hrvati i ja, pa vrijedi zabilježiti kad se to dogodi. A dogodila se sramotna odluka Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu, kojom je zloglasni pukovnik Veselin Šljivančanin osuđen praktički zato što je svoj džip nepropisno parkirao ispred vukovarske bolnice, na mjestu predviđenom za kola Hitne pomoći. Dok kapetanu JNA Miroslavu Radiću čak ni to nije dokazano. On je svoju kampanjolu parkirao izgleda po svim saobraćajnim propisima, a zbog pušenja u prostorima vukovarske bolnice nije mogao biti osuđen jer u vrijeme počinjenja tog teškog prekršaja pušenje nije bilo zabranjeno.
Najebao je tako samo general Mile Mrkšić, valjda zbog remećenja javnog reda i mira, jer su egzekucije u Vukovaru izvođene u naseljenom mjestu, vatrenim oružjem bez prigušivača, između dva i pet popodne, kad pošteni svijet spava. Neumoljivi sud nije izgleda uopće razmatrao navode obrane i nezavisna vještačenja, kao i izjave svjedoka Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića da su u to vrijeme mirno spavali, čime je dokazano da se rafalna pucnjava s Ovčare spornog dana uopće nije čula u Beogradu.
Nije to prvi takav ispad Haškog suda. Svima je još u svježem sjećanju i drakonska kazna viceadmiralu Miodragu Jokiću za onaj bezazleni incident iz 1991., kada je zbog glisiranja raketnom topovnjačom, bez dozvole za upravljanje čamcem i unutar zaštićenog pojasa od dvjesto metara od obale - čime je počinio opće opasnu radnju protiv sigurnosti kupača - dobio punih sedam godina zatvora. I oštar ukor suda zbog ilegalnog ribolova minsko-eksplozivnim sredstvima i neopreznog rukovanja eksplozivom, uslijed čega je oštećeno nekoliko kuća u Dubrovniku.
I kako onda čovjek da ne razumije Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koje se od tog i takvog suda već godinama kriju? Tko zna što tek njih čeka? Zbog onog genocida u nužnoj samoobrani Mladić danas u Haagu ne bi prošao ispod šest mjeseci uvjetno, dok bi Karadžić za granatiranje Sarajeva u alkoholiziranom stanju dobio najmanje petnaest dana dobrotvornog rada. A i pitanje je da li bi mu ovakav Haški sud uopće priznao etničko čišćenje javnih gradskih površina kao društveno korisni rad.
Lako je, naravno, sada biti bijesan na pravosuđe Ujedinjenih naroda. To su one jednostavne situacije koje podjednako mobiliziraju javno mnijenje i institucije društva, zato što ih lišavaju svakog učešća u odgovornosti. Kao naručene za predizbornu kampanju i svjedočenje domoljublja, naročito onima koji ga nemaju često priliku svjedočiti bez rizika da budu optuženi za jeftini populizam. Poput mene, na primjer. Situacije su to kad čovjek može puna srca i mirne duše napisati da - kako bi se to reklo suhim pravnim rječnikom - pod punom materijalnom, krivičnom i moralnom odgovornošću jebe mater Haškom sudu, a da se nitko u Hrvatskoj ne sablazni nad tim rječnikom.
I nabijem ja taj slavni sud na... hm, je li, na što se već nabija sud koji za hladnokrvnu egzekuciju podijeli kazne kao da je masovno strijeljanje organizirano bez dozvole MUP-a Srbije za javno okupljanje.
Zato što bolje i ne zaslužuje takav sud, koji će oficira i hladnokrvnog ubojicu zbog likvidacije nevinog čovjeka osuditi jedva na pet godina, a sutra ga valjda još i pustiti na slobodu, jer će se ubojica osjećati tjeskobno i depresivno, pa će mu zatvor teško pasti. A kad osjeti snažnu nostalgiju za domom, pustiti ga i malo na privremenu slobodu, da se posveti obitelji i starim prijateljima.
Govorim, shvatili ste, o zapovjedniku splitske Vojne policije Vinku Budiši, kojega je Općinski haški sud u Splitu zbog hladnokrvne egzekucije Milenka Đekića metkom u potiljak osuđen na četiri godine i jedanaest mjeseci zatvora, mjesec dana manje od zakonskog minimuma potrebnog da osuđenik smjesta ode na odsluženje kazne. I kojega je sudac Županijskog haškog suda nakon svega nekoliko mjeseci pustio iz sheveningenske zatvorske jedinice u Gospiću na privremeno odsustvo jer je - citiram obrazloženje - "potreban svojoj kćeri, kako bi joj mogao pružiti roditeljsku ljubav".
Pokušajte sad, za potrebe mog malog eksperimenta, zamisliti reakcije hrvatskih političara kad bi sutra Haški sud Veselina Šljivančanina pustio mjesec dana na slobodu, da se malo posveti svojoj obitelji. I da to obrazloženje potpiše isti sudac koji je, recimo, oslobodio mučitelje iz srpskih logora. S obrazloženjem da je guranje petožilnog kabela u anus u srpskoj vojnoj tradiciji praktički isto što i salutiranje.
Razumljiv je, kažem, gnjev javnosti, ali i političkog i pravosudnog establishmenta zbog presude vukovarskoj trojci, pa je razumljiva i njihova nelagoda kad pri kraju ovog teksta shvate da su pravni stručnjaci Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu zapravo jednostavno prihvatili i implementirali - hrvatsku sudsku praksu. Kao da su sad stigli sa seminara hrvatskih sudaca u nekom gospićkom motelu. U zemlji u kojoj silovatelji dobijaju uvjetne kazne, ubojice šetaju na privremenim slobodama, a pedofili siluju na odsustvu iz zatvora.
Zato, eto, nabijem ja Haški sud. Na za to predviđen organ. Nabijem ga, recimo, hrvatskim pravosudnim organima na nos.
-
talijan
- Posts: 1081
- Joined: 18/08/2006 19:49
#638
nabokov - lolita
I tako sam sisao, iskasljavajuci se i drzeci se za srce. Lo se sad nalazila u dnevnoj sobi, u svojoj omiljenoj preobilno tapeciranoj fotelji. Dok se onde izlezavala, grickajuci zanokticu i rugajuci mi se svojim bezdusnim, praznim ocima, i sve vreme ljuljajuci stolicicu na koju je stavila petu ispruzene bose noge, odjednom sam, sa stuzujucim osecanjem zebnje, primetio koliko se promenila od trenutka kad sam je, pre dve godine, prvi put sreo. Ili se to dogodilo tokom te poslednje dve nedelje? Tendresse (neznost)? To je svakako bio srusen mit. Sedela je tacno u zizi mog uzarenog gneva. Magla vaskolike pozude se razisla, ostavljajuci samo ovu uzasnu jasnovidost. Oh, promenila se! Njen ten je sad bio ten ma koje prostacke, neuredne gimnazijalke koja zajednicka kozmeticka sredstva prljavim prstima nanosi na neumiveno lice i ne haje koja opoganjena tkanina, koja gnojna bubuljicava epiderma dolazi u dodir s njenom kozom. Njen glatki, nezni cvet bejase tako divan u ono ranije vreme, tako blistav od suza, kad sam u igri valjao njenu razbarusenu glavu na svom kolenu. Grubo crvenilo sada je zamenilo ono nevino fluoresciranje. Ono sto je poznato pod lokalnim imenom “zecji nazeb” obojilo je plamenoruzicastom bojom rubove njenih prezrivih nozdrva. Kad sam, uzasnut, spustio pogled, mahinalno je kliznuo niz unutrasnju stranu njene napeto ispruzene gole butine – kako su joj noge postale uglacane i misicave! Svoje razmaknuto postavljene, kao zamagljeno ogledalo sive i malo zakrvavljene oci drzala je uperene u mene, i videh kako se kroz njih nazire potajna misao da Mona mozda ipak ima pravo, i da ona, siroce Lo, moze da me razoblici a da sama ne bude kaznjena. Kako sam pogresio! Kako sam bio lud! Sva na njoj spadalo je u istu razbesnjujucu, neprodornu kategoriju – snaga lepo uoblicenih nogu, prljav taban bele sokne, debeli dzemper koji nosi i pored zapare u sobi, droljinski zadah, i narocito, corsokak njenog lica s njegovim cudnim rumenilom i sveze namazanim usnama. Ruz je ostavio mrlje na njenim prednjim zubima, i porazilo me je jezivo prisecanje – evociran lik, ne Monik, vec jedne druge mlade prostitutke na zvoniku, pre mnogo vekova, koju je neko drugi ugrabio pre no sto sam imao vremena da odlucim da li njena puka mladost zavredjuje da rizikujem neku groznu bolest, a koja je imala upravo takve zarumenele istaknute pommettes (jagodice), i mrtvu maman, i velike prednje zube, i komadic prljave crvene trake u seoski smedjoj kosi.
preveo Brako Vucicevic
I tako sam sisao, iskasljavajuci se i drzeci se za srce. Lo se sad nalazila u dnevnoj sobi, u svojoj omiljenoj preobilno tapeciranoj fotelji. Dok se onde izlezavala, grickajuci zanokticu i rugajuci mi se svojim bezdusnim, praznim ocima, i sve vreme ljuljajuci stolicicu na koju je stavila petu ispruzene bose noge, odjednom sam, sa stuzujucim osecanjem zebnje, primetio koliko se promenila od trenutka kad sam je, pre dve godine, prvi put sreo. Ili se to dogodilo tokom te poslednje dve nedelje? Tendresse (neznost)? To je svakako bio srusen mit. Sedela je tacno u zizi mog uzarenog gneva. Magla vaskolike pozude se razisla, ostavljajuci samo ovu uzasnu jasnovidost. Oh, promenila se! Njen ten je sad bio ten ma koje prostacke, neuredne gimnazijalke koja zajednicka kozmeticka sredstva prljavim prstima nanosi na neumiveno lice i ne haje koja opoganjena tkanina, koja gnojna bubuljicava epiderma dolazi u dodir s njenom kozom. Njen glatki, nezni cvet bejase tako divan u ono ranije vreme, tako blistav od suza, kad sam u igri valjao njenu razbarusenu glavu na svom kolenu. Grubo crvenilo sada je zamenilo ono nevino fluoresciranje. Ono sto je poznato pod lokalnim imenom “zecji nazeb” obojilo je plamenoruzicastom bojom rubove njenih prezrivih nozdrva. Kad sam, uzasnut, spustio pogled, mahinalno je kliznuo niz unutrasnju stranu njene napeto ispruzene gole butine – kako su joj noge postale uglacane i misicave! Svoje razmaknuto postavljene, kao zamagljeno ogledalo sive i malo zakrvavljene oci drzala je uperene u mene, i videh kako se kroz njih nazire potajna misao da Mona mozda ipak ima pravo, i da ona, siroce Lo, moze da me razoblici a da sama ne bude kaznjena. Kako sam pogresio! Kako sam bio lud! Sva na njoj spadalo je u istu razbesnjujucu, neprodornu kategoriju – snaga lepo uoblicenih nogu, prljav taban bele sokne, debeli dzemper koji nosi i pored zapare u sobi, droljinski zadah, i narocito, corsokak njenog lica s njegovim cudnim rumenilom i sveze namazanim usnama. Ruz je ostavio mrlje na njenim prednjim zubima, i porazilo me je jezivo prisecanje – evociran lik, ne Monik, vec jedne druge mlade prostitutke na zvoniku, pre mnogo vekova, koju je neko drugi ugrabio pre no sto sam imao vremena da odlucim da li njena puka mladost zavredjuje da rizikujem neku groznu bolest, a koja je imala upravo takve zarumenele istaknute pommettes (jagodice), i mrtvu maman, i velike prednje zube, i komadic prljave crvene trake u seoski smedjoj kosi.
preveo Brako Vucicevic
Last edited by talijan on 21/10/2007 23:10, edited 1 time in total.
-
black
- Posts: 18556
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#639
Dostojevski "Idiot"
Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti.
Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti.
-
black
- Posts: 18556
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#640
"Igra andjela"
Ljiljana Djuric Habjanovic
Naučiti ne znači saznati iz knjiga. To znanje je tudje iskustvo. Mudrost koju je neko drugi stekao. Ono može da uputi čovjeka. Da mu objasni ponešto. Da mu bude na duhovnu korist. Ali čovjekovo ostaje samo ono što osjeti u srcu. Što doživi svakom svojom mišlju i damarom. Što mu oblikuje dušu.
Ljiljana Djuric Habjanovic
Naučiti ne znači saznati iz knjiga. To znanje je tudje iskustvo. Mudrost koju je neko drugi stekao. Ono može da uputi čovjeka. Da mu objasni ponešto. Da mu bude na duhovnu korist. Ali čovjekovo ostaje samo ono što osjeti u srcu. Što doživi svakom svojom mišlju i damarom. Što mu oblikuje dušu.
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#641
Prvo pevanje
Obreh se u nekoj mračnoj šumi
DANTE
To je bila šuma koja je pojela nebo
šuma iz koje kad izađoh videh
da nisam izašao da su me zveri pojele
i znah da će biti gorko da pričam
o tome šta sam video i nisam
video kad uđoh u njen mrak i ne izađoh
iz te šume što je zelenim čeljustima
pojela svoje staze i izgubila se u sebi
postoji jedna topla obala breg zelenila i jedna
Beatriča
ali su tri čeljusti tri makaze i tri noža
da voleo bih povratak
išao sam ispred sebe po isplakanom
putu i pesak je ujedao za stopala
ko staklo i videh pse koji su grizli zemlju
videh grešnike kako ih vitla zli vetar
nebo što laje i kišu prokletstva tešku
i večitu
videh slepe vode Stiksa i blato mržnje
videh grad u plamenu i žene čije su ruke zmije
videh zid plača bez zvezda
i čuh reči bola u vrtlogu
onih koji su postali drvo ili kamen
i ne mogu se smrti nadati
onih jadnih koji se nikada nisu rodili
videh videh videh i čuh i zaplakah
svirala od zemlje od šume
od krvi
dozivala drugu obalu
na kobnom žalu stajo narod i plako
o jao jao vama duše uklete
s balsamovanim rukama i usnama od krvi
videh videh videh čuh i padoh mrtav
o Aheronte Aheronte
sve strane sveta stiču se na tvojim obalama.
Miljkovic
Obreh se u nekoj mračnoj šumi
DANTE
To je bila šuma koja je pojela nebo
šuma iz koje kad izađoh videh
da nisam izašao da su me zveri pojele
i znah da će biti gorko da pričam
o tome šta sam video i nisam
video kad uđoh u njen mrak i ne izađoh
iz te šume što je zelenim čeljustima
pojela svoje staze i izgubila se u sebi
postoji jedna topla obala breg zelenila i jedna
Beatriča
ali su tri čeljusti tri makaze i tri noža
da voleo bih povratak
išao sam ispred sebe po isplakanom
putu i pesak je ujedao za stopala
ko staklo i videh pse koji su grizli zemlju
videh grešnike kako ih vitla zli vetar
nebo što laje i kišu prokletstva tešku
i večitu
videh slepe vode Stiksa i blato mržnje
videh grad u plamenu i žene čije su ruke zmije
videh zid plača bez zvezda
i čuh reči bola u vrtlogu
onih koji su postali drvo ili kamen
i ne mogu se smrti nadati
onih jadnih koji se nikada nisu rodili
videh videh videh i čuh i zaplakah
svirala od zemlje od šume
od krvi
dozivala drugu obalu
na kobnom žalu stajo narod i plako
o jao jao vama duše uklete
s balsamovanim rukama i usnama od krvi
videh videh videh čuh i padoh mrtav
o Aheronte Aheronte
sve strane sveta stiču se na tvojim obalama.
Miljkovic
-
Saian
- Posts: 16025
- Joined: 08/04/2004 21:50
#642
potpisujem!black wrote:Dostojevski "Idiot"
Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti.
-
Leonid Breznjev
- Posts: 5302
- Joined: 04/11/2006 03:32
- Location: Kamenskoje
#643
U MOSTARU SAM VOLEO NEKU SVETLANU
JEDNE JESENI
JAO KAD BIH SADA ZNAO SA KIM SADA SPAVA
NE BI JOJ GLAVA NE BI JOJ GLAVA
JAO KAD BIH ZNAO KO JE SADA LJUBI
NE BI MU ZUBI NE BI MU ZUBI
JAO KAD BIH ZNAO KO TO U MENI BERE
KAJSIJE JOS NEDOZRELE
GOVORIO SAM JOJ TI SI DERISTE TI SI
BALAVICA
SVE SAM JOJ GOVORIO
I PLAKALA JE NA MOJE RUKE NA MOJE RECI
GOVORIO SAM JOJ TI SI ANDJEO TI SI DJAVO
TELO TI ZRELO STA SE PRAVIS SVETICA
A PADALE SU SVU NOC NEKE MODRE KISE
NAD MOSTAROM
NIJE BILO SUNCA NIJE BILO PTICA NICEG
NIJE BILO
PITALA ME JE IMAM LI BRATA STA STUDIRAM
JESAM LI HRVAT VOLIM LI RILKEA SVE ME
JE PITALA
PITALA ME JE DA LI BI MOGAO SA SVAKOM
TAKO SACUVAJ BOZE
DA LI JE VOLIM TIHO JE PITALA
A PADALE SU NAD MOSTAROM NEKE MODRE
KISE
ONA JE BILA RASKOSNO BELA U SOBNOJ TMINI
AL NIJE HTELA TO DA CINI NIJE HTELA
IL NIJE SMELA VRAG BI JOJ ZNAO
JESEN JE TA MRTVA JESEN NA OKNIMA
NJENE OCI PTICA NJENA BEDRA SRNA
IMALA JE MLADEZ MLADEZ JE IMALA
NE SMEM DA KAZEM
IMALA JE MLADEZ MALI LJUBICASTI ILI MI
SE CINI
PITALA ME JE DA LI SAM HRVAT IMAM LI
DEVOJKU
VOLIM LI RILKEA SVE ME JE PITALA
A NA OKNU SU KO BOZICNI ZVONCICI MOGA
DETINJSTVA ZVONILE KAPI
A NOCNA PESMA TEKLA TIHANO NIZ DONJU
MAHALU
EJ SULEJMANA OTHRANILA MAJKA
ONA JE PROSTRLA SVOJE GODINE PO PARKETU
NJENE SU OCI BILE PUNE KAO ZRELE BRESKVE
NJENE SU DOJKE BILE TOPLE KO MALI PSICI
GOVORIO SAM JOJ DA JE GLUPAVA DA SE PRAVI
VAZNA
SVETLANA SVETLANA ZNAS LI TI DA JE
ATOMSKI VEK
DE GOL GAGARIN I KOJESTARIJE SVE SAM
JOJ GOVORIO
ONA JE PLAKALA ONA JE PLAKALA
VODIO SAM JE PO KUJUNDZILUKU PO
ASCINICAMA
SVUDA SAM JE VODIO
U PECINE JE SKRIVAO NA CARDAK NOSIO
POD MOSTOVIMA SE IGRALI ZMURKE NERETVA
ZDREBICA
POD STARIM MOSTOM CRNJANSKOG JOJ
GOVORIO
STO JE DIVAN SAPUTALA JE STO JE DIVAN
KOLENA JOJ CRTAO U VLAZNOM PESKU
SMEJALA SE TAKO VEDRO TAKO NEVINO KO
PRVI LJILJANI
U DZAMIJE JE VODIO KARADJOZ BEG MRTAV
PREMRTAV
POD TESKIM TURBETOM
NA GROB SANTICEV CVECE JE ODNELA MALO
PLAKALA KAO I SVE ZENE
SVUDA SAM JE VODIO
SADA JE OVO LETO
SAD SAM SASVIM DRUGI PISEM NEKE PESME
U JEDNOM LISTU POLA STUPCA ZA PERU ZUPCA
I NISTA VISE
A PADALE SU SVU NOC NAD MOSTAROM NEKE
MODRE KISE
ONA JE BILA RASKOSNO BELA U SOBNOJ TMINI
AL NIJE HTELA TO DA CINI NIJE HTELA
IL NIJE SMELA VRAG BI JOJ ZNAO
NI ONO NEBO NI ONO OBLACJE NI ONE
KROVOVE
BLEDUNJAVO SUNCE IZGLADNELOG DECAKA
NAD MOSTAROM
NE UMEM ZABORAVITI
NI NJENU KOSU NJEN MALI JEZIK KAO JAGODU
NJEN SMEH STO JE UMEO ZABOLETI KAO
KLETVA
ONU MOLITVU U KAPELI NA BELOM BREGU
BOG JE VELIKI GOVORILA JE NADZIVECE NAS
NI ONE TESKE MODRE KISE
O JESEN BESPLODNJA NJENA JESEN
GOVORILA JE O FILMOVIMA O DZEMSU DINU
SVE JE GOVORILA MALO TUZNO MALO
PLACLJIVO O KARENJINI
GOVORILA JE KLOJD GRIFITS NE BI UMEO
NI MRAVA ZGAZITI
SMEJAO SAM SE TI SI GLUPA ON JE UBICA
TI SI DETE
NI ONE ULICE ONE PRODAVCE POSLEDNJEG
IZDANJA OSLOBODJENA
NI ONO GROZDJE POLUSVELO U IZLOZIMA NE
UMEM ZABORAVITI
ONU BESPLODNU GORKU JESEN NAD MOSTAROM
ONE KISE
LJUBILA ME JE PO CELE NOCI GRLILA ME I
NISTA VISE
MAJKE MI NISTA DRUGO NISMO
POSLE SU OPET BILA LETA POSLE SU OPET
BILE KISE
JEDNO JEDINO MALO PISMO IZ LJUBLJANE
OTKUD TAMO
NI ONO LISCE PO TROTOARIMA NI ONE DANE
JA VISE NE MOGU JA VISE NE UMEM
IZBRISATI
PISE MI PITA ME CTA RADIM KAKO ZIVIM
IMAM LI DEVOJKU
DA LI IKAD POMISLIM NA NJU NA ONU NASU JESEN
NA ONE KISE
ONA JE I SAD KAZE ISTA KUNE SE BOGOM
POTPUNO ISTA
DA JOJ VERUJEM DA SE SMEJEM DAVNO SAM
DAVNO PROKLEO HRISTA
A I DO NJE MI BAS NIJE STALO KLELA SE
NE KLELA
MORA SE TAKO NE VREDE LAZI
GOVORIO SAM JOJ O LJERMONTOVU O SAGALU
SVE SAM JOJ GOVORIO
VUKLA JE SA SOBOM NEKU STARU CVAJGOVU
KNJIGU CITALA POPODNE
U KOSI JOJ BILO ZAPRETANO LETO ZUTILO
SUNCA MALO MORA
PRVE JOJ NOCI I KOZA BILA POMALO SLANA
RIBE ZASPALE U NJENOJ KRVI
SMEJALI SMO SE DECACIMA STO SU SKAKALI
SA MOSTOVA ZA CIGARETE
SMEJALI SMO SE JER NIJE LETO A ONI SKACU BAS
SU DECA
GOVORILA JE MOGU UMRETI MOGU DOBITI
UPALU PLUCA
ONDA SU DOLAZILE NJENE CUTNJE DUGE
PREDUGE
MOGAO SAM SLOBODNO MISLITI O SVEMU
RAZBISTRIT SPINOZU
SATE I SATE MOGAO SAM KOMOTNO GLEDATI
DRUGE BACATI OBLUTKE
DOLE NIZ STENJE MOGAO SAM SASVIM OTICI
NEKUD OTIC DALEKO
MOGAO SAM UMRETI ONAKO SAM U NJENOM
KRILU SAMLJI OD SVIJU
MOGAO SAM SE PRETVORITI U PTICU U VODU
U STENU SVE SAM MOGAO
PRSTE JE IMALA DUGACKE KRHKE BESKRVNE
A HITRE
IGRALI SMO SE BUBA-MARA I SKRIVALICE
SVETLANA IZADJI ETO TE POD STENOM NISAM
VALJDA CORAV
NISAM JA BLESAV HAJDE STA SE KANIS
DOBICES BATINE
KAD JE ONA TRAZILA MOGAO SAM POBECI U
U SAMU REKU NASLA BI ME
NAMIRISE ME KAZE ODMAH POZNA ME DOBRO
NISAM JOJ NIKAD VEROVAO VALJDA JE STALNO
CURILA KROZ PRSTE
VOLELA JE KESTENJE KUPILI SMO GA PO
RONDOU
NOSILA GA JE U SOBU VESALA O KONCICE
VOLELA JE RUZE ONE JESENJE JA SAM JOJ
DONOSIO
KAD SVENU STAVLJALA IH JE U NEKU KUTIJU
PITAO SAM JE STA MISLI O OVOM SVETU VERUJE
LI U KOMUNIZAM
DA LI BI SE MENJALA ZA NATASU ROSTOVU
SVASTA SAM JE PITAO
PONEKAD GLUPO ZNAM JA TO I TE KAKO
PITAO SAM JE DA LI BI VOLELA MALOG SINA
RECIMO PLAVOG
SKAKALA JE OD USHICENJA HOCE HOCE
A ONDA ODJEDNOM PADALA JE U NEKE TUGE
KO MRTVO VOCE
NE SME I NE SME NE BI TO ONA NI ZA
ZIVU GLAVU
VIDI TI NJEGA MISLI TEK TAKO KAO DA JE ONA
PALA S JUPITERA
KO JE TO RECIMO ZUBAC PERA DA BAS ON A
NE NEKO DRUGI
TAMAN POSLA KAO DA JE ON U NAJMANJU RUKU
BRANDO IL TAKVI
GOVORIO SAM JO TI SI GLUPA TI SI PAMETNA
TI SI DJAVO
TI SI ANDJEO SVE SAM JOJ GOVORIO NISTA MI
NIJE VEROVALA
VI STE MUSKARCI RODJENI LAZOVI VI STE HULJE
SVASTA JE GOVORILA
A PADALE SU NAD MOSTAROM NEKE MODRE
KISE
STVARNO SAM VOLEO TU SVETLANU JEDNE
JESENI
KAD BI ZNAO SA KIM SADA SPAVA NE BI
MU GLAVA
NE BI MU GLAVA JAO KAD BI ZNAO KO JE
SADA LJUBI
NE BI MU ZUBI NE BI MU ZUBI JAO KAD BIH
ZNAO KO TO
U MENI BERE KAJSIJE JOS NEDOZRELE
zubac '65
JEDNE JESENI
JAO KAD BIH SADA ZNAO SA KIM SADA SPAVA
NE BI JOJ GLAVA NE BI JOJ GLAVA
JAO KAD BIH ZNAO KO JE SADA LJUBI
NE BI MU ZUBI NE BI MU ZUBI
JAO KAD BIH ZNAO KO TO U MENI BERE
KAJSIJE JOS NEDOZRELE
GOVORIO SAM JOJ TI SI DERISTE TI SI
BALAVICA
SVE SAM JOJ GOVORIO
I PLAKALA JE NA MOJE RUKE NA MOJE RECI
GOVORIO SAM JOJ TI SI ANDJEO TI SI DJAVO
TELO TI ZRELO STA SE PRAVIS SVETICA
A PADALE SU SVU NOC NEKE MODRE KISE
NAD MOSTAROM
NIJE BILO SUNCA NIJE BILO PTICA NICEG
NIJE BILO
PITALA ME JE IMAM LI BRATA STA STUDIRAM
JESAM LI HRVAT VOLIM LI RILKEA SVE ME
JE PITALA
PITALA ME JE DA LI BI MOGAO SA SVAKOM
TAKO SACUVAJ BOZE
DA LI JE VOLIM TIHO JE PITALA
A PADALE SU NAD MOSTAROM NEKE MODRE
KISE
ONA JE BILA RASKOSNO BELA U SOBNOJ TMINI
AL NIJE HTELA TO DA CINI NIJE HTELA
IL NIJE SMELA VRAG BI JOJ ZNAO
JESEN JE TA MRTVA JESEN NA OKNIMA
NJENE OCI PTICA NJENA BEDRA SRNA
IMALA JE MLADEZ MLADEZ JE IMALA
NE SMEM DA KAZEM
IMALA JE MLADEZ MALI LJUBICASTI ILI MI
SE CINI
PITALA ME JE DA LI SAM HRVAT IMAM LI
DEVOJKU
VOLIM LI RILKEA SVE ME JE PITALA
A NA OKNU SU KO BOZICNI ZVONCICI MOGA
DETINJSTVA ZVONILE KAPI
A NOCNA PESMA TEKLA TIHANO NIZ DONJU
MAHALU
EJ SULEJMANA OTHRANILA MAJKA
ONA JE PROSTRLA SVOJE GODINE PO PARKETU
NJENE SU OCI BILE PUNE KAO ZRELE BRESKVE
NJENE SU DOJKE BILE TOPLE KO MALI PSICI
GOVORIO SAM JOJ DA JE GLUPAVA DA SE PRAVI
VAZNA
SVETLANA SVETLANA ZNAS LI TI DA JE
ATOMSKI VEK
DE GOL GAGARIN I KOJESTARIJE SVE SAM
JOJ GOVORIO
ONA JE PLAKALA ONA JE PLAKALA
VODIO SAM JE PO KUJUNDZILUKU PO
ASCINICAMA
SVUDA SAM JE VODIO
U PECINE JE SKRIVAO NA CARDAK NOSIO
POD MOSTOVIMA SE IGRALI ZMURKE NERETVA
ZDREBICA
POD STARIM MOSTOM CRNJANSKOG JOJ
GOVORIO
STO JE DIVAN SAPUTALA JE STO JE DIVAN
KOLENA JOJ CRTAO U VLAZNOM PESKU
SMEJALA SE TAKO VEDRO TAKO NEVINO KO
PRVI LJILJANI
U DZAMIJE JE VODIO KARADJOZ BEG MRTAV
PREMRTAV
POD TESKIM TURBETOM
NA GROB SANTICEV CVECE JE ODNELA MALO
PLAKALA KAO I SVE ZENE
SVUDA SAM JE VODIO
SADA JE OVO LETO
SAD SAM SASVIM DRUGI PISEM NEKE PESME
U JEDNOM LISTU POLA STUPCA ZA PERU ZUPCA
I NISTA VISE
A PADALE SU SVU NOC NAD MOSTAROM NEKE
MODRE KISE
ONA JE BILA RASKOSNO BELA U SOBNOJ TMINI
AL NIJE HTELA TO DA CINI NIJE HTELA
IL NIJE SMELA VRAG BI JOJ ZNAO
NI ONO NEBO NI ONO OBLACJE NI ONE
KROVOVE
BLEDUNJAVO SUNCE IZGLADNELOG DECAKA
NAD MOSTAROM
NE UMEM ZABORAVITI
NI NJENU KOSU NJEN MALI JEZIK KAO JAGODU
NJEN SMEH STO JE UMEO ZABOLETI KAO
KLETVA
ONU MOLITVU U KAPELI NA BELOM BREGU
BOG JE VELIKI GOVORILA JE NADZIVECE NAS
NI ONE TESKE MODRE KISE
O JESEN BESPLODNJA NJENA JESEN
GOVORILA JE O FILMOVIMA O DZEMSU DINU
SVE JE GOVORILA MALO TUZNO MALO
PLACLJIVO O KARENJINI
GOVORILA JE KLOJD GRIFITS NE BI UMEO
NI MRAVA ZGAZITI
SMEJAO SAM SE TI SI GLUPA ON JE UBICA
TI SI DETE
NI ONE ULICE ONE PRODAVCE POSLEDNJEG
IZDANJA OSLOBODJENA
NI ONO GROZDJE POLUSVELO U IZLOZIMA NE
UMEM ZABORAVITI
ONU BESPLODNU GORKU JESEN NAD MOSTAROM
ONE KISE
LJUBILA ME JE PO CELE NOCI GRLILA ME I
NISTA VISE
MAJKE MI NISTA DRUGO NISMO
POSLE SU OPET BILA LETA POSLE SU OPET
BILE KISE
JEDNO JEDINO MALO PISMO IZ LJUBLJANE
OTKUD TAMO
NI ONO LISCE PO TROTOARIMA NI ONE DANE
JA VISE NE MOGU JA VISE NE UMEM
IZBRISATI
PISE MI PITA ME CTA RADIM KAKO ZIVIM
IMAM LI DEVOJKU
DA LI IKAD POMISLIM NA NJU NA ONU NASU JESEN
NA ONE KISE
ONA JE I SAD KAZE ISTA KUNE SE BOGOM
POTPUNO ISTA
DA JOJ VERUJEM DA SE SMEJEM DAVNO SAM
DAVNO PROKLEO HRISTA
A I DO NJE MI BAS NIJE STALO KLELA SE
NE KLELA
MORA SE TAKO NE VREDE LAZI
GOVORIO SAM JOJ O LJERMONTOVU O SAGALU
SVE SAM JOJ GOVORIO
VUKLA JE SA SOBOM NEKU STARU CVAJGOVU
KNJIGU CITALA POPODNE
U KOSI JOJ BILO ZAPRETANO LETO ZUTILO
SUNCA MALO MORA
PRVE JOJ NOCI I KOZA BILA POMALO SLANA
RIBE ZASPALE U NJENOJ KRVI
SMEJALI SMO SE DECACIMA STO SU SKAKALI
SA MOSTOVA ZA CIGARETE
SMEJALI SMO SE JER NIJE LETO A ONI SKACU BAS
SU DECA
GOVORILA JE MOGU UMRETI MOGU DOBITI
UPALU PLUCA
ONDA SU DOLAZILE NJENE CUTNJE DUGE
PREDUGE
MOGAO SAM SLOBODNO MISLITI O SVEMU
RAZBISTRIT SPINOZU
SATE I SATE MOGAO SAM KOMOTNO GLEDATI
DRUGE BACATI OBLUTKE
DOLE NIZ STENJE MOGAO SAM SASVIM OTICI
NEKUD OTIC DALEKO
MOGAO SAM UMRETI ONAKO SAM U NJENOM
KRILU SAMLJI OD SVIJU
MOGAO SAM SE PRETVORITI U PTICU U VODU
U STENU SVE SAM MOGAO
PRSTE JE IMALA DUGACKE KRHKE BESKRVNE
A HITRE
IGRALI SMO SE BUBA-MARA I SKRIVALICE
SVETLANA IZADJI ETO TE POD STENOM NISAM
VALJDA CORAV
NISAM JA BLESAV HAJDE STA SE KANIS
DOBICES BATINE
KAD JE ONA TRAZILA MOGAO SAM POBECI U
U SAMU REKU NASLA BI ME
NAMIRISE ME KAZE ODMAH POZNA ME DOBRO
NISAM JOJ NIKAD VEROVAO VALJDA JE STALNO
CURILA KROZ PRSTE
VOLELA JE KESTENJE KUPILI SMO GA PO
RONDOU
NOSILA GA JE U SOBU VESALA O KONCICE
VOLELA JE RUZE ONE JESENJE JA SAM JOJ
DONOSIO
KAD SVENU STAVLJALA IH JE U NEKU KUTIJU
PITAO SAM JE STA MISLI O OVOM SVETU VERUJE
LI U KOMUNIZAM
DA LI BI SE MENJALA ZA NATASU ROSTOVU
SVASTA SAM JE PITAO
PONEKAD GLUPO ZNAM JA TO I TE KAKO
PITAO SAM JE DA LI BI VOLELA MALOG SINA
RECIMO PLAVOG
SKAKALA JE OD USHICENJA HOCE HOCE
A ONDA ODJEDNOM PADALA JE U NEKE TUGE
KO MRTVO VOCE
NE SME I NE SME NE BI TO ONA NI ZA
ZIVU GLAVU
VIDI TI NJEGA MISLI TEK TAKO KAO DA JE ONA
PALA S JUPITERA
KO JE TO RECIMO ZUBAC PERA DA BAS ON A
NE NEKO DRUGI
TAMAN POSLA KAO DA JE ON U NAJMANJU RUKU
BRANDO IL TAKVI
GOVORIO SAM JO TI SI GLUPA TI SI PAMETNA
TI SI DJAVO
TI SI ANDJEO SVE SAM JOJ GOVORIO NISTA MI
NIJE VEROVALA
VI STE MUSKARCI RODJENI LAZOVI VI STE HULJE
SVASTA JE GOVORILA
A PADALE SU NAD MOSTAROM NEKE MODRE
KISE
STVARNO SAM VOLEO TU SVETLANU JEDNE
JESENI
KAD BI ZNAO SA KIM SADA SPAVA NE BI
MU GLAVA
NE BI MU GLAVA JAO KAD BI ZNAO KO JE
SADA LJUBI
NE BI MU ZUBI NE BI MU ZUBI JAO KAD BIH
ZNAO KO TO
U MENI BERE KAJSIJE JOS NEDOZRELE
zubac '65
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#645
MOJ OTAC
Ljubivoje Ršumović
Moj otac nije samo srednje slovo
Nego i srednje srce
I srednji bol
Kada o sebi prica
Cicijasi
Pusta da se nasladjuje
I pretpostavlja
Kada cuti
Bogato cuti
Moj otac zivi u kuci bez avlije
Svako moze doci i otici
Kad zazeli
Doneti i odneti savet
Moj otac svaciju slusa
Ali svoju svidja
Nema uzrecica
I nikome se ne izvinjava
Sve sto za sest dana uradi
Sedmog se u praznik pretvara
Moj otac nije samo srednje slovo
Izmedju mene i porekla
Nego i srednji bol
Sunce na zalasku
Ljubivoje Ršumović
Moj otac nije samo srednje slovo
Nego i srednje srce
I srednji bol
Kada o sebi prica
Cicijasi
Pusta da se nasladjuje
I pretpostavlja
Kada cuti
Bogato cuti
Moj otac zivi u kuci bez avlije
Svako moze doci i otici
Kad zazeli
Doneti i odneti savet
Moj otac svaciju slusa
Ali svoju svidja
Nema uzrecica
I nikome se ne izvinjava
Sve sto za sest dana uradi
Sedmog se u praznik pretvara
Moj otac nije samo srednje slovo
Izmedju mene i porekla
Nego i srednji bol
Sunce na zalasku
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#646
pa WTF is -- From the John Springer Collection/CorbisJessie B wrote:Sto te bona zadeveradanas wrote:zadevera me jessie, ovo je bilo u VF nedavno...
Ovo je iz januarskog broja
kad je clanak iz VF
jes, sviju mi, sta citala -- ja listala edit -- skontala
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#648
Boris Dežulović
Rado ne ide hrvat u vojnike
Konobarica će donijeti turu vitaminskih koktela od limete i prašnika runolista, svatko će glasno srknuti po jedan gutljaj kroz zelenu slamku, i zavladat će neugodna tišina. Muškarci za šankom buljit će u natpis "Hvala što ne nosite smeđe kravate na plave sakoe", dok jedan od njih konačno ne progovori.
- Prašnik runolista... to me podsjeća na tim bilding na Velebitu. Egzekjutiv menadžer nas izveo iz landrovera i ubrao runolist, pa mi ga uvalio u ruku i veli: prodaj mi ovaj cvijet.
- Prodaj mi ovaj cvijet?! - zapitat će drugi, tek da nešto kaže.
- Aha. Veli: da vidim kako ćeš me uvjeriti da ga kupim.
Nitko neće pretjerano obraćati pažnju na njihov razgovor. Čut će se samo naizmjenično srkanje.
- A gdje si služio tim bilding? - prekinut će sad šutnju treći.
- Senj-Paklenica, srpanjska dvije tisuće osme.
- Nemoj zajebavat?! - trgnut će se ovaj, iznenada zainteresiran. - Koji rod?
- Ti-mobajl, kriejtiv menadžment.
- Ja sam bio listopadska.
- Ti-mobajl?
- Aha. Mi smo bili na Pagu. Jel vama u hjuman risoursiz bio Ćulibrk?
- Kako nije, strašni Ćula. Svako jutro Rahmanjinov i nescafe s vanilijom, sjećaš se?
- I ne dao ti bog da staviš šećer ili hladno mlijeko. Odmah za kaznu rastavi, sastavi i nadogradi aj-foun, pa mu podigni hardver.
- Da, da, aj-foun, kako si se toga sjetio?! To su bila vremena...
- Aha. Danas klinci i ne znaju šta je tim bilding. Nisu oni u životu digli ništa teže od tri gigabajta sa Ju-tjuba.
- Pih, kriejtiv menadžment! - začut će se iznenada prezriv glas s dna šanka, gdje će najstariji među njima zamišljeno vrtjeti slamku u praznoj čaši.
- A gdje si ti služio? - okrenut će se prema starome onaj prvi.
- Šuti - prekinut će ga kolega. - On je bio u specijalcima. Biznis lideršip, kod Džeka Velča.
- Zelena beretka, ha? - uzvratit će razdražljivo drčni creative manager. - Mala, daj lideru jedan poslovni fajv o klok s mlijekom.
- Ne, hvala - neće se ni osvrnuti Welchov veteran, umorno vadeći iz sakoa svoj BlackBerry.
- Halo, lideru, misliš da te se bojim?! - nastavit će provocirati onaj. - Brrrr, evo sam se živ usro!
- Gospodine, molim vas da ne psujete - strogo će upozoriti konobarica, i šankom će opet zavladati tišina, prekidana tek srkanjem i brujanjem električnog sokovnika.
Tako će za koju godinu - boje se stražari nacionalne muškosti - izgledati muške ćakule u hrvatskim mliječnim restoranima. Zaista, o čemu će muškarci razgovarati kad se podnapiju, čime će nedorasli mužjaci impresionirati od dosade obnevidjele ženke kad više ne bude klasičnih vojničkih priča s mirisom jutarnjeg gulaša i nožnih gljivica? Kad ne bude više najboljeg prijatelja iz Županje i strašnog poručnika Mrkog, kad ne bude one budale iz Otočca što mu je u čizmu ispraznio teglu majoneze i ludog Pitona iz Krnjaka što je veseljka mogao izdrkati tako da se spermom dobaci do stropa?
Za koji dan na odsluženje vojnog roka kreće posljednja generacija hrvatskih regruta. S kolodvora hrvatskih gradova, ispraćeni Fabijanom, Žankom, Thompsonom i ostalim muzičkim željama šire obitelji, otići će zbunjeni dječaci, da bi pred sljedeće proljeće u zagrljaj uplakanim majkama stigli neobrijani gelipteri važnih izraza lica, posljednji naraštaj čuvara vojničkih mitova.
Doskora će njihove dosadne priče postati nerazumljive poput priča ostarjelih kolekcionara gramofonskih ploča, vojnik će postati profesija kao i svaka druga, tražit će Hrvatska vojska novinskim oglasima tenkiste s položenim vozačkim ispitom i generale sa završenom obrtničkom školom, i nitko se više neće sjećati vremena kad je sva muška čeljad u državi nakon mature trpana u druge razrede prljavih vlakova i deportirana u sive logore na drugom kraju države, takozvane vojarne, gdje su ih učili kako se pravilno i na koju stranu vojnik baca kad na primjer primjera američki/ruski/njemački/albanski/srpski ili koji već agresor baci na nas atomsku bombu.
Ne čeka nas baš svijetla budućnost, upozoravaju stražari nacionalne muškosti, zabrinuti za mladiće koji će bez nemilosrdnog drila i jutarnjih kaljenja na zaleđenim poligonima starih austrijskih i jugoslavenskih kasarni jednostavno ostati ono što su bili prije nego što su stasali za uniformu: pičkice. Iz muške perspektive, naime, budućnost Hrvatske je prilično ružičasta.
Tko nije za vojsku, nije ni za ženu - govorilo se nekad, i nije to bila zajebancija. Prašinari Jugoslavenske narodne armije mogu vam posvjedočiti, svatko od njih imao je u vodu onog boležljivog jadnika iz Vladičinog Hana što ga je okrutna liječnička komisija proglasila nesposobnim, pa je godinama, svakih nekoliko mjeseci, dolazio na kapiju i molio da ga prime u vojsku, da ne sramoti oca i da bi se mogao ženiti. Zelena knjižica s pečatom vojne pošte bila je administrativni certifikat muškosti, i tek nakon toga golobrada, bespolna mamina maza pretvarala se u rasnog balkanskog mužjaka, tek kao ovjereni muškarac koji zna rastaviti pušku M-48 mogao je naš Muškarac udariti majku kad mu donese hladni kakao.
- Zlato mamino postalo je muškarac - orosile bi se staroj majci oči od neke nejasne tuge, kao da je s ona prednja dva zuba zauvijek izgubila i sina. A otac, nadut od silnog ponosa, ponudio bi svome junaku prvu cigaretu.
Eh da, tako je to bilo - pričat će još neko vrijeme sa sjetom posljednji hrvatski muškarci, gledajući maloljetne kretene kako nakon srednje škole zgubidane po internetu i ratuju na WarCraftu, umjesto da se u nekoj ličkoj kasarni, na jutarnjoj magli, goli do pasa peru studenom vodom, jedu tiranosauretinu iz konzerve, trče s dvadeset pet kilograma teškom stanicom na leđima i bjesomučno u blatnom jarku vrte ručicu induktorskog telefona, dok narednik galami: "Jer šta, pametnjakoviću? Šta na primjer primjera ako zona neprijateljskog djelovanja nije pokrivena signalom Ti-mobajla?!!?"
Eh da, tako je to bilo u vrijeme kad je vojska od nas pravila ljude. Zato je, ako se mene pita, hrvatska Vlada ipak pomalo brzopleto donijela odluku o ukidanju obaveznog vojnog roka: posve je, naime, nejasno koji će državni resor sada biti zadužen za to. Za pravljenje ljudi. Nećete mi valjda reći da će to biti Ministarstvo znanosti i obrazovanja, i da će nam fakulteti od djece praviti ljude? Ne prave se ljudi preko noći, kazat će vam prvoborci što su ono JNA NIŠ 1981 na podlaktici prepravljali u BOJNA DRNIŠ 19-8-1991, mada bi se vi, civilna laičad, zakleli da su vas roditelji napravili upravo preko noći.
Vojska će od tebe napraviti čovjeka - druga je klasična teza koju smo bar jednom kao golobrade pičkice čuli svi mi što smo odrasli prije nego je došla vladavina civila, takozvana civilizacija. Vojska će od tebe napraviti čovjeka - rekao bi i meni otac, nakon svakog bezuspješnog pokušaja da me uljudi i ošiša, i danas, kad razmišljam o tome, znam da je bio u pravu.
U vojsci sam prvi put u životu pospremio svoj krevet i složio čarape i cipele, ali i popio prvu rakiju i zapalio prvu cigaretu. Prvi put sam bacio nož i pucao iz vatrenog oružja, prvi put se potukao, samo u tih godinu dana ja - beznadno cijepljen od svakog oblika nasilja - znao sam dočekivati jutra krvavih usta, u jarku pokraj kafane Drumski raj u Svilajncu.
Vojska je od mene napravila čovjeka, mada nekako do pola, jer nikad poslije nisam ni pucao niti se potukao, a bogami ni pospremio krevet. Bit će da je to zato što sam upisao fakultet i nikad nisam odslužio ona tri dodatna mjeseca. I priznajem, osjećam se nekako posramljeno okružen za šankom tetoviranim muškarčinama od kojih je vojska istesala ljude što se svako jutro tuširaju, briju i pospremaju krevet, sami peru gaće i peglaju košulje, vrijedne dakle muže što barem jednom tjedno pokupe pikavce oko kuće, u vrtu slažu kamenje u obliku srca i četkicom za zube lašte parket u dnevnoj sobi.
Pa ako je vojska od nas pravila takve ljude, mislim se ja sada, ako je sve ove ljude oko nas napravila vojska - ako je vojska dakle ljudima napravila i Ratka Mladića i Arkana, i Šljivančanina i Milu Mrkšića, i Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, i Merčepa i Glavaša, i Gotovinu i Norca, i Ramba i Muniba Suljića, ako su svi oni jednom davno bili prestrašeni dječaci pred strogim vodnikom iz Novog Pazara, ako su onog mladog, perspektivnog poručnika što je nožem izbo zaručnicu čovjekom napravili ni manje ni više nego vrhunski proizvođači ljudi iz američkog West Pointa, ako je vojska napravila čovjeka i od svakog onog guštera iz Pule, Niša, Bileće, Batajnice, Dračevca i Kukuzovca što je u vojsci naučio rukovati puškom i nožem, zavrtati vratove, lomiti ruke i biti jači od zaručnice, žene, djeteta i ostalih civilnih nametnika - možda je ipak bolje da se vojsci jednom za svagda oduzme licenca za pravljenje ljudi. I da se vratimo tradicionalnijim načinima. Onim preko noći.
Pa ako se i pokaže da ne može od naše djece nitko napraviti čovjeka onako kako su to znali narednici, satnici i generali, možda će nam, razmislite i vi, ipak biti bolje bez ljudi.
Nisam, naime, siguran da će nam sinove ljudima napraviti i odrješiti narednici iz telekomunikacijskih korporacija na surovim team buildinzima, berući gljive na Sljemenu i runoliste na Velebitu. Mada, i za to postoji rješenje.
- Ti-mobajl, ha? - pitat će junak s početka priče u wellness centru vaše milo dijete, naočitog bilmeza s velikim ružičastim slovom T tetoviranim preko cijelih leđa. - Služio si u Ti-mobajlu?
- Tko, ja? - zbunit će se vaše čedo.
- Aha. Jel još strašni Ćulibrk u hjuman risoursiz?
- Nemam pojma - reći će mladić. - Ja sam u bodi advertajzingu.
- Šta je to? Nešto kao čovjek sendvič?
- Aha. Civilno služenje tim bildinga.
Rado ne ide hrvat u vojnike
Konobarica će donijeti turu vitaminskih koktela od limete i prašnika runolista, svatko će glasno srknuti po jedan gutljaj kroz zelenu slamku, i zavladat će neugodna tišina. Muškarci za šankom buljit će u natpis "Hvala što ne nosite smeđe kravate na plave sakoe", dok jedan od njih konačno ne progovori.
- Prašnik runolista... to me podsjeća na tim bilding na Velebitu. Egzekjutiv menadžer nas izveo iz landrovera i ubrao runolist, pa mi ga uvalio u ruku i veli: prodaj mi ovaj cvijet.
- Prodaj mi ovaj cvijet?! - zapitat će drugi, tek da nešto kaže.
- Aha. Veli: da vidim kako ćeš me uvjeriti da ga kupim.
Nitko neće pretjerano obraćati pažnju na njihov razgovor. Čut će se samo naizmjenično srkanje.
- A gdje si služio tim bilding? - prekinut će sad šutnju treći.
- Senj-Paklenica, srpanjska dvije tisuće osme.
- Nemoj zajebavat?! - trgnut će se ovaj, iznenada zainteresiran. - Koji rod?
- Ti-mobajl, kriejtiv menadžment.
- Ja sam bio listopadska.
- Ti-mobajl?
- Aha. Mi smo bili na Pagu. Jel vama u hjuman risoursiz bio Ćulibrk?
- Kako nije, strašni Ćula. Svako jutro Rahmanjinov i nescafe s vanilijom, sjećaš se?
- I ne dao ti bog da staviš šećer ili hladno mlijeko. Odmah za kaznu rastavi, sastavi i nadogradi aj-foun, pa mu podigni hardver.
- Da, da, aj-foun, kako si se toga sjetio?! To su bila vremena...
- Aha. Danas klinci i ne znaju šta je tim bilding. Nisu oni u životu digli ništa teže od tri gigabajta sa Ju-tjuba.
- Pih, kriejtiv menadžment! - začut će se iznenada prezriv glas s dna šanka, gdje će najstariji među njima zamišljeno vrtjeti slamku u praznoj čaši.
- A gdje si ti služio? - okrenut će se prema starome onaj prvi.
- Šuti - prekinut će ga kolega. - On je bio u specijalcima. Biznis lideršip, kod Džeka Velča.
- Zelena beretka, ha? - uzvratit će razdražljivo drčni creative manager. - Mala, daj lideru jedan poslovni fajv o klok s mlijekom.
- Ne, hvala - neće se ni osvrnuti Welchov veteran, umorno vadeći iz sakoa svoj BlackBerry.
- Halo, lideru, misliš da te se bojim?! - nastavit će provocirati onaj. - Brrrr, evo sam se živ usro!
- Gospodine, molim vas da ne psujete - strogo će upozoriti konobarica, i šankom će opet zavladati tišina, prekidana tek srkanjem i brujanjem električnog sokovnika.
Tako će za koju godinu - boje se stražari nacionalne muškosti - izgledati muške ćakule u hrvatskim mliječnim restoranima. Zaista, o čemu će muškarci razgovarati kad se podnapiju, čime će nedorasli mužjaci impresionirati od dosade obnevidjele ženke kad više ne bude klasičnih vojničkih priča s mirisom jutarnjeg gulaša i nožnih gljivica? Kad ne bude više najboljeg prijatelja iz Županje i strašnog poručnika Mrkog, kad ne bude one budale iz Otočca što mu je u čizmu ispraznio teglu majoneze i ludog Pitona iz Krnjaka što je veseljka mogao izdrkati tako da se spermom dobaci do stropa?
Za koji dan na odsluženje vojnog roka kreće posljednja generacija hrvatskih regruta. S kolodvora hrvatskih gradova, ispraćeni Fabijanom, Žankom, Thompsonom i ostalim muzičkim željama šire obitelji, otići će zbunjeni dječaci, da bi pred sljedeće proljeće u zagrljaj uplakanim majkama stigli neobrijani gelipteri važnih izraza lica, posljednji naraštaj čuvara vojničkih mitova.
Doskora će njihove dosadne priče postati nerazumljive poput priča ostarjelih kolekcionara gramofonskih ploča, vojnik će postati profesija kao i svaka druga, tražit će Hrvatska vojska novinskim oglasima tenkiste s položenim vozačkim ispitom i generale sa završenom obrtničkom školom, i nitko se više neće sjećati vremena kad je sva muška čeljad u državi nakon mature trpana u druge razrede prljavih vlakova i deportirana u sive logore na drugom kraju države, takozvane vojarne, gdje su ih učili kako se pravilno i na koju stranu vojnik baca kad na primjer primjera američki/ruski/njemački/albanski/srpski ili koji već agresor baci na nas atomsku bombu.
Ne čeka nas baš svijetla budućnost, upozoravaju stražari nacionalne muškosti, zabrinuti za mladiće koji će bez nemilosrdnog drila i jutarnjih kaljenja na zaleđenim poligonima starih austrijskih i jugoslavenskih kasarni jednostavno ostati ono što su bili prije nego što su stasali za uniformu: pičkice. Iz muške perspektive, naime, budućnost Hrvatske je prilično ružičasta.
Tko nije za vojsku, nije ni za ženu - govorilo se nekad, i nije to bila zajebancija. Prašinari Jugoslavenske narodne armije mogu vam posvjedočiti, svatko od njih imao je u vodu onog boležljivog jadnika iz Vladičinog Hana što ga je okrutna liječnička komisija proglasila nesposobnim, pa je godinama, svakih nekoliko mjeseci, dolazio na kapiju i molio da ga prime u vojsku, da ne sramoti oca i da bi se mogao ženiti. Zelena knjižica s pečatom vojne pošte bila je administrativni certifikat muškosti, i tek nakon toga golobrada, bespolna mamina maza pretvarala se u rasnog balkanskog mužjaka, tek kao ovjereni muškarac koji zna rastaviti pušku M-48 mogao je naš Muškarac udariti majku kad mu donese hladni kakao.
- Zlato mamino postalo je muškarac - orosile bi se staroj majci oči od neke nejasne tuge, kao da je s ona prednja dva zuba zauvijek izgubila i sina. A otac, nadut od silnog ponosa, ponudio bi svome junaku prvu cigaretu.
Eh da, tako je to bilo - pričat će još neko vrijeme sa sjetom posljednji hrvatski muškarci, gledajući maloljetne kretene kako nakon srednje škole zgubidane po internetu i ratuju na WarCraftu, umjesto da se u nekoj ličkoj kasarni, na jutarnjoj magli, goli do pasa peru studenom vodom, jedu tiranosauretinu iz konzerve, trče s dvadeset pet kilograma teškom stanicom na leđima i bjesomučno u blatnom jarku vrte ručicu induktorskog telefona, dok narednik galami: "Jer šta, pametnjakoviću? Šta na primjer primjera ako zona neprijateljskog djelovanja nije pokrivena signalom Ti-mobajla?!!?"
Eh da, tako je to bilo u vrijeme kad je vojska od nas pravila ljude. Zato je, ako se mene pita, hrvatska Vlada ipak pomalo brzopleto donijela odluku o ukidanju obaveznog vojnog roka: posve je, naime, nejasno koji će državni resor sada biti zadužen za to. Za pravljenje ljudi. Nećete mi valjda reći da će to biti Ministarstvo znanosti i obrazovanja, i da će nam fakulteti od djece praviti ljude? Ne prave se ljudi preko noći, kazat će vam prvoborci što su ono JNA NIŠ 1981 na podlaktici prepravljali u BOJNA DRNIŠ 19-8-1991, mada bi se vi, civilna laičad, zakleli da su vas roditelji napravili upravo preko noći.
Vojska će od tebe napraviti čovjeka - druga je klasična teza koju smo bar jednom kao golobrade pičkice čuli svi mi što smo odrasli prije nego je došla vladavina civila, takozvana civilizacija. Vojska će od tebe napraviti čovjeka - rekao bi i meni otac, nakon svakog bezuspješnog pokušaja da me uljudi i ošiša, i danas, kad razmišljam o tome, znam da je bio u pravu.
U vojsci sam prvi put u životu pospremio svoj krevet i složio čarape i cipele, ali i popio prvu rakiju i zapalio prvu cigaretu. Prvi put sam bacio nož i pucao iz vatrenog oružja, prvi put se potukao, samo u tih godinu dana ja - beznadno cijepljen od svakog oblika nasilja - znao sam dočekivati jutra krvavih usta, u jarku pokraj kafane Drumski raj u Svilajncu.
Vojska je od mene napravila čovjeka, mada nekako do pola, jer nikad poslije nisam ni pucao niti se potukao, a bogami ni pospremio krevet. Bit će da je to zato što sam upisao fakultet i nikad nisam odslužio ona tri dodatna mjeseca. I priznajem, osjećam se nekako posramljeno okružen za šankom tetoviranim muškarčinama od kojih je vojska istesala ljude što se svako jutro tuširaju, briju i pospremaju krevet, sami peru gaće i peglaju košulje, vrijedne dakle muže što barem jednom tjedno pokupe pikavce oko kuće, u vrtu slažu kamenje u obliku srca i četkicom za zube lašte parket u dnevnoj sobi.
Pa ako je vojska od nas pravila takve ljude, mislim se ja sada, ako je sve ove ljude oko nas napravila vojska - ako je vojska dakle ljudima napravila i Ratka Mladića i Arkana, i Šljivančanina i Milu Mrkšića, i Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, i Merčepa i Glavaša, i Gotovinu i Norca, i Ramba i Muniba Suljića, ako su svi oni jednom davno bili prestrašeni dječaci pred strogim vodnikom iz Novog Pazara, ako su onog mladog, perspektivnog poručnika što je nožem izbo zaručnicu čovjekom napravili ni manje ni više nego vrhunski proizvođači ljudi iz američkog West Pointa, ako je vojska napravila čovjeka i od svakog onog guštera iz Pule, Niša, Bileće, Batajnice, Dračevca i Kukuzovca što je u vojsci naučio rukovati puškom i nožem, zavrtati vratove, lomiti ruke i biti jači od zaručnice, žene, djeteta i ostalih civilnih nametnika - možda je ipak bolje da se vojsci jednom za svagda oduzme licenca za pravljenje ljudi. I da se vratimo tradicionalnijim načinima. Onim preko noći.
Pa ako se i pokaže da ne može od naše djece nitko napraviti čovjeka onako kako su to znali narednici, satnici i generali, možda će nam, razmislite i vi, ipak biti bolje bez ljudi.
Nisam, naime, siguran da će nam sinove ljudima napraviti i odrješiti narednici iz telekomunikacijskih korporacija na surovim team buildinzima, berući gljive na Sljemenu i runoliste na Velebitu. Mada, i za to postoji rješenje.
- Ti-mobajl, ha? - pitat će junak s početka priče u wellness centru vaše milo dijete, naočitog bilmeza s velikim ružičastim slovom T tetoviranim preko cijelih leđa. - Služio si u Ti-mobajlu?
- Tko, ja? - zbunit će se vaše čedo.
- Aha. Jel još strašni Ćulibrk u hjuman risoursiz?
- Nemam pojma - reći će mladić. - Ja sam u bodi advertajzingu.
- Šta je to? Nešto kao čovjek sendvič?
- Aha. Civilno služenje tim bildinga.
-
aNTropocentrio
- Posts: 1053
- Joined: 01/07/2006 12:05
- Location: zapadni krak Mliječnog puta
#649
Nikolaj V. Bajtov
ŠREDINGEROVA MAČKA
Dospeo sam na spisak posmatrača Mačke. "Jedna smena traje dva sata. Da je duža – nastupio bi zamor i posmatranje bi oslabilo. Između smena je čitav dan – rečeno mi je. – Koliko smena možete da odradite? – Pa ne znam... – rekao sam (stvarno nisam znao svoje mogućnosti). – Možda oko nedelju dana... Sedam smena... Maksimum deset. A koliko se plaća?"
Čovek u pregrejanoj prostoriji zavalio se na naslon fotelje. Već skinuta i izgužvana kravata ležala je na poliranoj dasci stola, gde osim nje i telefona više ničega nije bilo.
– Zar vi niste iz Lige Povratnog Vremena? – začudi se čovek, podigavši na mene kosmate, znojave obrve.
– Ne, došao sam za svoj račun – rekoh suvo, ne upuštajući se u detalje.
Nekoliko sekundi je razmišljao, ali ga moja situacija nije obeshrabrila.
– U tom slučaju, Asocijacija može da vam plati deset dolara na sat. Da li vam odgovara?
– Mislim... da... – rekoh, brzo se preračunavajući uz sumnju da li ću imati para za povratak.
– Naša Asocijacija je siromašna – čovek saosećajno raširi ruke – trudimo se da produžimo Mačkin život, ali što duže traje, to je interesovanje javnosti manje, sve je teže naći sponzore. Nemojte zaboraviti da je Šredingerova Mačka smeštena u ovu komoru i podvrgnuta neprekidnom posmatranju pre čitavih pedeset godina. Tako da je pravo čudo što još uvek ima entuzijasta, poput vas...
On baci pogled na mene. Ja smerno pognuh glavu.
Narednog dana su me odveli do prozora kraj koga je trebalo na dva sata da zamenim prethodnog posmatrača, mlađeg čoveka retke žućkaste brade. Dok je Mačka ležala u komori i spavala, on nije skidao oči s nje. "Da li ste spremni?" – upita me, ne okrećući glavu prema meni. "Ne baš. Hteo bih da znam šta tačno teba da radim" – rekoh. "Treba samo pažljivo da gledate na Mačku, da ni na trenutak ne skinete pogled s nje. Ništa više. Pa? Da li gledate?" – "Da, gledam – rekoh. – Samo, molim vas, nemojte odmah otići, objasnite mi još nešto". – "Šta to?" – "Mačka spava?" – "Spava." – "A šta će se desiti ako se probudi?" – "Kako? Zar ne znate?" – zapanji se mladić. "Ne." – "Zar vi niste iz Lige Povratnog Vremena?" – "Nisam. Tu sam po svojoj volji." -"A, tako. Onda naravno ništa ne znate, i treba da vam se kaže... Pa vidite, Mačka ne može da se probudi jer se u komori ništa ne dešava." – "Kako je to moguće?" – "Sasvim jednostavno: pošto se posmatranje ne prekida ni za trenutak, nema ni kolapsa talasnih funkcija. Znači, nema dešavanja. Sve postoji samo kao mogućnost. Mačka može da ugine, i što vreme više odmiče, veća je i verovatnoća tog događaja. Ali ta verovatnoća se nikada neće ostvariti, jer je za njenu realizaciju nužan kolaps talasne funkcije, a on može da nastupi samo u početnom trenutku posmatranja." – "Veoma zanimljivo. – rekoh. – Baš imam sreće što sam učesnik tako jedinstvenog eksperimenta." – "Zaista niste ništa znali?" – moj mladi kolega još uvek nije mogao da poveruje. – "Ma nisam! Časna reč!" – ubeđivao sam ga, ne skidajući pogled sa Mačke. Ona je, sklupčana, spavala. Bila je crna, s belim šapama, ućebanog krzna, kao izjedenog lišajevima, i očito veoma mršava: kosti su joj jadno štrčale iz kože. "Da li je hranite nečim?" – upitah. "Zašto bismo? – spremno odgovori kolega, koji, videvši u meni novajliju, nije žurio da ode. – Ne razumete? To bi bio proces, pokrenulo bi se vreme, počeli bi da se odvijaju svakakvi događaji, pokrenule bi se hemijske reakcije i sve ostalo. Hrana bi počela da se vari i pretvara u ekskremente, oni bi se zatim izbacivali..." – "Ali ipak. Talasna funkcija ne bi mogla da kolabira, pošto posmatranje stalno traje." – "Baš tako. Vidite kako ste dobro razumeli. Tamo ništa ne prodire, u tu komoru, osim neizbežnog posmatračkog pogleda. Zato je tamo vreme stalo. Bilo kakve manipulacije – s Mačkom, s jelom, izlučevinama – neizostavno, čim se podvrgnu posmatranju, unose vremensku nepovratnost..." – "Dozvolite, a zašto mislite – upitah – da je Mačka još uvek živa? Ipak, u pitanju je pedeset godina..." – "Šalite se? Uostalom, očekivao sam to pitanje. Niste još vični da ga ispravno postavite. Šta je to život i šta je to smrt? Mačka – koju vidite pred sobom – predstavlja verovatnu kombinaciju žive i mrtve mačke. U svakom trenutku vremena ona je superpozicija dve talasne funkcije: psi i psi na enti. Ako je psi od t funkcija "žive mačke", koja se kreće iz prošlosti u budućnost uz monotoni rast, i označava verovatnoću njene smrti u datom trenutku, onda je psi od tn – funkcija "mrtve mačke", takođe monotono rastuća, prvoj ususret, to jest iz budućnosti u prošlost, i označava verovatnoću... pa, verovatnoću njenog vaskrnuća, pa da... Hoćete li da zapalite?" – "Bio bih vam zahvalan. Da li pripaljujete?... Dajte i meni... Tako... Dim neće smetati?" – "Puštajte ga sa strane, da vam ne ulazi u oči... Pepeljara je s desne strane, nadohvat ruke. I molim vas, nemojte se zaboraviti dok budete otresali pepeo... Elem, šta sam ono hteo da kažem? Da, superpozicija. Stvar je u tome da dok traje neprekidno posmatranje, nijedna od tih funkcija ne kolabira, to jest te verovatnoće se ne ostvaruju. Možemo samo reći za Mačku da je "ni živa ni mrtva", to jest i živa i mrtva istovremeno, uz određenu verovatnoću ovih stanja... mada i nije baš tako. Pošto je bila živa pre pedeset godina, na početku posmatranja, onda se ni sada, dakako, ništa nije promenilo, jer je vreme u komori zaustavljeno."– "Dozvolite – usprotivih se, prilično začuđen. – Ako tako gledamo na život i smrt, onda sam i ja sam nekakva superpozicija dveju talasnih funkcija? Je li tako? I za mene se, znači, ne može pouzdano tvrditi da li sam živ ili mrtav, već samo s izvesnom dozom verovatnoće?" – "Sasvim tačno! – prihvati moj sabesednik. – Vidite, već ste sve razumeli. Naravno da se o vama ne može reći ništa određeno, sve dok se ne uspostavi posmatranje. Zar nikada niste, na primer, primetili činjenicu da se čovek oseća dobro pa i jeste realno zdrav, sve dok se ne obrati lekaru? Je li tako? No vidite! Treba samo da ode u bolnicu na neko ispitivanje, i već ga sahranjuju. Istina? O čemu se radi? Pa sasvim jasno: čim se uključi posmatranje, talasne funkcije trpe kolaps. Ništa jednostavnije."
Netremice sam gledao na Mačku koja je spavala, i razmišljao. Nemam predstavu o tome šta mačke sanjaju. A san je isto neka vrsta procesa. Najverovatnije ništa ne sanja. I sasvim joj je svejedno da li je živa ili mrtva. Da, Šredinger nije bio lud kada je ovde smestio mačku a ne čoveka: on bi mogao sam na sebe da motri, u slučaju da ne spava i da je pri punoj svesti... Da, to je nesumnjivo važan detalj. Obratih se svom mladom instruktoru:
– Zar to ima veze s lekarima? Smešno. Radi se o tako malim uznemiravanjima i upadima, da se mogu mirno i zanemariti.
– Kako? U poređenju s čim da se zanemare?
– Pa makar i u poređenju sa samoposmatranjem. Eto šta nas neizbežno ubija – upravo samoposmatranje!
– A, imate na umu samorefleksiju? – on živnu i zaklima glavom. – Pa naravno! Sasvim ste u pravu. Ali nemojte zaboraviti da nas samorefleksija ubija samo zato što je isprekidana. Ne možemo da obezbedimo neprekidno samoposmatranje, pažnju nam odvlače druge misli, signali. Ali kada bi se čovek prepustio pomnom samospoznavanju jednom zauvek, onda bi i trenutak smrti za njega predstavljao puku mogućnost: Njegova talasna funkcija izbegla bi kolabirajuću putanju. Suguran sam u to. To je bar jasno!...
– Ne znam – rekoh. – Idite da se odmorite. A ja ću da razmislim.
– Naravno da idem. Svakako. Vratiću se kroz dva sata. Dežuram odmah iza vas, pa ćete mi reći...
– Zar vi dežurate nekoliko puta na dan?
– Da, triput. Odavno sam ovde. Imaju u mene poverenja. Uključuje se malo novih ljudi. Pa, doviđenja.
– Doviđenja – mahnuh mu rukom, ne skidajući pogled s Mačke. On otide, i ja ostadoh sam.
http://en.wikipedia.org/wiki/Schrodingers_cat
ŠREDINGEROVA MAČKA
Dospeo sam na spisak posmatrača Mačke. "Jedna smena traje dva sata. Da je duža – nastupio bi zamor i posmatranje bi oslabilo. Između smena je čitav dan – rečeno mi je. – Koliko smena možete da odradite? – Pa ne znam... – rekao sam (stvarno nisam znao svoje mogućnosti). – Možda oko nedelju dana... Sedam smena... Maksimum deset. A koliko se plaća?"
Čovek u pregrejanoj prostoriji zavalio se na naslon fotelje. Već skinuta i izgužvana kravata ležala je na poliranoj dasci stola, gde osim nje i telefona više ničega nije bilo.
– Zar vi niste iz Lige Povratnog Vremena? – začudi se čovek, podigavši na mene kosmate, znojave obrve.
– Ne, došao sam za svoj račun – rekoh suvo, ne upuštajući se u detalje.
Nekoliko sekundi je razmišljao, ali ga moja situacija nije obeshrabrila.
– U tom slučaju, Asocijacija može da vam plati deset dolara na sat. Da li vam odgovara?
– Mislim... da... – rekoh, brzo se preračunavajući uz sumnju da li ću imati para za povratak.
– Naša Asocijacija je siromašna – čovek saosećajno raširi ruke – trudimo se da produžimo Mačkin život, ali što duže traje, to je interesovanje javnosti manje, sve je teže naći sponzore. Nemojte zaboraviti da je Šredingerova Mačka smeštena u ovu komoru i podvrgnuta neprekidnom posmatranju pre čitavih pedeset godina. Tako da je pravo čudo što još uvek ima entuzijasta, poput vas...
On baci pogled na mene. Ja smerno pognuh glavu.
Narednog dana su me odveli do prozora kraj koga je trebalo na dva sata da zamenim prethodnog posmatrača, mlađeg čoveka retke žućkaste brade. Dok je Mačka ležala u komori i spavala, on nije skidao oči s nje. "Da li ste spremni?" – upita me, ne okrećući glavu prema meni. "Ne baš. Hteo bih da znam šta tačno teba da radim" – rekoh. "Treba samo pažljivo da gledate na Mačku, da ni na trenutak ne skinete pogled s nje. Ništa više. Pa? Da li gledate?" – "Da, gledam – rekoh. – Samo, molim vas, nemojte odmah otići, objasnite mi još nešto". – "Šta to?" – "Mačka spava?" – "Spava." – "A šta će se desiti ako se probudi?" – "Kako? Zar ne znate?" – zapanji se mladić. "Ne." – "Zar vi niste iz Lige Povratnog Vremena?" – "Nisam. Tu sam po svojoj volji." -"A, tako. Onda naravno ništa ne znate, i treba da vam se kaže... Pa vidite, Mačka ne može da se probudi jer se u komori ništa ne dešava." – "Kako je to moguće?" – "Sasvim jednostavno: pošto se posmatranje ne prekida ni za trenutak, nema ni kolapsa talasnih funkcija. Znači, nema dešavanja. Sve postoji samo kao mogućnost. Mačka može da ugine, i što vreme više odmiče, veća je i verovatnoća tog događaja. Ali ta verovatnoća se nikada neće ostvariti, jer je za njenu realizaciju nužan kolaps talasne funkcije, a on može da nastupi samo u početnom trenutku posmatranja." – "Veoma zanimljivo. – rekoh. – Baš imam sreće što sam učesnik tako jedinstvenog eksperimenta." – "Zaista niste ništa znali?" – moj mladi kolega još uvek nije mogao da poveruje. – "Ma nisam! Časna reč!" – ubeđivao sam ga, ne skidajući pogled sa Mačke. Ona je, sklupčana, spavala. Bila je crna, s belim šapama, ućebanog krzna, kao izjedenog lišajevima, i očito veoma mršava: kosti su joj jadno štrčale iz kože. "Da li je hranite nečim?" – upitah. "Zašto bismo? – spremno odgovori kolega, koji, videvši u meni novajliju, nije žurio da ode. – Ne razumete? To bi bio proces, pokrenulo bi se vreme, počeli bi da se odvijaju svakakvi događaji, pokrenule bi se hemijske reakcije i sve ostalo. Hrana bi počela da se vari i pretvara u ekskremente, oni bi se zatim izbacivali..." – "Ali ipak. Talasna funkcija ne bi mogla da kolabira, pošto posmatranje stalno traje." – "Baš tako. Vidite kako ste dobro razumeli. Tamo ništa ne prodire, u tu komoru, osim neizbežnog posmatračkog pogleda. Zato je tamo vreme stalo. Bilo kakve manipulacije – s Mačkom, s jelom, izlučevinama – neizostavno, čim se podvrgnu posmatranju, unose vremensku nepovratnost..." – "Dozvolite, a zašto mislite – upitah – da je Mačka još uvek živa? Ipak, u pitanju je pedeset godina..." – "Šalite se? Uostalom, očekivao sam to pitanje. Niste još vični da ga ispravno postavite. Šta je to život i šta je to smrt? Mačka – koju vidite pred sobom – predstavlja verovatnu kombinaciju žive i mrtve mačke. U svakom trenutku vremena ona je superpozicija dve talasne funkcije: psi i psi na enti. Ako je psi od t funkcija "žive mačke", koja se kreće iz prošlosti u budućnost uz monotoni rast, i označava verovatnoću njene smrti u datom trenutku, onda je psi od tn – funkcija "mrtve mačke", takođe monotono rastuća, prvoj ususret, to jest iz budućnosti u prošlost, i označava verovatnoću... pa, verovatnoću njenog vaskrnuća, pa da... Hoćete li da zapalite?" – "Bio bih vam zahvalan. Da li pripaljujete?... Dajte i meni... Tako... Dim neće smetati?" – "Puštajte ga sa strane, da vam ne ulazi u oči... Pepeljara je s desne strane, nadohvat ruke. I molim vas, nemojte se zaboraviti dok budete otresali pepeo... Elem, šta sam ono hteo da kažem? Da, superpozicija. Stvar je u tome da dok traje neprekidno posmatranje, nijedna od tih funkcija ne kolabira, to jest te verovatnoće se ne ostvaruju. Možemo samo reći za Mačku da je "ni živa ni mrtva", to jest i živa i mrtva istovremeno, uz određenu verovatnoću ovih stanja... mada i nije baš tako. Pošto je bila živa pre pedeset godina, na početku posmatranja, onda se ni sada, dakako, ništa nije promenilo, jer je vreme u komori zaustavljeno."– "Dozvolite – usprotivih se, prilično začuđen. – Ako tako gledamo na život i smrt, onda sam i ja sam nekakva superpozicija dveju talasnih funkcija? Je li tako? I za mene se, znači, ne može pouzdano tvrditi da li sam živ ili mrtav, već samo s izvesnom dozom verovatnoće?" – "Sasvim tačno! – prihvati moj sabesednik. – Vidite, već ste sve razumeli. Naravno da se o vama ne može reći ništa određeno, sve dok se ne uspostavi posmatranje. Zar nikada niste, na primer, primetili činjenicu da se čovek oseća dobro pa i jeste realno zdrav, sve dok se ne obrati lekaru? Je li tako? No vidite! Treba samo da ode u bolnicu na neko ispitivanje, i već ga sahranjuju. Istina? O čemu se radi? Pa sasvim jasno: čim se uključi posmatranje, talasne funkcije trpe kolaps. Ništa jednostavnije."
Netremice sam gledao na Mačku koja je spavala, i razmišljao. Nemam predstavu o tome šta mačke sanjaju. A san je isto neka vrsta procesa. Najverovatnije ništa ne sanja. I sasvim joj je svejedno da li je živa ili mrtva. Da, Šredinger nije bio lud kada je ovde smestio mačku a ne čoveka: on bi mogao sam na sebe da motri, u slučaju da ne spava i da je pri punoj svesti... Da, to je nesumnjivo važan detalj. Obratih se svom mladom instruktoru:
– Zar to ima veze s lekarima? Smešno. Radi se o tako malim uznemiravanjima i upadima, da se mogu mirno i zanemariti.
– Kako? U poređenju s čim da se zanemare?
– Pa makar i u poređenju sa samoposmatranjem. Eto šta nas neizbežno ubija – upravo samoposmatranje!
– A, imate na umu samorefleksiju? – on živnu i zaklima glavom. – Pa naravno! Sasvim ste u pravu. Ali nemojte zaboraviti da nas samorefleksija ubija samo zato što je isprekidana. Ne možemo da obezbedimo neprekidno samoposmatranje, pažnju nam odvlače druge misli, signali. Ali kada bi se čovek prepustio pomnom samospoznavanju jednom zauvek, onda bi i trenutak smrti za njega predstavljao puku mogućnost: Njegova talasna funkcija izbegla bi kolabirajuću putanju. Suguran sam u to. To je bar jasno!...
– Ne znam – rekoh. – Idite da se odmorite. A ja ću da razmislim.
– Naravno da idem. Svakako. Vratiću se kroz dva sata. Dežuram odmah iza vas, pa ćete mi reći...
– Zar vi dežurate nekoliko puta na dan?
– Da, triput. Odavno sam ovde. Imaju u mene poverenja. Uključuje se malo novih ljudi. Pa, doviđenja.
– Doviđenja – mahnuh mu rukom, ne skidajući pogled s Mačke. On otide, i ja ostadoh sam.
http://en.wikipedia.org/wiki/Schrodingers_cat
-
black
- Posts: 18556
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#650
Urota umjetnosti
Jean Baudrillard
Ako se u okolnoj pornografiji izgubila iluzija želje, u suvremenoj se umjetnosti izgubila želja iluzije. Pornografija više ništa ne ostavlja želji. Nakon orgije i oslobađanja svih želja, prešli smo u transseksualno u smislu transparentnosti seksa, u znakove i slike što brišu svaku tajnu i svaku dvosmislenost. Transseksualno, u smislu u kojemu ono više nema nikakve veze s iluzijom želje, nego s hiperrealnošcu slike.Jednako tako, i umjetnost je izgubila želju iluzije u korist uzdizanja svih stvari u estetsku banalnost, i ona je dakle postala transestetskom. Za umjetnost, orgija se moderniteta sastojala u radosti dekonstrukcije objekta reprezentacije. Za to je vrijeme estetska iluzija još veoma mocna, kao što je za seks mocna iluzija želje. Energiji seksualne razlike koja se nalazi u svim oblicima želje, odgovara u umjetnosti energija disocijacije realiteta (kubizam, apstrakcija, ekspresionizam), i jedna i druga, međutim, odgovaraju volji za svladavanjem tajnosti želje i tajnosti predmeta. I to sve do nestanka tih dviju snažnih konfiguracija – scene želje i scene iluzije – u korist iste transseksualne i transestetske opscenosti – opscenosti vidljivosti i transparentnosti neumitne u svim stvarima. U realitetu nema više pornografije koja se kao takva može odrediti, zato što je pornografija virtualno posvuda i zato što je bit pornografije prešla u sve tehnike vizualnog i televizijskog.No možda mi u biti samo igramo komediju umjetnosti, isto kao što su ostala društva igrala komediju ideologije, kao što se, primjerice, talijansko društvo (ali ono nije jedino) igra komedije vlasti ili kao što mi igramo komediju pornografije u opscenim reklamama sa slikama ženskog tijela. Taj neprestani striptiz, te fantazme otvorenog seksa, ta seksualna ucjena – da je sve to istinito – bila bi doista nepodnošljiva. No, srecom, odvec je sve to lijepo da bi bilo istinito. Transparentnost je odvec površna da bi bila istinita. Što se tice umjetnosti, ona je odvec površna da bi bila nešto ništavno. Mora da ispod toga postoji neka tajna. To je kao anamorfoza: mora postojati kut pod kojim citavo to beskorisno inzistiranje na seksu i znacima dobiva svoj smisao, ali za sada nam ne ostaje ništa drugo doli živjeti ga u ironicnoj ravnodušnosti. Tko zna, možda u toj irealnosti pornografije i u toj beznacajnosti umjetnosti postoji neka zagonetka u negativu, neka filigranska tajna ili možda ironicni oblik našega usuda? Ukoliko sve postane odviše evidentnim da bi bilo istinitim, možda ce ostati neka šansa za iluziju? Što se krije iza ovoga lažnog, transparentnog svijeta? Neka druga vrsta inteligencije ili konacna lobotomija? Umjetnost (moderna) mogla je biti dio uklete strane time što je bila jedna vrsta dramaticne alternative realnosti, time što je prevodila upad irealnog u realno. No što još umjetnost može znaciti u unaprijed hiperrealistickom svijetu, cool , transparentnom i reklamnom? Što uopce može znaciti porno u svijetu koji je vec unaprijed pornografiran? Što, osim da nam da posljednji paradoksalni tren oka – onaj tren oka realnosti koja se smije samoj sebi u obliku najveceg egzibicionizma, umjetnosti koja se smije sama sebi i svom vlastitom nestanku u obliku najvece artificijelnosti – ironije. U svakom slucaju, diktatura slike jest jedna ironicna diktatura. No sama ta ironija ne cini više dio uklete strane, nego dio prijestupa iniciranog, tog skrivenog i sramnog saucesništva koje spaja umjetnika koji se poigrava svojom aurom podrugljivosti sa zbunjenim i nepovjerljivim masama. Ironija također cini dio urote umjetnosti.
Umjetnost koja se igrala svojim vlastitim nestajanjem i nestajanjem svojega predmeta još je uvijek bila veliko djelo. No što je s umjetnošcu koja se igra svojim beskrajnim recikliranjem potkradajuci pritom realnost? Najveci dio suvremene umjetnosti bavi se upravo time: prisvajanjem banalnosti, otpadaka i mediokritetstva kao vrijednosti i kao ideologije. U tim bezbrojnim instalacijama i performansama nema nicega drugoga do igre kompromisa sa stanjem stvari, istovremenim sa svim prošlim formama povijesti umjetnosti. Jedno priznanje neoriginalnosti, banalnosti i ništavnosti (nullité) podignuto na razinu vrijednosti, to jest perverznog estetskog uživanja. Naravski, citavo to mediokritetstvo pretendira na sublimaciju prelazeci na drugu, ironijsku razinu umjetnosti. Ali sve je to isto toliko ništavno i beznacajno na drugoj kao i na prvoj razini. Prelaženje na estetsku razinu ništa ne spašava, vec naprotiv: to je mediokritetstvo s dvostrukom moci. Ono pretendira biti ništavno: “Ja sam ništavan! Ja sam ništavan!” – to je doista ništavno.
Sva dvolicnost suvremene umjetnosti jest u ovomu: revindikacija za ništavnošcu, beznacajnošcu i besmislenošcu, smjeranje na ništavnost onda kada si vec ništavnost. Smjeranje na besmisao kada si vec beznacajan. Smjeranje na površnost na površan nacin. Tako je ništavnost tajna kakvoca kojoj nitko nece moci povratiti znacajnost. Beznacajnost – prava, pobjednicki izazov smislu, razrješenje od smisla i umjetnost nestajanja smisla, iznimna je kakvoca nekoliko rijetkih djela koja cak i ne pretendiraju to biti. Postoji inicijacijska forma ništavnosti, kao i inicijacijska forma nicega ili inicijacijska forma Zla. Potom, postoji takozvani prijestup iniciranog, postoje falsifikatori ništavnosti, i snobizam ništavnosti, snobizam svih onih koji prostituiraju Zlo kao korisne ciljeve. Ne treba pustiti u miru falsifikatore. Kad Ništa (Rien) probija iz znakova, kad se Ništavilo (Neant) izdiže iz svojega srca sistema znakova, to je temeljni događaj umjetnosti. To je u pravom smislu poetska operacija kojom se Ništa izdiže u moc znaka – to nije banalnost ili ravnodušje realiteta, nego radikalna iluzija. Tako je Warhol doista ništavan, u tom smislu što opetovano uvodi ništavilo u srce slike. Od te ništavnosti i beznacajnosti pravi događaj koji transformira u fatalnu strategiju slike.
Drugi imaju samo komercijalnu strategiju ništavnosti kojoj daju reklamni oblik, “sentimentalni oblik robe”, kako je govorio Baudelaire. Ono se krije iza svoje vlastite ništavnosti, iza nestanka diskursa o umjetnosti koji velikodušno upotrebljavaju za promoviranje te ništavnosti kao vrijednosti (ukljucujuci tu, ocito, i tržište umjetnosti). U određenom smislu, to je gore od nicega, jer ne znaci ništa, a ipak postoji, dajuci sebi sve dobre razloge za opstanak. Ta paranoja koja je saucesnik umjetnosti cini da više nema moguceg kritickog suda, vec samo sporazumne podjele ništavnosti, nužno među clanovima istoga klana. U tome se sastoji urota umjetnosti i njezine prvobitne scene, koja otvaranjima izložaba, izlaganjima, restauracijama, kolekcijama, donacijama i špekulacijama osigurava svoj kontinuitet, i koja se ne može razmrsiti u bilo kojem znanom univerzumu, jer se iza mistificiranja slika sklonila pod zaštitu misli.
Druga strana dvolicnosti suvremene umjetnosti jest a contrario blefiranjem ništavila prisiliti ljude da tomu pridaju važnost i povjerenje, pod izgovorom da je sve to nemoguce, da je sve to toliko ništavno i da se tu mora nešto kriti. Suvremena umjetnost igra na tu neizvjesnost, nemogucnost utemeljenog suda o estetskoj vrijednosti i špekulira krivnjom onih koji ništa ne shvacaju ili pak onih koji nisu shvatili da se tu i nema ništa shvatiti. Isto je i s prijestupom iniciranog. No u osnovi jednako tako možemo misliti da su ljudi što poštuju umjetnost sve shvatili, jer svjedoce, samom svojom zapanjenošcu (stupéfaction), o jednoj intuitivnoj inteligenciji: svjedoce da su oni zapravo žrtve zlouporabe vlasti, da im se kriju pravila igre i da im se nešto namješta iza leđa. Drugim rijecima, umjetnost je ušla u opci proces prijestupa iniciranog, i to ne samo s tocke motrišta financiranja umjetnickog tržišta vec i u samomu upravljanju estetskim vrijednostima. Nije umjetnost jedina: i politika, i ekonomija, i informacija uživaju isto saucesništvo i istu ironicnu rezignaciju od “potrošaca”.
“Naše divljenje za slikarstvo posljedak je duga procesa prilagođavanja, koji se stoljecima odvijao, i to iz razloga koji vrlo cesto nemaju nikakve veze ni s umjetnošcu, ni s duhom. Slika je stvorila svojega gledatelja. U osnovi, to je konvencionalan odnos” (Gombrovic Dubuffetu). Jedino se postavlja pitanje: kako jedan stroj može nastaviti funkcionirati u kritickom gubitku iluzija i u komercijalnoj freneticnosti? I, ako može funkcionirati, koliko ce dugo trajati taj iluzionizam, taj okultizam? Sto godina, dvjesto godina? Hoce li umjetnost imati pravo na jedan drugi, beskrajni opstanak, nalik na opstanak tajnih služba, o kojima se odavna zna da nemaju tajne koje bi krali ili razmjenjivali, ali koje, hraneci mitološke kronike, i unatoc tomu nesmetano prosperiraju, usred praznovjerja o svojoj koristi.
Jean Baudrillard, L'complot de l'art (éd. Sens et Tonka, 2005).
Jean Baudrillard
Ako se u okolnoj pornografiji izgubila iluzija želje, u suvremenoj se umjetnosti izgubila želja iluzije. Pornografija više ništa ne ostavlja želji. Nakon orgije i oslobađanja svih želja, prešli smo u transseksualno u smislu transparentnosti seksa, u znakove i slike što brišu svaku tajnu i svaku dvosmislenost. Transseksualno, u smislu u kojemu ono više nema nikakve veze s iluzijom želje, nego s hiperrealnošcu slike.Jednako tako, i umjetnost je izgubila želju iluzije u korist uzdizanja svih stvari u estetsku banalnost, i ona je dakle postala transestetskom. Za umjetnost, orgija se moderniteta sastojala u radosti dekonstrukcije objekta reprezentacije. Za to je vrijeme estetska iluzija još veoma mocna, kao što je za seks mocna iluzija želje. Energiji seksualne razlike koja se nalazi u svim oblicima želje, odgovara u umjetnosti energija disocijacije realiteta (kubizam, apstrakcija, ekspresionizam), i jedna i druga, međutim, odgovaraju volji za svladavanjem tajnosti želje i tajnosti predmeta. I to sve do nestanka tih dviju snažnih konfiguracija – scene želje i scene iluzije – u korist iste transseksualne i transestetske opscenosti – opscenosti vidljivosti i transparentnosti neumitne u svim stvarima. U realitetu nema više pornografije koja se kao takva može odrediti, zato što je pornografija virtualno posvuda i zato što je bit pornografije prešla u sve tehnike vizualnog i televizijskog.No možda mi u biti samo igramo komediju umjetnosti, isto kao što su ostala društva igrala komediju ideologije, kao što se, primjerice, talijansko društvo (ali ono nije jedino) igra komedije vlasti ili kao što mi igramo komediju pornografije u opscenim reklamama sa slikama ženskog tijela. Taj neprestani striptiz, te fantazme otvorenog seksa, ta seksualna ucjena – da je sve to istinito – bila bi doista nepodnošljiva. No, srecom, odvec je sve to lijepo da bi bilo istinito. Transparentnost je odvec površna da bi bila istinita. Što se tice umjetnosti, ona je odvec površna da bi bila nešto ništavno. Mora da ispod toga postoji neka tajna. To je kao anamorfoza: mora postojati kut pod kojim citavo to beskorisno inzistiranje na seksu i znacima dobiva svoj smisao, ali za sada nam ne ostaje ništa drugo doli živjeti ga u ironicnoj ravnodušnosti. Tko zna, možda u toj irealnosti pornografije i u toj beznacajnosti umjetnosti postoji neka zagonetka u negativu, neka filigranska tajna ili možda ironicni oblik našega usuda? Ukoliko sve postane odviše evidentnim da bi bilo istinitim, možda ce ostati neka šansa za iluziju? Što se krije iza ovoga lažnog, transparentnog svijeta? Neka druga vrsta inteligencije ili konacna lobotomija? Umjetnost (moderna) mogla je biti dio uklete strane time što je bila jedna vrsta dramaticne alternative realnosti, time što je prevodila upad irealnog u realno. No što još umjetnost može znaciti u unaprijed hiperrealistickom svijetu, cool , transparentnom i reklamnom? Što uopce može znaciti porno u svijetu koji je vec unaprijed pornografiran? Što, osim da nam da posljednji paradoksalni tren oka – onaj tren oka realnosti koja se smije samoj sebi u obliku najveceg egzibicionizma, umjetnosti koja se smije sama sebi i svom vlastitom nestanku u obliku najvece artificijelnosti – ironije. U svakom slucaju, diktatura slike jest jedna ironicna diktatura. No sama ta ironija ne cini više dio uklete strane, nego dio prijestupa iniciranog, tog skrivenog i sramnog saucesništva koje spaja umjetnika koji se poigrava svojom aurom podrugljivosti sa zbunjenim i nepovjerljivim masama. Ironija također cini dio urote umjetnosti.
Umjetnost koja se igrala svojim vlastitim nestajanjem i nestajanjem svojega predmeta još je uvijek bila veliko djelo. No što je s umjetnošcu koja se igra svojim beskrajnim recikliranjem potkradajuci pritom realnost? Najveci dio suvremene umjetnosti bavi se upravo time: prisvajanjem banalnosti, otpadaka i mediokritetstva kao vrijednosti i kao ideologije. U tim bezbrojnim instalacijama i performansama nema nicega drugoga do igre kompromisa sa stanjem stvari, istovremenim sa svim prošlim formama povijesti umjetnosti. Jedno priznanje neoriginalnosti, banalnosti i ništavnosti (nullité) podignuto na razinu vrijednosti, to jest perverznog estetskog uživanja. Naravski, citavo to mediokritetstvo pretendira na sublimaciju prelazeci na drugu, ironijsku razinu umjetnosti. Ali sve je to isto toliko ništavno i beznacajno na drugoj kao i na prvoj razini. Prelaženje na estetsku razinu ništa ne spašava, vec naprotiv: to je mediokritetstvo s dvostrukom moci. Ono pretendira biti ništavno: “Ja sam ništavan! Ja sam ništavan!” – to je doista ništavno.
Sva dvolicnost suvremene umjetnosti jest u ovomu: revindikacija za ništavnošcu, beznacajnošcu i besmislenošcu, smjeranje na ništavnost onda kada si vec ništavnost. Smjeranje na besmisao kada si vec beznacajan. Smjeranje na površnost na površan nacin. Tako je ništavnost tajna kakvoca kojoj nitko nece moci povratiti znacajnost. Beznacajnost – prava, pobjednicki izazov smislu, razrješenje od smisla i umjetnost nestajanja smisla, iznimna je kakvoca nekoliko rijetkih djela koja cak i ne pretendiraju to biti. Postoji inicijacijska forma ništavnosti, kao i inicijacijska forma nicega ili inicijacijska forma Zla. Potom, postoji takozvani prijestup iniciranog, postoje falsifikatori ništavnosti, i snobizam ništavnosti, snobizam svih onih koji prostituiraju Zlo kao korisne ciljeve. Ne treba pustiti u miru falsifikatore. Kad Ništa (Rien) probija iz znakova, kad se Ništavilo (Neant) izdiže iz svojega srca sistema znakova, to je temeljni događaj umjetnosti. To je u pravom smislu poetska operacija kojom se Ništa izdiže u moc znaka – to nije banalnost ili ravnodušje realiteta, nego radikalna iluzija. Tako je Warhol doista ništavan, u tom smislu što opetovano uvodi ništavilo u srce slike. Od te ništavnosti i beznacajnosti pravi događaj koji transformira u fatalnu strategiju slike.
Drugi imaju samo komercijalnu strategiju ništavnosti kojoj daju reklamni oblik, “sentimentalni oblik robe”, kako je govorio Baudelaire. Ono se krije iza svoje vlastite ništavnosti, iza nestanka diskursa o umjetnosti koji velikodušno upotrebljavaju za promoviranje te ništavnosti kao vrijednosti (ukljucujuci tu, ocito, i tržište umjetnosti). U određenom smislu, to je gore od nicega, jer ne znaci ništa, a ipak postoji, dajuci sebi sve dobre razloge za opstanak. Ta paranoja koja je saucesnik umjetnosti cini da više nema moguceg kritickog suda, vec samo sporazumne podjele ništavnosti, nužno među clanovima istoga klana. U tome se sastoji urota umjetnosti i njezine prvobitne scene, koja otvaranjima izložaba, izlaganjima, restauracijama, kolekcijama, donacijama i špekulacijama osigurava svoj kontinuitet, i koja se ne može razmrsiti u bilo kojem znanom univerzumu, jer se iza mistificiranja slika sklonila pod zaštitu misli.
Druga strana dvolicnosti suvremene umjetnosti jest a contrario blefiranjem ništavila prisiliti ljude da tomu pridaju važnost i povjerenje, pod izgovorom da je sve to nemoguce, da je sve to toliko ništavno i da se tu mora nešto kriti. Suvremena umjetnost igra na tu neizvjesnost, nemogucnost utemeljenog suda o estetskoj vrijednosti i špekulira krivnjom onih koji ništa ne shvacaju ili pak onih koji nisu shvatili da se tu i nema ništa shvatiti. Isto je i s prijestupom iniciranog. No u osnovi jednako tako možemo misliti da su ljudi što poštuju umjetnost sve shvatili, jer svjedoce, samom svojom zapanjenošcu (stupéfaction), o jednoj intuitivnoj inteligenciji: svjedoce da su oni zapravo žrtve zlouporabe vlasti, da im se kriju pravila igre i da im se nešto namješta iza leđa. Drugim rijecima, umjetnost je ušla u opci proces prijestupa iniciranog, i to ne samo s tocke motrišta financiranja umjetnickog tržišta vec i u samomu upravljanju estetskim vrijednostima. Nije umjetnost jedina: i politika, i ekonomija, i informacija uživaju isto saucesništvo i istu ironicnu rezignaciju od “potrošaca”.
“Naše divljenje za slikarstvo posljedak je duga procesa prilagođavanja, koji se stoljecima odvijao, i to iz razloga koji vrlo cesto nemaju nikakve veze ni s umjetnošcu, ni s duhom. Slika je stvorila svojega gledatelja. U osnovi, to je konvencionalan odnos” (Gombrovic Dubuffetu). Jedino se postavlja pitanje: kako jedan stroj može nastaviti funkcionirati u kritickom gubitku iluzija i u komercijalnoj freneticnosti? I, ako može funkcionirati, koliko ce dugo trajati taj iluzionizam, taj okultizam? Sto godina, dvjesto godina? Hoce li umjetnost imati pravo na jedan drugi, beskrajni opstanak, nalik na opstanak tajnih služba, o kojima se odavna zna da nemaju tajne koje bi krali ili razmjenjivali, ali koje, hraneci mitološke kronike, i unatoc tomu nesmetano prosperiraju, usred praznovjerja o svojoj koristi.
Jean Baudrillard, L'complot de l'art (éd. Sens et Tonka, 2005).