Price, pjesme, intervjui...

[pesak]

Ovo je najbolji topic na kome sam ikada bila , ukljucujuci mnoge forume na kojima sam bila. Hvala !

[Orhanowski]

"Hteo sam da se strmoglavim u vazduh, gde nista vise ne boli."


"Nekad sam, zorom, citao Dantea, smao zato da bih naucio da budem tvrd i da gorko volim..."


"Ono sto me je vijalo ceo dan, oko ovih plavih, gorostasnih mramora, bese zivot, obesan i bujan kao neki garavi i crnooki, pravoslavni andjeo, snaznih stopala i clanaka. Do neba su trcala, svu noc, gola telesa o kojima sam mislio. Njih cu da zatresem nad vasionom: ljubavnike, bludnike, gresnike, monahe, Slovene. Renesansa ce mi biti samo izgovor."


"Uz put sam se nadao: padace mi dusa, od umora, u monastvo, krvolocna predanja i umbrijsku nevinost, kao putnik sto pada umoran kraj puta u travu, jaruge i cvece. Ljubav sam trazio, samo sam za nju pitao, zbog nje sam putovao. "


"Jedini koji bese dostojan da pise o Italiji, i koji je jos video baroknu, pozorisnu, ljubavnu Italiju, bio je Stendhal."


"U rodnom mome kraju ceka me sudbina, a ja lud misljah da je iz tudjine donosim."


Putopisi (Ljubav u Toscani) Milos Crnjanski.

[repeater]

ORAH

"A gdje sam bio kad me nije bilo?", Azur pita majku. Njegovi roditelji su izbjeglice iz Bosne. Govori francuski bolje no maternji. Riječi našeg jezika izgovara ukoso, pa se akcenat skotrlja na zadnji slog. Još nema pet godina, što znači da je još besmrtan. Njegovo biće još nema ni početka ni kraja u vremenu i zato mu je zagonetno: gdje je bio, gdje se krio, prije nego je došao na ovaj svijet?

Besmrtnici vole postavljati pitanja na koja, najčešće, nema odgovora. Zato majka kaže: "Prvo pojedi supu." Roditelji uvijek tako: stanu naređivati kad ne znaju odgovor na pitanje. "Ako budeš jeo, brzo ćeš imati pet godina." Supa od krompira ubrzaće dječje vrijeme koje, inače, stoji. Odrasli, koji se ne stide priznati da su i oni nekad bili djeca, nisu zaboravili da su, na primjer, ljetni raspusti trajali vijekovima. "A ti, koliko imaš godina?", pita je Azur. "Trideset pet." "Onda si sve pojela", zaključuje Azur, kome je poređenje glavno, možda jedino oruđe saznanja, zato bi mogao biti optužen da je pjesnik. "Jeste, sve sam pojela", kaže majka koja se žali da je ovdje stalno umorna. U Bosni je radila možda i više, ali je ovdje uvijek iscrpljena. Nema gdje da napuni baterije. Takav priključak u Francuskoj za nju ne postoji.

"Šta ste danas radili u školi?", pita otac dok Azur crta sunce koje liči na crvenog pauka."Ne znam, nisam dobro vidio." "Zašto nisi dobro vidio?" "Zato što nemam djeda. Svi ostali imaju djeda, samo ga ja nemam." Mora da ga je pomisao na nedostatak djeda rastužila. A dječja tuga naraste toliko da im zakloni sav svijet. Ni Azur, od tuge, često ne vidi šta se zbiva u školi, ni šta se zbiva u svijetu. Jednom je molio Žana: "Hoćeš li da mi budeš djed?" "Naravno da neće", kaže majka, "ti imaš svog djeda." "A zašto nije ovdje?" "Zato što je u Sarajevu." I Azur zaćuti: kad se pomene Sarajevo, nema dalje pitanja. Sve je jasno. Jednom je gledao na televiziji emisiju o Ruandi. Pa veli: "ono je tamo gdje je Sarajevo." "Nije Sarajevo, zašto kažeš da je Sarajevo?", pita otac. "Pa tamo se puca", kaže Azur, uvjeren da se svako mjesto gdje je rat zove Sarajevo. E, u Sarajevu je njegov djed po ocu. Za koga kažu da ga ima. Za Azura ga nema. Ako si u Sarajevu, to znači da te nema. Kako će te imati ako si u Sarajevu gdje se puca? Za drugu djecu, djed, baba, tetka, ujak, znače puno. Za Azura - posve prazno.

Onda mi je proradio čir na dvanaestercu. Došao sam u francuski grad Amien, na književni festival "Leitura furiosa", da, u razgovoru s bosanskim izbjeglicama, nađem štof od koga treba, za 24 sata, tačnije do sjutra ujutru, da skrojim priču koja će biti prevedena na francuski i potom čitana na književnoj večeri. Takva su pravila festivala. Tek što sam počeo priču o Azuru, dobih bolove u stomaku, jer sam noć prije pio bordo. Za vrijeme opsade Sarajeva, francuski novinar mi je rekao da je njegov narod izmislio tri stvari: vino, ženu i - trećeg se ne sjećam (možda sirevi?). Htio sam probati bar vino, zato sad kružim po hotelskoj sobi s trbuhom u šakama, a nisam od kuće ponio lijekove. Priča o Azuru ostaće nedovršena. Ali posao zbog kog sam ovdje valja mi završiti. Pa ću ukratko prepričati šta sam čuo o Azurovom djedu po majci.

Koji je u partizane poveo svog nećaka, mlađeg svega dvije godine. Azurovog djeda su, u partizanima, prozvali Gatalica, a njegova nećaka Biser. Koji je, od rođenja, bio stođavo. Jednom mu otac zabrani da bere zelene jabuke. Sjutradan, Biser se popne na jabuku u dvorištu i svaki plod nagrize. Mnogi su odmah počeli opadati, ali dvadesetak je uspjelo da sazrije s Biserovim prstenom na kori. Što me podsjetilo na studentske dane kad sam čitao, više se ne sjećam gdje, odlomke iz knjige Mavra Orbinija: "Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovičanskoga", gdje se kaže da je Adam, od časa kad je stvoren, ostao bezgrešan samo šest sati, otprilike. Orbini veli da je, ne znam gdje, vidio prilipe jabuke koje se zovu Adamove, a imaju na kori jedno zlamenje kao da je svaka zagrizena zubima! Biser je, inače, volio orahe. Smatrao ih je lijekom protiv ratnih bolesti: skorbut, avitaminoza, čak i dizenterija! I uvijek je imao oraha u rancu. Ako ništa, bar jedan, kao amajliju. Jedan francuski pjesnik kaže: "Jeo sam oraha, i zato imam vjeveričju dušu." I oraholjubac Biser imao je dušu vjeverice.

Na Sutjesci, desi se da se, prvi put u ratu, Biser i Gatalica rastanu. Nisam odolio kušnji da mladim Francuzima kažem ponešto o toj bici, jer sam na mnogim amijenskim zgradama, kao da sam se obreo u Sarajevu, vidio tragove granata i metaka. Objasniše mi da su to njemački autogrami koje Francuzi nisu uklonili ni nakon pedeset i više godina. U bici na Sutjesci Nijemci su pobili 1.200 ranjenika čiji su leševi, docnije, nalaženi sa ugarcima zabodenim u očne duplje. Jedan moj poznanik, učesnik bitke, pričao mi je kako se, na Sutjesci, probudio pod zemljom.

Prvo je pomislio: ovo sam ja umro! Tren potom shvatio je da je, u stvari, živ sahranjen. Od užasa, đipio je svom snagom i ponovo se obreo na ovom svijetu: granata je pala u njegovoj blizini i zatrpala ga zemljom a uzgred ga i onesvijestila. A Hamza Bakšić mi je pričao da su partizani, od gladi, iscrpljenosti i bombardovanja, počeli halucinirati, pa i ludjeti: jedan musliman se popeo na stijenu i zapjevao kao hodža sa džamije: "Allahu ekber!" Okolo trešte avionske bombe, granate i mine, a poludjeli partizan, sa stijene, doziva Boga na arapskom.

Na Sutjesci, Biser pogine, a Gatalica preživi. Završi se rat, proteknu godine, Biserova dva sina odrastu i odluče da nađu očev grob. Morali su pretraživati veliki teren. Prvi i drugi dan - ništa. Treći dan, kad su već pomišljali da odustanu, Gatalica na jednom izbrešku ugleda orah. "Kladim se da je vaš otac ondje. Onaj orah mora da je izrastao iz njegova džepa." I zbilja nađu kostur. Gatalica je Bisera prepoznao po vojničkom opasaču i po kutnjaku koji je slomio na orahu koštuncu. Biser je imao odlične zube: njegov osmijeh je otkrivao nisku bisera, zato je i dobio nadimak Biser. U ratu, od gladi, njegovi zubi su počeli da slabe i propadaju. Biser je slomljeni zub protumačio kao predznak smrti. Ali ako i ne doživim kraj rata, znam da ćemo pobijediti, govorio je Gatalici. Između ostalog i zato što je njegova baba, kad je Hitler napao Jugoslaviju, sanjala grad koji je, u vidu petokraka, pao iz vedra neba.

Naknadno, u Sarajevu, dopisao sam tri sitnice. 1) U amienskom zoološkom vrtu vidio sam vuka na čijem kavezu piše: "jugoslovenski vuk". Nestalo Jugoslavije, a jugoslovenski vuk nastavio sa postojanjem, bar u kavezu. 2) U Amienu sam čuo i priču o krompiru koji su u Francusku donijeli Španci, ali je dugo smatran stočnom hranom. Onda je apotekar Kakoseonozvaše analizom ustanovio da u krompiru ima hranljivih sastojaka dovoljno da može služiti kao ljudska hrana, ali ni tada niko nije htio da ga jede. Stoga su počeli saditi krompir koji su čuvali vojnici čiji je zadatak bio da ga ne sačuvaju. Nego da dozvole krađu narodu koji se pitao: šta je to toliko vrijedno da ga čuva vojska? Narod je krao krompir, sadio ga i jeo. I malo-pomalo, krompir se proširi u cijeloj Francuskoj. 3) Azurovi otac i majka odveli su me na grob Žila Verna. Dječak ukopistio da se sa mnom slika. A roditelji mu ne daju. Iako ganut njegovim suzama, ne usudih se uzeti ga u naručje: nisam znao priliči li slikati se s djetetom na grobu. Nisam znao valja li se, što rekao narod.

Marko Vesovic, BH DANI 2002

[Biserna Skoljka]

Abdulah Sidran



LJETNA NOC NA SELU










Vascijelu


Noc


Gledam


u nebo






i ništa


ništa


ne razumijem

[repeater]

NY TIMES September 30, 2007

Bleakonomics
By JOSEPH E. STIGLITZ

There are no accidents in the world as seen by Naomi Klein. The destruction of New Orleans by Hurricane Katrina expelled many poor black residents and allowed most of the city’s public schools to be replaced by privately run charter schools. The torture and killings under Gen. Augusto Pinochet in Chile and during Argentina’s military dictatorship were a way of breaking down resistance to the free market. The instability in Poland and Russia after the collapse of Communism and in Bolivia after the hyperinflation of the 1980s allowed the governments there to foist unpopular economic “shock therapy” on a resistant population. And then there is “Washington’s game plan for Iraq”: “Shock and terrorize the entire country, deliberately ruin its infrastructure, do nothing while its culture and history are ransacked, then make it all O.K. with an unlimited supply of cheap household appliances and imported junk food,” not to mention a strong stock market and private sector.

“The Shock Doctrine” is Klein’s ambitious look at the economic history of the last 50 years and the rise of free-market fundamentalism around the world. “Disaster capitalism,” as she calls it, is a violent system that sometimes requires terror to do its job. Like Pol Pot proclaiming that Cambodia under the Khmer Rouge was in Year Zero, extreme capitalism loves a blank slate, often finding its opening after crises or “shocks.” For example, Klein argues, the Asian crisis of 1997 paved the way for the International Monetary Fund to establish programs in the region and for a sell-off of many state-owned enterprises to Western banks and multinationals. The 2004 tsunami enabled the government of Sri Lanka to force the fishermen off beachfront property so it could be sold to hotel developers. The destruction of 9/11 allowed George W. Bush to launch a war aimed at producing a free-market Iraq.

In an early chapter, Klein compares radical capitalist economic policy to shock therapy administered by psychiatrists. She interviews Gail Kastner, a victim of covert C.I.A. experiments in interrogation techniques that were carried out by the scientist Ewen Cameron in the 1950s. His idea was to use electroshock therapy to break down patients. Once “complete depatterning” had been achieved, the patients could be reprogrammed. But after breaking down his “patients,” Cameron was never able to build them back up again. The connection with a rogue C.I.A. scientist is overdramatic and unconvincing, but for Klein the larger lessons are clear: “Countries are shocked — by wars, terror attacks, coups d’état and natural disasters.” Then “they are shocked again — by corporations and politicians who exploit the fear and disorientation of this first shock to push through economic shock therapy.” People who “dare to resist” are shocked for a third time, “by police, soldiers and prison interrogators.”

In another introductory chapter, Klein offers an account of Milton Friedman — she calls him “the other doctor shock” — and his battle for the hearts and minds of Latin American economists and economies. In the 1950s, as Cameron was conducting his experiments, the Chicago School was developing the ideas that would eclipse the theories of Raul Prebisch, an advocate of what today would be called the third way, and of other economists fashionable in Latin America at the time. She quotes the Chilean economist Orlando Letelier on the “inner harmony” between the terror of the Pinochet regime and its free-market policies. Letelier said that Milton Friedman shared responsibility for the regime’s crimes, rejecting his argument that he was only offering “technical” advice. Letelier was killed in 1976 by a car bomb planted in Washington by Pinochet’s secret police. For Klein, he was another victim of the “Chicago Boys” who wanted to impose free-market capitalism on the region. “In the Southern Cone, where contemporary capitalism was born, the ‘war on terror’ was a war against all obstacles to the new order,” she writes.

One of the world’s most famous antiglobalization activists and the author of the best seller “No Logo: Taking Aim at the Brand Bullies,” Klein provides a rich description of the political machinations required to force unsavory economic policies on resisting countries, and of the human toll. She paints a disturbing portrait of hubris, not only on the part of Friedman but also of those who adopted his doctrines, sometimes to pursue more corporatist objectives. It is striking to be reminded how many of the people involved in the Iraq war were involved earlier in other shameful episodes in United States foreign policy history. She draws a clear line from the torture in Latin America in the 1970s to that at Abu Ghraib and Guantánamo Bay.

Klein is not an academic and cannot be judged as one. There are many places in her book where she oversimplifies. But Friedman and the other shock therapists were also guilty of oversimplification, basing their belief in the perfection of market economies on models that assumed perfect information, perfect competition, perfect risk markets. Indeed, the case against these policies is even stronger than the one Klein makes. They were never based on solid empirical and theoretical foundations, and even as many of these policies were being pushed, academic economists were explaining the limitations of markets — for instance, whenever information is imperfect, which is to say always.

Klein isn’t an economist but a journalist, and she travels the world to find out firsthand what really happened on the ground during the privatization of Iraq, the aftermath of the Asian tsunami, the continuing Polish transition to capitalism and the years after the African National Congress took power in South Africa, when it failed to pursue the redistributionist policies enshrined in the Freedom Charter, its statement of core principles. These chapters are the least exciting parts of the book, but they are also the most convincing. In the case of South Africa, she interviews activists and others, only to find there is no one answer. Busy trying to stave off civil war in the early years after the end of apartheid, the A.N.C. didn’t fully understand how important economic policy was. Afraid of scaring off foreign investors, it took the advice of the I.M.F. and the World Bank and instituted a policy of privatization, spending cutbacks, labor flexibility and so on. This didn’t stop two of South Africa’s own major companies, South African Breweries and Anglo-American, from relocating their global headquarters to London. The average growth rate has been a disappointing 5 percent (much lower than in countries in East Asia, which followed a different route); unemployment for the black majority is 48 percent; and the number of people living on less than $1 a day has doubled to four million from two million since 1994, the year the A.N.C. took over.

Some readers may see Klein’s findings as evidence of a giant conspiracy, a conclusion she explicitly disavows. It’s not the conspiracies that wreck the world but the series of wrong turns, failed policies, and little and big unfairnesses that add up. Still, those decisions are guided by larger mind-sets. Market fundamentalists never really appreciated the institutions required to make an economy function well, let alone the broader social fabric that civilizations require to prosper and flourish. Klein ends on a hopeful note, describing nongovernmental organizations and activists around the world who are trying to make a difference. After 500 pages of “The Shock Doctrine,” it’s clear they have their work cut out for them.

Joseph E. Stiglitz, a university professor at Columbia, was awarded the Nobel in economic science in 2001. His latest book is “Making Globalization Work.”

kratkometr. promo film

[pesak]

Mala basna

"Ah", rece mis, "svet se svakog dana sve vise suzava. Isprva je bio toliko sirok, da me je bilo strah; trcao sam i trcao, i osetio se srecan kad sam najzad desno i levo u daljini video zidove; ali ti dugacki zidovi toliko brzo hitaju jedan ka drugom da se ja nalazim vec u poslednjoj sobi,a onde u uglu ceka klopka u koju cu utrcati"
"treba samo da promenis pravac trcanja", rece macka i pojede ga.

Franc Kafka

[pesak]

Kajanje

Navukla je biserne zavese, i
zamisljena sedi, nabrana cela.
Vidi se samo trag njenih suza, i
niko ne zna koga to prati njena
mrznja.

Odgovor jednom svetovnjaku

Pitas me zasto obitavam u
zelenim gorama. A ja se, eto, smesim,
ne kazujem ni rec; kao breskvino cvece
koje odnosi potok,misli mi lutaju,
same, u neka druga podneblja, u ko zna
koje krajeve izvan covecijeg sveta.

LI PO


Zbogom

Vang Vej


Sjahao si sa konja,nasuo sam ti
vina, pitao sam te kud ides.
Ti rece da si shvatio kako je sve
samo varka, i da ces potraziti
utociste na padinama Juznih Brda.
Idi, nemam sta da te pitam.
Beli se oblaci vuku,tamo, vuku bez
kraja.

[Arturo_Bandini]

Boris Dežulović


Hrvatske pičke i srpske pizde




Čak, eto, ni ja - provjereni mrzitelj svega hrvatskog - sa svom svojom maštom koncentriranom na izmišljanje najfantastičnijih protuhrvatskih teza, ne bih bio u stanju smisliti tako zločestu teoriju poput one koju su Hrvatima u lice pljunuli ozbiljni i nimalo antihrvatski znanstvenici u dokumentarnom filmu "Genetsko podrijetlo Hrvata", otkrivši porijeklo riječi "Hrvat".


Ništa novog ni revolucionarnog u tom dokumentarcu rečeno nije - na užas slavnog perzijskog plemena Hrvata ponovljena je, na primjer, notorna marksistička teza da su Hrvati ipak Slaveni, i da onaj famozni "iranski" biljeg u DNK spirali hrvatskih beduina imaju i drugi balkanski narodi. U redu, ako nam Srbi i Slovenci i jesu braća po krvi - u stvari više po dezoksiribonukleinskoj kiselini - barem ta riječ, "Hrvat", mora značiti nešto veličanstveno: ipak je to znak, identifikacija, ne kažu stari Latini uzalud "nomen est omen".

Nisu Hrvati, istinabog, nikad razmišljali o tome, ali da ste ih pitali, rekli bi vam da riječ "Hrvat" izvorno sigurno označava nešto što ih istinski obilježava. Da je to, recimo, prastara perzijska riječ koja znači "vitez" ili "ratnik", "božji vojnik", "heroj, a ne zločinac", "žrtva, a ne agresor", "onaj što stoji na predziđu vjere svojih otaca", tako nešto. Kad su drevni Skiti govorili "Hrvat", oni su zapravo mislili "onaj što nikad nije napao Beograd i Čačak, nego samo goloruk branio svoj dom".

Ili, šta ja znam, nešto u vezi kulture, uljudbe. Onako kako je Tuđman svojevremeno mrtav-ozbiljan izjavio da je istraživao podrijetlo svog prezimena i otkrio kako to "Tuđman" ima neke veze sa znanošću. "Hrvat" bi na nekom drevnom perzijskom jeziku moglo značiti "učenjak", "intelektualac", ili, zašto ne, "violončelist". Ili, još vjerojatnije, "harfist", shvaćate, harfist-hrfist-hrvist-hrvast-hrvat, to je, ako mene pitate, čak i malo preočito. Ili sport, znamo da su Hrvati svjetski sportski fenomen, riječju "Hrvat" u staroj se Perziji označavao možda... dobro, "hrvač" je prvoloptaški, ali recimo "kratkoprugaš", vidite li taj korijen, "kratko", "kroatko", ili, iz istog korijena, "quarterback". Možda su stari Sarmati riječju "Hrvat" označavali "čovjeka kojeg ima neusporedivo manje u odnosu na druge, a uvjerljivo je najbolji u sportovima s loptom"?

Pa ipak, ništa od toga. "Ime Hrvat iranskog je postanja, i njezin je iranski predoblik bio pridjev harvat-, koji znači - 'ženski'", tvrdi u filmu dr. sc. Alemko Gluhak iz Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU, stručni suradnik filma.

Sva se slavna hrvatska etimologija razbila tako o jednu jedinu riječ, svi su hrvatski muževni, viteški mitovi pali na jednom pridjevu. Riječ "Hrvat", kako se milijardama godina ponosno nazivaju gordi junaci, ponosni ratnici, vrli muži, stameni vitezovi, brončani vojskovođe i robusni stoperi, znači doslovno - "ženski".

Ukratko - ne znam kako bih vam to bolje objasnio - Hrvatski nogometni klub Hajduk na staroiranskom jeziku znači "ženski nogometni klub Hajduk".

Hrvatska se znanost desetljećima trudila da nam objasni muškost našeg identiteta. "Hrvatstvo je muško etničko načelo", tumačio je u ona romantična Tuđmanova vremena Petar Vučić, ugledni hrvatski etnoseksolog. "I dok je kao ratnik sasvim jasno, jer je simbolizirano aktivnom snagom napada i obrane, manje je jasno da je to i kao ratar, koji oplođuje zemlju kao pasivno, žensko načelo."

Time je, uostalom, ozbiljna znanost tumačila i osnovnu razliku između Hrvata i Srba. "Srpstvo je, naime, stalno u bijegu, u lutanju", objašnjavao je Vučić, "simbolizirano doduše muški, ali muški neplodno, libido mu je slabog intenziteta."

Godinama smo, eto, vjerovali da je hrvatstvo muško etničko načelo, i da je Hrvat definiran svojim muškarstvom, toliko da je riječ "Hrvatica" gotovo oksimoron. I onda nam ista ta hrvatska znanost tezom da "Hrvat" zapravo znači "ženski" zabije... nož u leđa, da ne kažem što u što.

To daje i posve novu dimenziju omiljenoj teoriji suvremenih hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, koji su razliku između ta dva entiteta dokazivali tumačenjima dviju inačica za temeljni biološki atribut ženstva - ja ne znam smijem li sad u jednom obiteljskom magazinu koristiti te riječi, ali recimo da jedna počinje sa "pič", a završava s "ka", dok druga počinje sa "piz", a završava s "da". Srbi su tako tvrdili da je ta, jelte, pič.a, ženski spolni organ, a piz.a karakterna osobina, dok je kod Hrvata, posve obrnuto, pič.a karakterna osobina, a piz.a ženski spolni organ.

U svjetlu novih znanstvenih dostignuća, čini se da je osnovna razlika između Hrvata i Srba, suštinski definiranih zemljom kao, kako smo vidjeli, "pasivnim, ženskim načelom", u tome da su jedni "muški neplodni", dakle pi..e, dok su drugi "ženski", odnosno, pogađate - pi..e.

Po čemu ispada da su Hrvati i Srbi po svom ženskom načelu u stvari braća. Odnosno, da budem precizniji - sestre.

[victory]

Michael Ondaatje

The Cinnamon Peeler

If I were a cinnamon peeler
I would ride your bed
And leave the yellow bark dust
On your pillow.

Your breasts and shoulders would reek
You could never walk through markets
without the profession of my fingers
floating over you. The blind would
stumble certain of whom they approached
though you might bathe
under rain gutters, monsoon.

Here on the upper thigh
at this smooth pasture
neighbour to you hair
or the crease
that cuts your back. This ankle.
You will be known among strangers
as the cinnamon peeler's wife.

I could hardly glance at you
before marriage
never touch you
--your keen nosed mother, your rough brothers.
I buried my hands
in saffron, disguised them
over smoking tar,
helped the honey gatherers...

When we swam once
I touched you in the water
and our bodies remained free,
you could hold me and be blind of smell.
you climbed the bank and said

this is how you touch other women
the grass cutter's wife, the lime burner's daughter.
And you searched your arms
for the missing perfume

and knew

what good is it
to be the lime burner's daughter
left with no trace
as if not spoken to in the act of love
as if wounded without the pleasure of a scar.

You touched
your belly to my hands
in the dry air and said
I am the cinnamon
Peeler's wife. Smell me.

[black]

Irisi su ti suncokreti.
Tamnosmeđe srce sa zlatnožutim laticama
koje se šire u čežnji..
Igra Van Goghovih boja u tvojim očima..

[repeater]

Irisi su ti suncokreti.
Tamnosmeđe srce sa zlatnožutim laticama
koje se šire u čežnji..
Igra Van Goghovih boja u tvojim očima..

tvoj stih ??
fino.

[rikardoreis]

Miloš Crnjanski, Večni sluga

(1918.)

Oplakali ste rat
i mislili: sad je kraj.
O mučenici,
vešala rastu više
nego sin, žena i brat
i verna su, u beskraj!

Okitiće mramorom sale
i spustiti zavese žute,
da lešine zidove ne provale
i da ćute!

Obesiće odore šarene
i noge i ruke vojnika,
a ruševine i obeščašćene žene,
gledaće samo sa slika.

Ah, sve je to leprš šarenih tica,
pobede gorka slast.
Otadžbina je pijana ulica,
a očinstvo prljava strast.

Smeh se zaori da sve dovrši,
sram se krije iza grobnog plota.
A posao sluge dalje da vrši,
za svačiju bludnicu, i skota,
bog ostavlja, u ritama, vas.

ovog crnjanskog nikako se ne mogu zasititi...a, ovo je tek treca pjesma koju vidjeh...

[repeater]

prekosutra ce se saznati ovogodisnji dobitink nobelove nagrade za mir.
christopher hitchens vidi bivseg amer. vice predsjednika al gora kao favorita:

Run, Al, Run
If Gore wins the Nobel Peace Prize, will he run for president?
By Christopher Hitchens
Posted Monday, Sept. 24, 2007, at 12:00 PM ET
slate.com
--------------------------------------------------------------------------------


I am occasionally asked why it is that so many Europeans display reflexive anti-Americanism, and I force myself to choose from a salad of possible answers. One of these is the resentment that I can remember feeling myself when I lived in England in the 1970s: the sheer brute fact that American voters who knew nothing about Europe (and cared less) could pick a president who had more clout than any of our elected prime ministers could exert. America could change our economic climate by means of the Federal Reserve, could use bases in Britain to forward its policies in Asia or the Middle East, and all the rest of it. Americans could also choose a complete crook like Richard Nixon, or a complete moron like Jimmy Carter, and we still had to watch our local politicians genuflect to the so-called Atlantic alliance.

Nowadays, this bothers me slightly less than it used to do. (George Bush at his worst is preferable to Gerhard Schröder or Jacques Chirac—politicians who put their own countries in pawn to Putin and the Chinese and the Saudis.) But I can still feel the old pang gnawing away. And I can still sense the European instinct for revenge or, to phrase it another way, for the chance to influence U.S. politics in return. One of the ways in which this influence can be exerted is the award of the Nobel Peace Prize. (And not just the peace prize, either; the so-called "prize" for literature has been awarded quite openly to figures who earned their reputations as enemies of the American imperium, just as the laurels bestowed on Jimmy Carter were accompanied by explicit remarks from Scandinavia to the effect that this might put a spoke in Bush's wheel.)

On Oct. 12, we shall hear again from Oslo, and I will be very surprised indeed if the peace prize is not awarded to Albert Gore Jr. (Don't ask what a campaign against global warming has done for "peace"; that would be like asking what Mother Teresa or Henry Kissinger had ever done to reduce global conflict. The impression is the main thing.)

So, and if I am right, the former vice president will then complete a year in which An Inconvenient Truth has been awarded an Oscar and he has authored a best seller. Roll it round your tongue again: an Oscar, a best seller, and a Nobel Prize in the space of 12 months or so. Not bad. And meanwhile, the field of Democratic candidates looks—how shall one put it?—a trifle etiolated. Sen. Clinton may have succeeded in getting people to call her "Hillary" and to have made them feel resigned to her front-runnership, but what kind of achievement is that? Sen. Obama cannot possibly believe, and doesn't even act as if he believes, that he can be elected president of the United States next year. John Edwards is a good man who is in politics for good reasons, but there is something about his populism that doesn't quite—what's the word?—translate.

Apart from the awards, not only could Gore claim that he had been a fairly effective senator and a reasonably competent vice president, he could also present himself in zeitgeist terms as the candidate who was on the right side of the two great overarching questions: the climate crisis and the war in Mesopotamia. Should I add that, whether or not he really won the Electoral College in 2000, he did manage to collect the majority of the popular vote? Several people, some of them well-informed, have been saying to me that Gore will wait until the Nobel committee's announcement before he makes up his mind. Should he make up his mind to run, he could alter the entire equation.

Should he make up his mind not to run, he would retrospectively abolish all the credit he has acquired so far. It would mean in effect that he never had the stuff to do the job and that those who worked and voted for him were wasting their time. Given his age and his stature, can he really want that to be the conclusion that history draws?

I am only guessing here, but I think that when Gore wakes up early and upset, he isn't whimpering about the time that the Supreme Court finally ruled against him in 2000. He is whimpering about the time in 1992 when he left the field open to Bill Clinton, a man he secretly despised. Can he really stand to watch yet another Clinton walk away with a nomination that could have been, or could still be, his? To move, then, from a consideration of elevated politics to a reflection upon the baser motives, we have to ask if Gore can possibly be content to be a "citizen" when he could still be a contender.

This consideration might be in his mind already. (It would be astonishing if it were not.) And of course it's been noticed that he coyly refuses to make a Sherman declaration about the possibility or otherwise of a run. That's ordinary—and annoying. What isn't ordinary is the possibility that a boring and cynical election process might be given a jolt and that the current brokers and managers of the Democratic Party might be given a jolt as well.

I remind you that Gore was once a stern advocate of the removal of Saddam Hussein, and that in office he might well not be the coward or apologist that the MoveOn.org crowd is still hoping to nominate. One has the very slight sense that he contains some unexpended political energy and has acquired some dearly bought political experience. At any rate, nothing could be worse than the present dreary political routine, and if it takes a Scandinavian kick-start to alter the odds, then for once one can hope that the heirs of Alfred Nobel will have a more explosive and catalytic effect than they had intended.

Christopher Hitchens is a columnist for Vanity Fair and the author of God Is Not Great: How Religion Poisons Everything.

[StLouis]

Logotip eurovizijske pjesme u raljama primitivne mitomanije
by: Svjetlana

Ovih dana u Srbiji je izabran logo za pjesmu Eurovizije, koja će se sljedeće godine održati u Beogradu. Autor logotipa dobio je nagradu od 5.000 eura, a njegov je uradak, kao i žiri koji ga je izabrao, doživio žestok napad javnosti koja smatra da je ovim izborom Srbija ponovno "obrukana", a rečeno je i kako je srpski design - baš kao i tamošnja politika - u raljama primitivne mitomanije. Fantastično objašnjenje logotipa s četiri zanimljiva znaka, potražite pod

Lupiga svoj komentar neće dati, već će to prepustiti starom liscu, Petru Lukoviću, koji će nam u svome tekstu objasniti o čemu se ovdje zapravo radi.

Budući da nikog normalnog ni u Srbiji a kamoli u Hrvatskoj ne interesuje tobož spektakularna vijest da su prošlog tjedna u neprijateljskom New Yorku zajedno boravili predsednik Boris Tadić i premijer Vojislav Koštunica, obojica na srpskom nacionalnom zadatku glede naučno-fantastične simulacije pod umetničkim sloganom Kosovo u Srbiji – sasvim je logično da je ovih dana udarna politička tema postala buduća Pjesma Eurovizije, principijelno debilna muzička priredba koja će se, kao posledica pobede nekakve srpske pevaljke, održati iduće godine u Beogradu.

Odavno poremećeno uverenje da je svaka teniska ili muzička pobeda Trijumf Države i naučni dokaz supremacije Srpskog Nacionalnog Bića, već se mesecima pompezno širi kroz najave da će "buduća Evrovizija" Beogradu značiti ono što je Zagrebu predstavljala Univerzijada ili Sarajevu - Olimpijada: kao da Eurovision Song traje nekoliko nedelja u nekoliko desetina disciplina sa pedesetak tisuća sportista!

Svejedno: rešena da ovu televizijsku priliku iskoristi za propagandu Vaskolikog Srpstva, Država Srbija delegirala je Radio Televiziju Srbiju kao nosioca posla od presudne važnosti za zemlju; kao jedan od prvih koraka organizovan je konkurs za lokalni logotip i idejno rešenje scene u "Centru Sava".

Ispostavilo se da je srpski design - baš kao i ovdašnja politika - u raljama primitivne mitomanije o čijim bolesnim razmerama govori prvonagrađeni rad pod šifrom "Mama 2008" (pažljivo pogledati fotografiju): beogradsku Evroviziju predstavljaće četiri nezavisna elementa za čije uzročno-posledične veze savremena nauka još nije našla racionalno rešenje, jer na logotipu imamo a) šljivu koja oblikom liči na dunju ili na bundevu, b) trubu koja valjda treba da upozori Eurovision Song da je Guča njen najveći ideološki protivnik, c) usamljenu notu koja visi u bezvazdušnom prostoru, i, konačno, najveću misteriju d) ženske usne, dovoljno otvorene da u jednom cugu popuše trubu, šljivu u obliku dunje i notu.

Obrazloženje žirija da je nagrađeni logotip "skup znakova koje objedinjuje slična simbolika: muzika, Srbija, Evropa, ljubav, mladost, sreća..." otkriva da su članovi žirija bolesniji nego što se mislilo; šta, recimo, reprezentuje mladost na ovoj čudovišnoj tapiseriji - da li je to truba, i ako jeste, otkud veza između duvačkog instrumenta i mlađih godišta? Jebeš trubu i mladost, nego je pravi question u obliku nadrealne misterije: šta na ovom horror-kolažu reprezentuje Evropu? Truba sigurno nije, jer je u Srbiji na delu Prvi Zavijajući Koštuničin Zakon koji glasi "Ko ne razume trubu, ne razume ni Srbiju". Opet, šljiva sigurno nije predstavnik europskih demokratskih vrednosti, ne samo zbog činjenice da ovakva grafički oblikovana šljiva više liči na ovcu Doli nego na vrstu voća - već zbog samoubilačke potrebe da se pretvori u šljivovicu, što nikako nije u skladu s europskim zdravstvenim standardima.

Ostaju, dakle, nota i usne kao mogući branioci Evrope: ovako iscrtana nota, bez ikog svog, otuđena od ognjišta, suđena je da ode na đubrište istorije - čime ostaju poluotvorene, napućene, dementno dizajnirane usne koje kao da su lečene od herpesa. Kako je samo srpski RTS žiri to uočio, proučavaće se decenijama!

Kao u Da Vincijem Codu, svako rešenje otvara novi filozofski problem; na redu je "sreća" koju valja prepoznati u jednom od četiri retardirana crteža; da je sreća sakrivena u destilatima čak i ovakve deformisane šljive, poznato je svakom alkoholičaru koji se prima na srpski design; truba i sreća, zna svaki posetilac Guče koji se valja u blatu, imaju zajedničke roditelje: Velju Ilića i Vojislava Koštunicu; nota je simbol srpske sreće, naročito kad se nota čuje na srpskom Kosovu; finally, finale pripada ženskim usnama čija oralna veština predstavlja tradicionalnu konstantu sreće u seksualnim potrebama ovdašnjih Eurovision-konzumenata.

Ova površna analiza ovakvog remek-dela tek je predvorje budućih dilema i rasprava; od pitanja gde rastu šljive koje pažljivijim gledanjem sve više liče na Rubikovu kocku, preko pitanja da li je Eurovision Song trubačko takmičenje jer je truba jedina zastupljena od svih instrumenata, do pitanja zašto je nota sama i da li je to prekor Evropi koja Srbiju vidi kao poslednji otok na kontinentu? Šta god da odgovorite, bujica novih pitanja će vas oboriti na zemlju: Zašto je truba žuta? Zašto je nota zelena? Zašto su usne dramatično ljubičaste? Zašto šljiva ima bolesnu tamnoplavu boju? Zašto usne prekrivaju deo šljive? Da li je to istorijska pretenzija na tuđu teritoriju? I gde su sise? Zašto najbolji srpski proizvod nije našao mesto na logotipu? I zašto logotip izgleda kao delo retardiranog autora inspirisanog tekućom šljivom? I zašto samo 10.000 eura za nagradu?

U trenutku kad sam se još jednom ispovraćao po logotipu, shvatio sam da najgore tek dolazi: naime, video sam i idejni nacrt buduće Evrovizijske scene u "Centru Sava"! Koliko se uspelo naslutiti iz metafizičkog dizajna, Eurovision Song biće neka vrsta tribute-koncerta dinosaurusima, jer sve što na pozornici visi i njiše se, neodoljivo podseća na ova monstruozna stvorenja s dugačkim vratom i odgovarajuće malom glavom u kojoj je mozga baš onoliko koliko kod nagrađenih! Nekakve plave daske sleva i zdesna simbolizuju valjda Savu i Dunav, ali se zato iz dubine podruma ka vrhovima tavanice diže plastični urbanosaurus čije stilističke replike po zidovima podsećaju na Spielbergovo filmsko ostrvo. Podrazumeva se da će po završetku Eurovizije, dinosaurusi oživeti i po kratkom postupku pojesti sve izvođače, naročito slasno one iz NATO-država!

Tako bismo konačno pomirili ugodno i praktično!

Srbija do Evrovizije!


Petar Luković

[rikardoreis]

da ovo malo zacrvenim...


FLAUTA KICMA

I nebo,
sto zaboravi u dimu da je plavo,
i oblake iscijepane kao izbjeglice,
ozaricu svojom posljednjom ljubavlju,
sto kao jekticavog
rumeni se lice.
I nadvisicu
komesanja ova,
onih koji zaboravise njeznost i dom.
Cujte,
ljudi!
Izadjite iz rovova,
pa poslije doratujte.
Cak i kad
od krvi pijan,
klateci se kao Bahus,
rat kroci,
ni tad da s uma ljubavne rijeci smetnes.
Mili Nijemci!
Znam,
u vasem dahu
Geteova je Grethen.
Francuz
smijeseci se na nozu mrije,
i s osmijehom se rusi pogodjen avijaticar,
ako se sjete
poljupca otprije
tvog, Travijata.
Al' dosta mi je ruzicaste mekote,
koju stoljeca podnose.
Na koljena ispred nove ljepote,
nasminkane,
sto slavim,
ridjokose!
Mozda od vremena ovog,
od bajoneta ostrijeg,
kada stoljeca pobijeli brada,
ostacemo samo
ti
i ja,
sto bacam se za tobom
od grada do grada.
Ako preko mora odes naglo,
skrsivsi se u rupu noci guste -
utisnucu u tebe kroz londonsku maglu
fenjera ognjene usne.
Istegnes li karavne kroz pustinjsku zegu,
gdje lavovi su zasjedu zauzeli -
prislonicu ti
pod pjescanim brijegom
obraz kao Sahara vreli.
Mocni,
ako zatrebam im -
reci ce mi:
Idi, pogini u ratu!
Posljednje bice
tvoje ime
na usnama pocijepanim granatom.
Pod krunom svrsicu?
Na Svetoj Jeleni?
Osedlav zivota talase-vrance,
jednak sam kandidat
za cara vaseljene
i za
lance.
Odredjen sam da budem nov car -
tvoje lisce tu je,
na suncanom zlatu moga novca
naredicu
da se iskuje.
A tamo
gdje svijet je ko tundra olinjo,
gdje trgujuci s vjetrom rijeka se probija;
na lancu izgrepscu ime Ljiljino
i izgubicu ga u mraku robije.
Slusajte vi sto zaboraviste da nebo je plavo,
nakostrijeseni
kao zvijer kleta!
Ovo sto se zari
ko lice jekticavog
mozda je posljednja ljubav sveta.

VLADIMIR MAJAKOVSKI

[Nancy Drew]

...

[danas]

o vidi svega, valja sad catch up...

[Bea_Trix]

F. Kafka


Prometej

O Prometeju pričaju četiri predanja: prema prvome, pošto je bogove izdao ljudima, prikovali su ga za Kavkaz, i bogovi su poslali orlove koji su proždirali njegovu jetru što je neprestano iznova rasla.
Prema drugome, Prometej se od bola što mu ga je nanosilo kljuvanje sve više utiskuvao u stenu, dok nije postao jedno s njom.
Prema trećem, tokom hiljada godina zaboravljena je njegova izdaja, zaboravili su bogovi, orlovi, on sam.
Prema četvrtom, zamorili su ga se kada je za njegovo postojanje nestalo razloga. Umorili su se bogovi, umorili orlovi, rana se umorno zatvorila.
Ostala je neobjašnjiva stenovita planina. - Predanje pokušava da objasni neobjašnjivo. Pošto proističe iz istinite podloge, mora u neobjašnjivom i okončati.

Jastreb

Bio jedan jastreb, koji mi je kljuvao noge. Cipele i čarape je već raskidao, i sad je kljuvao i sama stopala. Neprestano je udarao, zatim bi me nemirno obleteo nekoliko puta, i onda bi nastavio svoj posao. Naiđe neki gospodin, stade neko vreme posmatrati, pa ta zapita zašto trpim jastreba. "Pa bespomoćan sam", rekoh, "došao je i počeo da kljuje, i ja sam, naravno, hteo da ga oteram, čak sam pokušao da ga zadavim, ali takva ptica raspolaže ogromnom snagom, pa mi je već htela nasrnuti na lice, i ja sam onda radije žrtvovao stopala. Sad su već gotovo raskomadana." "Ama zašto dopuštate da vas toliko muči", reče gospodin; "jedan metak, i jastreb je gotov." "Zaista?", upitah; "i hoćete li vi da se pobrinete oko toga?" "Rado", reče gospodin, "moram samo otići do kuće i doneti pušku. Možete li pričekati još pola sata?" "Ne znam, odgovorih, i za trenutak se ukočih od bola, a onda rekoh: "Molim vas, pokušajte za svaki slučaj." "Dobro", odvrati gospodin, "pohitaću". JAstreb je mirno slušao naš razgovor i okretao pogled čas ka meni čas ka gospodinu. Sad sam video da je sve razumeo: uzleteo je, sav se zavalio da dobije dovoljno zamaha, pa je onda, poput bacača koplja, zario kljun kroz moja usta duboko u mene. Rušeći se na zemlju, sa olakšanjem sam osećao kako se on, ne mogući više da se spase, davi u mojoj krvi što je ispunjavala sve bezdane i prelivala se preko svih obala.

S njemačkog: Branimir Živojinović

[Bea_Trix]

Zašto mrzim Orhana Pamuka


Tanja Stupar - Trifunović


Zašto mrzim Orhana Pamuka? Orhan Pamuk je prototip lika za izazivanje frustracije. Pošlo mu je za rukom da zgrabi tren, pogodi u sridu, uskoči među "velike" pisce... Orhan Pamuk ima sve ono što naš pisac ne može imati: dobro obrazovanje, bogatu građansku familiju, zemlju za izdati, dobru priču, fine manire... Orhan Pamuk bi kod nas još uvijek bio mlad pisac, mlada nada, a on se već zakitio ni manje ni više nego Nobelovom nagradom. Nacionalisti ga zovu izdajicom i prijete mu, a on odleti u Njujork da drži predavanja po američkim univerzitetima, dok se prašina ne slegne.
I kako da ne mrziš Orhana Pamuka? On se nježno i zamišljeno osmjehuje iz novina, a njegov dubokoumni pogled priča krvave bajke o njegovoj zemlji. I uz svu tu blagost on ima muda da govori ono što drugi ne smiju, što kod kuće ne vole čuti. I šta ga briga, gdje god ode, on je dobrodošao, nije on iz Bosne. Faca je taj Orhan.
Što je najgore u svemu, pored sve sreće što se na njega izlila on piše tako lijepo, s nekom dubokom tugom, tako čeznutljivo a istovremeno tako surovo i istinito. On piše tako da čuješ kako pada snijeg, da osjetiš kako je topao i udoban kaput i fantazija o ljubavi u koju se zamotao, da zamišljaš kako kaligrafi živopisno slikaju, da osjetiš tu crvenu koja spava u njihovim minijaturama izmiješana sa krvlju i političkim ubistvima, da poludiš od želje, da sjedneš u autobus i potražiš slastičarnu Novi život. On piše tako da žene umjesto ljubavnih romana traže Orhana Pamuka jer će se njih dvoje nakon nekoliko stotina strana ipak poljubiti. Pamuk vas zna natjerati da čeznete, a na tu bolest niko nije imun. Skupa s čežnjom progutaćete i burnu istoriju, ubistva, surovost, nasilje, razne oblike ekstremizma, tajne organizacije, sumanute likove, nepopravljive naivce... Sve to imaju onako usput, u sjeni svoje potage za velikom ljubavlju, prožvakati njegovi glavni junaci. Gotovo da ne povjeruješ na šta sve čovjek može natrapati naivno tragajući za ljubavlju.
Njegovi romani su ujedno i politički i ljubavni, kud ćeš bolje. Dvije najaktuelnije stvari na svijetu. Zna Pamuk. Taj lukavac se dosjetio da roman (Novi život) počne rečenicom: Jednog sam dana pročitala knjigu koja počinje s tom rečenicom i cijeli moj život je postao bolno sličan s tom knjigom u kojoj se iluzije stvaraju i rasipaju dok autobus klizi kroz daleke predjele Turske.
Nije on neki trećerazredni bezveznjak koji dere istu kozu u dvadeset knjiga. Pamuk cilja, i pogađa. Nije skriboman, nije nastrani čiča, nije nadobudni mladi književnik, nije razbarušeni boem, izmakao je svim stereotipima o piscu. On je idealan, taman takav da mu možeš lijepiti postere po zidu. To ćete uvidjeti ako se ulogujete u nekoj knjižari i gledate kakve face kupuju Pamuka. Svakakve. Zgodni Turčin je svugdje in. Uvijek je kao malo tužan, kad ga pogledaš, znaš da će o sebi napisati ovo: Pisati, to u određenom smislu znači svetiti se neproživljenom životu. Vjerovatno sam samoga sebe uvjerio u iluziju da radim, da stvaram, da postižem nešto uzvišeno. A možda na ovaj način zavaravam samoga sebe; želja da se ostavi neki spomen o životu može biti iluzija. I za ovu sam se iluziju, vjerovatno, odrekao velikoga dijela života. Ali iza ovoga postoji snažan osjećaj osvete. U mojoj glavi sasvim jasna, postoji želja da se naknadno, pisanjem osvetim za sve ono što od života nisam dobio, za ono što sam se od života bojao uzeti, za ono što nisam mogao željeti ili za ono što sam želio a nisam mogao postići; u meni postoji želja za pobjedom.
Lijepo čovjek kaže. Domaća zadaća za domaće pisce, kad Pamuk žali za onim sto nije proživio, koliko se tek odavde, iz nekog našeg ugla može beskrajno žaliti za neuhvatljivim predjelima i nedostižnim životom. Koliko iluzija nam treba da otputujemo nekud iz nas. Tu je i intrigantna politička pozadina, a osujećene ljubavne priče, rastu svukud. Nemoguće ljubavi, i stvarni, politički obojeni zločini. Ima materijala dostojnog Orhana Pamuka.
Orhan Pamuk je pisac vjerovatno i zato što zna tako poetično opisati zlu kob pisca i pisanja: Ja sam suzdržan i snebivam se kada trebam da kročim u ovaj metež koji se zove život i koji čovjeka zbunjuje. A zbog te sam suzdržanosti u isto vrijeme i bojažljiv. Ja sam osoba koja ne može uživati u nekim trenucima na način i u mjeri kako to čine drugi. Uživanje u tome da se zaplovi u čamcu koji je cijelu zimu stajao na obali... I ja mogu osjetiti to uživanje, ali znam da će mi nakon nekog vremena jedan glas u meni reći: "Idi u svoji sobu, idi u svoju sobu i maštaj." Eto, pa se ne raznježi nad jednom ovakvom prirodom. Da nije postao pisac, bio bi pravi zgubidan i baksuz, ali sve ih je zeznuo on, Orhan Pamuk! Pobijedio je.
Ka još sjedi u Karasu i čeka da stane snijeg, a vi ne možete iščekati da pročitate šta će dalje biti sa tim smušenim turskim pjesnikom kojeg je zavijala mećava. U međuvremenu, njegov tvorac Pamuk čeka da stane hajka na njegovu glavu. Stvarnost i roman se nježno dodiruju. Neizvijesnost.

Život, god. LV, broj 2

[danas]

NY Times
October 13, 2007
Op-Ed Contributor
Questions You Should Never Ask a Writer
By DORIS LESSING

On Thursday, the novelist Doris Lessing won the 2007 Nobel Prize in Literature. Moments after the announcement, the literary world embarked on a time-honored post-Nobel tradition: assessing — and sometimes sniffing at — the work of the prizewinner. One of the most pointed criticisms of Ms. Lessing came from Harold Bloom, the Yale professor and literary critic, who told The Associated Press, “Although Ms. Lessing at the beginning of her writing career had a few admirable qualities, I find her work for the past 15 years quite unreadable.” He went on to add that the prize is “pure political correctness.” Interestingly, Ms. Lessing had some strong thoughts about political correctness, thoughts she expressed in this adapted article, which appeared on the Op-Ed page on June 26, 1992.

WHILE we have seen the apparent death of Communism, ways of thinking that were either born under Communism or strengthened by Communism still govern our lives. Not all of them are as immediately evident as a legacy of Communism as political correctness.

The first point: language. It is not a new thought that Communism debased language and, with language, thought. There is a Communist jargon recognizable after a single sentence. Few people in Europe have not joked in their time about “concrete steps,” “contradictions,” “the interpenetration of opposites,” and the rest.

The first time I saw that mind-deadening slogans had the power to take wing and fly far from their origins was in the 1950s when I read an article in The Times of London and saw them in use. “The demo last Saturday was irrefutable proof that the concrete situation...” Words confined to the left as corralled animals had passed into general use and, with them, ideas. One might read whole articles in the conservative and liberal press that were Marxist, but the writers did not know it. But there is an aspect of this heritage that is much harder to see.

Even five, six years ago, Izvestia, Pravda and a thousand other Communist papers were written in a language that seemed designed to fill up as much space as possible without actually saying anything. Because, of course, it was dangerous to take up positions that might have to be defended. Now all these newspapers have rediscovered the use of language. But the heritage of dead and empty language these days is to be found in academia, and particularly in some areas of sociology and psychology.

A young friend of mine from North Yemen saved up every bit of money he could to travel to Britain to study that branch of sociology that teaches how to spread Western expertise to benighted natives. I asked to see his study material and he showed me a thick tome, written so badly and in such ugly, empty jargon it was hard to follow. There were several hundred pages, and the ideas in it could easily have been put in 10 pages.

Yes, I know the obfuscations of academia did not begin with Communism — as Swift, for one, tells us — but the pedantries and verbosity of Communism had their roots in German academia. And now that has become a kind of mildew blighting the whole world.

It is one of the paradoxes of our time that ideas capable of transforming our societies, full of insights about how the human animal actually behaves and thinks, are often presented in unreadable language.

The second point is linked with the first. Powerful ideas affecting our behavior can be visible only in brief sentences, even a phrase — a catch phrase. All writers are asked this question by interviewers: “Do you think a writer should...?” “Ought writers to...?” The question always has to do with a political stance, and note that the assumption behind the words is that all writers should do the same thing, whatever it is. The phrases “Should a writer...?” “Ought writers to...?” have a long history that seems unknown to the people who so casually use them. Another is “commitment,” so much in vogue not long ago. Is so and so a committed writer?

A successor to “commitment” is “raising consciousness.” This is double-edged. The people whose consciousness is being raised may be given information they most desperately lack and need, may be given moral support they need. But the process nearly always means that the pupil gets only the propaganda the instructor approves of. “Raising consciousness,” like “commitment,” like “political correctness,” is a continuation of that old bully, the party line.

A very common way of thinking in literary criticism is not seen as a consequence of Communism, but it is. Every writer has the experience of being told that a novel, a story, is “about” something or other. I wrote a story, “The Fifth Child,” which was at once pigeonholed as being about the Palestinian problem, genetic research, feminism, anti-Semitism and so on.

A journalist from France walked into my living room and before she had even sat down said, “Of course ‘The Fifth Child’ is about AIDS.”

An effective conversation stopper, I assure you. But what is interesting is the habit of mind that has to analyze a literary work like this. If you say, “Had I wanted to write about AIDS or the Palestinian problem I would have written a pamphlet,” you tend to get baffled stares. That a work of the imagination has to be “really” about some problem is, again, an heir of Socialist Realism. To write a story for the sake of storytelling is frivolous, not to say reactionary.

The demand that stories must be “about” something is from Communist thinking and, further back, from religious thinking, with its desire for self-improvement books as simple-minded as the messages on samplers.

The phrase “political correctness” was born as Communism was collapsing. I do not think this was chance. I am not suggesting that the torch of Communism has been handed on to the political correctors. I am suggesting that habits of mind have been absorbed, often without knowing it.

There is obviously something very attractive about telling other people what to do: I am putting it in this nursery way rather than in more intellectual language because I see it as nursery behavior. Art — the arts generally — are always unpredictable, maverick, and tend to be, at their best, uncomfortable. Literature, in particular, has always inspired the House committees, the Zhdanovs, the fits of moralizing, but, at worst, persecution. It troubles me that political correctness does not seem to know what its exemplars and predecessors are; it troubles me more that it may know and does not care.

Does political correctness have a good side? Yes, it does, for it makes us re-examine attitudes, and that is always useful. The trouble is that, with all popular movements, the lunatic fringe so quickly ceases to be a fringe; the tail begins to wag the dog. For every woman or man who is quietly and sensibly using the idea to examine our assumptions, there are 20 rabble-rousers whose real motive is desire for power over others, no less rabble-rousers because they see themselves as anti-racists or feminists or whatever.

A professor friend describes how when students kept walking out of classes on genetics and boycotting visiting lecturers whose points of view did not coincide with their ideology, he invited them to his study for discussion and for viewing a video of the klix facts. Half a dozen youngsters in their uniform of jeans and T-shirts filed in, sat down, kept silent while he reasoned with them, kept their eyes down while he ran the video and then, as one person, marched out. A demonstration — they might very well have been shocked to hear — which was a mirror of Communist behavior, an acting out, a visual representation of the closed minds of young Communist activists.

Again and again in Britain we see in town councils or in school counselors or headmistresses or headmasters or teachers being hounded by groups and cabals of witch hunters, using the most dirty and often cruel tactics. They claim their victims are racist or in some way reactionary. Again and again an appeal to higher authorities has proved the campaign was unfair.

I am sure that millions of people, the rug of Communism pulled out from under them, are searching frantically, and perhaps not even knowing it, for another dogma.

[Orhanowski]

Ovo malo duse



- Meni je jedan Čeh, veterinar, još prije onog rata pričao da po tom nji''ovom vjerovanju u starim knjigama piše da je Bog bio naumio čo''eku da živi 1000 godina.


- 1000 godina? To bi bio život. I šta je bilo?


- To je bilo kad je Bog prvog čo''eka stvorio - Adema, dobro se sjećam, Adem se zvao. Dao mu sav rahatluk - i pojest, i popit, i ženu mu stvorio, samo u nekake jabuke da ne diraju, k''o biva to su Božje jabuke, a sve drugo je nji''ovo. Al'' ta ženetina navrati Adema da trgaju jabuke, Bog vidio, kako ne bi, naljutio se i - kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. Otad ti se čovjek muči, živi i umire k''o i svako hajvanče, sve zbog ote žene.



- O jeb''o joj ja mater.

[repeater]

NY Times
October 13, 2007
Op-Ed Contributor
Questions You Should Never Ask a Writer
By DORIS LESSING

Nista novo. Kundera o ovome vac davno govori. Sjecam se njegovih rijeci: Art is not a village band marching dutifully along at History's heels.

[Shoshana]

GOLO SUNCE - Isaac Asimov

Bas danas o ovome razmisljala...Puste uspomene Ja sa 12 godina, neizljecivo zaljubljena u Danila

[Shoshana]

Uhvatila sam te na radaru

Hoćeš cijelu knjigu da ti pošaljem na pp?

Najljepse zahvaljujem , no ja sam dovoljno ma'nita da se sutra zaletim u knjizaru pa cijelu seriju pokupujem Bar dzepno izdanje - jeftinije je.

[lilia]

Tamnom stranom srca - Djordje Balasevic

Do pepela se i stize jedino preko vatre. Nema tih reci koje mogu nadomestiti sibanje godina u lice, ni od najbolje price ne moze se isplesti mreza za hvatanje vremena. Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona ce negde zastati pod zamuckujucim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuce.

I onda ce znati. Dah uspomene pazljivo ce oduvati prasinu sa smesne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije.

Uzdahnuce, predosecam?

Cestice sjaja rastopice joj se nacas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda na vodi... Bice sama, nadam se? Jer, tad ce se u ritmu njenog pulsa mozda pojaviti ona uznemirena i kljucna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluskivao u odjecima nasih tisina.

Da.

I onda ce znati da je jedina koju sam ikad voleo. Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Stedeci se... Uceci se kako cu najbolje voleti nju... Kada je konacno nadjem.