BESMRTNA PESMA
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.
2.
A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.
3.
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.
4.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.
Miroslav Antić
nesto mi dodje...
Price, pjesme, intervjui...
Moderator: Chloe
-
lady midnight
- Posts: 2624
- Joined: 24/04/2007 16:06
- Location: iznad oblaka
#427
jooooooooooooooooooj infra 
:-):-) shta vam je noicas...taman kad krenem da spavam neko me "knjizhevno" spuca u glavu :-):-) pisma nori su mi najdrazha pisma koja ikad prochitah (ako ne rachunamo ona lichna 
). zato shto: kad padnu maske...:-):-)
:):)
:-):-) shta vam je noicas...taman kad krenem da spavam neko me "knjizhevno" spuca u glavu :-):-) pisma nori su mi najdrazha pisma koja ikad prochitah (ako ne rachunamo ona lichna ). zato shto: kad padnu maske...:-):-):):)-
Leonid Breznjev
- Posts: 5302
- Joined: 04/11/2006 03:32
- Location: Kamenskoje
#429
Placenik / Dervis Susic
Bi ruzno proljece.
Dvije nedjelje poslije ravnodnevice, po kiši i susnjezici, vrati se Ostoja Dobrisalic s duga puta kuci pod Borogovo.
Umjesto kuce nadje hladno zgarište. Leševe mlade zene, dva brata, njihovih zena i djece prozdro plamen i psi i vuci razvukli. Ostale lobanje i bedrene kosti.
Rekoše mu - bila je necija vojska, ali ne znadoše - jesu li Ugri od Srebrenika uletjeli, stoku da otjeraju, ili je kraljevska vojska od Sutjeske pošla da satre nevjernog plemica Zlatonosovica, pa uz put pobila i njegove seljake, ili je Zlatonosovic ovim kaznio Dobrisalice što mu vec drugu godinu ne isplacuju povecane dazbine.
Vrišteci i valjajuci se po ugljevlju, Ostoja odbolova zalost za mrtvima. Drugog jutra izbezumljen, sa sjekirom u ruci, otetura uz planinu.
U Kovanju kod Rogatice naidje na tursku izvidnicu. Tri konjanika potjeraše ga pred sobom. Oštrim povikom zaustaviše ga pred cadorom skrivenim u gustom smrecanju. Zapovjednik, mlad, bezbrk poturcenjak od Kruševca, imao je vec iskustva sa prebjezima. Dopusti mu da sjedne pred njega. Migom, naredi, te jedan vojnik trkom donese komad jecmenog hljeba i u bakracu pilava i stavi pred Ostoju.
Tu gdje je jeo, Ostoja primi islam.
Sjeo je Ostoja, a ustao Abdulah.
Iz jedne vrece izvadiše sablju, kratki pancir i torbak za vojnicku poputninu. Nakitiše Ostoju, cestitajuci mu. Uvrstiše ga najprije u odjeljenje pješaka izvidnika da tu pokaze šta zna. A obecaše mu ono što dotle nije smio ni dosniti - zlato, cin i slavu. Dozvoliše mu da se sveti dok se ne zasiti.
Ne prevari se zapovjednik. Ostoja - Abdulah Dobrisalic nije mu bio ni prvi ni posljednji nesrecnik - prebjeg. Samo se cudio: u svemu što je novajlija cinio bilo je neke gladi i strasti, nasrtljivosti i pohlepe, bjezanja od neceg nekome.
Za opkladu, jednom Abdulah pojede bakrac pilava i ništa mu ne bi. Tad dobi nadimak - Pilavija.
Nekoliko godina poslije prelaska Turcima, jedne kasne prljave jeseni, u podne, posrtao je Abdulah Pilavija ravnicom, ranjen, gologlav, s posjekotinama po glavi i pleckama.
Golom sabljom se podupire da se ne sruši u mokru travuljinu. Kadikad stane, poluslijep zuri u beskraj pred sobom i nadlanicom skine s usana tanku skramu sukrvice.
Cetvrtog jutra dopuza do rijeke. Pruzen po zitkom obalnom glibu, srkao je mutnu i tešku vodu i povremeno zaranjao glavu i dlanom prelazio preko zagnojenih posjekotina. Bi mu lakše od studenog melema. S naporom se skupi i sjede.
Na drugoj obali izlezavala se magla. Vidio je kako se vrbe i pavit igraju po zutoj površini rijeke, koja je nadošla i razbacila se silno preko starog korita. Podju grancice s lišcem niz vodu, zaigraju, reklo bi se - gotovo je, odoše, ali ih gibak trzaj vrati, vraca ih stalno, one skakucu, polaze i vracaju se. Ah, da se dohvatiti druge obale, pa s nje zamociti prste u brz tok zute vode i igrati se tako... Ne, dokopati se strasno tih grana, iskociti na obalu, i bjezati, bjezati uza stranu u draga mocna brda, kuci, kuci, ognjištu, sigurnosti, daleko od vrištavih hajki!
Ali je rijeka bila bez broda. Sa druge obale niti se ko pomaljao, niti se cuo ljudski glas, ni poj pijetla, ni muk goveceta bar.
Nemocan, pokri ranjavo tjeme šakama i zaplaka. Neko vrijeme sjedio je mlavljen kišom i zalivan jezicima vode, koja je nadolazila. I jecao.
Nije imao kud.
Ostane li ovdje, stici ce hajka. Podje li samo korak naprijed, ponijece ga mutna rijeka, zavitlati njime, bacakati se njime od obale do obale, a niko nece cuti zov i jauk. Plakao je nad sobom neko vrijeme. Kad za placom naidje tupa ravnodušnost, on pipnu oko sebe trazeci sablju. Sablja je ostala u travi. Poslije pijenja i ispiranja rana, nije joj se vratio. Da je tu pod rukom, zaklao bi se. Ovako - nema snage ni po nju da otpuze.
A voda prljava, bijesna, raste, hvata ga, oblizuje mu slabine.
Odnekud naidje gomilica izvidnika. Posadiše ga na konja i provedoše daleko niz rijeku do skele.
Išao je Abdulah Pilavija i dalje u pohod, na zov carske ili vezirske zapovijesti. A kod kuce - kosio je, kopao, nadgledao, ali uvijek cutke, pod teretom neceg neizrecivog, ali vrlo primjetnog u tezini kretnje i pogleda. S jeseni, kad naidju duge studene kiše i susnjezice, dane i noci provodio bi nijem i blijed na seciji kraj prozora. Ni zov najdrazeg djeteta nije ga mogao istrgnuti iz uzasa što se tada ljuljao u njemu i oko njega: iz zitkog gliba u kome nemocan sjedi, dok se pred njim valja silna mutna voda, a s druge obale niko se ne odziva.
Jednom dade da se sagradi zidana cuprija na rijeci koja je ispod varoši tekla - ljeti tanka kao priuza, a u proljece i u jesen široka - deruci obale i pustošeci po usjevima. Ali kad stade nasred cuprije i pogleda u vodu, odmahnu rukom. I vrati se prije nego što svecanost i poce.
Jer nije mogao prevariti strah kamenom. Mutna voda tekla je kroz njega, cijepala ga na dvije zive bale mesa koje se uzalud traze i dozivaju.
Nikad nikom ne rece o svojoj stravi što ga je spopadala kad se s jeseni pomahnitale vode pocnu razbacivati silom i srdzbom. Slijep, dušu je ispustio u teškim trzajima i kricima o nekakvoj mutnoj rijeci koju nikako ne moze da prebrodi i premosti. Mnogobrojno potomstvo, prisutno tom umiranju, nije znalo što znace ti krici i vapaji.
Davno prije nego što ce Abdulah Pilavija umrijeti, u vrijeme jednog od njegovih boravaka na vojni, na sjeveru, njegov srednji sin Muzafer poce da krpi staro sedlo, potkiva konja, da zaplice zicom rupe na starom ocevom panciru. Majka Zejneba znala je šta to znaci. Cucnula je kraj njega, zagrlila ga. I stala moliti:
»Nemoj, sine Abdulahov, nemoj, ljubi te tvoja majka i moli, ne mazi remenje voskom, i lojem, ne oštri sjecivo na glatkom kamenu, baci to gvozdje! De, rastjeraj taj mrak ispod obrva, sincino moja namrgodjena, i osmijehni se majci!
Ostavi!
Heej, vrati ruku!
Baci bic!
Sinee, zar bi majku svoju bicem?
De smiri se! Pa šta sam ti ruzno rekla?
Za taj bic mogla bih da te prokunem: sisu desnu iz njedara suncu da otkrijem i jauknem - sazezi ga sunce za hator materin! Pa bi tebi, sine, ili sreca ili zjenice tvoje izgorjele. A ja eto, ne kunem, svejedno što si na mene bicem potegnuo. Vidiš, ja se samo smiješim. De, sjedi!
Daj mi glavu u krilo da te pobištem, kosa ti je kao gust trnjak kraj Drinjace, vakat je tjeme da briješ i percin majka da ti plete.
Tako!
Ja te, sine Muzafere, svjetovati necu, ali juce si me o tvom babi Abdulahu pitao, pa cu ti kazati što dosad nisi znao.
Ja sam bila cetvrta kci u matere, a otac moj cuvar lovišta u njegove svjetlosti grofa Varadija. I baš kad mi nasta šesnaesta, u vrijeme kad zecice odbacuju drugi proljetni porod, navališe Turci. Selo zapališe, muškinje pobiše, zensku djecu na koplja ponabadaše, a mušku nekud odvedoše. Nas stasitije podijeliše najhrabrijima, a šta s drugima bi, ne umijem ti reci. Ja dopadoh tvom ocu Abdulahu Pilaviji. Posadi on mene pod cador, pa me stade obilaziti, golem, cupav, a na njemu bojna oprema škripi i zvekece. Hoda on oko mene, a ja placem. Dok ti on jednom ne stade preda me, pa ce:
»Ih, kakva si!«
Mislila sam da ce mi usta razvrnuti i noge i ruke prebiti, a on cucnu, baci mi u krilo šaku suha hošafa i nagna me da sve pojedem. Zato ti ja, sine, i sad u pedeset i nekoj u neznan padam kad suh hošaf vidim.
Tvom ocu bila je tada dvadeset i cetvrta. A bijaše strahota od snage. Kad se naljuti, kad se pomami pola vojske kojekud se posakriva. A prema meni je i u pohodu i u postelji, da oprostiš, bio kao da sam ptice tek iz jajeta prokljuvalo.
Navikoh se na njega, na duga zimovanja, kad od mene po sedmicu nije odmicao, navikoh se na vojne pohode, na prašinu, na smrad bezbrojne ordije u pokretu, na zedj, na muku, a na njega najprije i najbolje. Upoznah mu svaku naviku i jezero mozdano iz kojeg se misli kote.
I vidjeh sine, i uvidjeh, tvoj otac je samo jedan nesrecnik.
Ne, ne ustaj, cekaj da dokrajcim!
Ne samo nesrecnik, nego i strašljivo celjade. Cudiš se kako je onda mogao biti junak? Ja ne znam, ali slutim - ako je vojnicka hrabrost jedna strana zlatne madzarije, strah je onda druga.
Bojao se groma. Na prvu svjetlicu bjezao je pod cador i zamotovao glavu ovnujskim kozama. Bojao se i guje, i pod pazuhom je na kajasu nosao dva psecja zuba, kazu - na njih guja nece. Bojao se uroka. Bojao se tudjih ociju. Ja ne pamtim kad je kome ravno u oci pogledao. Cesto je s vriskom skakao iz sna. Morala sam tada da mu milujem tjeme, da ga smirujem. Bojao se starješina i modrio je od straha da mu zbog cega ne zamjere. Mnijem da je zbog toga straha bio u sluzbi revnosniji od drugih. A jednom, kad nam camac savska matica zanese, cuh ga kako unezvijeren moli stare hrišcanske molitve što ih je naucio još dok se Ostoja zvao.
Na bojištu, sa sjekirom ili krivošijom u ruci, bio je neman s onog svijeta, harao je po dušmanskim buljucima kao pošast, starješine su bodrile vojsku pokazujuci na njega, bubnjevi su ordijski tukli za njim preko otkosa isjecenih tjelesa.
Ja sam se cudila i pitala i jedva jednom dokucila, sine, što je i kakav je tvoj babo. Njemu je neko, pred Bogom cist i cestit, o desno koljeno tešku kletvu svezao. I kud god on hodio, kletva ga sustizala. Svako junaštvo grdnim strahom je platio. Svaki dar u novcu, u zemlji i u malu, zešca je zudnja za još - zapoganila. A kad je najljepši spahiluk dobio da se smiri i potomstvo zasnuje, svrbez za skitnjom ga je iz kuce istjerivao. Kad god je odjezdio, za kucom, zenom i djecom je ridao.
Heej, sine, kuda?
Stani!
Ta i bez tebe ce se granice carstva razmicati. Vojnicka slava nije dostojna zrtve ni koliko je ranica od zuba na usni. Vojnicku slavu su izmislili veziri i placeni tabor - imami, sine, ne idi!
Molim te.
Sacekaj dok se vrati tvoj otac Abdulah Pilavija sa pohoda da cuješ šta ce ti on reci, pa onda cini šta hoceš, sinee,
ooh,
sinee,
zar i ti?
Ooj, ko prokle mene, Abdulaha Pilaviju, pa mi bijelo, bijelo, bjelina me zabljesnula pa ostala, bjelkasto platno mi je neko navukao preko glave, svijeta nema, samo zvuk i šum i tvrdo ili meko pod prstima, zvuk i šum, a boje se pretopile u bijeli neprobojan loj premazan po ocima,
oo svemoguci,
molim ti se, ja ili Ostoja ili Abdulah Pilavija, svejedno, na sedzdu ti padam i jaucuci o gluhu zemlju udaram, molim te,
casak jedan vrati mi vid da vidim sina Muzafera kako se sa pohoda vraca.
Sine, o sine Muzafere, da te babo zagrli i u oba ramena poljubi... Mmmmm, ali mirišeš na znoj muški i vojnicki! Šta ti je ovo na obrazu? Brazda? Ah, ah, vršak maca? Cekaj, to ti je od kratkog noza, sredina je mnogo dublja od krajeva, zar nije kratki noz?
Eej, blago meni!
Kazuj!
Dokle ste granice carstva na sjever i na zapad pomaknuli? Je li prokleti Frenk Maksimilijanoš uhvacen i konjima za repove vezan? Kazi, jesu li horvacki i franacki gradovi još bogati robom i robljem, sine, ohohoho, ali ti je krivošija teška... ili je samo moja desnica zanemocala?
Kazuj!
Pod kojim ste pašom vojevali? Pod Jahja-pašom? Zar je Jahja dogurao dotle? U moje vrijeme bio je samo mlad sokolar. Ah, ah, kurvin sin, kako se prozmijao uvrh'.
Šta je, što cutiš?
Umoran li si?
Ili si malo zlata zasluzio?
Ti, zeno, odbij, šta mi tu sliniš! Ziv ti je i zdrav ti je i šta hoceš više? Šta je, što cutiš? Štaaa? Vracaš se odmah sutra?
Ne.
Neceš.
Ne smiješ.
Nee.
Sine, ne slušaj ova staracka trabunjanja. Htio sam samo da ti docek ucinim svecanijim i vedrijim pa se raskakotao. Ne smiješ... govorim ti kao otac, heej, govorim ti kao isluzen carski konj. Vidiš li mene? A da mi mozeš zavirit u dušu, spopala bi te strava od koje se jezik mrzne. Znaš li ti kolika je rijeka kad se o Mitrovu zamuti i preko glibavih obala razmahne? Jesi li kad stao sam i ranjav na njenu obalu i zvao, a s druge obale ti se niko ne odziva? A znaš li ti koliko je takvih voda u vojnickom zivotopisu?
Zapali zudnja stegna i tabane, pa ili poci u svijet, ili se odreci i kuce i svijeta. Mozdane se uspušile, misliš - ceka sultan da te daruje srmali tokama i celenkom. Drumovi zovu da ih blagosloviš tabanima, a oni da ti pod noge zlato i slavu u pregrštima prospu. Otac kune da se ne ide, ali kletva razgorijeva inat i pozuruje odluku.
Podješ,
kad ono... radi slave drugih, u crva se pretvoriš. Radi imetka nadredjenih, ostaneš gladan kao dzamijski golub. Dodješ pameti i zazeliš kucu i zemlju. Ili lipšeš prije nego što pameti dodješ. Vratiš se ili se ne vratiš. Ako se vratiš kuci, ili sebi - svejedno, ne nadješ je i ne nadješ se baš posve. Zemlja te zaboravila, a kad te pozna, srdito se svadi s tvojim rukama i odbije ih. U dosadi ponekad zazališ za drumovima, pa kuca postane tijesna kao samica u zindanu. Zakoraciš da podješ, ali ti padne na um: otac je vrištao u ropcu o nekakvim vodama. Uhvati te strah od koga noge obamru.
Kad se misao propne iznad prizemlja, vidiš - carevi su strašni i smiješni, a srmali toke i celenke bijedni mamci za neobaviještene. I uvidiš - tvrd i siguran je samo kraj. I ništa više. Ali, dok ima druma, i dok mi oko niz njega moze pogledati, brizdi zudnja da se podje, da se pobjegne ili nekome ili necemu dobjegne.
Ja, Muzafer, sin Abdulaha Pilavije, molim ljude da mi oproste. Ja praštam svima, cak i onima koji mozda imaju namjeru da me ubiju. Prokunite silu, jer ona je sredstvo slabih. Snazni i cestiti nemaju potrebe za njom.
I ne vjerujte bajracima i bubnjevima! Jer šta se sa mnom zbi, oo ljudi, oo braco!
Što je zlo vece, mamci su mu sjajniji. Istina nema potrebe za kicenjem.
Sluzio sam vezira Mehmed-pašu Sokolovica. Vezir ce ostati ubiljezen u sve pohvale i pokude svog vremena, a ja ni u popis stanovništva. Izmakla mi se potvrda i o najobicnijem prisustvu na zemlji, dotle sam bio dotjerao. Meni, koji sam mnoge posjekao prije nego što su stizali do vezira sa zlim namjerama i prikrivenim sjecivima.
Jedino cime se mogu pohvaliti je podatak da je jedan covjek mogao mirno raditi, jesti i spavati dok sam ja bdio nad njim i njegovom sigurnošcu. To je sve što je ostalo od mojih silnih pohlepa za zadovoljstvima, slavom i zlatom. Od moje nade da cu nesnosni teret vojevanja zamijeniti necim boljim.
Kunem se majcinim ocima i travom bosiokom da ovu pricu nije rodila ni taština pijetla da svoje grlo objavi, ni navika nedoucenog da poducava, ni svrbez neodgovornog da se poigra svetinjama prošlosti pošto mu ove ne mogu vratiti milo za drago, ni sujeta što se rugalicom sveti za bespomocnost, ni nesuvislo govorenje ocajnika koji uzalud bjezi od šutnje.
Suviše je zbilje izmedju zemlje i neba, u tjesnacu mozdana, u sepetu rebara, u pruzenoj ruci, u osmijehu a i u podsmijehu - toj lešini smijeha, suviše - kazem, a da bi se moje ruke prihvatile pisma što sprdnjom zbilju blati.
Ovo je kazivanje o Bajici, kog su isti ljudi od Bajice istesali u Mehmed-pašu, a ubili ga da to više ne bude. I o meni, njegovom tjelohranitelju, koji je podvizima, lukavstvom i licemjerjem uspio da se probije do tog poziva.
prisjetih se, slucajno.. pogled odluta prema djelu dervisovom i eto, pozelih da podijelim sa vama sjecanje, mada se bas i ne usudjujem u ove vode..
Bi ruzno proljece.
Dvije nedjelje poslije ravnodnevice, po kiši i susnjezici, vrati se Ostoja Dobrisalic s duga puta kuci pod Borogovo.
Umjesto kuce nadje hladno zgarište. Leševe mlade zene, dva brata, njihovih zena i djece prozdro plamen i psi i vuci razvukli. Ostale lobanje i bedrene kosti.
Rekoše mu - bila je necija vojska, ali ne znadoše - jesu li Ugri od Srebrenika uletjeli, stoku da otjeraju, ili je kraljevska vojska od Sutjeske pošla da satre nevjernog plemica Zlatonosovica, pa uz put pobila i njegove seljake, ili je Zlatonosovic ovim kaznio Dobrisalice što mu vec drugu godinu ne isplacuju povecane dazbine.
Vrišteci i valjajuci se po ugljevlju, Ostoja odbolova zalost za mrtvima. Drugog jutra izbezumljen, sa sjekirom u ruci, otetura uz planinu.
U Kovanju kod Rogatice naidje na tursku izvidnicu. Tri konjanika potjeraše ga pred sobom. Oštrim povikom zaustaviše ga pred cadorom skrivenim u gustom smrecanju. Zapovjednik, mlad, bezbrk poturcenjak od Kruševca, imao je vec iskustva sa prebjezima. Dopusti mu da sjedne pred njega. Migom, naredi, te jedan vojnik trkom donese komad jecmenog hljeba i u bakracu pilava i stavi pred Ostoju.
Tu gdje je jeo, Ostoja primi islam.
Sjeo je Ostoja, a ustao Abdulah.
Iz jedne vrece izvadiše sablju, kratki pancir i torbak za vojnicku poputninu. Nakitiše Ostoju, cestitajuci mu. Uvrstiše ga najprije u odjeljenje pješaka izvidnika da tu pokaze šta zna. A obecaše mu ono što dotle nije smio ni dosniti - zlato, cin i slavu. Dozvoliše mu da se sveti dok se ne zasiti.
Ne prevari se zapovjednik. Ostoja - Abdulah Dobrisalic nije mu bio ni prvi ni posljednji nesrecnik - prebjeg. Samo se cudio: u svemu što je novajlija cinio bilo je neke gladi i strasti, nasrtljivosti i pohlepe, bjezanja od neceg nekome.
Za opkladu, jednom Abdulah pojede bakrac pilava i ništa mu ne bi. Tad dobi nadimak - Pilavija.
Nekoliko godina poslije prelaska Turcima, jedne kasne prljave jeseni, u podne, posrtao je Abdulah Pilavija ravnicom, ranjen, gologlav, s posjekotinama po glavi i pleckama.
Golom sabljom se podupire da se ne sruši u mokru travuljinu. Kadikad stane, poluslijep zuri u beskraj pred sobom i nadlanicom skine s usana tanku skramu sukrvice.
Cetvrtog jutra dopuza do rijeke. Pruzen po zitkom obalnom glibu, srkao je mutnu i tešku vodu i povremeno zaranjao glavu i dlanom prelazio preko zagnojenih posjekotina. Bi mu lakše od studenog melema. S naporom se skupi i sjede.
Na drugoj obali izlezavala se magla. Vidio je kako se vrbe i pavit igraju po zutoj površini rijeke, koja je nadošla i razbacila se silno preko starog korita. Podju grancice s lišcem niz vodu, zaigraju, reklo bi se - gotovo je, odoše, ali ih gibak trzaj vrati, vraca ih stalno, one skakucu, polaze i vracaju se. Ah, da se dohvatiti druge obale, pa s nje zamociti prste u brz tok zute vode i igrati se tako... Ne, dokopati se strasno tih grana, iskociti na obalu, i bjezati, bjezati uza stranu u draga mocna brda, kuci, kuci, ognjištu, sigurnosti, daleko od vrištavih hajki!
Ali je rijeka bila bez broda. Sa druge obale niti se ko pomaljao, niti se cuo ljudski glas, ni poj pijetla, ni muk goveceta bar.
Nemocan, pokri ranjavo tjeme šakama i zaplaka. Neko vrijeme sjedio je mlavljen kišom i zalivan jezicima vode, koja je nadolazila. I jecao.
Nije imao kud.
Ostane li ovdje, stici ce hajka. Podje li samo korak naprijed, ponijece ga mutna rijeka, zavitlati njime, bacakati se njime od obale do obale, a niko nece cuti zov i jauk. Plakao je nad sobom neko vrijeme. Kad za placom naidje tupa ravnodušnost, on pipnu oko sebe trazeci sablju. Sablja je ostala u travi. Poslije pijenja i ispiranja rana, nije joj se vratio. Da je tu pod rukom, zaklao bi se. Ovako - nema snage ni po nju da otpuze.
A voda prljava, bijesna, raste, hvata ga, oblizuje mu slabine.
Odnekud naidje gomilica izvidnika. Posadiše ga na konja i provedoše daleko niz rijeku do skele.
Išao je Abdulah Pilavija i dalje u pohod, na zov carske ili vezirske zapovijesti. A kod kuce - kosio je, kopao, nadgledao, ali uvijek cutke, pod teretom neceg neizrecivog, ali vrlo primjetnog u tezini kretnje i pogleda. S jeseni, kad naidju duge studene kiše i susnjezice, dane i noci provodio bi nijem i blijed na seciji kraj prozora. Ni zov najdrazeg djeteta nije ga mogao istrgnuti iz uzasa što se tada ljuljao u njemu i oko njega: iz zitkog gliba u kome nemocan sjedi, dok se pred njim valja silna mutna voda, a s druge obale niko se ne odziva.
Jednom dade da se sagradi zidana cuprija na rijeci koja je ispod varoši tekla - ljeti tanka kao priuza, a u proljece i u jesen široka - deruci obale i pustošeci po usjevima. Ali kad stade nasred cuprije i pogleda u vodu, odmahnu rukom. I vrati se prije nego što svecanost i poce.
Jer nije mogao prevariti strah kamenom. Mutna voda tekla je kroz njega, cijepala ga na dvije zive bale mesa koje se uzalud traze i dozivaju.
Nikad nikom ne rece o svojoj stravi što ga je spopadala kad se s jeseni pomahnitale vode pocnu razbacivati silom i srdzbom. Slijep, dušu je ispustio u teškim trzajima i kricima o nekakvoj mutnoj rijeci koju nikako ne moze da prebrodi i premosti. Mnogobrojno potomstvo, prisutno tom umiranju, nije znalo što znace ti krici i vapaji.
Davno prije nego što ce Abdulah Pilavija umrijeti, u vrijeme jednog od njegovih boravaka na vojni, na sjeveru, njegov srednji sin Muzafer poce da krpi staro sedlo, potkiva konja, da zaplice zicom rupe na starom ocevom panciru. Majka Zejneba znala je šta to znaci. Cucnula je kraj njega, zagrlila ga. I stala moliti:
»Nemoj, sine Abdulahov, nemoj, ljubi te tvoja majka i moli, ne mazi remenje voskom, i lojem, ne oštri sjecivo na glatkom kamenu, baci to gvozdje! De, rastjeraj taj mrak ispod obrva, sincino moja namrgodjena, i osmijehni se majci!
Ostavi!
Heej, vrati ruku!
Baci bic!
Sinee, zar bi majku svoju bicem?
De smiri se! Pa šta sam ti ruzno rekla?
Za taj bic mogla bih da te prokunem: sisu desnu iz njedara suncu da otkrijem i jauknem - sazezi ga sunce za hator materin! Pa bi tebi, sine, ili sreca ili zjenice tvoje izgorjele. A ja eto, ne kunem, svejedno što si na mene bicem potegnuo. Vidiš, ja se samo smiješim. De, sjedi!
Daj mi glavu u krilo da te pobištem, kosa ti je kao gust trnjak kraj Drinjace, vakat je tjeme da briješ i percin majka da ti plete.
Tako!
Ja te, sine Muzafere, svjetovati necu, ali juce si me o tvom babi Abdulahu pitao, pa cu ti kazati što dosad nisi znao.
Ja sam bila cetvrta kci u matere, a otac moj cuvar lovišta u njegove svjetlosti grofa Varadija. I baš kad mi nasta šesnaesta, u vrijeme kad zecice odbacuju drugi proljetni porod, navališe Turci. Selo zapališe, muškinje pobiše, zensku djecu na koplja ponabadaše, a mušku nekud odvedoše. Nas stasitije podijeliše najhrabrijima, a šta s drugima bi, ne umijem ti reci. Ja dopadoh tvom ocu Abdulahu Pilaviji. Posadi on mene pod cador, pa me stade obilaziti, golem, cupav, a na njemu bojna oprema škripi i zvekece. Hoda on oko mene, a ja placem. Dok ti on jednom ne stade preda me, pa ce:
»Ih, kakva si!«
Mislila sam da ce mi usta razvrnuti i noge i ruke prebiti, a on cucnu, baci mi u krilo šaku suha hošafa i nagna me da sve pojedem. Zato ti ja, sine, i sad u pedeset i nekoj u neznan padam kad suh hošaf vidim.
Tvom ocu bila je tada dvadeset i cetvrta. A bijaše strahota od snage. Kad se naljuti, kad se pomami pola vojske kojekud se posakriva. A prema meni je i u pohodu i u postelji, da oprostiš, bio kao da sam ptice tek iz jajeta prokljuvalo.
Navikoh se na njega, na duga zimovanja, kad od mene po sedmicu nije odmicao, navikoh se na vojne pohode, na prašinu, na smrad bezbrojne ordije u pokretu, na zedj, na muku, a na njega najprije i najbolje. Upoznah mu svaku naviku i jezero mozdano iz kojeg se misli kote.
I vidjeh sine, i uvidjeh, tvoj otac je samo jedan nesrecnik.
Ne, ne ustaj, cekaj da dokrajcim!
Ne samo nesrecnik, nego i strašljivo celjade. Cudiš se kako je onda mogao biti junak? Ja ne znam, ali slutim - ako je vojnicka hrabrost jedna strana zlatne madzarije, strah je onda druga.
Bojao se groma. Na prvu svjetlicu bjezao je pod cador i zamotovao glavu ovnujskim kozama. Bojao se i guje, i pod pazuhom je na kajasu nosao dva psecja zuba, kazu - na njih guja nece. Bojao se uroka. Bojao se tudjih ociju. Ja ne pamtim kad je kome ravno u oci pogledao. Cesto je s vriskom skakao iz sna. Morala sam tada da mu milujem tjeme, da ga smirujem. Bojao se starješina i modrio je od straha da mu zbog cega ne zamjere. Mnijem da je zbog toga straha bio u sluzbi revnosniji od drugih. A jednom, kad nam camac savska matica zanese, cuh ga kako unezvijeren moli stare hrišcanske molitve što ih je naucio još dok se Ostoja zvao.
Na bojištu, sa sjekirom ili krivošijom u ruci, bio je neman s onog svijeta, harao je po dušmanskim buljucima kao pošast, starješine su bodrile vojsku pokazujuci na njega, bubnjevi su ordijski tukli za njim preko otkosa isjecenih tjelesa.
Ja sam se cudila i pitala i jedva jednom dokucila, sine, što je i kakav je tvoj babo. Njemu je neko, pred Bogom cist i cestit, o desno koljeno tešku kletvu svezao. I kud god on hodio, kletva ga sustizala. Svako junaštvo grdnim strahom je platio. Svaki dar u novcu, u zemlji i u malu, zešca je zudnja za još - zapoganila. A kad je najljepši spahiluk dobio da se smiri i potomstvo zasnuje, svrbez za skitnjom ga je iz kuce istjerivao. Kad god je odjezdio, za kucom, zenom i djecom je ridao.
Heej, sine, kuda?
Stani!
Ta i bez tebe ce se granice carstva razmicati. Vojnicka slava nije dostojna zrtve ni koliko je ranica od zuba na usni. Vojnicku slavu su izmislili veziri i placeni tabor - imami, sine, ne idi!
Molim te.
Sacekaj dok se vrati tvoj otac Abdulah Pilavija sa pohoda da cuješ šta ce ti on reci, pa onda cini šta hoceš, sinee,
ooh,
sinee,
zar i ti?
Ooj, ko prokle mene, Abdulaha Pilaviju, pa mi bijelo, bijelo, bjelina me zabljesnula pa ostala, bjelkasto platno mi je neko navukao preko glave, svijeta nema, samo zvuk i šum i tvrdo ili meko pod prstima, zvuk i šum, a boje se pretopile u bijeli neprobojan loj premazan po ocima,
oo svemoguci,
molim ti se, ja ili Ostoja ili Abdulah Pilavija, svejedno, na sedzdu ti padam i jaucuci o gluhu zemlju udaram, molim te,
casak jedan vrati mi vid da vidim sina Muzafera kako se sa pohoda vraca.
Sine, o sine Muzafere, da te babo zagrli i u oba ramena poljubi... Mmmmm, ali mirišeš na znoj muški i vojnicki! Šta ti je ovo na obrazu? Brazda? Ah, ah, vršak maca? Cekaj, to ti je od kratkog noza, sredina je mnogo dublja od krajeva, zar nije kratki noz?
Eej, blago meni!
Kazuj!
Dokle ste granice carstva na sjever i na zapad pomaknuli? Je li prokleti Frenk Maksimilijanoš uhvacen i konjima za repove vezan? Kazi, jesu li horvacki i franacki gradovi još bogati robom i robljem, sine, ohohoho, ali ti je krivošija teška... ili je samo moja desnica zanemocala?
Kazuj!
Pod kojim ste pašom vojevali? Pod Jahja-pašom? Zar je Jahja dogurao dotle? U moje vrijeme bio je samo mlad sokolar. Ah, ah, kurvin sin, kako se prozmijao uvrh'.
Šta je, što cutiš?
Umoran li si?
Ili si malo zlata zasluzio?
Ti, zeno, odbij, šta mi tu sliniš! Ziv ti je i zdrav ti je i šta hoceš više? Šta je, što cutiš? Štaaa? Vracaš se odmah sutra?
Ne.
Neceš.
Ne smiješ.
Nee.
Sine, ne slušaj ova staracka trabunjanja. Htio sam samo da ti docek ucinim svecanijim i vedrijim pa se raskakotao. Ne smiješ... govorim ti kao otac, heej, govorim ti kao isluzen carski konj. Vidiš li mene? A da mi mozeš zavirit u dušu, spopala bi te strava od koje se jezik mrzne. Znaš li ti kolika je rijeka kad se o Mitrovu zamuti i preko glibavih obala razmahne? Jesi li kad stao sam i ranjav na njenu obalu i zvao, a s druge obale ti se niko ne odziva? A znaš li ti koliko je takvih voda u vojnickom zivotopisu?
Zapali zudnja stegna i tabane, pa ili poci u svijet, ili se odreci i kuce i svijeta. Mozdane se uspušile, misliš - ceka sultan da te daruje srmali tokama i celenkom. Drumovi zovu da ih blagosloviš tabanima, a oni da ti pod noge zlato i slavu u pregrštima prospu. Otac kune da se ne ide, ali kletva razgorijeva inat i pozuruje odluku.
Podješ,
kad ono... radi slave drugih, u crva se pretvoriš. Radi imetka nadredjenih, ostaneš gladan kao dzamijski golub. Dodješ pameti i zazeliš kucu i zemlju. Ili lipšeš prije nego što pameti dodješ. Vratiš se ili se ne vratiš. Ako se vratiš kuci, ili sebi - svejedno, ne nadješ je i ne nadješ se baš posve. Zemlja te zaboravila, a kad te pozna, srdito se svadi s tvojim rukama i odbije ih. U dosadi ponekad zazališ za drumovima, pa kuca postane tijesna kao samica u zindanu. Zakoraciš da podješ, ali ti padne na um: otac je vrištao u ropcu o nekakvim vodama. Uhvati te strah od koga noge obamru.
Kad se misao propne iznad prizemlja, vidiš - carevi su strašni i smiješni, a srmali toke i celenke bijedni mamci za neobaviještene. I uvidiš - tvrd i siguran je samo kraj. I ništa više. Ali, dok ima druma, i dok mi oko niz njega moze pogledati, brizdi zudnja da se podje, da se pobjegne ili nekome ili necemu dobjegne.
Ja, Muzafer, sin Abdulaha Pilavije, molim ljude da mi oproste. Ja praštam svima, cak i onima koji mozda imaju namjeru da me ubiju. Prokunite silu, jer ona je sredstvo slabih. Snazni i cestiti nemaju potrebe za njom.
I ne vjerujte bajracima i bubnjevima! Jer šta se sa mnom zbi, oo ljudi, oo braco!
Što je zlo vece, mamci su mu sjajniji. Istina nema potrebe za kicenjem.
Sluzio sam vezira Mehmed-pašu Sokolovica. Vezir ce ostati ubiljezen u sve pohvale i pokude svog vremena, a ja ni u popis stanovništva. Izmakla mi se potvrda i o najobicnijem prisustvu na zemlji, dotle sam bio dotjerao. Meni, koji sam mnoge posjekao prije nego što su stizali do vezira sa zlim namjerama i prikrivenim sjecivima.
Jedino cime se mogu pohvaliti je podatak da je jedan covjek mogao mirno raditi, jesti i spavati dok sam ja bdio nad njim i njegovom sigurnošcu. To je sve što je ostalo od mojih silnih pohlepa za zadovoljstvima, slavom i zlatom. Od moje nade da cu nesnosni teret vojevanja zamijeniti necim boljim.
Kunem se majcinim ocima i travom bosiokom da ovu pricu nije rodila ni taština pijetla da svoje grlo objavi, ni navika nedoucenog da poducava, ni svrbez neodgovornog da se poigra svetinjama prošlosti pošto mu ove ne mogu vratiti milo za drago, ni sujeta što se rugalicom sveti za bespomocnost, ni nesuvislo govorenje ocajnika koji uzalud bjezi od šutnje.
Suviše je zbilje izmedju zemlje i neba, u tjesnacu mozdana, u sepetu rebara, u pruzenoj ruci, u osmijehu a i u podsmijehu - toj lešini smijeha, suviše - kazem, a da bi se moje ruke prihvatile pisma što sprdnjom zbilju blati.
Ovo je kazivanje o Bajici, kog su isti ljudi od Bajice istesali u Mehmed-pašu, a ubili ga da to više ne bude. I o meni, njegovom tjelohranitelju, koji je podvizima, lukavstvom i licemjerjem uspio da se probije do tog poziva.
prisjetih se, slucajno.. pogled odluta prema djelu dervisovom i eto, pozelih da podijelim sa vama sjecanje, mada se bas i ne usudjujem u ove vode..
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#430
NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO IZAS'O
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.
U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.
Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k'o softa
i k’o kadija
pametan.
Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
"Koliko je duga zima bila...."
Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
"Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!"
Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.
Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.
Nit joj bje softa, niti kadija !
Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.
Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
"Golemo nešto, golemo sam ti skrivila"- Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.
Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:
Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...
Skender Kulenovic
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.
U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.
Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k'o softa
i k’o kadija
pametan.
Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
"Koliko je duga zima bila...."
Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
"Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!"
Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.
Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.
Nit joj bje softa, niti kadija !
Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.
Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
"Golemo nešto, golemo sam ti skrivila"- Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.
Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:
Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...
Skender Kulenovic
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#431
I NISTA TE KAO NE BOLI
Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.
Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.
Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.
Svi kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.
Enes Kisevic
Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.
Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.
Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.
Svi kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.
Enes Kisevic
-
Princess Fiona
- Posts: 313
- Joined: 16/03/2007 20:45
- Location: far far away
#432
Bosnia's Reckoning
Ed Vulliamy
The painful road to reconciliation in Bosnia
There exists that constituency of people for whom the advent of July is less an occasion to relish summer than to cast the mind’s eye back to what Judge Fouad Riyad at the war crimes tribunal in The Hague called some of the ‘darkest pages in human history’- the bloodiest massacre on European soil since the Holocaust, at Srebrenica.
This month, they will assemble again for a 12th anniversary: the survivors and bereaved - many of them to bury the remains of their dead at the cemetery in Potocari, where, in 1995, Serbian death squads carried out the ‘selection’ between women and children and men and boys - so as to summarily execute the latter - while Dutch soldiers tasked to protect the UN-designated ‘Safe Area’ looked on.
Survivors will inter the skeletons of their loved ones, meticulously re-assembled from various ‘secondary’ mass graves into which the Serbs ploughed them, and given a name after matching up scattered pieces of the same human being and DNA testing of relatives (that operation in itself a miraculous entwinement of forensic science and human rights activism). A dear friend of mine, Hasan Nuhanovic, will be among them, his father’s bones having been finally re-united this past year by the International Commission for Missing Persons. It was a grisly post-scriptum to the massacre: that the Serbs exhumed the dead they had bulldozed into fields around Srebrenica and transported them to these remote ‘secondary’ sites, that the evidence of their atrocity might be hidden, so that for months, the byways of Eastern Bosnia were heaving with trucks loaded with human remains, yet no one breathed a word. And this is central to the present discourse, which is about reckoning - of the lack of it - with the recent past in Bosnia.
It is time to confront a bitter reality: that the estimable and intense focus on Srebrenica, and the massacre’s iconographic centrality in the memory of the slaughter in Bosnia, is double-edged. The fact is that Srebrenica - both the brutality of the killing and calculated betrayal by the so-called ‘International Community’ - was a not an isolated event; it was the culmination of what had been happening, and was allowed to happen by the West, for more than three years before the massacre. Srebrenica involved the avoidable slaughter of 8,000 people over five days, after the equally avoidable mass-murder of hundreds of thousands of others over three years. Srebrenica is the emblem of those other massacres, concentration camps, savage ‘ethnic cleansing’ on a vast scale, organised mass rape, relentless shelling of civilians - women and children - and of hospitals - and the bloody siege of a great capital, Sarajevo, while the ‘international community’ either connived with the Serbs (as in the cases of Paris and London) or else looked on and dithered, forbidding the Bosnians to arm themselves and mount effective resistance to the Serbian juggernaut.
The focus on Srebrenica thus risks reaching a point at which the anniversary distracts from - rather than draws attention to - all those other atrocities that began with the hurricane of violence unleashed by the Bosnian Serbs (and imitated by Bosnian Croats) in 1992, right through to the massacre of 1995 - in some places whose names we know, and others we have never heard of. Some survivors and bereaved from Srebrenica even claim special status, with a protest camp beside the football stadium in Sarajevo - thus dividing the victim people into dichotomous emotions between respect for those from Srebrenica, and their own feelings about their own sufferings and losses elsewhere, which neither claim, nor will ever have, special status.
This dilemma over Srebrenica’s iconic status was most manifestly articulated during the 10th anniversary of the massacre, two years ago - an event which combined heart-wrenching grief among the bereaved and survivors with a bulimic pilgrimage by politicians and diplomats who converged to shed crocodile tears for the crime of inaction in 1995, and feign remorse before hurrying to their next engagement. Srebrenica became something of an international confession box: blurt your sins, and come away feeling absolved. Apart from the then High Representative Paddy Ashdown, whose tears at Potocari are real ones, I doubt any of those who paid their hollow tributes also paid much mind to what had happened across Bosnia for three years before the massacre.
I wonder how many reflected on Visegrad, down the road, where Milan Lukic is currently accused at the state court in Sarajevo of having locked hundreds of civilians - the elderly, children and babies - into houses and incinerated them alive, while also turning the lovely Ottoman bridge that spans the Drina into a human abattoir of bodies flung into the river, turning the turquoise current red with blood.
How many will have considered what happened at Foca, upriver, where - as elsewhere - women and klix, like the Nazi’s ‘Joy Divisons’, were raped all night and every night in a special camp, to the point of madness and sometimes suicide, by beasts enjoying a bit of gratification after a day’s killing and an evening’s drinking Sljivovica plum brandy.
How many of these politicians bothered to turn up a month later, in August (I didn’t see any, nor any other year) to the annual commemoration we hold at Omarska, the concentration camp into which it was my accursed honour to stumble in 1992, with ITN - an inferno of random and often recreational mass killing, torture, mutilation and beating. Omarska, whose commander, Zelko Mejakic, now stands trial in Sarajevo, was the kind of place where one prisoner was forced to bite the testicles off another, while pigeons were stuffed into his mouth to stifle his screams before he was killed. The guards watching this barbarity were described by one witness at The Hague as ‘like a crowd at a sporting match’. Omarska: where the Orthodox holiday of St. Peter was marked by a drunken orgy of killing - prisoners slashed to death, shot or tied to a pyre of burning tyres.
The list is endless: the slaughter in concentration camps at Kereterm, Luka and Susica by Serbs and at Dretelje by Croats (and, indeed, at Celebici by Muslims). The unrelenting sieges of Bihac and Gorazde by the Serbs and of East Mostar by the Croats. Croats locking Muslim civilians into cellars in the village of Ahmici and setting them ablaze, after Serbs had done the same in and around Zvornik. The savagery in Bjeljina, Brcko, Bosanska Samac, Kluj, Vlasenica ... and the razing of tens of thousands of villages to the ground whose names we do not know. And perhaps above all, before the eyes of the world, the prolonged carnage and torture of Sarajevo, driven - as General Rakto Mladic himself instructed his gunners, ‘to the edge of madness’.
I write this from a little town called Cerska, which fell to the Serbs in March 1993, before which 776 people were killed over a year - not counting the hundreds more who escaped, heading for the respite of a ‘Safe Area’ called - Srebrenica. In Cerska, some 70 refugees in flight from a place called Vlasenica - mostly women, children and elderly people- were killed when the school in which they were quartered took a direct hit. Another 75 - again mostly women, children and elderly this time in flight from another place, Kamenica - were killed when the hillside mosque in which they were packed also took a direct hit. Cerska is but one in thousands.
And let it not be forgotten for a moment that for the three years leading Up to July 1995, during which all this and more happened, the men now fugitive and wanted for genocide - who masterminded and oversaw those three years of open bloodbath, Radovan Karadzic and General Ratko Mladic - had their hands eagerly clasped by international statesmen and military commanders respectively. Karadzic’s by the likes of Lord Carrington, Cyrus Vance and David Owen, beneath the chandeliers of London or Geneva, who saw in him not a war criminal but a fellow politician with whom to negotiate while the bloodletting continued. And Mladic’s by the likes of Generals Wesley Clarke and Bernard Janvier, who saw in his squint - as they dined with him on suckling lamb - not that of a butcher of humans but a fellow professional soldier with whom to do business. How Karadzic and Mladic must have laughed in grateful, contemptuous disbelief at the diplomats’ and UN generals’ complicity and/or impotence over the murderous mission they undertook in 1992, culminating in the massacre of 1995.
Quite apart from the scale of violence before and beyond Srebrenica, we find ourselves in a curious legal situation. An accumulation of court decisions at the ICTY war crimes tribunal and the International Court of Justice in The Hague leaves us, broadly speaking, with genocide established at Srebrenica, but not - for some reason - during three years of systematic ‘ethnic cleansing’ (Karadzic’s term) by death or deportation. So that the killing of the 8,000 is genocide, but locking families in houses and burning them, clearing swathes of land of an ethnic group and establishing a gulag of concentration camps, is not. Srebrenica is thus dislocated from the wider genocide of which it has become the icon. The ruling at the ICJ also leaves us with genocide at Srebrenica, but no responsibility (beyond failing to prevent it) on the shoulders of the country, Serbia, where the entire project was conceived, without whose inspiration and help and arms the genocide could not have taken place, and whence units came to Srebrenica as they had done throughout the war. I was once passed the military papers of the General in charge of all Mladic’s logistics, up to and including Srebrenica, Djorde Djukic - stamped annually ‘Yugoslav Army’ in Belgrade. Legally, though, it is as if we have a Holocaust, but no Third Reich.
All this matters because the principle victim people of this war, the Bosniak Muslims, are forever being asked by the ‘Internationals’ - as they call the pompous, ill-informed colonial career stratum that oversees them - to ‘reconcile’, to move on. Of course this is to be hoped for in the long run, for reconciliation is a premise for peace. But Bosnia does not live in peace; it exists in an absence of war. For there is another word in the English language, a harsher word than ‘reconciliation’: Reckoning. Reckoning summons the perpetrator more than the victim. Reckoning entails coming to terms with what happened and why, staring oneself in the mirror. It demands apology, commemoration, reparations and amends. Only once reckoning has been achieved is reconciliation possible, and thence peace.
But there is no reckoning in Bosnia. Another singularity of Srebrenica is that it is the sole atrocity officially admitted by the authorities of the ‘Republika Srpska’ statelet to which the Bosnian President Alija Izetbegovic was foolish enough to sign up to at Dayton in 1995, having bowed to Western pressure and stopped his generals, at last turning the tide, from winning the war and uniting his country - as would have happened if the Bosnian offensive of 1995 had continued. A commission established by Republika Srpska in 2003 did admit ‘a serious violation of international humanitarian law’ at Srebrenica, but only after being scolded by the irrepressible Paddy Ashdown to go away and try again after a grotesque initial report blamed the slaughter on mass suicide by, and in-fighting between, Muslims.
Despite the commission, however, there continues this nonsensical waltz between justification and denial, even over Srebrenica. In the Bar Venera in central Srebrenica, beefy leather-jacketed lads with shaven heads insist there was no massacre (while one wonders what they were doing 12 years ago) and a veteran officer of the murderous Bratunac Brigade that summer, Milos Milovanovic, tells me that the cemetery at Potocari is a fake. Meanwhile, though, the rhyming refrain is painted on walls and sung at football matches: NOZ ZICA SREBRENICA - Knife and Wire Srebrenica - a vile reference to garrotting which, far from suggest a reckoning, indicates pride at what was done and willingness to do it again. When Ahmed and Nura Begovic returned to build their house in Potocari in 2001, the Serbian neighbours welcomed them by flaying their cow one night, and leaving the carcass for the Begovics to on the doorstep next morning.
Meanwhile, on the other side of Bosnia, Milomir Stakic, wartime president of the ‘Crisis Staff” in Prijedor which ran Omarska (currently serving the only life sentence directed from the bench in The Hague) insists that ITN’s unforgettable footage of the camp, and that at Trnopolje, in 1992 is of Serbs in Muslim camps, while his deputy, Milan Kovacevic, who died while on trial in The Hague for genocide, said in a haunted confession to me one winter morning in 1996 that the prisoners had to be rounded up because the Muslims were planning a ‘Jihad’. One wonders whether these people are crazy or just pretending to be crazy. In the ‘Wisky Bar’ over the road from Omarska, men in fatigues insist - ‘it was all lies, there was no camp here’. When survivors returned to defiantly rebuild the village of Kozarac, whence many of Omarska’s inmates came, they also put up a carved wooden sign reading: The Biggest Little Town in the World’, but it was sawn down by local Serbs, overnight. The sign on the road to Kozarac is decorated with graffiti reading: ‘Stamp Out the BALIJA’ - a term of abuse for Bosniak Muslims equivalent to ‘gypsy scum’ - hardly a sentiment of reckoning.
The great indicator of reckoning is, of course, the expression of remorse in the physical form of monuments - as so articulately demonstrated in modern, democratic Germany, where reckoning with the Holocaust has been painful, in earnest and successful. It is not the Jews who are building monuments in Berlin and museums like that at Dachau, but the Germans. It is a perilous stretch to make analogies between the Shoah and what happened in Bosnia, but - in search of the appropriate terminology when writing a book during the war - I was authorised by the then director of the Holocaust Museum in Washington DC, Walter Reich, to use the term ‘echoes’ - ‘echoes, loud and clear’, he said.
The loud echo of camp Omarska is now lucratively up and running as an iron ore mine again - many of the camp guards back in their old jobs - owned by the third richest man in the world, London-based steel baron Lakshmi Mittal. And when a group of survivors and I tried to organise the erection of a monument to their dead in the Omarska mine, the project met with cautious co-operation from Mittal Steel (which hired a bungling Anglican cleric to come up with some daft idea for a ‘Garden of Peace’) but none whatsoever - keen hostility indeed - from the Bosnian Serb authorities. The monument which stands at the Trnoplje camp is not to the thousands of Muslims killed, tortured, raped and beaten there, but to local Serbs who fell on the front line, miles away.
And what of the dead? The spine-chilling cemetery at Potocari is an estimable, almost privileged, exception: where is the ritually commemorative mass graveyard for those who perished and whose remains have been excavated (or were never found) at Omarska and Kereterm, or along the valley of the blood-soaked Drina and its hinterland; along the Una and Sava rivers, in Central Bosnia, Mostar and Herzegovina?
There are none; for there is no reckoning. And why should victims reconcile with the perpetrators of crimes that are not even admitted, let alone reckoned with? Reckoning comes when the Serbs build a monument to what they did at Srebrenica, and not just at Srebrenica - that is the fundamental point. The reckoning needs to be everywhere else as well. When the Serbs build a monument to those who perished at Omarska, for instance. Then the reconciliation can begin.
frontlineclub.com, 22 Jun 2007
Ed Vulliamy
The painful road to reconciliation in Bosnia
There exists that constituency of people for whom the advent of July is less an occasion to relish summer than to cast the mind’s eye back to what Judge Fouad Riyad at the war crimes tribunal in The Hague called some of the ‘darkest pages in human history’- the bloodiest massacre on European soil since the Holocaust, at Srebrenica.
This month, they will assemble again for a 12th anniversary: the survivors and bereaved - many of them to bury the remains of their dead at the cemetery in Potocari, where, in 1995, Serbian death squads carried out the ‘selection’ between women and children and men and boys - so as to summarily execute the latter - while Dutch soldiers tasked to protect the UN-designated ‘Safe Area’ looked on.
Survivors will inter the skeletons of their loved ones, meticulously re-assembled from various ‘secondary’ mass graves into which the Serbs ploughed them, and given a name after matching up scattered pieces of the same human being and DNA testing of relatives (that operation in itself a miraculous entwinement of forensic science and human rights activism). A dear friend of mine, Hasan Nuhanovic, will be among them, his father’s bones having been finally re-united this past year by the International Commission for Missing Persons. It was a grisly post-scriptum to the massacre: that the Serbs exhumed the dead they had bulldozed into fields around Srebrenica and transported them to these remote ‘secondary’ sites, that the evidence of their atrocity might be hidden, so that for months, the byways of Eastern Bosnia were heaving with trucks loaded with human remains, yet no one breathed a word. And this is central to the present discourse, which is about reckoning - of the lack of it - with the recent past in Bosnia.
It is time to confront a bitter reality: that the estimable and intense focus on Srebrenica, and the massacre’s iconographic centrality in the memory of the slaughter in Bosnia, is double-edged. The fact is that Srebrenica - both the brutality of the killing and calculated betrayal by the so-called ‘International Community’ - was a not an isolated event; it was the culmination of what had been happening, and was allowed to happen by the West, for more than three years before the massacre. Srebrenica involved the avoidable slaughter of 8,000 people over five days, after the equally avoidable mass-murder of hundreds of thousands of others over three years. Srebrenica is the emblem of those other massacres, concentration camps, savage ‘ethnic cleansing’ on a vast scale, organised mass rape, relentless shelling of civilians - women and children - and of hospitals - and the bloody siege of a great capital, Sarajevo, while the ‘international community’ either connived with the Serbs (as in the cases of Paris and London) or else looked on and dithered, forbidding the Bosnians to arm themselves and mount effective resistance to the Serbian juggernaut.
The focus on Srebrenica thus risks reaching a point at which the anniversary distracts from - rather than draws attention to - all those other atrocities that began with the hurricane of violence unleashed by the Bosnian Serbs (and imitated by Bosnian Croats) in 1992, right through to the massacre of 1995 - in some places whose names we know, and others we have never heard of. Some survivors and bereaved from Srebrenica even claim special status, with a protest camp beside the football stadium in Sarajevo - thus dividing the victim people into dichotomous emotions between respect for those from Srebrenica, and their own feelings about their own sufferings and losses elsewhere, which neither claim, nor will ever have, special status.
This dilemma over Srebrenica’s iconic status was most manifestly articulated during the 10th anniversary of the massacre, two years ago - an event which combined heart-wrenching grief among the bereaved and survivors with a bulimic pilgrimage by politicians and diplomats who converged to shed crocodile tears for the crime of inaction in 1995, and feign remorse before hurrying to their next engagement. Srebrenica became something of an international confession box: blurt your sins, and come away feeling absolved. Apart from the then High Representative Paddy Ashdown, whose tears at Potocari are real ones, I doubt any of those who paid their hollow tributes also paid much mind to what had happened across Bosnia for three years before the massacre.
I wonder how many reflected on Visegrad, down the road, where Milan Lukic is currently accused at the state court in Sarajevo of having locked hundreds of civilians - the elderly, children and babies - into houses and incinerated them alive, while also turning the lovely Ottoman bridge that spans the Drina into a human abattoir of bodies flung into the river, turning the turquoise current red with blood.
How many will have considered what happened at Foca, upriver, where - as elsewhere - women and klix, like the Nazi’s ‘Joy Divisons’, were raped all night and every night in a special camp, to the point of madness and sometimes suicide, by beasts enjoying a bit of gratification after a day’s killing and an evening’s drinking Sljivovica plum brandy.
How many of these politicians bothered to turn up a month later, in August (I didn’t see any, nor any other year) to the annual commemoration we hold at Omarska, the concentration camp into which it was my accursed honour to stumble in 1992, with ITN - an inferno of random and often recreational mass killing, torture, mutilation and beating. Omarska, whose commander, Zelko Mejakic, now stands trial in Sarajevo, was the kind of place where one prisoner was forced to bite the testicles off another, while pigeons were stuffed into his mouth to stifle his screams before he was killed. The guards watching this barbarity were described by one witness at The Hague as ‘like a crowd at a sporting match’. Omarska: where the Orthodox holiday of St. Peter was marked by a drunken orgy of killing - prisoners slashed to death, shot or tied to a pyre of burning tyres.
The list is endless: the slaughter in concentration camps at Kereterm, Luka and Susica by Serbs and at Dretelje by Croats (and, indeed, at Celebici by Muslims). The unrelenting sieges of Bihac and Gorazde by the Serbs and of East Mostar by the Croats. Croats locking Muslim civilians into cellars in the village of Ahmici and setting them ablaze, after Serbs had done the same in and around Zvornik. The savagery in Bjeljina, Brcko, Bosanska Samac, Kluj, Vlasenica ... and the razing of tens of thousands of villages to the ground whose names we do not know. And perhaps above all, before the eyes of the world, the prolonged carnage and torture of Sarajevo, driven - as General Rakto Mladic himself instructed his gunners, ‘to the edge of madness’.
I write this from a little town called Cerska, which fell to the Serbs in March 1993, before which 776 people were killed over a year - not counting the hundreds more who escaped, heading for the respite of a ‘Safe Area’ called - Srebrenica. In Cerska, some 70 refugees in flight from a place called Vlasenica - mostly women, children and elderly people- were killed when the school in which they were quartered took a direct hit. Another 75 - again mostly women, children and elderly this time in flight from another place, Kamenica - were killed when the hillside mosque in which they were packed also took a direct hit. Cerska is but one in thousands.
And let it not be forgotten for a moment that for the three years leading Up to July 1995, during which all this and more happened, the men now fugitive and wanted for genocide - who masterminded and oversaw those three years of open bloodbath, Radovan Karadzic and General Ratko Mladic - had their hands eagerly clasped by international statesmen and military commanders respectively. Karadzic’s by the likes of Lord Carrington, Cyrus Vance and David Owen, beneath the chandeliers of London or Geneva, who saw in him not a war criminal but a fellow politician with whom to negotiate while the bloodletting continued. And Mladic’s by the likes of Generals Wesley Clarke and Bernard Janvier, who saw in his squint - as they dined with him on suckling lamb - not that of a butcher of humans but a fellow professional soldier with whom to do business. How Karadzic and Mladic must have laughed in grateful, contemptuous disbelief at the diplomats’ and UN generals’ complicity and/or impotence over the murderous mission they undertook in 1992, culminating in the massacre of 1995.
Quite apart from the scale of violence before and beyond Srebrenica, we find ourselves in a curious legal situation. An accumulation of court decisions at the ICTY war crimes tribunal and the International Court of Justice in The Hague leaves us, broadly speaking, with genocide established at Srebrenica, but not - for some reason - during three years of systematic ‘ethnic cleansing’ (Karadzic’s term) by death or deportation. So that the killing of the 8,000 is genocide, but locking families in houses and burning them, clearing swathes of land of an ethnic group and establishing a gulag of concentration camps, is not. Srebrenica is thus dislocated from the wider genocide of which it has become the icon. The ruling at the ICJ also leaves us with genocide at Srebrenica, but no responsibility (beyond failing to prevent it) on the shoulders of the country, Serbia, where the entire project was conceived, without whose inspiration and help and arms the genocide could not have taken place, and whence units came to Srebrenica as they had done throughout the war. I was once passed the military papers of the General in charge of all Mladic’s logistics, up to and including Srebrenica, Djorde Djukic - stamped annually ‘Yugoslav Army’ in Belgrade. Legally, though, it is as if we have a Holocaust, but no Third Reich.
All this matters because the principle victim people of this war, the Bosniak Muslims, are forever being asked by the ‘Internationals’ - as they call the pompous, ill-informed colonial career stratum that oversees them - to ‘reconcile’, to move on. Of course this is to be hoped for in the long run, for reconciliation is a premise for peace. But Bosnia does not live in peace; it exists in an absence of war. For there is another word in the English language, a harsher word than ‘reconciliation’: Reckoning. Reckoning summons the perpetrator more than the victim. Reckoning entails coming to terms with what happened and why, staring oneself in the mirror. It demands apology, commemoration, reparations and amends. Only once reckoning has been achieved is reconciliation possible, and thence peace.
But there is no reckoning in Bosnia. Another singularity of Srebrenica is that it is the sole atrocity officially admitted by the authorities of the ‘Republika Srpska’ statelet to which the Bosnian President Alija Izetbegovic was foolish enough to sign up to at Dayton in 1995, having bowed to Western pressure and stopped his generals, at last turning the tide, from winning the war and uniting his country - as would have happened if the Bosnian offensive of 1995 had continued. A commission established by Republika Srpska in 2003 did admit ‘a serious violation of international humanitarian law’ at Srebrenica, but only after being scolded by the irrepressible Paddy Ashdown to go away and try again after a grotesque initial report blamed the slaughter on mass suicide by, and in-fighting between, Muslims.
Despite the commission, however, there continues this nonsensical waltz between justification and denial, even over Srebrenica. In the Bar Venera in central Srebrenica, beefy leather-jacketed lads with shaven heads insist there was no massacre (while one wonders what they were doing 12 years ago) and a veteran officer of the murderous Bratunac Brigade that summer, Milos Milovanovic, tells me that the cemetery at Potocari is a fake. Meanwhile, though, the rhyming refrain is painted on walls and sung at football matches: NOZ ZICA SREBRENICA - Knife and Wire Srebrenica - a vile reference to garrotting which, far from suggest a reckoning, indicates pride at what was done and willingness to do it again. When Ahmed and Nura Begovic returned to build their house in Potocari in 2001, the Serbian neighbours welcomed them by flaying their cow one night, and leaving the carcass for the Begovics to on the doorstep next morning.
Meanwhile, on the other side of Bosnia, Milomir Stakic, wartime president of the ‘Crisis Staff” in Prijedor which ran Omarska (currently serving the only life sentence directed from the bench in The Hague) insists that ITN’s unforgettable footage of the camp, and that at Trnopolje, in 1992 is of Serbs in Muslim camps, while his deputy, Milan Kovacevic, who died while on trial in The Hague for genocide, said in a haunted confession to me one winter morning in 1996 that the prisoners had to be rounded up because the Muslims were planning a ‘Jihad’. One wonders whether these people are crazy or just pretending to be crazy. In the ‘Wisky Bar’ over the road from Omarska, men in fatigues insist - ‘it was all lies, there was no camp here’. When survivors returned to defiantly rebuild the village of Kozarac, whence many of Omarska’s inmates came, they also put up a carved wooden sign reading: The Biggest Little Town in the World’, but it was sawn down by local Serbs, overnight. The sign on the road to Kozarac is decorated with graffiti reading: ‘Stamp Out the BALIJA’ - a term of abuse for Bosniak Muslims equivalent to ‘gypsy scum’ - hardly a sentiment of reckoning.
The great indicator of reckoning is, of course, the expression of remorse in the physical form of monuments - as so articulately demonstrated in modern, democratic Germany, where reckoning with the Holocaust has been painful, in earnest and successful. It is not the Jews who are building monuments in Berlin and museums like that at Dachau, but the Germans. It is a perilous stretch to make analogies between the Shoah and what happened in Bosnia, but - in search of the appropriate terminology when writing a book during the war - I was authorised by the then director of the Holocaust Museum in Washington DC, Walter Reich, to use the term ‘echoes’ - ‘echoes, loud and clear’, he said.
The loud echo of camp Omarska is now lucratively up and running as an iron ore mine again - many of the camp guards back in their old jobs - owned by the third richest man in the world, London-based steel baron Lakshmi Mittal. And when a group of survivors and I tried to organise the erection of a monument to their dead in the Omarska mine, the project met with cautious co-operation from Mittal Steel (which hired a bungling Anglican cleric to come up with some daft idea for a ‘Garden of Peace’) but none whatsoever - keen hostility indeed - from the Bosnian Serb authorities. The monument which stands at the Trnoplje camp is not to the thousands of Muslims killed, tortured, raped and beaten there, but to local Serbs who fell on the front line, miles away.
And what of the dead? The spine-chilling cemetery at Potocari is an estimable, almost privileged, exception: where is the ritually commemorative mass graveyard for those who perished and whose remains have been excavated (or were never found) at Omarska and Kereterm, or along the valley of the blood-soaked Drina and its hinterland; along the Una and Sava rivers, in Central Bosnia, Mostar and Herzegovina?
There are none; for there is no reckoning. And why should victims reconcile with the perpetrators of crimes that are not even admitted, let alone reckoned with? Reckoning comes when the Serbs build a monument to what they did at Srebrenica, and not just at Srebrenica - that is the fundamental point. The reckoning needs to be everywhere else as well. When the Serbs build a monument to those who perished at Omarska, for instance. Then the reconciliation can begin.
frontlineclub.com, 22 Jun 2007
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#433
Victor Jara - Estadio Chile
Somos cinco mil aquí
en esta pequeña parte la ciudad.
Somos cinco mil.
¿Cuántos somos en total
en las ciudades y en todo el país?
Sólo aquí,
diez mil manos que siembran
y hacen andar las fábricas.
Cuánta humanidad
con hambre, frío, pánico, dolor,
presión moral, terror y locura.
Seis de los nuestros se perdieron
en el espacio de las estrellas.
Uno muerto, un golpeado como jamás creí
se podría golpear a un ser humano.
Los otros cuatro quisieron quitarse
todos los temores,
uno saltando al vacío,
otro golpeándose la cabeza contra un muro
pero todos con la mirada fija en la muerte.
¡Qué espanto produce el rostro del fascismo!
Llevan a cabo sus planes con precisión artera
sin importarles nada.
La sangre para ellos son medallas.
La matanza es un acto de heroísmo.
¿Es este el mundo que creaste, Dios mío?
¿Para esto tus siete días de asombro y de trabajo?
En estas cuatro murallas sólo existe un número
que no progresa.
Que lentamente querrá más la muerte.
Pero de pronto me golpea la consciencia
y veo esta marea sin latido
y veo el pulso de las máquinas
y los militares mostrando su rostro de matrona
llena de dulzura.
¿Y México, Cuba y el mundo?
¡Qué griten esta ignominia!
Somos diez mil manos
menos que no producen.
¿Cuántos somos en toda la patria?
La sangre del compañero Presidente
golpea más fuerte que bombas y metrallas.
Así golpeará nuestro puño nuevamente.
Canto, qué mal me sabes
cuando tengo que cantar espanto.
Espanto como el que vivo
como el que muero, espanto.
De verme entre tantos y tantos
momentos de infinito
en que el silencio y el grito
son las metas de este canto.
Lo que veo nunca vi.
Lo que he sentido y lo que siento
harán brotar el momento...
Somos cinco mil aquí
en esta pequeña parte la ciudad.
Somos cinco mil.
¿Cuántos somos en total
en las ciudades y en todo el país?
Sólo aquí,
diez mil manos que siembran
y hacen andar las fábricas.
Cuánta humanidad
con hambre, frío, pánico, dolor,
presión moral, terror y locura.
Seis de los nuestros se perdieron
en el espacio de las estrellas.
Uno muerto, un golpeado como jamás creí
se podría golpear a un ser humano.
Los otros cuatro quisieron quitarse
todos los temores,
uno saltando al vacío,
otro golpeándose la cabeza contra un muro
pero todos con la mirada fija en la muerte.
¡Qué espanto produce el rostro del fascismo!
Llevan a cabo sus planes con precisión artera
sin importarles nada.
La sangre para ellos son medallas.
La matanza es un acto de heroísmo.
¿Es este el mundo que creaste, Dios mío?
¿Para esto tus siete días de asombro y de trabajo?
En estas cuatro murallas sólo existe un número
que no progresa.
Que lentamente querrá más la muerte.
Pero de pronto me golpea la consciencia
y veo esta marea sin latido
y veo el pulso de las máquinas
y los militares mostrando su rostro de matrona
llena de dulzura.
¿Y México, Cuba y el mundo?
¡Qué griten esta ignominia!
Somos diez mil manos
menos que no producen.
¿Cuántos somos en toda la patria?
La sangre del compañero Presidente
golpea más fuerte que bombas y metrallas.
Así golpeará nuestro puño nuevamente.
Canto, qué mal me sabes
cuando tengo que cantar espanto.
Espanto como el que vivo
como el que muero, espanto.
De verme entre tantos y tantos
momentos de infinito
en que el silencio y el grito
son las metas de este canto.
Lo que veo nunca vi.
Lo que he sentido y lo que siento
harán brotar el momento...
-
Sogan
- Posts: 1421
- Joined: 29/10/2006 02:46
- Location: Centar za socijalnu skrb Kraljevine Svedske
#434
Trainspotting
Choose life.
Choose a job.
Choose a career.
Choose a family.
Choose a fucking big television,
Choose washing machines, cars, compact disc players, and electrical tin openers.
Choose good health, low cholesterol and dental insurance.
Choose fixed- interest mortgage repayments.
Choose a starter home.
Choose your friends.
Choose leisure wear and matching luggage.
Choose a three piece suite on hire purchase in a range of fucking fabrics.
Choose DIY and wondering who you are on a Sunday morning.
Choose sitting on that couch watching mind-numbing sprit- crushing game shows, stuffing fucking junk food into your mouth.
Choose rotting away at the end of it all, pishing you last in a miserable home, nothing more than an embarrassment to the selfish, fucked-up brats you have spawned to replace yourself.
Choose your future.
Choose life...
But why would I want to do a thing like that?
I chose not to choose life:
I chose something else.
And the reasons?
There are no reasons.
Who need reasons when you've got heroin?
So why did I do it?
I could offer a million answers, all false.
The truth is that I'm a bad person, but that's going to change,
I'm going to change.
This is the last of this sort of thing.
I'm cleaning up and I'm moving on, going straight and choosing life.
I'm looking forward to it already.
I'm going to be just like you:
the job,
the family,
the fucking big television,
the washing machine,
the car,
the compact disc and electrical tin opener,
good health,
low cholesterol,
dental insurance,
mortgage,
starter home,
leisurewear,
luggage,
three-piece suite,
DIY,
game shows,
junk food,
children,
walks in the park,
nine to five,
good at golf,
washing the car,
choice of sweaters,
family Christmas,
indexed pension,
tax exemption,
clearing the gutters,
getting by,
looking ahead,
to the day you die.
Choose life.
Choose a job.
Choose a career.
Choose a family.
Choose a fucking big television,
Choose washing machines, cars, compact disc players, and electrical tin openers.
Choose good health, low cholesterol and dental insurance.
Choose fixed- interest mortgage repayments.
Choose a starter home.
Choose your friends.
Choose leisure wear and matching luggage.
Choose a three piece suite on hire purchase in a range of fucking fabrics.
Choose DIY and wondering who you are on a Sunday morning.
Choose sitting on that couch watching mind-numbing sprit- crushing game shows, stuffing fucking junk food into your mouth.
Choose rotting away at the end of it all, pishing you last in a miserable home, nothing more than an embarrassment to the selfish, fucked-up brats you have spawned to replace yourself.
Choose your future.
Choose life...
But why would I want to do a thing like that?
I chose not to choose life:
I chose something else.
And the reasons?
There are no reasons.
Who need reasons when you've got heroin?
So why did I do it?
I could offer a million answers, all false.
The truth is that I'm a bad person, but that's going to change,
I'm going to change.
This is the last of this sort of thing.
I'm cleaning up and I'm moving on, going straight and choosing life.
I'm looking forward to it already.
I'm going to be just like you:
the job,
the family,
the fucking big television,
the washing machine,
the car,
the compact disc and electrical tin opener,
good health,
low cholesterol,
dental insurance,
mortgage,
starter home,
leisurewear,
luggage,
three-piece suite,
DIY,
game shows,
junk food,
children,
walks in the park,
nine to five,
good at golf,
washing the car,
choice of sweaters,
family Christmas,
indexed pension,
tax exemption,
clearing the gutters,
getting by,
looking ahead,
to the day you die.
-
chinese_water
- Posts: 1688
- Joined: 26/06/2006 01:02
#435
Sogan wrote:Trainspotting
Choose life.
Choose a job.
Choose a career.
Choose a family.
Choose a fucking big television,
Choose washing machines, cars, compact disc players, and electrical tin openers.
Choose good health, low cholesterol and dental insurance.
Choose fixed- interest mortgage repayments.
Choose a starter home.
Choose your friends.
Choose leisure wear and matching luggage.
Choose a three piece suite on hire purchase in a range of fucking fabrics.
Choose DIY and wondering who you are on a Sunday morning.
Choose sitting on that couch watching mind-numbing sprit- crushing game shows, stuffing fucking junk food into your mouth.
Choose rotting away at the end of it all, pishing you last in a miserable home, nothing more than an embarrassment to the selfish, fucked-up brats you have spawned to replace yourself.
Choose your future.
Choose life...
But why would I want to do a thing like that?
I chose not to choose life:
I chose something else.
And the reasons?
There are no reasons.
Who need reasons when you've got heroin?
So why did I do it?
I could offer a million answers, all false.
The truth is that I'm a bad person, but that's going to change,
I'm going to change.
This is the last of this sort of thing.
I'm cleaning up and I'm moving on, going straight and choosing life.
I'm looking forward to it already.
I'm going to be just like you:
the job,
the family,
the fucking big television,
the washing machine,
the car,
the compact disc and electrical tin opener,
good health,
low cholesterol,
dental insurance,
mortgage,
starter home,
leisurewear,
luggage,
three-piece suite,
DIY,
game shows,
junk food,
children,
walks in the park,
nine to five,
good at golf,
washing the car,
choice of sweaters,
family Christmas,
indexed pension,
tax exemption,
clearing the gutters,
getting by,
looking ahead,
to the day you die.
E nek' si se i ti javio medu kulturne heheheheheehehhehee
-
guardian
- Posts: 439
- Joined: 29/08/2003 00:00
- Location: Neverwhere
#436
Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, tezak
i mokar. Placu zaprepastene baste. Biljezim to
i sutim, jer svikao sam na cuda. Vidim, kroz okna
ducanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo
ce stici, Boze, koji sve znas? Ne hulim, samocu
sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoc, niposto
uzas. Stici ce, znam, odjutra, ljudi neki. Morao
je i nocas neko umrijeti. Dusa je moja spremna, ko
kalem i papir predamnom. Sutnja i cama. Koga Si,
nocas, otrgnuo gradu? Cije cemo ime pominjati
jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba
biti mudar, neka se strava cekanja na licu
ne ocituje. Jer dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su. Siri se
ljubav ko zutica i kuga. I mrznja se jednako koti.
Nisam li, mozda, odvise sam? Nije to dobro,
toliko sam sviko na samocu. Mislim li pravo, Boze?
Tako je nekoc (i to stoji zapisano), crvena
kisa lila ponad grada, pometnja i strah rasli
ko korov. A malo je zdravih u gradu dusa. I pravo
je sto je tako. Jer, bolest otkuda - jasno mi je,
al otkuda zdravlje? Je li, Boze, zbilja,
otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(sto isto ih primam, znajuci da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca
uzdrhtala ove redove da vide! Grijesim li
prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema
njima grijesim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Sta je onda istina, reci mi, Boze moj? Moli Te
skromni Mula-Mustafa, sto druge zelje nema vec
tiho da bude, i jos tise ode, kada dodje cas.
Baseskija, A. Sidran
i mokar. Placu zaprepastene baste. Biljezim to
i sutim, jer svikao sam na cuda. Vidim, kroz okna
ducanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo
ce stici, Boze, koji sve znas? Ne hulim, samocu
sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoc, niposto
uzas. Stici ce, znam, odjutra, ljudi neki. Morao
je i nocas neko umrijeti. Dusa je moja spremna, ko
kalem i papir predamnom. Sutnja i cama. Koga Si,
nocas, otrgnuo gradu? Cije cemo ime pominjati
jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba
biti mudar, neka se strava cekanja na licu
ne ocituje. Jer dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su. Siri se
ljubav ko zutica i kuga. I mrznja se jednako koti.
Nisam li, mozda, odvise sam? Nije to dobro,
toliko sam sviko na samocu. Mislim li pravo, Boze?
Tako je nekoc (i to stoji zapisano), crvena
kisa lila ponad grada, pometnja i strah rasli
ko korov. A malo je zdravih u gradu dusa. I pravo
je sto je tako. Jer, bolest otkuda - jasno mi je,
al otkuda zdravlje? Je li, Boze, zbilja,
otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(sto isto ih primam, znajuci da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca
uzdrhtala ove redove da vide! Grijesim li
prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema
njima grijesim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Sta je onda istina, reci mi, Boze moj? Moli Te
skromni Mula-Mustafa, sto druge zelje nema vec
tiho da bude, i jos tise ode, kada dodje cas.
Baseskija, A. Sidran
-
Ergot
- Posts: 1019
- Joined: 27/03/2004 23:00
- Location: dislocation
#437
Pravo stivo za pred spavanje, nema sta.lady midnight wrote:jooooooooooooooooooj infra
-
black
- Posts: 18561
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#438
SAVJET MLADOM POLEMIKU ILI KAKO SAM ZASKOČIO
NEOPREZNA PANDITA
Aristid Teofanović
Kad te, kao jedanput mene, zašto da ne, zgodna prilika dovede do javne prepirke s cijenjenim europskim panditom, savjetnikom vladajućih mišljenja, koji se tijekom pet godina praćenja najnovije balkanske ujdurme ispromašivao ihaj-haj, a i sada, već petnaest minuta, trtlja koješta, e da bi, odjednom, jer nam je svima, i dalje, sve ostalo nerazumljivo, hinjenom polušaljivošću, a zapravo frustriran tvojim bespoštednim upadicama, kojima si sve vrijeme tražio razjašnjenje njegovih lukavih riječi, i ne bi li te skinuo s vrata, ustvrdio da se tu, ako ti se, već, ne sviđa ni jedno razjašnjenje, radi, možda baš, o sukobu sudbinskih sila, “kako to neki tvrde,” pa je, eto, stoga, tako nerazumljivo – a “neki” su, što on ne kaže, upravo izazivači nereda, koji su se sudbinskom silom sami proglasili, netom po preuzimanju svoga delikventskoga mandata – odmah ćeš, kao pijan plota se uhvativši za ovu neuspjelu fatalističku pošalicu, konstatirati:
Slutio sam u Vama, od ranije, antihumanistu. A, evo, sad, iz Vaših usta pravo u uši gledatelja!
Kada bi ti bio neka famozna ličnost on bi se, zacijelo, potresao od takvih tvojih riječi. Od ugledne osobe ne bi očekivao, a vjerojatno ni doživio, ovakav ispad. Ali, kako ni tebe tvoj, kao ni mene moj pandit, ne zna, izuzev da si nekakav mladoliki, no vrlo ambiciozan komentator, zacijelo, kao i on, plaćen od nekoga za podobnost svojih riječi, a ne ono što si – osvetoljubivi filozof, koji ovakve prilike ne ispušta iz šaka – on će te doživjeti kao vrlo neprijazna čovjeka, spremna drugoga zaskočiti i na “bezazlenim” alegorijama, i požalit će što se, uopće, odazvao na razgovor s protivnikom o kojem, evo, ništa nije znao. Jamačno, skrivat će pred sobom istinu, da se odazvao radi neočekivano primamljiva honorara. A njemu, samo još jedno učešće! Došao je trenutak da mu pokažeš kako će cijena iznenađujuće visoke ponude biti točno odmjerena i da ga, više, odista nećeš ispuštati iz šaka. Jer, uvijek ti je bio gadan, a sada ti se namjestio da ga i drugima takvoga dočaraš. Ostrvit ćeš se, dakle – Vaša konkluzija terorizira vlastite premise. Ustobočili ste se sezati kamo Vam je nepristupno. Tko sudbinske sile optužuje za autorstvo neke neljubazne međuljudske zgode, ili je mrzovoljan ili je, uz to, još i opak čovjek kojem, zapravo, ni do kakva razgovora nije. Skandal! Stati pred televizijske kamere, tehničkim umom ižmane produžetke naših osjetila, i izjasniti se za sudbinsku silu, proturijek je Vašem TV odsliku. Recite, jeste li ubijeđeni nihilist, ili se iz viška komoditeta prepuštate šalama misticizma? – Odlučio si, dakle, izravno ga izvesti iz takta.
Motrite svoje riječi! – zacijelo će protestirati, nabravši obrve, a ti upravo dobro motriš što ćeš reći, te kažeš - Za sve posljedice postoje točni razlozi. Vaša, pak, bezrazložna! Nimalo odmjeren stav! – Slušajte, Vi! – brecnut će se on. A, ti – Balkanske štetočine, koje ne možete uhvatiti ni za rep, ni za glavu, toliko su Vas ojadile, da ste ingerencije za stanje stvari na terenu prenijeli na sudbinske sile. Ako Vi, u svoj toj papazjaniji, u tom bespuću povijesne zbilje, kako se jedan od štetočina izrazio, ništa ne razumijete, zar će to moći tvoritelji i učesnici papazjanije, same štetočine? I onda Vam se i sudbinske sile čine primamljivijom mogućnošću od one da štetočine znaju nešto što Vi ne znate. Iz ovakve neugode izvukli ste se nihilističkom prečicom. To je, dakle, ta glasovita real politiek koju zastupate? Osloboditi nekoga krivice za ono kakav je i što je, samo dok ne dira u moje! Tada ga prebacujemo u nadležnost sudbinske sile. A, dirne li u moje, jamačno, popit će ovozemaljske batine. Ali, kada ste ih oslobodili odgovornosti za ono što je sudbinska sila smjerala iskazati njima, Vi ste, moglo bi se reći, izdali nalog za nove detonacije.
Otkad si je preuzeo, ti svom sugovorniku gotovo nisi dozvolio da dođe do riječi, a ja ti ovdje potvrđujem da tako moraš i nastaviti. Znaš da njegova riječ ne može biti meritorna za samu stvar, pa da, kao, tobož, s njim o istini razgovaraš, jer mijenjao ju je, po prilikama, toliko puta, da je postala sasvim neuvjerljiva. Ta, ni sami događaji nisu se, u proteklim godinama, osvrtali na njegove riječi.
On se, već, gadno vrpolji. Puna svijest mu u očima. Zna što mu se zbiva i na koga je naletio. Može se dogoditi i da se vrlo uznemiri, kao ovaj moj i, ne mogavši otrpjeti perzistenciju tvoje dedukcije, koja ga svodi na puki induktivni poticaj, poželi te, očajničkom gestom, prokazati kao huligana u forumu, skočivši sa stolca, spreman napustiti studio, ali zastaje, još odvaguje riječ kojom će se, napuštajući poprište, efektno utisnuti u ćutila TV gledatelja. No, uvijek će se pokazati da je tren takvog odvagivanja dostatan da vrebajuća televizijska blagajnica, iza ostakljenog i zvukovno izoliranog mikserskog pulta, zamaše izglednim svežnjem svježih novčanica, što opojno zašuškat će u krajičku njegova oka, pred čijim će se, netom potom, pozornijim pogledom odvijati slijedeći prizor: Blagajnica će novčanice držati u lijevoj ruci, uperit će kažiprst desne ruke k njemu i tim kažiprstom, u pratnji dokažiprsta, zakoračati imaginarnim zračnim slijedom ka izlazu, naglo zaustaviti koračaj, uperiti kažiprst na novčanice i njime odmahivati lijevo-desno, u znak očevidne negacije. On neće, dakle, budi u to siguran, izgovoriti svoju dojmljivu riječ, već će se brzo vratiti u polazno, diplomatsko stanje. Tako se, baš ovim redom, dogodilo mome.
Ta, govorite koještarije! – reći će, zavaljujući se, ponovo, u tobože neudoban stolac, prebacujući lijevu nogu preko desne, pa desnu preko lijeve, odmahujući rukom i, uopće, pretjerano gestikulirajući, ne bi li i skok, kojim se za malo odao, predočio kao prirodan tjelesni iskaz. Naprosto, čovjek je široke kretnje, i zamahom tijela prati svoje riječi. Ako stvari, već, ovako stoje, nastoj ga, neprestance, držati na uzici utiska koji ostavlja o sebi, te ga stalno potiči da skače iz stolca. Očuvaj ga u gestikulacijama na stalnoj ivici ispada. Znaj da na njega motri vrebajuća blagajnica i da mu je, večeras, suđen polazni položaj. Potrudi se da mu to pada sve teže. Ako, još, uspiješ izvesti ono što sam ja izveo sa svojim, svaka ti čast! Navedi ga, dakle, indolencijom koja te krasi, da se očituje kao jedno ljutito staro čangrizalo, kojem će glas početi podrhtavati od sve neskrivenije zlobe, što ju je tako uspješno zatajivao pred neznalicama, a sada lica izobličena od nekontroliranih spazmičkih tikova, revanšistički stegnutih usnica, samo što ne podigne ruku na tebe ali, svjestan svojih godina, suzdržava se. Ovakva suzdržanost čini ga, još, ružnijim u očima TV gledatelja. Ti, i dalje, hladnokrvno izazivaš, dok ne izazoveš nesimpatično biće da zamahne svojom zgrčenom gestom na tebe, tako da gledatelji, ono što su za malo vidjeli, sada, odista, ugledaju kao nedvojben TV image. Eno, ono nepodnošljivo biće bi se, još, i fizički razračunavalo! Da, bestidna li starca! Da ga ovaj novi pandit ne uhvati u pogrešnoj riječi, bogami bi nam i sudbinsku silu podvalio kao političko rješenje! Kao što vidiš, svoju pobjedu gradiš stupnjevito. No, vratimo se samom razgovoru.
Da li se te Vaše sudbinske sile objelodanjuju kada se god kakvoj barabi ushtjedne zametati nered?
Sada bi on, navodno, trebao nešto odgovoriti, a ti dobro znaš da, koji politički mislilac, u tvom prisuću, pa makar i u jalnoj polušali, kao stav u raspravi iznosi plod svoje rezignacije nad neobavljenim poslom, jer ti to tako shvataš, a ja ti kažem da tako i jeste, on je sebe pokopao. Tvoja je zadaća da i njegovo “ozbiljno” mišljenje predočiš kao jednu, istu takvu polušalu. Uspješno se, godinama, skrivao iza klasične političke terminologije, a sad ga nekakav surovi početnik raskrinkao kao dionizijevca, ekstremistu koji se zalaže za poimanje stvari u pijanom stanju. Ti znaš da je on tu, tek, da uzme visoki honorar i da, već, jedva iščekuje kraj. S takvim sugovornikom ne možeš započinjati raspravu o metafizičkim pretpostavkama njegova stava, jer niti bi iz ovako brljava čovjeka išta za-samu-stvar-korisno izvukao, niti si, uostalom, došao s njim pretresati temelje nauke o činjenicama, već izvlačiš iz svoje fascikle arhivsku građu svih njegovih pogrešnih političkih procjena. Prezentiraj stvar tako da se bjelodano vidi kako je štetočinama uvijek bio na ruku, a nekoliko se puta, navodno diplomatskom prilikom, našao i u njihovu društvu, te nije ni malo čudno da se, sada, zajedno s njima, dohvatio sudbinskih sila. Podbadaj ga da se, još više, sam raskrinkava, a u sasvim plemenitom i poučnom cilju urušavanja njegova ničim zaslužena autoriteta.
Vi, dakle, ne odustajete – reći ćeš - Nekad ste se trsili razjasniti nam stvar vijekovnim mržnjama, dočim, evo, sada kooptirate i sudbinske sile. U redu! Ali, hajde, pretpostavite da smo gledatelji i ja posve neuki glede akceptiranja tih sudbinskih sila, naprosto, manjka nam ćutilo za ono tajnovito, ali se divimo geniju koji ga posjeduje i točno zna kako se sila ispoljava ovdje, među nama. Te, dolazimo k Vama, kanimo Vas zamoliti da i nas izbavite iz neznanja, i što čujemo? Da sudbinske sile uzimaju lik malih balkanskih diktatora, da su im to ispoljavanja! A, što ćemo no se žacnuti na Vaše riječi, koje štetočinama, baš, odaše najvišu počast. I oni sami to govore, da su u kroničnom nemiru, upravo zbog nekakve kozmičke energije koja isijava iz pupka svijeta na kojem se, kako kažu, nalaze. Eto do čega Vas je dovela ta Vaša glasovita real politiek! Pričate isto što i štetočine. Mislili ste pristat će oni na Vaše razloge, kad Vi pristali uz njihove nerazložnosti.
NEOPREZNA PANDITA
Aristid Teofanović
Kad te, kao jedanput mene, zašto da ne, zgodna prilika dovede do javne prepirke s cijenjenim europskim panditom, savjetnikom vladajućih mišljenja, koji se tijekom pet godina praćenja najnovije balkanske ujdurme ispromašivao ihaj-haj, a i sada, već petnaest minuta, trtlja koješta, e da bi, odjednom, jer nam je svima, i dalje, sve ostalo nerazumljivo, hinjenom polušaljivošću, a zapravo frustriran tvojim bespoštednim upadicama, kojima si sve vrijeme tražio razjašnjenje njegovih lukavih riječi, i ne bi li te skinuo s vrata, ustvrdio da se tu, ako ti se, već, ne sviđa ni jedno razjašnjenje, radi, možda baš, o sukobu sudbinskih sila, “kako to neki tvrde,” pa je, eto, stoga, tako nerazumljivo – a “neki” su, što on ne kaže, upravo izazivači nereda, koji su se sudbinskom silom sami proglasili, netom po preuzimanju svoga delikventskoga mandata – odmah ćeš, kao pijan plota se uhvativši za ovu neuspjelu fatalističku pošalicu, konstatirati:
Slutio sam u Vama, od ranije, antihumanistu. A, evo, sad, iz Vaših usta pravo u uši gledatelja!
Kada bi ti bio neka famozna ličnost on bi se, zacijelo, potresao od takvih tvojih riječi. Od ugledne osobe ne bi očekivao, a vjerojatno ni doživio, ovakav ispad. Ali, kako ni tebe tvoj, kao ni mene moj pandit, ne zna, izuzev da si nekakav mladoliki, no vrlo ambiciozan komentator, zacijelo, kao i on, plaćen od nekoga za podobnost svojih riječi, a ne ono što si – osvetoljubivi filozof, koji ovakve prilike ne ispušta iz šaka – on će te doživjeti kao vrlo neprijazna čovjeka, spremna drugoga zaskočiti i na “bezazlenim” alegorijama, i požalit će što se, uopće, odazvao na razgovor s protivnikom o kojem, evo, ništa nije znao. Jamačno, skrivat će pred sobom istinu, da se odazvao radi neočekivano primamljiva honorara. A njemu, samo još jedno učešće! Došao je trenutak da mu pokažeš kako će cijena iznenađujuće visoke ponude biti točno odmjerena i da ga, više, odista nećeš ispuštati iz šaka. Jer, uvijek ti je bio gadan, a sada ti se namjestio da ga i drugima takvoga dočaraš. Ostrvit ćeš se, dakle – Vaša konkluzija terorizira vlastite premise. Ustobočili ste se sezati kamo Vam je nepristupno. Tko sudbinske sile optužuje za autorstvo neke neljubazne međuljudske zgode, ili je mrzovoljan ili je, uz to, još i opak čovjek kojem, zapravo, ni do kakva razgovora nije. Skandal! Stati pred televizijske kamere, tehničkim umom ižmane produžetke naših osjetila, i izjasniti se za sudbinsku silu, proturijek je Vašem TV odsliku. Recite, jeste li ubijeđeni nihilist, ili se iz viška komoditeta prepuštate šalama misticizma? – Odlučio si, dakle, izravno ga izvesti iz takta.
Motrite svoje riječi! – zacijelo će protestirati, nabravši obrve, a ti upravo dobro motriš što ćeš reći, te kažeš - Za sve posljedice postoje točni razlozi. Vaša, pak, bezrazložna! Nimalo odmjeren stav! – Slušajte, Vi! – brecnut će se on. A, ti – Balkanske štetočine, koje ne možete uhvatiti ni za rep, ni za glavu, toliko su Vas ojadile, da ste ingerencije za stanje stvari na terenu prenijeli na sudbinske sile. Ako Vi, u svoj toj papazjaniji, u tom bespuću povijesne zbilje, kako se jedan od štetočina izrazio, ništa ne razumijete, zar će to moći tvoritelji i učesnici papazjanije, same štetočine? I onda Vam se i sudbinske sile čine primamljivijom mogućnošću od one da štetočine znaju nešto što Vi ne znate. Iz ovakve neugode izvukli ste se nihilističkom prečicom. To je, dakle, ta glasovita real politiek koju zastupate? Osloboditi nekoga krivice za ono kakav je i što je, samo dok ne dira u moje! Tada ga prebacujemo u nadležnost sudbinske sile. A, dirne li u moje, jamačno, popit će ovozemaljske batine. Ali, kada ste ih oslobodili odgovornosti za ono što je sudbinska sila smjerala iskazati njima, Vi ste, moglo bi se reći, izdali nalog za nove detonacije.
Otkad si je preuzeo, ti svom sugovorniku gotovo nisi dozvolio da dođe do riječi, a ja ti ovdje potvrđujem da tako moraš i nastaviti. Znaš da njegova riječ ne može biti meritorna za samu stvar, pa da, kao, tobož, s njim o istini razgovaraš, jer mijenjao ju je, po prilikama, toliko puta, da je postala sasvim neuvjerljiva. Ta, ni sami događaji nisu se, u proteklim godinama, osvrtali na njegove riječi.
On se, već, gadno vrpolji. Puna svijest mu u očima. Zna što mu se zbiva i na koga je naletio. Može se dogoditi i da se vrlo uznemiri, kao ovaj moj i, ne mogavši otrpjeti perzistenciju tvoje dedukcije, koja ga svodi na puki induktivni poticaj, poželi te, očajničkom gestom, prokazati kao huligana u forumu, skočivši sa stolca, spreman napustiti studio, ali zastaje, još odvaguje riječ kojom će se, napuštajući poprište, efektno utisnuti u ćutila TV gledatelja. No, uvijek će se pokazati da je tren takvog odvagivanja dostatan da vrebajuća televizijska blagajnica, iza ostakljenog i zvukovno izoliranog mikserskog pulta, zamaše izglednim svežnjem svježih novčanica, što opojno zašuškat će u krajičku njegova oka, pred čijim će se, netom potom, pozornijim pogledom odvijati slijedeći prizor: Blagajnica će novčanice držati u lijevoj ruci, uperit će kažiprst desne ruke k njemu i tim kažiprstom, u pratnji dokažiprsta, zakoračati imaginarnim zračnim slijedom ka izlazu, naglo zaustaviti koračaj, uperiti kažiprst na novčanice i njime odmahivati lijevo-desno, u znak očevidne negacije. On neće, dakle, budi u to siguran, izgovoriti svoju dojmljivu riječ, već će se brzo vratiti u polazno, diplomatsko stanje. Tako se, baš ovim redom, dogodilo mome.
Ta, govorite koještarije! – reći će, zavaljujući se, ponovo, u tobože neudoban stolac, prebacujući lijevu nogu preko desne, pa desnu preko lijeve, odmahujući rukom i, uopće, pretjerano gestikulirajući, ne bi li i skok, kojim se za malo odao, predočio kao prirodan tjelesni iskaz. Naprosto, čovjek je široke kretnje, i zamahom tijela prati svoje riječi. Ako stvari, već, ovako stoje, nastoj ga, neprestance, držati na uzici utiska koji ostavlja o sebi, te ga stalno potiči da skače iz stolca. Očuvaj ga u gestikulacijama na stalnoj ivici ispada. Znaj da na njega motri vrebajuća blagajnica i da mu je, večeras, suđen polazni položaj. Potrudi se da mu to pada sve teže. Ako, još, uspiješ izvesti ono što sam ja izveo sa svojim, svaka ti čast! Navedi ga, dakle, indolencijom koja te krasi, da se očituje kao jedno ljutito staro čangrizalo, kojem će glas početi podrhtavati od sve neskrivenije zlobe, što ju je tako uspješno zatajivao pred neznalicama, a sada lica izobličena od nekontroliranih spazmičkih tikova, revanšistički stegnutih usnica, samo što ne podigne ruku na tebe ali, svjestan svojih godina, suzdržava se. Ovakva suzdržanost čini ga, još, ružnijim u očima TV gledatelja. Ti, i dalje, hladnokrvno izazivaš, dok ne izazoveš nesimpatično biće da zamahne svojom zgrčenom gestom na tebe, tako da gledatelji, ono što su za malo vidjeli, sada, odista, ugledaju kao nedvojben TV image. Eno, ono nepodnošljivo biće bi se, još, i fizički razračunavalo! Da, bestidna li starca! Da ga ovaj novi pandit ne uhvati u pogrešnoj riječi, bogami bi nam i sudbinsku silu podvalio kao političko rješenje! Kao što vidiš, svoju pobjedu gradiš stupnjevito. No, vratimo se samom razgovoru.
Da li se te Vaše sudbinske sile objelodanjuju kada se god kakvoj barabi ushtjedne zametati nered?
Sada bi on, navodno, trebao nešto odgovoriti, a ti dobro znaš da, koji politički mislilac, u tvom prisuću, pa makar i u jalnoj polušali, kao stav u raspravi iznosi plod svoje rezignacije nad neobavljenim poslom, jer ti to tako shvataš, a ja ti kažem da tako i jeste, on je sebe pokopao. Tvoja je zadaća da i njegovo “ozbiljno” mišljenje predočiš kao jednu, istu takvu polušalu. Uspješno se, godinama, skrivao iza klasične političke terminologije, a sad ga nekakav surovi početnik raskrinkao kao dionizijevca, ekstremistu koji se zalaže za poimanje stvari u pijanom stanju. Ti znaš da je on tu, tek, da uzme visoki honorar i da, već, jedva iščekuje kraj. S takvim sugovornikom ne možeš započinjati raspravu o metafizičkim pretpostavkama njegova stava, jer niti bi iz ovako brljava čovjeka išta za-samu-stvar-korisno izvukao, niti si, uostalom, došao s njim pretresati temelje nauke o činjenicama, već izvlačiš iz svoje fascikle arhivsku građu svih njegovih pogrešnih političkih procjena. Prezentiraj stvar tako da se bjelodano vidi kako je štetočinama uvijek bio na ruku, a nekoliko se puta, navodno diplomatskom prilikom, našao i u njihovu društvu, te nije ni malo čudno da se, sada, zajedno s njima, dohvatio sudbinskih sila. Podbadaj ga da se, još više, sam raskrinkava, a u sasvim plemenitom i poučnom cilju urušavanja njegova ničim zaslužena autoriteta.
Vi, dakle, ne odustajete – reći ćeš - Nekad ste se trsili razjasniti nam stvar vijekovnim mržnjama, dočim, evo, sada kooptirate i sudbinske sile. U redu! Ali, hajde, pretpostavite da smo gledatelji i ja posve neuki glede akceptiranja tih sudbinskih sila, naprosto, manjka nam ćutilo za ono tajnovito, ali se divimo geniju koji ga posjeduje i točno zna kako se sila ispoljava ovdje, među nama. Te, dolazimo k Vama, kanimo Vas zamoliti da i nas izbavite iz neznanja, i što čujemo? Da sudbinske sile uzimaju lik malih balkanskih diktatora, da su im to ispoljavanja! A, što ćemo no se žacnuti na Vaše riječi, koje štetočinama, baš, odaše najvišu počast. I oni sami to govore, da su u kroničnom nemiru, upravo zbog nekakve kozmičke energije koja isijava iz pupka svijeta na kojem se, kako kažu, nalaze. Eto do čega Vas je dovela ta Vaša glasovita real politiek! Pričate isto što i štetočine. Mislili ste pristat će oni na Vaše razloge, kad Vi pristali uz njihove nerazložnosti.
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#439
[img]http://www.geocities.com/nkunstek/kipeci/matos.jpg[/img] wrote:PERECI, FRIŠKI PERECI...
I.
Otac joj je bio nekada jedan od najviđenijih političara u Hrvatskoj. Prije jedan od najžešćih opozicionara, prijeđe u vladinovce: ko bajagi zbog partajskog zapta. Izabrali ga i za peštanski sabor, i on se baci sa skeptičnim žarom izgladnjela đaka na epikurejsko uživanje. Od tobožnjeg prkosa opoziciji i od bijesa nije htio ni da se vjenča sa majkom Dragičinom, prekrasnom i umnom bivšom seoskom učiteljicom koja ga je ludo voljela. - Jedne ga noći u Zagrebu donesu kući na hintovu mrtva iz kluba. Kod taroka ga udarila kaplja. Svojoj ljubi i sedamnaestgodišnjoj kćeri ne ostavi ništa osim općeg prezira. Bio je prezadužen. Sve ode na doboš, pa i kuća na zagrebačkom Gornjem gradu. Gospođa N. jedva jedvice spase pokućstvo.
Gutajući i gušeći suze, svrši Dragica poštansko-telegrafski kurs, te gospođa N. tako protekcijom dobije mjesto koje je željela. Izabrala je ono gdje mišljaše da je niko neće poznavati.
I jednog hladnog oktobarskog večera prispješe u Lipovac, pust neki zakutak u Slavoniji.
Kada u zoru Dragica baci pogled kroz prozor Majerovog "hotela" gdje prenoćiše, vidje maglu, blato, blato i tanku maglu. Preko puta opazi bakalnicu sa natpisom K Mexikancu i sa firmama većom: Haas & Söhne, i manjom: Haaz & Sinovi. Iz dućana ispade odjedared neko kuštravo derište - jamačno koji Haas Sin, pa zaglibi u blato, uhvativši žutog rundova za uho. Sa jedne i druge strane "filijala" nižu se uvrstani seoski domovi, a pred njima se ređaju klupe i goli dudovi. Na novome krovu Jevrejeva komšije piše:
tuNa piškoriĆ
1887. liTa goSpoDnjeg sazIdo † AMEN †
I na taj krov, na samoga Tunu Piškorića, doprši prokisao pijetao, tresnu krilima, kukuriknu pa nekako zaprepašteno poleti - upravo se stropošta natrag u dvorište. Praščići, guske i patke gackaju po blatu na šoru. Katkada naiđe za krdom svinja pokoji svinjar ili kaki Šokac zavijen u žuti dugmen, tjerajući niske konje. Tamo za kućama, za golim šljivicima i poljima, među kojima se patrljci od kukuruza po strništima učiniše Dragici gole kosti - crne se kroz maglu oblaci, koji se natuštili površinom Krndije planine. Dragica odjedared krišom zaplaka, da ne probudi majke koja je - sirotica - umorna od puta još spavala.
No ni ovdje, u tome "budžaku di je đavo reko svitu laku noć", kako se onomad izrazio seoski ćatip Joca Cicvarić, ne nađoše nove poštarice žuđena pokoja. Od sve ine lipovačke "gospoštine" slao im je najčešće epigrame, u kojima se ijetkom satirom šibaše ponajviše konkubinat, čestiti seoski kapelan Franjo Brcković, silan obzoraš. Kada mu je bilo dugo vrijeme - a to bijaše svako poslijepodne - prekraćivao ga je tražeći po staroj Hrvatskoj i Obzoru sve brojeve u kojima se grdi pokojni "mađaron" N. I on bi te apologije makazama ekscerpirao i slao ih u svom patriotskom bijesu na poštu. Slao ih je kradom, jer još ne držaše da je kucnuo čas kada on može patiti javno i otvoreno za svetu stvar. Zbog toga se nije ni potpisivao. Običavao je dodavati olovkom svojim pošiljkama samo lapidarne komentarske aksiome moralnog značenja, kao npr.: "Tako je! No Bog je Judu naroda za izdajstvo kaznio!" - ili: "Pravo piše Obzor, N. bijaše zaista sikofant. No Gospod učini, a plod ne pade daleko od drveta!" Itd.
Iznajprije poštarice plakahu, a docnije oguglaše. Rodoljubivome kapelanu ne ostade ništa drugo nego nedjeljne propovijedi crkvene u kojima grmljaše kao jerihonska truba protiv ljudskih poroka i u kojima je obično isticao kao lijep primjer kazni božje neke "dvije ženske u ovome selu". - Gospođa se N. već sasvim podala gospodarstvu, a Dragica se udubila u čitanje. Tek pred veče bi odlazila u vlasteoski stari park preko puta pa se tociljala na svojim halifaksima po zamrznutom jezeru. Pustinjački je taj život stao za nju dobijati sve više čara.
Seoski ih high-life jednako ogovaraše. Branjaše ih samo seoski pisar Cicvarić, razumije se, skromno, na što bi gospodin Janzon, apotekar, koji nikada ne izlažaše bez revolvera i nekakoga paloša mjesto štapa, običavao sarkastički dobacivati: - Gleich und Gleich gesellt sich gern. (Našla vreća zakrpu.)
Jedini koji dolazaše R-ovima iznajprije rjeđe a onda sve češće i češće, bijaše visokoblagorodni gospodin Franz Kurt Maria Joseph Hans Wurstler von Wurstlingen, komandant husarske čete koja već dvije godine stanovaše kraj sela u starom manastiru što ga od jezuita ote još car Josip II. slavne uspomene. Bijaše taj "ritmajstor", kao svi konjički kapetani: neženja, kockar, lovac, noktaš, nikada ne govori polako, cio se dan ogleda u ogledalo i skače iz vojničkog u lovačko odijelo; mnogo jede i pije, na mezimcu nosi grozno dugačak i šiljast nokat. Otrovni jezici lipovačkog "krema" usiktaše se i opet. Ili zar nije g. Vurštler pl. Vurštlingen vazda govorio da on običava igrati kod žena samo na Numero Sicher (na pouzdano)?
Dragici ne bijaše dosadan. Sada se stala smijati prvi put iza smrti očeve. Fon Vurštlingen bijaše joj neizrecivo smiješan s onom ogromnom i kao nov crijep crvenom šijom, s ufitiljenim zejtunli-brkovima koji ju podsjećahu na rogove mađarskih goveda, sa masnosjajnim licem u kojemu se gube pod nekim kesicama sitne, sive očice i upravo blista rujni nosić kao dugme na košulji ili igla u kravati.
- Ti ćeš ritmajstera još uvrijediti tvojim neobuzdanim smijehom - govoraše joj često majka.
- Ne mogu da se uzdržim kada hohvolgeboren stane da se dere i da priča o svojim avantirama po balovima, lovu i trkalištima... I taj luckasti debeljko zar da je potomak vitezova saksonskih Vurštlera, slavnih zbog neke drske i legendarne otmice, ha... ha... ha...
II.
Prođe Božić i Uskrs, dođe proljeće, a lipe u grofovu parku zamirisaše.
Neko poslijepodne čekaše u uredu Dragica vojničku poštu, da zaključi posao, i posmatraše preko puta krov vlasteoskoga zamka čiji se crepovi, vlažni od kiše, krijesijahu kao riblja ljuska na suncu. Na hodniku zazvečaše mamuze dežurnoga husara.
- Hvala bogu! - šapnu Dragica i stade svojim ključićem otvarati torbu, i ne pogledavši donosioca.
Momak, vit i visok, naočit, rumenkastoplave kose i inteligentnih grahorastih i tako vlažnih očiju kao da će iz njih sada kanuti suze. On je posmatraše zadivljeno, gutaše je pogledom robijaša koji ne vidje bogzna otkada ženskog lica. Nešto ga steže pod grlom, a u grudima mu zaigra... Kao zanesen pilji u kosu, crnu i kudravu i gustu kao runo u dobra ovna. Zuri u obli, nježni i garavi vrat po kojemu kao da popadaše lepirići svilenih vlasića. Husar odjedared osjeti struju slatkog, toplog mirisa pa saže nad njome instinktivno glavu kroz onaj otvor. Opazio je tek onda da mu je iz ruku uzela ekspedicionu knjigu, kada su joj potpisujući stali letjeti uzani i elegantni prsti preko hartije. Odjedared kao da ga nešto ščepa, povuče. On se saže, grudi da mu prsnu, pa ju dirne usnama na vratu ispod uha. Ona skoči, kao da ju dirnu struja one u uglu električne baterije, i prosu mastilo.
- Bezob...
No ne svrši, tako ju zamašta njegov smeteni, dobroćudni i drski pogled. Sva se zajapurila i pritisla maramu na ono obesvećeno mjesto pod desnim uhom.
- Grdna li bezobrazluka od jedne husarske komisne čizme! - reče on u snažnom baritonu, sučući nervozno okrajak brčića, i zlobno se naceri.
- Uostalom ne kajem se. Eno ga gdje gega ovamo naš bucmasti komandant. Tužite me, a hohvolgeboren fon Vurštlingen može da me spetlja i na robiju. No bilo što mu drago, meni neće biti krivo. Za ovu prvu krađu u mome životu neće me gristi savjest!
I prebaci torbu preko ramena, a kada mu Dragica zadivljena preda knjigu, dohvati je za ruku, promumlja kao:
- Pa ma propo! - poljubi joj strelovito vrh od prstiju i grunu na vrata.
Ona se bez misli spusti na stolicu.
- Küss' die Hände! (Ljubim ruke!) - dođe, derući se, komandant. Bijaše u "civilu", u lovačkom zelenom kostimu. Sve zeleno. Čakšire dokoljenice kao u turiste ili bicikliste, a ogromni listovi misliš sad će da prsnu kroz napete čarape. Kapetan se baci, široko i strašno duvajući, na divan koji je čisto zajecao pod njim, i nastavi njemački (a samo tim je jezikom i govorio):
- Jeste li vidjeli onog bekriju Unukića?
- Kakog Unukića?
- Ta onog husara koji je danas donio pisma?
- N-ne... nisam... posao...
- O, čudan egzemplar! Otac mu je plemić i negdje tamo blizu Varaždina ima, kako čujem, lijepo imanje. Dečko je jedinac, dakle ludo, pusto. Prošao je sve zemaljske gimnazije, pa ništa. Mangup! Jadni ga otac pošlje u Grac u nekaku privatnu školu, a on noću kroz prozor pa pucaše na neke njemačke burševe. Siromah ga otac pošlje ovamo da ga vojska nauči pameti. "Karniflujem" ga već evo drugu godinu, pa ništa. Dva je puta bio kapral, dva sam ga puta morao degradovati. Zarazio mi kockom cijelu kasarnu. Viehskerl! Šteta! Jaši kao džokej, valjasto momče, srce mu nije pokvareno. Danas ga prvi put iza tri mjeseca pustih u selo. Pa i opet moram da ga zovem na raport...
- A zašto? - prevari se ona.
- Odviše se dugo zadržao. Mora da je svratio kakvomu Šokcu na rakiju.
- Ne vjerujem - reče ona. - Ja sam imala toliko posla da je morao ovdje dugo čekati da dođe na red...
- O, molim, onda pardon!
Komandant još ne zapamti Dragice tako žive, lijepe i vesele kao danas.
Oprostio se dockan - tek pošto se lijepom junijskom večeri stao vazduhom talasati melanholijski zvuk retreta, te vojničke uspavanke. Izišavši na put pod stare seoske dudove, stane gromko da zvižduče, a pokatkada je mladački skoknuo.
- No, to bijaše brzo! Još nisi crko, kurjače stari? - pomisli, sjetivši se Dragice, i opet skokne. Onda izvuče iz džepa nekako parče svile, koje je ponio sa pošte, pomirisa ga i opet snažno zazvizdi.
Bijaše mjesečina. Zvijezde svjetlucahu kao milijuni onijeh sitnih iskrica na suhu po obalama pijesku. Tu i tamo pred kućama ašikuju momci i djevojke. U Majerovoj krčmi ciliču ciganske violine.
Kapetan prođe selo i ode se pentrati na brdo prema vojarni. Sluša brujanje po stajama i gleda nekadašnji manastir kako mu se starački kostriješe mjesečinom obasute žute zidine. Još mu slađe bi oko srca. Pa onda daj još ona tri svijetla prozora njegova stana za kojima ga čeka njegov ćirica Pišta Horvat s obilatom večerom, sa nekoliko boca pečujskog zlatnog vinca, pa petnaestgodišnja šokica Evica koju je visokoblagorodije izvoljelo danas pozvati preko babe-Jele, svoje "stare prijateljice"...! Eh, i debeli Franc Kurt Marija Jozef Hanz Vurštler plemić sa Vurštlingena onako znojan skoknu još jedared pravo momački i zagunđa nekaki bečki kuple.
A Ivo Unukić, onaj husar, prevrtaše se u taj čas po svome tvrdom odru u II. vodu. Znojio se i prisluškivao. A kada je čuo da je njegov susjed kapral Tkalčić stao hrkati, dohvati polagacko papuče, čakšire, kapu i bluzu pa se otkrade na hodnik. Dohvativši se prazne bolesničke sobe, obuče se, psujući nešto krupno kapidžiji, papuče strpa u džepove, kapu nabi na glavu, skoči na prozor, odande zakorači na metar udaljen gvozdeni konopac od gromovoda pa se stade spuštati dolje. Preskočivši visoku ogradu, stade se kroz šljivike mašati sela koje se dolje kroz grane tako milo bjelasaše oko stare škure crkve. - Di si, diko - zapjevaše negdje u blizini djevojke, a Unukić potrči. Putem je svratio malo u parokovu baštu i za časak se nađe na kraju sela - pred poštom.
Podugačka je to i zidana zgrada - kao i sve srednje pošte što su. Žuto je okrečena. Pred njom je uzan cvjećnjak sa dvije klupe, ograđen živicom.
Unukić prislušnu, zađe unutra i sjede na jednu klupu. Zebao je po cijelom tijelu kao od male groznice. Stade iz njedara vaditi mirišljavke ruže - najljepše ruže iz parokove bašte. U blizini ne ču ništa osim talasastog šaputanja granja u spahinskom parku i pokatkad gakanje uznemirenih pataka iz poštanskog dvorišta. U sobama bijaše mrtav mrak i tišina. On gledaše zvijezde, rosu na nevidljivom cvijeću nebeskome, i oblake koji se na zapadnom horizontu gomilaju kao plastovi sijena. I osvoji ga neka gorčina, gorčina dosele neosjećana... Uto sav pretrnu: u sobi škrinuše vrata.
- Mama, taj mi je ritmajster već malo dosadan.
- A šta ću ti kad ovdje nemamo nikoga.
- Ljepše je kad smo sami!
- No, ti si večeras nervozna, šta ti je?
- Šta mi je? Oh, siromah otac! Kapelan je danas opet poslao neku užasnu grdnju iz novina...
Unukić da opsuje kapelanu nešto krupno, kad al osjeti da se neko krenuo baš prama prozoru nad njegovom glavom. On posrnu dva-tri koračaja i pade kao tane u grmeljak. I odista. Kapci se na onome prozoru stadoše otvarati - eno je! Eno je na prozoru blizu njega!... I lijepo je gledao tu krasnu glavu obasjanu mjesečinom. I gledao je te oči, te dvije tamne noći, sto puti ljepše od ove junijske i zvijezdama obasjane. Gledao je bezbojnu put što se bjelasa kraj tamne kose kao mjesec kraj mrkih oblaka. Gledao je taj plemeniti nos, pootvorena usta sa bijelim zubima i mekane rumene usne. Gledao je, a od muke i stida je stao gristi ruke i pljuvati na rukav te sramotne i, kako mu se ovaj par činilo, pelivanske, sramotne odjeće...
- Ja odoh da sa Pepikom spremim postelje - reče u sobi gospođa N.
Vrata i opet lupnuše.
Iva kao da je nešto iz vazduha vuklo da i opet zagrli to garavo, slatko luče, pa puklo kud puklo! Već je maknuo nogom, no osjetivši da je bos, pade mu na pamet kako je smiješan ovaj njegov položaj, a grdan ga obuze bijes. Ona odjedared iščeznu u tamnu sobu, a on osjeti krv kako mu kaplje na ruku s izgrizenih od muke usana.
- Još godinu dana te nevolje, pa ću je uzeti, oteti, pa makar...
Uto zalahoriše vazduhom dva-tri akorda na glasoviru, a Dragica stade u po glasa da pjeva nešto čemerno. Ivo te pjesme nikada nije čuo, a ni riječi, jamačno njemačkih, nije mogao da razumije. Ali ovo šaputanje vjetra kroz lisje, taj opojni miris cvijeća, pa onda tiha muzika i mekani, turobni i djevičanski alt što se nujno preliva tihijem vazduhom amvrozijske noći... No zvuci iz sobe oticahu, brujajući sve silnije, a snažan forte u kojemu Ivo razabiraše samo riječ Liebe, zaljulja se poput zvona tihom noći. Ivo ne bijaše muzikalan, ali bijaše uzbuđen, i kao većina naše blagoslovene omladine imađaše sluha. Nujan i lud slušao je ovu nježnu alilujsku pjesmu koja je tako snažno plamtjela sa čistih usana, paleći mu srce i mozak. Jezgro bića njegova potrese taj heruvimski adagio, ta - kako mu se učini, poznavajući zlu kob N-ovih - tužbalica nesrećne mladosti za željkovanom srećom. Nikada nije mogao da plače, ali u taj je čas poželio suze. U taj mah mu se bar učinilo da je sitniji od crvića i veći od toga mraka. Stade ga obuzimati ditirampski ešak, i lijepo bi bio skočio u sobu, pao joj pred noge i stao ljubiti vrhove od papučica, da se nije dosjetio i zagrlio svom snagom krošnju najbližeg drveta... Pjesma utihnu. Posljednji akord - i pianissimo iščezne, kao kada se otklizne bio listak cvijeta od jabuke...
Najprije tišina, pa se razli sobom tihi preludij. - Ivo skoči, pokupi one ruže iz župnikova vrta pa ih punu pregršt baci u sobu onamo odakle dolažahu tonovi. Dragica ciknu, svirka prestade, a Unukić - koji je često sam samcit čistio mehane od seljana zabodavši sablju u sto i zalivši je okom vina, pokupio papuče pa brži od zeca otpuši opustjelom ulicom lipovačkom.
Vratio se kući istim putem, a niko ga ne opazi.
No sjutradan ga noću uvrebaju psi koje je, na savjet svog kapelana, parok pustio u svoju baštu, pa mu iscijepaše i čakšire i bluzu. Srećom kapelan puče iz puške te ubi - onoga zubatijega, a Unukić preko tarabe, pa maglu... No noćas ga osjetiše, i kapral mu naredi da se sjutra javi na raport.
A kada mu na raportu kapetan smijućke reče:
- Deset dana samotnog zatvora i da se plati mundir! - malo te nije trgao sablju...
III.
Četvrti dan kako je Unukić ležao u zatvoru dođe komandant iz O. gdje je dobio od grofa J-a na kartama prekrasnog, jedva jašenog ždrijepca engleske pasmine. Poslije podne okušaše ga najbolji jahači, ali hat nije dao ni prići: bacao se nogama, ujedao. Kapetan šta će, zamoli narednika Vlahovića, staru husarčinu, da mu se on popne na greben. Dok su ga sedlali, ujeo je Chief dva momka, a jednoga malo te ne udario u čelo. Jedva i u neke ga nekavice stadoše voditi na lonđama iz staje sa kožnom brnjicom preko gubice. Vitak je kao djevojka, visok, zelen, proviruju mu rebra: pravi Englez. Narednik ga zajaha kao strijela, momci izvuku lonđe iz onih obručića na žvalama, konjic najprije mahnito đipi pa se stade propinjati na stražnje noge.
- Ne dajte mu da igra kao medvjed! - deraše se sa svog prozora kapetan, odakle posmatraše sa vojnim veterinarom i njegovom suprugom.
Ta je dreka hata kao malo prepala, te se smiri. Spustivši glavu i grizući gnjevno jezik među zubima, stade vatrenim očima zvjerati na sve strane. Narednik se ukuci, darne ga ostrugom, a dobri se konjic prope, okrenu u kovitlac, skoči u visinu i, pruživši tanke noge, poleti kao strijela sa tetive.
- Drž' ga!... Ne dajte mu!... Odoše! - klicaše uokolo zaprepašćena momčad.
Narednik vuče dizgine svom snagom, ali sve uzalud. Kapa mu spade sa prosjede glave. A ždrijebac letijaše kao lasta pored staje prema bašti ograđenoj visokim i oštrim kočevima.
- Naredniče, glavo ovčija, šta vam je?! Drž'te!
Ali i oporome kapetanu presjede riječ u grlu kad zelenko skoknu lakši od lopte preko staketa. U vazduhu se okrenuše crvene čakšire i svijetle sare Vlahovićeve, noge udariše o šiljaste stupce, i što bi udario dlanom o dlan, ostade na jednom šiljku samo čizma.
- Jezus Marija! - ciknu prestravljeno veterinarova žena i klonu u mršavo muževo naručje, a komandant, onako trumpeljast, potrči dolje. Nađe narednika gdje leži na đubretu.
- Je li se štogod dogodilo?
- Ništa, gospodin ritmajster. Hvala bogu, bubnuo sam na smetište.
I grozni se narednik stade grozno glupo keziti i čišćaše sa kose, lica i debelih brčina neugodne tragove. Zelenko je za to vrijeme jurio kraj plota uzdignuta repa. Odjedared se okrenu, veselo zarza, zađe u leje i stade brstiti komandantovu salatu.
Kapetan se maši u džep, dade naredniku desetaču i krene se u zatvor koji se skrknuo u prizemlju vojarne između kuhinje i spremišta za sedla.
Unukić spavaše nauznačke na ćebetu koje je prostro na "pričnu" (neka vrsta širokog minderluka iz golih dasaka). Uvedrio se jako i preblijedio. Tvrdo spava.
- Inteligentan mladić, pa kako posrnuo! Ali ja ne znam drugog puta da ga popravim - mozgaše kapetan, izvadi iz džepa parfemisanu maramu i otare mu čelo.
Unukić razrogači oči, protrlja ih i, pošto se razabra, skoči na noge.
- Zapovijedajte, gospodine ritmajstere!
- Ništa, ništa. Sjedite! Došao sam k vama kao prijatelj. Ta što dođavola imate na tim... Šokicama te bježite noću iz kasarne?
- Da dolaze k meni kao k vama...
- 's Maul halten! (Jezik za zube!) - dreknu komandant, premda bi dao petaču, da se mogao nasmijati. Bacio ga, lola, iz koncepta.
- Vidim, vidim, na žalost, da ste bez pardona izgubljeni. No ja ću vam ovoga puta oprostiti: imat ćete samo mjesec dana Kasernarrest (da ne smije nikuda iz vojarne)... Na čast vam i razderani mundir. Javite se manipulantu u kancelariji, pa neka vam da nov, pa ga možete dati krojaču da ga kicoški prekroji. Nećete više u staju, već ćete pomagati kao pisar. Samo izjutra do devet sati dresirat ćete remontu koju sam juče kupio. Imate li duhana?
- Nemam.
- Ne lažite, praštam unaprijed!
- Pha... imam.
I izvuče ispod daske omočić prosta duhana.
- Zar vi pušite tako đubre? I to mi se zove plemićem! Ta, prije nekoliko dana poslao vam stari pedeset formata!
Unukić odmahnu rukom kao da tjera muhe.
- Ja i vi, da mi oprostite, gospodine ritmajstere, jedna smo i u tome bagra...
Kapetan prasnu u smijeh. No brzo se uozbilji, okrenu se i strogo promrmlja:
- Dakle, javite se naredniku, obucite se i dođite u moj stan.
- Razumijem, gospodine ritmajstere!
Pošto ga pusti dežurni kapral, Unukić najprije ode u kuhinju svome zemljaku i pobratimu, kuharu Majcenu, pa očisti sa pola "komisa" cijelu činiju pasulja sa kuhanom govedinom. Javi se Langeru, manipulantu naredniku, opere se i obuče. Onda ode po čizme pa ih stade čistiti, uzevši u usta duhana - da viks bude sjajniji, da se sve orilo po malom dvorištu sa patosom od kamena, koje okružavaše u četverouglu drvena zgrada. Svrši za tili časak pa ode u radionicu gdje mu pobratim čizmar ostruže nekakom škljocom dlake s lica. Onda potrči preko zasebnih stepenica koje bijahu nadesno od ulaznog hodnika, u komandantov stan. Ovaj viknu ćiricu, bivšeg konobara "Kod Košuta" u Kečkemetu, da donese cigare, a Unukić zapali jednu iz učtivosti, namignuvši sasvim ozbiljno na kolegu Pištu.
- Evo vam i časa vina, a ako vam prija...
- Koješta...
- Kažite Pišti da vas posluži.
Za nekoliko trenutaka osta butelja pečujca prazna. A ćirica je to jedva dočekao, jer je Unukić jednako na njega onako ozbiljno namigivao, te je siromah (a bijaše nasmješljiv od prirode) stao već dobijati grčeve, zagušujući smijeh.
- Tako! - reče komandant koji se razvaganio na divančiću. - Jeste li se povratili? Ako jeste, otiđite u staju, javite se naredniku Vlahoviću pa pokušajte mog konja.
- Hvala vam, gospodine ritmajstere!
Salutira, okrete se kao zvrk, udari mamuzama kao tepsijama pa pup na vrata.
- Šta bi? - zadrža ga dolje na stubama žena manipulanta narednika, mlada, gojazna i smeđa Mađarica, koja vazda moljaše Unukića da ju smatra kao mater svoju...
- Sve je u redu. Popio sam bocu vašeg lancmanina, dobio ovu britaniku i pojahat ću mu nekakvo kljuse.
- Samo to nemojte, za pet rana Isusovih, jer ste propali!
- Koješta! Ali da: molim vas za pet forinata. U subotu dobijam od kuće pa ću vam vratiti.
I prođe joj rukom, ispucanom svojom rukom preko meke kose. Ona porumeni, reče mu da malko pričeka, i donese.
- Samo se čuvajte, molim vas lijepo! Šta vam vrijedi to bančenje? Oh, alaj ste omršavili u zatvoru!
I gospođa Langerica stade upravo lizati vatrenim pogledom to drsko lice sa gospodskim orlujskim nosom. Unukić turi pare nehajno u džep pa je uhvati za punačku ruku.
- Ne, ne, kuvala sam kompot...
- Edeš (slatka) mama! - šapnu on, odvrnu rukav pa joj pritište poljubac na snježnu kožu. Ona sva ustrepti... No neka se vrata otvore, a on zazviždi Još Hrvatska..., udari se španskom trskom po čizmi i krenu otolen prema izlazu. A ona sva problijedje, šapnu za njim: - Langeru ni riječi - i odšeprtlja u svoj stan.
Za pola sata izvedoše pastuha i opet napolje. Unukić se ustobočio na stajskim vratima i ponosno gleda prama vojarni pred kojom se već u grupama sakupili svi njezini stanovnici. Kada je, zavarkavši konja, skočio mu u sedlo, opazi gospođu Langericu gdje pobježe u kasarnu... Zelenko se sada nije propinjao nego je odmah spustio glavu pod koljena, griskajući isplažen jezik i tresući ušima. Jahač digao ruku i naherio crvenkapu.
- Ein blitzfescher Kerl! (Momče ko grom!) - šapnu kapetan veterinarovoj ženi, da joj ne bi čuo suprug. A ona se sva odrvenila od zorta.
Odjedared ždrijebac bijesno zamaha glavom. No Unukić ne čekaše da se propne i možda baci nauznačke pa da ga smrvi, nego ga opali svojim španjolcem po slabinama da je sve koža pukla, udari ga mamuzama da je sve štrcnula krv, a životinja mahnito poleti kao da joj se zapalio rep.
- Božansko derle! - viknu na mađarski za Unukićem ono mršavo, pedantno kačestvo, gospodin veterinar...
Pobjesnjeli je konj grabio ravno nizbrdice prema kapiji.
- Hej, s puta, komšijo! - viču momci seljaninu koji je nizbrdice tjerao svoja kola na kojima je bio dovezao slamu. Šokac se okrete, užurba, ali nije dospio ni konje da potjera u rov kraj uzana puta te ga je kolima tako samo još više zakrčio.
Svi gledaoci potrčaše mahinalno dolje. Komandant od muke razdera svoju maramu.
A hat se već stao dohvaćati kola. Mršava, niska i rutava ona kljusad od straha ni makac, a gazda im se skljoka u rov.
- Osto, propo! - pomisli Unukić na dohvatu prepreke pa se šćućurnu, pritište koljenima sedlo, opali i opet dušmanski ždrijepca i bocnu ga ostrugama.
Plemeniti se pastuh hipnu i preskoči poširoka kola kao žaba brazdu, a da ne bi pao, ošinu ga husarče i opet krvnički.
- Bravo! - čuo je za sobom ritmajstera i viku koja se naglo gubljaše. No on već ode bez traga, kao u nedođiju. Kao sjevernjak uždio veselim Lipovcem. Na ulici se uskomešala perad kao pred jastrebom. Psi zalajaše i uvukoše repove. Ženskadiji ispred kuća poispadaše iz ruku igle i preslice, a čičama iz usta kratke lulice.
- Lipa li momka!
- Bisna li ždribeta!
Pekmezlić, brica, taman je brijao svog prijaška Cicvarića, seoskog fiškala i ćatipa, kad al opazi kroz prah žute prašine taj kijamet, malo te mu ne odsiječe rumeni ukras lišca njegova. A da berberin nije bio oboružan, zacijelo bi se pajtaši počupali.
Frntić, debeli paroh, baš se gegao svome prijatelju doktoru koji imađaše nos "kao kula livanska što gleda prema Damasku" i sićanu ženicu; - i u času kada je čuo kroz viku topot, opazi bijesno ždrijebe i onoga đidu koji mu je jamačno decimirao ruže. I reverendissimus potrči, no se zaplete u dugačku reverendu, posrnu in ipsissima persona, a glava mu se nađe u onome prahu kojim je pokojnik Job posuo glavu svoju. Ležeći, čuje kraj sebe tutanj kopita i smijeh bezbožnikov - Latro infernalis! (Pustahijo paklena!) - huknu za njim i ne ode doktoru nego kući, u svoju hladovitu sobu koja mirisaše ružmarinom i buđavom kožom. Zovnuvši redušu koja slučajno imađaše troje mališana vrlo sličnih velečasnome, zamoli je da mu doda trebnik i hladne obloge, pa leže na široki bijeli odar.
- Kaplja, kaplja me mogla trefiti, draga Betika, kaplja! - tugovaše reverendissimus paćeničkim glasom.
A Betika, dobra Betika, položi svoju tustu ručicu na tusto mjesto gdje bijaše tusto srce tustoga pastira tuste lipovačke pastve...
I sav se taj džumbus stvorio što bi okom trenuo.
A Unukić već doduvao do pošte. Nikoga! Cvijeće pred kućom od zapare objesilo glave, zeleni kapci po prozorima pritvoreni. Ivo sada prvi put priteže uzde, ali se paripče još jače pružilo. Od bijesa ga udari šakom među uši: uzalud! No u taj mah čuje iz kuće prigušen uzvik - poznavaše on i kroz šum i topot taj slatki glas! Od iznenadne bi radosti bio sada jamačno skočio sa konja, da ga već nije odnio poprilično iza sela. On se okrenu, ma slomio vrat, i opazi na prozoru jednu glavu - poznavaše on tu slatku glavicu!
- Tjeraj!
Zamahnuo je kapom i dreknuo na konja kojega je u taj čas silno zavolio. Stao ga gladiti po znojnome i vrelome vratu.
- Galop!
A vatreni trkač zarza i, jureći prema gradiću P-i, dodirivaše gotovo trbuhom zemlju.
Sunce sjeda kupajući u zlatan plamen vrhove brežuljaka, a nada nj se nadvio oblak kao nad oko krvava obrva. Prama selu se kreće stoka sa paše, a čobani se deru: - Ponesi mi, katano, ovo pismo u P-u!... Nad grmljem i rovom trepte zuzukavi rojevi komaraca... Žabe se čuju sve više i više - kao da se okreće milijun čegrtaljki - kao da se duva u milijun praznih bočica - kao da se udara u milijun doboščića...
Unukić se sav zanio u ovo pomamno jahanje. Sjetio se svog pretka koji je sa grofom Patačićem prije bitaka izazivao Turke na mejdane... Sve mu to godijaše, pa i vjetar što mu gura svoju vazdušnu šaku u grlo i duva u vrelo čelo... - Haj, sada bih mogao... samo da mi je volja! - No u taj par ga nešto dirnu kao perom u srce. Dragica mu iskrse pred očima, a on ih pritvori... Modra bluza... vrat... kosa... Ali, do đavola, lice nikako da iskrsne! - Ali, evo je, evo je! Ah, te oči, te široke oči! Arapske oči, arapske, dabogme arapske! - stade glasno vikati, premda ga konj nije razumio i premda on sam nikada ne vidje Arabljanke.
A hat se je vijao između zelenih večernjih polja kao zvijezda preko neba tamna.
Unukić se vratio kući tek dockan uveče, laganim kasom. Kada je stao pred stajom, dođe komandant sa veterinarom. Konj je ceptio kao list od jasike. Spopala ga pjena, kao da ga brica Pekmezlić nasapunio. Kada je Unukić sjahao, konj pade. Jedva ga natjeraše da se digne. Veterinar naredi da ga pokriju ćebetima, da ga malo prohodaju i da ga docnije četiri momka dobro istrljaju slamom.
- Vi, Unukiću, možete večeras iznimno da odete u selo u krčmu da večerate. Znam da ste gladni... Drž'te se, pa ste za mjesec dana kapral.
Unukić se jedva od umora držaše na nogama. Još kod večere stao ga hvatati san. Mislio je da ode do pošte, ali je uzalud hrenom pokušavao da ojači oslabjele vjeđe. Mrtav sanan dovuče se u vojarnu.
IV.
Drugi dan poslije podne, pošto narednik sa kapralom iziđe iz ureda, sjedne Unukić da piše pismo. Prođe po sahata, a on se još ne složi sa početkom... Poštovana gospođice... Dragice, anđele moj... Gospođice Dragice... Odluči se za ovo posljednje pa nastavi:
Pošto mi je u tančine poznata vaša sudbina, dozvolite da vam kažem kako bi me neizmjerno radovalo kada bih znao samo to da se interesujete za nekoga koji je možda još mnogo nesrećniji od vas. Mene su pokvarili. Majka mi je rano umrla, otac mi je poimućan, ja sam jedini ostatak od stare šljivarske loze. Šta da vam kažem? Bijah pusto ždrijebe za koje se ne mogaše naći dreser, i tako padoh u ovu Lepoglavu.
I tu sam se smirio. Mogah se barem po volji istutnjiti. No otkako vidjeh vas, ode moj mir bez traga. Da sam poeta, pisao bih vam o tome stihove, a ovako vam mogu samo to kazati da je od ovo nekoliko dana Lipovac za mene robija više nego ikada, kasarna - vješala, a mundir i okovratnik kao obješenjačko uže. Bože, alaj se zgražam što osjećam, pišući ovo, stajski zadah mojih ruku! Užasno li patim kada se sjetim da tako krasna, mila, nježna i blagorodna gospođica ne smije da ljubi husara od kojega vrijedi u očima kakog oficirčića više posljednja kavaljerijska kljuverina...
Pišem vam samo zato da biste znali da ima neko koji će, ginući za vama, sasvim propasti. Daleko neka je od mene da vas zamolim ma i za tračak kake simpatije. Zar ja mogu vas - vas degradovati na stepen sudoperaka i seljakuša?
A najgore je što ne znam ko je kriv toj najnovijoj mojoj nesreći. Oh, da ga znam! A ovako zar mogu da potegnem tu zarđalu kosturu na ove stolice, na konje, na nebo i na vrapce na onom tamo đubretu?
Ne ljutite se na mene i dozvolite da se nazovem vaš poštovalac -
Ivan pl. Unukić
(Onaj je "pl." sada napisao prvi put u životu.)
Svršivši, stade trti jedan prazan rub pisma mirišljivim sapunom. Kuvertuje, adresuje i zamoli uveče pralju, koja je iz sela došla po rublje, da baci pismo u poštansku kutiju.
Pobjeći nije mogao jer su svi momci dobili od narednika zapovijest da paze na njega. Cijelu se bogovetnu noć valjaše po odru. Davljaše ga mora, a kada je malko usnuo, sanjao je strašne snove...
- Šta vam je! (I sav zaprepašten vidi kako ga za grudi drma kapral.) Ta vi krčite, kao da vam je curka kruh odnijela...
- Ništa, ništa, sanjao sam!
I pritište glavu na slamom napunjeni uzglavak...
Dresirajući izjutra remontu, i opet se malko povratio. No poslije podne, kada je iz kancelarije opazio komandanta kako se sa ružom u zapučku i zviždučući spušta u selo - jamačno na poštu - sav se usplahiri. Držao je kao zacijelo da će ga Dragica tužiti zbog pisma. I baš zaključivahu posao (bijaše ga puno), a kapetan dođe u ured.
- Unukiću!
- Zapovijedajte...
- Sjutra oko šest sahata izjutra, kada se momci budu vraćali sa rajtšula, osedlat ćete North-Chiefa i pojahati po dvorištu da ga vide gosti.
Da se toga časa komandantov dugmasti nosuljak pretvorio u ćopavog lipovačkog nataroša, ne bi se Unukić više začudio. - Nije mu ništa rekla! - Isinu pred njim topla i svijetla nada. - A kaki gosti? Oh, ta to će doći ona! Ta, samo sa njome u selu opći komandant! Bože, je li moguće! Ta, to je odviše, odviše...
- Što buncaš i što drmaš sto, marvo! - trže ga iz sanjarija ljubazni kapral Vajs, Jevrejin.
Kada izađe iz kancelarije, ode Unukić gospođi Langerici, uze pune džepove šećera i otrča u staju. Došavši do "boksa" (ograđen prostor za nemirne plemenite konje), stade ždrijepca dozivati, a kada ovaj veselo zarza, otvori vrata i uđe unutra, premda je zelenko u taj par udario kopitima po samome vrhu od ograde.
- Ubit će te! Napolje, derane! - viče narednik i ode kada vidje da je momče odista ludo.
A Unukić baci desnicu konju oko vrata, pa kada je ovaj stao sav da drhti, uze ga milovati po grlu i nuditi šećerom.
Pošto se narednik vrati, vidi konjče mirno, a Unukić sjedi, žaleći se, u jaslama.
- Jeste husar, vesela mu majka! Moraš ga voljeti! - progunđa kroz zube i ode dostojanstveno, kao da nije ništa vidio.
A Unukić zavolio toga konjica kao jedinog druga svoga. Vascijelo je veče sjedio u jaslama, hraneći ga hljebom. Gladio ga po glatkome vratu, drmao ga za rnje, tjerao mu rupcem muhe od sjajnih očiju. I nehotice gledaše u jogunastom hatiću pravu svoju sliku i priliku. A kada se i opet sjeti da će zbog toga lijepog zelenka sjutra, možda, doći ovamo njegovo luče, viknu jednog husara pa ga zamoli da mu za dvije forinte donese iz Čivutinova dućana najljepše svilene vrpce. A kada je stao resiti dugačku grivu, učinilo mu se da plete njezinu bujnu kosu; i hatove ga velike oči podsjećahu na njezine. Srce mu zakuca, i on uze životinju ljubiti i šaputati: - Dragice, slatka Dragice! - A prgavo se konjče sasvim pripitomilo. Sagnulo glavu, striže ušima i veselo zarzava. Unukiću se čisto pričinilo da će sada da progovori. - Kada se udaljavao i okrenuo prema "boksu", vidi kako je konj za njim turio njušku kroz gvozdene šipke na ogradi.
- Chief - viknu na izlazu. Hat mu glasno odrza, a to rzanje prime svi konji, te se cijela staja čisto stala da potresa.
- Jeste lola, al je husar, da mu para nema, vesela mu majka! - reče narednik fireru (podnaredniku) Holjcu.
- Ova gospoda sve mogu! - odgovori napolak žalobno ćosavi ospičavi Holjac, bivši kočijaš kod grofa P-ća.
V.
Izjutra oko pet i po sahata bijahu konjanik i konj već naredni. Unukić nije znao šta da radi od silnog uzbuđenja. Čas čišćaše ormu, čas mjerijaše dužinu uzenđija. Sada je hranio konja, sad je opet izvirivao na vrata da vidi dolaze li. Stala ga gristi sumnja da ona neće doći, da, možda, nje komandant ni pozvao nije - pa od muke počeo grickati svoju špansku trsku. - No taman stadoše da ulaze kroz razjapljena vrata prvi konji, vraćajući se sa jašionice, a on opazi dolje komandanta kako se valja uz puteljak kroz baštu, a uz njega... I poteče svome konju, skoči na jasle i zaturi glavu među šake. To mu se čekanje učini duže od svakog marša!
- Spremaj se! - prodera se u neke nekavice narednik.
A Unukić zažvali osedlanog konja, zakopča kaiše i povede ga napolje kao muha bez glave. Lijepo je čuo srce kako kuca. Izišavši, baci kradom pogled pred vojarnu. Tamo raširio svoje debele krakove kapetan, maše jahačkim bičem i, rebreći se priča nešto glasno gospođi N. Kraj njih sjela na klupu Dragica, a Unukiću se učini da ga posmatra ispod štita od sunca...
- Što, zar ste ga već sami mogli izvesti?
- Na službu, gospodine ritmajstere!
- Aufsitzen! (Na konja!)
Unukiću se učini da stara kasarna skače dolje u Lipovac, i đipi u sedlo. Opazi kako se oni krenuše bliže. - A North-Chief se prope i stade da poigrava. Leluja mu se dugačka opletena griva i one svilene vrpčice kao sto sjajnih i šarenih guja. Vrat se talasa i odbljeskuje zlatom i atlasom, kao da se oko njega savio dio duge. Husarče potapša paripa po ramenu, šanu mu nešto, a on skoči najmanje metar u visinu i pruži vite noge, jake i sjajne kao četiri sablje.
- Ne dajte mu iz dvorišta! - viče komandant, a konj stade odjedared kasati u "trabu", kao da je iz Andaluzije. Unukić ga ravnaše uokrug i pogledaše kradom Dragicu. Sada odista opazi da ona ne skida sa njega pogleda, i osjeti kako je iz njega izletjelo ono nešto teško i nesnosno. Osjećao se lakši od svog ždrepčića, veseliji od one laste što oblijetaše cvrkućući vojarnu, i svjetliji od sunca koje visijaše nad selom kao zlatna kolajna. A kada je gođer jašući bio spram nje, zavirio bi pod bijeli od slame šeširić. I izgledaše mu tužnija i bljeđa nego obično, pa, kako stojaše kraj busenja ruža, učini mu se kao uveo cvijet.
- Pokušajte ga zadržati! - viknu kapetan, a on priteže uzde, baš kada bijaše pored njih. Hat stade, vrišteći, duvajući i mašući glavom. Komandant se ojunači pa ga ode tapšati po vlažnome vratu. Gospođa ga N. pođe bojažljivo glackati po grivi. Primaknu se i Dragica koja dosele stojaše šutljiva kao tanan arapski stup. Al, ne gleda konja, nego konjanika...
Unukiću se učini da se malo zarumenila - onako kao što se ruji donja strana listića od žute teja-žute... I u taj čas zaboravi na sve, i sve mu potamni... Sunce kao da je spalo sa vedra neba, da sine u ovim crnim očima... Htio je da posegne rukom u džep i da joj dade parče šećera za konja, ali nije mogao. A za grlo kao da mu se objesilo klatno najvećeg lipovačkog zvona...
- Drž'te ga, gospodine Unukiću - reče ona odjedared i nasmiješi se. Kapetan je osinu čudnovatim pogledom...
Sada Unukić više ništa nije vidio osim nje. - Go-spo-di-ne... Lie-be... Lie-be... Unukiću... drž'te... - zaori mu se u ušima. A ona ga pogledom siječe ravno u oči... Lice preko kojega je sada pao refleks jasnozelene svile sa štita od sunca, nježno se osmijkuje, zubi se bijele kao alabastar, a usne se rumene kao turčinak...
I konjanik se odjedared uspravi, trže konja prema strani gdje stajaše Dragica, saže se, ščepa ju desnicom za pojas od kože kao jastreb pile, baci je preda se, pusti uzde, obuhvati je, udari konjica mamuzama pa šibaj za tren oka nizbrdo... Gospođa N. pade komandantu u naručje, on ju odvede do klupe i predade tamo gospođi Langerici koja se zaplakala kao gradobitna godina, a komandant ode kriještati:
- Dva osedlana konja! Brzo, naredniče, brzo!
Začas ih izvedu, a kapetan se hitno izvinu i odjezdi sa narednikom u potoč za otmičarem.
No hat nije zagrebao kroz selo nego je udario odmah nadesno niz lipovačko polje.
- Ubit ću obješenjaka, ubit ću pustahiju! - jecaše znojni Vurštler von Vurštlingen, gledajući, kako uskoci jezde kroz visoko žito kao u čamcu po zelenu jezeru...
A Unukić nije čuo ni gudnjave vjetra, ni soptanja hata, ni šušnjave klasja po konjskom trbuhu, ni ćurlika prestrašenih prepelica. U silnom zadahu konjskog znoja osjećaše samo jedva osjetljivi miris pupoljastog i zdravog ženskog tijela. Nju je samo gledao i udisao. Obujmio nježno obadvjema rukama pa je drži kao perce na širokim grudima. Vascijelo široko i šarovito polje lipovačko iz njene je kose zamirisalo, i Unukić po vrhu cjelivaše kudravu joj kosu, posmatrajući tu milu glavu i te mile pritvorene oči sa dugačkim trepavicama. A ona snažno - od straha, od čega li? - savila ruke oko njegova vrata i kradom ljubi njegovu staru bluzu - od straha, od čega li...
Kod lipovačkog zabrana stade hat usopljen i zapjenjen.
Osjetiše hladno i vlažno šumsko disanje. Čuju gurikanje svinja, satirsko dudukanje svinjarevih gajdi, zviždanje drozdova i kosova, kukanje kukavica, kuckanje djetlića i tamburanje cvrčaka. Leptiri prše kao oživjelo šareno cvijeće. Kroz vrhove drevnih se hrastova, kroz lišće, tu zelenu šumsku kosu, igra i lomi svjetlost sunčana.
Dragica otvori oči, nasmiješi se i ne reče ni riječi. Siđoše.
Ona sjede na panj i reče:
- A šta će biti sada? Bože, za cijelu ćete ovu budalaštinu morati samo vi da platite... Na tebi će se slomiti kola, na tebi, Ivice!
I pokri oči rukama.
- Neka se slomi i lokomotiva, marim ja! A ostanem li samo živ, uzet ću ili tebe ili svoj život!
- Ne boj se! Ja ću moliti za tebe. Ne može ti on ništa! Kako uopće smije da ti daje privatna konja na dresiranje? Ako nećeš ti, tužit ću ga ja generalu!
- Mahni se, on može sve! Kako je ovdje jedini oficir, može da me nasamo proburazi pa da se zakune da sam na nj kidisao... i nikome ništa! No manimo se toga!
On kleče pred nju, uhvati je za ruke i stade joj cjelivati prste... Uto ga ona gurnu, a on se okrete i skoči: Komandant i narednik evo jašu prema njima... Unukić se još i ne sabra, a kapetan stade na konju kraj njega, zamahnu bičem prema glavi, no ne udari ga, već dreknu:
- Verfluchtes G'sindl! (Prokleta furdo!)
Dragica ciknu, a Unukić se grko nasmija i okrenu se k njoj:
- Nisam li vam rekao da on može sve!
Narednik je međutim uhvatio i zajahao umornog ždrijepca koji je dotle spokojno pasao, a komandant dreknu:
- Toga vam lumpa predajem da ga tjerate na vašu odgovornost. Ići će pješke i vodit će moga konja. Za veću sigurnost izvucite sablju iz korica. Na podne mjesto ručka zwei Stunden anbinden! (da visi dva sahata!) Marš, haderlump!
Unukić učini po zapovijesti i pođe pješke kraj narednika koji držaše golu sablju, i vodijaše konja. Pošto poodmaknu, okrenu se i viknu:
- Zbogom, zlato moje! Vidiš da oni sve mogu.
- Udarite ga pljoštimice sabljom, Vlahoviću!
- Pokušaj, komisna čizmo, ako hoćeš da te kurjački zubima prikoljem ko ovna!
Narednik, doduše, porumeni od bijesa, ali se načini kao da ne ču zapovijesti...
Izgubiše se kroz žito.
Tek sada se visokoblagorodije sjetilo Dragice koja gledaše preko njive ridajući. Pođe drsko prema njojzi, uštinu je za obraz i reče, tokorse, ironijski:
- Vi ste, dakle, raspoloženi i za idile? Schön! Samo što ona bitanga smrdi na đubre, jelte!
I uštine je i opet za lice.
- Budite učtivi!
- Pa šta vi mislite, gospođice? - popravi se on tobože i stane oko nje skakutati. - Dozvolite da vas otpratim kući!
I pruži joj ruku.
- Hej, momče! - viknu Dragica svinjara koji se pokazao na rubu šume.
- Jaj!
- Dođi brzo ovamo!
Dokasa pastir, grdna i kao Esop rutava momčina.
- Hoćeš li, momče, da me otpratiš kući? Dat ću ti pet forinata!
- Dummheiten! (Gluposti!) - umiješa se komandant.
- 'Oću, vrajla-poštarice, samo moram da otiram ti svinji u šumu mome pajtašu Grgi. Ako vas ne mrzi, ajdite sa mnom, put je bliži.
Kapetan bijesno uhvati Dragicu za rukav.
- Ako me ovaj bezobraznik ne pusti, udarite ga tom budžom po glavi na moju odgovornost!
- Prste k sebi, gospodin rikmajstor! Ja sam bio dvi godine na mitrovačkoj robiji!
Kapetan se ušeprtlji, zazvižda i ode. Svinjar naduva gajde zasvira, pođe, a ona sustopice za njim u šumu.
VI.
Dragica je došla kući preko bašte. Stidila se, a znala je da se o njezinoj avantiri proćukalo po selu. Majka ju dočeka poljupcima i radosnim plačem. Srećom ne bijaše nikake depeše, a u poštarstvu se i gospođa N. prilično izvještila.
- Dakle, ništa ti se nije dogodilo?
- Ništa. Samo sam se vrlo umorila.
- Hvala bogu!
Gospođa ju N. još jedared poljubi u čelo, pogleda dva-tri puta pažljivo sa strane i zadovoljna ode da prigleda ručak u kuhinji. - A Dragica se mehanički zadubila u stari preko puta plemićki park i u nekakog spahinskog kočijaša, šta li, kako se lijeno naslonio na gvozdenu ogradu i puši, bacajući iz džepa mrvice pitomoj ptičici... O, sve joj to bijaše gotovo nevjerojatno - kao san i uhvatilo ju naglo i nenadano kao grozan trus... Uto donese momak pisma iz poštanske kutije, a ona ih stane mahinalno otpravljati. Jedna kuverta bijaše na nju adresovana. Raspoznavši rukopis kapelana rodoljuba htjede pismo već razderati, no kako već dosta dugo ne dobi duhovitih invektiva njegovih, pa onda, da se rastrese, otvori pismo i pročita glasno:
Perditio tua, Israel, ex te! (Propast tvoja od tebe, Izrajilju!)
Od kap'tana do husara
Nije mali skok!
Zašt' na glavu Vurštlingenu
Namjestiste rog?
Da ste mi zdravo, pustopašnice!
Vaša sjena
Nemo recte Niko.
Dragica se ujede za usne, podera hartiju i stade rasijano zuriti na bijelo okrečeni strop po kojemu je njezina mašta konstruisala među onim neravnostima i pukotinicama razne oblike: nakarađene i lijepe glave pa svakojake karikature. Učini joj se da vidi masku Unukićevu; jasno razabiraše rimski nos i dvije jake crte oko usta... I tiho zaplaka... Onda silom pregrize suze, smiri se, izvuče iz džepa nekaku kuvertu, izvadi pismo oko kojega se nalijepili listići ruža iz bašte velečasnoga, i pritište ga na usne strasno i očajno...
Poneki donosijaše ili dolažaše po pisma. Jedva jednom zazvoni podne.
Sjedoše za ručak. Sama se čudijaše kako je ogladnjela. No kada sluškinja Pepika, debelo Švapče sa prćastim nosom, donese pitu od trešanja, sjeti se Dragica odjedared svega: pa i one prijetnje komandantove: "da dva sata visi". Presjede joj pita! - Ali šta se bojim? Ritmajster neće izvršiti svoje grožnje! Inteligentan čovjek ne smije da se veže! Ta inkvizicijska je kazna samo za nepopravljive... No ko zna -
- Što si se to ućutala, Dragice, kao da si mila Gera?
No ti si umorna. Ded odmori se malo.
Ona se bez riječi pruži na divan da počine. No pomisao na zwei Stunden anbinden stade je sve većma plašiti. Baš sinoć pričaše joj kapetan u šali o tome varvarskom mučenju.
- Prije te kazne treba delinkventa da pregleda liječnik, jer ju može podnijeti samo najžilaviji momak, osobito ako je osuđen da visi danas i sjutra. No ja ne običavam zvati nosonju doktora, tu teleću glavu.
Dobro se sjećaše tih komandantovih riječi.
- Uh, da visi jadnik dva sata u vazduhu na rukama vezanim naopačke, i to dva dana uzastopce! Ne, to ne može biti!... "Ali on sve može!" - šapće joj u ušima onaj iskreni glas. I oko joj pade na časovnik... Za deset minuta pola dva...
- Jaoh, on visi vezan sahat i dvadeset minuta. Bože, i ja sam mogla ručati! Osjećam, jasno osjećam da se u taj par muči kao Isukrst na raspelu!
Skoči, kao da ju ujede zmija, i uze šeširić i štit od sunca.
- Gdje ćeš, dušice, po toj žegi? - upita ju majka preko Vijenca.
- Idem malo u park da se nauživam hlada. Ljubim ti ruke!
Žaropek! Nad prasnim seoskim putem dršće vazduh kao laka paučina. Pokoji zeljov uvukao se u hlad pod klupu pred kućom, turio glavu među šape, isplazio jezičinu, pa čkilji na muhu što mu baš nad njuškom zvrnda. Kokoši otvorile sentimentalno kljunove, valjuškaju se u pijesku, a pijetlovi pouticali na dudovo granje. Razliježe se grdno gakanje, a jato gusaka leti sa zelene "pijace" ispod crkve preko kuća i šljivika prema lipovačkom potoku... Nigdje nikoga. Tek pokoji mališan ide u školu. Pred sivom dugačkom i prizemnom se općinskom zgradom izvalio na hladovitoj klupi pandur Ljelja i hrče li hrče kao seoske orgulje.
Dragica je upravo protrčala dugačko selo i mašala se humka prema vojarni. - I ovdje je sve tiho. Tek iz novih staja, koje, stvarajući ugao, obrubljuju široko, šljunkom posuto dvorište, šumi i zagori. Na krovu stare vojarne zakriještao kapetanov paun. Dragica pogleda na komandantove prozore nad starom gotskom kapijom. Kroz pritvorene kapke joj se učini da ga vidi kako u košulji čačka zube. I požuri se nalijevo ka vratima donje staje. Iziđe momče u prljavim pantalonama od ruskog platna, u košulji i papučama, noseći kofu, četku i crvene čakšire.
- Molim vas, gospodine, biste li mi htjeli kazati smije li se unutra?
Momak rasteže usta kao harmoniku.
- Ja ne znam...
Na vratima je uhvati za rame neki dugački kapral.
- Civiliste ne smiju unutra!
- Izvol'te, frajlice, baš smo nazobili konje - nađe se tu narednik i sapne kapralu: - Tele jedno, zar ne vidite da je to frajlica sa pošte?
- A, rikmajstorova! - odgovori kapral da je i Dragica čula... Svi se smijahu...
- Pa što je došla po toj vrućini?
- Jamačno da vidi Unukića kako visi.
No ovo Dragica ne ču. Gledala je i desno i lijevo, žurila se. Konji ližu jasle, a momci ih čiste četkama i češagijama. - Narednik ide za njom i namiguje momcima na obadvije strane. I opet prigušen smijeh... A vrućina kao u kotlu. Sve zaudara na znoj.
Odjedared Dragica posrnu i malo te ne udari glavom o konjske noge...
Kraj vrata koja vode u spremište za zob, a na velikom gvozdenom klinu na kaki se vješa orma, a na stupu kaki dijeli pojedine konje, visi momče boso, u košulji i crvenim čakširama. Glava mu i trup dođoše gotovo horizontalno, a noge nezgrapno vise i jedva da bi vrhom od palaca dosegle do zemlje. A sve to vuče ruke koje su svezane odostraga naopačke oko šačnih zglobova, te tako prsti i šake pomodriše, a nabujale žile da prsnu. Viseći tako na rukama kao crna orma na klinu, tijelo se ljulja nadesno i nalijevo u odmjerenom tempu kao njihalica na časovniku, a glava se polako povija nadesno i lijevo u krugu. Iz grudi se otrgne pokoji hropac i stenjanje: - onako kao u konja kada im usijanim gvožđem operiraju meso na kruni od kopita. Lijepa, rumenkastoplava kosa pala momku preko znojnog čela.
- Od podne visi, frajlice. Sjutra će opet. Neka zapamti da vi niste... da prostite... jedna paorkinja! - veli narednik.
Onaj na konopcu podiže glavu... Lice mu je došlo zeleno, i za nj se uhvatila mreža znojnih kaplji. Oči krvave i mutne. S izgriženih usana kaplje krv. Na te ranice padaju debele muhe koje se ne daju otjerati jezikom... I on se uze na nju smiješiti, a ona od toga smiješka prozebe od srca pa do pod samo tjeme.
Dragica je ćutala mramorkom i kao da u taj čas nije ništa osjećala. Taka scena bijaše odviše bijedna, a da postane uzrok običnih duševnih muka. Nju osvoji nadzemaljska samilost. I ona mu priđe pa mu stade poljupcima kupiti grašak sa vrelog čela.
- Sada da crknem, to bi najbolje bilo! - šaptaše on blaženo.
- Jaoh meni! - ciknu ona odjedared suha oka i stade grčevito driješiti uzao sa drhtavih ruku njegovih.
- Nož, molim vas za kaki nož! - okrete se naredniku oko kojega se natuštila momčad.
Dade joj bez riječi.
Ona odsiječe čvor, a Unukić pade na noge, zaljulja se omamljen, spustivši ruke kao ptica ranjena u obadva krila, krv mu udari na nos, i posrnu pred njezine noge, šanuvši:
- Oh, blago meni!
Ona kleče kraj njega, uze mu glavu u krilo i hvataše maramom krv.
- Ja nisam kriv, frajlice. Ritmajstor mi je zapovjedio da ga vežem malo protiv reglamana! - mucaše narednik.
- Was ist das? (Šta je to?) - razlijegnu se komandantovo kriještanje, a momci prsnuše kud koji.
- O, lijepe parade! - stade ziparati došavši "na lice mjesta". - Hej, vahtmajstre, gdje ste!
- Na službu! - javi se narednik.
- Kako dolazi ta ženska ovamo u staju? Sutra na raport! A sada gledajte da ju očistite odavde. Toga psa u zatvor, a sjutra opet da se veže od podne do dva sahata. G'sindel verfluchtes!
Okrenu se pa zazviždi: fi-fi-fi...
- Stani, huncute jedan! - pope se nekako Unukić na noge.
Komandant se naglo okrete, ali Dragica skoči pred njega.
- Nitkove, i po sto puti: nitkove jedan! - viknu ona iza glasa.
Učinilo joj se u taj trenutak da je u tome dežmekastome dembelu inkarniran uzrok njene nesreće. Krv joj sinu u obraze, diže desnicu pa udari sramotnu šamarinu, da mu svjetlaci sinuše pred očima...
- Sada me možete baciti napolje! - reče mirno.
Ščepa ju za ruku onaj dugajlija kapral, no Unukić ga polulud od bijesa, bubnu o zemlju... Kapetan diže na nju svoj bič, ali ne smjede udariti. Oficir je u njemu bio jači od prostaka. I istreštivši tupe oči, stade bobonjati:
- Nesporazumljenje... koješta... moja služba... vi se šalite... he-he...
A ona digla krasnu glavu, ošinula ga prezirnim pogledom i izašla ponosno napolje. Na dvorištu se više nije mogla uzdržati, već uze maramu i požuri se kući plačući, tiho, tiho plačući.
VII.
Skandal se nije dao sakriti, i pošto se okrom toga još dokazalo da su konji imali slabiji apetit nego što je tvrdio kapetan sa liferantom Konom iz P., "špricuju ga", smiluju mu se te mu došapnu da sam ode ako neće da dočeka još i robiju.
*
Prije pet godina provodio sam školske ferije u varoši P., blizu Lipovca, kod profesora N. Svakog gotovo dana odlažasmo na pivo u gradsku pivaru gdje me, tako reći, bo u oči neki debeli prodavalac pereca. Bijaše mi čudo kako se kolegijalno drži sa tamošnjim oficirima koji ga obično opijahu, tjerajući s njime šegu, npr. da nakresan skoči preko štapa, itd. Svima je njima govorio "ti".
- Ko je to? - zapitam profesora kada mi ona pijanica s ufitiljenim žutim brkovima jedared dreknu u uši neopisivim tonom:
- Bereci, vrižgi beredzi...
I profesor mi ispriča perečarevu katastrofu. Svršio je tek poslije ručka kada legosmo, pušeći, u njegovoj sobi na divanu.
- A kako može jedan carski ritmajstor, dakle jedan od elite njihove, tako da propadne?
- Od elite, od elite, ph!... Ta zar je on sam, ili zar nije to aksiom da istjerana gospoda kavaljeriste mogu obično da budu samo džokeji ili konobari? Vurštlingen nije bio ni za džokeja nego postane u jednoj od prvih bečkih kafana "calkelner". Služba lijepa i unosna. Ko samo malo štedi i pazi, može da... Da svršim, jer sam sanan: fon Vurštlingen nije bio ni za konobara. I stao je padati, padati, dok se i opet nije zaželio da vidi, pa bilo i iz daljine, svoj nekadašnji pašaluk. Ali to mu moram priznati da se stidi otići u Lipovac. Kada dolazi ovamo, a to je vrlo često, novi zapovjednik lipovačke kasarne, nema ti našeg perečara ni od korova. Nije još sasvim zarđala u njemu žica Vurštlera vitezova...
- A što bi sa mladima? Ne drijemaj još, molim te!
- Uzeli se, razumije se. Vjenčali se u Lipovcu istog dana kojega je Unukić dobio dopust. Tamo sam se sa njome upoznao, dok mi Unukić bijaše đakom još u Varaždinu. On je sada "na rođenoj grudi", kako veli Đalski. Umirio se. Ima dva dečka. Pošto mi ne piše, držim pouzdano da je srećan. A zašto i ne bi? Stari Unukić ima para, a oni su zdravi i mladi.
- Spavaš li već?
Nema mi odgovora.
- Bereci, vrižgi bereci! - dere se sa ulice visokoblagorodni gospodin Franz Kurt Marija Jozef Hanz Vurštler plemić od Vurštlingena, ali profesor spava spokojno i tvrdo.
Ja ne mogah dugo usnuti od dreke:
- Bereci, vrižgi beredzi...
Brankovo kolo, 1897; Iverje, 1899.
![[img]http://www.geocities.com/nkunstek/kipeci/matos.jpg[/img]](http://www.geocities.com/nkunstek/kipeci/matos.jpg){kind=link}
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#440
July 8, 2007, NYT
Essay
Jazz Messenger
By HARUKI MURAKAMI
I never had any intention of becoming a novelist — at least not until I turned 29. This is absolutely true.
I read a lot from the time I was a little kid, and I got so deeply into the worlds of the novels I was reading that it would be a lie if I said I never felt like writing anything. But I never believed I had the talent to write fiction. In my teens I loved writers like Dostoyevsky, Kafka and Balzac, but I never imagined I could write anything that would measure up to the works they left us. And so, at an early age, I simply gave up any hope of writing fiction. I would continue to read books as a hobby, I decided, and look elsewhere for a way to make a living.
The professional area I settled on was music. I worked hard, saved my money, borrowed a lot from friends and relatives, and shortly after leaving the university I opened a little jazz club in Tokyo. We served coffee in the daytime and drinks at night. We also served a few simple dishes. We had records playing constantly, and young musicians performing live jazz on weekends. I kept this up for seven years. Why? For one simple reason: It enabled me to listen to jazz from morning to night.
I had my first encounter with jazz in 1964 when I was 15. Art Blakey and the Jazz Messengers performed in Kobe in January that year, and I got a ticket for a birthday present. This was the first time I really listened to jazz, and it bowled me over. I was thunderstruck. The band was just great: Wayne Shorter on tenor sax, Freddie Hubbard on trumpet, Curtis Fuller on trombone and Art Blakey in the lead with his solid, imaginative drumming. I think it was one of the strongest units in jazz history. I had never heard such amazing music, and I was hooked.
A year ago in Boston I had dinner with the Panamanian jazz pianist Danilo Pérez, and when I told him this story, he pulled out his cellphone and asked me, “Would you like to talk to Wayne, Haruki?” “Of course,” I said, practically at a loss for words. He called Wayne Shorter in Florida and handed me the phone. Basically what I said to him was that I had never heard such amazing music before or since. Life is so strange, you never know what’s going to happen. Here I was, 42 years later, writing novels, living in Boston and talking to Wayne Shorter on a cellphone. I never could have imagined it.
When I turned 29, all of a sudden out of nowhere I got this feeling that I wanted to write a novel — that I could do it. I couldn’t write anything that measured up to Dostoyevsky or Balzac, of course, but I told myself it didn’t matter. I didn’t have to become a literary giant. Still, I had no idea how to go about writing a novel or what to write about. I had absolutely no experience, after all, and no ready-made style at my disposal. I didn’t know anyone who could teach me how to do it, or even friends I could talk with about literature. My only thought at that point was how wonderful it would be if I could write like playing an instrument.
I had practiced the piano as a kid, and I could read enough music to pick out a simple melody, but I didn’t have the kind of technique it takes to become a professional musician. Inside my head, though, I did often feel as though something like my own music was swirling around in a rich, strong surge. I wondered if it might be possible for me to transfer that music into writing. That was how my style got started.
Whether in music or in fiction, the most basic thing is rhythm. Your style needs to have good, natural, steady rhythm, or people won’t keep reading your work. I learned the importance of rhythm from music — and mainly from jazz. Next comes melody — which, in literature, means the appropriate arrangement of the words to match the rhythm. If the way the words fit the rhythm is smooth and beautiful, you can’t ask for anything more. Next is harmony — the internal mental sounds that support the words. Then comes the part I like best: free improvisation. Through some special channel, the story comes welling out freely from inside. All I have to do is get into the flow. Finally comes what may be the most important thing: that high you experience upon completing a work — upon ending your “performance” and feeling you have succeeded in reaching a place that is new and meaningful. And if all goes well, you get to share that sense of elevation with your readers (your audience). That is a marvelous culmination that can be achieved in no other way.
Practically everything I know about writing, then, I learned from music. It may sound paradoxical to say so, but if I had not been so obsessed with music, I might not have become a novelist. Even now, almost 30 years later, I continue to learn a great deal about writing from good music. My style is as deeply influenced by Charlie Parker’s repeated freewheeling riffs, say, as by F. Scott Fitzgerald’s elegantly flowing prose. And I still take the quality of continual self-renewal in Miles Davis’s music as a literary model.
One of my all-time favorite jazz pianists is Thelonious Monk. Once, when someone asked him how he managed to get a certain special sound out of the piano, Monk pointed to the keyboard and said: “It can’t be any new note. When you look at the keyboard, all the notes are there already. But if you mean a note enough, it will sound different. You got to pick the notes you really mean!”
I often recall these words when I am writing, and I think to myself, “It’s true. There aren’t any new words. Our job is to give new meanings and special overtones to absolutely ordinary words.” I find the thought reassuring. It means that vast, unknown stretches still lie before us, fertile territories just waiting for us to cultivate them.
Haruki Murakami’s most recent book is a novel, “After Dark.” This essay was translated by Jay Rubin.
Essay
Jazz Messenger
By HARUKI MURAKAMI
I never had any intention of becoming a novelist — at least not until I turned 29. This is absolutely true.
I read a lot from the time I was a little kid, and I got so deeply into the worlds of the novels I was reading that it would be a lie if I said I never felt like writing anything. But I never believed I had the talent to write fiction. In my teens I loved writers like Dostoyevsky, Kafka and Balzac, but I never imagined I could write anything that would measure up to the works they left us. And so, at an early age, I simply gave up any hope of writing fiction. I would continue to read books as a hobby, I decided, and look elsewhere for a way to make a living.
The professional area I settled on was music. I worked hard, saved my money, borrowed a lot from friends and relatives, and shortly after leaving the university I opened a little jazz club in Tokyo. We served coffee in the daytime and drinks at night. We also served a few simple dishes. We had records playing constantly, and young musicians performing live jazz on weekends. I kept this up for seven years. Why? For one simple reason: It enabled me to listen to jazz from morning to night.
I had my first encounter with jazz in 1964 when I was 15. Art Blakey and the Jazz Messengers performed in Kobe in January that year, and I got a ticket for a birthday present. This was the first time I really listened to jazz, and it bowled me over. I was thunderstruck. The band was just great: Wayne Shorter on tenor sax, Freddie Hubbard on trumpet, Curtis Fuller on trombone and Art Blakey in the lead with his solid, imaginative drumming. I think it was one of the strongest units in jazz history. I had never heard such amazing music, and I was hooked.
A year ago in Boston I had dinner with the Panamanian jazz pianist Danilo Pérez, and when I told him this story, he pulled out his cellphone and asked me, “Would you like to talk to Wayne, Haruki?” “Of course,” I said, practically at a loss for words. He called Wayne Shorter in Florida and handed me the phone. Basically what I said to him was that I had never heard such amazing music before or since. Life is so strange, you never know what’s going to happen. Here I was, 42 years later, writing novels, living in Boston and talking to Wayne Shorter on a cellphone. I never could have imagined it.
When I turned 29, all of a sudden out of nowhere I got this feeling that I wanted to write a novel — that I could do it. I couldn’t write anything that measured up to Dostoyevsky or Balzac, of course, but I told myself it didn’t matter. I didn’t have to become a literary giant. Still, I had no idea how to go about writing a novel or what to write about. I had absolutely no experience, after all, and no ready-made style at my disposal. I didn’t know anyone who could teach me how to do it, or even friends I could talk with about literature. My only thought at that point was how wonderful it would be if I could write like playing an instrument.
I had practiced the piano as a kid, and I could read enough music to pick out a simple melody, but I didn’t have the kind of technique it takes to become a professional musician. Inside my head, though, I did often feel as though something like my own music was swirling around in a rich, strong surge. I wondered if it might be possible for me to transfer that music into writing. That was how my style got started.
Whether in music or in fiction, the most basic thing is rhythm. Your style needs to have good, natural, steady rhythm, or people won’t keep reading your work. I learned the importance of rhythm from music — and mainly from jazz. Next comes melody — which, in literature, means the appropriate arrangement of the words to match the rhythm. If the way the words fit the rhythm is smooth and beautiful, you can’t ask for anything more. Next is harmony — the internal mental sounds that support the words. Then comes the part I like best: free improvisation. Through some special channel, the story comes welling out freely from inside. All I have to do is get into the flow. Finally comes what may be the most important thing: that high you experience upon completing a work — upon ending your “performance” and feeling you have succeeded in reaching a place that is new and meaningful. And if all goes well, you get to share that sense of elevation with your readers (your audience). That is a marvelous culmination that can be achieved in no other way.
Practically everything I know about writing, then, I learned from music. It may sound paradoxical to say so, but if I had not been so obsessed with music, I might not have become a novelist. Even now, almost 30 years later, I continue to learn a great deal about writing from good music. My style is as deeply influenced by Charlie Parker’s repeated freewheeling riffs, say, as by F. Scott Fitzgerald’s elegantly flowing prose. And I still take the quality of continual self-renewal in Miles Davis’s music as a literary model.
One of my all-time favorite jazz pianists is Thelonious Monk. Once, when someone asked him how he managed to get a certain special sound out of the piano, Monk pointed to the keyboard and said: “It can’t be any new note. When you look at the keyboard, all the notes are there already. But if you mean a note enough, it will sound different. You got to pick the notes you really mean!”
I often recall these words when I am writing, and I think to myself, “It’s true. There aren’t any new words. Our job is to give new meanings and special overtones to absolutely ordinary words.” I find the thought reassuring. It means that vast, unknown stretches still lie before us, fertile territories just waiting for us to cultivate them.
Haruki Murakami’s most recent book is a novel, “After Dark.” This essay was translated by Jay Rubin.
-
lady midnight
- Posts: 2624
- Joined: 24/04/2007 16:06
- Location: iznad oblaka
#441
Mak Dizdar, Labud djevojka
Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otkljucala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovcega zar nisi otklopila devet
Od devet pecata zar nisi
Otpecatila devet
A ona
Ona ce meni
Otkljucah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovcega
Otpecatih devet pecata
Ali ne otkljucah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpecati
Pecat
Tvoga
Srca
Dadoh joj znak kljuca
A ona zaklikta
Gle ptice one sto juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka
Pogledah i ne vidjeh
Tada ona rece
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Cik stigni me
Pretvorih se u sokola
Al Labudica je vec bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko
Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otkljucala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovcega zar nisi otklopila devet
Od devet pecata zar nisi
Otpecatila devet
A ona
Ona ce meni
Otkljucah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovcega
Otpecatih devet pecata
Ali ne otkljucah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpecati
Pecat
Tvoga
Srca
Dadoh joj znak kljuca
A ona zaklikta
Gle ptice one sto juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka
Pogledah i ne vidjeh
Tada ona rece
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Cik stigni me
Pretvorih se u sokola
Al Labudica je vec bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#442
Alija
Alija, Alija, ti u zurlu sviraš,
A svirkom i pesmom u srce me diraš.
Spusti sada zurlu da jeglenišemo,
- ta to valjda smemo!
Necemo o Hristu, o proroku, svecu,
Necemo o krstu, ni o mlad mesecu;
Ni o svetom pismu, ni o Al'koranu,
- Sve što god nas deli, stavimo na stranu.
Ne pitam te šta se u mošeji uci,
Ni kako živuješ u svojojzi kuci.
Necu da te pitam - te me briga nije -;
Ni šta ti se jede ni šta ti se pije.
Ne pitam te: Cija j' staza u raj kraca ?
Vec te pitam samo: Znaš li da smo braca ?
A ti cutiš, cutiš, pa misliš duboko,
A uz to ti suza navire na oko,
Ta je suza cista, sa izvora stara,
I ta suza meni jasno odgovara.
Gledaš i ti moju - jedna im je mati -,
Haj, naša ce suza opet da nas zbrati,
Ona ce da zagrli sinke jednog roda,
Mi vec osecamo da "krv nije voda".
Što su stari jadi ištetili teško,
Sve ce to prebolet srce nam viteško.
Pa kad sine sloga, zvezda naša nova,
Smirice se kosti naših pradedova.
Bice opet srece, ponosa i slave
I snage, i sjaja, i vrline prave.
Pesme naše nece naginjati placu,
- Blagoslov ce stignut zagrljenu bracu.
Uci, dakle, brate, uci decu tvoju,
Ja cu ucit moju,
Da se bratski grle, složnim duhom krepe
Pradedova svojih amanete lepe.
1891. god. Jovan Jovanovic Zmaj
Alija, Alija, ti u zurlu sviraš,
A svirkom i pesmom u srce me diraš.
Spusti sada zurlu da jeglenišemo,
- ta to valjda smemo!
Necemo o Hristu, o proroku, svecu,
Necemo o krstu, ni o mlad mesecu;
Ni o svetom pismu, ni o Al'koranu,
- Sve što god nas deli, stavimo na stranu.
Ne pitam te šta se u mošeji uci,
Ni kako živuješ u svojojzi kuci.
Necu da te pitam - te me briga nije -;
Ni šta ti se jede ni šta ti se pije.
Ne pitam te: Cija j' staza u raj kraca ?
Vec te pitam samo: Znaš li da smo braca ?
A ti cutiš, cutiš, pa misliš duboko,
A uz to ti suza navire na oko,
Ta je suza cista, sa izvora stara,
I ta suza meni jasno odgovara.
Gledaš i ti moju - jedna im je mati -,
Haj, naša ce suza opet da nas zbrati,
Ona ce da zagrli sinke jednog roda,
Mi vec osecamo da "krv nije voda".
Što su stari jadi ištetili teško,
Sve ce to prebolet srce nam viteško.
Pa kad sine sloga, zvezda naša nova,
Smirice se kosti naših pradedova.
Bice opet srece, ponosa i slave
I snage, i sjaja, i vrline prave.
Pesme naše nece naginjati placu,
- Blagoslov ce stignut zagrljenu bracu.
Uci, dakle, brate, uci decu tvoju,
Ja cu ucit moju,
Da se bratski grle, složnim duhom krepe
Pradedova svojih amanete lepe.
1891. god. Jovan Jovanovic Zmaj
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#443
POPODNEVNA PJESMA
Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vase lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vožderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas viđao
Između dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašenu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama , i sljedeće
šteta, nepovratno šteta
Ničeg nema, ničeg nema od tebe, od mene
Arsen
Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vase lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vožderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas viđao
Između dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašenu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama , i sljedeće
šteta, nepovratno šteta
Ničeg nema, ničeg nema od tebe, od mene
Arsen
-
Leonid Breznjev
- Posts: 5302
- Joined: 04/11/2006 03:32
- Location: Kamenskoje
#444
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !
Tin Ujevic
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !
Tin Ujevic
-
Leonid Breznjev
- Posts: 5302
- Joined: 04/11/2006 03:32
- Location: Kamenskoje
#445
Možda spava
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne sećam se ničeg vise, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, sto ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad.
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled sto me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, sto mi kaže, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.
Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći ce posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.
Vladislav Petkovic Dis
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne sećam se ničeg vise, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, sto ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad.
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled sto me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, sto mi kaže, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.
Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći ce posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.
Vladislav Petkovic Dis
-
Leonid Breznjev
- Posts: 5302
- Joined: 04/11/2006 03:32
- Location: Kamenskoje
#446
JESENJE VEČE
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira
A.G.Matos
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira
A.G.Matos
-
Leonid Breznjev
- Posts: 5302
- Joined: 04/11/2006 03:32
- Location: Kamenskoje
#447
Elegija
Ludo veselje mojih mladih ljeta
Kao mamurluk, sad mi samo smeta.
Al' kao vino-tuga davnog plača
U mojoj duši biva sve to jača.
Moj put je tmuran. A dane sve gore
Nosi mi burno budućnosti more.
Al' mrijeti mi se neće. Još se nadam.
Ja živjet' hoću, da mislim i stradam.
Med nedaćama, jadima i zlima,
Ja znam da za me i naslada ima.
Ponekad opet zanijet ću se skladom,
Nad svojom sanjom zaplakati kradom
I tko zna, neće l' posljednji mi dani
Ljubavlju zadnjom biti obasjani.
A.S.Puskin
Ludo veselje mojih mladih ljeta
Kao mamurluk, sad mi samo smeta.
Al' kao vino-tuga davnog plača
U mojoj duši biva sve to jača.
Moj put je tmuran. A dane sve gore
Nosi mi burno budućnosti more.
Al' mrijeti mi se neće. Još se nadam.
Ja živjet' hoću, da mislim i stradam.
Med nedaćama, jadima i zlima,
Ja znam da za me i naslada ima.
Ponekad opet zanijet ću se skladom,
Nad svojom sanjom zaplakati kradom
I tko zna, neće l' posljednji mi dani
Ljubavlju zadnjom biti obasjani.
A.S.Puskin
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#448
Mala moja iz Bosanske Krupe
Bilo mi je dvanaest godina,
Prvi put sam sišao do grada,
Iz mog sela, tihog i dalekog,
Kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Jesi li me spazila ili nisi,
Zbunjenoga seoskoga đaka
Svjetlokosog i očiju plavih,
U oklopu novih opanaka.
Kako zija u izloge skupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Naišla si kao lak oblačak
Tvoj me pogled za tren obeznani,
Zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Tekli tako gimnazijski dani,
Uspomena na te ne ocvala,
Modra Una u proljetnje noći,
Tvoje mi je ime šaputala.
Lebdila si ispred djačke klupe
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Brzo minu naše djakovanje,
Lagan leptir sa krilima zlatnim,
Ipak tebe u srcu očuvah,
Kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja, mogu l’ da se kupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Gledao sam skamenjena lica,
Kako Krupu soldateska pali,
Preko sjena mojih uspomena,
Siktali su njihovi rafali.
Htjeli da nam u djetinjstvo stupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Tekle zatim godine u nizu,
Rasla plima, žuborna i plava,
Krhko inje, biser uspomena,
Potopiše vode zaborava.
Magla zavi naše đačke klupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Sad je kasno, već mi kosa sjedi,
Gledam Unu ćuti kao nijema,
Zalud lutam ulicama znanim,
Sve je pusto, tebe više nema.
Ej godine, nemjerljive skupe,
Zbogom mala iz Bosanske Krupe.
Branko Copic
Bilo mi je dvanaest godina,
Prvi put sam sišao do grada,
Iz mog sela, tihog i dalekog,
Kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Jesi li me spazila ili nisi,
Zbunjenoga seoskoga đaka
Svjetlokosog i očiju plavih,
U oklopu novih opanaka.
Kako zija u izloge skupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Naišla si kao lak oblačak
Tvoj me pogled za tren obeznani,
Zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Tekli tako gimnazijski dani,
Uspomena na te ne ocvala,
Modra Una u proljetnje noći,
Tvoje mi je ime šaputala.
Lebdila si ispred djačke klupe
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Brzo minu naše djakovanje,
Lagan leptir sa krilima zlatnim,
Ipak tebe u srcu očuvah,
Kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja, mogu l’ da se kupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Gledao sam skamenjena lica,
Kako Krupu soldateska pali,
Preko sjena mojih uspomena,
Siktali su njihovi rafali.
Htjeli da nam u djetinjstvo stupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Tekle zatim godine u nizu,
Rasla plima, žuborna i plava,
Krhko inje, biser uspomena,
Potopiše vode zaborava.
Magla zavi naše đačke klupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Sad je kasno, već mi kosa sjedi,
Gledam Unu ćuti kao nijema,
Zalud lutam ulicama znanim,
Sve je pusto, tebe više nema.
Ej godine, nemjerljive skupe,
Zbogom mala iz Bosanske Krupe.
Branko Copic
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#449
LJUDI U NASIM GODINAMA
Ljudi u našim godinama
ulaze u ljubav oprezno
kao neplivaci u plitku vodu,
kao politicari u kombinacije,
iz cistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
vec dobrano izucili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostace zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
medj ljudima,
samo ce u hladnim nocima,
sami i prepoznati odjednom,
izaci na zacudjen snijeg
i glasno zaplakati.
Pero Zubac
Ljudi u našim godinama
ulaze u ljubav oprezno
kao neplivaci u plitku vodu,
kao politicari u kombinacije,
iz cistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
vec dobrano izucili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostace zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
medj ljudima,
samo ce u hladnim nocima,
sami i prepoznati odjednom,
izaci na zacudjen snijeg
i glasno zaplakati.
Pero Zubac
-
water
- Posts: 1133
- Joined: 04/12/2004 02:46
#450
Uspavanka
Kako si njezan i krhak
I kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lisce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze jos nerazvijen
Ruke kao plavi nagovjestaj zore
Noge o jadnice kao da i nemas
To su dva ljiljana samo za tetosenje
Pa kako ces u svijet poci tako sitan
Kako nezasticen
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Duso moje duse
Nikada
Znam
Ti ces me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ces me nositi dokle god budes
Pozdravljao radjanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budes pozdravljao pupanje krosanja
I zalio padanje lisca
Ti ces zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjet ces u svojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjet ces
Zivjeti
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti
Kako si
Njezan i krhak
A treba da zivis
Treba da zivis medj ljudima a rijeci nemas
Treba da zivis medj vucima a zuba nemas
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvatas u kostac
Da dijelis bojeve na razmirjima
Sa zmijskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze
Noge su tvoje dva njezna ljiljana za tetosenje
Al' ja cu te pitati rosom sa mog najljepseg cvijeta
Ja cu ti pricati najljepsu pricu
Ovog i onoga svijeta
Da budes spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih
Drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatis za kletvu na zlotvora
Da proguces za dobrodusna namjernika
U zivotu treba mudro da sutis
Al' rijec ako reknes
Neka bude teska kao svaka istina
Neka bude recena za covjeka
Dosao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo naici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se umire da bi se zivjelo
Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji
Baji
Nikada se necemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada duso moje duse
Nikada
Jer treba
Da zivot produzis
Zivot na zemlji valja da produzis
Kako si njezan i krhak
I kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lisce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze jos nerazvijen
Ruke kao plavi nagovjestaj zore
Noge o jadnice kao da i nemas
To su dva ljiljana samo za tetosenje
Pa kako ces u svijet poci tako sitan
Kako nezasticen
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Duso moje duse
Nikada
Znam
Ti ces me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ces me nositi dokle god budes
Pozdravljao radjanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budes pozdravljao pupanje krosanja
I zalio padanje lisca
Ti ces zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjet ces u svojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjet ces
Zivjeti
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti
Kako si
Njezan i krhak
A treba da zivis
Treba da zivis medj ljudima a rijeci nemas
Treba da zivis medj vucima a zuba nemas
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvatas u kostac
Da dijelis bojeve na razmirjima
Sa zmijskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze
Noge su tvoje dva njezna ljiljana za tetosenje
Al' ja cu te pitati rosom sa mog najljepseg cvijeta
Ja cu ti pricati najljepsu pricu
Ovog i onoga svijeta
Da budes spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih
Drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatis za kletvu na zlotvora
Da proguces za dobrodusna namjernika
U zivotu treba mudro da sutis
Al' rijec ako reknes
Neka bude teska kao svaka istina
Neka bude recena za covjeka
Dosao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo naici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se umire da bi se zivjelo
Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji
Baji
Nikada se necemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada duso moje duse
Nikada
Jer treba
Da zivot produzis
Zivot na zemlji valja da produzis