Price, pjesme, intervjui...

[Ergot]

E nek je i Sestan napisao neretardiran tekst, krajnje je vrijeme bilo. Hvala Fair.

[repeater]

Tara
Patti Smith

She stood by the door
of her Virginia farm
pulling a sweater on
the branches
of the dogwood
she had tended
were bowed
blossoms loosened
tossed in sudden snow
the deer stood
in mute wonder
by her garden’s edge
she slipped the phone
in her pocket
her daughter
unharmed
among
petals gone
she snapped
a branch
a tempest stalled
she felt the boy
she felt the dead
she felt the families
she felt the wind
the deer don’t do that
she said
the deer don’t do that

May 1, The New Yorker

[Fair Life]

Lako je čovjeku vaskrsnuti dok je živ – poslije je teško

Eliezer Papo

Đoha dobio poziv za regrutaciju. Šta da radi? Nikad ranije nije imao veze s
vojskom. Poče se raspitivati kod prijatelja. Ma ništa, bolan – objasniše mu –
najobičniji ljekarski pregled, gledaju jesi li zdrav fizički i psihički, da nisi
homoseksualac. Jao, šta ću ako sam homoseksualac – pomisli Đoha, ali
ništa ne reče prijateljima. Pošto neko vrijeme nikako nije mogao da
odgonetne da li je homoseksualac ili nije, odluči da se obrati za pomoć
nekom iskusnijem. Neki malo stariji mahalski mangup objasni mu da ko
ima odnose sa ženama taj sigurno nije homoseksualac. Kako je imao neku
djevojku s kojom se viđao – Đoha je prvom prilikom upita da li bi s njom
mogao provjeriti da nije homoseksualac. Djevojka mu zveknu šamarčinu –
iz čega Đoha odmah shvati da ona baš i nije neki entuzijasta kada su u
pitanju naučni eksperimenti. Poslije se požali istom onom mangupu – na
šta mu ovaj prebaci:
..........Budalo jedna, pa ne možeš joj to tako
direktno ponuditi.
..........Zašto? – upita Đoha krajnje iskreno.
..........Zato što ti tako neće dati.
..........Šta me brige - odgovori Đoha dureći se.
..........Kako šta te brige, pa rekli smo da bez nje
ne možeš provjeriti, Đoha, Đoha, ne možeš sjeći granu na kojoj sjediš.
..........A što sad to? - upita Đoha, ne shvatajući
baš najbolje vezu između grane i djevojke.
..........Provjeri - pa će ti se kazati samo –
odgovori mangup koji nije imao previše volje da se nastavi baktati sa
bandoglavim Đohom.

Đoha k'o Đoha, gonjen znatiželjom odmah ode do nekog drveta, sjede na
jednu granu, i poče je sjeći. Prolazio onuda neki haham pa mu reče:
..........Đoha, nemoj, bolan, sjeći granu na kojoj sjediš.
..........Moram – da nešto probam.
..........Pa pašćeš, jadan ne bio.
..........Jok, jok, dobro sam se učvrstio.

Haham ode – a Đoha nastavi udarati sjekirom. Poslije nekoliko udarac grana
puče – a Đoha se nađe na zemlji - baš kao što je haham prorekao. Bože,
pa ovaj je čovjek prorok – zaključi Đoha. – Idem ga onda pitati kada ću
umrijeti – odluči, pa naže za hahamom.

Videći s kim ima posla haham mu odgovori: kad ti se ohlade ruke i nos
. Đoha je dobro uzeo u pamet hahamove riječi. Poslije nekoliko mjeseci
zateče se napolju za ciča zime. Mraz, mraz. U neka doba osjeti kako mu se
ruke lede. Brže-bolje se pipnu po nosu. I nos mu je bio hladan. Bože, pa ja
sam umro – zaključi, i pruži se koliko je dug i širok. Poslije nekog vremena
nađu ga neki ljudi leži nepomičan, pa i oni zaključiše da je mrtav. Poniješe
ga na rukama da ga sahrane. Dođoše do nekog raskršća. U to jedan upita:
kojim li nam je putem brže do groblja.

..........Desno – odgovori Đoha – tuda bi ti ja
vazda idi dok sam bio živ.
..........Pa ti si živ? – zaprepastiše se oni ljudi.
..........Nisam – odgovori odlučno Đoha - kako ću
biti živ kad sam umro?
..........Pa kako onda razgovaraš sa nama? –
upitaše ga.
..........E to ćete mi oprostiti, ja sam frižak mrtvac
i još mi niko nije objasnio šta mi je k'o mrtvacu činiti.

Povuci-potegni, ne mo'š Đohu šale ubjediti da je živ. Zaintačio da je mrtav, i
Bog. U neka doba shvatiše da je on to po znakovima koje mu je dao
haham odlučio da je umro. Zovnuše hahama. Haham, međutim, odmah
nađe ključ od Đohine duše.

..........Je li, Đoha – upita ga – je li ima smrt?
..........Ima, brate, kakvo je to pitanje.
..........E, dobro, sad ti meni reci je si li ti učio na
vjeronauku kako ima i vaskrsenje?
..........Jesam.
..........E pa eto, ti si lijepo umro - pa si onda
vaskrsao. I sad, pošto si vaskrsao - sad si živ, i možeš lijepo kući.

Đoha mu poljubi ruku diveći se njegovoj mudrosti. S prezirom pogleda na
budale koje mu to nisu znale objasniti ovako lijepo kao haham.

Poslije nekog vremena haham zateče Đohu kako za opkladu skače s mosta
u rijeku.
..........Aman, Đoha, je si li pobudalio da mećeš
glavu u torbu za sitniš. Poginućeš, pa šta si onda napravio?
..........Ako, poginem – pa opet vaskrsnem.
..........Gledaj, džanum – pouči ga haham – lako
je čovjeku vaskrsnuti dok je živ - poslije je teško.

Copyright: Eliezer Papo
Jerusalim 2000

[Nancy Drew]

...

[danas]

Tell us about your childhood, your religious upbringing and how you came to reject it.

I grew up in an Orthodox home in New York, where I had a right-wing, xenophobic, anti-intellectual, fire-and-brimstone, free-thought free, shtetl-mentality, substandard education. And so I began to look elsewhere; I began to read literature. Simple as that.

Was your move to secular life an epiphany?

No, very far from it. I think I took the route Maimonides recommended. I was religious for many years after I started questioning my world. I stayed religious until the first week I set foot in Israel, when I was nineteen. That was the first time I ever got into a car on the Sabbath. I had started veering; I went to a secular college, though I stayed religious there.

Was that a major culture shock for you?

College was unbelievably eye-opening, coming from where I did, though all it really consisted of was meeting my neighbors from Long Island. It wasn't exactly the U.N. up there. But, at the time, it was wonderful.

You then moved to Israel and became secular, yet you choose to live in the most religious city in the country, if not the world.

Jerusalem is where I fell in love with Israel. I love the architecture; I love the feel of the city. I live in this great little romantic ramshackle neighborhood in Jerusalem. Of course, now everything is turning into fancy villas, but nonetheless, I love the feel of it.

What are your feelings about the political and social climate in Israel right now?

Same as always, the climate is hot. Like any good Jerusalemite, I have very specific, very strong positions and am convinced that I'm the one that's right.

Recently, there have been huge protests by ultra-religious and secular Israelis. Can you tell us your perception of them and what you think this holds for the future of Israeli society?

I support free speech. I'm glad to live in a place where people have the right to make themselves heard. And I moved to this country with the understanding that I was moving to a functioning democracy. I don't know what the future holds for this society. I can tell you what I hope, and I can tell you where I plan on living--in a society with equality for its members and respect for the individual's rights within it.

Do you still believe in God?

If it weren't for fear of God's instantaneous and violent retribution, I'd declare myself an atheist.

When did you realize you wanted to be a writer?

I grew up in this cultural vacuum, in a klix neighborhood, went to a klix school, and took the same klix classes with the same group of people my whole life. I felt like I had no outlets. I was in this world and felt different, and I started writing because that was the one tool I had access to. When I went to college, I played catch-up, and I still play catch-up. It was after college that I decided that I really wanted to write and began to work hard. I had no idea that you could spend your life writing fiction, that this was actually an option. Coming from my background, I didn't think it was permissible. I couldn't believe anyone would support such a notion.

Who are some of your literary heroes?

Well, as I said, I'm still trying to catch-up, but I love the Russians. Gogol's Diary of a Madman is brilliant. The Nose and The Overcoat are absolutely amazing; young Gogol was a god. In terms of more contemporary writers, Leslie Epstein's King of the Jews is one of my favorite books. That was a direct influence on my story "The Tumblers." I almost consider the writing of that story to be part of a conversation. An answer to a different sort of question.

The stories in For the Relief of Unbearable Urges are extremely universal but they are set in a specific and rather private community. How do you feel about putting this subject matter out into the world?


I was Orthodox for two thirds of my life. The notion that after leaving that community, I forfeited my right to explore it is completely unacceptable. Even more ridiculous is the idea that some sort of self-censorship protects a community or that a serious exploration of certain topics somehow endangers it. If anything, I'd say the opposite is true. Regardless, there is no subject that--drawn to it--I wouldn't examine.

The range of the nine stories is broad both in setting and style, yet the book functions as a whole. The Jewish themes running through the collection are the most obvious, but there are a lot of other threads that hold it together. Can you talk about that?

It's no shock that people focus on the Jewish themes in the collection. They are not exactly hidden. But for me they have more to do with setting and with providing the rules, the logic, by which the worlds presented function. It's these other threads, the more abstract issues of identity or desire, that are, in my opinion, the true heart of the book.

Reading your collection, one can't help but be struck by its classic feel.

The most important thing for me in this collection is universality and people being able to connect with the characters. I don't think a work of fiction, just because it's about a very specific group, shouldn't have universal themes. I have no interest in a fiction that isn't universal; if it's not universal, then it's not functioning. I'm not making any claims of success, but I can promise you if they're functioning, the stories are more about the setting facilitating the subtext than vice versa.

What is your writing process like?

This book was written very intensely; I write hard. I write six days a week, and on the seventh I rest. My own Sabbath, I guess. For a long time Sabbath fell on Tuesday. This collection is very much an American product. I wrote much of it in an apartment on 88th Street in Manhattan. "The Twenty-Seventh Man," the first story in the collection, was the first one I wrote.

In "The Twenty-Seventh Man," Stalin orders the execution of twenty-six writers, and unpublished Pinchas Pelovitz, the twenty-seventh, lands in jail with the others through a clerical error. There is a strong political undercurrent in this story--can you shed some light on it?

There is the historical fact of the twenty-six people executed, many, but not all of them, writers. Very little is known about the incident, and even in the few facts I tracked down there were contradictions, though I've heard that more is coming to light as records from that period are made available. From the time I first learned about the killings, I dreamed of writing these writers a final story. Providing them with a fictional end. For me the story is about the four years I walked around wanting to write it. It's not a political story to me. It's a story about identity, with a very political setting. I wrote the first draft of this when I was twenty-three. And in my eyes Pinchas is the decision to write. He is permission and justification and hero. I'm glad if this story seems terribly political. All the better. That Pinchas should be functioning outside the politics that are pervasive in the story, politics pervasive enough to kill him--good. All the more a testament to what he represents for me.

In creating the backdrop for stories like "The Tumblers" and "The Twenty-Seventh Man," did you have to do extensive historical research?

I take liberties when I write. I don't know if that needs justification, but I justify it to myself by knowing what liberties I'm taking. A lot of my research takes place after a piece is written, and generally I'm looking to find supports for decisions I've already made or for elements already introduced into the story. With "The Tumblers," I spent most of my library time trying to confirm facts about trains, probably the same amount of time I spent tracking down information about bought-hair for "The Wig." It's a ridiculous way to work.

In "The Gilgul of Park Avenue," Protestant Charles Luger literally becomes Jewish in a Manhattan taxi cab, a metamorphosis that distresses his wife and psychologist, yet invigorates Luger. Where did the idea for this story come from?

Religion got a lot more religious while I was growing up. Mostly because we were a bunch of little zealots coming home on the school bus and announcing things, like, "It's a sin to rip toilet paper on Shabbos, there will be no more toilet paper ripping under this roof." We'd out-religious the next guy. And it was the people who came from the least religious homes who often got the most religious the quickest and that is a lot to deal with for the folks in their world. I've watched a lot of people turn very religious very quickly, and it always interests me, this change. And especially having turned very not religious, very slowly, I can obviously empathize with the act of changing. It's easy to picture the glassy-eyed sex addict turning into a drug addict and then into a glassy-eyed God addict. Visit Jerusalem, you can see that transformation take place ten times a day. There is also the measured intellectual transformation in the balanced sedate individual. The idea for this story came to me quite suddenly in a used bookstore in Chicago, which is fitting. It's the suddenness of some things that I find most interesting and I guess that's why I set up the story like I did. To me it was more interesting to explore a spiritual change--sudden and absolute--in a measured, thinking and formerly very sedate individual.

The last story in the collection, where a young man in Jerusalem experiences a bombing, seems like the only one that may be somewhat autobiographical.

That last story, "In This Way We Are Wise," has the most autobiographical elements woven of any of them, and I obviously use the conceit of using the name Natan, which is not a big jump. Jerusalem blows up all the time; it's been a lovely couple of years.

How does it feel to be compared to Roth, Bellow, and Malamud? You've even been described as "Isaac Bashevis Singer on crack." Is it intimidating, annoying, do you not even think about it?

It's not that I don't think about it, it makes for plenty to think about. It's that it has nothing to do with writing. Nothing at all. It's lovely and overwhelming and incomprehensibly generous. And it's too big to be ignored, too weighty to toss out. It's like a giant inappropriate and unreturnable wedding gift. That is, thank you. Whoever said such a thing should get a long, syrupy thank you note. But the wedding gift, keeping it around the house, well, it gets in the way when I'm trying to vacuum.

Tell us about what you're currently working on.

My next book is a novel, and much of it takes place in Argentina, which is an obsession of mine. It's gone through a million incarnations over the years, but there are Jews in it. You might have noticed I write about Jews sometimes. I'm thinking epic themes and hoping for less than epic length. It follows three generations: a grandfather, father and son.

What was your experience at Iowa like?

A friend's mother who was an editor, and whom I was always bumming dinners off of, told me to bring her one of these things I was working on. She read it and really pushed me to fill out the application to Iowa and I don't know if I'd be sitting here with you if I hadn't gone there. It's a tough place; you get a thick skin very quickly. If nothing else, it's a good place to have your peers beat you up and to have to run the gauntlet, so to speak. It's where I met my first readers, and I wouldn't trade them for the world.

How would you like to grow as a writer? What are some of your goals?

When I work, I worry about the piece of work. Polishing it and making it right. My goals are really not about me, just about that work. I hope that they're good stories, that people enjoy them and are moved by them. I feel very comfortable exploring these issues, which are big issues for me. About religiosity in the modern world.

What has been some of the response from the Orthodox community?

I imagine some people will have trouble with it, but I can't imagine the justification except having trouble with the idea of it. I write about my characters, and I'm only ready to defend my stories and my characters and the worlds that I've built here.

Are there things from your old life that you really miss?

I will always have a soft spot in my heart for the ankle-length denim skirt.

[danas]

pa sto mi nisi rekla, nego se ja muci i copy-paste

[Fair Life]

Pismeni zadatak: Zasto volim Kanadu

Pise: Nebojsa Milosavljevic

Kanadu volim zato sto je to jedna velika i lepa zemlja koja ima puno
prirodnih lepota. Te lepote uglavnom ne mogu da se vide golim okom, ali
ih ima dosta na kanalu "Discovery" koji tata, mama i ja volimo da gledamo
i da se ponosimo u kakvoj zemlji zivimo.

Mama i tata kazu da je Kanada lepa zato sto u njoj zivi puno raznih naroda i
narodnosti i sto su ljudi svih rasa i religija ovde nasli mesto da zive u miru i
prijateljstvu. Ja u skoli imam puno drugara iz razliitih zemalja, ali tata ne da
da ih dovodim kuci pa se zato druzim samo sa nasom decom ciji su roditelji
bogati jer tata kaze da je tako najbolje. Moja sestra je ucila u skoli da je
multikulturalizam jedna velika stvar i to joj se mnogo svidelo pa je pocela
da se zabavlja sa jednim deckom sa Jamajke. Onda su je, kada su saznali,
mama i tata zajednicki oplavili od batina.

Kanada je lepa zato sto se u njoj govori puno jezika, a neko cak govori i
engleski. Kada mog tatu prijatelji iz zavicaja pitaju kako stoji sa jezikom, jer
znaju da je u skoli stalno vukao keca, on kaze da se sasvim dobro snalazi i
sa srpskim. Onda mama kaze da mu nista drugo i ne treba jer ne izlazi iz
nasih kafana, pa se onda posvadaju i posalju me napolje.

Moja mama mnogo voli Kanadu jer kaze da ovde ne mora nista da kuva,
zato sto je sve na gotovo i sve moze da se kupi. Mi se slazemo sa njom i
najvise volimo kada kaze da je boli glava pa naruci picu, ali je zato moja
baka kada nam je dosla u posetu plakala dva dana kada je videla kako
smo se svi ugojili (mama kaze da smo se popravili).

Kanadu volim zato sto ima razvijen sport i sto sa skoro svake Olimpijade
donese puno medalja iz krlinga , bijatlona, badbintona, odbojke na pesku,
trambuline, i ostalih vaznih sportova. Tata kaze da mnogo voli Kanadu zato
sto ti nije potrebna veza da dobijes posao kao kod nas. Svi imaju iste
sanse da se zaposle u "McDonaldsu" ili "Tim Hortonsu".

Ja mnogo v olim da idem u kanadsku skolu zato sto se puno igramo i ucimo
dosta korisnih stvari o domacinstvu. Uciteljica nam je rekla da cemo u
petom razredu da ucimo citanje i pisanje. Jedva cekam. Moja sestra ne voli
skolu zato sto ide u dvanaesti razred pa ih sada teraju da uce tablicu
mnozenja.

Najlepse godisnje doba u Kanadi za mene je zima. Od zimskih radosti
najvise volim kada uvece svi sednemo ispred televizora i gledamo vesti o
tome kako su se ljudi zaglavili u snegu na auto-putu. Tata tada uvek kaze
kako je dobro sto nije zaposlen, jer ko zna kada bi dosao kuci.

Mi svi u porodici mnogo volimo Kanadu zato sto je daleko pa tatina rodbina
iz Mionice ne moze da dodje kod nas i ostane dve nedelje dok cekaju da im
zakazu pregled kod specijaliste.

Mama uvek govori kako je ona potekla iz fine i kulturne porodice i da voli
Kanadu zato sto ima puno kulturnih dogadjaja. Kaze da joj je najveda zelja
da gleda mjuzikl "Lion King" i da ucestvuje na "Karibani".

Ja volim Kanadu zato sto se ovde mnogo vodi racuna o deci. Ako te tata ili
mama tuku onda mozes da pozoves jedan broj telefona, pa onda dodju
neki ljudi i odvedu te u neku kucu gde ima puno dece i gde o njima vode
brigu cike koje mnogo vole male decake.

Kanada mi se dopada zbog toga sto mozes sa 16 godina da dobijes
vozacku dozvolu, uzmes auto od tate i onda se trkas sa drugarima po
ulicama.

Moj tata kaze da voli Kanadu zato sto ne mora da zivi sa maminom
mamom. Doduse, ona nam ponekad dodje u posetu i stalno prica kako joj
se nista ne svidja u Kanadi, ali tata kaze da nju ne smemo da slusamo jer
je ona "matora komunjara".

Volim Kanadu zato sto ima puno mesta gde mozes da odes na izlet. Mi se
svakog vikenda kada je lepo vreme, znaci bar tri puta godisnje, na brzinu
spremimo, sednemo u kola i odemo na neko jezero. Tu se uvek lepo
provedemo sve dok ne pocnu da nas grizu komarci i dok mama ne pocne
da vice na tatu zato sto je popio osam piva. Onda dodje vreme da idemo
kuci, pa upadnemo u guzvu na auto-putu i u kolima svi cute. Ja tada volim
da gledam kroz prozor i da uzivam u prirodnim lepotama Kanade.

Volim Kanadu i zato sto u njoj ima puno domacih i divljih zivotinja. Svi imaju
kucne ljubimce pa sam i ja molio da dobijem psa, ali mi je mama rekla da
njoj ne pada na pamet da ide za njim po ulici i da skuplja govanca u
plasticnu kesu. Onda sam krisom poceo da hranim jednog rakuna koji nam
je prevrtao po djubretu jer sam hteo da imam svog ljubimca, ali ga je tata
umlatio lopatom kada ga je video u dvoristu. Krisom smo ga zakopali iza
kuce i tata nam je zapretio da cutimo jer bi inace morao da plati neku
kaznu od ne znam koliko mnogo dolara.

Moja sestra mnogo voli Kanadu zato sto je ona malo punija ( ja mislim da je
bas debela) pa kaze da ovde uvek moze da nadje garderobu u kojoj
izgleda seksi. Ja mislim da nije to razlog nego sto joj se niko ne smeje na
ulici kao kad je bila u Beogradu pa su je zvali "debela Kanadjanka".

Kada sam pitao mamu zasto ona voli Kanadu, dugo je razmisljala i na kraju
mi rekla da je voli zato sto moze da se opusti i ne razmislja sta ce reci
komsiluk, koji nam je tamo kod nas svakog dana zavirivao u lonac. Onda
sam ja razmislio pa sam joj rekao da ovde i ne mogu da nam vire u lonac
kada ga niko i ne upotrebljava. Onda mi je ona zveknula jednu zausku i ja
sam odlucio da je iskljucim iz ovog projekta.

Moj tata kaze da najvise voli u Kanadi to sto je izbor piva toliki da ce mu
trebati jos ko zna koliko godina pa da sve isproba. Ja mislim da je on vec
sve isprobao po vise puta i da stalno pocinje novu turu.

Volim Kanadu zato sto ovde i cike mogu da se zene medju sobom. Ja bas
ne marim mnogo za devojcice jer su alapace i bezobrazne, pa sam
razmisljao da ozenim nekog drugara kad porastem. Mislim da bi nam bas
bilo fino jer bismo mogli zajedno da gledamo utakmice, igramo fudbal i
kosarku i narucmo picu ili kinesku hranu kada dodjemo kuci. Rekao sam to
tati, a on se samo uhvatio za glavu i opsovao i ovu zemlju i dan kada je u
nju usao. Nije mi jasno zasto se tako naljutio kad je stalno pricao kako voli
Kanadu.

Ja volim Kanadu zato sto je to velika i lepa zemlja sa puno prirodnih
bogatstava.

[Arturo_Bandini]

Charles Darwin

IPAK, MORAM PRIZNATI KAKO MI SE CINI DA COVJEK, UNATOC SVIM SVOJIM PLEMENITIM VREDNOTAMA, JOS NA SEBI NOSI NEIZBRISIVI PECAT SVOGA NISKOG PORIJEKLA.




Ganieta Tulumovic-ZIVA PATNJA


Osjetim otkucaje tvoga srca.
Moj bol si,sram i oziljak
Svakim danom sto biva veci,
Sjena si sto me prati
I sto ce do kraja zivota.

Ti,koje nikome nisi krivo
Moja si patnja ziva
Kako da te ubijem,
Kako da te sobom ne nahranim,
Kad si pod mojim srcem se svila.

Bojim se tvojih ociju,
Tvoga glasa.
Bojim se ociju i glasa tvog oca,
Sto povrijedi me,
Sto silova me,
Sto snove i nade mi ubi,
A mrznju usadi...

....................................................

Njome te ne mogu voljeti...

Zato me nauci kako da te volim,
Kao majka da ti se radujem,cedo moje,
Ali ne i da zaboravim
Ja to ne mogu.

Nerodjeno moje,
Hocu li imati dovoljno snage
Prigrliti te na svoje grudi
I voljeti ljubavlju ranjenog djeteta,
Ljubavlju tvoje majke?

[Arturo_Bandini]

Marko vesovic u intervjuu za Feral Tribune:

...IMA JEDNA PRICA IZ VASOJEVICA,ODAKLE SAM I JA PORIJEKLOM.U JEDNOM SELU BIO JE KAMEN KOJI JE OBILJEZAVAO GRANICU CRNE GORE I TURSKE.KAD DOBRO IDE CRNOGORCIMA,MOJI PLEMENICI PRENESU TAJ KAMEN U DUBINU TURSKE TERITORIJE,I TADA SU SEBE BROJILI U GRADJANE CRNE GORE.KAD IDE DOBRO TURCIMA,TAJ ISTI KAMEN PRENESU U DUBINU CRNOGORSKE TERITORIJE,I TADA BUDU GRADJANI TURSKE.TAJ KAMEN JE METAFORA ONOG NAJBITNIJEG STO ZNAM O CRNOGORCIMA.TAJ NAROD U CIJIM ZILAMA,UMJESTO KRVI,KOLA MIT U NJIHOVOJ VISESTOLJETNOJ NEPOBJEDIVOSTI,NAPROSTO NIJE HTIO DA SE PO SVRSETKU RATA NADJE MEDJU PORAZENIM.STOGA SU SE,KAO RODJENI PRELETACI,UZURBANO STALI ISCLANJIVATI IZ SRBA.DA SE KOJIM SLUCAJEM DESILO DA SLOBO DANAS SJEDI U"KAVLOVCU,KAVLOBAGU I VIVOVITICI",U CRNOJ GORI BI-GOVORIM O PRAVOSLAVNIMA-SAD BILO 90% SRBA I 10% "USTASA",KAKO SU 1992.GODINE ZVALI ONE KOJI SU SE GOVORILI DA SU CRNOGORCI.I ZAISTA IMA PRAVDE U TOME STO JE U"SRPSKOJ SPARTI",
NASELJENOJ"ELITNIM SRBIMA",TO JEST"SRPSKIM CVIJECEM",KREPALA VELIKA SRBIJA...
("Feral Tribune")

[Arturo_Bandini]

Branko Miljkovic-POEZIJU CE SVI PISATI
san je davna i zaboravljena istina
koju vise niko ne ume da proveri
sada tudjina peva k`o more i zabrinutost
istok je zapadno od zapada lazno kretanje je najbrze
sada pevaju mudrost i ptice moje zapustene bolesti
cvet izmedju pepela i mirisa
oni koji odbijaju da prezive ljubav
i ljubavnici koji vracaju vreme unazad
vrt cije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga

al`jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajace sunce
i nece biti u ljudskom govoru takvih reci
kojih ce se pesma odreci
poeziju ce svi pisati
istina ce prisustvovati u svim recima
na mestima gde je pesma najlepsa
onaj koji je prvi zapevao povuci ce se
prepustajuci pesmu drugima
ja prihvatam veliku misao buducih poetika:
jedan nesrecan covek ne moze biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
ko ne ume da slusa pesmu slusace oluju

ali:

hoce li sloboda umeti da peva
kao sto su suznji pevali o njoj

[Arturo_Bandini]

MIROSLAV KRLEZA
...Genijalni helenski mislioci nisu na pocetku prezirali ni zemlje ni zemaljske stvari.Uzviseni,hermeticki
odnos Duha spram tijela razvio se kasnije a danas,nasi suvremeni mislioci,usporedjeni sa velikim imenima
anticke filozofije,obicni su brbljivci.Zemaljski dosljedno ne razmislja o stvarima ni jedan suvremeni filozof,jer se takvim svakodnevnim poslom bave samo politicari.Kako to politicari inteligentno provode u djelo,imamo cast osjecati na vlastitoj kozi od godine 1913-14.do danas.To je"zorna obuka",i sve ovo sto se zbiva pred nasim ocima jos je uvijek dokaz da je covjek filozof,koji principijelno nece da se bavi zemaljskim stvarima,zapravo zlikovac suodgovoran sto je politika u rukama majmuna.Filozof,stideci se svog majmunskog podrijetla"nece da bude majmun"nego Bog,takav filozof u svojoj filozofiji boguje po planu,ali kao majmun u politici je zapalio svijet...

...Ima i takvih mislilaca,koji su carski dvorski savjetnici,peerovi i nosioci Legije casti.Tu se radi o jednom ili drugom besmislu"po sebi"...
("DAVNI DANI")

...Ne bi covjek rekao da se ljudska misao bezidejno oponasa u krugu vlastitih prividjenja.Pojedini mislioci,po ukusu svoje epohe,prepisuju uvijek jednu te istu knjigu,ne odudarajuci,za razliku od srednjovjekovnih uluminista,jedan od drugoga,cak ni po fakturi svoga rukopisa...

...Od Wundta naovamo kompaktna vecina zapadnoevropskih mislilaca obradjuje zapravo naucnu analizu svrhovite uzrocnosti...

...U najrafiniranijoj misli nema ni jedne,koju vec nisu naslutili stari Heleni.Organski materijalizam jeste starohelenski hilozoizam,kome je bilo jasno,da je"duhovno"jedno od svojstava"tjelesnog".Sve sto postoji,postoji kao tjelesno,i sve sto je stvarno istinito isto je tako tjelesno,a one sicusne blistave kapljice,koje su demokritovci zamisljali kako se iskre u ognjenom supstratu(u trenutacnim preljevima uzduznog titranja Pneume,etericne tvari,koja pokrece zvijezde kao i razum ljudski),sve je to uglavnom ista tema u raznim varijacijama od Lukrecija do psihofizickog paralelizma...

...Od pada Bastlje,kada je Kant poceo da kritizira pojam Cistog Uma,pojmovi u prostoru i o vremenu pojavili su se kao pitanja u okviru novih perspektiva.Perspektive u Egiptu i Heladi,perspektive kod Paola Uccella,perspektive u bizantinskoneohelenistickoj varijanti ili one kod Leonarda nisu iste.Perspektive u umjetnosti i i nauci ne teku veoma cesto paralelno.Socioloske perspektive 19.i 20.stoljeca anticipirale su razvoj misli u materijalistickom smislu,a umjetnost 20.stoljeca sve se vise apstrahira u smjeru metafizickog nihilizma.Pojam vremena od Petrarke do danas bitno je izmijenjen novim komponentama demokracije,slobode,individualizma,novca i industrije,i dok je Petrarkino vrijeme grobar svih ljudskih vrijednosti,Evropa danas sanja o interplanetarnim uzletima,ali ne tako naivno kao Jules Verne,nego u stilu svjetskih ratova kao H.G.Wells...
("MARGINALIJE O SPOZNAJNOTEORIJSKOJ MAGIJI")

...Nije narocito dostojanstveno razmisljati o stvarima u livreji,zigosan monogramom svoga gospodara,i glumiti ulogu"sociologa"koji moze da izgovara samo ono sto su mu dopustili da laje kao livrirani aboyeur,
uzvikujuci imena odlicnih uzvanika kako vec stizu na ovaj filozofski bal pod krinkama,u svojim kostimima drustveno uzvisenih krabulja najviseg moralnog i socijalnog ranga...
("SOCIOLOGIJA I SOCIJALIZAM")

[Arturo_Bandini]

Gojko Beric-KRALJEVSKI JE ZIVOT BIO
Kad god cujem nekog stranca na privremenom radu u Bosni kako se odusevljava Sarajevom,ucini mi se da ja zivim u nekom drugom gradu.Tako je jedan ambasador izjavio da ga Sarajevo podsjeca na Pariz.Uostalom,laskanje je preporucljivo,sto sa istinom,kao sto znamo,nije slucaj.Ne kazem da Sarajevo nije po mnogo cemu originalno i privlacno,ali u svijetu postoje cijeli arhipelazi gradova u kojima se zivi sretnije nego ovdje.Mozda doticnog ambasadora Sarajevo zaista podsjeca na Pariz,ali ja bih ipak radije zivio u Parizu.
Ljubav treba zasluziti.A danasnje Sarajevo ne zasluzuje neku narocitu ljubav.Bar se meni tako cini.
Siromastvo,neuljudnost i primitivizam,prljavstina i zapustenost-slika je koja se ne vidi jedino iz aviona
ili iz blindiranih dzipova sa zatamnjenim staklima,koje voze gradski kriminalci i profiteri tranzicije.Pola grada je naoruzano,srednjoskolci nozevima,a kriminalci skupim pistoljima,pa su ubistva gotovo svakodnevna.Sarajevom nocu odjekuju detonacije podmetnutih mina,kao eho obracuna u kriminalnom podzemlju,a umjesto zlatnih kasika,koje su im prije vise od 15 godina obecavali postkomunisticki lideri,gradjani su dobili bombe kasikare.Pritisnuto narkomanijom,kriminalom i nasiljem,Sarajevo puni crne hronike ovdasnje stampe.Zar je neka sreca zivjeti u takvom gradu?
Ali sto rece Sekspir,svijet nije onakav kakav jeste,vec kakvim ga svako od nas vidi.Je li nebo oblacno ili vedro,to nema nikakve veze sa stanjem duse.U Sarajevu svako moze naci ono sto trazi,i moze da ne vidi ono sto ne zeli da vidi.Ako u ulici Ferhadiji oko nekog zlobnika motri iskljucivo na vehabije i pokrivene zene,kako bi nasao"dokaz"da Sarajevo lici na Teheran,njemu je svejedno sto je takvih svega troje ili cetvero medju stotinu prolaznika.
Zasto se stranci-ambasadori,medjunarodni sluzbenici ili generali NATO-a,odnosno EUFOR-a toliko odusevljavaju Sarajevom?Vjerovatno zato sto ovdje zive kao kraljevi.Placeni su fantasticno,imaju sve moguce privilegije,posjecuju elitne restorane i susrecu prelijepe zene.Gdje god se pojave,predmet su paznje i respekta.Na kraju krajeva,svima njima je cast sto Sarajevo mogu upisati u svoje zivotne biografije.Jer ono je vece i znacajnije od svakog od njih,pa i Bila Klintona,svojevremeno najmocnijeg
covjeka na svijetu,koji je kao americki predsjednik dva puta posjetio glavni grad Bosne i Hercegovine.Sarajevo je donijelo reputaciju cijeloj bulumenti do tada anonimnih politickih cinovnika s raznih strana svijeta.Ne sjecam se da je iko od njih bio radostan sto se vraca kuci-nigdje im nije bilo tako dobro kao ovdje.
Bivsi specijalni izaslanik UN za Bosnu i Hercegovinu,americki general Zak Klajn,bio je tuzan kad mu je istekao mandat,pa je molio svoje pretpostavljene da produze njegovu sarajevsku misiju.Nisu udovoljili njegovoj zelji vec su ga,kao uz inat,poslali u pakao Afganistana.Na odlasku,Klajn je rastuzio i osoblje"La familie",tada poznatog restorana na Marindvoru,gdje je ovaj hedonista cesto navracao sa svojom pratnjom,noseci sa sobom bocu francuskog vina.Na oprostajnoj konferenciji za novinare u hotelu Holiday Inn,dok ih je uvjeravao koliko su mu Sarajevo i Bosna prirasli za srce,bivsem visokom
predstavniku,austrijskom diplomati Volfgangu Petricu potekle su suze.
Nista manje emocija na odlasku nije ispoljio ni njegov nasljednik,lord Pedi Esdaun."Moje srce ostaje u Bosni",kazao je.Ne sumnjam da je u tim trenucima tako i mislio,jer je nekonvencionalni Esdaun ovdje stekao niz licnih prijatelja.Obozavao je nocno skijanje na Bjelasnici,vozio se tramvajem,odlazio subotom na glavnu sarajevsku pijacu,spustao se camcem niz Neretvu,a sarajevski burek uvrstio je medju pet najboljih jela na svijetu...Kupio je kucu na Jablanickom jezeru,koju je cuvala policija iz Konjica,ali ju je ubrzo po odlasku prodao.
Plata visokog predstavnika,ne racunajuci ostale beneficije,iznosi navodno 25 hiljada eura.Lijepa para!
Prema takvoj zaradi nije ostao ravnodusan ni sadasnji,vjerovatno i posljednji visoki predstavnik,
Nijemac Kristijan Svarc Siling.Jedan list je objavio kako je Siling odbio da uzima svoju platu,jer je u zivotu zaradio dosta novca,ali je on to demantovao:"Ja sam mnogo zaradjivao,ali sam mnogo i davao
u razne humanitarne svrhe.Star sam i doslo je vrijeme da se pobrinem i za sebe."
Je l`Saraj`vo gdje je nekad bilo?To sjetno pitanje anonimnog nostalgicara iz stare sevdalinke danas je dobilo svoj puni smisao.Sigurno je da Sarajevo,po mnogo cemu,nije vise"gdje je nekad bilo".Njegova glasovita multietnicnost,kako sa mjesavinom nostalgije i ironije primjecuje jedan poznati ovdasnji pisac,"moze se naci jos na osmrtnicama i pogrebima,rapidno kopni iz rodnih listova i skolskih upisnica".
Uostalom,suvisno je i napominjati da je protekli rat ucinio da vise niko i nista ne bude isto.
Ali iako sarajevski kosmopolitizam nije vise ono sto je do juce bio,iako je izgubio bitku sa etnickim i vjerskim podjelama,on se jos drzi,makar samo na prostoru od Bascarsije do Marindvora,koji ovdasnja gradjanska gerila naziva"partizanskom teritorijom".Ljetos sam u jednom kaficu u centru grada sreo Kacu Celan,Sarajku koja zivi i radi u Berlinu,gdje se uspjesno bavi kazalisnom rezijom.Od Kace sam cuo nesto za mene posve neocekivano:da postoje samo dva grada na svijetu u kojima se ostvaruje istinska komunikacija medju ljudima razlicitih vjera i nacija-Sarajevo i Njujork.Zena je obisla svijeta i treba joj vjerovati.
Bilo kako bilo,Kaca me je istog trenutka pridobila za svoje misljenje,pa sam nam narucio jos jednu,trecu ili cetvrtu turu hercegovacke loze.Nekoliko dana kasnije sjedio sam sam za istim stolom.Sjetio sam se Kace,koja je vec bila u Berlinu,i pomislio:Pa da,svako u Sarajevu moze naci ono sto trazi,bilo to ono najbolje ili najgore.

[danas]

May 13, 2007
In God, Distrust
By MICHAEL KINSLEY
(Review of) GOD IS NOT GREAT -- How Religion Poisons Everything.
By Christopher Hitchens.

307 pp. Twelve/Warner Books. $24.99.

Observers of the Christopher Hitchens phenomenon have been expecting a book about religion from him around now. But this impressive and enjoyable attack on everything so many people hold dear is not the book we were expecting.

First in London 30 or more years ago, then in New York and for the last couple of decades in Washington, Hitchens has established himself as a character. This character draws on such familiar sources as the novels of P. G. Wodehouse, Evelyn Waugh and Graham Greene; the leftist politics of the 1960s (British variant); and — of course — the person of George Orwell. (Others might throw in the flower-clutching Bunthorne from Gilbert and Sullivan’s “Patience,” but that is probably not an intentional influence.) Hitchens is the bohemian and the swell, the dashing foreign correspondent, the painstaking literary critic and the intellectual engagé. He charms Washington hostesses but will set off a stink bomb in the salon if the opportunity arises.

His conversation sparkles, not quite effortlessly, and if he is a bit too quick to resort to French in search of le mot juste, his jewels of erudition, though flashy, are real. Or at least they fool me. Hitchens was right to choose Washington over New York and London.

His enemies would like to believe he is a fraud. But he isn’t, as the very existence of his many enemies tends to prove. He is self-styled, to be sure, but no more so than many others in Washington — or even in New York or London — who are not nearly as good at it. He is a principled dissolute, with the courage of his dissolution: he enjoys smoking and drinking, and not just the reputation for smoking and drinking — although he enjoys that too. And through it all he is productive to an extent that seems like cheating: 23 books, pamphlets, collections and collaborations so far; a long and often heavily researched column every month in Vanity Fair; frequent fusillades in Slate and elsewhere; and speeches, debates and other public spectacles whenever offered.

The big strategic challenge for a career like this is to remain interesting, and the easiest tactic for doing that is surprise. If they expect you to say X, you say minus X.

Consistency is foolish, as the man said. (Didn’t he?) Under the unwritten and somewhat eccentric rules of American public discourse, a statement that contradicts everything you have ever said before is considered for that reason to be especially sincere, courageous and dependable. At The New Republic in the 1980s, when I was the editor, we used to joke about changing our name to “Even the Liberal New Republic,” because that was how we were referred to whenever we took a conservative position on something, which was often. Then came the day when we took a liberal position on something and we were referred to as “Even the Conservative New Republic.”

As this example illustrates, among writers about politics, the surprise technique usually means starting left and turning right. Trouble is, you do this once and what’s your next party trick?

Christopher Hitchens had seemed to be solving this problem by turning his conversion into an ideological “Dance of the Seven Veils.” Long ago he came out against abortion. Interesting! Then he discovered and made quite a kosher meal of the fact that his mother, deceased, was Jewish, which under Jewish law meant he himself was Jewish. Interesting!! (He was notorious at the time for his anti-Zionist sympathies.) In the 1990s, Hitchens was virulently, and somewhat inexplicably, hostile to President Bill Clinton. Interesting!!! You would have thought that Clinton’s decadence — the thing that bothered other liberals and leftists the most — would have positively appealed to Hitchens. Finally and recently, he became the most (possibly the only) intellectually serious non-neocon supporter of George W. Bush’s Iraq war. Interesting!!!!

Where was this train heading? Possibly toward an open conversion to mainline conservatism and quick descent into cliché and demagoguery (the path chosen by Paul Johnson, a somewhat similar British character of the previous generation). But surely there was time for a few more intellectual adventures before retiring to an office at the Hoover Institution or some other nursing home of the mind. One obvious possibility stood out: Hitchens, known to be a fervid atheist, would find God and take up religion. The only question was which flavor he would choose. Embrace Islam? Too cute. Complete the half-finished Jewish script? Become a Catholic, following the path well trodden by such British writers as Waugh and Greene? Or — most daring and original — would he embrace the old Church of England (Episcopalianism in America) and spend his declining years writing about the beauty of the hymns, the essential Britishness of village churchyards, the importance of protecting religion from the dangers of excessive faith, and so on?

Well, ladies and gentlemen, Hitchens is either playing the contrarian at a very high level or possibly he is even sincere. But just as he had us expecting minus X, he confounds us by reverting to X. He has written, with tremendous brio and great wit, but also with an underlying genuine anger, an all-out attack on all aspects of religion. Sometimes, instead of the word “religion,” he refers to it as “god-worship,” which, although virtually a tautology (isn’t “object of worship” almost a definition of a god?), makes the practice sound sinister and strange.

Hitchens is an old-fashioned village atheist, standing in the square trying to pick arguments with the good citizens on their way to church. The book is full of logical flourishes and conundrums, many of them entertaining to the nonbeliever. How could Christ have died for our sins, when supposedly he also did not die at all? Did the Jews not know that murder and adultery were wrong before they received the Ten Commandments, and if they did know, why was this such a wonderful gift? On a more somber note, how can the “argument from design” (that only some kind of “intelligence” could have designed anything as perfect as a human being) be reconciled with the religious practice of female genital mutilation, which posits that women, at least, as nature creates them, are not so perfect after all? Whether sallies like these give pause to the believer is a question I can’t answer.

And all the logical sallies don’t exactly add up to a sustained argument, because Hitchens thinks a sustained argument shouldn’t even be necessary and yet wouldn’t be sufficient. To him, it’s blindingly obvious: the great religions all began at a time when we knew a klix fraction of what we know today about the origins of Earth and human life. It’s understandable that early humans would develop stories about gods or God to salve their ignorance. But people today have no such excuse. If they continue to believe in the unbelievable, or say they do, they are morons or lunatics or liars. “The human wish to credit good things as miraculous and to charge bad things to another account is apparently universal,” he remarks, unsympathetically.

Although Hitchens’s title refers to God, his real energy is in the subtitle: “religion poisons everything.” Disproving the existence of God (at least to his own satisfaction and, frankly, to mine) is just the beginning for Hitchens. In fact, it sometimes seems as if existence is just one of the bones Hitchens wants to pick with God — and not even the most important. If God would just leave the world alone, Hitchens would be glad to let him exist, quietly, in retirement somewhere. Possibly the Hoover Institution.

Hitchens is attracted repeatedly to the principle of Occam’s razor: that simple explanations are more likely to be correct than complicated ones. (E.g., Earth makes a circle around the Sun; the Sun doesn’t do a complex roller coaster ride around Earth.) You might think that Occam’s razor would favor religion; the biblical creation story certainly seems simpler than evolution. But Hitchens argues effectively again and again that attaching the religious myth to what we know from science to be true adds nothing but needless complication.

For Hitchens, it’s personal. He is a great friend of Salman Rushdie, and he reminds us that it wasn’t just some crazed fringe Muslim who threatened Rushdie’s life, killed several others and made him a virtual prisoner for the crime of writing a novel. Religious leaders from all the major faiths, who disagree on some of the most fundamental questions, managed to put aside their differences to agree that Rushdie had it coming. (Elsewhere, Hitchens notes tartly that if any one of the major faiths is true, then the others must be false in important respects — an obvious point often forgotten in the warm haze of ecumenism.)

Hitchens’s erudition is on display — impressively so, and perhaps sometimes pretentiously so. In one paragraph, he brings in Stephen Jay Gould, chaos theory and Saul Bellow; pronounces the movie “It’s a Wonderful Life” “engaging but abysmal” (a typical Hitchens aside: cleverly paradoxical? witlessly oxymoronic? take your pick) in the way it explains to a “middlebrow audience” Heisenberg’s uncertainty principle; and winds down through a discussion of the potential of stem cells. Nevertheless, and in spite of all temptations, he has written an entire book without a single reference to Sir Isaiah Berlin, the fox or the hedgehog.

But speaking of foxes, Hitchens has outfoxed the Hitchens watchers by writing a serious and deeply felt book, totally consistent with his beliefs of a lifetime. And God should be flattered: unlike most of those clamoring for his attention, Hitchens treats him like an adult.

Michael Kinsley is a columnist for Time magazine.

[Nancy Drew]

...

[rikardoreis]

Pijana noć – Miroslav Krleža

Endehazijatska bdijenja bila su bdijenja puna tlapnje.U samoći, koja je tada već trajala godinama, u narkozi ogromne mase lektire, zatrpan knjigama, u dimu šezdesete cigarete, u potpunoj izolaciji, imam trajno jednu te istu impresiju: da je noć sasvim mrka. Tečem u mislima kao Dunav. Danima i noćima tečem već godinama, tečem neprestano po velikom panonskom reljefu (kao riba u tepsiji), po koritima tog reljefa tečem, uzvodno.
Drinom i Unom i Savom i Kupom, i vraćam se do Beograda, do Petrovaradina, do Budima, noćima, mračnom vodom, a sve je oko mene sitno kao igračke na velikom reljefnom stolu, a ja sam mračan i nosi me mračna voda i moja mračna svijest plovi na toj beskrajno velikoj količini mraka kao mali ustrepereni žižak, na sasvim tankoj daščici.
Tako bdijem i pušim. Vani je mrak. Copri-fuoco hrvatskoga kralja Aimona od Spoletta i kvaternikovske nacionalno-socijalističke „Polizeistunde“. Poslije devet nema nikoga.
Odjekuju ulicama koraci u teškim okovanim čizmama Esesovaca, Enesdeapeovaca i endahazijatske čeljadi u austrijskom ruhu, sa krunskim ordenjem carskim i kraljevskim i Ajzenkrojcima. Povampirila se glupost čitavog stoljeća u znaku fašističke sjekire. Mile ovi smeđi i crni mravi u ogromnoj neproziirnoj noći, u kojoj se pojavila sablast Minorsa, Vojskovođe Doglavnika, koji je sa svojim ljubimcem Didonom ovu našu hrvatsku zemlju oslobodio Jasenovcem.

Carski i kraljevski kriminal stupa pod ovim mojim prozorima, a ja tečem kao Dunav ispod budimskog grada, gdje blistaju prozori, slavi se velika fešta. Njegovo Visočanstvo
Regent Krune Svetoga Stjepana admiral Horty slavi historijske pobjede mađarskoga oružja. Mađari su ušli u Kijev, u Harkov, u Arjol, Mađari se biju pred Staljingradom, Mađari se spremaju da uđu u Moskvu. Ogromno groblje mojih ličnih uspomena leži pod ovim budimskim gradom. Tečem pod Srijemskim Karlovcima, od Ostrogona do princeugenskog ostrva pod Kalemegdanom: na Laudonovom šancu odjekuje pucanj iz jednog bunkera, uznemirili se reflektori na bežanijskoj kosi, a po ritovima dunavskim od Ovče do Borče, tiho klizi čamac; neke sjenke vuku se po ritovima, da bi spasile svoju glavu.

Stražilovo u mraku. Avala u mraku, odjekuje rafal mitraljeze, a Ratarskom ulicom jedna straža oklopnika tjera dva krvava čovjeka i bije ih kundacima. Odjekuje motor od poglavnikove džamije; Esesovci transportiraju nove pakete ljudskog mesa u Maksimir. Nad novim beogradskim grobljem grakću čavke. Tamo leži Petar, Selena, Bora je mrtav, Vesa je zaglavio, svi su mrtvi, a prozori Vojislava Ilića 34 su zamračeni, kuća je prazna, nema nikoga, Milan je negdje u štrazburškim kazematama, a kod „Crnog Mačka“ u Zemunu lumpuju domobranski oficiri. Skitali su se po metohijskim i kosmetskim garnizonima, kao carski i kraljevski politički sumnjivci, kao deklasirani tipovi, vrijeđani, popljuvani i ponižavani od Kajmakčalanaca, a sada su kod zemunskog „Mačka“ ulovili svojih pet historijskih minuta za rep, i sada slave pobjedu.

Tiho tečem ispod Nebojše Kule i Ružice Crkve, odraz crvene signalske svjetiljke treperi nad blatnom vodom, potitravajući na tihom ogledalu: kao lubenica klizi vodom jedna ljudska glava. Gdje je Dragiša? London javlja da je on jedan od intelektualnomoralnih generalštabskih oficira Dražinih. Požarevački Ribarčev mentalitet doveo je toga čovjeka do Draže, pogled na svijet tog deklasiranog srbijanskog rezervnog oficira bio je od uvijek palanački. S njime tone jedan od najzanimljivijih talenata naše beletristike poslije Prvog svjetskog rata.
U gradu je sve tiho. Nema nigdje čovjeka. Od Zmaja od Noćaja i od Rige od Fere odjekuje motor: noćni pretresi. U sjeni Barjakdžamije bdije Marko. Šta radi Marko?
Dorćolske konture sa sitnim kućicama, stari dorćolski krovovi, sve od Bataldžamije do Tašmajdana prazno, a ja tečem niz Moravu, spavaju monasi u Ljubostinji, na Goču tišina.1912. Topčiderski jorgovan miriše, šume na vjetru stari terazijski kestenovi, lipe Rakićeve na Vračaru, od Remeta do Golupca, do Demirkapije, od Ostrogona do Jasenovca i do Siska, sve je tako sitno kao na krvavom dlanu, i tetenjska padina,
ostrogonska bazilika, višegradske ruševine, taj jedinstveni patos anžuvinskih dana.

Tečem ispod budimskih mostova: preko Szechenijevog mosta prolaze konjanici. Synkope tankih konjskih nogu na tom elasticnom mostu s odjekom kopita daju tom kretanju kavalerije karakter čudnog scherza: kao da pljušti grad pod daskama mosta; oko Savskog
mosta u Zagrebu odjekuje bjesomučna paljba: od Odre i Gorice grme topovi. Topovska grmljavina u tišini noći polagano se razlijeva nad sljemenskim reljefom: putuju mračne lopte zvukova i rasplinjuju se nad zvonicima šestinskim...Mnogo grobova, beskrajno mnogo zaklanih mrtvih mladosti i poraženih vojska: Laudonove, von Mackensenove, von Kleistove, von Lohrove, von Rendulicheve i slavne Armade vojskovođe viteza
Kvaternika i njegovih generala Matusića i Slavka Štancera.
Od Podsuseda odjekuju vozovi smrti. Niz Savu od Brežica do Zidanog Mosta vojnički transporti, a od Litije do Ljubljane, oko Trbovlja – tišina.
Uznemirile se sove i noćn eptice od pucnjeva. Blatna Sava od Zaprešića do Rugvice, od Podsuseda do Sevnice i Reichenburga, crvene svjetiljke vojničkih transporata, a ja putujem uzvodno Savom i Ljubljanicom i stao sam pred Jušovom kućom. Noć je.
Juša nema, on je negdje u Italiji, daleko je, možda nije živ. Šelenburgova je prazna. U Novinšekovoj brijačnici u polumraku u kutu, u odrazu staklenih, brušenih ogledala, Novinšekova ili Riberšekova glava. Brončano poprsje osvijetljeno zelenkastom trakom svjetiljke, koja pada kroz pukotinicu gvozdene rolete u potpuno praznu sobu, gdje nema nikoga, samo jedna busta ( ? ) ljubljanskoga brijačkog majstora.
............................................................................................................

Republika br.10-11, listopad-studeni 1952.

[rikardoreis]

Pijana noć – Miroslav Krleža

Endehazijatska bdijenja bila su bdijenja puna tlapnje.U samoći, koja je tada već trajala godinama, u narkozi ogromne mase lektire, zatrpan knjigama, u dimu šezdesete cigarete, u potpunoj izolaciji, imam trajno jednu te istu impresiju: da je noć sasvim mrka. Tečem u mislima kao Dunav. Danima i noćima tečem već godinama, tečem neprestano po velikom panonskom reljefu (kao riba u tepsiji), po koritima tog reljefa tečem, uzvodno.
Drinom i Unom i Savom i Kupom, i vraćam se do Beograda, do Petrovaradina, do Budima, noćima, mračnom vodom, a sve je oko mene sitno kao igračke na velikom reljefnom stolu, a ja sam mračan i nosi me mračna voda i moja mračna svijest plovi na toj beskrajno velikoj količini mraka kao mali ustrepereni žižak, na sasvim tankoj daščici.
Tako bdijem i pušim. Vani je mrak. Copri-fuoco hrvatskoga kralja Aimona od Spoletta i kvaternikovske nacionalno-socijalističke „Polizeistunde“. Poslije devet nema nikoga.
Odjekuju ulicama koraci u teškim okovanim čizmama Esesovaca, Enesdeapeovaca i endahazijatske čeljadi u austrijskom ruhu, sa krunskim ordenjem carskim i kraljevskim i Ajzenkrojcima. Povampirila se glupost čitavog stoljeća u znaku fašističke sjekire. Mile ovi smeđi i crni mravi u ogromnoj neproziirnoj noći, u kojoj se pojavila sablast Minorsa, Vojskovođe Doglavnika, koji je sa svojim ljubimcem Didonom ovu našu hrvatsku zemlju oslobodio Jasenovcem.

Carski i kraljevski kriminal stupa pod ovim mojim prozorima, a ja tečem kao Dunav ispod budimskog grada, gdje blistaju prozori, slavi se velika fešta. Njegovo Visočanstvo
Regent Krune Svetoga Stjepana admiral Horty slavi historijske pobjede mađarskoga oružja. Mađari su ušli u Kijev, u Harkov, u Arjol, Mađari se biju pred Staljingradom, Mađari se spremaju da uđu u Moskvu. Ogromno groblje mojih ličnih uspomena leži pod ovim budimskim gradom. Tečem pod Srijemskim Karlovcima, od Ostrogona do princeugenskog ostrva pod Kalemegdanom: na Laudonovom šancu odjekuje pucanj iz jednog bunkera, uznemirili se reflektori na bežanijskoj kosi, a po ritovima dunavskim od Ovče do Borče, tiho klizi čamac; neke sjenke vuku se po ritovima, da bi spasile svoju glavu.

Stražilovo u mraku. Avala u mraku, odjekuje rafal mitraljeze, a Ratarskom ulicom jedna straža oklopnika tjera dva krvava čovjeka i bije ih kundacima. Odjekuje motor od poglavnikove džamije; Esesovci transportiraju nove pakete ljudskog mesa u Maksimir. Nad novim beogradskim grobljem grakću čavke. Tamo leži Petar, Selena, Bora je mrtav, Vesa je zaglavio, svi su mrtvi, a prozori Vojislava Ilića 34 su zamračeni, kuća je prazna, nema nikoga, Milan je negdje u štrazburškim kazematama, a kod „Crnog Mačka“ u Zemunu lumpuju domobranski oficiri. Skitali su se po metohijskim i kosmetskim garnizonima, kao carski i kraljevski politički sumnjivci, kao deklasirani tipovi, vrijeđani, popljuvani i ponižavani od Kajmakčalanaca, a sada su kod zemunskog „Mačka“ ulovili svojih pet historijskih minuta za rep, i sada slave pobjedu.

Tiho tečem ispod Nebojše Kule i Ružice Crkve, odraz crvene signalske svjetiljke treperi nad blatnom vodom, potitravajući na tihom ogledalu: kao lubenica klizi vodom jedna ljudska glava. Gdje je Dragiša? London javlja da je on jedan od intelektualnomoralnih generalštabskih oficira Dražinih. Požarevački Ribarčev mentalitet doveo je toga čovjeka do Draže, pogled na svijet tog deklasiranog srbijanskog rezervnog oficira bio je od uvijek palanački. S njime tone jedan od najzanimljivijih talenata naše beletristike poslije Prvog svjetskog rata.
U gradu je sve tiho. Nema nigdje čovjeka. Od Zmaja od Noćaja i od Rige od Fere odjekuje motor: noćni pretresi. U sjeni Barjakdžamije bdije Marko. Šta radi Marko?
Dorćolske konture sa sitnim kućicama, stari dorćolski krovovi, sve od Bataldžamije do Tašmajdana prazno, a ja tečem niz Moravu, spavaju monasi u Ljubostinji, na Goču tišina.1912. Topčiderski jorgovan miriše, šume na vjetru stari terazijski kestenovi, lipe Rakićeve na Vračaru, od Remeta do Golupca, do Demirkapije, od Ostrogona do Jasenovca i do Siska, sve je tako sitno kao na krvavom dlanu, i tetenjska padina,
ostrogonska bazilika, višegradske ruševine, taj jedinstveni patos anžuvinskih dana.

Tečem ispod budimskih mostova: preko Szechenijevog mosta prolaze konjanici. Synkope tankih konjskih nogu na tom elasticnom mostu s odjekom kopita daju tom kretanju kavalerije karakter čudnog scherza: kao da pljušti grad pod daskama mosta; oko Savskog
mosta u Zagrebu odjekuje bjesomučna paljba: od Odre i Gorice grme topovi. Topovska grmljavina u tišini noći polagano se razlijeva nad sljemenskim reljefom: putuju mračne lopte zvukova i rasplinjuju se nad zvonicima šestinskim...Mnogo grobova, beskrajno mnogo zaklanih mrtvih mladosti i poraženih vojska: Laudonove, von Mackensenove, von Kleistove, von Lohrove, von Rendulicheve i slavne Armade vojskovođe viteza
Kvaternika i njegovih generala Matusića i Slavka Štancera.
Od Podsuseda odjekuju vozovi smrti. Niz Savu od Brežica do Zidanog Mosta vojnički transporti, a od Litije do Ljubljane, oko Trbovlja – tišina.
Uznemirile se sove i noćn eptice od pucnjeva. Blatna Sava od Zaprešića do Rugvice, od Podsuseda do Sevnice i Reichenburga, crvene svjetiljke vojničkih transporata, a ja putujem uzvodno Savom i Ljubljanicom i stao sam pred Jušovom kućom. Noć je.
Juša nema, on je negdje u Italiji, daleko je, možda nije živ. Šelenburgova je prazna. U Novinšekovoj brijačnici u polumraku u kutu, u odrazu staklenih, brušenih ogledala, Novinšekova ili Riberšekova glava. Brončano poprsje osvijetljeno zelenkastom trakom svjetiljke, koja pada kroz pukotinicu gvozdene rolete u potpuno praznu sobu, gdje nema nikoga, samo jedna busta ( ? ) ljubljanskoga brijačkog majstora.
............................................................................................................

Republika br.10-11, listopad-studeni 1952.

[prleitihi]

izgleda da je tebi bio dan pijan..čim duplaš.. :D

[rikardoreis]

pijan sam...od muzike rijeci

[Fair Life]

SAVETI MLADOM PISCU
Danilo Kiš

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
Drži se podalje od prinčeva.
Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u "vozove istorije", jer je to samo glupava metafora.
Imaj uvek na umu misao: "Ko pogodi cilj, sve promaši."
Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar.
Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se "užasavajuće doslednosti".
Čuvaj se lažnih analogija.
Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
"Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih". (Otkrivenje Jov., 3,16)
Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje "društveno koristan posao".
Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe reči najmanje koštaju.
Tvoje su reči najdragocenije.
Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!
Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
Ne budi pisac manjina.
Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
Ne budi dvorska luda.
Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika.
Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
Ne piši za praznike i jubileje.
Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.
Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne isteruj pravdu na konac: "s budalom se ne prepiri".
Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi raspravljati.
"Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu." (Poper)
"Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
Nemoj da imaš misiju.
Čuvaj se onih koji imaju misiju.
Ne veruj u "naučno mišljenje".
Ne veruj u intuiciju.
Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.
Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.
Ne veruj u automatsko pisanje i "svesnu nejasnost" - ti težiš za jasnošću.
Odbacuj književne škole koje ti nameću.
Na pomen "socijalističkog realizma" napuštaš svaki dalji razgovor.
Na temu "angažovana književnost" ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.
Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)

[Fair Life]

Tombak

Preksinoć u mene bijaše Ibrišim, veli da bi se ženio, a begenisao je Magbulu Hujdurovu. Hoće Ibrišim da mu ja pomognem da se oženi Magbulom. Šta ću-kud ću, pristadoh, mada znam da će i Hujdur, i Magbula zavrtiti glavom kad im spomenem Ibrišima, govori Mulajim Murvetu, koji mu je došao na sijelo.
- Vjerujem da će se Hujdur namrštiti na pomen Ibrišimova imena, ali ne bih se zakleo da će tako biti i sa Magbulom, jer žensko je postalo od vrha šejtanova repa, pa Magbuli ne smeta što je Ibrišim mahnit, on je, gledajući ga s druge strane, građen krupnom japijom, krkan je, veli Murvet.
- U pravu si, Murvete, ali slušaj dalje belaja, sinoć mi bijaše Hurem, i on begenisao Magbulu.
- Ma, vidi ti Huremčića i on bi da se ženi. A, reče li ti, Mulajime, Huremu da je i Ibrišim mušterija Magbuli...
- Ne rekoh, da ne zakuham odmah u svojoj kući.
- Znaš šta, Mulajime, sredićemo da se njih dvojica pohrvu, i to u Tombaku, pa ko pobijedi, kobiva za njega ćemo i ti, i ja raditi kod Hujdura i Magbule.
- A, zašto da se hrvu baš u Tombaku?
- Zato što će u sirotinjskom Tombaku biti najviše gledalaca, Tombak je najbolji za zajebanciju u kojoj učestvuju mahnit i prznica.
Tako i bi, prekosutra Tombak dočeka hrvače, na meraji bijaše kamenčićima oivičeno borilište. Uvedoše Ibrišima i Hurema, rekoše im da budu goli do pasa i nema fatanja za učkure od gaća, a pobjednik će biti onaj ko protivnika obori na leđa i odleži na njemu dok Mulajim izbroji deset. Haljine hrvača, dok traje borba, čuvaće najstariji u Tombaku Avdo Vuković. Ibrišimovi navijači će biti desno, a Huremovi lijevo. Borba će početi kad Mulajim kaže: Sad!
Mulajim reče i borci krenuše jedan prema drugom. “Povali kepeca”, viču Ibrišimovi navijači, “Polomi krkana”, glasniji su oni koji navijaju za Hurema. Odjednom, Hurem stade ko ukopan, očima ustrijeli Ibrišimova prsa, povuče se korak nazad, pa munjevito uleti u njega, zavuče svoje ruke pod njegove pazuhe, odiže ga i baci poda se, te leže po Ibrišimu. Mulajim izbroja deset, Hurem se diže, pa s uzdignutim rukama stade klicati navijačima: Tombak, Tombak! Niko nije znao kazati kud je Ibrišim nestao u metežu koji je nastao nakon borbe.

Dva-tri dana nakon toga, kad je Hurem sreo Hujdura u bijeljinskoj Hambar-mahali i spomenuo njegovu šćer Magbulu, Hujdur je žestoko uzvratio: Jebo te cijeli Tombak, neka ti Mulajim i Murvet traže curu u Tombaku...

[FortunaBela]

Štagod noæas da zapevam vuæiæe na sevdalinku...
Usnuo sam èobanicu uplakanu u šljiviku...
Grom udari... Planu seno... Rasturi se stado njeno...
Zaplete se dim na uvojku... Reèe da se zove Bosna... Èudno ime za devojku?

Nekom Drina teèe desno... Nekom Drina lijevo teèe...
Sve da teèe u dubinu... Na dve pole svet da seèe...
Znam tajni gaz, moje lane... Most se pruži gde ja stanem...
Sve da vuku me konji vrani... Nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani...

Osta ovaj stari kompas u grudima... A po polju nikli zabrani...
Crne senke što se gnezde u ljudima nadleæu me kao gavrani...
Nekada sam putovao po mjesecu... Kroz vilajet pun hajduèije...
A sada me oèi ljudske plaše više nego vuèije...

Stoputa su prijatelji u molitvi pomenuti...
Dal æe mi se radovati? Ili glavu okrenuti?
Šta slagati? Šta im kasti? Svet ne možeš pesmom spasti...
Njine brige me i noæas brinu
Dok se spremam na put kuæi... Na put kuæi...U tuðinu...

Svetom smo se rasipali ko ðerdani... Nosili nas nebom æilimi...
Da li su to stvarno bili bolji dani, ili smo to bolji bili mi?
Nekad smo se bratimili po pogledu... Sluteæi da isto sanjamo...
I bogu je prosto bilo krstimol' se ili klanjamo...

Balasevic

[black]

ZELENO POSLIJEPODNE
Mustafa Mastur


Guliano Tardilli sjedio je u svom ateljeu tačno nasuprot štafela pokraj prozora i pravio skicu za naručeni portret. Fotografija 3 x 4 cm bijaše pričvršćena sa desne strane štafela i slikar je na osnovu nje risao početne konture lica. Na fotografiji bijaše sredovječan čovjek, proćelav, jasno uočljivo razrok. Na slikarevom licu i rukama ponegdje bijahu mrlje boje. Kao da se bijaše umorio od svakodnevnog posla, on se zavali u fotelju i baci pogled napolje. Tog poslijepodneva, jednog avgustovskog dana ljudi su žurili za svojim obavezama presjecajući ulice. Prelazili bi čas na jednu, čas na drugu stranu. Neki elegantan starac uglađenog odijela i otmjenog držanja prilazio je ateljeu. Kada uđe, stade pred Guliana.
Gospodin Guliano Tardilli?
Da, ja sam. Imate narudžbu?
Da, svakako.
Izvolite sjesti, gospodine ...
Palachido. Alfredo Palachido.
Starac sjednu u platnenu fotelju do slikara. Ispod smeđeg odijela bijaše obukao maslinastu košulju. Crvena kravata sa zagasito zelenim crtama spuštala se sa okovratnika do kraja njegovog povelikog stomaka. Starac se zagleda u slikara i reče:
Znate gospodine, ja i nemam tako mnogo vremena. Zato ću nastojati da budem što kraći. Čuo sam da ste u slikarstvu veoma nadaren i spretan mladić, posebno u slikanju portreta. Ustvari, kako sam čuo, posebno se ističe vaša vještina crtanja lica. Već nekih sedam dana tražim djevojku koju još nisam uspio pronaći. Mislim da se to desilo u Milanu, tokom putovanja koje sam prije sedam dana obavio tamo. Pogled njenih očiju pade na mene. A možda se to desilo i u Firenci, a moguće i u ... ne znam tačno. Zapravo, to uopće nije važno. Mislim da sam je vidio na aerodromu, ili možda u nekoj napučenoj ulici u centru grada. Kada sam je ugledao, nisam osjetio ništa neobično prema njoj, samo mi se učinilo da je izuzetno lijepa. Tek toliko. Međutim, nakon toga u meni se pojavila neka silna žudnja za njom; taj osjećaj je vremenom jačao, razumijete li me gospodine Tardilli? Dao sam nekoliko obavještenja u novine, no bez rezultata. Onda sam čuo da mi vi možete pomoći.
Da budem iskren, ne vidim kako bih vam mogao pomoći.
Vidite gospodine Tardilli, vi mi možete pomoći da pronađem tu djevojku. Određene karakteristike lica te djevojke još su mi urezane u pamćenje, poput njenih pepeljastih očiju. Ja ću vam pojasniti osobine njenog lica, a vi ćete sukladno mojim uputama moći rekonstruisati njen portret. Kada joj naslikate lice, tada je neće biti tako teško pronaći. Bez slike djevojke ne možete je ni tražiti; upravo to mi je rekao urednik La Stampe, kao i onaj privatni detektiv što voli novac.
Guliano se diže iz fotelje i krenu prema stolu u uglu ateljea. Starac se okrenu i pogledom isprati slikarev hod. Guliano Tardilli donese dvije kahve, postavi na stolić pred starca i reče:
To je svakako neobična i izvanredna narudžba. Moguće je da ću biti primoran načiniti nekoliko prvobitnih maketa dok ne pronađem lice koje vi tražite. Znate...
Da, razumijem. To mi nije važno. Ja ću vas plaćati sedmično. Želio sam samo znati da li mogu da se nadam čemu ili ne?
Pa dobro... prvo moram vidjeti čega se sjećate; šta ste zapamtili o djevojci.
Kao što sam rekao, vidio sam je prije sedmicu dana. Mislim da je to bilo u srijedu, osmog avgusta. Sjedila je na plavoj klupi za šetače u parku Villa Borgesa i ...
Ali Villa Borgesa je ovdje, u Rimu. Vi rekoste da ste je vidjeli u Milanu ili Firenci?
Da, da. Ispravno kažete. Da budem iskren, zbog prekomjerne zauzetosti, ponekad ne mogu da se prisjetim činjenica.
Starac zatim s osmijehom nastavi:
Mislim da će osobine njenog lica biti mnogo više od koristi za vaš zadatak slikanja njenog portreta nego mjesto na kom smo se sreli.
Uredu. Rekoste da su oči djevojke bile zagasito sive, pepeljaste boje?
Da, oči su joj bile pepeljaste, na sebi je imala plavi mantil. Široko čelo, izdužen nos i sitne usne; nije bila uopće našminkana, u to sam siguran. Oči su joj više isijavale neku bezgrješnost nego što su bile zavodljive. Svoju crnu kosu bijaše zavezala u punđu.

* * *
Sljedećeg dana Alfredo Palachido iznova dođe u atelje posjetiti slikara. Guliano bijaše pripremio tri skice čela i očiju od kojih starac ne prihvati niti jednu. Za početak radova na izradi portreta starac napisa ček na iznos od milion lira i dade ga slikaru.
Slikar se pridiže sa stolice i iz komode u uglu atelje izvadi veliku omotnicu. U omotnici bijaše gomila fotografija koje su Gulianove mušterije donosile za portretiranje lica.
Guliano pruži omotnicu starcu i reče: - Gospodine Palachido, želim da pažljivo osmotrite fotografije iz ove omotnice. Izdvojite svaku sliku koja sadrži i najmanju sličnost sa likom koji tražite. Za početak rada ja moram imati barem neki uzorak za skiciranje.
Sutradan starac dođe u Gulianov atelje. Njegova pojava ne bijaše tako uglađena kao prvog dana. Odijelo mu bijaše pogužvano, ali čisto. Guliano je pripremao boju kada ugleda starca, pridiže se i s osmijehom reče:
Evo našeg Romea. Jeste li pronašli trag Julije, te odbjegle gazele?
Starac se ne nasmija, tek odgovori:
Nažalost, niti jedan od likova sa fotografija ne sliči Angeli.
Ko je sada Angela?
Pa ta djevojka; zar vam nisam rekao? Zove se Angela. Tog dana kada sam je vidio kao da mi neko šapnu da se zove Angela. Tek tri fotografije imaju neke naznake koje možda možete iskoristiti.
Starac na Gulianov stol stavi tri fotografije i nastavi: - Ovo lice je slično Angeli jer ima široko čelo; ovdje je frizura slična Angelinoj, a ova treća joj u osnovnim crtama lica sliči. Međutim oči niti jedne od njih nisu slične Angelinim očima.
Slikar dohvati fotografije sa stola, zagleda se u njih za trenutak, a potom iz ladice izvadi nekoliko maketa usana, čela, nosa, očiju i frizure koje bijaše načinio od kartona, a zatim se hitro dade na montiranje komponenata.
Spajao je pojedine dijelove sa drugima, kombinirao u nadi da će napraviti model po želji i uputama starca. Starac bi svaki put rekao: - Ne, nije bila takva. Oči su joj bile mnogo izražajnije; ne, lice joj bijaše izduženije; ne, te usne su veće nego u nje; ne...
Konačno, jedan od modela koji je predstavljao kombinaciju osobina sa tri ponuđene fotografije bio je spreman na stolu. Starac uzbuđeno reče: - Osim očiju, ovaj model u svemu sliči Angeli, kunem se. A potom očajnički primijeti: - Bez očiju, ovaj model nema nikakve sličnosti sa Angelom. Znate gospodine Tardilli, u tom pogledu, u tim očima talasala je neka bezgrješna sjeta.
Uredu gospodine Palachido, mislim da se polahko bližimo rješenju enigme. Pokušat ću da na osnovu ovog modela izvedem nekoliko skica. Sutra možete doći da pogledate uratke.

* * *
Do kasno u noć Guliano je sjedio ispred štafela i pokušavao koristeći sve osobine prisutne na fotografijama, montirani model i pojašnjenja starca, kao i na osnovu vlastitih zapažanja sačiniti skicu koja bi mogla biti najsličnija Angelinom licu. Rezultat njegovo truda na kraju se sveo na dvije skice koje je slikar ujutro pokazao starcu, a ovaj ih sasvim jasno odbaci.
Ne, Guliano. Niti jedna od njih. Niti jedna. Oči su potpuno nepodesne.
Do kraja avgusta Guliano Tardilli je sačinio više od osamnaest skica lica za kojim je tragao Alfredo Palachido. Svih osamnaest bila su razočarenja. Starac je polahko gubio nadu, a sukladno tome i u njegovom ponašanju i držanju su se javljale promjene. U njemu više nije bilo moguće vidjeti odlučnost i čustost prvog dana kada je došao u atelje. Veoma rijetko je uglađivao lice. Nije vješao ni crvenu kravatu sa zelenim linijama. Njegov zahtjev za portretom već odavno bijaše prevazišao granice i okvire jedne uobičajne narudžbe. Sada je to više bila molba, koja je izgledala nekako ponižavajuće za osobu poput njega.
Znate, Guliano, kada sam je vidio, kao da sam bio ovješan u nekom međuprostoru. Gušio sam se u velikom, dubokom moru, ali sam bez poteškoća disao miljama ispod morske površine, ili kao da sam se vinuo u nebeske visine, a da nikako nisam padao. Bilo je to neko bestežinsko stanje. Jednom sam u ulici Paryulli vidio tablu na kojoj je pisalo “Salon ljepote Angela”. Iznenada mi srce siđe u pete, i osjetih nesnošljivu studen. Sjeo sam nasuprot table i glasno zaplakao.

* * *
Izmicala je prva polovina septembra, a odgovaravajuća skica još ne bijaše sačinjena. Problem je bio u bojenju očiju jer je Alfredo smatrao da kada se nanese boja kao da se cijela slika udalji kilometrima od zamišljenog lika koji on nosi u sebi. Otrpilike prije sedam dana Guliano mu je rekao da neće uzimati od njega honorar sve dok ne sačini odgovarajuću skicu. Mladi slikar odbijao je većinu mušterija pod izgovorom prezauzetosti. Devetnaestog septembra Guliano izvisi komad tkanine na ulazna vrata ateljea “Do naredne obavijesti, ne primamo narudžbe”.
Bio je to prvi put da jedna narudžba toliko zaokupi mladog slikara. Činilo se da je rad na skici i portretiranju nepoznate djevojke postao izuzetno privlačan i zanimljiv i samom Gulianu. On koji je većinu svojih dana provodio slikajući poručene portrete, jednostavna lica, sada se našao pred zadatkom da naslika portret koji je za njega svakim danom postajao interesantniji i misteriozniji.
Puhao je jak vjetar. Kao da se spremala prava oluja. Grane drveća u parku Villa Borgesa povijale su se pod naletima jakog vjetra koji je raznosio komade papira i lišće po tlu. Vjetar je šibao lice i kovitlao kosu Guliana Tardillija, dok je Angela sjedila na klupi prekoputa i s osmijehom na licu posmatrala Guliana. Guliano hitro priskoči do štafela koje je stajalo pokraj njega u parku Villa Borgesa i načini skicu Angelinog lica. Trenutak nakon toga Angela se pridiže i odšeta do kraja parka. Koraci su joj sličili na poskakivanje gazele. Kao da je lebdila nad samim tlom. Guliano krenu prema njoj, ali nenadano zakači štafelo koje padnu na tle i boje mu se zamiješaše. Angela više nije bila u parku.
Guliana iz sna probudiše njegovi žustri i isprekidani uzdasi. Bio je smušen i uznemiren. Istu večer krenu prema ateljeu. Kao da u pitanju bijaše neka nepogoda, trčao je ulicama usnulog grada. Sa dna ulice do njega je dopirao smijeh pijane žene i čovjeka. Prvi zraci praskozorja već bijahu obasjali obzorje kada je Guliano uspio da naslika Angelino lice, tačno onako kako ga je vidio u snu. Pepeljaste oči djevojku nisu više sličile niti na jedan prethodni crtež. Kao da se oslobodio nekog strašnog bola, Guliano se tromo zavali u fotelju i po prvi put osjeti da se na neki nepojmljiv i čudan način zaljubio u Angelu.
Sunce tek bijaše izašlo kada se ispred staklenih ulaznih vrata ateljea Guliana Tardillija ukaza silueta starice i poče kucati na vrata. Lupa na vratima smetnjivala se u oštrom, ubrzanom ritmu. Guliano koji je iscrpljen već od prethodne noći ležao na kauču, prenu se iz sna i tromo pokaza rukom starici da je atelje zatvoren.
Gospodine Tardilli! Gospodine Tardilli, molim vas otvorite vrata. Stvar je hitna, moram odmah sa vama razgovarati.
Guliano neraspoloženo ustade s kauča i otvori vrata. Starica pažljivo pogleda uokolo, a zatim užurbano uđe u atelje.
Da li ste vi gospodin Guliano Tardilli?
Oprostite, gospođo, budite me u ovo doba da biste me to pitali!? Da, ja sam taj.
Oprostite, molim, da li ste primili narudžbu od čovjeka po imenu Alfredo Palachido?
Da, jesam. Recite ko ste svi?
Ja sam njegova supruga. Znate, već neko vrijeme Alfredo se ne ponaša sasvim normalno i prirodno. Jedne prilike kući je donio omotnicu punu fotografija mladih djevojaka u koje je zurio danima. Ja naravno nisam ljubomorna jer znam da je Alfredo već neko vrijeme psihički obolio. To je potvrdio naš porodični psihijatar. Alfredo miješa svoje snove i more sa javom i stvarnošću. Baš poput djeteta. U stvarnosti traži nešto što je vidio u snovima. U posljednje vrijeme stanje njegovog oboljenja se pogoršalo, i to zbog neke umišljene djevojke po imenu Angela koju je, sve su prilike, vidio u snu prije nekih mjesec ili dva. Sam kaže da je sreo na svom nedavnom putovanju; međutim Alfredo već duže vrijeme nije uopće napuštao Rim.
Guliano, iako uzrujan, ipak staloženo odgovori:
Izvinite gospođo. Preporučio bih vam da te nebuloze istresete na nekoga drugog. To ne kažem zbog novca koji sam trebao dobiti za urađeni posao, jer sam od novca u potpunosti odustao.
Šta želite reći?
Želim reći da se Angela upravo smiješi sa mog štafela. Vi hoćete reći da je sve to laž!? To je uistinu neprihvatljivo ismijavanje sa mnom.
O moj Bože, vi ste očigledno povjerovali Alfredovim riječima? Vidite gospodine, ja nemam isuviše vremena. Svakog trena je moguće da se moj suprug probudi a možda i da dođe ovamo. Zamolit ću vas samo da od sada prekinete svaki kontakt sa Alfredom jer mu i samo razmišljanje o toj djevojci opsjeni, a kamoli njena slika, može zaista mnogo naškoditi. U suprotnom ja ću biti primorana obavijestiti policiju.
Policiju!?
Da, gospodine, policiju. Usput, ako se želite uvjeriti u ovo što vam govorim možete nazvati doktora Giuzepea Massinija koji liječi Alfreda. Njegova ordinacija nalazi se na uglu ulice Ponte Garibaldi. Liječnički dosije mog supruga može vam biti od pomoći. Što se tiče vašeg honorara, molim izvolite reći koliko će to stajati. Ja sam spremna da vam taj iznos odmah sada isplatim.
Honorar? Alfredo mi ništa nije dužan. Upravo suprotno, mislim da bih mu trebao vratiti određeni iznos jer sam konačno odlučio da mu ne predam sliku Angele. Po tom pitanju sa vama nemam nikakvih razmimoilaženja. Molim vas, gospođo Palachido, da me ne pokušavate obmanuti. Angela je upravo ovdje. Među ovim ljudima koji odlaze i dolaze. Lično sam je vidio. U parku Villa Borgesa. Na plavoj klupi. Da nije možda i to laž?
Starica je u nevjerici posmatrala Guliana. Uspjela je samo reći:
Uistinu mi je žao.
Zatim užurbano napusti atelje. Začuđeni Guliano se smjesti u fotelju do prozora odakle je posmatrao gospođu Palachido kako napušta atelje i prelazi ulicu. Ulica se malo pomalo ispunjavala ljudima. Gomila svijeta hodila je tamo ovamo.
Guliano baci pogled na sliku na štafelu i za sebe reče: “Uzet ću sliku i pretresti cijelu Italiju. Angela mora biti tu negdje među ovim ljudima.”
Pridiže se sa fotelje i uze sliku pod pazuh. Dok je izlazio iz ateljea skoro buncajući dobaci sam za sebe: “Na koncu ja ću je pronaći. Mora da je u parku Villa Borgesa.”.

[StLouis]

Sarina priča

Jutarnji list, 12.05.2007
Piše: Darko Pavičić
Foto: Darko Pavičić

Glavna je junakinja “Sarine priče” njezina majka Zajneba, koja je na početku nacističke okupacije Sarajeva spasila i udomila svoje susjede Kabiljo, zbog čega je bila prva muslimanka koju je Izrael odlikovao medaljom pravednika među narodima



Moja je majka kao 22-godišnja žena s dvoje djece povela pod svoj krov susjede Židove, kojima je bomba bila srušila kuću. Pedeset godina poslije, povijest se ponovila. Lokacija je bila ista: Sarajevo. Ljudi su bili isti, ali su sada trebali pomoć oni koji su onda pomagali’, kaže Sara Pećanac

Sara Pećanac živi u jednom od novih jeruzalemskih naselja. Prije 13 godina živjela je u Sarajevu. Odrasla je u Ulici Đure Đakovića kao Aida Hardaga. O njezinu se životu upravo snima film na sarajevskim i jeruzalemskim ulicama, a priču o sebi već 12 godina priča na svim kontinentima. Njezina će sudbina doći u središte pažnje na ovogodišnjoj Židovskoj kulturnoj sceni Bejahadu kao nesvakidašnja priča vrtoglave povijesti koja se u kratkom razdoblju dvaput dramatično ponovila u njezinoj obitelji. Prvi put u jeku Drugog svjetskog rata, a nakon toga u vrijeme srpske agresije i blokade Sarajeva. Prvi put kada je Sarina majka spasila susjede Židove, obitelj Kabiljo, a drugi put kada su Židovi u znak zahvalnosti došli po muslimansku obitelj Hardaga u okruženo Sarajevo i odveli je u Izrael, gdje je započela novi život.

- Ova mi je zemlja pružila novi život. Moja kći Stela završila je osnovnu i srednju školu, bila je u vojsci, sada je studentica... Pružila mi je ono što je san svake normalne majke, da omogući djeci da prožive mladost i zasnuju svoj život - kaže Sara Pećanac s kojom smo razgovarali u Jeruzalemu. Glavna je junakinja “Sarine priče” njezina majka Zajneba, koja je na početku nacističke okupacije Sarajeva spasila i udomila svoje susjede Kabiljo, zbog čega je bila prva muslimanka koju je Izrael odlikovao medaljom pravednika među narodima.

- Priču treba započeti 17 godna prije nego što sam se ja rodila, kada je moja majka, tada dvadesetdvogodišnja žena s dvoje djece, povela pod svoj krov susjede Kabiljo, kojima je bomba bila srušila kuću. Nacisti ne samo da nisu voljeli Židove nego ni one koji su im pomagali pa je kazna čekala i one koji su ih skrivali - priča Sara Pećanac i skromno dodaje kako je njezina majka učinila samo ono što je mislila da treba učiniti i kada su je u Izraelu pitali zašto je to napravila, ona je odgovorila da ne razumije pitanje jer joj je sasvim normalno da ljudi pomažu jedni drugima.



- Pedeset godina poslije, povijest se ponovila. Lokacija je bila ista - Sarajevo. Ljudi su bili isti, samo su sada pomoć trebali oni koji su onda pomagali - nastavlja Sara Pećanac.

Budući da su s obitelji Kabiljo, koja se nastanila u Izraelu, bili u dobrim odnosima, uslijedila je akcija izraelske države.

- Angažirao se i izraelski ministar vanjskih poslova Shimon Peres, koji je uputio pismo Vladi BiH zato što su postojali ratni zakoni da ljudi do određene dobi ne mogu napustiti Sarajevo. Dobili smo jamstva koja su nam pomogla da izađemo i nastavimo život u “obećanoj zemlji” - kaže Sara. Upravo se u slučaju njezine obitelji, dodaje, potvrdila ona židovska izreka da tko spasi jedan ljudski život, spasio je cijelo čovječanstvo.

To nam je potvrdila i Miriam Aviezer, predsjednica Udruženja Židova s područja bivše Jugoslavije u Izraelu i članica Komisije za utvrđivanje pravednika među narodima u jeruzalemskom Yad Vashemu.

- U odlomku iz Biblije stoji da je pravednik onaj čovjek koji je spasio jednu dušu i tako spasio jedan cijeli narod. To dolazi do izražaja baš kada se radi o pravednicima koji su nežidovi, a koji su spašavali Židove u Drugom svjetskom ratu i izložili se opasnosti, kao i svoju obitelj - kaže Miriam Aviezer. Prema njezinim riječima, u svijetu ima 20.000 pravednika među narodima, među kojima su i neki kraljevi, mnogi diplomati i svećenici, ali su najvredniji pothvati tzv. malih i običnih ljudi, susjeda i prijatelja, pa čak i slučajnih prolaznika koji su spasiti nečiji život smatrali svojom dužnošću.

Zanimljivo je kako su naši prostori u prosjeku bogati takvih hrabrim pothvatima. Miriam Aviezer tako navodi podatak da u Hrvatskoj, s obzirom na ondašnju brojku od oko 40.000 Židova, ima 105 pravednika među narodima. Za usporedbu, u Poljskoj u kojoj je živjelo 2,3 milijuna Židova, ima pet, šest tisuća pravednika.

- Svaka je priča izuzetno dramatična. Tako je 1942. u Židovsku općinu Zagreb došao čovjek i ostavio paket. Kada je otišao, paket se počeo micati i vidjeli su da je unutra jednogodišnje dijete. U pismu je pisalo da ga predaju sestrični Blanke Bichler koja je iz Loborgrada odvedena u u Auschwitz, ali je platila stražarima da joj spase dijete. No kako je njezina sestrična bila na crnoj listi i pred odlaskom u partizane, odnijela je dijete ženi koja je djecu čuvala za novac. Ali, nije joj se previše sviđala pa je pisala Gertrudi Belinić da vidi što je s curicom. Ona ju je pronašla prljavu, bosu i zapuštenu pa ju je odnijela svojoj kući. Netko ih je prokazao pa su skoro nastradale. Pobjegle su, krstile su malu i vratile je natrag prekrštenu. Tako su je spasili i ona sada živi u Izraelu sa svojom obitelji - priča Miriam Aviezer. Kaže i kako je na svečanost dodjele medalje pravednika došla nekadašnja beba s cijelom svojom obitelji, po čemu se vidi da je onaj tko je spasio nju, spasio i cijeli narod, tj. generacije koje su uslijedile. Na ovogodišnjoj Židovskoj kulturnoj sceni Bejahad, osim Sare Pećanac, predstavit će se i sarajevska obitelj Korkut, koja također nosi titulu pravednika među narodima.

- Dr. Derviš Korkut bio je kustos muzeja u Sarajevu koji je spasio “Sarajevsku Hagadu” od Hitlerove specijalne postrojbe za pljačku umjetnina Rosenbergkomand. Sakrio ju je u podu svoje kuće, ali medalju pravednika nije dobio za to, jer se ona dobiva samo za spašavanje ljudi. On je, naime, u svoju kuću primio Donkicu Papo, koja je u sarajevsku bolnicu došla tražiti oca, ali su ga već bili odveli. Vratar bolnice odveo ju je dr. Korkutu koji ju je primio u svoju kuću i obukao kao muslimanku. Bio je popularan u ondašnjoj vlasti pa su k njemu dolazili i oficiri, Nijemci, a Donkica ih je posluživala - priča Miriam Aviezer.

Niže priču za pričom, a posebno je upečatljiva i ona Hasje Sazlinović koja je otišla u Đakovo po djecu židovske obitelji Israeli. Vodila ih je po opasnom putu s lažnim legitimacijama, čas ih predstavljajući kao svoju djecu, a čas kao rodbinu. Međutim, da bi netko postao pravednik među narodima, nužno je da je svoj život izložio opasnosti i da za to ima svjedočanstvo.

- Sve je jednostavno ako je priča čista. Kada se nekog predloži, prvo pogledamo da nije na listi zločinaca, jer je bilo slučajeva da je netko spasio neku obitelj, ali je bio na nekoj dužnosti po kojoj je mnoge poslao u smrt. Mi u Yad Vashemu imamo spiskove zločinaca prema svim kategorijama, za cijelo područje bivše Jugoslavije. Svih ustaša, od najviših do običnih vojnika, s opisom zločina, područja na kojem je počinjen, podatkom je li ga Komisija za vojne zločine kaznila, je li mu suđeno, živi li u izbjeglištvu i čak gdje se nalazi. Imamo čak i popise onih koji nisu bili zločinci, ali su dobili židovsku imovinu na čuvanje pa su je prisvojili - kaže Miriam Aveizer.

Najviše se inzistira na izjavi preživjelih sudionika, koji su u vrijeme čina morali imati barem osam godina. Ako nema preživjelih, uzima se svjedočanstvo očevica.

- Spis obradim, vidim odgovaraju li podaci povijesnim činjenicama i predložim komisiji, nakon čega slijedi diskusija koja se najviše vodi o tome u čemu je bila opasnost. Kada se prizna, slijedi svečanost u Yad Vashemu ili izraelskom veleposlanstvu u toj državi - opisuje Miriam Aviezer i dodaje da su pravednici u Yad Vashemu donedavno sadili drvo u memorijalnom parku, ali kako mjesta za drveće više nema, dobivaju pločicu sa svojim imenom na zidu.

I obitelj Hardaga ima svoje drvo u jadvašemskome memorijalnom parku. - Moja je majka posadila drvo 1985. godine. Ono ima korijene, što su moji korijeni danas, a drvo je sve ljepše i ljepše i simbolizira novu generaciju. Ona je to napravila zato što je mislila da je to ispravno i nije mnogo pričala o tome - priča nam Sara Pećanac, koju je začudila pažnja koju je njezina obitelj izazvala u Izraelu.

- Kada sam došla u Izrael, pitala sam se zbog čega se pravi tolika buka, jer to je nešto sasvim normalno, ali danas, nakon 13 godina života u Izraelu, jasno mi je što je značilo da jedna muslimanka pomaže Židovima. To je prelazilo granice humanosti i otišlo u političke vode, što je posve neispravno - nastavlja Sara Pećanac. Misli kako joj je bilo predodređeno da jednog dana dođe živjeti u Izrael, jer je još u Sarajevu maštala kako će prijeći na judaizam.

- Moja je majka spasila i obitelj Kabiljo i svoju obitelj za to da živimo svoje snove! Jer meni je bio san da postanem Židovka, na što sam vrlo ponosna. Brat mi je kršćanin i živi u Meksiku, a sestra muslimanka u Sarajevu. To je poruka za cijelo čovječanstvo, da svi mogu živjeti u ljubavi, da se drugi mogu poštovati, bez obzira na to što sam se ja našla na ovom putu - poručuje Sara. Njezina je životna priča, zaključuje, kao “puzzle koji je Bog stvorio prije njezina rođenja, a dijelovi su se sami počeli uklapati”.



Iz 'malog Jeruzalema' u pravi Jeruzalem

Izrael je, kaže Sara Pećanac, zemlja koja zna prihvatiti čovjeka, jer u njoj nitko nije stranac najviše zbog toga što ljudi dolaze sa svih strana svijeta. No nekih sličnosti ima i s BiH, ponajviše zbog susretanja triju velikih religija, kršćanstva, judaizma i islama.

- Iz Sarajeva, “malog Jeruzalema”, došla sam u pravi Jeruzalem - kaže Sara Pećanac.

Međutim, taj dolazak nije bio lagan. Iako ih je Izrael dočekao s najvećim poštovanjem i Sarina je majka dobila nacionalnu mirovinu, Saru i njezinu obitelj čekala je teška prilagodba. Njezin pravni fakultet nije vrijedio mnogo, a suprug je sa završenom elektrotehnikom nešto lakše našao posao.

- Majka nam je pomagala, ali to je bio njezin novac i sve više od toga što smo htjeli morali smo zaraditi sami. U jednom su je intervjuu pitali što ću ja raditi, na što je rekla da sam završila fakultet, ali da ne znam jezik i da ima mnogo mladih nezaposlenih pa da ne očekuje da ću dobiti posao u struci. “Život je početak, ima krpa i vode pa neka čisti i zaradi novac”, izjavila je za novine. Čistila sam godinu dana, a moja je Stela završila privatnu školu, koju smo željeli da upiše. Nakon godinu dana došli su iz Yad Vashema i rekli da prestanem s tim, iako sam dobro zarađivala, jer imaju posao za mene - priča Sara Pećanac, koja je nakon šest mjeseci odlično naučila hebrejski i sada je direktorica jednog odsjeka u jadvašemskom arhivu



Mjesto zajedništva Židova i muslimana

Židovska kulturna scena Bejahad, koju vodi ugledni zagrebački liječnik dr. Vladimir Šalamon, nije samo mjesto jednogodišnjeg okupljanja Židova s prostora bivše Jugoslavije nego i jedno od mjesta susreta Židova i muslimana s ovih prostora. Prošle godine, u jeku sukoba između muslimana i Židova na Bliskom istoku, na Bejahadu na Hvaru dr. Vladimir Šalamon i reisu-ul-ulema dr. Mustafa Cerić potpisali su zajednički apel o nužnosti susretanja jednih i drugih, osobito u kulturnim, intelektualnim i umjetničkim projektima. - Bejahad je novi modus vivendi na ovim prostorima - rekao je dr. Šalamon na predstavljanju Bejahada prošli vikend u Tel Avivu

Bejahad 2007. ove će se godine od 25. kolovoza do 1. rujna održati u Opatiji, a jedno od središnjih mjesta zauzimat će priča o pravednicima među narodima - muslimanima koji su u vrijeme Drugog svjetskog rata spasili svoje susjede Židove, da bi oni iz sarajevskog pakla prije 13 godina uzvratili istom mjerom, spašavajući ih i nudeći im dom u “obećanoj zemlji” Izraelu.

Kamo srece da je bilo vise Sari u zadnjem ratu...Nancy, hvala za tekst, vrijedilo je citanja

[Orhanowski]

Sarina priča

- Ova mi je zemlja pružila novi život. Moja kći Stela završila je osnovnu i srednju školu, bila je u vojsci, sada je studentica... Pružila mi je ono što je san svake normalne majke, da omogući djeci da prožive mladost i zasnuju svoj život - kaže Sara Pećanac

Ovdje sam prestao sa citanjem. .

Njoj je ta zemlja pruzila san svake normalne majke, al je zato (ta zemlja) uzela sve ono sta svaka majka palestinka zeli svojem djetetu i svojim bliznjima. I svaka majka libanonka. I jos pokoja majka iz Sirije, Jordana i Egipta. Cisti egoizam i bosnjacko naprdjivanje. Tako su svi kukali kako je svijet zatvorio oci i nece da vidi sta se u Bosni desava, kako nas kolju i ubijaju, kako nas bacaju u masovne grobnice... Pa je onda to nekako prestalo, a Bosnjaci su se gotovo poceli izvinjavat komsijama sto su im (bosnjacima) radili to sta su im radili. I, naravno, Bosnjaci su zaboravili da otvore oci i vide da neko negdje u ovom momentu pati, da neko nekog muci i ubija, da se izbjeglicka naselja bombarduju i pale, da se zivi ljudi bacaju u masovne grobnice...

Neka te, Saro, tamo i uzivaj. Sretno ti bilo, Bosnjakinjo cista lica i cistih ruku

[black]

Sarina priča

- Ova mi je zemlja pružila novi život. Moja kći Stela završila je osnovnu i srednju školu, bila je u vojsci, sada je studentica... Pružila mi je ono što je san svake normalne majke, da omogući djeci da prožive mladost i zasnuju svoj život - kaže Sara Pećanac

Ovdje sam prestao sa citanjem. .

Njoj je ta zemlja pruzila san svake normalne majke, al je zato (ta zemlja) uzela sve ono sta svaka majka palestinka zeli svojem djetetu i svojim bliznjima. I svaka majka libanonka. I jos pokoja majka iz Sirije, Jordana i Egipta. Cisti egoizam i bosnjacko naprdjivanje. Tako su svi kukali kako je svijet zatvorio oci i nece da vidi sta se u Bosni desava, kako nas kolju i ubijaju, kako nas bacaju u masovne grobnice... Pa je onda to nekako prestalo, a Bosnjaci su se gotovo poceli izvinjavat komsijama sto su im (bosnjacima) radili to sta su im radili. I, naravno, Bosnjaci su zaboravili da otvore oci i vide da neko negdje u ovom momentu pati, da neko nekog muci i ubija, da se izbjeglicka naselja bombarduju i pale, da se zivi ljudi bacaju u masovne grobnice...

Neka te, Saro, tamo i uzivaj. Sretno ti bilo, Bosnjakinjo cista lica i cistih ruku

orhane