Price, pjesme, intervjui...
Moderator: Chloe
-
Nancy Drew
- Posts: 1926
- Joined: 06/09/2006 12:43
- Location: sarajevo
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#277
Nancy, mozda je Sara nekad bila dobar ljud, sad sa ovakvim razmisljanjem, kcerkom koja je odsluzila vojsku, sa jeruzalemskom adresom stanovanja i sa ovom pricom koju je ovdje iznijela, ona to vise nije. Izvini sto kockasto razmisljam.Nancy Drew wrote:Ne pretjerujOrhanowski wrote:... priča je samo priča o (nekad) nekim dobrim ljudima ... ništa više od toga ...
P.S. Zaboravih juce, pa evo sad. Bosnjaci sad idu u irak, da pomognu iracanima kao sto su plavi sljemovi, unprofor, sfor i ostale bande bile dosle da pomognu nama u BIH. Nema smisla da psujem i bicu strpljiv i razuman pa cu se suzdrzati od bilo kakvog komentara. Al tako bih volio...
-
pesak
- Posts: 4343
- Joined: 22/08/2005 20:58
- Location: internet
#278
Najvise volim Kisa..Fair Life wrote:SAVETI MLADOM PISCU
Danilo Kiš
Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
Drži se podalje od prinčeva.
Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u "vozove istorije", jer je to samo glupava metafora.
Imaj uvek na umu misao: "Ko pogodi cilj, sve promaši."
Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar.
Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se "užasavajuće doslednosti".
Čuvaj se lažnih analogija.
Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
"Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih". (Otkrivenje Jov., 3,16)
Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje "društveno koristan posao".
Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe reči najmanje koštaju.
Tvoje su reči najdragocenije.
Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!
Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
Ne budi pisac manjina.
Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
Ne budi dvorska luda.
Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika.
Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
Ne piši za praznike i jubileje.
Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.
Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne isteruj pravdu na konac: "s budalom se ne prepiri".
Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi raspravljati.
"Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu." (Poper)
"Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
Nemoj da imaš misiju.
Čuvaj se onih koji imaju misiju.
Ne veruj u "naučno mišljenje".
Ne veruj u intuiciju.
Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.
Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.
Ne veruj u automatsko pisanje i "svesnu nejasnost" - ti težiš za jasnošću.
Odbacuj književne škole koje ti nameću.
Na pomen "socijalističkog realizma" napuštaš svaki dalji razgovor.
Na temu "angažovana književnost" ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.
Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)
naochalama + LCD/TFT monitor 
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#284
Death of an idiot
he spoke to mice and sparrows
and his hair was white at the age of 16.
his father beat him every day and his mother
lit candles in the church.
his grandmother came while the boy slept
and prayed for the devil to let lose his hold upon
him
while his mother listened and cried over the
bible
he didn’t seem to notice young klix
he didn’t seem to notice the games boys played
there wasn’t much he seemed to notice
he just wasn’t interested
he had very large, ugly mouth and the teeth
stuck out
and his eyes were small and lusterless.
his shoulders were slumped and his back was bent
like an old man’s
he lived in our neighborhood
we talked about him when we got bored and then
went on to more interesting things
he seldom left his house. we would have liked to
torture him
but his father
who was huge and terrible man
tortured him for
us
one day the boy died. at 17 he was still a
boy. a death in small neighborhood is noted with
alacrity, and then forgotten 3 or 4 days
later
but the death of this boy seemed to stay with us
all. We kept talking about it
in our boy-men’s voices
at 6pm. just before dark.
just before dinner.
and whenever I drive through that neighborhood now
decades later
i still think of his death
while having forgotten all the other deaths
and everything else that happened
then
Smrt idiota
prichao je sa mishevima i vrapcima
i bio je potpuno sijed u shesnaestoj
stari ga je tukao svaki dan, a njegova mater je
palila svijece u crkvi
njegova baka dolazila je dok bi djecak spavao
i molila se shejtanu da ga lishi svog
uticaja
dok mu je mater plakala uz bibliju.
nije primjecivao mlade djevojke
nije primjecivao igre sto igrashe djechaci
nije primjecivao shtoshta toga
nije uopshte izgledao zainteresovan.
imao je velika, iskrivljena usta i izbacheno
zubalo
I ochi mu bijahu sitne i bez sjaja
ramena mu bijehu uvuchena a ledja povijena
kao u starca
zhivio je u nashoj mahali
prichali smo o njemu kad bi nam bilo dosadno, a potom
bi se prebacivali na interesantnije stvari
rijetko bi napushtao kucu. zheljeli smo
da ga muchimo
ali njegov stari
ogroman I opak chovjek
muchio ga je
za nas.
jednog dana djechak je umro. sa 17 josh je uvijek bio
djechak. smrt u maloj mahali se dochekuje
spremno, te bude zaboravljena 3 ili 4 dana
kasnije
ali smrt tog djechaka ostala je uz sve
nas. Prichali bi o tome
nashim djechacko-mushkim glasovima
u 6 popodne. prije mraka.
prije vechere.
i kad god se provezem tom mahalom sad
dekadama poslije
josh uvijek razmisljam o njegovoj smrti
zaboravivshi sve druge smrti
i sve ostalo shto se izdeshavalo
tad.
Bukowski
Tuzno…
he spoke to mice and sparrows
and his hair was white at the age of 16.
his father beat him every day and his mother
lit candles in the church.
his grandmother came while the boy slept
and prayed for the devil to let lose his hold upon
him
while his mother listened and cried over the
bible
he didn’t seem to notice young klix
he didn’t seem to notice the games boys played
there wasn’t much he seemed to notice
he just wasn’t interested
he had very large, ugly mouth and the teeth
stuck out
and his eyes were small and lusterless.
his shoulders were slumped and his back was bent
like an old man’s
he lived in our neighborhood
we talked about him when we got bored and then
went on to more interesting things
he seldom left his house. we would have liked to
torture him
but his father
who was huge and terrible man
tortured him for
us
one day the boy died. at 17 he was still a
boy. a death in small neighborhood is noted with
alacrity, and then forgotten 3 or 4 days
later
but the death of this boy seemed to stay with us
all. We kept talking about it
in our boy-men’s voices
at 6pm. just before dark.
just before dinner.
and whenever I drive through that neighborhood now
decades later
i still think of his death
while having forgotten all the other deaths
and everything else that happened
then
Smrt idiota
prichao je sa mishevima i vrapcima
i bio je potpuno sijed u shesnaestoj
stari ga je tukao svaki dan, a njegova mater je
palila svijece u crkvi
njegova baka dolazila je dok bi djecak spavao
i molila se shejtanu da ga lishi svog
uticaja
dok mu je mater plakala uz bibliju.
nije primjecivao mlade djevojke
nije primjecivao igre sto igrashe djechaci
nije primjecivao shtoshta toga
nije uopshte izgledao zainteresovan.
imao je velika, iskrivljena usta i izbacheno
zubalo
I ochi mu bijahu sitne i bez sjaja
ramena mu bijehu uvuchena a ledja povijena
kao u starca
zhivio je u nashoj mahali
prichali smo o njemu kad bi nam bilo dosadno, a potom
bi se prebacivali na interesantnije stvari
rijetko bi napushtao kucu. zheljeli smo
da ga muchimo
ali njegov stari
ogroman I opak chovjek
muchio ga je
za nas.
jednog dana djechak je umro. sa 17 josh je uvijek bio
djechak. smrt u maloj mahali se dochekuje
spremno, te bude zaboravljena 3 ili 4 dana
kasnije
ali smrt tog djechaka ostala je uz sve
nas. Prichali bi o tome
nashim djechacko-mushkim glasovima
u 6 popodne. prije mraka.
prije vechere.
i kad god se provezem tom mahalom sad
dekadama poslije
josh uvijek razmisljam o njegovoj smrti
zaboravivshi sve druge smrti
i sve ostalo shto se izdeshavalo
tad.
Bukowski
Tuzno…
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#285
Boris Dežulović
Džokeji apokalipse ili kako je Čume osvetio Crvenu Zvezdu
Najprije je srpska pjevačica Marija Seferović uvjerljivo pobijedila na natjecanju za Pjesmu Eurovizije, zahvaljujući glasovima susjednih država. Velikosrpski plan - skovan u podzemnim hodnicima između Miloševićeve spavaće sobe i mračnih kripti Srpske pravoslavne crkve, Akademije nauka, Generalštaba JNA i Saveza organizacija kompozitora Jugoslavije - urodio je plodom: jedva godinu dana nakon pobjede hrvatske pjesme na Eurosongu, zajednička država je rasturena, u balkanskim ratovima sve su jugoslavenske republike postale nezavisne države, na koncu je državom postala i Crna Gora, konačno je tako i nezavisna Srbija nastupila na Pjesmi Eurovizije, da bi upravo glasovima i maksimalnim brojem bodova koje je dobila od svih, ali baš svih pet republika koje je potjerala iz Jugoslavije, na svom prvom nastupu osvojila Eurosong. Srbija do Helsinkija. Dobrica Ćosić doživio je ostvarenje svog sna, i legao da mirno umre.
Iste večeri velikoeuropska Srbija natjecala se i u svom vlastitom parlamentu, te u dramatičnom finišu, glasovima iz studija DSS-a - Demokratska stranka Srbije trideset tri boda, Parti Démocratique de Serbie trente-trois points - smijenila sa skupštinske katedre četničkog doglavnika Tomislava Nikolića. Drugom četničkom trećepozivcu, Vuku Draškoviću, otvorena su tako vrata ureda predsjedavajućeg Vijeća Europe - u Hrvatskoj poznatijeg kao strassbourški AVNOJ, Antihrvatsko vijeće nasilne obnove Jugoslavije - i Srbija je preko noći, dok sav pošteni svijet spava, postala europski lider.
Bio je to veličanstveni završetak trijumfalne srpske subote, koja je započela nigdje drugdje nego u - Sinju. Tog se jutra u srcu junačke Cetinske krajine održavalo tradicionalni konjički Memorijal Franje Tuđmana, utemeljen u spomen na legendu hrvatskog konjstva, samozatajnog zagorskog džokeja za kojega nitko ni danas ne bi znao da se bavi jahanjem, da nam na kraju nije sjahao. Da, konjstvo: gdje je nestala ta, devedesetih skovana prekrasna hrvatska riječ za konjički sport? Jesmo li, u našem kukavičkom ovcstvu, svjesni da je jezik znak našeg nacionalnog identiteta? Da je i konjstvo atribut našeg hrvatstva?
Bit će da nismo, jer da se te subote u Sinju održavao konjstveni Prisjećaj Prvog Hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana, a ne konjički Memorijal nekog jugoslavenskog generala, ne bi na njemu pobijedio srpski džokej na srpskoj kobili u vlasništvu srpskog mafijaša i surčinskog bossa Ljubiše Buhe, u poslovnim krugovima poznatijeg kao Čume. Ovako, trofej Franje Tuđmana otišao je u Beograd, gdje mu je valjda i mjesto. Ljubiša Buha Čume osvetio je Crvenu Zvezdu, kojoj je splitski Hajduk 1991. usred Beograda uzeo Kup Maršala Tita i veliki srebrni pehar odnio u Split, gdje ga i dan danas čuvaju kao ratni trofej. Najzad, nije moglo poštenije: Titov kup u Hrvatsku, a Tuđmanov u Srbiju.
Bit će da se zato, nakon uspješne sinjske turneje zloglasnog beogradskog kriminalca, ratnog veterana, bivšeg specijalca i svjedoka-pokajnika u sudskom procesu ubojicama Zorana Đinđića, nije pobunila, niti glasa pustila nijedna jedina od bezbroj sinjskih i hrvatskih veteranskih udruga.
Ta siva eminencija, sam Opus Dei hrvatske države, sve te izbrijane brončane glave iz mladeži SUBNOR-a - koje smjenjuju televizijske urednike zbog srpskog jezika na HTV-u i prijete državnim udarom kad god im probije vlaga u darovanim stanovima, koje su nedavno javno popizdile kad su vukovarske gradske vlasti jednu ulicu htjele nazvati imenom hrvatskog vojnika, Srbina Predraga Gagića, i koje dižu glas kad dolaze Đorđe Balašević ili Električni orgazam, čak i siroti Halid Bešlić - sada su, eto, mirno gledale kako pod binom sa šahovnicom i velikim portretom Franje Tuđmana paradira zadnji ološ s beogradskog asfalta.
Bit će, naravno, zato što je trofej s imenom Franje Tuđmana, jezikom sportskih komentatora, završio u pravim rukama. U toj Tuđmanovoj Hrvatskoj, naime, zloglasni se Čume, strah i trepet beogradskih ulica, osjeća kao kod kuće. Eno ga kod svog kuma, preko kojega je upoznao samu kremu našeg društva, od pokojnog Mate Bobana do spokojnog Željka Bagića, od Zagorca do Tute, eno mu u mobitelu memorirani telefonski brojevi sudaca hrvatskog Vrhovnog suda i bivših HDZ-ovih ministara, eno ga sad kod svog sinjskog domaćina, neimara sinjskog konjstva, oko stola s pršutom i pečenim janjcem, i samo valjda zbog strogog protokola nije se za tim stolom našao i osuđeni ratni zločinac Mirko Norac, baš te subote na svom redovnom slobodnom vikendu Sinju. Jer nije valjda red da sitni ratni činovnik - kojega je dopao posao ubijanja srpskih žena, dok su bossovi dogovarali konvoje nafte, oružja i droge - sjedi s direktorima.
Štakorima iz srpskog podzemlja Hrvatska je, uostalom, druga domovina. U svom iskazu beogradskim istražnim organima nakon operacije "Sablja" Ljubiša Buha Čume detaljno je ispričao sve o neraskidivim bratskim odnosima srpske i hrvatske mafije. Njegov kum je i prijatelj Milorada Ulemeka Legije, Gotovininog i Petračevog prijatelja, prvooptuženog u procesu zbog Đinđićevog ubojstva, koji se nakon atentata krio kod svojih hrvatskih prijatelja, od kojih je i dobio hrvatski pasoš. Po Lijepoj našoj s hrvatskim pasošima vršljaju, ljetuju, kriju se i dogovaraju poslove najokorjeliji srpski mafijaši, od plaćenog ubojice Veselina Vukotića i narkobossa Andrije Draškovića, do odbjeglog "zemunca", glasovitog Vladimira Milisavljevića Budale.
U Sinj, eto, ne može Stipe Mesić, ali može Čume. U Hrvatsku ne može Gile iz Električnog orgazma zbog par grama trave, ali može zato svaka Budala sa šleperom heroina. Hrvatsku putovnicu ne može dobiti moj prijatelj Vedran, rođeni Splićanin, ali ima je mladi gangster Marko, najveći sin Slobodana Miloševića. Azil u Hrvatskoj i utočište pred ubojicama i progoniteljima ne može dobiti afrička sirotinja, ali može Legija.
Zašto, uostalom, i ne bi mogli? Oni su tu cijelo vrijeme, takorekuć prvoborci Domovinskog rata, kako to lijepo opisuje Čume: "Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini. Istim kanalima smo prebacivali drogu i oružje... Dobivali smo uniforme i značke HVO-a, i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj. Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje."
Legija i njegovi legionari za svoje su poslove, po Čumetovom svjedočenju, imali "puno ovlaštenje Miloševića i Arkana". Samo potpuni kreten može vjerovati da i njihovi poslovni partneri u Hrvatskoj nisu imali "puno ovlaštenje" Mate Bobana, dakle Gojka Šuška, dakle Franje Tuđmana. Gojko Šušak je u nekadašnjoj kumrovečkoj omladinskoj školi organizirao pravu mafijašku hacijendu, poput one Escobarove, i svoj klan organizirao u bojne, davajući im romantična imena Zrinskog i Frankopana.
O tome hrvatska djeca neće učiti u školama, o tome kako je slavni Domovinski rat zapravo kodni naziv mastodontske mafijaške operacije, u kojoj se i danas okreću milijarde eura. Naši će mališani učiti o tome kako su koljači Željka Ražnatovića Arkana ubijali po zapadnoj Slavoniji, ali nikad neće učiti kako je i zašto Arkan, u čijem je prtljažniku bilo više oružja nego u Kikašovom avionu, par mjeseci prije pokolja u Slavoniji iz hrvatskog zatvora išetao kao iz kockarnice.
Sve ove godine - dok ste vi orno mrzili Srbe, prijavljivali snajperiste, šamarali gimnazijalce što pjevaju Bajagine pjesme, dojavljivali Vojnoj policiji da je stan susjeda Uroša prazan, i na spomen pločama "jedinstvu Hrvata i Srba" udarnički čekićem lupali Srbe - hrvatska i srpska mafija čuvali su bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog. Popili ste priču da granice postoje zbog vas i za vaše dobro, ali da ih kapital ne poznaje, i sad vas na tim graničnim prijelazima zajebava svaka policijska pička sa slavnim orlovima i šahovnicama na šapki, dok u desnoj ruci drže vaš sumnjivi pasoš, a lijevom, prijateljski namigujući, propuštaju šlepere heroina i duhana.
Herojski duh heroina i duhana čuva tako Jugoslaviju, i da se mene pita, ja bih, kao nekoć - sjetit će se stariji čitatelji - organizirao karavane bratstva i jedinstva: stotine šlepera i cisterni ukrašenih hrvatskim i srpskim zastavama krenule bi veselo trubeći iz Srbije prema Hercegovini. Tamo bi, to već znate, "gorivo preuzimali u Grudama i Palama, plaćali ga u gotovini", pa "istim kanalima" prema Zagrebu, Rijeci i Splitu, kroz špalire oduševljenih građana, "prebacivali drogu i oružje".
Te bi "Konvoje bratstva i jedinstva", kako sam ja zamislio, vi u svojim gradovima dočekivali sa cvijećem, zastavicama, transparentima i pjesmom na usnama. Ako vam se pak pri tom učini da vam umjesto spontane pjesme "Od Vardara pa do Triglava" iz usta izlazi samo nerazgovjetno njakanje, i da su vam u međuvremenu nekako neprimjetno narasle magareće uši, ne brinite previše: to su samo džokeji naše apokalipse spali s konja na magarca.
Živjelo konjstvo i jedinstvo!
Džokeji apokalipse ili kako je Čume osvetio Crvenu Zvezdu
Najprije je srpska pjevačica Marija Seferović uvjerljivo pobijedila na natjecanju za Pjesmu Eurovizije, zahvaljujući glasovima susjednih država. Velikosrpski plan - skovan u podzemnim hodnicima između Miloševićeve spavaće sobe i mračnih kripti Srpske pravoslavne crkve, Akademije nauka, Generalštaba JNA i Saveza organizacija kompozitora Jugoslavije - urodio je plodom: jedva godinu dana nakon pobjede hrvatske pjesme na Eurosongu, zajednička država je rasturena, u balkanskim ratovima sve su jugoslavenske republike postale nezavisne države, na koncu je državom postala i Crna Gora, konačno je tako i nezavisna Srbija nastupila na Pjesmi Eurovizije, da bi upravo glasovima i maksimalnim brojem bodova koje je dobila od svih, ali baš svih pet republika koje je potjerala iz Jugoslavije, na svom prvom nastupu osvojila Eurosong. Srbija do Helsinkija. Dobrica Ćosić doživio je ostvarenje svog sna, i legao da mirno umre.
Iste večeri velikoeuropska Srbija natjecala se i u svom vlastitom parlamentu, te u dramatičnom finišu, glasovima iz studija DSS-a - Demokratska stranka Srbije trideset tri boda, Parti Démocratique de Serbie trente-trois points - smijenila sa skupštinske katedre četničkog doglavnika Tomislava Nikolića. Drugom četničkom trećepozivcu, Vuku Draškoviću, otvorena su tako vrata ureda predsjedavajućeg Vijeća Europe - u Hrvatskoj poznatijeg kao strassbourški AVNOJ, Antihrvatsko vijeće nasilne obnove Jugoslavije - i Srbija je preko noći, dok sav pošteni svijet spava, postala europski lider.
Bio je to veličanstveni završetak trijumfalne srpske subote, koja je započela nigdje drugdje nego u - Sinju. Tog se jutra u srcu junačke Cetinske krajine održavalo tradicionalni konjički Memorijal Franje Tuđmana, utemeljen u spomen na legendu hrvatskog konjstva, samozatajnog zagorskog džokeja za kojega nitko ni danas ne bi znao da se bavi jahanjem, da nam na kraju nije sjahao. Da, konjstvo: gdje je nestala ta, devedesetih skovana prekrasna hrvatska riječ za konjički sport? Jesmo li, u našem kukavičkom ovcstvu, svjesni da je jezik znak našeg nacionalnog identiteta? Da je i konjstvo atribut našeg hrvatstva?
Bit će da nismo, jer da se te subote u Sinju održavao konjstveni Prisjećaj Prvog Hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana, a ne konjički Memorijal nekog jugoslavenskog generala, ne bi na njemu pobijedio srpski džokej na srpskoj kobili u vlasništvu srpskog mafijaša i surčinskog bossa Ljubiše Buhe, u poslovnim krugovima poznatijeg kao Čume. Ovako, trofej Franje Tuđmana otišao je u Beograd, gdje mu je valjda i mjesto. Ljubiša Buha Čume osvetio je Crvenu Zvezdu, kojoj je splitski Hajduk 1991. usred Beograda uzeo Kup Maršala Tita i veliki srebrni pehar odnio u Split, gdje ga i dan danas čuvaju kao ratni trofej. Najzad, nije moglo poštenije: Titov kup u Hrvatsku, a Tuđmanov u Srbiju.
Bit će da se zato, nakon uspješne sinjske turneje zloglasnog beogradskog kriminalca, ratnog veterana, bivšeg specijalca i svjedoka-pokajnika u sudskom procesu ubojicama Zorana Đinđića, nije pobunila, niti glasa pustila nijedna jedina od bezbroj sinjskih i hrvatskih veteranskih udruga.
Ta siva eminencija, sam Opus Dei hrvatske države, sve te izbrijane brončane glave iz mladeži SUBNOR-a - koje smjenjuju televizijske urednike zbog srpskog jezika na HTV-u i prijete državnim udarom kad god im probije vlaga u darovanim stanovima, koje su nedavno javno popizdile kad su vukovarske gradske vlasti jednu ulicu htjele nazvati imenom hrvatskog vojnika, Srbina Predraga Gagića, i koje dižu glas kad dolaze Đorđe Balašević ili Električni orgazam, čak i siroti Halid Bešlić - sada su, eto, mirno gledale kako pod binom sa šahovnicom i velikim portretom Franje Tuđmana paradira zadnji ološ s beogradskog asfalta.
Bit će, naravno, zato što je trofej s imenom Franje Tuđmana, jezikom sportskih komentatora, završio u pravim rukama. U toj Tuđmanovoj Hrvatskoj, naime, zloglasni se Čume, strah i trepet beogradskih ulica, osjeća kao kod kuće. Eno ga kod svog kuma, preko kojega je upoznao samu kremu našeg društva, od pokojnog Mate Bobana do spokojnog Željka Bagića, od Zagorca do Tute, eno mu u mobitelu memorirani telefonski brojevi sudaca hrvatskog Vrhovnog suda i bivših HDZ-ovih ministara, eno ga sad kod svog sinjskog domaćina, neimara sinjskog konjstva, oko stola s pršutom i pečenim janjcem, i samo valjda zbog strogog protokola nije se za tim stolom našao i osuđeni ratni zločinac Mirko Norac, baš te subote na svom redovnom slobodnom vikendu Sinju. Jer nije valjda red da sitni ratni činovnik - kojega je dopao posao ubijanja srpskih žena, dok su bossovi dogovarali konvoje nafte, oružja i droge - sjedi s direktorima.
Štakorima iz srpskog podzemlja Hrvatska je, uostalom, druga domovina. U svom iskazu beogradskim istražnim organima nakon operacije "Sablja" Ljubiša Buha Čume detaljno je ispričao sve o neraskidivim bratskim odnosima srpske i hrvatske mafije. Njegov kum je i prijatelj Milorada Ulemeka Legije, Gotovininog i Petračevog prijatelja, prvooptuženog u procesu zbog Đinđićevog ubojstva, koji se nakon atentata krio kod svojih hrvatskih prijatelja, od kojih je i dobio hrvatski pasoš. Po Lijepoj našoj s hrvatskim pasošima vršljaju, ljetuju, kriju se i dogovaraju poslove najokorjeliji srpski mafijaši, od plaćenog ubojice Veselina Vukotića i narkobossa Andrije Draškovića, do odbjeglog "zemunca", glasovitog Vladimira Milisavljevića Budale.
U Sinj, eto, ne može Stipe Mesić, ali može Čume. U Hrvatsku ne može Gile iz Električnog orgazma zbog par grama trave, ali može zato svaka Budala sa šleperom heroina. Hrvatsku putovnicu ne može dobiti moj prijatelj Vedran, rođeni Splićanin, ali ima je mladi gangster Marko, najveći sin Slobodana Miloševića. Azil u Hrvatskoj i utočište pred ubojicama i progoniteljima ne može dobiti afrička sirotinja, ali može Legija.
Zašto, uostalom, i ne bi mogli? Oni su tu cijelo vrijeme, takorekuć prvoborci Domovinskog rata, kako to lijepo opisuje Čume: "Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini. Istim kanalima smo prebacivali drogu i oružje... Dobivali smo uniforme i značke HVO-a, i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj. Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje."
Legija i njegovi legionari za svoje su poslove, po Čumetovom svjedočenju, imali "puno ovlaštenje Miloševića i Arkana". Samo potpuni kreten može vjerovati da i njihovi poslovni partneri u Hrvatskoj nisu imali "puno ovlaštenje" Mate Bobana, dakle Gojka Šuška, dakle Franje Tuđmana. Gojko Šušak je u nekadašnjoj kumrovečkoj omladinskoj školi organizirao pravu mafijašku hacijendu, poput one Escobarove, i svoj klan organizirao u bojne, davajući im romantična imena Zrinskog i Frankopana.
O tome hrvatska djeca neće učiti u školama, o tome kako je slavni Domovinski rat zapravo kodni naziv mastodontske mafijaške operacije, u kojoj se i danas okreću milijarde eura. Naši će mališani učiti o tome kako su koljači Željka Ražnatovića Arkana ubijali po zapadnoj Slavoniji, ali nikad neće učiti kako je i zašto Arkan, u čijem je prtljažniku bilo više oružja nego u Kikašovom avionu, par mjeseci prije pokolja u Slavoniji iz hrvatskog zatvora išetao kao iz kockarnice.
Sve ove godine - dok ste vi orno mrzili Srbe, prijavljivali snajperiste, šamarali gimnazijalce što pjevaju Bajagine pjesme, dojavljivali Vojnoj policiji da je stan susjeda Uroša prazan, i na spomen pločama "jedinstvu Hrvata i Srba" udarnički čekićem lupali Srbe - hrvatska i srpska mafija čuvali su bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog. Popili ste priču da granice postoje zbog vas i za vaše dobro, ali da ih kapital ne poznaje, i sad vas na tim graničnim prijelazima zajebava svaka policijska pička sa slavnim orlovima i šahovnicama na šapki, dok u desnoj ruci drže vaš sumnjivi pasoš, a lijevom, prijateljski namigujući, propuštaju šlepere heroina i duhana.
Herojski duh heroina i duhana čuva tako Jugoslaviju, i da se mene pita, ja bih, kao nekoć - sjetit će se stariji čitatelji - organizirao karavane bratstva i jedinstva: stotine šlepera i cisterni ukrašenih hrvatskim i srpskim zastavama krenule bi veselo trubeći iz Srbije prema Hercegovini. Tamo bi, to već znate, "gorivo preuzimali u Grudama i Palama, plaćali ga u gotovini", pa "istim kanalima" prema Zagrebu, Rijeci i Splitu, kroz špalire oduševljenih građana, "prebacivali drogu i oružje".
Te bi "Konvoje bratstva i jedinstva", kako sam ja zamislio, vi u svojim gradovima dočekivali sa cvijećem, zastavicama, transparentima i pjesmom na usnama. Ako vam se pak pri tom učini da vam umjesto spontane pjesme "Od Vardara pa do Triglava" iz usta izlazi samo nerazgovjetno njakanje, i da su vam u međuvremenu nekako neprimjetno narasle magareće uši, ne brinite previše: to su samo džokeji naše apokalipse spali s konja na magarca.
Živjelo konjstvo i jedinstvo!
-
repeater
- Posts: 1634
- Joined: 04/07/2005 04:59
- Location: Yoknapatawpha County
- Contact:
#286
Saturday May 19, 2007
The Guardian
Before the terror
by Simon Sebag Montefiore
Before he was a revolutionary, Stalin was known as a poet. In 1895, aged 17 and studying for the priesthood in Georgia, a province of the tsarist empire, he took a selection of his poems to show to the country's most famous editor and national hero, Prince Ilya Chavchavadze. The prince was deeply impressed with both the poems and the poet, whom he called that "young man with the burning eyes". After looking through the verses, he chose five to publish in Iveria (an archaic name for Georgia), Russia's most fashionable and prestigious literary journal. It took someone of the young Stalin's ambition and colossal self-confidence to walk into the prince's office and offer his poems for publication.
When printed, they were widely read and much admired. They became minor Georgian classics, to be published in anthologies and memorised by schoolchildren until the 1970s (and not as part of Stalin's cult; they were usually published as "Anonymous").
The poems do not fit into the category of Hitler's badly drawn postcards. Perhaps they are closer in standard to Churchill's prose style. Stalin's singing - he was a lead adolescent tenor at the seminary - was said to be good enough for him to go professional. Here, he showed a certain talent in another craft that might have provided an alternative to politics: "One might even find reasons not purely political for regretting Stalin's switch from poetry to revolution," suggests Professor Donald Rayfield, who has translated the poems into English.
Stalin was no Georgian Pushkin. The poems' romantic imagery is derivative, but their beauty lies in the rhythm and language. Poetry remained a part of Stalin's life right up to and even during his three decades as tyrant, leading him to protect some poets and destroy others.
Chavchavadze, Stalin's patron, was a Georgian aristocrat, literary aesthete and respected writer, a romantic believer in an independent Georgia ruled by an enlightened nobility. The teenage student of the priesthood, then known as Josef "Soso" Djugashvili, was a cobbler's son from a notoriously violent provincial town who had overcome paternal beatings, street fights, several almost fatal accidents and illnesses to enter the Tiflis seminary, one of the finest educational establishments south of Moscow. It was an oppressive boarding school offering a classical and Orthodox education, not unlike an English Victorian public school. Intellectually precocious, the 10-year-old Stalin wrote verses instead of letters to his friends.
Startlingly handsome yet pockmarked, strong yet with a withered arm and webbed feet, charming and charismatic yet ruthless, he was a clever student and voracious reader yet a viciously vindictive enemy. Soso was already Stalin in the making: an atheist in the process of embracing Marxism, already at war with other students, and locked in a duel of wits with a hated priest at the seminary. The one thing he shared with the prince was a romantic vision of Georgia.
He was raised, like all Georgians, on the national epic, "The Knight in the Panther's Skin" by Shota Rustaveli, which he knew by heart. As a child, Stalin immersed himself in all the popular poems, especially those by two other aristocrats and national heroes, Prince Rafael Eristavi (his favourite poet) and Akaki Tsereteli. As an ageing dictator, he still talked endlessly about these influential literary giants. Chavchavadze, he said, "was a great writer"; while "my generation learned the poems of Tsereteli by heart and with joy ... beautiful, emotional and musical, he was rightly called the nightingale of Georgia". Once he learned Russian, he adored and memorised the poems of the radical poet Nekrasov with similar passion. At a congress in Stockholm in 1906, he burst into the room of his comrade, and later Politburo henchman, Kliment Voroshilov and energetically recited an entire Nekrasov poem.
At the seminary, the would-be priest worked on his romantic poems until he was confident enough to show them to Chavchavadze. The chosen five soon appeared in Iveria, published under his nickname "Soselo". Soselo was admired as a poet before anyone had ever heard of "Stalin", the name he did not coin until 1912. Deda Ena - the popular children's anthology of Georgian verse - included Stalin's first published poem, "Morning", in its 1916 edition, where it remained (sometimes ascribed to Stalin, sometimes not) up to the days of Brezhnev. The scans and rhymes of "Morning" work perfectly, but it was Soselo's fusion of Persian, Byzantine and Georgian imagery that won plaudits.
His next poem, a crazed ode called "To the Moon", reveals more of the poet: a violent, tragically depressed outcast, in a world of glaciers and divine providence, is drawn to the sacred moonlight. In the third work, he explores - as Rayfield puts it - the "contrast between violence in man and nature and the gentleness of birds, music and singers".
The fourth is the most revealing of all: Stalin imagines a prophet not honoured in his own country, a wandering poet poisoned by his own people. Now 17, Stalin already envisions a "paranoic" world where "great prophets could only expect conspiracy and murder". If any of Stalin's poems "contained an avis au lecteur", argues Rayfield, "it is this one".
Dedicated to Eristavi - if any of Stalin's colleagues had dedicated a youthful poem to a prince, it would have been used against them in the terror - Stalin's fifth poem was, with "Morning", his most admired, and appeared in the Socialist weekly Kvali (The Plough). Entitled "Old Ninika", its heroic sage requires both the harp to inspire and the sickle to kill. The poem affectionately describes the old hero who "dreams or tells his children's children of the past" - perhaps an idealised vision of an old Georgian like Stalin, who himself ended up sitting on his Black Sea veranda regaling youngsters with his adventures.
When, 10 years after these works were published, he was a top Bolshevik, a political god-father running a gang of hitmen and bank robbers to fund Lenin's faction, he was still proud of his poetry. An unpublished memoir from the 1905 revolution recalls a pistol-toting Bolshevik boss leading packhorses bearing guns and stolen banknotes over the mountains, cheerfully declaiming his own poems to his companions.
By 1907, he was looking to pull off a spectacular bank robbery, but he needed an "inside man". In the streets of Tiflis, he bumped into an old schoolfriend, now working as an accountant in the state bank, who declared himself a passionate fan of Soselo's poems, particularly the one dedicated to Eristavi. Stalin charmed and cultivated this admirer until he agreed to reveal the arrival by stagecoach of a million roubles. Using this information, Stalin set up the Tiflis bank robbery in which 40 people were killed and a huge sum stolen for Lenin. This secured Stalin's reputation with Lenin, who declared he was "exactly the type I need". Only in Georgia, where poetry was read passionately, would a banker risk his life and career to arrange a bloody bank robbery because he loved a man's poetry.
Stalin's early verses explain his obsessional, destructive interest in literature, as well as his reverence for - and jealousy of - poets such as Osip Mandelstam and Boris Pasternak. In 1934, Mandelstam wrote a scabrous poem attacking Stalin. The words and influence of this "Kremlin crag-dweller" and "peasant-slayer" on literature were, Mandelstam wrote, "leaden", his "fat fingers ... greasy as maggots". Stalin's rage against Mandelstam for this brave and brilliant attack was probably redoubled because it was in poetry. But ironically, the swaggering brute rightly notorious for his oafish philistinism concealed a classically educated man of letters with surprising knowledge and taste. Mandelstam was right when he said, referring to Stalin's interest in poetry, that "in Russia, poetry is really valued, here they kill for it".
The ex-romantic poet despised and destroyed modernism, but promoted socialist realism, his distorted version of romanticism. He knew Nekrasov and Pushkin by heart, read Goethe and Shakespeare in translation, and could recite Walt Whitman. He mused about the Georgian poets of his childhood. During the terror, he released a famous Georgian intellectual from prison in order to translate Rustaveli's "The Knight in the Panther's Skin" into Russian. He then edited it himself and delicately translated some of the couplets, asking modestly: "Will they do?" His translations were surprisingly fine, but he refused to be given credit for them.
Stalin also respected artistic talent, generally preferring to kill party hacks instead of brilliant poets. Hence on Mandelstam's arrest, he ordered: "Isolate but preserve." He preserved some of his favourites, such as Shostakovich, Bulgakov and Eisenstein, sometimes telephoning and encouraging them, at others denouncing and impoverishing them. Once he called Pasternak and asked about Mandelstam: "He's a genius, isn't he?" Mandelstam's tragic fate was sealed not only by his suicidal decision to mock Stalin in verse, but also by Pasternak's failure to assert that his colleague was indeed a genius. Mandelstam was sentenced not to death, but to hard labour in the gulag. Yet Stalin did save Pasternak, saying revealingly: "Leave that cloud-dweller in peace."
Stalin never publicly acknowledged his own poems. Why did he stop writing them? One answer is that, gifted as he was at poetry, he was superbly qualified for revolutionary politics in every way: Marxism was to be his religion and his poetry. As importantly, he would be a Russian statesman as well as a world revolutionary, while his poetry belonged in a small imperial province, Georgia, a parochial backwater, in a minor language. As he later told a friend: "I lost interest in writing poetry because it requires one's entire attention - a hell of a lot of patience. And in those days I was like quicksilver."
In 1949, for Stalin's official 70th birthday, the Politburo magnate and notorious chief of secret police Lavrenti Beria, a fellow Georgian, secretly commissioned the best translators of poetry, including Pasternak and Andrei Tarkovsky, to create a Russian edition of the five poems. They were not told who the author was, but one of the poets thought "this work is worthy of the Stalin Prize first rank" - though probably he had guessed the identity of the young versifier. In the midst of the project, they received the stern order, clearly from Stalin himself, to stop work. Stalin wished to be remembered by history as the supreme leader of world Marxist revolution and the ruthless Red Tsar of the Russian imperium, not as a teenage poet from Georgia.
The Guardian
Before the terror
by Simon Sebag Montefiore
Before he was a revolutionary, Stalin was known as a poet. In 1895, aged 17 and studying for the priesthood in Georgia, a province of the tsarist empire, he took a selection of his poems to show to the country's most famous editor and national hero, Prince Ilya Chavchavadze. The prince was deeply impressed with both the poems and the poet, whom he called that "young man with the burning eyes". After looking through the verses, he chose five to publish in Iveria (an archaic name for Georgia), Russia's most fashionable and prestigious literary journal. It took someone of the young Stalin's ambition and colossal self-confidence to walk into the prince's office and offer his poems for publication.
When printed, they were widely read and much admired. They became minor Georgian classics, to be published in anthologies and memorised by schoolchildren until the 1970s (and not as part of Stalin's cult; they were usually published as "Anonymous").
The poems do not fit into the category of Hitler's badly drawn postcards. Perhaps they are closer in standard to Churchill's prose style. Stalin's singing - he was a lead adolescent tenor at the seminary - was said to be good enough for him to go professional. Here, he showed a certain talent in another craft that might have provided an alternative to politics: "One might even find reasons not purely political for regretting Stalin's switch from poetry to revolution," suggests Professor Donald Rayfield, who has translated the poems into English.
Stalin was no Georgian Pushkin. The poems' romantic imagery is derivative, but their beauty lies in the rhythm and language. Poetry remained a part of Stalin's life right up to and even during his three decades as tyrant, leading him to protect some poets and destroy others.
Chavchavadze, Stalin's patron, was a Georgian aristocrat, literary aesthete and respected writer, a romantic believer in an independent Georgia ruled by an enlightened nobility. The teenage student of the priesthood, then known as Josef "Soso" Djugashvili, was a cobbler's son from a notoriously violent provincial town who had overcome paternal beatings, street fights, several almost fatal accidents and illnesses to enter the Tiflis seminary, one of the finest educational establishments south of Moscow. It was an oppressive boarding school offering a classical and Orthodox education, not unlike an English Victorian public school. Intellectually precocious, the 10-year-old Stalin wrote verses instead of letters to his friends.
Startlingly handsome yet pockmarked, strong yet with a withered arm and webbed feet, charming and charismatic yet ruthless, he was a clever student and voracious reader yet a viciously vindictive enemy. Soso was already Stalin in the making: an atheist in the process of embracing Marxism, already at war with other students, and locked in a duel of wits with a hated priest at the seminary. The one thing he shared with the prince was a romantic vision of Georgia.
He was raised, like all Georgians, on the national epic, "The Knight in the Panther's Skin" by Shota Rustaveli, which he knew by heart. As a child, Stalin immersed himself in all the popular poems, especially those by two other aristocrats and national heroes, Prince Rafael Eristavi (his favourite poet) and Akaki Tsereteli. As an ageing dictator, he still talked endlessly about these influential literary giants. Chavchavadze, he said, "was a great writer"; while "my generation learned the poems of Tsereteli by heart and with joy ... beautiful, emotional and musical, he was rightly called the nightingale of Georgia". Once he learned Russian, he adored and memorised the poems of the radical poet Nekrasov with similar passion. At a congress in Stockholm in 1906, he burst into the room of his comrade, and later Politburo henchman, Kliment Voroshilov and energetically recited an entire Nekrasov poem.
At the seminary, the would-be priest worked on his romantic poems until he was confident enough to show them to Chavchavadze. The chosen five soon appeared in Iveria, published under his nickname "Soselo". Soselo was admired as a poet before anyone had ever heard of "Stalin", the name he did not coin until 1912. Deda Ena - the popular children's anthology of Georgian verse - included Stalin's first published poem, "Morning", in its 1916 edition, where it remained (sometimes ascribed to Stalin, sometimes not) up to the days of Brezhnev. The scans and rhymes of "Morning" work perfectly, but it was Soselo's fusion of Persian, Byzantine and Georgian imagery that won plaudits.
His next poem, a crazed ode called "To the Moon", reveals more of the poet: a violent, tragically depressed outcast, in a world of glaciers and divine providence, is drawn to the sacred moonlight. In the third work, he explores - as Rayfield puts it - the "contrast between violence in man and nature and the gentleness of birds, music and singers".
The fourth is the most revealing of all: Stalin imagines a prophet not honoured in his own country, a wandering poet poisoned by his own people. Now 17, Stalin already envisions a "paranoic" world where "great prophets could only expect conspiracy and murder". If any of Stalin's poems "contained an avis au lecteur", argues Rayfield, "it is this one".
Dedicated to Eristavi - if any of Stalin's colleagues had dedicated a youthful poem to a prince, it would have been used against them in the terror - Stalin's fifth poem was, with "Morning", his most admired, and appeared in the Socialist weekly Kvali (The Plough). Entitled "Old Ninika", its heroic sage requires both the harp to inspire and the sickle to kill. The poem affectionately describes the old hero who "dreams or tells his children's children of the past" - perhaps an idealised vision of an old Georgian like Stalin, who himself ended up sitting on his Black Sea veranda regaling youngsters with his adventures.
When, 10 years after these works were published, he was a top Bolshevik, a political god-father running a gang of hitmen and bank robbers to fund Lenin's faction, he was still proud of his poetry. An unpublished memoir from the 1905 revolution recalls a pistol-toting Bolshevik boss leading packhorses bearing guns and stolen banknotes over the mountains, cheerfully declaiming his own poems to his companions.
By 1907, he was looking to pull off a spectacular bank robbery, but he needed an "inside man". In the streets of Tiflis, he bumped into an old schoolfriend, now working as an accountant in the state bank, who declared himself a passionate fan of Soselo's poems, particularly the one dedicated to Eristavi. Stalin charmed and cultivated this admirer until he agreed to reveal the arrival by stagecoach of a million roubles. Using this information, Stalin set up the Tiflis bank robbery in which 40 people were killed and a huge sum stolen for Lenin. This secured Stalin's reputation with Lenin, who declared he was "exactly the type I need". Only in Georgia, where poetry was read passionately, would a banker risk his life and career to arrange a bloody bank robbery because he loved a man's poetry.
Stalin's early verses explain his obsessional, destructive interest in literature, as well as his reverence for - and jealousy of - poets such as Osip Mandelstam and Boris Pasternak. In 1934, Mandelstam wrote a scabrous poem attacking Stalin. The words and influence of this "Kremlin crag-dweller" and "peasant-slayer" on literature were, Mandelstam wrote, "leaden", his "fat fingers ... greasy as maggots". Stalin's rage against Mandelstam for this brave and brilliant attack was probably redoubled because it was in poetry. But ironically, the swaggering brute rightly notorious for his oafish philistinism concealed a classically educated man of letters with surprising knowledge and taste. Mandelstam was right when he said, referring to Stalin's interest in poetry, that "in Russia, poetry is really valued, here they kill for it".
The ex-romantic poet despised and destroyed modernism, but promoted socialist realism, his distorted version of romanticism. He knew Nekrasov and Pushkin by heart, read Goethe and Shakespeare in translation, and could recite Walt Whitman. He mused about the Georgian poets of his childhood. During the terror, he released a famous Georgian intellectual from prison in order to translate Rustaveli's "The Knight in the Panther's Skin" into Russian. He then edited it himself and delicately translated some of the couplets, asking modestly: "Will they do?" His translations were surprisingly fine, but he refused to be given credit for them.
Stalin also respected artistic talent, generally preferring to kill party hacks instead of brilliant poets. Hence on Mandelstam's arrest, he ordered: "Isolate but preserve." He preserved some of his favourites, such as Shostakovich, Bulgakov and Eisenstein, sometimes telephoning and encouraging them, at others denouncing and impoverishing them. Once he called Pasternak and asked about Mandelstam: "He's a genius, isn't he?" Mandelstam's tragic fate was sealed not only by his suicidal decision to mock Stalin in verse, but also by Pasternak's failure to assert that his colleague was indeed a genius. Mandelstam was sentenced not to death, but to hard labour in the gulag. Yet Stalin did save Pasternak, saying revealingly: "Leave that cloud-dweller in peace."
Stalin never publicly acknowledged his own poems. Why did he stop writing them? One answer is that, gifted as he was at poetry, he was superbly qualified for revolutionary politics in every way: Marxism was to be his religion and his poetry. As importantly, he would be a Russian statesman as well as a world revolutionary, while his poetry belonged in a small imperial province, Georgia, a parochial backwater, in a minor language. As he later told a friend: "I lost interest in writing poetry because it requires one's entire attention - a hell of a lot of patience. And in those days I was like quicksilver."
In 1949, for Stalin's official 70th birthday, the Politburo magnate and notorious chief of secret police Lavrenti Beria, a fellow Georgian, secretly commissioned the best translators of poetry, including Pasternak and Andrei Tarkovsky, to create a Russian edition of the five poems. They were not told who the author was, but one of the poets thought "this work is worthy of the Stalin Prize first rank" - though probably he had guessed the identity of the young versifier. In the midst of the project, they received the stern order, clearly from Stalin himself, to stop work. Stalin wished to be remembered by history as the supreme leader of world Marxist revolution and the ruthless Red Tsar of the Russian imperium, not as a teenage poet from Georgia.
-
Kurt_Kombajn
- Posts: 686
- Joined: 13/08/2004 07:55
#287
...veoma pazljivim citanjem, negdje na samom pocetku tekstaOrhanowski wrote:Nancy, mozda je Sara nekad bila dobar ljud, sad sa ovakvim razmisljanjem, kcerkom koja je odsluzila vojsku, sa jeruzalemskom adresom stanovanja i sa ovom pricom koju je ovdje iznijela, ona to vise nije. Izvini sto kockasto razmisljam...Nancy Drew wrote:Ne pretjerujOrhanowski wrote:
, otkricemo da je Sara odrasla kao Aida. Oba imena su prelijepa, no...-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#288
Zar i ti, sine Kurte!?Kurt_Kombajn wrote:...veoma pazljivim citanjem, negdje na samom pocetku tekstaOrhanowski wrote:Nancy, mozda je Sara nekad bila dobar ljud, sad sa ovakvim razmisljanjem, kcerkom koja je odsluzila vojsku, sa jeruzalemskom adresom stanovanja i sa ovom pricom koju je ovdje iznijela, ona to vise nije. Izvini sto kockasto razmisljam...Nancy Drew wrote: Ne pretjeruj
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#294
http://www.thenation.com/doc/19990607/drakulic
'We Are All Albanians'
by SLAVENKA DRAKULIC
[from the June 7, 1999 issue of The Nation]
The other day on the BBC news I saw a young, educated and eloquent Serbian woman speaking about the life of ordinary citizens under the NATO bombing. The Serbian citizens are afraid, she said. Normal life is more and more difficult. There are power cuts, and people are forced to go several days without access to the Internet. There is also a cigarette shortage. But yes, they are trying to live normally. They go to work, they shop, and they sit in cafes. Of course, the bombing turned the Serbian citizens against NATO, not against Slobodan Milosevic. After all, "bombs are dropping from the sky."
Clearly, this young woman, like so many Serbs, does not want to understand that her country is at war. They still seem to be thinking, What has all this to do with me? I know this mechanism of denial, because I have seen it before. Serbs by and large ignored the wars in Croatia and Bosnia. It was always happening somewhere else, to somebody else, and they were not involved. It was the Serbian army, the police, the paramilitaries, but not them, the ordinary citizens. But now, when it is happening in Serbia and affecting all of them, they are still somehow surprised.
The young woman on TV used the expression "Serbian citizens," but her use of this phrase suggested that these Serbian citizens are people struggling to maintain the normality of their daily lives. By "Serbian citizens" she evidently meant only Serbs. Others--that is, Albanians--are simply never mentioned in that context. Their problems are not addressed, by her or other Serbs. In the perception of ordinary Serbs, Albanians are not included in the category of Serbian citizen and therefore are absent from the language as well.
Why? The problem is that Serbs--or anyone else, for that matter--cannot identify with the suffering of others if they are not able to see them as equals. In Yugoslav society Albanians were never visible. There was no need to construct their "otherness"--as, for example, with Jews in prewar Germany or recently with Serbs in Croatia. The Albanians were never integrated into the country's social, political and cultural life. They existed separately from us, barely visible people on the margins of our society, with their strange language that nobody understood, their tribal organization, blood feuds, different habits and dress. They were always underdogs. What was their place in the Yugoslav literature, in movies and popular culture? What famous Yugoslavs were Albanians? Because of that estrangement, not many voices were raised in protest during the past ten years, when Albanians in Kosovo lived practically under apartheid.
For the older generation, the only visible Albanians were people in white caps coming from Kosovo to their cities to cut wood in the winter. For my generation they were people selling ice cream all over Yugoslavia. They spoke our language with a funny accent and never could pronounce "lemonade" properly. They lived among us, but we chose to ignore them. If we did happen to notice them, we despised them, laughed at them, told jokes about them. I never had an Albanian friend in Zagreb. No one I knew married an Albanian. But the difference between Croats and Serbs was that Croats did not really have to deal with the Albanians; we had no Kosovo.
It was clear that they belonged to a different category from Serbs, Croats, Macedonians, Montenegrins or Slovenes. Serbs could even fight a war against Croats, but they never perceived each other in the same way they both perceive Albanians. The prejudice against Albanians can be compared to that against Jews or blacks or Gypsies in other cultures. Today every Serb will tell you that Albanians multiply like rabbits--that this is their secret weapon in the war they are waging against Serbs in Kosovo. This is not nationalism; this is more or less hidden racism.
The woman on the BBC the other day may be only an ordinary person, but there are other Serbs who should know better and who can't use the excuse of innocence so easily. They are the people in the opposition. But all one hears from them is their lament about the destruction of democracy and civil society in Serbia. The NATO bombing is to them a savage attack, a terrible act of aggression against a sovereign state--they all use the language of Milosevic's propaganda. There is "the other Serbia" they say, a better Serbia of the brave people who fought Milosevic all along.
Surely there is another Serbia that will surface once Milosevic is gone. And surely everyone can understand that opposition people are afraid now. One is tempted, however, to ask, Exactly what opposition, what civil society, what "other Serbia" are we talking about? The one that for more than a decade was not able to produce a democratic alternative to Milosevic? The one that never established contacts with Albanians from Kosovo in order to work together for the common future of both nations? If the opposition, political as well as intellectual, ever had anything in common with Milosevic, it was in its attitude toward Kosovo. Kosovo Albanians were a litmus test for the opposition all these years, and they always failed it. Now they are engulfed in self-pity.
An open letter from Vladimir Arsenijevic, a young Serbian writer of some renown, circulating on e-mail, is a striking example of this invisibility of Albanians. In his answer to a friend from Zagreb, who reproached Serbs for their lack of remorse over the situation of the Albanians, he wrote: "On account of lack of pity for the fate of Kosovo Albanians, I know (from my own experience--and I know that I have no bad feelings whatsoever directed toward anybody, least of all Albanians) that it is very hard to care about somebody else's problems if you are personally experiencing major problems of your own at the same moment. There is no favoritism in this society. Everybody is too busy surviving here to be able to feel any remorse.... Remorse is a privilege of the well-nourished, clean and civilized. And we are all Albanians here. All of us: Serbs, Montenegrins, Hungarians, Slovaks.... Poor, underfed, degraded, oppressed. And I mean ALL of us, even those who have supported Milosevic with all their heart through all these years of terrible hell."
There is something almost obscene in this sudden "visibility" of Albanians, in the Serbs' desire to achieve the status of victim through this kind of identification. Albanians remain an abstraction, an empty notion with no real substance, used solely as a means of adding visibility to Serbian suffering, thus denying the Albanian identity once more. I can see this young writer sitting at his computer (there must have been no shortage of power then) in his Belgrade apartment: He sends his e-mail letter, checks the latest war information on the Internet and goes to bed. Meanwhile, his Albanian counterpart, with whose suffering he identifies so much, sits in a tent somewhere in Albania or stands in the mud, waiting to cross the Macedonian border. His house is burned down, his computer--if he ever had one--has been taken by Serbian paramilitaries and he doesn't know where his family is.
If the young writer considers himself an Albanian, why is he not fleeing to Macedonia or Albania as well? How cynical--or young or innocent or perhaps stupid--do you have to be to say that? It is as grotesque as if the Germans, after World War II, had said, "We were all Jews." After all, had they not suffered occupation, bombardment, rationing?
The writer means to say that if the Serbs are victims, then how can they possibly have anything to do with the responsibility for this war? Or for the Milosevic regime? War goes deeper than bombardment, and the more we pretend it doesn't concern us, the more it invades us. War is destructive of the human soul. It corrodes human beings, bringing out things we didn't know about ourselves. And when he says that remorse is a privilege of civilized people, he puts himself and his nation on the level of people without pity. He is justifying the inhumanity of his people, and that is terrible.
This is what the war is doing to the young writer. But like the woman on the BBC, as well as ordinary people and opposition intellectuals, he is not able to realize that. Precisely this denial, blindness, unconscious racism and cruelty toward other human beings, this lack of remorse (but no lack of self-pity!), is what war is doing to Serbs, and it is much more devastating than NATO bombs. Living with Milosevic's regime and the war for so long takes its toll. It has changed Serbs in the past ten years, and the rest of the world is witnessing this only now, still puzzled and bewildered by it. It is hard to understand that our acquaintances, our lovers, drinking buddies, philosophers, our once dear friends, are different people. It is even harder to understand that they themselves let that change happen.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#295
Sad na pp-u iskoristih priliku da spomenem Danila Kisa, dodjem ovdje kad dvije pjesme od njega 
Moj najdrazi citat: 'Ko pogodi cilj, promasi sve ostalo.' Ili na kraju jedne price kad kaze: Ana , reci , da li sam sve to izmislio?
(Cvece i mirise.) Evo nadjoh je:
SERENADA ZA ANU
Cuo sam neki zagor pod prozorom i pomislih da su dosli da ubiju mog oca.
A onda je violina dovela sve u sumnju i oslobodila me straha.Taj koji je svirao pod nasim prozorom nije bio virtuoz,ali je,ocigledno,bio zaljubljen u moju sestru Anu.Violina je imala glas skoro ljudski.Neko je,do usiju zaljubljen u zvezde,u moju sestru Anu,pevao stidljivo,trudeci se da da svom glasu sto vecu muskost i dubinu.Ipak je to pevanje licilo na saputanje:
Zasto je Gospod stvorio ljubav...
Zasto su noci...
Onda Ana najzad pronadje sibice i ja je videh pri toj svetlosti,kao u magnovenju,kako stoji iza zavese,u belom.A kada se vratila i ponovo legla,zacuh kako moja majka,dirnuta,skoro poslovicno rece:
"Ana,zapamti to jednom zauvek.Kada se nekome drzi podoknica,onda treba zapaliti sibicu.To je znak otmene paznje."
Smiren majcinim glasom,ja sam ponovo tonuo u san kao u sumu mirisa,kao u zelenu livadu.
Ujutro smo nasli u prozoru grancicu jabukovog cveta,slicnu srebrnoj kruni,i dve-tri razbuktale ruze.I jos pre nego sto nas je (sutradan u skoli) pitala uciteljica:"Koji je to magarac gazio nocas po basti",ja sam jos ujutro,tako reci po mirisu,prepoznao cvece iz baste gospodje Rigo,jer ja sam vezivao ruze,podsecao jorgovan.
Nisam hteo da kazem da je - sudeci po glasu - taj magarac sto brsti ruze bio gospodin Fuks mladji,obucar,zaljubljen kradom u moju sestru Anu.
Ana , reci , da li sam sve to izmislio ?
(Cvece i mirise.)
Moj najdrazi citat: 'Ko pogodi cilj, promasi sve ostalo.' Ili na kraju jedne price kad kaze: Ana , reci , da li sam sve to izmislio? (Cvece i mirise.) Evo nadjoh je:
SERENADA ZA ANU
Cuo sam neki zagor pod prozorom i pomislih da su dosli da ubiju mog oca.
A onda je violina dovela sve u sumnju i oslobodila me straha.Taj koji je svirao pod nasim prozorom nije bio virtuoz,ali je,ocigledno,bio zaljubljen u moju sestru Anu.Violina je imala glas skoro ljudski.Neko je,do usiju zaljubljen u zvezde,u moju sestru Anu,pevao stidljivo,trudeci se da da svom glasu sto vecu muskost i dubinu.Ipak je to pevanje licilo na saputanje:
Zasto je Gospod stvorio ljubav...
Zasto su noci...
Onda Ana najzad pronadje sibice i ja je videh pri toj svetlosti,kao u magnovenju,kako stoji iza zavese,u belom.A kada se vratila i ponovo legla,zacuh kako moja majka,dirnuta,skoro poslovicno rece:
"Ana,zapamti to jednom zauvek.Kada se nekome drzi podoknica,onda treba zapaliti sibicu.To je znak otmene paznje."
Smiren majcinim glasom,ja sam ponovo tonuo u san kao u sumu mirisa,kao u zelenu livadu.
Ujutro smo nasli u prozoru grancicu jabukovog cveta,slicnu srebrnoj kruni,i dve-tri razbuktale ruze.I jos pre nego sto nas je (sutradan u skoli) pitala uciteljica:"Koji je to magarac gazio nocas po basti",ja sam jos ujutro,tako reci po mirisu,prepoznao cvece iz baste gospodje Rigo,jer ja sam vezivao ruze,podsecao jorgovan.
Nisam hteo da kazem da je - sudeci po glasu - taj magarac sto brsti ruze bio gospodin Fuks mladji,obucar,zaljubljen kradom u moju sestru Anu.
Ana , reci , da li sam sve to izmislio ?
(Cvece i mirise.)
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#296
Jedva,razumeo si!.....Dakle,moze se razumeti kad je razumeo covek kao
sto si ti! Razumes li sad: celo spasenje za svakoga jeste dokazati tu misao.
No ko ce je dokazati? Ja! Ja ne razumem kako je ateist dosad mogao znati
da nema boga, a opet se nije ubio? Saznati da nema boga, a neznati da se
u taj isti cas postaje bog~to je apsurd, inace covek mora ubiti sebe; nikako
drugacije! Ako ti to znas, ti si car i neces se ubiti; nego ces ziveti u slavi
najslavnijoj. Ali jedan, onaj ko je saznao prvi, mora se ubiti, odmah, nikako
drukcije, inace ko ce da pocne i da dokaze? Ja cu se ubiti neminovno da
bih poceo i dokazao. Ja sam tek po nevolji bog, ja sam nesrecan jer imam
duznost da objavim svima svoju slobodnu volju. Svi su nesrecni zato sto
svi strahuju da objave svoju slobodnu volju. Covek je dosad zato i bio
nesrecan i kukavan sto se bojao da objavi najglavniju tacku svoje volje
i pokazao je svoju volju iz prikrajka, ka djak. Ja sam strasno nesrecan, jer
se strasno bojim. Strah je covekovo prokletstvo..Ali ja objavljujem slobodnu
volju i duzan sam uveriti da ne verujem. Ja cu poceti i dovrsiti, i otvoriti
vrata. I spascu. Spas ce biti za ljude samo to, to jedino za sve ljude, i
buduci narastaji bice vec fizicki preporodjeni; jer u sadasnjem fuzickom
obliku, koliko sam ja mislio, covek ne moze da bude bez dosadasnjeg
boga nikako. Ja sam tri godine trazio atribut svog bozanstva~to je slobodna
volja! To je sve cime ja u glavnoj tacki mogu pokazati nepokornost i novu
strasnu slobodu svoju. Jer je ona veoma strasna. Ja se ubijam da pokazem
nepokornost i novu strasnu slobodu svoju.
F.Dostojevski (ZLI DUSI)
sto si ti! Razumes li sad: celo spasenje za svakoga jeste dokazati tu misao.
No ko ce je dokazati? Ja! Ja ne razumem kako je ateist dosad mogao znati
da nema boga, a opet se nije ubio? Saznati da nema boga, a neznati da se
u taj isti cas postaje bog~to je apsurd, inace covek mora ubiti sebe; nikako
drugacije! Ako ti to znas, ti si car i neces se ubiti; nego ces ziveti u slavi
najslavnijoj. Ali jedan, onaj ko je saznao prvi, mora se ubiti, odmah, nikako
drukcije, inace ko ce da pocne i da dokaze? Ja cu se ubiti neminovno da
bih poceo i dokazao. Ja sam tek po nevolji bog, ja sam nesrecan jer imam
duznost da objavim svima svoju slobodnu volju. Svi su nesrecni zato sto
svi strahuju da objave svoju slobodnu volju. Covek je dosad zato i bio
nesrecan i kukavan sto se bojao da objavi najglavniju tacku svoje volje
i pokazao je svoju volju iz prikrajka, ka djak. Ja sam strasno nesrecan, jer
se strasno bojim. Strah je covekovo prokletstvo..Ali ja objavljujem slobodnu
volju i duzan sam uveriti da ne verujem. Ja cu poceti i dovrsiti, i otvoriti
vrata. I spascu. Spas ce biti za ljude samo to, to jedino za sve ljude, i
buduci narastaji bice vec fizicki preporodjeni; jer u sadasnjem fuzickom
obliku, koliko sam ja mislio, covek ne moze da bude bez dosadasnjeg
boga nikako. Ja sam tri godine trazio atribut svog bozanstva~to je slobodna
volja! To je sve cime ja u glavnoj tacki mogu pokazati nepokornost i novu
strasnu slobodu svoju. Jer je ona veoma strasna. Ja se ubijam da pokazem
nepokornost i novu strasnu slobodu svoju.
F.Dostojevski (ZLI DUSI)
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#297
Poglavica Seattle
Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je mome narodu. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac sveti su pamćenju i iskustvu mog naroda. Sokovi koji teku kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svog rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako, kad Veliki poglavici iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto i tako ćemo sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi njegova djeca. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu za kupnju naše zemlje, ali to neće biti tako lako jer ta zemlja je nama sveta. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti kako je to sveto i morate učiti svoju djecu kako je to sveto i da je svaki odraz u bistrini vode jezera priča događaja i sjećanja mog naroda. Žubor vode je glas oca moga oca. Rijeke su naša braća; one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakom bratu. Mi znamo kako bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je jednak kao i drugi jer je on stranac koji dođe noću i uzme od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov prijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu rađa djecu, zaboravljeni su. Odnose se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajni nakit. Njegova pohlepa prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam; naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali, možda je to zbog toga što je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukca. Ali, možda je to zbog toga jer sam ja divlji i ne razumijem. Buka djeluje samo kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti osamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari. Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednak dah - životinja, biljka, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo svoju zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto kamo će bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavit ćemo jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo zbog ostanka na životu. Što je čovjek bez životinje? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će biti i čovjeku. Sve stvari su povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da će oni poštovati zemlju, recite djeci da je zemlja s nama u rodu. Učite svoju djecu kao što mi činimo sa svojom da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na samoga sebe. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tkaje tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i samome sebi. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća, poslije svega. Vidjet ćemo; jednu stvar znamo koju će bijeli čovjek otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je Njemu draga i štetiti njoj jeste prezirati njenog stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz: možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na ovu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterij za nas jer mi ne znamo kada će svi bizoni biti poklani i divlji konj pripitomljen, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke umrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštera? Otišla je! Gdje je orao? Otišao je! To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.
Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je mome narodu. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac sveti su pamćenju i iskustvu mog naroda. Sokovi koji teku kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svog rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako, kad Veliki poglavici iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto i tako ćemo sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi njegova djeca. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu za kupnju naše zemlje, ali to neće biti tako lako jer ta zemlja je nama sveta. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti kako je to sveto i morate učiti svoju djecu kako je to sveto i da je svaki odraz u bistrini vode jezera priča događaja i sjećanja mog naroda. Žubor vode je glas oca moga oca. Rijeke su naša braća; one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakom bratu. Mi znamo kako bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je jednak kao i drugi jer je on stranac koji dođe noću i uzme od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov prijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu rađa djecu, zaboravljeni su. Odnose se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajni nakit. Njegova pohlepa prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam; naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali, možda je to zbog toga što je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukca. Ali, možda je to zbog toga jer sam ja divlji i ne razumijem. Buka djeluje samo kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti osamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari. Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednak dah - životinja, biljka, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo svoju zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto kamo će bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavit ćemo jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo zbog ostanka na životu. Što je čovjek bez životinje? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će biti i čovjeku. Sve stvari su povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da će oni poštovati zemlju, recite djeci da je zemlja s nama u rodu. Učite svoju djecu kao što mi činimo sa svojom da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na samoga sebe. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tkaje tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i samome sebi. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća, poslije svega. Vidjet ćemo; jednu stvar znamo koju će bijeli čovjek otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je Njemu draga i štetiti njoj jeste prezirati njenog stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz: možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na ovu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterij za nas jer mi ne znamo kada će svi bizoni biti poklani i divlji konj pripitomljen, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke umrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštera? Otišla je! Gdje je orao? Otišao je! To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#298
Lyotardov postmodernizam ili kako je svijet postao Disneyland
Šta je postmodernizam? Ovaj tekst govori o osnovnim tezama začetnika teorije postmoderne kulture Jean Francoisa Lyotarda
Diskusija o moderni i postmoderni je diskusija o krizi naše civilizacije. Ali šta je moderna, a šta postmoderna? Šta je postmoderna književnost?
Jean Francois LyotardModerna nije u potpunosti definirana. Svako je opisuje onako kako mu se to najzgodnijim čini. Opis filozofa Petera Sloterdijka glasi: Moderna je, govoreći nešto uopćenije, kao kada vidite izlazak sunca i nazovete ga tako, znajući da se ustvari Zemlja okreće oko Sunca. Drugim riječima, moderna je znanstveno poimanje svijeta, koje odvaja taj svijet od mitova. Postmoderna je, kao što i sama riječ kaže, nešto što dolazi poslije moderne. Također ni ovaj pojam nije jasno definiran; on prije označava skup fenomena, koji označavaju posmoderno doba. Kriza nije samo stvar posmatranja. Drugi svjetski rat bio je poražavajući vrhunac uništenja tradicionalnog društva. Otada je moderna tehnika i modernistička znanstvenost prouzrokovala kontinuirano uništavanje prirode, ekonomske krize, polariziranje političkih sistema, nepregledno razaranje harmonije u bilo kojem smislu. Moderni se, stoga, pripisuje degradiranje ljudkog bića. Čovjek XX stoljeća osjeća se sve manje duhovno zadovoljnim.
Drugi svjetski rat je za mnoge intelektualce bio idealna prilika za novu radikalnu orijentaciju. Američki umjetnici su se, kao prvi, odvojili od svih starih vrijednosti, uspostavljajući nove kategorije u umjetnosti i književnosti. U Evropi su u to vrijeme vladjuće misli bile – egzistencijalizam i psihoanaliza.
Na osnovu teorija Freuda i Nitschea zasnovana je teorija francuskog postmodernog filozofa Jean Francoisa Lyotarda. Početkom i sredinom sedamdesetih, Lyotard pokušava upozoriti na to da se mora stvoriti potpuno novo društvo, koje se legitimira na drugačiji način nego dosadašnje – kapitalističko. Takvo novo društvo mora imati nove paradigme, koji će se bazirati na estetici. Lyotard formulira teze, koje su iskušane u praksi američkih protestnih pokreta, u pop-artu na primjer, ali koje nisu uspjele da se ostvare. Takva je, recimo, teza da se umjetnost treba pojavljivati u svim sferama života, kako bi se time napravila revolucija u sadašnjosti. Kao rezultat toga, u Americi se rebelizam, kao i umjetnost, opredmetio, i postao obična roba.
Na ovom mjestu treba spomenuti kritičare koji su smatrali da su takvo viđenje umjetnosti i odnos prema estetici upravo doveli do disneylandiziranja naše kulture (svojevremeno je Charles Taylor sa strahom izjavio da će svijet postati vještačka tvorevina za zabavu – Disneyland, što se i počinje ostvarivati).
Mnoge od Lyotardovih postavki su tačne, ali ne nove, kao i ona da kapitalizam sve uništava: tradiciju, veze, moralne obaveze, identitet. Ovakve granice, smatra on, treba savladati.
Rješenje Lyotard nalazi u etičkoj estetici, koja preispituje društvene paradigme, uništava vladajuću hijerarhiju koju je do tada podržavala.
Šta je postmodernizam? Ovaj tekst govori o osnovnim tezama začetnika teorije postmoderne kulture Jean Francoisa Lyotarda
Diskusija o moderni i postmoderni je diskusija o krizi naše civilizacije. Ali šta je moderna, a šta postmoderna? Šta je postmoderna književnost?
Jean Francois LyotardModerna nije u potpunosti definirana. Svako je opisuje onako kako mu se to najzgodnijim čini. Opis filozofa Petera Sloterdijka glasi: Moderna je, govoreći nešto uopćenije, kao kada vidite izlazak sunca i nazovete ga tako, znajući da se ustvari Zemlja okreće oko Sunca. Drugim riječima, moderna je znanstveno poimanje svijeta, koje odvaja taj svijet od mitova. Postmoderna je, kao što i sama riječ kaže, nešto što dolazi poslije moderne. Također ni ovaj pojam nije jasno definiran; on prije označava skup fenomena, koji označavaju posmoderno doba. Kriza nije samo stvar posmatranja. Drugi svjetski rat bio je poražavajući vrhunac uništenja tradicionalnog društva. Otada je moderna tehnika i modernistička znanstvenost prouzrokovala kontinuirano uništavanje prirode, ekonomske krize, polariziranje političkih sistema, nepregledno razaranje harmonije u bilo kojem smislu. Moderni se, stoga, pripisuje degradiranje ljudkog bića. Čovjek XX stoljeća osjeća se sve manje duhovno zadovoljnim.
Drugi svjetski rat je za mnoge intelektualce bio idealna prilika za novu radikalnu orijentaciju. Američki umjetnici su se, kao prvi, odvojili od svih starih vrijednosti, uspostavljajući nove kategorije u umjetnosti i književnosti. U Evropi su u to vrijeme vladjuće misli bile – egzistencijalizam i psihoanaliza.
Na osnovu teorija Freuda i Nitschea zasnovana je teorija francuskog postmodernog filozofa Jean Francoisa Lyotarda. Početkom i sredinom sedamdesetih, Lyotard pokušava upozoriti na to da se mora stvoriti potpuno novo društvo, koje se legitimira na drugačiji način nego dosadašnje – kapitalističko. Takvo novo društvo mora imati nove paradigme, koji će se bazirati na estetici. Lyotard formulira teze, koje su iskušane u praksi američkih protestnih pokreta, u pop-artu na primjer, ali koje nisu uspjele da se ostvare. Takva je, recimo, teza da se umjetnost treba pojavljivati u svim sferama života, kako bi se time napravila revolucija u sadašnjosti. Kao rezultat toga, u Americi se rebelizam, kao i umjetnost, opredmetio, i postao obična roba.
Na ovom mjestu treba spomenuti kritičare koji su smatrali da su takvo viđenje umjetnosti i odnos prema estetici upravo doveli do disneylandiziranja naše kulture (svojevremeno je Charles Taylor sa strahom izjavio da će svijet postati vještačka tvorevina za zabavu – Disneyland, što se i počinje ostvarivati).
Mnoge od Lyotardovih postavki su tačne, ali ne nove, kao i ona da kapitalizam sve uništava: tradiciju, veze, moralne obaveze, identitet. Ovakve granice, smatra on, treba savladati.
Rješenje Lyotard nalazi u etičkoj estetici, koja preispituje društvene paradigme, uništava vladajuću hijerarhiju koju je do tada podržavala.
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#299
Uzalud je budim
Branko Miljkovic
Budim je zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaza javnih parkova
budim je zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas voda protice ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku
Branko Miljkovic
Budim je zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaza javnih parkova
budim je zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas voda protice ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku
-
repeater
- Posts: 1634
- Joined: 04/07/2005 04:59
- Location: Yoknapatawpha County
- Contact:
#300
On the occasion of the publication of Don DeLillo's novel "Falling Man," the author Pankaj Mishra writes a lengthy essay on how September 11 has been dealt with in literature. Mishra compares the terror attack with World War I, suggesting that to a certain extent, the West is just as morally bankrupt today as it was then. In his view, the belief that the West could go on living the good life, isolated from other worlds, has collapsed. "Most of the literary fiction that self-consciously addresses 9/11 still seems underpinned by outdated assumptions of national isolation and self-sufficiency. The 'reconsiderations' DeLillo promised after 9/11 don't seem to have led to a renewed historical consciousness. Composed within the narcissistic heart of the West, most 9/11 fictions seem unable to acknowledge political and ideological belief as a social and emotional reality in the world - the kind of fact that cannot be reduced to the individual experience of rage, envy, sexual frustration and constipation."
>> http://books.guardian.co.uk/review/stor ... 58,00.html
>> http://books.guardian.co.uk/review/stor ... 58,00.html