Price, pjesme, intervjui...

[danas]

Nathan Englander correspondence with Aleksandar Hemon

Dear Alexander,

I wrote you a letter exactly a week ago to tell you that I was off to London and Barcelona and then on to New York (all for book stuff, not for romance or espionage or to shop for shoes). That e-mail bounced back last night and I'm on the plane to the states today. Now I've got some time and an extra battery in the monster and so this first letter might be far longer than the rest. I've got a bunch of books with me including Sarajevo Blues, which you sent and which I told you I'd never get to since Don Quixote--though wonderful--seemed like it was going to take up the rest of my natural life. I finished it in Spain, fittingly. And I arrived in Barcelona right along with the narrative. (Don Quixote and Sancho P. show up there near the very end. They know they are outside the city because of the thirty-or-so bandits strung up in the trees, feet dangling. I saw no such things, and had a wonderful time, and I'm pro any book tour that includes frequent feedings.)

Instead of starting Sarajevo this flight, I am (after watching 1-1/2 very bad movies) rereading your stories--as I now hold an klix advance copy, having read them originally in manuscript. What I want to ask you about is the epigraph to your story "Blind Jozef Pronek and Dead Souls." When I was seventeen and in my first semester at college, an instructor read that very same passage from Street of Crocodiles aloud to the class. I didn't know who the author was but I never forgot the image, that man "forever turning his back" and walking "into the depths of the mirror, through the row of empty rooms which did not exist." It was years before I read Bruno Schulz and came upon that image again--and found myself equally struck by it. I might very well be starting the first meeting of the Bruno Schulz fan club, and I also have plenty to say about your wonderful story, but my intentionally hazy question is this: What is it about that specific passage?

Seems I'll be passing through Chicago next month. Hope to get to meet you in person then.

Best,
Nathan
------------------------------------------

Dear Nathan,

Please call me Sasha. Only persons of authority, often in unpleasant uniforms, call me Alexander or Aleksandar -- that's my passport name, and bad luck as such.

And, yes, let's start the Bruno Schulz fan club. Danilo Kis, the great Yugoslav (as in former Yugoslavia), said: "Bruno Schulz is my God." The main reason I used that quote from Street of Crocodiles is that it is the best piece of writing I have ever read. This sounds dry, like a lame encapsulated review, so let me rephrase it: it makes me want to cry, and it makes me want to write. The banal moment of leaving the apartment in the morning is infused with such dazzling poetry and philosophical and emotional depth that it always restores my precarious belief that literature (or writing, as they call it nowadays) does something to and for the world.

But also, on a different level, it makes me terribly sad, because it makes me wonder where Bruno would be now, how different this world and culture would be if Bruno was not shot by a Nazi--indeed, if six million Jews did not perish. Oh, think of the stories he would have told us, our friend Bruno.

This is why, I think, telling and writing stories is of utmost historical and political and, fuck it, human importance -- it is a way of not only remembering, but making memories a part of your life. This is why I cannot stand the glib cynicism of an army of freshly trained creative-writing infantry, the stories about Midwestern boredom (though it is a rich subject), the stories about junked-up drunks trying to find a little love in a brothel, the stories about divorced academics going through their annual crisis at some godforsaken conference. A window has just appeared on my laptop saying: "Warning! You are ranting again!" so I shall stop, because it is an expensive laptop. So let me ask you: how important and in what ways do you think telling and writing stories are?

Congratulations on finishing Don Quixote. I don't think I ever finished it, though I like what I read. I have trouble finishing fat books--I have the attention span of a bee. I used to go and spend a few weeks in the mountains near Sarajevo, in my family cabin, reading fat novels. I would finish them, since there was nothing else to do. I read The Magic Mountain (in an appropriate setting) in a week and War and Peace in ten days. Here is my question to you: why short stories? Someone once described you to me (here's some gossip) as a natural storyteller, which seemed sensible to me, because For the Relief of Unbearable Urges is full of stories and details that are worth telling. In other words, had someone told me those stories, even in the most basic form, I would have felt compelled to pass them on. As it is, I recommend the book to whomever I can. I know I like to collect and share stories, and writing short stories is one of the ways to do it. Would you agree?

So here is a little story, a dessert after a heavy meal:

A friend of mine spent some time in Ukraine, working for some Swedes. One of the Swedes wanted to do some easy hunting, pheasants perhaps. So he talked to the Ukrainian who was the liaison for the company, helping with bribing, and asked him if he could arrange some pheasant hunting.

"Hm," said the liaison. "It is hard. I'll see."

After a few weeks, the liaison comes to the Swede and says: "It could be done. It is three thousand dollars, all upfront. You must show up at dawn with the money, with nobody else. If you come with somebody else, nothing. If you talk to somebody else, nothing. It is very dangerous."

So the Swede asks: "What's the big deal with pheasants, they are just birds."

The liaison says: "Pheasants? I thought you said peasants!"

Looking forward to talking to you again. Fly safely.

Yours,
Sasha

P.S. I'll be out of town April 2-23, I hope you are not coming in that period. When are you going to be in New York?

------------------------------------------

Dear Sasha,

Liked the peasant/pheasant story very much. Heard something similar but set in Detroit and the punch line went like this: "What I meant was a half-pound of Alaskan crab legs."

No choice in the matter, there is only to answer your letter first as reader and then as writer. I think it's safe to say that reading saved me. I wouldn't be dead now if I hadn't started reading, but if you took the me I would have become and sat that me next to a dead body, I think you would have been hard pressed to tell the difference. And if you were invested in making the right choice, if you'd bet money on it, you'd have asked for help and hints and said, "Can I poke them both with a stick?"

Without getting too romantic about it, reading allowed me to change, fundamentally, my direction in life.

But I don't think literature is supposed to facilitate such things. I think it does, and I think it has many other wondrous powers when functioning on certain levels. And I think all the people who've banned books and burned books throughout history understand this secondary side of literature and fear the things literature inspires. But I don't believe in treating literature like snake oil. It doesn't have to promise any curative effects or to help us lose weight or reawaken dormant hair follicles. I think, very simply, that literature's purpose is to be read.

In the writing of stories, even that claim falls apart for me. I do my very best to concentrate only on telling the best story that I can. It's really not about anything else, not to educate, or enlighten or entertain. It's just about the story that I'm working on, what that story needs and how to make it work.

I'm not trying to be Zen or wizened or pretend that I'd be happier if I lived in a tree and wrote my stories for the birds. As for resisting the urge to make great claims on behalf of literature, I could go on forever telling stories about stories that have changed people's lives, about where books fit into the food chain of knowledge and inspiration, and how a book's subversive form--its physical dimensions--allows whole worlds to be smuggled beyond borders that they then erase. I could share my own teary-eyed testimony about the ways in which a certain Dinesen story affected me over my morning coffee this very week. But I really, truly think all that muddles. It can't be the goal for the writer and it can't be the weight set on top of the not-yet-read book.

So why stories? Because it's a joy for me to write stories, and once I get started I even forget that. Then it is about the work, about the story itself. And the same happens with the reading. Sometimes I open a book with the intention to get smarter or to be entertained or even to get myself to sleep. But once I'm reading, if everything is in place, then, once again, it's only about the story and nothing more.

It is rumored among short story writers that you learned your horrifyingly, annoyingly good English while changing planes at Kennedy airport on the way to O'Hare. Further, it is said, that you finished the Sunday Times crossword puzzle your very first week in America, in ink, and while reading only the clues for Across. I have a question for you about language. Having already mentioned coming to the states from a book tour in Spain, I crack open my English-language copy of Don Quixote for his take on the subject of translation. He compares reading in translation to "viewing a piece of Flemish tapestry on the wrong side, where though the figures are distinguishable yet there are so many ends and threads, that the beauty and exactness of the work is obscured." I'd say that more than half of my favorite books were originally written in languages that I don't read. What I want to ask you, oh Nabokovian switch-hitter, is what you think is the nature of a story. Is there something lost in translation? Why do you write in English? And finally, is your book being translated back into your mother tongue?

Best,

Nathan

---------------------------------------------------


Dear Nathan,

I sure am glad that you are not dead, for that would make communication much harder, though not impossible. And if you feel you might be going down, keep reading them books. I am ever ready to recommend a few.

And yes, yes, yes, no snake oil. I absolutely agree. I cannot stand consciously "engaged" literature. There is always something programmatic and dangerously predictable, whether it is a socialist-realism novel or a Newt Gingrich novel (yes, such thing exists, God help us), or even, in my book, someone like Henry James, who had his own boring psychological agenda. Writers--in fact, people--whom I cannot stand could be described, as a category, as those who take themselves too seriously.

But having said that, all literature--indeed, writing--is engaged, because it involves a lot of people, all kinds of readers, and it exists within a language, perhaps languages, connecting a lot of people. So what I perceive as important--politically and historically--is not the content of stories as such, but the act of telling a story, the public space it creates. This is why there are states that burn books: they cannot stand people talking behind their backs, and they think there should be only one voice, which they claim is the voice of the people. Danilo Kis wrote, in a story involving burning of (Jewish) books: "Many books are not dangerous. One book is dangerous."

You say that it is just "about the story itself," which I understand perfectly, for I enjoy the same loss of selfhood when writing. Nevertheless, there are choices that we make and those choices are significant, regardless of our intentions. The fact that you chose to tell/write the story of "The Twenty-seventh Man" or "The Tumblers" (my favorites), stories that are embedded in a particular historical time--as opposed to writing yet another story about a writing teacher's midlife crisis--shows that you have interest in how literature/ art functions in a historical-political context.

Nabokovian switch-hitter!? I am not a baseball fan, so it took me a while to decode the compliment, and I thank you.

As for translation, Robert Frost said that poetry is what is lost in translation. I suppose that is true, at least to some extent. But I also think that something is gained, or might be gained, in translation. The idea that a book could truly exist only in its original language is related to the (dangerous) idea that a language is always tuned to express the transcendence of the nation that speaks and writes it. It is one of the axioms of nationalism, therefore repugnant to me. And most of the books--all but six or seven--that I like were written in the languages other than my native language. Thank God I can read English.

I write in English, because I live in the English speaking world. My experience is closer to the English language now, than to the Bosnian language. When I got here, as the war was blooming in Bosnia, I realized that I had to write in English. It was a hard realization, because I was brought up to believe that a writer's fate is his or her native language. I had a minor writerly career in Bosnia, so I had to forget about it and start from a scratch. But it was so much fun, this is a great language, and I enjoy the perpetual, slight discomfort that I feel in it--it keeps me alert. There always might be a lovely new word, or a loose article, coming around the corner to smash me in the bemused face.

I translated about a half of what is today The Question of Bruno into Bosnian and published it in Sarajevo a few years ago. I translated my stories into my native language, and the weird thing was that the translation was slightly off--the stories are much better in English, what can I do?

I think--indeed, believe--that to be a good writer, or to be a writer at all, one has to be a good reader. I know that the stories I am happy with I wrote the way I did because I was able to imagine how they would be read. How important do you think it is for a writer to be a good reader?

And I also think that the downside of being a writer is that you can never be an innocent reader of your own stories. I fantasize about stumbling upon my own book and reading it, knowing nothing about it. That is impossible, of course, which is why I am addicted to readers--I need them so I can read my book vicariously. The trouble is that they don't always read it the way I would, if I could. But I also think exactly that is the great thing about writing: I participate in an exchange and I can control only one end of it. Do you think it is possible at all to write without having a readership in mind? What kind of readers do you imagine?

This is fun. Hence I am babbling.

Best,
Sasha

P.S. Looking forward to seeing you in New York.

---------------------------------------------

Dear Sasha,

Much enjoyed sharing Chinese food with you in New York last week. And a fine show of fortitude on your part--trying to wield chopsticks with the wrong hand. Heard the doctors re-broke your broken arm. Sort of an insult to your breaking skills, as you apparently didn't do a good job fracturing the first time.

I thought your take on nationalism and translation was really interesting. I think it highlighted the very different worlds you and I come from. I never would have thought of that. And I don't mean that in the 'good idea' sense. I mean, that, on a good day, after my pot of coffee and with all synapses firing, my thoughts wouldn't have arranged themselves in that order. I was not raised to see the state that way even with the tragic Jewish-historical-template that was used again and again throughout my schooling. It sounds to me like it's part of a practical and learned distrust of the bigger picture. Is that somehow accurate? Does that attitude, if I've stated it correctly, serve you as writer? Looks like it does from the outside. (Hoping that's not too cynical a question--because I ask it seriously. Possibly I should pose it more generally: Does writing demand a healthy distrust of one absolute or another?)

You wrote about people who take themselves too seriously. Even being taken seriously in your letters sets me to squirming. I mention it because you've twice brought up a certain kind of story in a less than flattering light and expressed hatred for a certain kind of "glib cynicism" that those stories display. The two stories of mine that you mentioned are set in distant worlds only because that's how I see a story, or maybe that it's easier for me to deal with the real questions or ideas that I struggle with in worlds foreign to my own. I wouldn't know how to, say, meet you for a beer, walk down a street, catch a movie, and in the juxtaposition of those events find the story. Some people can see that. They can frame those worlds. Translate them into fiction. I admit to having read my fair share of a certain type of story, but they only deserve clumping because they're not functioning. So of course there are the professors at dinner parties and the bitter bad-ass drunks and stacks and stacks of abused and abusive brothers/sisters/fathers/mothers. But a Don Delillo professor is a good professor and a Bukowski drunk is the way drunkenness should be. Lorrie Moore can write about a drive to the mall or Denis Johnson about a drug addict in a way that is so in-tune that it makes the clumping of the subject moot. I don't think it's about needing William the Conquerer as the main character of every story or going down with the Titanic again and again. It's all about peopling that 'public space' you described with real people and real ideas, about pulling the story off. Because I've also been stuck in the middle of some people's very bad wars and would much rather spend an eternity stuck in one of John Cheever's elevators than in most other places.

You asked how important it is that a writer be a good reader. It's hugely important. So important that there's really not much to discuss, as the discussion doesn't leave much room for an opposing camp--say the serious writers who make sure never to read books. Makes me think of what I consider the political parallel regarding Israel. People are forever asking me about my stance on the situation there. Am I for the peace process? Well what other position is there? Of course I'm pro-peace. That there are people that can be anti-peace is so frightening that it's funny. What are you if you're anti-peace? Pro-war? "Yes, I'm in the mayhem camp. Peace is overrated. I think the best move would be unbridled carnage and the rivers running red with blood." The only thing that needs qualifying is the "good" in your "good reader," which I'll define as well-meaning. You mentioned having the attention span of a bee and, having spent my childhood watching television for a solid seven or eight hours a day, I'm usually twelve minutes into reading before my brain starts to seize up, craving a commercial. But I've been working on it for years and I'm getting a little better.

I don't have a specific reader in mind at all when I work. My very uncomplicated aesthetic boils down to the belief that writing, when it's working, should be universal. And, in some ways, to think of it in real terms, to think that you're writing with the intention of having a readership, is distracting as it brings with it a host of anxieties. I'd say it's the same as when building anything else. It's a constant process of stepping back, looking at the work, and thinking about what it means, how it will be seen, or, in the case of writing, read (or if mechanical or biological, maybe more what it will do, etc., etc.). I guess I've already said that it's only about the story itself. Making the story work. And to do that would demand distancing one's self and doing one's best to look at the structure, at the language, from the outside. So the imagined reader, I guess, is really the attempt to look at your own work with a critical eye. I get nervous discussing things like this, as it always sounds a bit touchy-feely. Sometimes after readings, if I find myself answering a question about the blood-sweat-and-tears part of the process, there's the horrible knowledge that the reader that liked the book might find the truth of the work that went into the writing of it quaint or romantic, but that the person who will be truly awed by the amount of effort that went into it is the person that hated the book, for the colossal waste of time and energy that has gone into such a monstrous creation must surely be admired.

Firstly, you're not getting out of answering your own question. Do you imagine a reader when you write? Secondly, you should be out on the road already. How is that going? How do you feel making the transition from person writing stories at home to writer out on the road hawking books? There are the obvious wonderful aspects of giving readings--like the chance to meet and talk with readers (of your book, of any book). But, having just crossed the one-year mark, a large hunk of which I've spent moving from city to city, there are a host of new and complicated realities piled on to what was a very private and isolated activity. Once many of these realities have been introduced they are there for good, I think. There are plenty of directions in which to move (most of them terrifying) but going backward to a time before is not one of them. (Going straight downward, of course, is. At least once a day someone is kind enough to offer the little known fact that all second books are failures and to inquire if I'm planning on writing a horrible second book, and if I don't look like I've understood, a list of well known downfalls and undoings is provided.) What I want to know is how you are dealing with a change that can only be defined as a gift but which brings along with it many pitfalls? Do you see yourself differently in any way because of the way in which you are now being seen?

Best,
Nathan


--------------------------------------------------------

Dear Nathan,

I had a few brilliant thoughts on the flight from Sarajevo to Vienna, but they seem to have evaporated as I was rushing to catch a flight to Amsterdam--I must have been exposed to the radiation of Mittel-Europa conservativism. But I'll give you what I have and hope it'll be useful to you.

They didn't need to re-break my hand. Apparently, I did a good job. And it stinks, nauseously reminding me of my mortality and generally disgusting my fellow mortals who are foolish enough to shake my cast hand. But I twisted my ankle in Sarajevo (a shell hole in the pavement), so I seem to be getting better at physical self-destruction.

My "learned and practical distrust of the bigger picture" sounds paranoid. It is certainly to some extent a survival strategy, but that is less important, and to the same extent less productive. It is more about trying to figure out how "reality" is constituted--the bigger picture is bigger only because it includes the frame for the smaller picture of "reality." What really interests me is more what a story does than whether a story "works." It is, I think, pretty easy to make a story or a work of fiction "work" (assuming for the sake of the argument that the quality of "working" is self-evident), particularly in the realist mode which dominates American fiction: you need a strong beginning that catches the attention of the reader, who is ever ready to slip out and get some real fun elsewhere; you need a "voice" with mannerisms that make it familiar and therefore real--say, a clenched-jaw narrator whose sparse language suggests there is more to it, much more to it; you need psychological plausibility, which means that a character must not do what the least imaginative of the readers would not do (provided that he or she hasn't taken off to catch a movie) in the given situation; you need an epiphany at the end, a moment when a beam of narrative light from the authorial heaven is cast upon a character, whereupon he or she realizes that life is worth living, the spouse is not worth divorcing, the novel in works is worth finishing, being American is good etc; and most of all you need to stick to "reality," which for some reason is often located in a small Midwestern town or a suburb. There are thousands of "working" stories being produced in creative writing sweatshops as we speak, but I don't know what they do.

Do I sound arrogant? Yes, I know.

But I am trying make a point--in fact, ask a question: what does fiction do? I do not think it only provides lofty pleasure to a knowledgeable reader, nor do I think it miraculously transforms the reader into a morally and politically sound citizen. I think that on the one hand, generally, fiction helps constitute reality--rather than reflect it--and is thus willy-nilly participating in some ideological work. On the other hand, to understand what a particular work of fiction means, I need to see not only whether it works, but what it does.

Which is why the reader is so important--the reader tells me what the story does. And if the reader is willing to participate in that exchange, the story works. When you shot back the question of the reader at me, I realized that it is not just that I imagine a reader, I imagine the story being read. Sometimes, it is a particular person reading it, sometimes a particular kind of reader, but sometimes it is the situation of random anonymous reading: someone somewhere is picking up the story, knowing nothing about me, not caring about all the important things that I might have wanted to have said. She or he just picks up the story and starts reading it, with no obligation or commitment--the story might be dropped and forgotten at any time. But as I write, I am in the middle of my narrative web, sensing a slight random movement at its fringe, a sudden vibration of one of the silky threads. I am not always sure what I want my story to do to the reader, except that when they don't laugh at things that I think are funny, the story is not doing its job.

And as for the pro-peace-pro-war question, the trouble with people who are pro-war is that they never say they are pro-war, they say they are pro-survival and pro-defense and pro-patriotism etc.

Being on the road is fun, though exhausting. I've just had two full days of interviews in Amsterdam, and they were interesting for I was essentially talking with my readers. But at the end of the day, I was a little ashamed and embarrassed with such attention. On the one hand, I kept expecting the interviewers to snap out of it, and realize that ultimately I am not important at all. But they liked my book and wouldn't go away, and I liked exchanging pleasant words with them and wanted them to stay and pour more gasoline on the fire of my vanity, which was once upon a time suffocating under the comfortable ashes of anonymity. And on the other hand, it is such arrogance to assume that I can talk for two days straight and still produce anything meaningful.

But there was a moment of relief. A photographer was waiting for me and as I walked into the room I said: "Hello, I am Sasha." And he said: "Nice to meet you. But where is Aleksandar?" So I told him that I was an actor, paid by Aleksandar to represent him and stand in for him. So I sat down, and the poor photographer was utterly confused. We smiled at each other for blessed five minutes, not knowing what to say, hoping that Aleksandar Hemon might arrive. And eventually, the arrogant bastard did.

I think they want us to finish this. (They? Who are they? Do you know? I get my instructions left in envelopes without the return address, delivered by whispery strangers at dark street corners, with their faces always in the shadow. And they always tell me not to try to contact them.) But I do not want to, I wanna play more. So here are some more questions. Are you writing a novel now? Or are you planning to? What is the difference? Do you think that the novel is an inherently more complicated form, eternally more important than the story? Do you think there is something like a short story revival?

So, looking forward to hear from you soon, my friend.

Yours,
Sasha

------------------------------------------------

Dear Sasha,

Indeed it seems that we're supposed to turn these letters over to the powers that be, which means we can soon revert to our former adolescent, scatological, grammatically-lax conversational style.

Glad the tour is going well and that you are enjoying it. Did you get to see that Ajax game while in Holland? (That's the Jewish football club, yes? Here I prove that even my limited knowledge of sports has Jewish undertones to it.) Also glad you've been enjoying the interviews. I know I'm looking forward to reading them when they come out, as they should be scandalous. You're the only new-kid-on-the-block writer-person I know who happily volunteers a list of living legends whose writing you can't bear and who will attack any widely-accepted convention of modern literature (only a taste of which, I think, shows up in your snipes at the workshop mentality which you so kindly sent this ex-workshopper).

I have no idea if there's a short story revival. I know that people declare the short story dead every year only to turn their heads when one goes running by. It's kind of like a Monty Python skit, the short story perpetually rearing up after it's been thrown in with the corpses and clunked on the head.

A big part of the writing process for me is terror, the seeming (hopefully, seeming) unexecutability of whatever it is with which I'm consumed. So I wouldn't call the short story more complex than the novel or vice versa. The form I'm not working in at a given time will, I'm guessing, always seem simpler. I have a book of stories that I can hold in my hand, stories that I'm no longer deeply involved in, so in some ways the story looks friendlier these days. I have plenty to say about the differences between the two, but I dare not climb up onto my soapbox without a published novel to wave around in the air and bang my fist against.

You willing to share any wisdom on that front (especially after I've portrayed you as fearless upstart)?

Hoping that you're still enjoying yourself, getting some rest, avoiding all potholes, shell-craters, slippery steps, and otherwise avoiding further injury.

All My Best,
Nathan

-----------------------------------------------------------


Dear Nathan,

Amsterdam was great, so was London. I did go to an Ajax game, and it was a lot of fun. Ajax is still very much a Jewish team--the hard core fans exhibited a few Israeli flags at the game--but it's been a while since it was exclusively a Jewish team. As for soccer, one can approach any event of human history through soccer.

The interviews were fun. I praised your book whenever I had a chance, using you as an example of great contemporary (American) fiction.

I don't know how to write a novel. The only way I can write a novel, it seems to me, is to write a very, very long story. So good luck.

Yes, yes, I know I sound like a cocky upstart, and I am sorry if my peevish babbling offended you. My sister and I have been thinking about establishing a company called Hemon Insulting, Inc--we would provide insulting services: you hate your boss, talk to Hemon Insulting, Inc. You want to hurt your ex-husband, the Hemons will insult for you.

But my complaint is not a complaint of a know-it-all, deluded novice, but of a disgruntled veteran reader. I would be the happiest person (writer, reader) in the world if American fiction were as good as it likes to think it is. I am sure I'll get to pay for my disrespect of the American fiction giants.

And now we must go back to scatology and sex, back to the freedom of irresponsible adolescence. We must say goodbye and return to the promised land of American manhood, where a thousand flowers of male midlife crises bloom, and where the wise giants--veterans of many a bloody divorce--rule, when not teaching creative writing courses.

This letter exchange, however, was much better, and I will long for moments like these. Adieu, my friend.

Yours,
Sasha

[repeater]

infra - hvala ti za semova "pisma." samo nastavi tako.
mozes li uz semove kaciti i vesoviceve aktualne kolumne ovdje?

jos nesto vezano za sema: kad govori o citanjima po americi pretpostavljam da cita eng.prevod svoje poezije ili je i on u medjuvremenu poceo pisati na engleskom?

[Fair Life]

TEKST I MUZIKA: VELIKA ANALIZA POP I TURBO-FOLK POEZIJE

Marko Vešović vs. Severina, Hari, Selma Bajrami...

Profesor književnosti i sigurno jedan od najboljih živih bosanskohercegovačkih pjesnika Marko Vešović analizirao je tekstove poznatih pop i turbo-folk izvođača. Prvi put na ovim prostorima je urađena jedna ovako iscrpna analiza ”stihovlja koje me istinski osvježilo raznolikim vidovima jezičkog, imaginativnog, intelektualnog, moralnog i svakog drugog barbarstva koje se ne stidi samog sebe, čak nam se, drčno prseći se, unosi u oči”

Kazaću nekolike o tekstovima koji se pjevaju u folku, ili turbo-folku, ili kako se već to zove. O dotičnoj pojavi ne znam ništa, jer svoj slušni organ nisam izlagao blagotvornom utjecaju ove vrste muzičkog stvaralaštva u nas, i, pošto mi nije znano kako ti tekstovi zvuče kad ih se uglazbi, ostaje mi da ih razmotrim kao jezičke tvorevine. Razlog za nastanak ovog zapisa vrlo je prost: dopalo mi je u ruke pedesetak, sa interneta skinutih, stranica tog stihovlja koje me istinski osvježilo raznolikim vidovima jezičkog, imaginativnog, intelektualnog, moralnog i svakog drugog barbarstva koje se ne stidi samog sebe, čak nam se, drčno prseći se, unosi u oči. Zapljusnuo me iz tih tekstova čitav jedan Divlji Istok koji je odavno postojao tu odmah, pored mene, a da o njemu pojma nisam imao, i u kojem se pomno njeguju “prednosti naše zaostalosti”, kako bi rekao D. Ćosić. Ali ima nešto gore i od zaostalosti: laž. Ti tekstovi su utjelovljenje primtivne, polupismene, dobrano glupe, ali basnoslovno bogate Laži koju naša slušalačka rulja već decenijama pije s merakom, bez obzira na spol, vjeru i naciju. No to je i razlog i za optimizam: narodi koji uživaju u ovakvim stihovima sigurno ne pate do viška kulture već od viška nekultivirane biološke snage, stoga se ne treba bojati njihove brze degeneracije, ni pomišljati da su kazali svoju posljednju riječ u istoriji.

Ako zanemarim po koju, i to vrlo rijetku iskru nečeg što liči na poeziju (Dok ti u kafani piješ, druže / iznad tvoje muke vrane kruže), ti tekstovi ne pružaju ni jedan dokaz da se u njima mislilo bilo šta osim najtupljih ili najovještalijih polumisli, ni da se bilo šta osjećalo, osim najplićih ili najbanalnijih poluemocija, a i prvo i potonje saopšteno je jezikom uzetim sa smetljišta. No možda je moja reakcija neprimjerena: mogućno je da samo meni, kao neobaviještenoj osobi, koja gleda nenaviklim očima, ti tekstovi djeluju skandalozno, a da u njima nema ništa ni neuobičajeno ni neredovno kad ih se gleda očima onih koji ih pjevuše na ulici, u kupatilu, u kafani, na izletu. Očima onih koji žive s njima.

JA BIH, TI BIH
Upitao sam se: u toj hrpi nevjerovatnih drljotina u kojima se bezobzirno ponižava kako jezik tako i ljudski srce i um, koji su stihovi najjadniji i najnepismeniji? Kandidata je bilo cio buljuk, ali je na kraju pobijedio refren iz pjesme Plavokosa: Vjerovala ne bih / da ti se zakunem / lagati bih htjeo / lagati ne umem. Zašto? Zbog genijalne deklinacije: ja bih, ti bih… i zbog još genijalnije kombinacije htjeo i umem.

Potom sam se upitao: koji je tekst najimbecilniji? Tu nije bilo dvoumljenja: to je svakako pjesma o mobilnom telefonu. U njoj imalac pomenutog uređaja obznanjuje čovječanstvu: “ja ga imam, ljudi”. Ima ga zato da mu “širi grudi”, jer tako hoće rima: čim kažete “ljudi”,odmah pomislite na “grudi”, i obratno. Čime mu “širi grudi” - radošću, nadom, nečim trećim, ne kaže, a nije ni važno, glavno je da mobitel čini vlasnika širokogrudim, i da bez njega čak “više ne može da se smeje”. Aristotel veli da je čovjek jedina životinja koja se smije, a na njegovom tragu Rable u Vinaverovom prevodu kaže. “Smej se ko hoće da bude čojstven, smeh je čoveku zaista svojstven”. Ukratko: ako mu oduzmete mobitel, postaće uskogrud, i lišićete ga najljudskije od svih osobina: smijeha.

Potom dođe ljubavna izjava: Ja ga više volim / od Ramba i rata / hoću da ga uzmem / za rođenog brata, i, mada drugi stih sadrži hiperbolu lišenu pokrića, jer je teško vjerovati da bi današnji pravilno orijentirani Srbin mogao bilo šta voljeti više od rata, četvrti stih sadrži iznenađenje: mobitel je unaprijeđen u nešto što mu je rodila majka, zapravo ne u nešto, to je zamjenica za stvari, već u nekog, jer mobitel “mazi lice moje”, a takvu sposobnost predmeti ne posjeduju. Potom se kaže: po njemu me znaju / zbog njega me se boje. Prvo je jasno: mobitel je neotuđiv sastojak vlasnikovog identiteta, i lijepo možemo zamisliti da ga njegovi bližnji zovu Onaj Sa Mobitelom, čak je možda taj aparat unesen u njegovu ličnu kartu kao osobeni znak, ali teško je reći: što ga se okolina boji? Vide li u osobi s mobitelom mafijaša? Saradnika policije? Ili je mobitel dokaz moći kao takve, a treba se bojati se moćnih? Ili ga se “boje” da bi bilo rime sa “moje”?

Sljedeća strofa izaziva nedoumicu: Mobilni telefon / s njim sam k’o u braku / mobilni telefon / mi daje curu svaku. Ne zna se je li imaocu mobitela isto kao da je u braku, a poznato je da jedino kad si u braku možeš imati curu svaku, savremeni brak vam je takva institucija, ili je autor bukvalno sklopio brak s mobitelom? Ako jeste, ko je muško a ko žensko, ili, ako se radi o homoseksualnom braku, gdje ga mobitel stavlja vlasniku, a gdje vlasnik mobitelu? Uz to, ako se sjetimo tekstopiščeve izjave da mu je mobitel “rođeni brat”, nije li riječ o incestu? Ili se sve ovo treba shvatiti kao napad rimovanog blejanja na nivou učenika škole za ometene u razvoju?

Na kraju, moram upozoriti na jedan paradoks: mobitel je oličenje najsuvremenije tehnike, a pjesma o njemu izišla je iz pera, ili kompjutera, osobe koja se nalazi na prijelazu iz divljaštva u varvarstvo.

POKAŽI DA SI MUŠKO
U pjesmi Dokaz kaže se: Imam dokaz da si bio sa mnom / imam dokaz na ljubavni čin, / imam dokaz nosim ga u sebi / on se zove nerodjeni sin. Ni novom tekstopiscu pismenost nije jača strana, bar ako je suditi po jeziku drugog stiha (“dokaz na čin”), mada jezik ne bi bio manje jadan da je rečeno: “imam dokaz za ljubavni čin”, ali, ako odustanem od jezičkog cjepidlačenja, ostaje mi da pohvalim upotrebu riječi “dokaz” čije ponavljanje signalizira da draga dragom priređuje, pred općinstvom, sudski proces, pretvarajući slušaoce u porotu, ali i da ukažem na skriveni smisao sintagme “nerođeni sin”: uz ginekološku potvrdu o trudnoći, stavljen nam je na uvid i rezultat pretraga na ultrazvuku, gdje je ustanovljeno da se radi o muškom djetetu.

U pjesmi Skitnica kaže se: Ovo je moja kuća živio sam tu / ovo je moja draga volio sam nju / ono je čovjek neki što mi uze sve / skitnice čekajte me, ja nemam gdje. Ako zanemarimo gnjecavo samosažaljenje od kojeg žive ne samo ovi stihovi nego i golem dio ljubavnih cmizdrenja u ovim tekstovima, i, uz to, ako zanemarimo čemerne rime “tu”-“nju”, “sve”-“gdje”, koje nisu izuzetak nego jedno od glavnih obilježja svekolikog stihotvoraštva u turbo-folku, ostaje da nam da se pitamo: gdje smo? U Americi ili u BiH? Jer nije nemogućno da jednom Amerikancu, kad se sjetimo njihovog zakona o razvodu braka, “čovjek neki” uzme i kuću i ženu, ali nije mogućno da se isto dogodi razvedenom Bosancu, tačnije, takvo nešto je mogućno jedino u ovakvim stihovima koji siluju i stvarnost i jezik i osnovna pravila logike: A kad me budu drugovi iz kafane vodili / pred tom kućom opet staću / iz sveg’ glasa zapjevat’ ću / nek vode me na sud / i kažu da sam lud. Kako se vidi, mjesto gdje se, u nas, utvrđuje je li neko lud, nije duševna klinika već sudnica: noćnim uličnim pjevačima sudija za preškraje ne izriče kazne zbog narušavanja reda i mira, već daje mišljenja o njihovom duševnom zdravlju.

U pjesmi Bunda od nerca draga od dragog zahtijeva: “pokaži da si muško na delu”, a ne “snob u skupom odelu”, potom slijedi uputstvo: pokloni mi sitnice razne / pusti reči prazne. Draga se, dakle, zalaže da njen dragi kupuje njenu ljubav, i, mada neću reći da ovo opasno sliči prostituciji, nema sumnje da se ovdje preferira isplativa ljubav. Ako je autor ovog teksta muškarac, njegovo rasističko mišljenje o ženama savršeno je artikulisano. Ako je tekstopisac žena, njen sud o ženskom dijelu čovječanstva, što na koncu znači i o sebi sebi samoj, nije odveć laskav, čak bih rekao da je nesumnjiv njen užitak u srozavanju ženske ljubavi u kal. Ali o kakvim “sitnicama” je riječ? Ako imaš petlju, ako imaš herca / pokloni mi bundu od nerca / ako imaš petlju, ako imaš čuku / dijamantski prsten stavi mi na ruku. Bunda od nerca i dijamantski prsten su, dakle, postali dokazom muške hrabrosti, jer u modernim smo vremenima: dragi nije obavezan, kao nekad, slati dragoj, uz bukete cvijeća, likvidirane i potom preparirane aždahe kao dokaz svoje hrabrosti: bunda od ruske vidre plus dijamantski prsten dovoljan su dokaz da ima “čuku”, to jest srce.

“Snob” je skraćenica od sine nobilitate, što znači “bez plemstva”. Snob je onaj koji se u svemu povodi za modom i slijepo se klanja pred običajima “viših krugova”, posebno pretjeruje u obožavanju umjetnosti. Poznato je, na primjer, da je poklanjanje bundi i dijamantskog prstenja običaj “viših krugova”. Autor pjesme Bunda od nerca tvrdi da, kad takvim poklonima oponašaš više krugove, time dokazuješ da nisi njihov oponašatelj, nisi snob. Ili je stvar prostija: ne zna šta znači “snob”? Skloniji sam drugom objašnjenju, jer pjesma je potekla iz primitivne svijesti, a primitivci obožavaju strane riječi, pogotovo one kojim ne znaju značenje.

PRAVO NA DNO
U pjesmi 'Kakvo tijelo Selma' ima ima stanovitih protivurječnosti. Prvo se kaže: Te noći me uhvatila kriza / te noći bio si moj / ni ime ti upamtila nisam / samo te pamtim kao broj. Ženska se, dakle, poslužila muškarcem kao objektom suzbijanja ili ublažavanja “krize”, stoga muškarca “pamti kao broj”: udarila je još jednu recku, u skladu s rekorderskim duhom današnjeg vremena, i to je sve. Zapravo nije sve: kriv je i muškarac, jer da si ostavio traga / ne bih te zaboravila, veli, kao zahtjevna ženska koja očekuje da muškarac, iako je s njim bila svega jednu noć, ipak “ostavi traga”, što znači da se nije pokazao kao krevetski as. Na kraju pjesme, međutim, kaže se: Ja znam da si želio me dugo / i ja sam željela to / a sada bi htjela nešto drugo / a ti ćes pravo na dno, što, uprkos nedostatku “h” u glagolu “bi”, znači da nije bilo “krize”, već da su oboje željeli snošaj, pa se pitamo: mogu li se uskladiti izjave sa početka i s kraja pjesme? Ne treba ni pokušavati: autori ovakvih pjesma bacaju na hartiju prvo što im prdne na pamet, ali ne treba previdjeti da je žena ovdje prikazana kao podmornica koja potapa muškarce kao brodove, da prisustuvujemo neskadišanjem prizoru; još jedan torpedirani muškarac ide “pravo na dno”. Šta biva potom? A ti i dalje pričaš svima / kakvo tijelo Selma ima / hajde hvali se još malo / ti nezrela budalo. Umjesto da pitam: kako izgledaju zrele budale, sjetiću se onog Nikšićanina koji bi joj uzvratio: “A što sam jebavo ako neću pričat?”

[repeater]

Klanje
M. Jergović

To da je jeftinije kupiti živog prasca nego cijele zime kupovati pomalo svinjetine, opće je poznata stvar. Problemi se, međutim, javljaju kada živo, vrlo simpatično biće, pametna i umiljata pogleda, valja pretvoriti u gomilu ukusna mesa. Građani koji imaju rijetke osobne kontakte sa prascima taj problem, začudo, doživljavaju puno intenzivnije i emotivnije od seljaka koji se s pogledom nesretne životinje susreću svaki dan, ali ipak je s velikim zadovoljstvom, stručno i beščutno, kolju kada za to dođe vrijeme. Svinjokolja je prava pučka svetkovina, ispunjena veseljem, ali i specifičnom demonstracijom muškosti. Otac obitelji prilazi svinji dok ju ostali drže za noge i preciznim je zahvatom noža pogađa u vrat. Njezini urlici i predsmrtni drhtaj koljaču donese nešto od seksualnog, orgazmičkog, zadovoljstva. U nekim krajevima postoji predanje o ljekovitim svojstvima svježe svinjske krvi. Koljač se životinji žavuce pod vrat i pije mlaz njezine krvi kao što se pije vino iz bačve.

Jedna je uredna zagrebačka obitelj prvih dana studenog strpala svoga pajceka u prikolicu i sa strahom, sličnim strahu od zubar, odvezla ga u obližnje selo, kod mesara poznatog po brzini i učinkovitim klanjima, ali i po tome što je imao nekakav "humani pištolj" kojim bi usmrtio životinju prije klanja. Čovjek ih je veselo dočekao, počastio rakijom, osmotrio - uz zadovoljan osmijeh - prasca, a onda požurivao da obave posao. Otac i sin su se sve nešto zavlačili, nije im se baš žurilo, a kada je mesar svečano objavio kako će prasca klati bez pištolja jer već dugo nije pa se uželio, oni su se prestravili. Sin je razrogačeno pogledavao ka ocu, a ovaj je molio mesara da ipak upotrijebi pištolj. On je odmahivao glavom i trusio rakiju za rakijom. Uvjeravanje, naravno, uzaludno, trajalo je dok se mesar nije napio k'o svinja.

Izvukli su životinju iz prikolice, ona se naravno opirala, sin je okrenuo glavu na drugu stranu, otac je uhvatio prasca za noge, mesar je zamahnuo nožem ciljajući srce. Kako je bio pijan, morao je promašiti, svinja se otrgnula i sa zabodenim nožem jurila dvorištem. Potjera je trajala nekih četvrt sata, mesar se dobro naljutio, te je dugo i sa zadovoljstvom klao. Očeva košulja ostala je isprskana krvlju, sin je drhtao i blijedio kao da će nakon prasca on doći na red. I jedan i drugi shvatili su žašto je svinjetina u mesarnicama toliko skuplja. Oni su platili svoj užas, a seljak je naplatio svoje zadovoljstvo.

Čovjek se, tvrde to upućeni, kolje na isti način kao i svinja. Slično je i njihovo krkljanje i drhtanje. Koljaču je vjerojatno zanimljiviji čovjek od svinje samo zbog toga što on još i moli, govori i kuka. Osim toga, prestravljeni je ljudski pogled nekako artikuliraniji od pogleda svinje. U svakom slučaju, mnogi su seoski koljači širom bivše Jugoslavije ovaj rat iskoristili za ispunjenje svojih snova. Tko god je sa zadovoljstvom i uživanjem klao svinju (ili u muslimanskome slučaju - ovna), taj će, kada se dovoljno opusiti i popije koju rakiju više, klati i čovjeka.

Prvi su u ovome ratu počeli klati četnici, što nije ni čudno, budući da je u Srba kult ukusne prasetine s ražnja najizraženiji. Osim toga, oni su i najmuškiji muškarci na ovim prostorima i nisu pičke kakvim smatraju svoje zapadne susjede. Čovjek koji se gadi krvi za pravoga je balkanskog seljaka pizda, impotent, peder i evnuh ... Znati i moći dobro klati prvi je preduvjet za ulazak u svijet muškaraca, svijet burnih reakcija, zatomljenih osjećaja i raspusnih efekata. Jedna od prvih četnickih pjesama iz ovoga rata bila je: "Ajde, Slobo, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate..." Uz dobru prasetinu s ražnja najbolje prija salata od rajčica, ali i feferoni, te pečene paprike sa bijelim lukom.

Klanja će se, naravno, prihvatiti i ostali, pogotovu u Bosni. Muslimani će klati Hrvate onako ko što se kolje žrtveni ovan za Kurban-bajram, a Hrvati će klati Muslimane držeci se, kao i Srbi, svoje praseće tradicije. Ni jedni, ni drugi, kao ni Srbi - uostalom, neće priznavati svoja djela, ali će se, ipak, njima hvaliti. Naravno, kada se ugase kamere i diktafoni. Nema baš neke razlike o erotskome užitku s kojim će vam i jedni, i drugi, i treći svjedočiti o svojim koljačkim uspjesima. Naši raznonarodni seljaci u ovom su ratu na ljudima činili tek isto ono što su prije rata činili svinjama, janjcima, jarcima, ovnovima ... Njihove se propagandne službe, naravno, trude da sve to demantiraju, no ostaju slike, snimci, ali i svjedočenja onih koji su klani i nedoklani.

Što je za to vrijeme bilo s građanima? Onima koji se tradicionalno gade krvi. Klanje svojih sunarodnjaka oni dočekuju sa zgražanjem, skloni su filozofskim razmatranjima, povijesnim reminiscencijama i svakovrsnim objašnjenjima. No, kada se u medijima pojavi slika na kojoj je protagonist klanja netko iz njihovoga naroda, a žrtva je iz drugog naroda, e tada naši građani, svejedno radi li se o novinarima, političarima, intelektualcima ili vodoinstalerima, najprije negiraju očiglednu istinu, tvrde kako je viđena slika zapravo fatamorgana, montaža i izmišljotina. A kada je nemoguće negirati izvršeno klanje, tada ustvrde kako su to, zapravo, klali engleski ili ruski plaćenici, samo nama da napakoste. A ako je, pak, nemoguće optužiti nekoga drugog za klanje i ako je očigledno da su ga izvršili bas pripadnici njegovoga naroda, naš će građanin važno ustvrditi kako su za sve krivi - mediji. Jer obznanjuju sliku koja pokazuje naše dok kolju njihove, a, kao, ne pokazuju kad njihovi kolju naše. Građanin će se, u rijetkim prigodama, odvaziti da kritizira koljača iz svog naroda. Predbacit će mu, ali ne to što je klao, nego to što je time značajno narušio ugled svoje zemlje! Građanin se ponaša kao beščutno, okrutno derište koje, istina, nije u stanju svojom rukom učiniti zločin, ali će zato najvjerojatnijim retoričkim i misaonim konstrukcijama opravdati klanje. Svojim će opravdanjem seljaku dati šlagvort za novo klanje. Unaprijed će ga amnestirati i osloboditi, i dati mu za prtavo.

Svoju svinju građanin će otpremiti put sela, kod profesionalaca, da mu je oni stručno i mučno prikolju te da je on onda spakuje u zamrzivač lišen svake odgovornosti za njezinu sudbinu. Građanin ima ideju i osjećaj, seljak ima nož i smjelost. Moralna strana problema ne tiče se niti jednoga, niti drugoga. Jer, zaboga, ako nam netko ne zakolje svinju, nećemo imati što jesti, ako naš čovjek zakolje njihovog, to je sasvim normalno – rat je i u ratu se to čini. A ako njihov zakolje našega, onda je to samo potvrda kako su oni svi isti.

Objavljeno u Zrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu. Durieux 2006

[Fair Life]

1. Poznavala sam ih jer sam za studentskih dana prijateljevala s njihovim sinom. "Hodali" smo, tako se to onda zvalo. Stanko i Vera stanovali su u malenu dvosobnom stanu u centru Zagreba. Stanko je bio umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije, Vera domaćica. U Zagreb su došli iz Bosne. Stan je nalikovao na mali muzej jugoslavenske svakodnevice. Po zidovima su visjele slike s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obalama romantičnih jezera prenapučenih lopočima i labudovima. Na televizoru se kočila venecijanska gondola, na hladnjaku drvene čaplje (najpopularniji jugo-suvenir kojim su godinama, od "Vardara pa do Triglava", trgovali uglavnom Cigani). Titova slika visjela je na zidu uz obiteljske fotografije. Sjajnu polituru teškog namještaja od orahovine (spavaće sobe prve poslijeratne jugoslavenske proizvodnje) čuvali su od oštećenja ručno izvezeni "tabletići" od ukrasnog konca. Kutije ukrašene školjkama i drugi morski suveniri s natpisima "Uspomena iz Makarske", "Uspomena s Cresa" bili su neka vrsta dnevnika s ljetovanja. Bile su to, naime, godine kada se svako ljeto išlo na more. Na radnička sindikalna ljetovanja, dakako.

Na policama su u miroljubivu suživotu stanovale različite knjige: te koje je čitao moj prijatelj (Schopenhauer, Kant, Hegel, Nietzsche, Kierkegaard...), Stankove (knjige o Titu, monografije o Jugoslaviji i Narodnooslobodilačkoj borbi...) i one Verine knjige (jeftini, boširani "hertz-romani").

Stan nije bio samo ispunjen stvarima nego i ljudima, baš kao kakva kolodvorska čekaonica. Kroz stan su prolazila bučna susjedska djeca, došla bi se napiti vode i uzeti krišku kruha namazanog Verinim domaćim pekmezom. Svakodnevno su navraćale Verine prijateljice, na "kavicu" i "trač-partiju". Dolazile su i naše kolege, studenti, neki bi usput sa Stankom odigrali partiju šaha i popili čašicu domaće bosanske "šljive".

Vera je u spavaćoj sobi pod masivnim bračnim krevetom od orahovine držala zimnicu. Tamo su uredno složene stajale staklenke s pekmezom, kiselim krastavcima, paprikom, ajvarom i vreće s kumpirom i lukom. Jednom me Vera pozvala u spavaću sobu, izvukla ispod kreveta plastičnu kutiju sa zemljom i ponosno mi pokazala svježe iznikle sadnice rajčice. Vera je svaki dan pekla bosanske pite i hranila susjede, prijatelje, susjedsku djecu, svakoga tko bi svratio. A svraćali su mnogi, privučeni životom (i očaravajućim kulturnim sinkretizmom) koji je veselo ključao u malom stanu kao voda u čajniku.

A onda su djeca (Stanko i Vera imali su osim sina i kćerku) završila studij i napustila kuću. Brinući za svoje roditelje djeca su pronašla drugi, veći i udobniji stan i - preselila roditelje. Kad sam došla da ih vidim, Vera je briznula u plač optužujući djecu da su joj oduzela njezine stvari, njezine suvenire, njezin namještaj, sve su joj oduzela, samo je, eto, jednu stvar uspjela spasiti. I Vera me povela u modernu spavaću sobu i izvukla ispod kreveta sliku s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obali romantična jezera prenapučena lopočima i labudovima.

- Držim je pod krevetom. Djeca mi ne daju da je objesim na zid... - rekla je uvrijeđeno poput djeteta.

Vera je i dalje pekla bosanske pite, samo što nitko više nije dolazio. Stanko je svaki dan zvao ljude na partiju šaha i bosansku "šljivu", ali ljudima nekako nije bilo usput, ili im se više nije igrao šah. Da, stan je svakako bio veći i bolji, ali je s prelaskom na bolje život definitivno promijenio okus.
Stanku i Veri je u ime ljepše budućnosti "konfiscirana" njihova imovina, zalog njihova afektivna pamćenja. Dvoje starih ljudi našli su se, poput riba na suhom, bez svoga prirodnog okoliša. Ljudi nisu ribe, pa tako Stanko i Vera nisu umrli, ali su, tako mi se barem učinilo kad sam ih posjetila, nekako naglo ostarjeli...

2. Putujući, znala sam se zadesiti među ljudima koji bi u nekom trenutku s neobično toplim nadahnućem pričali o stvarima koje ja ne bih razumjela. Tako sam se jednom zadesila u društvu američkih znanaca koji su pričali o dječjim knjigama, njihovu zajedničkom kulturnom nasljeđu.
- A moja je omiljena knjiga bio Winnie The Pooh...- rekla sam, slagavši u tom trenutku. Pooh je tek mnogo kasnije, kad sam već bila odrasla, postao mojim omiljenim književnim junakom.
Moji znanci uputili su mi začuđene poglede. Uopće se nije govorilo o Milneovoj knjizi. Iako sam u Americi bila mnogo puta, najednom sam se obrela na posve nepoznatu tlu. Bila sam u tom trenutku apsolutni stranac, biće s druge planete. I tom je strancu, koje li gnjavaže, trebalo objasniti nešto što gotovo nikada nismo u prigodi objašnjavati. Nešto poput činjenice da su jedan i jedan - dva.

Prije nekog vremena zadesila sam se u društvu holandskih prijatelja. Nakon ugodna razgovora o ovome i onome, moji holandski prijatelji i ja pali smo u euforiju otkrivši u razgovoru da i ja i oni, svatko sa svoje strane, gledamo godišnji natječaj za pjesmu Eurovizije. Spomen glupoga televizijskog spektakla izazvao je kod odraslih ljudi djetinjasto veselje. I atmosfera je najednom postala toplija i opuštenija. Bili smo u tom trenutku obitelj, evropska obitelj.

Putujući, otkrila sam da moji američki, holandski, engleski prijatelji i ja lako razgovaramo o mnogočemu, o knjigama i izložbama, o filmovima i kulturi, o politici i svakodnevnom životu, ali na kraju ipak ostaje komad nedjeljiva prostora, komad života kojeg je nemoguće prevesti, iskustvo koje je obilježio zajednički život u određenoj zemlji, u određenoj kulturi, u određenom sistemu, u određenu povijesnu trenutku. Taj nedjeljivi i neprevodivi sloj u nama aktivira se na Pavlovljevo zvonce. I mi nepogrešivo slinimo ne znajući pravo zašto. Taj nepoznati prostor u nama nešto je poput zajedničkog "djetinjstva", topao teritorij zajedništva grupe ljudi, prostor rezerviran za buduću nostalgiju. Pogotovo ako nam se u životu desi da nam taj prostor nasilno oduzmu.

3. Postoji stari vic o (c)kotima koji kad se nađu uzvikuju brojeve i smiju se brojevima, umjesto ispričanim vicevima. Čemu trošiti suvišne riječi. Ja, koja držim da s lakoćom prelazim kulturne granice, ipak zamjećujem da možda s većim interesom komuniciram sa "Zapadnjacima", ali posve sigurno s većom lakoćom s "Istočnjacima". Nekako ispada da se znamo i kad se ne znamo, da lakše lovimo nijanse, da znamo kada lažemo čak i kada izgleda da govorimo istinu. U razgovoru ne rabimo fusnote, suvišne su, dovoljno je spomenuti "Zlatno tele" i usta se već rastežu u osmijeh.

Susret s "Istočnjakom" često je susret s našom vlastitom, već zaboravljenom prošlošću. Sretala sam Ruse koji su mi srdačno spominjali Radmilu Karaklajić i -orđa Marjanovića ili mi ponosno pokazivali cipele jugoslavenske proizvodnje kupljene u moskovskoj trgovini "Jadran". Sretala sam Kineze koji su saznavši odakle sam oduševljeno sricali "Le-ši- ka-pe-tan" i Bugare koji su se s neprimjerenom srdačnošću raspitivali za "Vegetu".

Sva ta imena i stvari jedva da su mi išta značila, spadala su u ranosocijalističku jugoslavensku prošlost za koju sam jedva znala da je bila "moja", ali bi njihov spomen izazvao trenutan ubod nejasna osjećaja kojem u tom trenutku ne bih znala odrediti ni izvor niti kvalitetu.

"Ako nešto nisam vidio trideset ili četrdeset godina to će prouzročiti jaki 'udarac' nostalgije2, kaže jednostavno Robert Opie, strastveni kolekcionar predmeta iz svakidašnjeg života i osnivač "nostalgičarskog" muzeja u Gloucesteru.

4. Stvari s prošlošću, a osobito zajedničkom, nisu jednostavne kao što to možda izgleda iz perspektive kolekcionara. U ovom "postkomunističkom" vremenu "Istočnjaci" su, čini se, najosjetljiviji upravo kada su u pitanju te dvije stvari: zajedništvo i prošlost. Svaki će najprije ustvrditi da je njegov postkomunizam različit, podrazumijevajući pritom uvjerenje da je život u njegovu postkomunizmu bliži onome u zapadnim demokracijama nego što je to život ostalih (ostalih postkomunističkih zemalja).

Svoju postkomunističku traumu "Istočnjak" će nerado javno priznati, niti imati osobite volje da je pokuša artikulirati. Dovoljno mu je bilo i komunističkih trauma (i na njih će polagati copyright), ali one su se nekako iznosile, ostarjele, što li, i kao da više ne bole. Zakleti "homo duplex", mentalno istreniran da svoj osobni život razdvaja od kolektivna, umoran od stalne ideološke prisile da živi okrenut prema budućnosti, izmoren prevelikom količinom "historije" koja mu se izdogađala, uplašen sjećanjem koje odnekud nadire, "Istočnjak" će u ovu trenutku, ili se barem tako čini, radije utonuti u bespogovornu i ravnodušnu sadašnjost. Jedino će se oni mlađi i iskreniji, kao na jednom književnom skupu (bivši) istočnonjemački dramatičar Thomas Oberlender, glasno začuditi...

- Ljudi, pa ja imam dva života i jednu biografiju...!

5. Stvari s prošlošću zaista nisu jednostavne. Pogotovo u vremenu kada smo i svjedoci i sudionici općeg trenda okretanja od stabilne i "tvrde" historije u korist promjenljive i "meke" memorije (etničke, socijalne, grupne, klasne, rasne, spolne, personalne i ine) i novog kulturnog fenomena koji, kako to kaže Andreas Huyssen, nosi ružno ime muzealizacija. "Muzejski senzibilitet čini se osvaja sve veće dijelove svakidašnje kulture i iskustva.

Ako se prisjetimo historizirajućih restauracija starih urbanih središta, cijelih sela i pejzaža koji su muzeji, booma buvljih tržnica, retro moda, valova nostalgije, opsesivne self- muzealizacije pomoću videorekordera, memoarske i konfesionalne književnosti, i ako tome dodamo elektroničku totalizaciju svijeta na bankama podataka, onda muzej više ne može biti opisan kao pojedinačna institucija sa stabilnim i dobro zacrtanim granicama. Muzej u svom širokom i amorfnom značenju posao je ključna paradigma suvremenih kulturnih aktivnosti"3

6. Ako prihvatimo "muzej" kao paradigmu suvremenog osjećanja temporalnosti, onda se, barem što se evropsko-američke kulture tiče, mjesta koja zauzimamo u muzeju i naš odnos prema muzeju ipak razlikuju.
Iako se na američkom intelektualnom tržištu, na primjer, obrću ključna pitanja našeg vremena na kraju stoljeća - što je historija i što memorija, što je personalna, a što kolektivna memorija, i tome slično - evropskome strancu čini se da je američki odnos prema "muzeju" različit od evropskog, pogotovo onog istočnoevropskog. Povijest, memorija, nostalgija - pojmovi su u kojima je suvremena Amerika prepoznala visoku kulturno-terapijsku i, dakako, komercijalnu vrijednost. Poticanje pamćenja različitih etničkih imigrantskih skupina, poticanje re-konstrukcije izgubljena identiteta (afro-američkoga, na primjer), otvaranje imigrantskih muzeja (na Ellis Islandu, na primjer), postojanje katedri na američkim sveučilištima koje se, baveći se različitim kulturnim identitetima, bave memorijom, izdavačka industrija, novine i televizija koji su spremno komercijalizirali temu - sve to govori u prilog novije američke opsjednutosti "muzealizacijom". Na američkom tržištu može se naći sve, od dokumentarnih video traka novije povijesti do suvenira jučerašnjeg dana.

Amerikanci svih dobi mogu na tržištu kupiti instant-proizvode za zadovoljenje svoje "historijske" čežnje. I iako se u Americi sve brzo "pretvara u prošlost", kao da pritom ništa ne iščezava. Na televiziji se prikazuju serije i filmovi koje su gledali djedovi i koje gledaju unuci. Na raspolaganju je istodobno i stari "Star Trek" i "Star Trek, druge generacije", i stari "Superman" i "Supermani" svih narednih generacija. Na taj način Amerikanac, tako se barem površnom evropskom strancu čini, živi neku vječnu sadašnjost. Bogato tržište nostalgije kao da potire nostalgiju, čini se da prava nostalgija za nečim podrazumijeva i pravi gubitak nečega. A Amerika ne poznaje gubitak ili barem ne u onu smislu u kojem ga poznaju Evropljani. Tako se procesu komercijalizacije, ali i elasticitetu odnosa prema prema pamćenju (make - remake, shape - reshape), nostalgija pretvara u bezbolan surogat, jednako kao i njezin objekt.4

Tako se, ponavljam, čini evropskom strancu. Jer to na što naš Evropljanin (ili Euro-ego-centrik) nimalo ne dvojeći polaže apsolutno pravo jest upravo ona, Povijest, i njezino razumijevanje.

7. Jer njemu se, Evropljaninu, povijest miješala u privatni život, mijenjala njegovu biografiju, zbog nje je izvodio "trostruke aksle", rađao se u jednoj zemlji, živio u drugoj i umirao u trećoj, zbog nje je mijenjao identitete kao košulje, zbog nje je stekao mačji elasticitet. Ponekad mu se čini da, baš kao mačka, ima devet života...

Evropa je nedavno proizvela najveći suvenir na svijetu, Berlinski zid. Berlinski zid rasprsnuo se u milijune komadića: neki su se pretvorili u besmislenu stvarcu i završili u smeću, a neki u šrapnele koji su pogodili davno zarasle rane i otvorili nove. Danas Evropa prekapa po ladicama pamćenja, osobito onima u kojima leže traumatični dosjei Prvoga svjetskog rata, Drugoga svjetskog rata, fašizma i komunizma. Ta grozničava aktivnost ima izvor u strahu od mogućnosti zaborava. Evropa se u ovu trenutku bavi obnavljanjem procesa povijesne krivnje: staro smeće, koje su evropske zemlje u procesu kreiranja i rekreiranja vlastita pamćenja podmetale jedna drugoj pod vrata, pokušava se vratiti vlasnicima. Procesi su često osjetljivi i bolni, osobito u odnosu (bivše) zapadne i (bivše) istočne Njemačke.

Politika pamćenja povezuje se i s umjetničkim pitanjima njegove reprezentacije, medija, potrošnosti, komercijalizacije i morala. Evropa sliči na Teufelsberg iz kojeg je prokuljala sadržina. (Teufelsberg je najviše berlinsko brdo čiju površinu prekriva trava, a pod travom leže milijuni tona berlinskih ruševina skupljenih nakon Drugog svjetskog rata). Starim suvenirima isplivalim na površinu, zastavama, relikvijama, crvenim i žutim zvijezdama i crnim svastikama, pridružuju se novi, još vrući: granate, meci i bombe pristigli iz Bosne.

8. Vratimo se ipak detalju s početka ove priče. Zašto sam svojim američkim znancima rekla da je moja omiljena knjiga bio Winnie The Pooh? Možda zbog trenutne osamljenosti, možda zbog želje da se i ja ogrijem na kolektivnoj pari nostalgična zazivanja djetinjstva, a možda, što će najprije biti, i zbog svijesti da bi moj pravi odgovor zahtijevao i suviše pojašnjavajućih fusnota i na kraju ipak ostao neprevodiv.

Moja omiljena dječja knjiga bila je, naime, "Ježeva kućica". Mala, topla, bezazlena knjiga postala je svojinom generacija djece koja su se rađala u Jugoslaviji. Njezin autor je Branko Ćopić. Znala sam krug zagrebačkih studenata, koji su marljivo studirali Lacana, Foucaulta i Derridu, ali su "glupu" i dragu "Ježevu kućicu" proglasili svojom kultnom knjigom i zabavljali se recitirajući stihove napamet. Bila je to slobodna nostalgična gesta, mali test iz generacijskog pamćenja. Branko Ćopić, inače bosanski Srbin, prije dvadesetak godina izvršio je samoubojstvo, prethodno predvidjevši u mračnu pogovoru jedne od svojih posljednjih knjiga sve što će se kasnije izdogađati. Danas je Branko Ćopić zaboravljen pisac5. Svoje će mjesto, jednoga dana kada se uklone ruševine, već prema svojoj krvnoj grupi, naći u povijesti srpske književnosti. Možda i bosanske, zavisi od velikodušnosti trenutka. U Hrvatskoj Branko Ćopić više ne postoji. Iz trostruka, čini se, razloga. Prvi leži u samom ratu koji je sam po sebi amnestička ljudska aktivnost. Drugi u činjenici da je Ćopić bio Srbin. Treći pak razlog leži u činjenici da Ćopić pripada bivšoj, jugoslavenskoj kulturi. Da postoji, za njegovom knjigom mogla bi posegnuti ruka nostalgična čitaoca. A svaka i najbezazlenija nostalgija u vremenu brisanja jednog pamćenja i konstruiranja novoga (ili vremenu prisilne amnezije i prisilna pamćenja) smatra se, s pravom, opasnom.

9. Ako čitalac predoči sebi državu kao kuću, bit će mu lakše zamisliti da su mnogim stanovnicima bivše Jugoslavije zajedno s ratom i nestankom zemlje konfiscirane mnoge stvari: ne samo njihova domovina i njihova imovina nego i njihovo pamćenje. U općoj i vidljivoj nesreći nitko ne uzima u obzir nevidljive gubitke. Na prioritetnoj listi gubitaka, kako za gubitnika tako i za promatrača, prvo mjesto zauzima sam život, zatim gubitak najbližih, zatim i materijalne imovine. Tek onda mogu doći na red, ako će uopće ikada doći na red, neopipljivi gubici. Razgovor o njima neumjestan je u vremenu stvarne smrti. Spomen "Ježeve kućice" spada u uvredljivo luksuzne osjećaje. Mala knjiga, međutim, nije jedina stvar na popisu gubitaka. A taj popis mogli bi ispostaviti (kada bi zaista mogli, kada bi zaista htjeli i kada bi znali kome) nekih dvadesetak i više milijuna stanovnika iščezle zemlje.

Konzumenti medija u ovih posljednjih pet godina mogli su čuti više manje istu priču o ratu u bivšoj Jugoslaviji. U interpretacijskom paketu jugoslavenske nesreće svoje su mjesto našle geografske karte i granice, nacionalne, vjerske i, etničke razlike, jezici i pisma, povjesni uzroci, "represivni" jugoslavenski federativni sistem, komunizam i postkomunizam, agresori i žrtve, repertoar ljudskog zla, masakri, silovanja i logori, imena međunarodnih pregovarača i posrednika, mirotvoraca i ubojica, političara i vođa. Objavljene su brojne knjige povjesničara i političkih analitičara, novinara i pisaca, reportera i ljubitelja "katastrofičkog turizma", zalutalih znatiželjnika, fotografa, lovaca na jaka osjećanja i autoriteta za tuđu nesreću. Ti brojni promatrači, sudionici i posrednici privučeni spektaklom smrti optuživali su jedni druge za moralnu ravnodušnost i inkompentenciju i priskrbljivali sebi intelektualne, stručne i moralne poene. Nismo, međutim, blagajnici da o tome sudimo.

U toj gomili izgovorenih i napisanih riječi, malo je tko spominjao obične ljude. Anonimni građani bivše zemlje bili su i ostali ravnodušne brojke ubijenih, raseljenih, nestalih, izbjeglih, preživjelih, nacionalnom grupom identificiranih Muslimana, Hrvata, Srba... Ako su već za domaće gospodare rata ljudi tek ravnodušno topovsko meso, pitala sam se kako to da među brojnim interpretatorima post-jugoslavenske nesreće malotko žali obične ljude. Tuđa je nesreća besplatna i u pravilu ne boli. Požaliti još i možemo, ali teško da smo u stanju shvatiti pune razmjere tuđeg gubitka. A u gubitke spada i kolektivno pamćenje.

10. Izvana gledano jugoslavenski narodi u ovom času sliče na poludjele grobare. Kao da tvrdoglavo utvrđuju mračne stereotipe koje o njima imaju drugi. U repertoar stereotipa spada i taj da se ti narodi u toku svoje povijesti i nisu bavili drugim do zakopavanjem i otkopavanjem ljudskih kostiju. U ovom trenutku ljudske leševe jedu izgladnjele svinje ili, u boljem slučaju, završavaju u bezimenim, kolektivnim grobnicama kao mračni zalog za "svjetliju" budućnost. I odista: jugo-narodi su najčiliji kada dođu u priliku da jedni drugima unište prošlost (nadgrobne spomenike, biblioteke, crkve, spomenike od kulturno-historijske vrijednosti). Ni prema vlastitoj prošlosti nisu nimalo nježniji: prebrisat će je ili uskrsnuti, već prema potrebi, kompjuterskom lakoćom.6 Svojom aktivnošću iskopavanja i ožaljivanja ljudskih kostiju i zakopavanja svježih bez pogrebnih rituala ti se narodi vrte u đavoljem krugu: nikako da izađu na kraj s vlastitom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću.

Na nekoj drugoj, i elegantnijoj, razini mogla bi to biti i priča o Proustu kojem je nasilno oduzet "ključ" za sjećanje, madeleine. Na prvi pogled nevažna stvar, obična madeleine. Taj "ključ" se, međutim, svaki puta nasilno oduzima vlasnicima i izviruje na površinu nakon mnogo godina, tek onda kada više nema onih koji bi znali njime otvoriti vrata, i kada, uostalom, ni konfiskatora više nema.

11. Građani bivše Jugoslavije naglo su se obreli u situaciji da imaju dva života i jednu biografiju. Oni stariji nanizali su na svoje biografije čak tri života. Nova vlast, "postkomunistička", preuzevši znanje od svojih prethodnika-komunista, zna za visoku manipulativnu vrijednost kolektivna pamćenja. Jer kolektivno pamćenje može se brisati i nanovo upisivati, dekonstruirati, konstruirati i rekonstuirati, konfiscirati i re-konfiscirati, proglasiti politički korektnim ili nekorektnim (komunističkim jezikom rečeno: podobnim i nepodobnim). Politička borba je borba za teritorij kolektivna pamćenja. S raspadom višenacionalne Jugoslavije započeo je proces konfiskacije jugoslavenskoga kolektivnog pamćenja i njegove zamjene konstruktom nacionalna pamćenja. Rat je samo ubrzao proces i radikalizirao mjere. Danas je, čini se, posao uspješno priveden kraju: izbrisano je jedno pamćenje za račun uspostave drugoga.

U tome procesu neki su sretnici dobili pravo na povrat svoje "imovine" oduzete prije pedesetak godina. Gesta širokogrudnosti zavisila je od opće politike samo-dizajniranja svake bivše jugoslavenske države ponaosob, od politike kreiranja vlastita nacionalnog imagea. Tako su u Hrvatskoj, na primjer, pravo na povrat svog konfisciranog pamćenja dobili gubitnici Drugoga svjetskog rata, ostarjeli politički emigranti, ustaše, kolaboranti Pavelićeva režima, poneki čuvar u hrvatskim koncentracionim logorima, poneki ministar u Pavelićevoj nacističkoj vladi. Dugovječni starci dobili su simboličku satisfakciju: vrativši se nakon tolikih godina mogli su ponegdje vidjeti ustaške simbole, ponegdje uličnu tablu s imenom Mile Budaka, ponegdje portret svoga poglavnika Ante Pavelića. Dobili su prigodu da rehabilitiraju vlastitu prošlost: nisu odoljeli prilici da hrvatskoj javnosti objasne kako su hrvatski koncentracioni logori za vrijeme Drugog svjetskog rata bili zapravo nekonformniji hoteli. Poneki je dobio funkciju u novoj vladi, poneki je objavio knjigu, poneki pronašao fragment svoje prošlosti i nadu u njezin puni povrat u grupi mladih hrvatskih neonacista. Zašto su baš ti, a ne neki drugi ljudi dobili pravo na povrat? Naprosto zato jer su novoj vlasti poslužili kao dobrodošli živući fragmenti u konstruiranju nacionalna pamćenja. Nova vlast ubrzano radi na dizajniranju nove hrvatske države. Po svemu sudeći ima namjeru oblikovati Hrvatsku kao državu prekinuta povijesna kontinuiteta (taj famozni povjesni kontinuitet prekinuli su, valjda, komunisti i Srbi). Zato spregu s četverogodišnjom fašističkom Nezavisnom državom Hrvatskom drži prirodnijom od dugogodišnje sprege s komunističkom Jugoslavijom.

Sve u svemu, danas je pamćenje u obliku krhotina prošlosti, pokojeg simbola i pokojeg suvenira vraćeno manjini. Za račun manjine oduzeto je većini, toj kojoj je konstrukt zvan Jugoslavija vremenom postao svakodnevnim životom.

12. Danas se pokazuje da su se mnoge istočnoevopske, bivše komunističke, kulture pripremale za vlastitu smrt, skupljajući materijal kolektivna pamćenja. Tako su naprimjer ruski alternativni umjetnici od prvog znaka agonije marljivo mjerili puls umirućem mamutu komunizma. Djela ruskih soc-artista, na primjer (sovjetski politički kič na slikama Komara i Melamida; sovjetska svakodnevica, byt, na slikama i instalacijama Ilje Kabakova; jezik sovjetskih šlagera, novina i ulice u pjesmama Dmitrija Prigova; jezično-mentalni sklopovi preuzeti iz sovjetskih pučkih kalendara, školskih čitanki i udžbenika u jezičnim tvorevinama Leva Rubinštejna, sovjetski stambeno-komunalni kič u instalacijama Larise Zvezdočetove, i tako dalje i tako redom), sva ta umjetnička "arheologija" sovjetske svakodnevnice nestankom konteksta promijenila je svoju prvotnu funkciju. Oštri tonovi umjetničke subverzije dobili su danas meku patinu nostalgije. Drugim riječima, razlika između američkih pop-artista i njihove americane i ruskih soc-artista i njihove sovetiane uspostavlja se danas, naknadno. Jer dok se Warholova Campbell-juha i dalje može kupiti u svakoj američkoj samousluzi, ikone sovjetske svakidašnjice iščezavaju. Radovi ruskih soc-artista, htjeli oni to ili ne, postali su u rezultatu dokumentom iščezle zbilje. Zahvaljujući upornu, dugogodišnjem istraživanju mitologije sovjetske svakidašnjice kojom su se bavili sovjetski alternativni umjetnici, danas je iza epohe koje više nema ostao golem umjetnički materijal. Zato je posve razumljiva današnja živahna intelektualna aktivnost ruske inteligencije vezana uz istraživanje kolektivna pamćenja. Inteligencija - filozofi, kulturolozi, sociolozi, antropolozi - bavi se danas istraživanjem raznolikih slojeva "sovjetskoga" kulturnog pamćenja, ne libeći se pritom (i ne stideći se) istraživanja mehanizama kolektivne i one osobne nostalgije.7

Slika je, dakako, nepotpuna i nisu svi slojevi kolektivna pamćenja jednako dotaknuti. Pogotovo ne oni delikatniji: staljinistički logori, ali i dugogodišnji suživot u multinacionalnoj i multietničkoj zajednici kakva je bila Sovjetski Savez.

13. To što potiče nostalgiju, taj ubod nejasna osjećanja, jednako je složeno kao i topografija našeg pamćenja. Baš kao i mehanizmi sna, gdje onirički dodir s kakvim beznačajnim i bezazlenim predmetom može izazvati posve neprimjerenu emociju, tako su i mehanizmi nostalgije nepredvidljivi i teško čitljivi. Nostalgija ne podliježe kontroli, ona je subverzivna djelatnost našeg mozga. Nostaglija radi s fragmentima, mirisima, dodirom, zvukom, melodijom, bojom, njezino je polje odsutnost, ona je kapriciozni korektor prilagodljivog pamćenja. Strategije njezina djelovanja su podmuklost, hirovitost, subverzija, iznenadnost, šok i začudnost. Nostalgija ne poznaje hijerarhiju vrijednosti, "materijal" s kojim barata ne dijeli na dobar i loš, prihvatljiv i neprihvatljiv, važan i nevažan, pametan i glup, dapače kakva "glupost" često je njezin omiljeni izbor8. Polje njezina djelovanja su podsvijest, kemija mozga, rad srca, njezini mehanizmi često su bliski fenomenu koji u neuorologiji zovu fenomenom "fantomskog uda".

Upravo zbog neuhvatljive prirode nostalgije vlasti novih država bivše Jugoslavije iskovale su termin jugonostalgija i dale mu nedvosmisleno značenje. Termin jugonostalgičar služi za političku i moralnu diskvalifikaciju, jugonostalgičar je sumnjiv čovjek, "narodni neprijatelj", "izdajica", osoba koja žali za propašću Jugoslavije (dakle za propašću komunizma, a komunizam je "srbo-boljševizam"!), jugonostalgičar je neprijatelj demokracije. Termin "jugonostalgija" pripada novoj, ratnoj terminologiji.

14. Hoće li jednoga dana nostalgija uspjeti artikulirati svoj predmet i odrediti svoj teritorij teško je predvidjeti. Jednako je upitno da li takvošto, nostalgija, u ovom trenutku postoji i ako postoji kakve je kvalitete. Posve je moguće da je rat dokrajčio kolektivno jugo-pamćenje, ostavivši za sobom tek želju za što bržim zaboravom. Bezimene jugoslavenske izbjeglice razasute po svim zemljama i kontinentima svijeta, ponijele su u svom izbjegličkom zavežljaju nikom potrebne, besmislene suvenire (stih, fotografiju, sliku, prizor, melodiju, ton, riječ...). U istom zavežljaju pamćenja komešaju se fragmenti prošle zbilje, koji se više nikada neće sastaviti u jedno, i prizori ratnih užasa. Sve te razlomljene fragmente njihovi vlasnici teško da će moći ikome prenijeti, vremenom će se sve zapetljati u čvor neprevodive, trajne, bezglasne muke. Ti pak koji su ostali i sačuvali krov nad glavom prilagodit će se brže, naučiti riječi novoga vremena i zaboraviti stare.

Konfiscirano sjećanje ponaša se kao invalidno tijelo koje povremeno pati od sindroma "fantomskog uda". U Beogradu ljudi istjeruju jugo-nostalgiju slušajući stare hitove pop-pjevača Olivera Dragojevića, Arsena Dedića i Gabi Novak. U zagrebačkim prigradskim krčmama zna dogoditi da pripiti ljudi urlaju pjesme Lepe Brene, pitajući se kasnije u jutarnjem mamurluku "što im je to bilo". U Skoplju se sastaju razdvojene obitelji i stari prijatelji (Skoplje je "najprirodnije" mjesto sastanka, tamo se u trgovinama još mogu kupiti "jugoslavenski" proizvodi, a zamašćene i prašne Titove fotografije još nisu svugdje skinute sa zidova). Na koncerte vojvođanskog pop-pjevača -orđa Balaševića, koji su održani u Ljubljani i Mariboru, doputovali su mnogi Zagrepčani. U Zagrebu, Beogradu, Ljubljani ilegalno se prodaju video-kazete starih "jugoslavenskih" filmova. U Skoplju, kažu, kazeta "jugo-hitova" iz šezdesetih godina ide kao luda. Čak će se i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, jedan od najljućih pobornika konfiskacije jugo-pamćenja, obratiti svojim suradnicima "srbo-komunističkim" tituliranjem "drugovi".9

A kad smo već kod konfiskatora spomenimo i Slobodana Miloševića, prvog "igrača" u jugoslavenskoj igri uništenja. Ukravši ime Jugoslavije i nadjenuvši ga Srbiji i Crnoj Gori, jednostavnom manipulacijom imena, dakle, Milošević je konfiscirao simbolički teren mogućeg zajedništva, tako i jugo-nostalgije. Običan, preplašeni građanin bivše Jugoslavije pri objašnjavanju najjednostavnijih stvari upada u mrežu ponižavajućih fusnota. Da, jugoslavenski, ali onaj bivši jugoslavenski, ne ovaj Miloševićev jugoslavenski... Da, nostalgija, možda se to tako zove, ali, znate, ne za Miloševićevom nego za onom... bivšom Jugoslavijom... Za bivšom komunističkom Jugoslavijom?! Ne, ne za državom, ne za komunizmom... Nego za čim?! Teško je, znate, objasniti... Zar onda za pjevačem, za -orđem Balaševićem?! Da, za pjevačem... Ali taj vaš Balašević je Srbin, zar ne?!

15. Jugoslaviana (nazovimo tako mitologiju svakidašnjeg života) koju su pedesetak godina gradili i dijelili građani bivše Jugoslavije - ocrtava danas svoje obrise u zraku. Kada ih slučaj nanese jedne na druge, ljudi s dva života i jednom biografijom najednom otkrivaju draž kolektivna sjećanja. Mnogi su zapanjeni nad spoznajom da je "sve to" postojalo i samo tako nestalo, da, eto, nisu uspjeli ni zamijetiti. Ponekima pada na pamet da se istočnonjemački "trabant" nalazi u muzeju, a jugoslavenski je "fićo", gle, iščezao i nitko se nije dosjetio da ga stavi u muzej. I kakav uopće muzej!? Jer tko će u novim nacionalnim državama zauzetim bildanjem vlastita nacionalnog ega biti voljan da preuzme "tuđe" odbačeno smeće, pedesetogodišnje "jugoslavensko" kulturno sjećanje? Čak i da ga preuzme, tko će ga danas u posve izmijenjenim kodovima znati pravilno očitati? Jer sjećanje se sastoji od bezbroj neprevodivih stvari koje zahtijevaju bezbroj pojašnjavajućih fusnota, a i pored fusnota, tko će zapravo razumjeti nešto što se ispreplelo, zaraslo i zaživjelo u pedesetogodišnji zajednički život? Jer tko će se, odista, prihvatiti artikulacije iščezle kulturne svakodnevice (viceva, predmeta, televizijskih serijala, novina, pop-muzike, jezika, humora, tih najtoplijih općih mjesta kolektivna pamćenja) i uložiti napor da je barem djelomično "muzealizira", kada prave muzeje i stare biblioteke poludjeli balkanski grobari pretvaraju u prah i pepeo?

16. Odakle si?
Iz Jugoslavije.
Zar postoji takva zemlja?
Ne, ali ja sam ipak došao odande.

Ovaj citat anonimna autora stoji na početku knjige "Djeca Atlantide"10, zbornika eseja mladih ljudi, ex-Jugoslavena izbjeglih zbog rata. Kažu da jezik proizvodi zbilju. U priči o raspadu Jugoslavije i ratu ima bezbroj žestokih i zastrašujućih primjera koji potvrđuju ovu tezu. Riječ Atlantida, koja opisuje mit o iščeznuću zemlje koju su kaznili bogovi, buknula je kao metafora za Jugoslaviju kada je buknuo i rat. Odabir Atlantide za metaforu samo potvrđuje opći osjećaj definitivnosti iščeznuća.

Našu priču o kolektivnom pamćenju vraćamo na sami početak, na Cicerona koji u svojoj knjizi "De oratore" priča priču o pjesniku Simonidu, "izumitelju" memorije.11 Priča govori da je tesalijski plemić Skopas pozvao na svečani banket u svoju palaču i pjesnika Simonida da napiše pjesmu u čast domaćina. Dobivši poruku da ga netko traži Simonid je usred banketa ustao, napustio palaču i izašao napolje. U vrijeme njegova izbivanja iznenada se urušio strop palače i ubio domaćina i goste. Tijela su bila tako zgnječena da rođaci nastradalih, koji su došli da ih sahrane, nisu mogli identificirati leševe. Preživjeli Simonid je, međutim, zapamtio gdje je tko sjedio za stolom. Priča kazuje da su zahvaljujući Simonidu rođaci ipak mogli sahraniti žrtve.

Iako ova priča pod riječju "memorija" podrazumijeva mnemotehniku, uzet ću si slobodu da je ispričam na svoj način.

Priča o Simonidu kazuje nam da je rođenju pamćenja prethodila nesreća, urušavanje krova, smrt, iščeznuće. Priča o Jugoslaviji i njezinu raspadu mogla bi metaforički koincidirati s prizorom banketa i stola za kojem sjede ljudi. Iznenada se urušava zajednički krov nad glavom i pobije ljude za stolom. Preživjeli Simonid, kojeg rođaci traže da identificira žrtve, ne stiže obaviti svoj mnemotehnički posao i prenijeti pamćenje, jer se iznenada, gle, urušavaju preostali zidovi i ubijaju njega i rođake koji su došli da sahrane svoje. Novi svjedoci prizora, pogođeni dvostrukom nesrećom, u stanju su, doduše, identificirati žrtve, ali samo one koje su zapamtili s mjesta na kojem su se zatekli u času kada su se urušili preostali zidovi. I tako svatko pamti svoje i oplakuje svoje. Druge žrtve ne postoje. O onima prvima da i ne govorimo.

Prošlost mora biti artikulirana da bi postala - pamćenjem. Građanima bivše Jugoslavije oduzeta je njihova zajednička pedesetogodišnja prošlost. Ta prošlost najvjerojatnije neće imati prilike da se artikulira u skladno kolektivno pamćenje, ali će je ipak biti teško izbrisati jer je prirodno zaživjela kao što zaživljuje sam svakidašnji život. U zamjenu za oduzeto građanima je ponuđen konstrukt nacionalnog pamćenja, koji su mnogi oduševljeno prihvatili misleći da je ono siguran temelj za bolju budućnost. Međutim, konstrukt nije usvojen, jer nije ni mogao ni stigao biti, niti se pretvorio u kolektivno pamćenje, jer da bi se to dogodilo moraju ga, kao svoju svakidašnjicu, živjeti generacije.

Izvana gledano čini se da je transakcija uspješno obavljena. Iznutra, međutim, niti je išta zaboravljeno, niti je išta zaista zapamćeno, sve je prisutno kao u zaustavljenu kadru urušene Skopasove palače. I ako je vjerovati Umbertu Ecu koji kaže da "zaboravljamo ne zbog oduzimanja već zbog nagomilavanja, ne s proizvodnjom odsutnosti nego s umnožavanjem prisutnosti"12, onda je posve moguće da i naša priča otklizi u suprotnu smjeru i umjesto o pamćenju postane pričom o zaboravu. Ili drugim rječima, pričom o zaboravljenoj Atlantidi gdje su zbiljski ljudi potonuli u - parabolu. A tamo, već prema žanru, preostaje samo jedno pitanje: (c)to je to toliko razljutilo bogove?

Travanj 1996.
(iz: Dubravka Ugrešić / Kultura laži, biblioteka Bastard/Arkzin, Zagreb 1996.)
***************************.
1 Stihovi ruskog avangardnog pjesnika Aleksandra Vvedenskoga sadrze šaljivu poruku da treba poceti zivjeti unazad kako bi nam sve postalo jasno.

2 'Unless you do these crazy things...': An interview with Robert Opie u: The Culture of Collecting, ed. by John Elsner and Roger Cardinal, Harvard, University Press, Cambridge, 1994, str. 29.

3 Andreas Huyssen, Twilight Memories: Marking Time in a Culture of Amnesia, Routledge, London New York, 1995, str.14.

4 Umjetnička reprezentacija povijesti često slijedi ideju komercijalna surogata. Tako jedan američki umjetnik prezentira holocaust koristeći minijaturne dječje igračke (male SS-oficire, male logoraše i male logore), zatim aranžirane figurine prenosi na fotografije repetirajući dobro poznate dokumentarne prizore. Dječje igračke na fotografiji imitiraju prošlu jezivu zbilju do perfekcije, samo pazljivu oku neće promaci činjenica da se radi o surogatu.

5 U jednom zapisu sarajevskog novinara Branka Vukovića opisana je potresna epizoda razgovora s mladim sarajevskim snajperistom muslimanske nacionalnosti. Vojnik koji je "prolupao" u bunilu govori kako se, zacudo, "fura" na samo jednu stvar, na knjigu "Orlovi rano lete". Dječja knjiga, čiji je autor Branko Copic, spada u visoko-afektivni topos kulturnog pamcenja nekoliko generacija Jugoslavena. Epizoda je, dakako, gotovo neprevodiva, njezinu potresnost, tezinu i simboliku mogu u ovom casu razumjeti samo bivsi Jugoslaveni, oni rezistentniji na nacionalisticku mrznju, ti malobrojniji, uostalom.

6 Jedan od najsvjezijih primjera je hrvatski grad Knin. Nekoliko godina hrvatska drzavna propaganda koristila je Knin, "kolijevku hrvatskih kraljeva", za bildanje nacionalna pamcenja. U Kninu i okolici zivjeli su pobunjeni hrvatski Srbi. U kolovozu 1995, kada je Knin "oslobođen" (tj. kada su hrvatski Srbi masovno istjerani odande), i kada je hrvatska zastava postavljena na kninsku tvrđavu, Knin gubi ne samo svoju propagandno-manipulacijsku vrijednost nego i svoju "memorijalnu" vrijednost.
Knin je u ovu casu grad duhova, opustio i opljackan. Opljackali su ga sami Hrvati. Identicni primjeri nalaze se i na srpskoj strani. Jedan od takvih "toplih" manipulacijskih toposa u srpskom nacionalnom pamcenju je Kosovo, gdje zive kosovski Albanci.

7 Svetlana Boym u knjizi "Common Places: Mythologies of Everyday life in Russia" (Harvard University Press, Cambridge 1994) zavrsava svoje istrazivanje sovjetske svakidasnjice opservacijom: "I tako to ide: netko zeli izlijeciti nostalgiju kroz historiju, ali zavrsava historizirajuci vlastitu nostalgiju"

8 U jednom trenutku bila sam zamislila projekt da sakupim "mentalne suvenire" iz zivota u bivsoj Jugoslaviji i zamolila prijatelje i znance da sudjeluju. Bez obzira na socijalne, kulturne, generacijske, grupne razlike zanimalo me moze li se odrediti zajednicki korpus afektivnih toposa u pamcenju. Neveliki "materijal" koji sam skupila dokazuje da je takvo istrazivanje moguce. Predrag Dojcinovic, pjesnik i esejist, prilozio je svoj "suvenir", opis omota "Buce". "Buco" je bio mali cetvrtasti topljeni sir s antipaticnim portretom debela djecaka na omotu. Detalj ukazuje ne samo na hirovitost nostalgije nego i na njezinu "neprevodivost" na druge kulture, drugim rijecima, na ekskluzivnost kolektivna pamcenja, na apsolutni copyright.

9 Filmski režiser Želimir Žilnik u dokumentarnom filmu "Maršal Tito, drugi put među Srbima" napravio je neobično zanimljiv test kolektivna pamćenja.
Uzeo je glumca koji fizički neobično podsjeća na Tita, odjenuo ga u maršalsku uniformu i pustio da prošeće ulicama Beograda. Iako su svi prolaznici znali da se radi o surogatu, mnogi su od njih, zaboravivši se, razgovarali sa surogatom kao sa samim Titom.

10 "Children of Atlantis: Voices from the Former Yugoslavia", ed. by Zdenko Lesic, Central European University Press, 1995.

11 Ciceronovu pricu citiram prema knjizi Frances A. Yates "The Art of Memory". Nenadu Iviću zahvaljujem na tome što mi je skrenuo pažnju na citirani primjer.

12 Umberto Eco, An Ars Oblivionalis? Forget it!, PMLA 1988, str. 260.

[Nancy Drew]

...

[repeater]

KOJU GODINU PRED OVAJ RAT
TOHOLJ ME ODVEDE

u svoje selo, i pokaza mi, kao lokalnu znamenitost,
Ćetka jednoga koji je šesnaest kuka odležao
jer je, u onom ratu, ljubinjske muslimane
smicao nožem specijalnim, s dugačkim sječivom.

Tren zbilja nezaboravan: prvi put u svom vijeku
gledam dvonošca bez perja koji je ljudske grkljane
rezao tim rukama što sada majstorišu
oko čamove daske. Gledam, a nšita ne vidim.
Ćetko ko Ćetko. Čeljade svagdašnje, sa licem
zastrašujuće običnim. I ćelav ko prvi Papa.
Ne znam gledati, pomislih. Ko da sam na izložbi,
pred platnima, na kojim dobre portrete od loših
ne mogu da razlučim.

Priznajem, na svoju sramotu,
što sam ga duže gledao, sve više mi je bivao
stvorenje koje možeš mazati i na šenični
i na od kukuruza. Prosto, jedan od starčića
kojima u tramvaju mjesto ustupiš bez premišljanja.

Docnije, mislim: Bude to! Negdašnji zlikovci
postanu, pod starost, melemi dozlaboga!
S godinama se krvopija izlupa u anđela!
Čini se: što u njima Samo Zlo nekad bješe,
to ti je bio Sami Život! Koji se, docnije,
u njima razrijedi, i skroz bezazlen bude.
Toliko, tom otrovu, ishlapi žestina prvašnja
da melem postaje. To Život, lično On,
bio je krivac što su bijes i bezakonja njihova
do tučnog sezali neba, kako bi rekao Homer.
Svijet je ura što kuca u džepu božjeg prsluka,
a Zlo je - opruga u njoj. To vam je Ta Vrsta ljudi:
ne brojiš sebe u žive, ako od tebe, od tvoje sile,
od tvog noža s dugačkim sječivom,
nikom ne kuka majka!

A devedeset četvrte u ordinaciju Borinu
ulazi borac čije duševno zdravlje rov bješe rasturio.
Doktore, veli, svaka od onih vreća s pijeskom
ispi mi dušu moju. Kasnije, pređe na četnike:
Nijma je, doktore, u šumi najbolje. Njina se koža
najbolje osjeća u šumi. Njihovoj koži u šumi je
ko našoj pod jorganom! Tu su njegovi preci.
Pa puška. Pa šiša sa rakijom. Da koga u busiji
sačeka, glavu mu ubere, ili ga opljačka do kože,
ili mu vjernu preotme ljubu - i on je prezadovoljan!
To ti je sorta koja prosto i ne umije
drukčije biti živa.

U taj čas, meni, pred oči. iziđe lice Ćetkovo,
odjednom posve razumljivo: vlasniku takvog lica
ubiti čovjeka - dokaz je da valjaš.
Da nisi mrtvik. Ni gnjida. Već da si dostojan života!
Dostojan noža s dugačkim sječivom.

Marko Vešović, Poljska Konjica. Zoro 2004

[repeater]

...
Bez ožiljka

Godine 1976, u kafani zagrebačkog Interkontinentala, očekujem susret sa slavnim prognanikom, piscem čuvene kjnige 7000 dana u Sibiru, koja mi je bila dragocenim vodičem pri pisanju Grobnice za Borisa Davidovića i kome sam posvetio jednu od priča iz te knjige. Odjednom prilazi našem stolu jedan svež, živahan gospodin, temeljno građen, srednjeg rasta, kratko podšišane kose (šešir drži u ruci). Ne to nije on! Ne može biti on. „Štajner!“ Bez obzira na činjenicu što je prošlo dvadeset godina od njegovog povratka iz Sibira, vreme dovoljno da se zaleče rane, gdje su (pitam se) ožiljci? Kao što se, po Solženjicinovom iskustvu, ubicama urezuje na licu trag ubistva, trag u vidu vertikalne crte u uglu usana, mora da postoji takav trag, takav ožiljak, vidljiv, i na licima žrtava, kao ožiljak na Isusovom dlanu.
„Vi ste napisali, negde u Grobnici,“ govori taj blagi čovek, bez ljutnje, bez patetike, „da se vaš junak u to vreme šetao, uveče, oko Kremlja!“ To biste morali za novo izdanje da ispravite. Svako ko bi se u to vreme vrzmao oko Kremlja, pogotovu stranac, kao sto je vas junak, taj bi bio odmah uhapšen.“ Obećavam mu da ću gledati da to ispravim za sledeće izdanje. To i još neke njegove primedbe. Pitam ga šta bi da popije. On kaže da mu je svejedno. „Ja pijem votku.“ Štajner, pomalo zbunjen, kao čovek koji ne bi hteo da me povredi, kaže: „Ah, ne, hvala. Sve drugo samo ne votku. Već dvadeset godina je nisam okusio. Niti ću ... A ne jednom mestu u knjizi pominjete tapete,“ nastavlja, pošto smo se šložili oko francuskog konjaka (sećanje na dobra stara vremena). „Ah mladi čoveče,“ odmahuje Štajner rukom, „Kakvi tapeti u Rusiji, u to vreme!“ Pokušavam da mu objasnim da sam taj podatak o zidnim tapetima pronašao u nekoj enciklopediji i da sam ga upotrebio upravo kao bizarnu činjenicu koja liči na anahronizam. Štajner odmahuje rukom, kao čovek koji je već navikao da mu ljudi ne veruju ni krupnije, očiglednije stvari. (Ali gde su ožiljci? pitam se u sebi, gledajući njegove iskrene, blage oči. Gde su ožiljci?)
...

[repeater]

La femme est l’avenir de l’homme

Jednom drugom prilikom, takođe u Zagrebu, Karlo me upozanje sa svojom ženom, Ruskinjom Sonjom, kojoj je posvetio svoju knjigu: „Ovu knjigu posvećujem svojoj ženi Sonji koja me vjerno čekala.“ Svako poređenje, svaka asocijacija, sa mitskom Penelopom, uvredljivo je. Jer dok je helenska Penelopa tokom dvadeset godina vezla svoj vez u miru božjem, pod blagim helenskim nebom, odbijajući mnogobrojne prosce, a na opšte divljenje sugrađana, dotle je u modernoj, savremenoj verziji sovjetskog mita, Sonja ponižena, popljuvana, namučena „žena narodnog neprijatelja.“ A evo sudbine takvih žena, koje se nisu javno odrekle svojih muževa. „U zatvoru u Butirki bilo je tri stotine žena s dojenčadi i djecom do jedne godine. Poslije godinu dana NKVD je majkama silom otimao djecu i smještao ih u dječiji dom kojim je rukovao NKVD. Scene koje su se odigravale kada su majkama otimali djecu, bile su užasne.“ (Štajner, str. 23) Ili: „Politički zatvorenici su najčešče ostavljali neoskrbljene žene i djecu, i znali da njih režim smatra ’narodnim neprijateljima’ i da tako s njima i postupa. Šta to znači u Sovjetskom Savezu, to zna samo onaj koji je to preživio. Ženi bi najprije otkazali posao, zatim bi djecu istjerali iz škole, a onda bi svi morali otići iz velikog grada. Ako ih nisu prognali, morali su otići sami: oduzeli bi im stan. Rođaci su rijetko kad primili te nesrećnike, jer bi se time izložili opasnosti da sami budu uhapšeni. Na tisuće žena rastavljalo se od svojih muževa. U sovjetskim su se novinama svakodnevno mogle čitati izjave u kojima se žene odriču svojih uhapšenih muževa a djeca svojih roditelja zato što su ’narodni neprijatelji.’“(str.229).
...

[repeater]

Oči duboke kao bunari

Šta je od svega toga doživela Sonja, za dvadeset godina čekanja, ne znamo. Znamo samo jedan deo, ovaj koji je ispričan u ovoj knjizi Karla Štajnera: u trenutku kada je on uhapšen, Sonja je bila u poslednjem mesecu trudnoće. Devojčica koja će se roditi umrla je od bede, hladnoće, bolesti. Zatim slede dugi dani čekanja, ne vez, nego redovi, argat, obilaženje ministarstava, strah od kucanja na vrata, iščekivanje retkih pisama, stavljanje svake kopejke na stranu, kako bi se moglo poslati nešto Karlu u zatočeništvo... Ponavljam: svako poređenje sa mitskom Penelopom bila bi samo jeftina doskočica uvredljiva za Sonju Štajner.
Posmatram Gospođu Štajner, i sklanjam pogled. Taj se pogled ne može izdržati! Ne, Sonja Marmeladova, ona je čista ljudska patnja, književni lik u najgorem značenju te reči, papir, pesma, životna radost. A u očima ove druge Sonje (Štajner), u tim očima usađenim u lice lepe žene (još uvek lepe žene) otkrivam nešto što nikad u svom životu nisam video: mrtve oči! Ne kao oči slepca, ne slepe oči, nego oči kakve nikad pisac nije opisao, kakve je malo ko na svetu video, mrtve oči na živom licu. (I ja sad stojim bespomoćan pred tim pogledom, jer to još niko opisao nije, govorim dakle o fenomenu kojeg ne može čitalac da prepozna, tu psihološka objašnjenja ne važe.) Oči Sonje Štajner nisu oči bez izraza, one su mrtve kao u mrtvaca, zastakljen pogled, skamenjen pogled, oči u kojima je ostao samo pepeo negdašnjeg žara, vreli pepeo, ne vir nego dubok bunar u koji ne prodire sunčeva svjetlost, oči duboke kao bunari, nad kojim kad se nagneš nazireš samo mirovanje tamnozelene bistre vode, bunar iz kojeg se mogu nazreti samo ugasle zvezde na mrtvom nebu. A između njih duboka brazda, belega martira.
I sada, tek sada, prepoznajem u Karlu Štajneru, indirektno, ono što sam tražio: onih dvadeset godina, preko 7000 dana, provedenih u dalekim sibirskim predelima iznad polarnog kruga! Poniženja, batinanja, strah, glad, studen, smrt.

Danilo Kiš. Sabrana djela: Homo poeticus. Globus/Prosveta. 1983.

[Fair Life]

[quote="Iz rukopisa "Pisanje ili nostalgija""]
Piše: Mirko Kovač

KRAJ JEDNE EPOHE

S JESENI, KAD POČNU VETROVI...
U kasnu jesen 1991. godine, zbog prijetnji i nasilja, napustio sam Beograd
zasvagda. Neki moji prijatelji koji su mi, s početka devedesetih godina,
savjetovali da što prije „brišem“ iz Beograda, javili su mi se
proljetos (nedjelja, 6. travnja 2003) jednom razglednicom s motivom
Fruške Gore i napisali mi: „Da nas nisi poslušao, možda bismo
sada na ovoj prekrasnoj gori tragali za tvojim grobom.“ To je doista
začuđujuće, jer ja nisam bio nikakva fora, niti bilo kome prijetnja. Osim
pisanja nisam imao ništa, iza mene nije stajao nitko. Nisam pripadao
nijednoj političkoj opciji, niti bilo kakvom „patriotskom
klanu“.

Od te naše tzv. grupe, ostali smo Filip David i ja na istim pozicijama, a
Pekić se bio odmetnuo u visoku politiku, postao je potpredsjednik
Demokratske stranke i kao opozicioni lider, „na prvim
antikomunističkim demonstracijama od rata naovamo“, kako sam
piše, 13. lipnja 1990., dobio batine. Na prvim stranačkim izborima natjecao
se s Vojislavom Šešeljom za poslaničko mjesto u Parlamentu.
Intelektualno javno mnijenje dalo je podršku Pekiću, pa mu je posvećen
dobar dio jednog broja lista Demokratija. Na poziv uredništva i ja sam
napisao prigodni tekst hvaleći Pekića kao fascinantnu figuru, kao
„opširnu moralnu priču modernih vremena“, ali sam zabrljao
tamo gdje se od mene najviše očekivalo, jer sam rekao: „Ako
Pekića izaberu za poslanika Demokratske stranke biće mi žao. Šta će on
među onim političkim neandertalcima u Parlamentu... Bilo kako bilo, Pekić
ostaje poslanik i poslenik lepe književnosti“. Moj prijatelj nije bio
zadovoljan tekstom, ali me i nadalje uvjeravao da će stopostotno ući u
Parlament i glatko eliminirati tu ništariju Šešelja u izbornoj jedinici
Rakovica, jer da se ondje svake večeri sastaje s biračima i napijaju se po
krčmama u kojima se Pekić oduvijek osjećao kraljevski, kao svoj na
svome, pa ipak je izgubio od nitkova i to u omjeru 6:1. Nakon poraza, prvo
mu je rame za plakanje bilo prijateljevo; nije otišao stranačkim kolegama
Koštunici ili Đinđiću, jer je samo meni mogao povjeriti svoje razočaranje u
narod, u njegovu političku kulturu, to prije što je znao koliko

Kada je Danilo Kiš dobio Sedmojulsku nagradu (1987), bio sam na
primanju, čak sam dobitniku posudio kravatu, Ivan Stambolić, tadašnji
predsjednik Vlade, osobno mi je rekao da sam i ja kotirao visoko, ali da
sam ostavljen za dogodine, jer dati nagradu odjednom „dvojici odličnih
pisaca i prijatelja bila bi prava šteta“ - to su doslovce bile njegove riječi.
Hitro sam uzvratio, imam svjedoke, da sada ne ispadne kako se gradim
prorokom, i pokazao na čovjeka u lakom ljetnom lister odijelu sive boje,
rekavši da će dogodine o tome on odlučivati. Dakako, čovjek u sivom bio je
Slobodan Milošević, stajao je u kutu dvorane držeći pod ruku, kao nevjestu,
generala Ljubičića. Tako je i bilo, a trinaest godina kasnije taj će monstrum
narediti ubojstvo Ivana Stambolića, što su njegovi „patrioti“ rado i za lovu
izveli i zakopali leš na jednom obronku Fruške Gore.

malo držim do naroda i koliko imam prečih stvari od te uzaludne brige koja
po pravilu, gotovo uvijek, samo prikriva neke druge nedostatke ili završava
u šovinizmu.

Ali da se zakratko vratim razdoblju kada sam nakon Matvejevićeva teksta
vraćen u književni život i ubrzo napisao dva romana, od kojih je jedan
pokupio više nagrada, da bi potom uslijedila šaputanja, pa i otvoreni
prigovori kako sam se prilagodio i sklopio savez s đavolom. Vjerujte mi,
ništa nisam činio da bih paktirao s đavolima; nikakve prodaje bilo nije, a
niti kupaca. Napose, nisam imao što promijeniti osim možda estetskih
nazora do kojih nikome ne bješe stalo. Ako se moja pozicija nešto
popravila, ako su nadošle statusne poboljšice, sklon sam povjerovati da se
ipak sustav postupno mijenjao, ne znajući da se mijenja. Ili točnije: osipao
se polako, ne shvaćajući da se osipa. Veliki majstor pripovijedanja I. B.

Singer misli da politički sistemi, društvena uređenja, velike imperije,
propadaju stoga što se u njima sve rasklima od starosti, pa su tako i stari
komunistički kosturi zaškripali gotovo na svim stranama toga carstva i
krajem osamdesetih godina potpuno se raspali. Pekić je, uznik toga
režima, dočekao njegov krah. Kiš na žalost nije, a cijelog je života to
sanjao, vjerujući da će prije ili kasnije umrijeti sve ono što je sazdano
od „historijskih strasti iza kojih su stajale velike ideje“.

IZMEĐU RASKOLA I LOMAČE
Bio sam blizak s Danilom Kišom; dijelili smo mnoge životne zgode, nedaće,
radosti, pa i neke male tajne. O njemu kao literati već sam toliko puta
govorio i uvijek s divljenjem uzdizao njegov talent i njegovu književnost.
Taj je čovjek bio od najbolje sorte pisaca. Čak i kad bi mu se imalo štogod
zamjeriti, ne vjerujem da bih ja u tome uspio, jer me negdašnja prisnost
postavlja na obzirno mjesto, a prijateljevanje sputava svaku razuzdanost i
nameće ugodnu cenzuru. Ono o čemu sada kanim pisati, da su vremena
normalna i svijet bolji, gurnuo bih u neki zakutak podsvijesti, ali refleks
srca goni me da barem djelomice pokušam odgonetnuti ono što me
kopkalo, malne rekoh tištalo za proteklih godina, a to je pokop Danila Kiša
po pravoslavnom obredu. Često su me i dobronamjerni pitali je li taj čin
ukorijenio onoga koji se osjećao apatridom i povratkom u domovinu
konačno ga odredio? Je li to bilo njegovo izjašnjavanje kojoj kulturi pripada?
Više sam puta slušao istu priču kako je to bio čin njegove zahvalnosti
prema svim ukazanim mu počastima što su ga, u posljednjim godinama
života, obasule iz Beograda, te o pomirbi i međusobnom oprostu nekoć
zavađenih strana. Poznavajući prijatelja u dušu, on je mogao zahvaljivati
samo Bogu koji ga je obdario, pa i njemu se ne bi bez stanovite zadrške
prepustio. Kiš je bio apsolutna ličnost, često nedokučiva i uvijek u opiranju
lakim prosudbama, pa se ne može tek tako objasniti što je izabrao vjerski
pokop u času kad se taj čin mogao pretočiti u nacionalističku histeriju, što
se i dogodilo. Jedan mađarski pjesnik, moj prijatelj, gotovo me vragolasto
uvjeravao da je Danilo izabrao buku i „pojanje“ na svom odlasku, jer je bio
sklon terevenkama i glazbi, pa je već toliko puta „umirao“, u fijakeru ili
nošen na rukama, pokatkad uz pratnju ciganskog orkestra i njegovih
pajdaša muzičara. To je vesela i ateistička varijanta, zvuči šaljivo, ali
oslobađa krute misli koje traže veliku ozbiljnost u simbolici toga pokopa.
Osobno mislim da nije sporan Kišov izbor groblja i obreda, premda sam i ja
bio osupnut njegovim zavjetom i oporukom, to prije što sam znao da je bio
ateist i da su ga religije zanimale samo kao kulturološki fenomeni. Mogu
čak pouzdano i izbliza reći da ga je ponajmanje zanimalo pravoslavlje, čak
je imao i neku odbojnost prema „sektaštvu i raskolništvu pravoslavlja“, jer
je to, kako je pisao Berđajev, odgovaralo „ekskluzivnom komunizmu“ i
njegovoj religiji. Također znam da je kršćanstvu zamjerao inkvizitorske
lomače, te pritajeni i otvoreni antisemitizam. Pa ipak je u jednom svom
kratkom autobiografskom tekstu napisao: „U mojoj četvrtoj godini (1939),
u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili
u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spasilo
život.“
Pretpostavljam da je spas bio u tome što se pod mađarskom i njemačkom
okupacijom podrijetlo muške djece izvodilo po očevoj strani, a ženske po
majčinoj. Kako je progon Židova bio planski, to je bilo neminovno da će
stradati otac i sin. Kišova majka bila je pravoslavka, pa je dijete kršteno u
njezinu

JEDAN MAĐARSKI PJESNIK, MOJ PRIJATELJ, GOTOVO ME
VRAGOLASTO UVJERAVAO DA JE DANILO IZABRAO BUKU I „POJANJE“ NA
SVOM ODLASKU, JER JE BIO SKLON TEREVENKAMA I GLAZBI, PA JE VEĆ
TOLIKO PUTA „UMIRAO“, U FIJAKERU ILI NOŠEN NA RUKAMA, POKATKAD UZ
PRATNJU CIGANSKOG ORKESTRA I NJEGOVIH PAJDAŠA MUZIČARA

vjeru, a to je bila kakva takva zaštita. Možda je upravo taj krsni list
pripomogao da u vrijeme pogroma Hladni dani dječak bude pošteđen, dok
je njegov otac odveden na zaleđeni Dunav, ali je tada nekim čudom
spašen da bi kasnije završio u Auschwitzu. Ako je Danilo Kiš na samrtnoj
postelji prizvao te potresne obiteljske slike, te prizore „čudom spašenih“,
onda je moguće da je u tome izboru obreda za pokop samo zahvala za
ondašnju darežljivost, neko vraćanje duga, a možda istodobno i povratak
majci koju je obožavao. Ili je to bila samo ona „metafizička strepnja“ u
kierkegardovskom značenju „da je strepnja blizu vjere, a vjera mogućnost
spasa“. Dakle samo „blizina spasa“, a ne utočište u Bogu i religiji, niti
konvertitski čin. No ma što bilo, sve je obilato zlorabljeno, kako za vrijeme
pogrebnih svečanosti tako i kasnije.

AMFILOHIJE U ČIZMAMA MALINOVE BOJE
Jedan naš zajednički prijatelj koji je bdio nad Kišom do posljednje ure, tu je
oporuku tumačio kao želju da se tamjanom i kandilima otjeraju komunisti
s groblja, ali povijest se umiješala i dovukla ih na sahranu preodjenute i
našminkane za nove i još mračnije uloge. Stalno sam gajio neke iluzije da
bih zasigurno utjecao na prijatelja da sam kojim slučajem tada bio negdje
blizu njegova ležaja. Možda bih mu nekako uspio predočiti vlastito gađenje
izazvano bujanjem nacionalizma i odgovoriti ga od toga nauma, to prije što
je Crkva poprilično zabasala u mrak. Pa ipak je to samo moja iluzija,
vjerojatno bih šutio u teškim satima i poštovao njegovu volju kao što je to
učinila odana mu žena, njegova Francuskinja Pascale Delpech, inteligentna
osoba i gotovo netolerantna kao ateistica. Tamjan i kandila ne samo da
nisu spriječili nepoželjne u pratnji, nego su ih prizvali. Na sprovodu Danilu
Kišu, pored njegovih iskrenih prijatelja, sljedbenika, čitatelja i štovatelja,
bila je masa svakovrsnih oportunista, netom probuđenih pravoslavaca,
šovinista, umjetničkog šljama, te čitavo krdo političke stoke iz Miloševićevih
štala.

Ako se Danilo Kiš pribojavao političkih govora na pogrebu, onda je takav
govor imao, ali iz usta crkovnjaka, episkopa Amfilohija koji je predvodio
pogrebnu paradu, a njegova besjeda vrvjela je od pogrešaka i neznanja, te
općih mjesta koja se mogu svakome utrapiti („pismonosac jovovskog
kova“, „tragatelj duše“, itd.). Ali ono što je najgore i što bi tanahnog
pjesnika zasigurno ljutilo, jest Amfilohijeva laž u Večernjim novostima kako
je on dulje vremena „bio Kišov duhovnik“, što će reći da mu se pisac
ispovijedao, a duhovnik ga pripremao za onostrane putove i vraćao pravoj
vjeri, da bi nad grobom mogao uzviknuti: „Sahranjujemo te molitvom
Pravoslavne crkve koja te primila u svoja njedra...“ Mislim da ga Kiš nije
nikad upoznao, niti bi se takvom tipu ikad povjerio. Uostalom, da je
odlazio k njemu, zasigurno bih to znao, jer sam bio upućen i u mnogo
važnije Kišove tajne. Ako sam znao da je odlazio psihijatru, znao bih i za
odlaske „duhovniku“.

Danilo Kiš nije mogao u svojoj oporuci predvidjeti takav slijed događaja, niti
bi imalo smisla da se u teškim svojim trenucima bavio još i režijom
vlastitog pogreba. On je samo izrazio želju i takva se želja imala poštovati,
s mnogo više pijeteta i otmjenosti. Da je Danilo pokopan tiho, u krugu
prijatelja, primjerice na pariškom groblju, ne vjerujem da bi dospio na
naslovnicu NIN-a, tjednika koji je svojedobno vodio hajku protiv njega. Kao
što fotke na naslovnici nije bilo kad je dobio NIN-ovu nagradu za roman
godine, nije je bilo kad se te iste nagrade nekoliko godina kasnije odrekao
i vratio je. Također je nije bilo ni nakon velikih značajnih nagrada u zemlji i
inozemstvu, nakon tolikih uspjeha u svijetu (knjige su mu prevedene na
dvadesetak jezika). Nije je bilo nakon što je dobio francuski orden Viteza
umjetnosti i književnosti, niti u vrijeme kad mu se sudilo u Beogradu i kad
su tužitelji tražili strogi zatvor i izolaciju, ili pak, kako stoji u knjizi Treba li
spaliti Kiša, psihijatrijski pregled, a potom ludnicu.

Prisvajanje Danila Kiša post mortem, počesto je prelazilo mjeru i dobar
ukus. Nacionalizam gotovo uvijek i posvuda grca u paradoksima, pa su
tako pjesnikovu smrt i njegov izbor obreda masovno prigrlili upravo
nacionalisti i za svih ovih godina od njegove smrti najviše ga citirali kao
neprijeporni intelektualni autoritet, unatoč tome što je Danilo Kiš pisao
britke i oštroumne tekstove o nacionalizmu kao „kolektivnoj i pojedinačnoj
paranoji“, kao „negativnoj kategoriji duha“, „kiču i
folkloru“, „komociji“, „ideologiji banalnosti“ itd. A kako nije izrijekom
spominjao srpski nacionalizam, što je za Kišovu poetiku nebitno, oni su
danomice isticali da se ti njegovi razarajući tekstovi odnose na druge.
Sahrana po pravoslavnom obredu nije neminovno i spektakl, ali svi su
htjeli, od Crkve do Akademije i Društva književnika, ubrati cvijetak s toga
groba. Oko vrata mu je stavljen križ kao omča, a njegova se biografija ne
piše bez te oznake. U leksikonu „Književna topografija Beograda XX veka“,
nema slova o njegovim svjetskim uspjesima, nego se samo nevoljko kaže
da je „zapažen kao prevoditelj“, a onda nešto opširnije o sahrani po
pravoslavnom obredu, te o „nadahnutoj besjedi episkopa Amfilohija“. U
istom leksikonu govori se o „svjetskoj slavi“ Milorada Pavića.

U jednoj drevnoj knjizi nađoh zapis kako ima trenutaka kada svatko
svakoga čuje, mrtvi žive i živi mrtve. Ako doista u nekom trenutku
nadahnuća mrtvi čuju, onda sam prijatelju priopćio tjeskobnu priču, posve
siguran da se slaže sa mnom kako se pjesnikova intima ne smije
vulgarizirati, niti duševna čast oskvrnuti. Ako smo se u tom intervalu čuli,
još sam rekao da pisac ne mora imati nikakvu svemirsku ulogu, ali
njegova je moralna zadaća da ipak nekako uzmogne postati „vitez
nevidljivo pripreman za borbu protiv lažljivaca“[/quote]

[danas]

ne znam jel' vec bila, izvinjavam se ako ponavljam...


U GORAZDU DOSAO HODZA PA OBJASNJAVA

borcima da se ne treba bojati pogibije
jer uzivacija na ovom svijetu nije nista
prema uzivaciji na onome gdje im sljeduje
sto meraka sve jedan veci od drugoga
Docarava dzennetske basce kroz koje teku vode
milion puta od Une smaragdnije
opisuje kao pouzdan ocevidac banane
narandze hurme sto tamo spremne cekaju
da ih mrtvim rukama beru Ma jebes hurme
ima li tamo deset u pola? pita ga Crni
Hodza se pravi necuo i nastavlja sa detaljnim opisom
milina dzennetskih prosto mi dodje krivo sto sam
jos na dunjaluku a ne vec davno na ahiretu
i ovaj zivot ovdje pricini mi se ko gubljenje vremena
Zavazda svatih: do ovog svijeta
drzi jedino osoba koja ne drzi do sebe
A je li neko hodza (opet ce Crni) iz tvoje familije u ovam ratu poginuo?
Nije sucur Alahu

by Marko Vesovic

[danas]

HEMONWOOD

Ledeni metak

Evo ovih dana pomalo gledam i Zimsku olimpijadu 2002. Nema se šta puno gledati: TV-kompanija NBC, koja ima monopol nad prikazivanjem Olimpijade, moždi: često se čini da se na Olimpijadi takmiče samo Amerikanci, slabo je šta uživo, a kad nema takmičenja, onda se mozak ispira poučnim pričama o sportistima koji su - u slow-motionu i uz pratnju najgore patetične muzike - negdje, nekada prevazišli nekakve teškoće i eto ih sada ispunjavaju svoje snove u Salt Lake Cityju. To, naravno, proizvodi u meni nemoguće količine zlobe - kad se u Super G-u jedna Amerikanka, koja je, tvrdili su komentatori, pala u svakoj važnoj trci u posljednje dvije godine, ponovo izvalila, meni je moje ledeno srce zaigralo.

Neizbježno, ova Olimpijada me podsjeća na onu, našu Olimpijadu. Sinoć sam ženi Lisi pričao kako se onomad pripiti čuvar spustio na kartonu niz zaleđenu bob stazu - bilo mu mrsko da hoda - i nekako preživio samo s felgama i ogrebotinama. I kako su u restoranu "Una" pokušali da zavrnu Kirka Douglasa. Osim tih događaja, malo se čega sjećam - čak su i to bile priče koje sam čuo od raje.

Ja sam, naime, te zime bio na braniku (one) domovine u Štipu, u Makedoniji. Na dan otvaranja Olimpijade, moja pješadijska četa je bila na terenu. Spavali smo u zemunicama, u rupama u zemlji, iako je to bila jedna od najgorih zima u makedonskom sjećanju, pošto je kapetan Vidoje Milošević bio odlučio da nas čeliči. Kapetan Milošević je bio idiot, te nam je naredio da zemunice iskopamo u podnožju brda, te se kiša slivala drito u zemunice. U tim zemunicama sam naučio kako grob izgleda iznutra, a miris ilovače zanavijek se ugradio u moje moždane ćelije - ja mislim da ću ga mrtav prepoznati. Onda mu je palo na pamet da u zemunicama iskopamo kamine - rupu u zidu od ilovače i onda mali dimnjak učvršćen konzervama. Pošto smo se smrzavali, mi smo ložili vatru, ali ti kamini nisu, da kažemo, vukli. Otud smo nas šestorica, svaki sa po dva ćebeta, spavali zagrljeni u parovima, donji dio tijela u ledenom blatu, a gornji u gustom dimu.

Kao i svi idioti, kapetan Milošević je bio ambiciozan i beskrupulozan - kvaliteti koje je komandant štipske kasarne, izvjesni potpukovnik Ratko Mladić, bez sumnje cijenio. Dobivši naređenje da vojska mora da gleda otvaranje Olimpijade, kapetan Milošević je naredio da se u (drugom) brdu iskopa amfiteatar, kako bi kompletna četa mogla vidjeti taj veliki događaj. Četa je čitav dan provela kopajući sjedišta, stepenice u blatnom brdu, a onda je kapetan Milošević instalirao televizor u podnožju i vojska je gledala otvaranje ispod razapetih, lohotnih šatorskih krila, dok je pljuštala kiša pomiješana sa snijegom. Mnogi su zaspali i onda se klizali nizbrdo, kao onaj čuvar, ali polako, blatnjavih guzova, prema olimpijskom plamenu koji ih nije mogao ogrijati.

Tako su to otvaranje svi vidjeli - svi, to jest, osim mene. Pošto je kapetan Milošević znao da sam ja iz Sarajeva, pričinjavalo mu je posebno zadovoljstvo da mi ne dozvoli da gledam otvaranje. Umjesto podrške Olimpijadi, moja dužnost je bila da iskopavam kamion (ja sam bio četni vozač) iz blata u koje ga je do osovine zaglavio kapetan Milošević. U toj četi je bio još jedan Sarajlija, mislim da se zvao Nermin, iz Treće gimnazije - on mi je bio opisao otvaranje: "Super je bilo", rekao je. Nermina (ako mu je to bilo ime) se sjećam, također, kako u seoskoj školi, gdje smo spavali kad smo se izvukli iz onih grobova, sjedi na slami, gleda u zid i pjeva neku debilnu pjesmu "Novih fosila" koja je bila hit te zime. Recimo samo da nikad u životu nisam čuo tužniju muzičku izvedbu. U tom sam selu vidio sve što sam vidio uživo od Olimpijade - ušao sam, na raport, u odaje kapetana Miloševića, koji je iz kreveta gledao skijanje, sa rukom do zgloba u čakširama. Tu sam spazio kako Jure Franko prolijeće kroz cilj, na radost lokalne publike. Tako sam sve skupa vidio oko trideset sekundi Olimpijade.

I kad me neko pita da se prisjetim Olimpijade, ja nemam čega da se prisjetim, osim mržnje koju sam prema kapetanu Miloševiću i JNA osjećao. Te sam zime proveo sedmicu dana u stacionaru, nakon što je kapetan Milošević natjerao svoju četu da radi jutarnje vježbe u potkošuljama usred mećave, smišljajući kako da ga ubijem a da me ne uhvate. Jedino što mi je padalo na um, izobličen romanima Agathe Christie, glađu (sedam dana sam samo pio kompot od šljiva) i groznicom, bilo je da nekako napravim metak od leda i onda upucam kapetana Miloševića u srce, gdje bi se led otopio i niko ne bi znao šta ga je strefilo. Nikad nisam dizajnirao ledeni metak, i kapetan Milošević je, bezbeli, živ i zdrav i na nekom spisku ratnih zločinaca.

U januaru ove godine sam išao na skijanje u Montanu (ja sam odrastao na skijama), presjedajući u Salt Lake Cityju. Pošto smo na aerodromu u olimpijsko-mormonskom gradu morali provesti par sati, vakat je bio da se nešto i čalabrcne. U aerodromskoj sendvičarnici na kasi je radila jedna Aida. I prije nego što sam ugledao njeno ime na pločici na prsima, čuo sam je kako priča bosanski sa drugim ženama. Kad sam joj na našem jeziku rekao "Dobar dan", Aida mi se osmjehnula i odgovorila na engleskom. Ja nisam odustajao, nekako mi je bilo važno da popričamo u Salt Lake Cityju na jednom od olimpijskih jezika, ali Aida se nije dala slomiti - odgovarala mi je na engleskom. Da mi je odgovorila na bosanskom, ne znam šta bih joj rekao - možda bismo popričali o Olimpijadi, i ovoj i onoj, možda bi pričali o Bosni. A ovako smo Aida i ja bili dva svijeta različita i nekako mi se čini da je sve to zbog kapetana Miloševića. Da sam onda uspio izmaštati ledeni metak, možda bi sve bilo drugačije. A može biti i da su ledeni meci fulili kapetana Miloševića i zgodili Aidu i mene, i još se nisu otopili.


Arhiva Dani 245

[danas]

Yugoslavia, 1991
by Alexander Hemon


In February, 1991, I got an editorial job with the magazine Naši Dani (Our Days), and instantly left my parents’ house, where I had, embarrassingly, lived until the age of twenty-seven. I rented a place in the Sarajevo neighborhood of Kovaċi with Davor and Pedja, two friends who also worked for Naši Dani. Our previous experience was in radio, so we had to learn quickly how to bring a jolt of immediacy to a biweekly magazine. Alas, we soon had a chance: one of our first issues was devoted largely to the demonstrations in Belgrade, which Slobodan Milosevic crushed with tanks. It was the first blood spilled by the Yugoslav People’s Army, and we knew that the flow would not stop there. By spring, the war in Croatia was well on its way. We received reports of atrocities; we published photos of decapitated corpses, and an interview with a Serbian militia leader, now awaiting trial in The Hague, who once promised to gouge out Croatian eyes with rusty spoons—as though regular spoons were not bad enough. At first, such horrors could be treated as exceptions to the rules by which we lived our lives, particularly since the Yugoslav-Serbian and Croatian authorities kept promising that everything would return to normal. But we soon began reporting on Army trucks transporting arms (their cargo officially registered as “bananas”) to the parts of Bosnia where Serbs were the majority. We covered parliament sessions and attended press conferences at which Radovan Karadzic and his henchmen made not so veiled threats. Everyone but us was preparing for an all-out war.

The more we knew, the less we wanted to know. Convinced that we were merely trying to live our lives normally, we embarked on a passionate pursuit of hedonistic oblivion. We danced a lot. We dropped enormous amounts of money into slot machines, which were rigged so as to preclude even a statistical possibility of our winning. One of my favorite methods of denial was to get stoned and watch Vincente Minnelli’s “Gigi,” often bellowing along (“Gigi, am I a fool without a mind or have I really been too blind”). Pedja and I got drunk and crooned along with Dean Martin, one of the great practitioners of international hedonism. We spent one splendid spring Saturday in our garden, devouring spit-roasted lamb and smoking superb hashish, until we were so high we would have floated away like balloons had we not been ballasted with the meat.

And then there was rampant, ecstatic promiscuity. The whole institution of klix seemed indefinitely suspended; it was no longer necessary to go out before hopping into bed. A few exchanged glances were sufficient to arrange intercourse. Indeed, there was no need for a bed: hallways, park benches, the back seats of cars, bathtubs, and floors were just fine. There was no time for relationships on our Titanic. Those days of disaster euphoria were a great fucking time, for nothing enhances pleasures and blocks guilt like a looming cataclysm.

By late May, however, it had become difficult to maintain this state of hysterical oblivion. A dealer we’d used as a source for a story on the Sarajevo drug market had gone home to Croatia, got conscripted, and then called us, somehow, from the front line, leaving a frenzied message: “You cannot imagine what is happening here!” He didn’t leave his number in the trenches, and I don’t think we would have called him if he had. Then Pedja went to report from the front, only to be arrested and tortured by Croatian forces. After his release, he moped around for days, his bruises slowly changing from deep blue to shallow yellow. Finally, I sat him down, pushed a tape recorder in front of his face, and made him tell me about his experience: the humiliatingly stupid good-cop, bad-cop routine, the twisted testicles, the gun in his mouth, etc. When he finished, I ritualistically handed the tape over to him and said, “Now put it away and let’s move on.”

But there was nowhere to go. In July, I quit my job and went to Ukraine, just in time for the August putsch, the collapse of the Soviet Union, and the subsequent declaration of Ukrainian independence. When I came home in early September, Sarajevo was deflated, the euphoria exhausted. One night, I went to the Olympic Museum café, where my friends and I had often hung out, and watched glassy-eyed people stare into the distance, barely speaking, some of them drugged, some of them naturally paralyzed, all of them terrified by what was now undeniable: the war had arrived, and we were just waiting for death. Soon, that war assumed positions in the mountains around the city. By the time the siege started, I was in Chicago, dealing with the American version of oblivion. But that is another story.

The New Yorker
June 12, 2006

[danas]

Stairway to Heaven
by Aleksandar Hemon

It was a perfect African night, straight out of Conrad: the air was pasty and still with humidity; the night smelled of burned flesh and fecundity; the darkness outside was spacious and uncarvable. I felt malarial, though it was probably just travel fatigue. I envisioned millions of millipedes gathering on the ceiling above my bed, a fleet of bats flapping ravenously in the trees below my window. But the most troubling thing was the ceaseless roll of drums: a sonorous, ponderous thudding that hovered around me. Whether it meant war, peace, or prayer, I couldn’t tell.

I was sixteen, at the age when fear arouses inspiration, so I turned on the light, dug a brand-new Moleskine journal out of my suitcase, and had just managed to write, on the first page, “Kinshasa 7.7.1983,” when I heard my parents’ bedroom door slam open and Tata cursing and stomping away. I leaped out of bed and followed him into the living room, where he had already flipped on the lights. I bumped into Mama, who was cradling her worrisome bosom in her arms; Sestra was there, too, pressing her face into Mama’s side. All the lights were on now; a gang of moths fluttered hopelessly inside a light fixture; there were cries and screams; cymbals crashed all around us. It was terrifying.

“Spinelli,” Tata exclaimed. “What a dick.”

Tata slept in flannel pajamas that were far more appropriate for an Alpine ski resort than for Africa—air-conditioning allegedly irritated his kidneys. Before he vanished into the thrumming murk of our building’s stairwell, he put on a pith helmet, lest his bald dome be exposed to drafts. I stood in my underwear, my pen still in hand. The possibility that he might not return flickered in the dark, but it did not occur to me to go after him. The stairwell light went on and we heard a plaintive chime. The drums continued to roll. Tata abandoned the bell and started pounding on the door, shouting in his stuttering English, “Spinelli, you are very crazy. Stop noise. We are sleep. It is four in the morning.”

Our apartment was on the sixth floor; there must have been scores of people living in the building, but it appeared to have been abandoned. As soon as the stairwell light clicked off, the drumming stopped; the show was over. The door opened and a nasal American voice said, “I’m sorry, man. I absolutely apologize.”

By the time I went back to bed, it was dawn already. In the trees outside, a nation of birds had replaced the bats and were now atwitter in a paroxysm of meaningless life. Sleep seemed beyond me; nor could I write. Smoking on the balcony, I waited for everything to make sense. Down on the street, a barely clad man squatted by a cardboard box with cigarettes lined up on top of it, as though he were guarding them from some invisible peril.

In the early eighties, Tata was mostly absent from Sarajevo, working in Zaire as a minor Yugoslav diplomat in charge of communications (whatever that meant). Meanwhile, back home, I responded to the infelicities of adolescence and the looming iniquities of adulthood by retreating into books; Sestra, not yet a teen-ager, was oblivious of the aches sprouting inside me; Mama was mid-life, miserable and lonely, though I could not see this at the time, with my nose stuck in a book. I read compulsively, only occasionally surfacing to reality. I read all night, all day; at school I kept a book hidden under my desk, a felony frequently punished by a junta of class bullies who made me lick the pages until my tongue was black with ink.

I met Azra while checking out books from the school library, and I immediately liked the readerly quietude on her bespectacled face. I walked her home, slowing down whenever I had something to say, stopping whenever she did. She had no interest in “The Catcher in the Rye”; I had not read “Quo Vadis,” feigned interest in “The Peasant Uprising.” We shared an interest in “The Dwarf from a Forgotten Country,” even though it was a children’s book. And it was clear that we also shared a passion for imagining lives that we could live through others—a necessary ingredient in any love. We started klix, which meant that we often read to each other on a bench by the Miljacka, making out only when we ran out of things to talk about, kissing cautiously, as though letting ourselves go would have exhausted the quaint, manageable intimacy we had accrued. So when Tata announced, on returning to Sarajevo for a leave, that we would all spend the summer of ’83 in Africa together, I felt a strange relief: if Azra and I were apart, we could resist temptation and eschew the taint that the body inflicts upon the soul. I promised I would write to her every day—in my journal, as letters from Africa would have arrived long after my return. I would record every thought, I told her, every feeling, every experience, and, as soon as I came back, we would reimagine it all together, reading, as it were, the same book.

There were many things that I wanted to note down that first night in Kinshasa: the west ablaze, the east impenetrably dark as we crossed the equator at sunset; my perfect recollection of the smell of her hair; the line from a book that we had both liked so much—“I have to find my way home before the fall, before the leaves cover the path.” But I wrote nothing and assuaged my conscience by ascribing this failure to the drumming disturbance. What I didn’t write stayed in the back room of my mind, like the birthday presents I was not allowed to open until everyone had left the party.

The following morning, I found Sestra in the living room, staring with vague fascination at a puny man in a T-shirt with an image of an angel pierced by an arrow in midair. Mama was sitting across the coffee table from the man, her legs crossed, listening intently to his high-pitched warbling.

“Svratio komsija Spinelli,” she said. “Nemam pojma sta prica.”

“Good morning,” I said.

“Good afternoon, buddy,” Spinelli said. “The day is almost over.” He exposed a set of teeth that descended evenly in size, like organ pipes, from the center toward the cheeks. He had both of his hands parked on his thighs, and they were calmly immobile, as though resting before their next task—which was to push apart the two curls parenthesizing his forehead.

“Sorry for the noise,” he said. “A bored dog does crazy things.”

At sixteen, I spent a lot of energy affecting boredom: the eye-roll; the practiced blankness of expression; the terse, short answers to parental inquisition. I had built an iron-clad shield of indifference that allowed me to escape, roam, and return to my cell without anyone’s noticing. But that first week in Africa the boredom was real. I could not read; I kept scanning the same—twenty-seventh—page of “Heart of Darkness” and could not move beyond it. I tried to write to Azra, but could come up with nothing to say, probably because there was too much to say.

There was certainly nothing to do. I was not allowed go out alone into the human jungle of Kinshasa. For a while I watched TV, broadcasts of Mobutu’s rants and commercials featuring cans of coconut oil floating in the blue sky of affordable happiness. Once or twice, in the middle of the day, I even felt a rare, inexplicable desire to be with my family, but Tata was at work, Sestra had her Walkman turned way up, and Mama was remote, interned in the kitchen, probably crying. The ceiling fan spun sluggishly, a cruel reminder that time here passed at the same mind-numbing speed.

Tata was a great promiser, a fabulist of possibilities. In Sarajevo, he had projected onto the vast, blank canvas of our socialist provincialism a Kinshasa that was a hive of neocolonial pleasures: exclusive clubs with pools and tennis courts; diplomatic receptions frequented by the international jet set and spies; cosmopolitan casinos and exotic lounges; safaris in the wilderness; and Phillip, a native cook whom he had hired away from a Belgian by increasing his piddling wage to a slightly less piddling amount. That first uneventful week, these promises were drably betrayed; Phillip didn’t even show up for work. When Tata came home from the Embassy, we had humdrum dinners that Mama improvised from what she had discovered in the fridge: wizened peppers and sunken papayas, peanut paste and some kind of animal flesh that may have been goat meat.

Determined to dispel the cloud of tedium hanging over us, Tata finally put in a call to the Yugoslav Ambassador and invited himself and us to the Ambassador’s residence in Gombe, where all the important diplomats lived. The mansions there were large, with wide lawns and majestic flowers blooming in impeccably groomed bushes; the venerable Congo flowed serenely. His Excellency and his excellent wife were polite and devoid of any human vigor. We sat in their receiving room, and the adults passed around statements (“Kinshasa is strange”; “Kinshasa is really small”) as if handing around a sugar bowl. Exotic trophies were carefully positioned around the room: a piece of Antwerp bobbin lace on the wall; an ancient Mesopotamian rock on the coffee table; on the bookshelf a picture of their Excellencies on a snowcapped mountain. A servant with an implausible red sash brought in the drinks—Sestra and I were each given a glass of lemonade with a long silver spoon. I didn’t dare to move, and when Sestra, abruptly and inexplicably, rolled like a happy dog on the ankle-deep Afghan rug I feared that our parents would renounce us.

As soon as we returned home, I went up to Spinelli’s place. He did not seem surprised to see me, nor did he ask what had brought me around. “Come on in,” he said, smoking, a drink in his hand, music blasting behind him. I lit up; I had not smoked all day, and I was starved for nicotine. The smoke descended into my lungs like feathery silk, then out, thickly, through my nose; it was so beautiful I was breathless. Spinelli was air drumming along to the loud music, a cigarette dangling from his lips. “ ‘Black Dog,’ ” he said. “God damn.” In the far corner, under the window, there was a set of drums; its golden cymbals trembled in the stream from the air-conditioner.

Between his imaginary drum solos and bridges, Spinelli made unsolicited confessions: he had grown up in a rough Chicago neighborhood and beat it as soon as he could; he had lived in Africa forever; he worked for the U.S. government and could not tell me what his job was, for if he did he would have to kill me. He started each sentence sitting down and finished it standing up. He never stopped moving. Space organized itself around him; he exuded so much of himself that I felt absent. Only after I had left his apartment, exhausted, could I really think at all. And then I thought that he was a true American, a liar and a braggart, and that hanging out with him was far more stimulating than the shackles of family life or the excellent diplomats in Gombe. At some point during his restless monologue, he christened me, for no apparent reason, Blunderpuss.

I went back upstairs a couple of days later, and then again the following day. Mama and Tata seemed fine with that; if I removed my boredom, we could avoid long stretches of crabby silence. They must also have thought that engaging with the real world and its inhabi-tants without actually leaving the building was good for me, and I got to practice my English, too. As for me, I could smoke as much as I wanted at Spinelli’s; the music was much louder than my parents would ever have permitted; and he poured more whiskey into my glass before it was even half empty. But most of all I enjoyed his stories: he delivered them slouching back on the sofa, blowing smoke toward the ceiling fan, sipping his J&B, interrupting his delivery for every drum solo. There may be a taint of death, a flavor of mortality, in lies, but Spinelli’s were fun to listen to.

In high school, he’d run a cigarette-selling business and had regular sex with his geography teacher. He’d hitchhiked across America: in Oklahoma, he’d drunk with Indians who fed him mushrooms that took him to where their spirits lived—the spirits had big asses with two holes, both of which smelled equally of shit; in Idaho, he’d lived in a cave with a guy who watched the sky all day long, waiting for a fleet of black helicopters to descend upon them; he’d smuggled cattle from Mexico into Texas, cars from Texas to Mexico. Then he’d joined the Army: avoiding rough deployment by applying onion to his dick so as to fake an infection; whoring around in Germany, cutting up a Montenegrin pimp in a disco. Then Africa: sneaking into Angola to help out Savimbi’s freedom fighters; training the Ugandan special forces with the Israelis; setting up a honey trap in Durban. He told his tales laterally, moving across his life without regard for chronology.

Afterward, I would lie in my bed, trying to organize his stream of consciousness in my giddy head so that I could write it down for Azra. Only then could I see the loopholes in the texture of his tales, the inconsistencies and contradictions and the plain bullshit. Once I was out of his proximity, he made little sense; he had to be physically present in his own narratives to make them plausible. Therefore I sought his presence; I kept going upstairs.

One night when I went upstairs, Spinelli was all dressed and ready to go, wearing a black unbuttoned shirt, reeking of cologne, a gold chain dangling below his Adam’s apple. He lit a cigarette in the doorway, inhaled, and said “Let’s go!” and I followed without a question. It did not even cross my mind to tell my parents where I was going. They never came to check on me when I was at Spinelli’s. It turned out that we were going to a casino around the corner.

“The guy who owns the casino is Croatian,” Spinelli said. “Used to be in the Foreign Legion, fought here, then in Biafra. I don’t wanna know the things he did. We do business sometimes, and his daughter likes me pretty well, too.”

I could not see his lips moving as we walked; his voice was disembodied. We turned the corner and there was a splendid neon sign that said “PLAYBOY CASINO,” the “S” and the final “O” flickering uncertainly. A few white cars and military Jeeps were parked in the gravel lot. On the stairs were several hookers in ridiculously high heels, neither climbing nor descending, as if they were afraid they might fall if they moved. But move they did as we passed; one of them grabbed my forearm and turned me toward her. She wore a helmetlike purple wig, and earrings as elaborate as Christmas ornaments; her breasts were pushed up by her klix bra, so that I could see half of her left nipple. I stood petrified until Spinelli released me from her grip. “You don’t fuck much, do you, Blunderpuss?” he said.

Three men were sitting at the roulette table, all plainly drunk, their heads falling on their chests between the revolutions of the wheel. A heavy fog of masculine recklessness hung over the table, the green of the felt fractured by piles of colorful chips. One of the men won and snapped out of his torpor long enough to gather up the chips with both arms, as though embracing a child. “Watch the croupier steal from them,” Spinelli said with delight. “They’re going to lose it all before they get another drink, then they’ll lose some more.” I did watch the croupier, but could not see how the stealing happened: when the players won, he pushed the chips toward them; when they lost, he raked the pile toward himself. It all seemed simple and honest, but I believed Spinelli. I had already started composing a description of the place for Azra: the cone of smoke rising to the light above the blackjack table; the hysterical flashing of the two slot machines in the corner; the man standing at the bar in the attire of a plantation owner—a light linen suit and a straw hat—his right hand hanging down like a sleeping dog’s head, a ribbon of cigarette smoke passing slowly between his knuckles.

“Let me introduce you to Jacques,” Spinelli said. “He’s the boss.”

Jacques put the cigarette in his mouth, shook Spinelli’s hand, then looked me over without saying a word.

“This is Blunderpuss—he’s Bogdan’s kid,” Spinelli said. Jacques’s face was perfectly square, his nose triangular; his neck was a stovepipe of flesh. His expression bespoke the chummy ruthlessness of someone whose life was organized around profit and survival; as far as he was concerned, I did not exist in the world of straightforward facts. He put out his cigarette and, in English marred with clunky Croatian consonants, said to Spinelli, “What I am going to do with those bananas? They are rotting.”

Spinelli looked at me, shook his head in bemused disbelief, and said, “Put them in a fruit salad.”

Jacques grinned back at him and said, “Let me tell you joke. Mother has very ugly child, horrible, she goes on train, sits in coupe. People come in her coupe, they see child, is very ugly, they cannot look, they leave, go away, disgusting child. Nobody sits with them. Then comes man, smiles at mother, smiles at child, sits down, reads newspapers. Mother thinks, Good man, likes my child, is real good man. Then man takes one banana and asks mother, ‘Does your monkey want banana?’ ”

Spinelli didn’t laugh, not even when Jacques repeated the punch line: “Does your monkey want banana?” Instead, he asked him, “Is Natalie here?”

I followed Spinelli through a beaded curtain into a room with a blackjack table and four players; they all wore uniforms, one of them sand khaki, the other three olive green. Natalie was the dealer, her fingers long and limber as she placed the cards; her pallor was luminous in the dark room; her arms were skinny, with no muscles whatsoever; she had bruises on her forearms, scratches on her biceps. On her shoulder she had a vaccination mark, like the imprint of a small coin. Spinelli sat at the table and nodded at her, slamming a cigarette pack against his palm. Her cheeks rose, quotation marks forming around her smile. She raised her hand gently, as though lifting a veil, and scratched her forehead with her pinkie. She blinked slowly, calmly, as though pulling her long eyelashes apart required effort. I was enthralled. Natalie was from out of this world, a displaced angel.

From then on, for a while, there were three of us. We went places: Spinelli driving his Land Rover, drumming on the wheel, slapping the dashboard, calling Natalie his Monkeypie; Natalie smoking in the passenger seat, looking out; I in the back, the breeze from the open window blowing her smoke, her intoxicating smell, directly into my face. The three of us: Spinelli, Monkeypie, Blunderpuss, like characters in an adventure novel.

One day, we went to the Cité to look for Phillip, who still hadn’t shown up for work. Presumably, this was a means for Spinelli to expiate his drumming sins, arranged between Tata and him. Spinelli and Natalie picked me up at the crack of dawn, the light still diffused by the residue of the humid night. We drove toward the slums, against a crowd marching in antlike columns: men in torn shorts and shirts; women wrapped in cloth, carrying baskets on their heads; swollen-bellied children trotting by their side; emaciated dogs following at a hopeful distance. I had never seen anything so unreal in my life. We turned off onto a dirt road, which became a car-wide path full of mounds and gullies. The Land Rover stirred up a galaxy of dust, even when moving at low speed. Shacks misassembled from rusty tin and cardboard were lined up above a ditch, about to tumble in. I understood what Conrad had meant by “inhabited devastation.” A woman with a child tied to her back dipped clothes into tea-colored water and beat the wet tangle with a tennis racquet.

Soon a shouting mob of kids was running after the car. “Check this out,” Spinelli said and hit the brakes. The kids slammed into the back of the Land Rover; one of them fell on his ass. “Oh, stop it!” Natalie said. As soon as the car got up some speed, the kids were running after it again; they didn’t often see a Land Rover in the Cité. Spinelli hit the brakes again, slapping his thigh with glee. I could see the face of the tallest boy smash against the glass, blood blurting out of his nose. Spinelli’s laughter was deep-chested, like the bark of a big dog. It was infectious; I was roaring with laughter myself.

We stopped in front of a church, where a choir was singing with sombre voices. Spinelli went in to leave a message for Phillip while Natalie and I stayed in the car. He pushed his way through the kids, who parted, murmuring, “Mundele, mundele.” “It means skinless,” Natalie said. The tall boy was still bleeding, but he could not take his eyes off Natalie. She took a picture of him; he wiped his bloody nose and turned away.

“You’re gonna have to get yourself a new cook, Blunderpuss,” Spinelli said, climbing into his seat. “That’s Phillip’s funeral they’re singing for.”

From the Cité we went to the market—Le Grand Marché—and wandered around; it was too early to go home. Bartering in Lingala and English, Spinelli pretended to be interested in a dried monkey, whose hands grasped nothingness with unappetizing despair; he picked through yams but didn’t buy any. Natalie took pictures of terrified goats waiting to be slaughtered, of eels still fidgeting in a beaten pot, of worms squirming in a shoebox.

These people had no abstract concept of evil, Spinelli said. For them, it was black magic coming from a particular person, so if you wanted to get rid of the evil spell you eliminated the guy. The same thing with the good: it was not something you could aspire to, the way we did; you either had it or you didn’t. He delivered his anthropological lecture while bargaining over an enormous, baroque cluster of bananas, which he bought for nothing and loaded onto his shoulder. You couldn’t die of hunger here, he said, because bananas and papayas grew everywhere like weeds. That was why these people had never learned to work; they’d never had to harvest and store food to survive.

A mass of people followed us, offering things we could not possibly need: toilet brushes, knitting needles, figurines carved out of what Spinelli claimed was human bone. I bought a bracelet made of elephant hair and ivory, a gift for Azra.

Later that day, we went to the Inter-Continental and sat in the lounge, where a ponytailed pianist played “As Time Goes By.” We ordered colorful cocktails with klix umbrellas stuck into unknown fruit. There were men in Zairean attire: wide collars, bare chests adorned with gold, hands bejewelled. Spinelli called them the Big Vegetables; they liked to stick out of Mobutu’s ass, he said. Those expensive white whores with them came from Brussels or Paris; they spread their legs for two or three months, then took a little pouch of diamonds back home to live it up for the rest of the year. And that man over there was Dr. Slonsky, a Russian who had come twenty years ago, when you had to import ass-wipes from Belgium. He used to be Mobutu’s personal physician, but now he only did the Big Vegetables; Mobutu had a Harvard graduate taking care of him these days. Slonsky liked heroin and boys, Spinelli said.

Natalie sucked at her straw, as if she had heard it all already.

Then there was Towser the Brit; his wife worked at the British Embassy. And that scruffy youngster sitting next to him was their Italian boyfriend. They were talking to Millie and Morton Fester, New Yorkers who dealt in tribal art, most of it pilfered away from the natives by the Big Vegetables. Millie wrote fancy porn novels; Morton used to be a photographer for National Geographic, trawling the Dark Continent for images. Spinelli actually waved at them and Morton waved back. Somehow, the waving confirmed Spinelli’s stories, as though he had conjured them into existence with the motion of his hand.

Then we were joined by Fareed, a Lebanese whose head was as smooth as a billiard ball and whom Spinelli affectionately called Dicknose. He bought us a round of drinks, and, before I could even agree to it, we went up to Dicknose’s room, where he opened a black briefcase for us. Inside was a velvet cloth, which he unwrapped, proudly exhibiting a klix heap of uncut diamonds, sparkling like teeth in a toothpaste commercial. They had just arrived from Kasai, Dicknose said, fresh from the bowels of the earth. Natalie touched the heap with her fingertips; her nails were bitten to a bloody pulp. “All you need to make your girlfriend here happy, Blunderpuss, is twenty-five thousand dollars,” Spinelli said. Natalie looked at me and smiled, as if confirming the price.

From the Inter-Continental, we drove to Spinelli’s place, past the American Embassy, a large building surrounded by a tall wall. Bored guards smoked behind the iron-grille gate. On top of the Embassy there was a nest of sky-begging antennas. I imagined a life of espionage and danger; I imagined the letters I would send to Azra from behind enemy lines. They would be signed with a false name, but she would recognize my handwriting: When you get this letter, my dear, I will be far beyond the reach of your love. “This is where I defend freedom so I can pursue happiness,” Spinelli said. “One day I’ll take you there, Blunderpuss.”

As we climbed the stairs of our building, I passed the apartment where my family was likely having dinner, but it felt as though they were not there, as though our place were empty. The absence could have been frightening, but I was too excited to care.

Spinelli went straight to his magnetophone and turned it on. The reels started revolving slowly, disinterestedly. “Ladies and gentlemen, ‘Immigrant Song’!” he hollered and then howled along with the music: “Aaaa Aaaa Aaaaaaa Aaaa Aaaaaa!”

I put my hands over my ears to signal my suffering, and Natalie laughed. Still screaming, Spinelli rummaged through the debris on his coffee table until he found what I believed was a joint of marijuana. He interrupted his howl to light it up, suck on it briskly, and pass it on to Natalie. I was innocent in the ways of drugs, but when Natalie, holding her breath so that her eyes were bulging and somehow bluer for that, offered it to me, I took it and inhaled as much as I could. Naturally, I coughed it all out immediately, saliva and phlegm erupting from me. Her laughter was snorty, pushing her cheek apples up, dilating her nostrils. A chenille of snot hung from my nose, nearly reaching my chin. “If you can’t stand the heat, Blunderpuss,” Spinelli whinnied, “stay out of the oven.” Well, I was enjoying the oven and once the cough subsided I sipped the smoke from the joint and kept it in my lungs, waiting for the high to arrive.

Spinelli sat at his drum set and grabbed the sticks. He listened intently to a different song now, waiting, biting his lips to express passion. “The greatest goddam bridge in the history of rock and roll,” he said, and attacked the timpani. I recognized the beat: it was what had frightened us on our first night in Kinshasa.

“What’s the name of that song?” I asked.

“ ‘Stairway to Heaven,’ ” Spinelli said.

“It sounds so African.”

“That ain’t African. That’s Bonzo, white as they come.”

Natalie took the joint from my hand; her fingers were soft and cold, her touch eerily gentle. I leaned back and stared at the fan revolving frenziedly, as though a helicopter were buried upside down in the ceiling. Spinelli stopped drumming to take a puff.

“See,” he said, exhaling, “you’re just an innocent kid, Blunderpuss. When I was your age, I did things I wouldn’t do now, but I did them then, so I don’t have to do them now.”

He was rewinding the tape, pressing the “stop” and the “play” buttons alternately, trying to find the beginning of the song.

“There’s so much you don’t know, son. You have no idea how much you don’t know. Before you know anything, you have to know what you don’t know.”

“I know.”

“The fuck you do.”

“Leave him alone,” Natalie said, dreamily.

“Shut up, Monkeypie.” He took another puff, spat on the minuscule butt, and flicked it toward the ashtray on the coffee table, missing by a yard. Then he asked me, “Why are you here?”

“Here? In Kinshasa?”

“Forget Kinshasa, Blunderpuss. Why are you here on this goddam planet? Do you know?”

“No,” I had to admit. “I don’t.”

Natalie sighed, as though she knew where it was all heading.

“Exactly,” Spinelli said. “That’s exactly your problem.”

“Are you O.K., sweetheart?” Natalie asked me, extending her hand, but she couldn’t reach me and I couldn’t move.

“I feel nothing,” I said.

“Stairway to Heaven” was picking up, the drums kicking in. “That’s the way!” Spinelli leaped in excitement. “There is always a tunnel at the end of the light.”

By this time he was leaning over me, blocking my view of the ceiling fan.

“Steve,” Natalie said without conviction. “Leave him alone.”

“He is alone,” Spinelli said. “We live as we dream. Fucking alone.”

“That’s Conrad,” I said.

“What’s that?”

“That’s Joseph Conrad.”

“No, no, no, no, no, sir. That ain’t no Joe Conrad. That’s the truth.”

He played the “Stairway to Heaven” bridge over my head, closing his eyes, curling his lower lip. Natalie slipped her hand under her cheek and closed her eyes, producing a celestial smile. He dropped down next to me, his back to Natalie’s stomach.

“There’s a tribe here,” he went on, his voice lowered, “that believes that the first man and woman slid down from the sky on a rope. God let them down on a rope, they untied themselves, and the boss pulled the rope up. And that’s exactly what happened, my friend. We were dropped down here and we wanna go back up, but there’s no rope. So here you are, Blunderpuss, and the rope is gone.”

He spread his arms to point at our surroundings: the coffee table with its pile of formerly glossy National Geographics; an overflowing ashtray and a bottle of J&B; ebony sculptures of stolid elephants and twiggy warriors, one of them draped in a T-shirt.

“But we can at least try to get up as high as possible,” he said, and he excavated a tinfoil nugget from his pocket, unwrapped it with delectation, and showed me a lump of green paste at its heart. “That’s why God gave us Afghanistan.”

The day I smoked pot for the first time was the day I smoked hashish for the first time. He chipped slivers off the lump, then stuffed it down the narrow bowl of a clay pipe, murmuring to himself, “Yessiree bob!” This time I had no trouble inhaling and releasing the smoke impressively slowly.

“I’m here,” Natalie said, and I passed the pipe to her. She smoked on her back, her eyes still closed. The smoke crawled out of her mouth, as though she were not breathing at all.

“See, I was much like you when I was a kid,” Spinelli said. “And here I am now.”

My head and stomach were completely empty. I tried to inhale air to fill up the vacuum inside me, but it didn’t work. I was gasping, as though rapidly deflating, and it sounded like a giggle—I heard myself as someone else.

“You might wanna munch on a banana or something,” Spinelli said. “You’re pale as shit.” Abruptly he stood up and charged off to the kitchen. Natalie’s face was ashen, her lips pink; a single hair stretched from her forehead to her mouth. Before I could make any decision, I leaned toward her, planting a kiss where the hair touched her lip. She opened her eyes and widened her smile until I could see the tip of her tongue protruding between her teeth.

I retreated into my throne of stupor just as Spinelli came back with a huge, blazingly yellow banana. He offered it to me and said, “Would the monkey like a banana?”

The monkey ate the banana, promptly passed out, and dreamed of two women, one fat, one slim, knitting black wool to the rhythm of drums, chanting angrily, “Spinelli! Spinelli! Spinelli!” Whereupon I woke up to see Tata in his pith helmet and flannel pajamas shaking an enraged, ruddy finger in Spinelli’s face. Spinelli had his hands on his hips and they slowly curled into fists; he was about to punch my father. Natalie sat up and said, “Steve, let it go. Let Bogdan take the boy home.” The hair on the right side of her head was bunched up in the shape of a harp, or half a heart.

“All right, man, I apologize. We were just partying a little,” Spinelli said. “Hopefully, it’s all bridge under the water.”

Walking downstairs was much like crossing an underwater bridge: an invisible stream pushed against my knees; I could not feel the solid concrete under my feet. Tata practically carried me, his hands grasping my flesh sternly. He was talking to me, but I could hear only the tone of his voice: angry, quivering. Downstairs, Mama and Sestra sat on the couch like a two-member jury; Sestra watched me with slumberous amusement; Mama’s face was awash with tears. For some reason, it was all funny to me, and, when Tata dropped me into the armchair across from them, I slid down to the floor and convulsed with laughter.

Later on, in the middle of the night, I tottered to the kitchen, found the trash bin in the darkness, pressed the pedal to open the lid, and pissed a thick, pleasurable stream into its mouth.

There was no talk given by my parents, no warning about drugs and alcohol, no lecture about self-respect, no complaint about having to clean up the piss lake on the kitchen floor. They just stared at me, mute, across the dinner table: Tata pursed his lips, contemplating the troubling question of my future; Mama pressed her hand against her cheek, shaking her head in disbelief at her extraordinary bad luck in having had such a son.

I was forced to go everywhere they went: to the Lolo La Crevette, where we devoured shrimp with a malarial Macedonian prone to delivering unhurried reports on his talkative cockatoo; to the Portuguese club, where I watched two decrepit Frenchmen play tennis, a skinny boy fetching their scattershot balls; to the Belgian supermarket, pristinely overlit, where everyone was immaculately white, as though the place had been magically transported from the pallid heart of Brussels. I carried “Heart of Darkness” around and tried to read it when no one was talking to me, which was far from often enough. All I wanted was to be alone.

I was alone only when I smoked on my balcony in the tarrish heat, hoping to catch sight of Spinelli or Natalie on the street, but I never did. There was no shuffling of feet upstairs, no slamming of doors, no drumming or hollering along to Led Zeppelin. When I thought of our time together, I could not recall our doing anything or being anywhere. All I could recollect was the sound of Spinelli’s voice reciting his adventures: Spinelli going up the Congo with a crew of mercenaries, looking for a fallen Soviet satellite; Spinelli in Angola, submerged in a shallow river, like a hippo, invisible to a Cuban patrol; Spinelli in a Durban restaurant, spooning raw monkey brain out of a cut-open skull.

One Sunday, we went to the Czech Ambassador’s garden party in Gombe. There was beer and champagne, marakuja juice and punch; there were piles of niblets and fruit, offered on vast trays by a couple of humble servants; there were the blond twin daughters of the Romanian Ambassador; there was our Excellency and his wife, and a lot of wily Communist kids scurrying around and taunting an angry chimpanzee in a cage by the garden shed. I wanted to find a quiet spot to read, but Tata compelled me to join a volleyball game. We were on the same team as the Romanian twins, and a squat Bulgarian whose many gold chains rattled every time he missed the ball. Fortunately, there was also a Russian named Anton, tall and lanky, potato-nosed, gray-eyed. He was by far our best player and handily destroyed the other team. He showed me how to make my fingers flexible so that the ball would float high enough for Tata to smack it into the Ambassador’s excellently flabby flesh.

Anton was the only man who did not smoke or drink after the game; he knew how to stay in control. I followed him and Tata to a table under an enormous umbrella; they spoke Russian together, and Anton’s voice was deep and curt, used to giving orders. He tapped on the table with an agitated finger and Tata threw up his arms; I thought I heard him say Spinelli’s name. When I turned around, I saw Natalie walking barefoot toward me in a diaphanous white dress, and a flare of hope went off in my chest, but it was just one of the Romanian twins, guzzling beer out of a large mug, two streaks curving from the corners of her mouth toward her bepimpled chin.

Soon thereafter we went east for the promised safari. A man was waiting for us on the tarmac of the Goma airport; we saw him as soon as we stepped out of the plane. He wore dark shades, a white shirt, and a black tie; he walked up to Tata and shook his hand diplomatically, as though welcoming a dignitary. His name was Carlier; he assured us that he was at our service and kissed Mama’s hand as she was trying to extract it from his grip. He stroked Sestra’s hair and nodded at me, as if he thought I was tough and he respected it.

Carlier was slurring his words and I could not tell whether it was his accent or whether he was drunk. Except for his shades and a large diamond ring on his middle finger, he resembled a butcher in a poor neighborhood: he had a heavy, fat-rounded head, large ears with meaty earlobes, blood speckles on his mercilessly scraped face. He bribed our way through the ovenlike airport, extending his money-stuffed hand to uniformed officers. Outside, he chased away a swarm of cabbies and crap-hawkers and led us to a van next to which a man stood at attention in a suit with a tightly knotted tie. Carlier barked at him and he leaped to open the door for us.

The streets of Goma were enveloped in roiling clouds of black dust. In an uncanny moment, I realized that everyone in sight was barefoot and, for a moment, I could not remember what the purpose of shoes was. But then I saw booted policemen standing on the porches, leaning on walls, like idle villains in Westerns, and the world of straightforward facts was restored. When we stopped to let a skittish herd of goats pass, nobody approached the van to offer us carved human bones or knitting needles.

“You make a right turn here,” Carlier said, “and you are in Rwanda.”

We turned left, got out of town, and drove through the fields of black lava rock surrounding intermittent islands of jungle verdure. A gray mountain beyond the green-and-black landscape exuded smoke; the earth seemed unearthly. “Nyiragongo,” Carlier said, as if the word were self-explanatory.

The Karibu Hotel consisted of huts scattered along the shore of Lake Kivu, which, Carlier told us gleefully, contained no life: the last time Nyiragongo had erupted, the volcanic gases had killed every living creature in it. Sestra and I shared one of the huts, which was redolent of clean towels, insecticide, and mold. As she unpacked, humming to herself, I stared out the window: a pirogue glided unhurriedly on the waveless water; the sky and the lake were welded together seamlessly; a pale moon levitated in the haze. The sun was setting somewhere; it seemed as if everything were returning to darkness after an unhappy day out.

The ban on my wandering seemed to be suspended here; I left Sestra sprawling on her bed, happily attached to her Walkman. “Heart of Darkness” in hand, I took an uphill path past the other bungalows. I was hoping to escape dinner with my family. On the way from the airport, they had felt as foreign to me as if they were hired actors mindlessly performing gestures of care and kinship: Tata in his absurd pith helmet, Mama smirking, routinely afraid of the future, Sestra approaching everything with pointless curiosity. I could remember that I used to love them, but I could not remember why, and I was terrified.

The carefully trimmed hedges were moist with dusk; low, mushroomlike lanterns flickered along the path. I walked onto a terrace extending from a vast dining hall. At its center, like an altar, was a table laden with food and flowers. And there, with his back to me, picking up slices of meat and chunks of fruit, mounding them on his plate, was Steve Spinelli. I recognized his triangular torso and narrow hips, his clawlike curls and cowboy boots. For a blink, I considered sneaking out, but then he turned—a veritable hillock of victuals on his plate—and looked at me with no surprise whatsoever.

“Look what the bitch dragged in,” he said.

He walked out onto the terrace and I went with him to his table; he offered me a seat and I took it, determined to leave before Tata caught me there. Without being asked, I said, “We are going to the Virunga National Park tomorrow, for a safari.”

“It’s a fun world, Blunderpuss,” Spinelli said. “Getting funner every day.”

“Is Natalie with you?”

“She is.”

“Why are you here?”

He chewed heartily, with his mouth open, ignoring me. Between forkfuls, he puffed on a cigarette.

“For a vacation,” he said. “And, who knows, there might be some business to be done.”

I grabbed his Marlboros and lit up. The possibility that the cigarette might be drug-laced crossed my mind, but it tasted good. He seemed to speak to me from a space in which no life mattered—all the roles had already been assigned and I did not know what mine was. I fidgeted and tapped the ashes off my cigarette until the ember broke off.

“I hear that you’re a good volleyball player,” he said. “Did you like Antonyka?”

“How do you know him?”

“I know a lot of people. Anton is a remarkable gentleman, as well as a Communist cocksucker.”

He waved at Carlier, who was just walking into the dining hall, accompanied by a tall man with sideburns and a scaphander-like Afro. Carlier spoke to the man brusquely, pointing at the meat tray, then at the flowers—there was some disorder to be redressed. “I know Carlier, too, for example,” Spinelli went on. “We used to run guns to Angola together.” The man took notes, looking at Carlier with dismay that tightened the muscles and sinews in his forearms. I envisioned him suddenly punching Carlier’s face in, blood spraying onto his white shirt.

“Your dad also played with you and Anton, didn’t he?” Spinelli said. “I bet you played pretty good together.”

Carlier dropped into the chair next to Spinelli. He pulled a pipe out of his breast pocket and picked some detritus from its mouth with his pinkie, but didn’t light it.

“Whipping would be too good for Monsieur Henry,” he said peevishly.

“One day, Carlier, he’s gonna slit your throat,” Spinelli said. “And I’ll cry over your corpse till I can piss no more.”

Scoffing with approbation, Carlier picked up my book, looked at it without interest, and put it down. I took it and bid them good night.

The mushroom lamps cast a feeble light on the path, but not on anything else. The lava gravel crunched under my feet. Obscure creatures rustled in the black trees and bushes. The sky was splattered with stars, smeared with the Milky Way. I was lost; I could not remember the number of my hut, which was identical to all the others; the path seemed to go in circles.

I don’t know why I behaved like a lunatic. I heard footsteps coming down the path behind me; I stepped off into the darkness and ducked behind a tree, with a precise clarity of action, as though somebody had already done it once and I was just repeating his motions. Whatever was in the tree shuffled its way up; I dropped my book. The footsteps stopped.

“Come out, Blunderpuss. I can see you.”

I was afraid to move or look at him, exhaling until I was out of air, then inhaling through my nostrils, getting light-headed and elated, as though that were the way to make myself invisible. Something fell on my head from above—a leaf, an insect, monkey hair—but I did not brush it off. It was so easy here to forget everything, to lose all bearing. I stepped out onto the path.

“Let’s go and say hi to Monkeypie,” Spinelli said. “She’d love to see you.”

“Maybe later,” I said. “I must go.”

“She’s crazy about you, you know. She talks about you all the time. She’d love to see you.” He put his arm around my shoulders; I felt the weight of his forearm on my neck as he softly pushed me forward.

Their room smelled of burned sugar; the ceiling fan was dead. Natalie lay on her side, her hand tucked between the pillow and her cheek, her tranquil face lit by the bedside lamp. Around her biceps a loose rubber rope twisted. On the nightstand there was a syringe and a spoon and a lit candle. I was an instant behind myself: I saw what it all was, but the thought could not encrust itself with meaning. Spinelli caressed her forehead with the back of his hand and moved a stray hair from her cheek.

“She is beautiful, isn’t she, so peaceful,” he said. “Would you like to fuck her?”

“I don’t know,” I said. “I don’t think so.”

“She’s a little out of touch, but she’d love it, believe me.”

“No, thank you.”

“What’s your problem, Blunderpuss? When I was your age, I had a hard-on twenty-four/seven.”

He stood above her with his hands on his hips. I couldn’t move, until my knees got so weak I sat down next to Natalie, my back to her; she did not flinch when I leaned on her belly. I had reached the farthest point of navigation. Dear Azra, The leaves have covered my path. I do not know if I will ever see you again.

“You can’t get it up, can you?” he said, chortling. “You can’t get it up. Let me show you something.” He quickly unfastened his eagle-buckled belt and let his jeans drop. His dick stood in my face like an erected cannon. Its head was perfectly purple; the blue veins seemed to be throbbing.

“A solid torpedo and ready to explode,” Spinelli said and stroked it. “Do you wanna touch it? C’mon, touch it.”

Natalie sighed but did not open her eyes; the candle flickered, nearly going out. With indescribable effort, I finally stood up and pushed him away. “Hey!” he said, stumbling backward with his pants at his ankles. Still, I expected him to grab me from behind. I was ready for him to smash my head against the door until I blacked out, but nothing happened.

Outside, a tremulous wake of light stretched itself toward the cataractous moon. My heart was playing the bridge from “Stairway to Heaven,” but beyond the noise in my veins, beyond my limp limbs, beyond my clammy skin, there was a serene flow carrying me away from everything that had been me. Up the path, past an oddly azure pool with a school of insects drowning in it, I walked back toward the dining hall.

At the dining hall there would be my family: Sestra picking the green beans off Tata’s plate; Tata slicing his steak, still wearing his pith helmet; and Mama separating the mashed potatoes from the carrots on Sestra’s plate, because Sestra never wanted her foods to touch. I would take my place at the table, and Tata would ask me where I had been. “Nowhere,” I would say, and he would ask me nothing more. “You’d better eat something—you look so pale,” Mama would say. My sister would tell us how much she was looking forward to the safari, to seeing the elephants and the antelopes and the monkeys. “Tomorrow is going to be really great,” she would cry, clapping her hands with joy. “I simply can’t wait.” And we would laugh, Mama, Tata, and I, we would laugh, Ha-ha-ha-ha-ha, desperately hiding our rope burns.

The New Yorker
October 23, 2006

[danas]

HADZIJA I VLAH

Sto je vise rakije u njegovoj glavi, to je visi vodostaj ljubavi prema Muslimanima u njegovu srcu

Pise: Marko Vesovic

Dobro je lunjati stranim gradom, izgubljen medju ljudima za koje si obicna “zvrljotina u vazduhu”, kako Nedzad Ibrisimovic naziva nevjernike. Dobro je osjecati – gotovo fizicki – kako te ravnodusne oci stranaca svode na obicnu fleku.

Sto odjednom pocne da te odmara. Cak da lijeci tebe od – tebe. Jeste, ljekovito je osjetiti svoju ljudsku beznacajnost, jer to znaci: vratiti se Cjelini, unutar koje ponovo otkrivas da je sudbina svih ljudi ista, da je sve tvoje, i sve ljudsko, obican pepeo “koliko u pet prstiju moze da stane”, sto rece Sekst Propercije, a sve ostalo su – tlapnje. Dobro je sam tumarati stranim gradovima, pa ti je isto kao da si na klinici, gdje prestajes biti Netko, pretvaras se u anonimni organizam na kojem ljekari vrse pretrage. Tako i danas, dok sam skitao Bolzanom, odjednom osjetih da postajem ono sto uistinu i jesam: bezimena travka medju milijardama istih takvih travki, Nitko iz Polifemove spilje, a sve drugo su – moja prividjenja.

Onda ugledah na jednoj zgradi dvojezicni natpis: Ulica Waltera von Vogelweidea, i bi mi kao da sam sreo zivu svojtu, a ne procitao ime njemackog pjesnika iz 12. vijeka koji je rekao: “Niko ne vrijedi bez radosti.” U mladosti, toliko mi se svidjela pregrst njegovih stihova da sam, uz pomoc rjecnika njemackog jezika i proznog prevoda Isidore Sekulic, napravio sebi prepjev: “Cuh zubor vode koja tece, / i vidjeh ribu sto je sijece, / i na svijetu vidjeh sve bas, / polje, gaj, lise, travu i sas, / i sve sto gmize, sto krila ima, / i nogu sto se svila k tlima, / to vidjeh i sta da se krije: / bez mrznje niko od njih nije”. Prvo je, pomalo djetinjastim nabrajanjem, svijet pretvorio u idilu, a onda ju je jednim udarcem razrusio. Zbilja neizbrisiv tren: u gradu gdje mi je, do malocas, svaka stvar bila tudja, stojim pred tablicom sa imenom ulice koja me, prije no sto sam otkrio kako se zove, svodila na travku, stojim i radosno sapcem u sebi stihove, gotovo kao molitvu! Dlaka je falila da se pocnem krstiti!

Kad sam se vratio u hotel, opet mi kroz glavu prodje “zvrljotina u vazduhu”, pa kazem sebi: ako su i nevjernici bozje djelo, ispada mu kao u Andricevu romanu: sto danju vezir (to jest Bog) uspije da sazda, od toga vila (to jest Ibrisimovic) nocu pravi mrlje. Fleke u zraku. Potom se sjetih kako je izjavio u Ljiljanu: “Marko Vesovic je sto godina volio svoj narod. Sad neka mene pusti da ja svoj narod volim sto godina!” Ali zaboga! Njegove pokusaje da voli Bosnjake mogao bih sprijeciti jedino ako bih imao kljuc od Ibrisimovica (u daljem tekstu: Hadzije). Kljuc koji bi mi omogucio, u podne i u ponoc, da ulazim u Hadzijinu dusu, kao Karadjoz u Prokletu avliju, i hapsenike po miloj volji saslusavam.

Nisam jedini koji pamti da je Hadzija oduvijek svoj narod volio do obozavanja, i da je to obozavanje javno ispoljavao, od mene posve neometan. Toliko ga je obozavao da se, nekad, znalo desiti sljedece: satima pije s nama u kafani, a kad mu se rakija popne u glavu, Hadzija se popne na sto i odozgo podvikne: ”Svi koji nisu Muslimani – napolje!” Ja sam, naravski, odmah napustao kafanu, da se buduci Hadzija ne bi osjetio od mene ometen u ispoljavanju svoje ljubavi prema Muslimanima. Ostavljao sam ga nasamo s njegovim narodom, jer sam uocio pravilo: sto je vise rakije u njegovoj glavi, to je visi vodostaj ljubavi prema Muslimanima u njegovu srcu. Ne misli, zar, Hadzija da ljudi ne pamte vise nista iz vakta predratnoga: ja licno nisam zaboravio, na primjer, kako je buduci Hadzija, kad ga je u kafani spopao jak napad ljubavi prema svom narodu, jednog Sarajliju upitao: ”A sto ti ne bi iso preko Drine, kod svojih?” “Sta cu ja preko Drine? Moj djed i pradjed rodjeni su ovdje.” Ali Hadzija zakijametio: “Mogo bi ti, ipak, preko Drine.” Priscelo mu se tako, i sta ces mu.

I Bogu i narodu je znano da Vesovic nikad nije ometao ispade Hadzijinog bosnjakoljublja, cak ni kad su prelazili u neukus, ali zasto onda veli: neka me Vesovic pusti da volim svoj narod? Hadzija, ocito, o meni ne govori kao o M. Vesovicu, nego kao o Vlahu uopste. Vlahu Kao Takvom. A u Hadzijinoj privatnoj zoologiji pise da je Vlah vrsta suvozemne zivotinje koja je 100 godina neometano voljela svoje krdo a istodobno Hadziju obametala da voli svoje. Toliko ga je obametala da se jedan od dvojice njegovih sinova zove Oro. A Oro, u stvari, nije ime nego djevojacko prezime Hadzijine bivse supruge Zorice. Toliko je Hadzija, od Vlaha, bio ometen u ispoljavanju ljubavi prema svome narodu, da njegov stariji sin ima, ili je bar do ovog rata imao, dva prezimena a ni jedno ime. Zbilja su ti Vlasi zaguljeni: zanijekali su Hadziji pravo da svoje dijete bilo kako nazove. “Mali se”, rekli su Hadziji, “moze prezivati i vise puta, ali se ne smije zvati!” Ne verujem da je toliko daleko isao ni Hitler.

Sjetit cu se jos jedne zgode. Davno, sjedi moje drustvo u kafani: nije se radilo o redovnom lokanju, nego se slavilo nesto, rekao bih Nova godina, za koju Dz. Latic rece da je “praznik internacionalnog bezbostva i paganstva”. Dakle, moje nestrpljivo drustvance zasjelo u kafani Park i pristupilo cekanju Nove godine dva dana prije njena sluzbenog dolaska. Ulazi Fedja Avdic, a buduci Hadzija, kao povilenio, skace iza stola, i kaziprstom ubada vazduh, kao da kuca na nevidljivom pisacem stroju, ili, prostije receno, pokazuje u Fedju, a vice izaglasa: ”On je sovinst! On mrzi Srbe!”

Cetnici su, cetrdeset i neke, pobili 14 clanova Fedjine familije. Fedja im je, kao djecarac od desetak godina, utekao tako reci ispod noza. I znao je, zaista, kad popije, razaliti se nad sobom, nad vlastitom sudbinom: “Niko me”, veli, “nikad nije ni rukom po glavi pomilovao”, a onda se sjeti svojih mrtvih i da je bez ikoga na svijetu. “Jeste, bez ikoga”, kaze. “Ja, doduse, zvanicno imam brata, ali isto ko da ga i nemam: da se dodvori vlastima, prica da meni i njemu cetnici nisu pobili cetrnaestoro, nego da ja sve to izmisljam! Jer sam sovinist!”

”On je sovinist, on mrzi Srbe!”, vice Hadzija, a kaziprstom ubada prema Fedji, koji mu prilazi, pa kaze: “Kako, bolan, mrzim Srbe? Ja mrzim cetnike koji su mi poklali familiju. I pored toga, ozenio sam se Srpkinjom, i to popovom kcerkom. Kako mogu mrziti Srbe?” Odjednom, Fedju spopadne srdzba: ”Pa i da mrzim, sta to tebe boli kita?” Fedja mi je pricao da je u proslom ratu podsjetio Hadziju na negdasnji prizor iz kafane Park. “Ih”, veli Hadzija, ”ali ja onda nisam imao iskustva sa Srbima!” “Kad nisi imao iskustva, sto si onda kenjao?”, kaze mu Fedja.

I, za kraj, jedna ljupka anegdota, ne jamcim da je istinita, a kako bih i mogao jamciti kad sam je cuo od Senada Avdica, koji ce me ubiti svojom imaginacijom! Negdje pred kraj rata, vraca se Hadzija kuci i saznaje da je njegov mladji sin nasekirao majku. Koja je, kako vec nagovijestih, Srpkinja. “Dodji ovamo!”, kaze mu Hadzija. “Majku treba slusat”, pa mu samarcinu – fljis. ”Majku treba postovat”, pa drugi samar – sljis. “Majku treba voljet”, pa treci samar – pljas. “Da sam ja slusao, postovao i volio svoju majku, ne bi mi se sad po kuci vlascad motala.”

P.S: Kazu ljudi, ako ne lazu, da se Nova godina slavi kao dan kad se Isa pejgamber, poznati paganin i neznabozac, dao obrezati.

Objavljeno u broju 169 DANA, 25. august / kolovoz 2000.

[prleitihi]

LITERATURI NE PAKOVATI!
Dean DUDA

Književnost jednostavno ne postoji da bi rješavala tuđe probleme, ali si može dopustiti rijedak luksuz da svaki problem postane njezin. Njezino je rodno mjesto, nažalost, ipak tekst, ipak čitanje. A ako smo došli do točke u kojoj javno zagovaramo besmislenost i jednog i drugog, onda je bolje da odmah odustanemo, pokupimo šator, krpice i posuđe, i krenemo na neko drugo, sretnije mjesto. Literaturi ne pakovati. Nikakva sila tu ne pomaže. Glupost pogotovo
verzija za tisak


Zašto je pisac nesretan ako ga predstavnici vlasti ne slušaju? Dok čita na inozemnom književnom sajmu. Zašto književni povjesničar trijumfira dok javno oglašava da ne čita? Suvremenu hrvatsku književnost. Zašto teatralni leksikograf i glavni ravnatelj tvrdi da se ništa novo ne može napisati o središnjoj figuri hrvatskoga književnog baroka? U enciklopediji. Odnosno leksikončiću.

Tjedan za tjednom obasipaju nas glupostima. Fundamentalnim. I sva je sreća što je u subotu, na primjer, čisto tehnički "iscurio" tekst u kojemu se kuhala usporedba spektakularnog dočeka vaterpolista i književnog nobelovca in spe. Nekako je lakše preživjeti ako nas zakinu za poentu.

Da diplomatska vlast usred čitanja nezainteresirano lista neku knjigu i popravlja šminku upozorio nas je, ima tome tri tjedna, sajamski izvjestitelj Slobodne Dalmacije iz Leipziga. Zapravo pisac koji čita dok izvještava. Odnosno izvještava nakon što je pročitao svoju dionicu. I zato je nervozan. Jer ga inače literarno podatna Republika Hrvatska ne sluša u Leipzigu. Da književnog povjesničara uopće ne zanima upravo nagrađeni roman nekog blogera Vlade, jer dotični iritira niskom razinom elokvencije u televizijskom nastupu, to nam je dva tjedna unatrag pojasnio glavni urednik i uvodničar Matičina Vijenca. Koji je književni povjesničar. Baš taj koji ne čita. Zapravo čita, ali francuski realizam. Jer ga nervira masa nepismenih i netelevizičnih blogera. A teza da nova leksikografska izdanja nastaju prekrajanjem starih jest besmislica koja je zahvaljujući Večernjem listu oplodila zajednicu umnih prošli tjedan. Jer Gundulić valjda funkcionira poput Pitagorina poučka. Jednom i zauvijek. Tako tvrdi stručnjak za etimologiju riječi kokoš u svim mrtvim i živim europskim jezicima. Koji je i glavni ravnatelj. Pa od enciklopedije samozadovoljno zluradi leksikončić.

Vrući pijesak

Ovakav slijed uvreda teško bi izdržala i otpornija književnost od domaće. Osim zajedničke nervoze, iritacijskog osipa i pravilnoga tjednog ritma, novi prilozi simptomatici hrvatske književne tranzicije i u nju uključene pameti potvrđuju znatnu uznapredovalost kulturne zajednice u paralelnom svijetu paranormalnih književnih činjenica. Ogoljene do vlastite gluposti, do dna s kojeg ih nijedna retorika ne može izvući, spomenute pozicije zapravo i paradoksalno zagovaraju otpor prema književnosti.

Naime, iako je njegova nervoza prerušena u pitanje bontona i kućnog odgoja, pisca – proizišlog iz šinjela javnih bučnih čitanja i nadglasavanja po klubovima i kafićima – smeta što dužnu pozornost ne nalazi na adresi od koje se literaturi uglavnom okreće želudac, književni povjesničar propovijeda potpuni izostanak interesa za stvari koje su teže spojive s onim što se obično naziva opisom (njegova) posla i profesionalnom etikom, a narcisoidni leksikograf zatvorenih očiju otpisuje zapravo čitavu jednu struku koja, ničim izazvana, misli da bavljenje književnošću ima smisla barem koliko i višejezično tumačenje kokodakanja. Kao da je netko pobrkao lončiće. Izgleda shizofreno skroz. I jest.

Vezivati znakove shizofrenije uz hrvatsku književnu tranziciju može biti dosadnjikavo, zamorno i iscrpljujuće. Ne zbog shizofrenije, nego zbog tranzicije. Dok se shizofrenija ionako iz pristojnosti prešućuje, novije se pripovijesti u području kulture ubrzo pretvaraju u otkrivanje tople vode, kucanje na otvorena vrata i po stoti put ponavljanje jednog te istog. To što se u srcu različitih literarnih fenomena nalazi isti i lako prepoznatljiv model, nipošto ne znači da bismo unaprijed, zbog straha od dosade, trebali suspendirati njegovo tumačenje. Bezglasno pristajanje jednako je tako otpor prema književnosti, cinična potvrda rasporeda snaga na terenu, konformizam glave u vrućem pijesku. Stoga dok se u shizofrenim uvjetima ne dogovorimo koga zapravo čujemo i s kim u kojoj ulozi razgovaramo, vrijedi odabrati prokazanu dosadu, i tranzicijsku, i sajamsko-diplomatsku, i čitanje, i Gundulića i Bulića i blogova.

Društveni pakt

Napokon uspješna inozemna sajamska prezentacija hrvatske književnosti trenutno je posljednja epizoda serijala književnosti u tranziciji. Nakon udarničkih napora prve postindustrijske petoljetke, događa se, izgleda, priželjkivani gospodarski uzlet domaće literature i njezina međunarodna vidljivost. Prisjetimo li se njezinih porođajnih popularnokulturnih organizacijskih muka i oblika (festivala, klubova, javnih čitanja), medijske reprezentacije i tužnog kolapsa kad se prozborilo o vrijednostima, promotrimo li napokon dugoočekivanu žanrovsku dominaciju romana (građanskog žanra za građansko društvo), nagrade, kiosk distribuciju, sve sajamske – uspjelije domaće i frustrativne inozemne – nastupe, afirmaciju u regiji, scenarije, filmove i stipendije, i skupimo li sve to na pristojnu hrpu, doista možemo zaključiti da našoj književnoj industriji stvari napokon idu od ruke. Dakle kad govorimo o književnosti u tranziciji, onda doslovce pratimo njezinu preobrazbu u kulturnu industriju, što je ne tako davno mnogima izgledalo kao prodaja magle. Tranzicijski je kulturni kapitalizam svugdje isti i ponavlja putanje koje se, barem kad je Europa u pitanju, mogu komparativno pratiti još od tačerizma. Jedino je žuljevito pitanje ono o prioritetima i dinamici, odnosno o redoslijedu kojim će se stvari odvijati u različitim kontekstima.

U tom je smislu na kvadrat shizofreno što je dovozna točka infrastrukturnog truda sadržajno pretočena u iritaciju aktera nezainteresiranim ponašanjem predstavnika državne vlasti (i to one diplomatske, dakle, snishodljive, prijetvorne i licemjerne po definiciji), kao da je država dužna propulzivnoj kulturnoj privrednoj grani tepati načinom uobičajenim za kućne ljubimce i Ivicu Todorića. Naime, u toj silnoj želji da se dopadnete i navici da se dopadate svima, u tom srednjoročnom izbjegavanju konflikta – koje je u književnosti strano tijelo, a u književnoj industriji po svoj prilici unosan društveni pakt – ispada da nedostaje jedino mala doza diplomatskog licemjerja da bi se svi osjećali dobro. I to je zapravo otpor prema književnosti.

Gazda ne čita

S druge pak strane, izgleda da je hrvatska književnost dosegnula onu produktivnu točku u kojoj je razgovor o tranziciji moguće s kulturnoindustrijskih tema, nakladničke i medijske infrastrukture preseliti u samu književnu proizvodnju. Naime, uz natezanja o logici književnosti u tranziciji ipak se nakupilo nešto kvalitetnog materijala za razgovor o tranziciji u književnosti, dakle o tome kako se taj proces zaziva, uvlači i mijesi u književnim tekstovima. Napokon je literatura reagirala literarno, pa je tranzicija odrađena književnom logikom, i to mimo socijalnog aranžmana u kojemu je doživjela tržišni face lifting. Bez suvišnih komplikacija i razvedene katalogizacije, vrijedi tek uputiti na iritantnog blogera Vladu i njegovo Putovanje u srce hrvatskog sna, roman u kojemu ima više književne energije nego što ju je uspjela proizvesti bolja polovica aktera iz prve literarne postindustrijske petoljetke, a pridodaje se, barem tematski, i Gangabanga Ivana Vidića.


I baš taj Bulić, simptomatično, izaziva kod uvodničara Vijenca otpor prema književnosti, otpor koji je u ishodištu klasičan primjer institucionalno dobro pokrivenog konformizma. Gazda, naime, ne čita blogove jer mu idu na onu stvar, ali zato uživa u francuskom realizmu. Dakle, taj bi francuski realizam trebao biti neka protuteža, reska kontra i valjda legitimacija subjekta koji se oglašava s naslovnice Matičina dvotjednika. Ali upravo pozivanje na francuski realizam u kontekstu rasprave koju je nespreman započeo, pokazuje da on, narečeni subjekt, taj realizam ne razumije, niti zapravo čita, nego blefira prvim čega se pučkoškolski dosjetio dok je sastavljao tekst. Otpor prema književnosti, elaboriran kao zagovor nečitanja, postaje tako zbog nemuštog blefiranja otpor na kvadrat. Uvodničara ne provocira Bulić kao pisac odnosno Bulićev tekst (jer u roman nije zavirio), njega iritira Bulićev medijski nastup i Bulićeva blogerska karijera, jer je naviknut da hrvatskim piscima bolje idu kvaziliterarni nastupi i soljenje javnosti od samog pisanja. Jer u Hrvatskoj ne postajete književnom činjenicom zato što ste napisali dobar tekst, nego zato što u magli igrate društveno prepoznatljivu ulogu pisca, propovijedate, osnažujete društvenu mrežu kolaboracionista i s puno uvažavanja odgovarate na pitanja tipa "što nam novo spremate" i "jeste li očekivali nagradu".

I nije problem što netko jest književno bedast i to javno pokazuje, nego u tome što zapravo prezire literaturu. Kao što glavni ravnatelj prezire struku koja se njome bavi jer to nije "ko-ko" po njegovu nalogu. Minimum rizika plus dvostruka količina omalovažavanja jednako je nula. Ništica umjesto intelektualnog izazova, ukrućeni ego umjesto čitanja, leksikončić umjesto enciklopedije.

Mentalna močvara

Iz davnih modernističkih bitaka za autonomiju književnosti i znanja o njoj izgleda da nismo puno naučili. Ono što jesmo, ionako smo u međuvremenu zaboravili. I ko za vraga, to znanje piše u knjigama. Koje treba čitati. Uvijek iznova. Kao Gundulića. Davno je, gotovo u avangardističkom zanosu, Viktor Šklovski uspoređivao književnost s privredom i ustvrdio da ga ne zanima položaj tržišta pamuka niti politika trustova (danas bismo vjerojatno rekli korporacija), nego samo vrste pređe i načini njezina tkanja. Ta svojedobno popularna krilatica u međuvremenu je izvjetrila iz javnog prostora i bilo bi dobro da je povremeno vratimo u optjecaj, jer afirmira književnost, hrabri prezir prema mentalnoj močvari i u središte stavlja ono što u središtu mora biti. Književnost jednostavno ne postoji da bi rješavala tuđe probleme, ali si može dopustiti rijedak luksuz da svaki problem postane njezin. Njezino je rodno mjesto, nažalost, ipak tekst, ipak čitanje. A ako smo došli do točke u kojoj javno zagovaramo besmislenost i jednog i drugog, onda je bolje da odmah odustanemo, pokupimo šator, krpice i posuđe, i krenemo na neko drugo, sretnije mjesto. Literaturi ne pakovati. Nikakva sila tu ne pomaže. Glupost pogotovo.

i mi bi se mogli pronaći..

[prleitihi]

sad da kažem da je lapsus neće mi niko vjerovati.. :D ..ti pogotovo.. :D

šta bi tek bilo da napisah "i mi bih se mogli pronaći..".. :D

neću ispravljati..nek' ljudi vide bruku.. ..baš je u vezi sa tekstom.. :D:D ..pronaš'o sam se.. :D:D

[prleitihi]

vi bi meni samo dodavale..


ps. slušala hladno pivo?

[danas]

ee cummings

you shall above all things be glad and young

you shall above all things be glad and young
For if you're young,whatever life you wear

it will become you;and if you are glad
whatever's living will yourself become.
Girlboys may nothing more than boygirls need:
i can entirely her only love

whose any mystery makes every man's
flesh put space on;and his mind take off time

that you should ever think,may god forbid
and (in his mercy) your true lover spare:
for that way knowledge lies,the foetal grave
called progress,and negation's dead undoom.

I'd rather learn from one bird how to sing
than teach ten thousand stars how not to dance

[repeater]

Paul Celan
MIT WECHSELNDEM SCHLUSSEL

Mit wechselndem Schlüssel
schliesst du das Haus auf, darin
der Schnee des Verschwiegenen treibt.
Je nach dem Blut, das dir quillt
aus Aug oder Mund oder Ohr,
wechselt dein Schlüssel.

Wechselt dein Schlüssel, wechselt das Wort,
das treiben darf mit den Flocken.
Je nach dem Wind, der dich fortstösst,
ballt um das Wort sich der Schnee.

http://www2.wwnorton.com/sounds//celan/Mitwech.ra (autorova recitacija)


WITH A CHANGING KEY

With a changing key
you unlock the house where
the snow of what's silenced drifts.
Just like the blood that bursts from
your eye or mouth or ear,
so your key changes.

Changing your key changes the word
that may drift with the flakes.
Just like the wind that rebuffs you,
packed round your word is the snow.

[water]

Pisma iz Aleksandrije

Ime poznatog glumca sa slike

Naš razgovor nije trajao ni puni minut, a u moju svijest se utisnula slika Mirze Tanovića/Franza Ferdinanda kao grafika na poštanskoj markici u žuto-crnoj, habsburškoj kombinaciji boja

Piše: Semezdin Mehmedinović



Sjedim u irskom pabu nadomak željezničke stanice u New Yorku i gledam kroz prozor. Imam dva sata do polaska voza i malo je reći da se dosađujem. Kad čekam, ja uvijek imam osjećaj da ni ne postojim. Za šankom je dvoje-troje gostiju.

Konobar gleda fudbalsku utakmicu na televizoru koji visi sa stropa. Pravila američkog fudbala su meni nepoznata, tako da - i protiv svoje volje - ne mogu u sebi probuditi zanimanje za igrače pod kacigama koji trče, hrvu se blatnjavi, raduju se, jer razloge njihova radovanja ne razumijem. Zato gledam kroz prozor, a to znači - u svakom trenutku vidim pokret žutih taksija.

Tražim još kafe, imam dva sata do ukrcavanja u voz, i onda zovnem novinara Ahmeda Burića u Sarajevu, a on mi kaže da ne može pričati u tom trenutku. "Zašto?" "Usred sam snimanja filma."

"Šta ti radiš u filmu?", pitam.
"Nećeš vjerovati - glumim."
"Šta glumiš?"
"Sarajevskog atentatora."
"Gavrila Principa?"
"Ne njega, već onog Mehmedbašića."
"Imaš li tremu?"
"Ne ne - odlično se zabavljam. Upravo gledam Mirzu Tanovića u odijelu Franza Ferdinanda i sad bih ja, kao, trebao pokušati da ga ubijem. Odoh sad."

Naš razgovor nije trajao ni puni minut, a u moju svijest se utisnula slika Mirze Tanovića/Franza Ferdinanda kao grafika na poštanskoj markici u žuto-crnoj, habsburškoj kombinaciji boja. Burić je otišao i ja nastavljam gledati promicanje taksija na njujorškoj ulici; mislim na Mirzu Tanovića, bosanskoga glumca za kojeg je hrvatski autor Igor Mandić, u nekom ljetnjem mjesecu na Hvaru, rekao da je "genije persiflaže". To je, valjda, najveći kompliment koji se može uputiti glumcu. I mislim, ako on sad glumi Franza Ferdinanda, on je to - austrougarski princ: zato što je uvijek u persiflaži, uvijek u govoru drugog; a samo jednom, čini mi se, a da je to meni poznato, iz njega je progovarao Mirza Tanović - na komemoraciji našeg zajedničkog prijatelja Karima Zaimovića. Tako se meni čini, sada, u irskom pabu. U vrijeme rata često sam ga sretao i bilo je prijatno u njegovom društvu, upravo zato što je bio glumac i na javnom mjestu, na ulici i u kafani.

— Izašao je sa trogodišnjim sinčićem u šetnju, dječak trčkara okolo i prilazi uličnom štandu s muzičkim kasetama, knjigama: odreda ratna publicistika, religijski priručnici itd, a Mirza glasno kaže: "Ne to, Omare, danas treba da nastaviš sa čitanjem Hegela." Ili bi, u kafani pogledao na sat, i rečenica s kojom se od nas oprašta je ona koju upućuje sinu: "Omare, vrijeme je za čas japanskog."

— Noć pred moj odlazak iz Sarajeva, sjedjeli smo u Lori, ne znam da li taj kafić još uvijek postoji u onom atriju u koji se ulazi sa Titove ulice: razgovor je bio vedar, kad je našem stolu prišao vojni policajac i rekao: "Želio bih da upoznam i da pozdravim našeg slavnog glumca." Problem je bio u tome da je glumac u tom trenutku usred persiflaže, govorio je jednim od bosanskih lokalnih dijalekata i rečenicu nastavio sada već gledajući u policajca. Rekao je: "Ja sam danas došo, inače nisam odavle, ja sam iz Čekrčića." Policajac se udaljio, a uskoro je i Mirza otišao kući. Policajac je još jednom prišao našem stolu i rekao: "Sutra će on meni na Treskavicu da kopa rovove." A kad sam pitao - zašto bi slavni glumac trebao kopati rovove na Treskavici, policajac mi je pokazao ličnu kartu na kojoj piše da su mjesto njegovog rođenja - Čekrčići. Ne znam šta se dogodilo sutradan, jer sam otišao iz grada. Deset godina kasnije, o tome mislim u irskom pabu nadomak željezničke stanice u New Yorku.

Jedan gost što je do maločas čitao za šankom, platio je i zaputio se napolje. Prolazeći pored mene, na stol je spustio novine. Takvo što ti se ovdje rijetko dogodi, predstavlja grubost: neko je stol za kojim sjedim tretirao kao korpu za smeće. Okrenem se za tim čovjekom, ali on je već na vratima. Kad je izišao van, na trotoaru se nakratko zaustavio i sad se gledamo kroz staklo. On prijateljski odmahne i ode, valjda zbunjen zbog moga izraza lica. Sad gledam u novine ispred sebe i brzo otkrijem da se list zove Sabah i da ga štampaju Bosanci iz New Yorka. Novine su pune reklama za restorane iz Queensa i za frizerske salone. Tekstove se ne usudim čitati jer su sve izbjegličke priče depresivne, a sâm sam već toliko tjeskoban i ne želim da tuđa depresija padne po meni. Listam, gledam slike. I mislim o čovjeku koji je novine ostavio. On je čuo moj razgovor i tako me prepoznao, potom je ostavio novine na mom stolu, uvjeren da time čini dobro djelo. On bi bio razočaran da vidi kako listam novine trudeći se da pobjegnem od onog što je u njima napisano. Listam i povremeno kroz prozor gledam žute taksije u promicanju. Onda sam došao do ukrštenice i tu se zaustavio. U grafiku ukrštenice je integrirana fotografija, a na njoj meni poznato lice. Moje raspoloženje je, u tom trenutku, promijenjeno.

Izvadim olovku i na pitanje - ime poznatog glumca sa slike, ispišem uspravno u kvadratićima MIRZA TANOVIĆ, jer računam da će mi slova njegova imena pomoći da odgonetnem većinu riječi koje treba ispisati vodoravno.

BHDANI, broj 514, 20. APRIL/TRAVANJ 2007.

Daj ljudi recite mi, je li do mene, da se meni cini da se ne moze ljepse pisati ili je to stvarno tako.

[Sogan]

Water, meni se koža ježi od njegovih rečenica

Podapisivam Semezedin mi pri svakom citanju dodje kao udarac sakom u glavu u pozitivnom smislu knock-out-a

[danas]

ova o isidori mi je jedna od najdrazih... i onaj ledeni metak...

ne bilo ti zapovjedjeno, de nadji da ne googlam ja sad

[Fair Life]

ova o isidori mi je jedna od najdrazih... i onaj ledeni metak...

ne bilo ti zapovjedjeno, de nadji da ne googlam ja sad

http://www.bhdani.com/arhiva/245/hemonwood.shtml