Price, pjesme, intervjui...

[victory]

Oleh Lysheha


Song 212

There are so many superstars, overgrown with weeds...
Somewhere Tom Jones
Is still singing about that green-green grass...
On such a night under the moon among the trees
Cinnamoned mushrooms
Practice choreography...
And I think I should return
To the Milky Way,
Churn up that warm dust...
On such a night
The grandest operas play for free
To those at sea, to those awake
Ella Fitzgerald
Smears herself blue singing
We shall not perish of this earth! --
No, no, no don't you cry --
Like a willow weeping over water...

1989
Translated by Virlana Tkacz and Wanda Phipps

----------

Swan

God, I'm slipping..
This road can't hold me any more..
I'm not even that drunk..
Moon, come here..
I come out from under the pines -- you're hiding..
I go back under the pines -- you shine..
I start running -- you're at my back..
I stop -- you're gone..
Only dark pines..
I hide behind a pine -- and you come out..
I come out -- you're not there..
Not there..
Not there..
There..
Not there..
There.. not there..
I can't move that fast..
Wait.. I want to
Stand in your light..
Maybe you don't see me?..
See this is my foot --
Don't the wires holding my shoe together sparkle?..
My naked ankle's so pale it must glisten..
I need a cigarette, but haven't got one
I look around -- nothing..
The night train just stopped here
A bunch of them got out
And stood here shivering
I could smoke one of the butts..
I'll look -- I bend down over and over
To search the ground..
Nothing.. just a filter..
Here's something.
No, just an old bone..
Why don't you send me some company?..
How about a guy on his bike ringing his bell?..
After you -- I'll step aside..
The moonlit road is empty --
I'll wait..
Once I found a shot glass
Under this pine..
Where the road splits,
The glass stood right in the middle..
I picked it up and sniffed it..
Maybe someone had left it for me?..
It was warm, cut glass..
I was going to take it, but then I changed my mind..
In this very spot one night I pulled out a dried up pine,
Roots and all, and dragged it off..
And when I had almost gotten to town, it started to drizzle..
I heard someone singing softly and so I stopped..
They stood in the road swaying..
In that spot near the puddle, in the shadows,
Where there's a tree with very low hanging branches --
Maybe a cherry tree gone wild..
He stood there singing and staring at the bubbles in the water..
I dragged the pine through the puddle,
In my other hand I held a bag --
With a bottle
Of what they said was red wine..
He didn't step aside, but went on singing..
Maybe I should have stopped
And joined him?..
Maybe he had found
The tree of bliss?..
Nobody knows where it grows or what type of tree it is..
Or who is destined to find it..
As for me, I never stood under that tree..
Not once, not even to wait for the rain to stop
While watching bubbles swell up
Between the raindrops..
He was humming and swaying..
The tree held him fast..
Otherwise, he would have fallen over..
If he had, the rain would have stopped..
His dancing brought the rain
To that tree..
I don't know how to do that..
On second thought.. maybe it was a wolf?..
Right here between the pines
An old woman ran by, looking over her shoulder..
The full legs were hers --
But further up there was only
A frowzy armful of irises..
Like sweaty children, they clung to her neck,
And feebly hung down her shoulders..
They had fallen asleep at her breast.
Their sleepy eyes were
Dusted with yellow powder..
She floated by, a full bright cloud,
And I also clung to her,
Swaying at her breast,
Falling asleep, warm..
She carried us carefully
Like something precious, dear,
Hiding us in the shadows,
So that our poor, wheezing lungs
Wouldn't fill up too suddenly
With this world..
At the same time, I felt that
She had rushed out of my heart,
Escaping..
Disappearing with the whole world
Down this road,
Where no one will ever pass again..
I wasn't here all winter..
I managed to hide out..
A little further up the road-- over there..
Under the tallest pine,
The one under Ursa Major,
Where the Big Bear seems to fall straight down
Head first..
This winter Venus was on fire
And chased me further and further west..
In Danzig I couldn't find
Any shoes --
See -- I had to wire these together
And there's a hole near the big toe..
I stopped everywhere,
Walking up to every heavy carved door
With a crystal bell, and asked..
But do you think you could ever satisfy this foot?..
Finally I walked into this museum
Right near the canal..
I had to get warm at least,
The rain wouldn't stop..
No one else was there..
And in a corner under glass
I saw a dried out pair of ancient slippers,
Which must have lain in some swamp or bog
On their way to the next world.
The feet they once held
Have probably turned to dust..
Pointy, graceful,
With curved straps
I couldn't pull myself away from them..
A little past them stood
Funeral urns --- dark pots
With painted eyes and ears
Pierced with a awl, maybe a bone..
From which hung heavy brass earrings..
They were like one big family
That had just sat down in a clearing
For a picnic of fresh wild boar..
I walked around each one
Examining it, enchanted..
They were beautiful.. very beautiful..
Each one had a necklace of klix,
Sharp beads, like mouse teeth --
The color of milky amber..
These were the urns
Of young klix who died
After eating boar
Each stomach bloated till it burst..
Would anybody now believe
That I was actually there?..
That once my foot was so free
In those slippers?..
And my spirit didn't have to look
Into every pot?..
After the museum,
There was nowhere to go,
The evening had gotten cold,
Winter is winter after all, even without snow,
There was only the rain..
I waited for it to stop,
Then I left..
It was getting dark,
I passed some pines with low-hanging branches.
Under each tree there was a hole,
Where they once found amber..
Foxes dug and made the holes even deeper..
I almost fell into one..
But then managed to get past them.
It was dark,
When I got to where the land ends..
There wasn't a living soul,
Only wet sand..
I sat down.. and stared out for a long time..
So quiet..
Then suddenly out of the thick mist
A swan swam out..
It turned its head..
And disappeared.. Just as suddenly..
That long neck
Was like the last ray of the sun..
Was he the guardian who let me in?..
What a look he gave me!..
There was no one else..
So I ripped my clothes off and stepped in..
It was not high tide.. no.. on the contrary..
It was ebbing away, pulling me out..
Suddenly I felt the sandy bottom give way
And then I went under..
So I opened my eyes wide
And forced my lids to embrace
The entire sea at once..
It was only me and him
Eyes wide open,
Not bound by a bottom or a sky..
Now, when I walk
Down this road again at night,
It's like I'm still there and
My eyes are still wide open..
But who's behind that pine?..
Some poor drunk?..
Please, take these eyes..
I'll step aside..
Tell me, how do I get out of here?..
Just step into the shadows of the pines?..
Can it be so easy?..
But that will be my final move, won't it?..
Maybe it wasn't me
Who came back from there?..
Well, who came back then?..
On that day,.. no, it was later,
It was a long time before I would've dared to..
Yes, it was later when I opened the gate
And asked Maria for an egg..
I had some money in my pocket..
She went into the hen house
And brought out three eggs.. and didn't even take a cent..
She said: Derhach, the guy with one arm
Who lived up the road, abandoned his house.
Now he begs at the train stop..
She gave me a knowing look
What a pity..
He always had such calm, clear eyes..
This road always leads some place again and again..
And I'm leaving..
Where can a tired man go at night
After he's been to the sea?..
What's left?..
Maybe the mountains..
But going up and down is so hard..
I touch the ground,
Only shadows of pines..
I always step over the same pine..
Is this the foot of the mountains?..
Was it a swan?..
How he raised his head..
Blocking the sky over the sea..
I don't know.. I only stepped in and now am swept away..
Look, I fling out my arms
And am rising towards you..
God, I'm falling..

1994
translated from the Ukrainian by Virlana Tkacz & Wanda Phipps

[black]

U POTRAZI ZA TUŽNIM BABYJEM (odlomak)
Vasilij Aksjonov


— Zar se zbilja spremate živjeti u Americi? — upitao me Klaus Gabriel von Diederhoven.
— A zašto ne? — upitao sam.
On je slegnuo ramenima.
— Ne voli Ameriku — namignuo mi je Sergio Bugaretti. — Znate li zašto?…
U tom času režiser je pljesnuo rukama i zamolio da se pripreme za snimanje. Svi sugovornici su se pribrali, to jest Nijemac je nataknuo na kratki nos proletarske naočale s metalnim okvirima, Talijan maknuo s čela sijede pramenove, da bi bio još bliže, još razumljiviji svojim čitateljima, ruski emigrant, drugim riječima, četrdesetosmogodišnji pisac, tek izbačen iz Moskve, preciznije rečeno — ja, autor ove knjige, nastojao sam pokazati opuštenost, srdačnost, međunarodnu uglađenost, ne osobito vješto prema svom ponašanju.
Sjedili smo na rasklimanim, platnom postavljenim naslonjačima, na vrhu idealno okruglog i idealno zelenog brijega. Dolje, na raznim razinama, u podnožju planine šarenila su se gradska zdanja, čiji naziv zvuči kao flauta — Cortina-d'Ampezzo . Okolo su po svemu strčali grebeni, tornjevi, stupovi i okrugli glacijalni obronci Dolomitskih Alpa.
Tog ljeta 1980. godine bio sam poznat u Italiji. Nekoliko mjeseci prije mog odlaska iz SSSR-a u Milanu je izašao talijanski prijevod "Opekotine". Talijanski novinari našli su me u Parizu. Grad Cortina je pozvao mene i moju ženu na odmor u svoj blaženi kraj. Sad me je televizija pozvala na razgovor uz sudjelovanje svojeg znamenitog sunarodnika i znamenitog Nijemca iz Hamburga. Svih nas bi premazivala reklama toplica, ako bi nam izrazi lica bili kiseli. Nijemcu se javno nije sviđalo ono što sam ja govorio. Meni je malo bilo muka od onog što je Nijemac govorio. Talijanu se sviđalo što govori maternjim jezikom. Mene nije napuštao osjećaj da mi pomalo kvarimo sredinu koja nas okružuje. Poslije snimanja smo se osvježili u maloj trattoriji . Nijemac se vratio na američku temu. Napustiti Rusiju i otići u Ameriku? Iz jednog pakla u drugi? Vi, prijatelju, jednostavno ne shvaćate što se događa. Talijan se smiješio: ne voli Ameriku zato što ona odbacuje Spenglerovu teoriju. Oni su bili očito prijatelji i očito su me htjeli popljuvati.
Iskreno govoreći, nisam razumio ni jednog ni drugog. U meni se još vrtjelo u glavi nakon posljednjih moskovskih tjedana, kada sam se svakodnevno opraštao s prijateljima, grupa za grupom je dolazila, zajedno s potkazivačima. Emigracija pomalo podsjeća na vlastiti zaborav. Doduše, poslije zaborava vegetativni nervni sustav se ionako umiruje.
Što nosi iz Amerike taj znameniti Nijemac? Ja sam tamo bio prije pet godina. Baš smo se nahodali! Čak sam knjigu napisao — "Non-stop 24 sata"! Kako se to može uspoređivati sa SSSR-om, ako tamo tijekom dvadeset i četiri sata uroniš samo na pola sata, pa i tada je sve oko tebe ispunjeno treskom i bukom?
— I taj Nijemac! Kada ga pogledaš, dođe ti u glavu da bi u Europi ionako bilo loše da nije pobijedio na izborima Hitler, već Thälmann .
— A Talijan? I on je zgodan. Jesi li zamijetio da mu je cijeli vrat omotan zlatnim lančićima? Zapešća također. Estetika Gabrijela D'Annunzija . Primjer je zagonetnosti te neoromanske dekadanse. Što je govorio o Spengleru?
— Vrag bi ga znao. Ne mogu se baš dobro sjetiti tko je taj Spengler.
Tako smo ravnodušno govorili moja žena i ja o našim nedavnim kompanjonima kako bi se oslobodili ravnodušnosti. Naravno, nismo bili u pravu. Nije tu mirisalo ni na kakav fašizam niti na komunizam. Oba pisca su bili uvaženi grješnici, filozofski aljkavci, "darlinzi" Europe i beskrajni stradalnici muškog klimaksa; jednom riječju - talenti. Na Ameriku su, naravno, pljuvali, kao i na naš predstojeći odlazak.

Presjekli smo ocean zrakoplovom kompanije TWA . Sve je tamo bilo nekvalitetno. Lanč paket — sintetički, film — glup, stjuardese — umorne i neljubazne (rage), nalik sovjetskim.
Što se dogodilo? Prije pet godina sam letio zrakoplovom iste kompanije nad istim oceanom i sve je bilo suprotno tome: hrana je mirisala, stjuardese bile seksi, film remek djelo…
Sjetio sam se jedne Bradburyjeve priče o ekskurziji u prethistoriju. Turiste upozoravaju da ne načine ni koraka s načinjene staze, inače postoji opasnost narušenja slijeda događaja u prošlosti, što može dovesti do nepredvidljivih posljedica u budućnosti, odnosno u vremenu, odakle su došli i kamo se namjeravaju vratiti poslije ekskurzije.
Glavni junak priče ipak se zablenuo i stao na leptira koji se nalazio pored puta. Mislio je - ništa strašno, što se može promijeniti zbog tamo nekog leptira koji je živio prije milijun godina? Po povratku u svoje vrijeme je ustanovio da se, zapravo ništa nije promijenilo, izuzev toga da je biračka kampanija u kojoj je on očekivao pobjedu razumnih, praktičnih snaga, poprimila neobjašnjivi iracionalni karakter, a jezik novina postao najednom polupismen i grub, pun nekakvih nejasnih prijetnji.
Pomislio sam kako me od prvog dana dolaska na Zapad i potom, u vrijeme tromjesečnih skitanja po Europi, i sad u američkom zrakoplovu, nije napuštao taj osjećaj "zgaženog leptira". Ranije je sve bilo bolje, činilo mi se prostranije, ljepše; smislenije, manje je mirisalo na znoj i dezodoranse.
Možda mi se to pogoršanje samo čini, možda je oduvijek tako bilo, možda jednostavno mizantropski mijazmi zloglasnog midlife crisis odolijevaju? A možda je "zgaženi leptir" Zapadne civilizacije bio embargo 1973. godine , i još uvijek traju njegove posljedice u vidu nekakvih sitnih, tek nezamjetnih pogoršanja, koja zajedno skupljena, vjerojatno, i daju miris sumnjivih kvaliteta i aljkavosti?

Postoji idealni izraz za opis putovanja, pročitao sam ga u ruskoj knjizi s konca osamnaestog stoljeća koja se zove "Doživljaji krojačica s Kuznjeckog mosta i kalfi iz Karetnog rjada " koja nije bila sadržavala ništa suvišno, ne isključujući ni i ime autora. Taj izraz zvuči ovako: "Marš u Sokolnike, i mi već u Sokolnikama!" Zar to nije biser? Nažalost, suvremena proza je, kao svinja, ravnodušna prema takvom rasutom blagu.
I tako: marš u Ameriku, i mi već u Americi! Nažalost, sličan lakonizam ne vrijedi u zračnoj luci "John Fitzerald Kennedy". Vrlo dugi redovi prema pasoškoj kontroli, mnoštvo oko pokretnih stuba za prtljag, promiču troje najboljih na svijetu (s prevladavanjem trećeg) u dvorani carinske kontrole.
Na granici dragi gospodin Klaus Gabriel von Diederhoven, ipak osjeća razliku između SSSR-a i SAD-a. Ako već prvi gigant svirepo ne pušta ljude iz svojih "svetih predjela", drugi pak tromo i vrlo bezuspješno odbija one koji žele doći pod zvjezdano-prugasti hlad. Hoćeš li doći — dođi!

[victory]

Nina Zivancevic

Letter to Tsvetaeva

Ah, now our time has come, Marina.
You visit me at night while I sit alone
with a glass of wine in hand
—you who do not need a key—
for you the most secret door of my room
is always open:
abandoned by our mothers,
we both loved children and poetry,
and hated Paris and poverty,
wearing the one and only dirty dress,
we kept clear of landlords and cops.
We both had blue eyes, many lovers,
and the incapacity to live with anyone.
Ah, I almost forgot: our fathers, too,
had similar jobs—they occupied themselves
with museums and art . . .
Still, I got angry yesterday
when someone called me Marina . . .
I’m neither important nor odd enough
to send daily reports to Beria . . .
How furious I was that you hanged yourself!
What courage, what a double cross, what a lie,
what a betrayal of poetry . . .
Marina, I’m a child as you can see,
about you and life I really know nothing.

(Translated, from the Serbian, by Charles Simic.)

[victory]

William Carlos Williams

The Widow's Lament In Springtime

Sorrow is my own yard
where the new grass
flames as it has flamed
often before but not
with the cold fire
that closes round me this year.
Thirtyfive years
I lived with my husband.
The plumtree is white today
with masses of flowers.
Masses of flowers
load the cherry branches
and color some bushes
yellow and some red
but the grief in my heart
is stronger than they
for though they were my joy
formerly, today I notice them
and turn away forgetting.
Today my son told me
that in the meadows,
at the edge of the heavy woods
in the distance, he saw
trees of white flowers.
I feel that I would like
to go there
and fall into those flowers
and sink into the marsh near them.

[victory]

Audre Lorde

Coal

I
is the total black, being spoken
from the earth's inside.
There are many kinds of open
how a diamond comes into a knot of flame
how sound comes into a words, coloured
by who pays what for speaking.

Some words are open like a diamond
on glass windows
singing out within the crash of sun
Then there are words like stapled wagers
in a perforated book - buy and sign and tear apart -
and come whatever will all chances
the stub remains
an ill-pulled tooth with a ragged edge.
Some words live in my throat
breeding like adders. Other know sun
seeking like gypsies over my tongue
to explode through my lips
like young sparrows bursting from shell.
Some words
bedevil me

Love is word, another kind of open.
As the diamond comes into a knot of flame
I am Black because I come from the earth's inside
Now take my word for jewel in the open light.

[victory]

Robert Pinsky

Samurai Song

When I had no roof I made
Audacity my roof. When I had
No supper my eyes dined.

When I had no eyes I listened.
When I had no ears I thought.
When I had no thought I waited.

When I had no father I made
Care my father. When I had
No mother I embraced order.

When I had no friend I made
Quiet my friend. When I had no
Enemy I opposed my body.

When I had no temple I made
My voice my temple. I have
No priest, my tongue is my choir.

When I have no means fortune
Is my means. When I have
Nothing, death will be my fortune.

Need is my tactic, detachment
Is my strategy. When I had
No lover I courted my sleep.

[victory]

Adam Zagajewski

Try To Praise The Mutilated World

Try to praise the mutilated world.
Remember June's long days,
and wild strawberries, drops of wine, the dew.
The nettles that methodically overgrow
the abandoned homesteads of exiles.
You must praise the mutilated world.
You watched the stylish yachts and ships;
one of them had a long trip ahead of it,
while salty oblivion awaited others.
You've seen the refugees heading nowhere,
you've heard the executioners sing joyfully.
You should praise the mutilated world.
Remember the moments when we were together
in a white room and the curtain fluttered.
Return in thought to the concert where music flared.
You gathered acorns in the park in autumn
and leaves eddied over the earth's scars.
Praise the mutilated world
and the grey feather a thrush lost,
and the gentle light that strays and vanishes
and returns.

Translated by Renata Gorczynski

[victory]

Carol Ann Duffy

War Photographer

In his darkroom he is finally alone
with spools of suffering set out in ordered rows.
The only light is red and softly glows,
as though this were a church and he
a priest preparing to intone a Mass.
Belfast. Beirut. Phnom Penh. All flesh is grass.

He has a job to do. Solutions slop in trays
beneath his hands which did not tremble then
though seem to now. Rural England. Home again
to ordinary pain which simple weather can dispel,
to fields which don't explode beneath the feet
of running children in a nightmare heat.

Something is happening. A stranger's features
faintly start to twist before his eyes,
a half-formed ghost. He remembers the cries
of this man's wife, how he sought approval
without words to do what someone must
and how the blood stained into foreign dust.

A hundred agonies in black-and-white
from which his editor will pick out five or six
for Sunday's supplement. The reader's eyeballs prick
with tears between bath and pre-lunch beers.
From aeroplane he stares impassively at where
he earns a living and they do not care.

[victory]

Carol Ann Duffy

Whoever She Was

They see me always as a flickering figure
on a shilling screen. Not real. My hands,
still wet. sprout wooden pegs. I smell the apples
burning as I hang the washing out.
Mummy, say the little voices of the ghosts
of children on the telephone. Mummy

A row of paper dollies, clean wounds
or boiling eggs for soldiers. The chant
of magic Words repeatedly. I do not know.
Perhaps tomorrow. If we’re very good.
The film is on a loop. Six silly ladies
torn in half by baby fists. When they
think of me, I’m bending over them at night
to kiss. Perfume. Rustle of silk. Sleep tight.

Where does it hurt? A scrap of echo clings
to the bramble bush. My maiden name
sounds wrong. This was the playroom.
There are the photographs. making masks
from turnips in the candlelight. In case they come.

Whoever she was, forever their wide eyes watch her
as she shapes a church and steeple in the air.
She cannot be myself and yet I have a box
of dusty presents to confirm that she was here.
You remember the little things. telling stories
or pretending to be strong. Mummy’s never wrong.
You open your dead eyes to look in the mirror
which they are holding to your mouth.

[victory]

Seamus Heaney

The Underground

There we were in the vaulted tunnel running,
You in your going-away coat speeding ahead
And me, me then like a fleet god gaining
Upon you before you turned to a reed

Or some new white flower japped with crimson
As the coat flapped wild and button after button
Sprang off and fell in a trail
Between the Underground and the Albert Hall.

Honeymooning, moonlighting, late for the Proms,
Our echoes die in that corridor and now
I come as Hansel came on the moonlit stones
Retracing the path back, lifting the buttons

To end up in a draughty lamplit station
After the trains have gone, the wet track
Bared and tensed as I am, all attention
For your step following and damned if I look back.

[victory]

Seamus Heaney

A Drink of Water

She came every morning to draw water
Like an old bat staggering up the field:
The pump's whooping cough, the bucket's clatter
And slow dimineundo as it filled,
Announced her. I recall
Her grey apron, the pocked white enamel
Of the brimming bucket, and the treble
Creak of her voice like the pump's handle.
Nights when a full moon lifted past her gable
It fell back through her window and would lie
Into the water set out on the table.
Where I have dipped to drink again, to be
Faithful to the admonishment on her cup,
"Remember the Giver," fading off the lip.

[umjetnost]

Ko fol intelektualac

Na proplanku, nedaleko od Visokog, okružena zvukovima ovaca, konja i ostalih domaćih životinja, koje vjetar nosi i razbija o susjedno uzvišenje, sjedim i razmišljam. Duboko razmišljam. Misli mi ponekad prekine poneka muha ili pčela, ali to je priroda i na to se ne ljutim. Bijes me uhvati kad mi misli prekine neko sa glupom pošalicom ili pitanjem. Muhu nekako i mogu otjerati ili je muholovkom istjerati iz sobe, a ljude bez mjere...ne možeš ništa.
I tako dok razmišljam, prekide mi zujanje traktora, natovarenog drvima, da se tako ljulja kao da će se prevrnuti čas na jednu čas na drugu stranu. Zvuk traktora parao mi je uši i odvukao pogled u tom smjeru. Stariji čovjek sjedio je za volanom, dok je mlađi čovjek svojih tridesetak godina sjedio pored starca, gledajući negdje naprijed, praznog pogleda.
Starac, suhog ispijenog lica i živahnih očijuokrenu naglo glavu prema meni i razvuče osmijeh od uha do uha. Pidiže ruku u znak pozdrava. Mahnem i ja njemu. Mladić se lagano okrenu i nevoljko podiže ruku. Moja ruka je ostala u zraku, sve dok traktor nije zamakao iza krivine.
Jedno vrijeme nisam uopšte razmišljala. Pred očima mi je titrala slika dvojice ljudi na traktoru, mladićev pogled, starčeva ispijena faca.
Prošla su dva dana mira u planinskom predjelu. Slušam samo zvuk potoka, dreku domaćih životinja negdje daleko iza šume i poneku pčelu i muhu koju uspijem otjerati rukom.
Odjednom zvuk traktora prekide tišinu i razmišljenje, koje je u zadnej vrijeme gubilo na intenzitetu, valjda zbog zvukova koje sam slušala, a činilo se da razmišljam. Dotrčim do ograde i ugledam onu dvojicu od prije dva dana. Opet su natovarili toliko balvana da su se točkovi jedva okretali.
- Ima li umora? upitam ih.
- Nema, ne mislimo na umor!- odgovori starac kroz širok osmijeh, zaustavljajući traktor. Mladić je i dalje šutio, pognute glave.
- Ti malo u gostima? - upita starac vadeći i izlizanog prsluka cigarete.
- Malo s porodicom u mir i čistoću. Prija nam ovdje.
- Fino. Seljaci hoće u grad, pored ove ljepote i rahatluka, a ti došla na selo. Bi li mogla ovdje i ostati? Da živiš?
- Mislim da bih mogla, ali ne znam za dijete. Mora u školu.- malo zbunjeno, neočekujući ovo pitanje, odgovorim.
- Pa i ovdje ima škola, tri kolometra od odavde. Nije to daleko!
Slegnem ramenima, pomislivši na sina koji mora ići na treninge košarke, vozizi bicikl po asfaltu, igrati fubala na ravnom terenu...a to ovdje baš i ne bi išlo. Šta bih mu našla u zamjenu? Ponovim ovo još jednom naglas, jer je starac sitnim očima netremice gledao u mene i čekao dalji nastavak dijaloga, dok je mladić i dalje šutio.
- Dođi s porodicom mojoj kući, dolje odmah iza onog velikog jablana i ja ću ti pokazati kako to sve može i bez tih grdaskih besmislica. Pokaza mi koščatom rukom na susjedno uzvišenje.
Sutradan idmah nakon ispijene jutarnje kahve, krenem sa ostalijm članovima porodice prema kući starca, jer i njima se svidjela ideja da vide kako funkcioniše seoski život.
Zateknemo ga na jednoj staroj šljivi, kako je trese toliko jako da su šljive padala kao grad. Mahne nam rukom i išaretom pokaza da kupimo sazrele šljive u pletene korpe. Omah smo stupili u akciju. Pridruži nam se i mladić koji ni riječi nije progovorio, samo je mahnuo u znak pozdrava. Iz kuće izađe starija žena, noseći kafu i mlijeko na ovalnoj tacni. Pozdravi nas osmijehom i žurnim korakom uleti nazad u kuću. Kafa u džezvi je ostala tako satima, jer smo na nju zaboravili. Uz smijeh i šalu radilo smo mez pauze, ne razmišljajući i ne upadajući u dukoke misli i traženje rješenja na neke stvari koje sada tek vidim da nisi ni toliko bitne za nastavak života. Kako nestaju nevažne misli dok kupiš šljive po orošenoj travi.
kad smo završili skupljanje šljiva, oprali smo ih u velikim posudama i i ubacivali u kazane za kuhanje, koje su već bile zagrijane na šroreu za loženje naslonjen na jedno staro jabukovo drvo.

Mersida Sadiković-Osmanbašić

"Balkansko pero"-2009
http://www.kns.ba

[umjetnost]

MODERNIZACIJA

Kad bi sve
na dugme bilo,
neki bi opet
nezadovoljni bili.

Pa čak i kad bi
drugome govorili,
da dugme, za njih,
stišće.

Da ima negdje
mašina neka,
što na misli radi,
sve pogađa i ugađa.

Ni tada ne bi
bili zadovoljni,
a mašina bi, najčešće,
isključena bila.




SVEPRISUTNOST SMISLA

Poslije noći
dan će doći.

Oseku prati plima.

U svemu smisla ima.

Pa i u tome -
što si se nastanila
u srcu mome,

i što te volim više
od jučer,

i što te volim manje
nego sutra.




ŽIVOT

Mrak.
Slabašno tijelo.
Otežane kretnje.
Rad.
Zrelost.
Rad.
Otežane kretnje.
Slabašno tijelo.
Mrak.

Poput mašine
isprogramiran.
Ulozi svojoj
podređen.

Poput mašine.
Razlika je jedna:
Živ sam!

Poput biljke.
Razlika je jedna:
Krećem se!

Poput životinje.
Razlika je jedna:
Razmišljam!




LAŽNI UZOR

O pjesniče
što u čaši,
i noćima pijanim,
svoje stihove
oživljavaš.

Sve boli svijeta,
i srećne trenutke,
jače od drugih,
ti dar imaš -
pa proživljavaš.

Pišeš
onima koji dolaze,
prenosiš im
sliku o svijetu -
slovom.

Polako
pićem tijelo trošiš,
pitaš li se ikad -
treba li takav uzor
naraštaju novom?




SVJEDOK

Nikad više pjev slavuja,
niti glas horoza u zoru,
nikad više zov mujezina,
ni kapi kiše na prozoru.

Skrila su se draga lica,
moj grad, škola, ulica,
sunčeve sad vrele zrake
prekriše od mraka trake.

Da je Bog do barem metar,
ili malo, malo dalje pala,
zar morala je baš kraj mene,
šta sam kriva, kad bih znala?

Nikad više, nikad više,
historiju svako svoju piše,
ali ne može niko nikad,
moje rane da izbriše.

Čujem slavuj, eno, pjeva,
bogu hvala, učim dove,
horoz zoru najavio,
mujezin na sabah zove.

Gledam, čujem, kako idu,
niz prozore kapi kiše,
ne treba mi sluh ni vid,
sada vidim, čujem više.

Bog je htio da kraj mene,
baš kraj mene pa je pala,
od Njega je, Mudar On je,
na svemu Mu od srca hvala.

Džabir Sedić (1987)

"Književni dijalog"
http://www.kns.ba

[victory]

Giuseppe Ungaretti

Vigil
Hill Four, the 23rd of December 1915

An entire night
pinned down near
a companion
massacred
his mouth
of broken teeth
facing the full moon
his bloated hands
permeating
my silence

I have written letters full of love

I have never been
so
attached to life

[victory]

Giuseppe Ungaretti

Variations On Nothing

That negligible bit of sand which slides
Without a sound and settles in the hourglass,
And the fleeting impressions on the fleshy-pink,
The perishable fleshy-pink, of a cloud...

Then a hand that turns over the hourglass,
The going back for flowing back, of sand,
The quiet silvering of a cloud
In the first few lead-gray seconds of dawn...

The hand in shadow turned the hourglass,
And the negligible bit of sand which slides
And is silent, is the only thing now heard,
And, being heard, doesn't vanish in the dark.

[victory]

Robert Frost

A Question

A voice said, Look me in the stars
And tell me truly, men of earth,
If all the soul-and-body scars
Were not too much to pay for birth.

[victory]

César Vallejo

To My Brother Miguel In Memoriam

Brother, today I sit on the brick bench of the house,
where you make a bottomless emptiness.
I remember we used to play at this hour, and mama
caressed us: "But, sons..."

Now I go hide
as before, from all evening
lectures, and I trust you not to give me away.
Through the parlor, the vestibule, the corridors.
Later, you hide, and I do not give you away.
I remember we made ourselves cry,
brother, from so much laughing.

Miguel, you went into hiding
one night in August, toward dawn,
but, instead of chuckling, you were sad.
And the twin heart of those dead evenings
grew annoyed at not finding you. And now
a shadow falls on my soul.

Listen, brother, don't be late
coming out. All right? Mama might worry.

[victory]

Muso Soseki

Many times the mountains have turned from green to yellow-
So much for the capricious earth!
Dust in your eyes, the triple world is narrow;
Nothing on the mind, your chair is wide enough.

[victory]

Muso Soseki

Vainly I dug for a perfect sky,
Piling a barrier all around.
Then one black night, lifting a heavy
Tile, I crushed the skeletal void!

[umjetnost]

Autor: Asim Bajramović (USA)

Amanet Fazlagića-Kule

K'o djevojka - prelijepa i snena
kao zlatom izatkana priča
prisjeća se prohujalih vremena
razigranih sijela, teferiča.

Prisjeća se šta je bilo davno
kad bijaše ponosito, znano
kad bijaše herojsko i slavno
Gacko polje - pjesmom opjevano.

Planine ga u njedrima svile
žarka ljeta, duge hladne zime
oko njega bedem načinile
kao da se ponose sa njime.

Rubove mu okitila sela
i džamijske visoke munare
te studenci - hladne vode vrela
baš k’o ruho što kiti sehare.

Rosna trava - zrela, pokošena
blaga pasu pokraj Gacko-grada
u to doba, u stara vremena
Metohijom kad zvaše se tada.

Ponos mu je Kula-Fazlagića
u Haptovcu begovska gnijezda
te herojstvo Omera Sarića
što sijaše k’o sa neba zvijezda.

Dika bješe Ključkih kapetana
te, Cernice na daleko znane
tankih kula s’ četiri tavana
što kamenom bjehu ozidane.

Na kulama demirli kapije
sa pendžera pogled djevojaka
te, kaldrmom pločane avlije
mamile su uzdahe momaka.

Sumorno mu grudi zaklanjaše
sa visinom oku neizmjerno
tamo majka za sinom plakaše:
“Srce moje jadno i čemerno”

Pusta osta duša pokošena
teškom tugom-ne od hladne zime
kad u vojsku ispraćaše sina
a Čemerno - tako dobi ime.

Gazile ga vojske s četiri strane,
k’o usnulog gorostasa - davno
osta pjesma srcem ispjevana:
“Zbogom ostaj Gecko polje ravno!”

Kraj džamije Kule-Fazlagića
Sopot voda - izvor mu je duše
kapetana pominje Zvizdića
za sjećanja što zaborav ruše.

I ako je usamljena, pusta
Sopot voda vječno će da priča
da se sjeća svakoga Avgusta
i gatačkih lijepih teferiča.

Teferiča na široko znanih
lijepog kola - cura i momaka
običaja zlatom izatkanih
baš najljepših od samog postanka.

Kolo veze, pjeva se bećarac
odliježe sva Gatačka vala
niko tamo ne bijaše stranac
lijepa riječ svakog je čekala.

Teferiči bjehu priča znana
običaji lijepi od davnina
sačuvani u srcu gačana
prenošeni sa oca na sina.

Dvije stare kruške nasred polja
od predaka kružila je priča
kažu, možda, Božija je volja
da tu počne dernek teferiča.

Kažu - ovdje vojska dođe tada
pred njom junak na bijelom atu
sa istoka došao da vlada
u daleku zemlju nepoznatu.

Od siline polje se talasa
oko njega sablja oblijeće
diže ruku reče iz sveg glasa:
“Odavdje se dalje ići neće”

Ovo polje biće carstvo moje
ova vala u duši mi stala
ovdje će se dukati da broje
zažaliće što je i postala.

Na njemu je bugar-kabanica
a brada mu do pojasa segla
mrka oka - zamračenog lica
otrovnica pred njim bi pobjegla.

Da se priča i pripovijeda
da podsjeća mlade naraštaje
da se čuje njegova besjeda
nasilničke duše iz potaje.

Siv mu soko na lijevoj strani
okom gleda prema Zelengori
gdje putevi prolaze neznani
a on gromko opet progovori:

„Naokolo straže postavite
za nedaće ja ne smijem znati
meni čador bijeli razapnite
ja ću ovdje đumruk uzimati!

Pred čadorom koplje ubojito
sa bajrakom što zaklanja sunce
nek' se vije – dično, ponosito
i dotiče planinske vrhunce.

Nek' dotiče Kulu-Fazlagića
i vrhove drevne Zelengore
i boriće ispod Nadinića
svi moraju da mi se pokore!

Svi putevi ovuda nek' vode
zagradite bogaze i klance
i do ropstva a i do slobode
neposlušne stavite u lance!

Neposlušni robovaće meni
a poslušni neka đumruk plate
ili će ostat’ sabljom pokošeni
- moju volju svi će da zapamte!“

Postaviše pred čador sergiju
čitava se vala izbezumi
kraj sergije sablju dimiskiju
da prkosne duše urazumi.

Strijepi Gacko, strah svud' zavlada
proširi se haber na sve strane
zavi polje tama iznenada
od zuluma i vojske neznane.

Od zuluma i od zulumćara
od njegove sablje dimiskije
nasilničke duše bez karara
što zlatnike kupi sa sergije.

Na sergiju uzimaše zlato
i đerdane da im ne zna brojku
ali on silan ne hajaše za to
povrh zlata traži i djevojku.

Za ime mu nikad nisu znali
niti su ga kad pitali za to
Arapinom crnim su ga zvali
to bijaše baš svima poznato.

Mislili su - zlo i ovo proće
al’ nikako zulum da prestane
svako veče drugu curu hoće
da joj trga sa grla đerdane.

„Tražite mi po izboru žene
po selima bogatijim - boljim
ovo polje zapamtiće mene
neću stati dok sve ne izvoljim.

Pribavite postelju najbolju
i krevete kao u sultana
da ih ljubi duša ima volju
svake noći i svakoga dana.

Dovedite Ključkog kapetana
nek' predame klekne na koljena
a u zalog neka s njime dođe
lijepa Hajra kćerka mu voljena.

Nek' ponese dva tovara zlata
na sergiju zlato će mi dati
ostaće mu Hajra neudata
što je ljubim moraće da plati.

Kapetanu knjigu otpremite
dvije hefte imaće vremena
dok postelju meni pribavite
da sačuva dušu džehhenema!“

Kažu ljudi za dobro se čuje
ali zlo se čuje predaleko
šta mu Arap knjigom poručuje
i u knjizi šta je njemu rek’o.

Otiš’o bi da mu se pokloni
na sergiju da mu blago plati
al’ za Hajru - Arapin dokoni
u zalog će svoju glavu dati.

Činio je što činit' ne smije
ogrezao u zlu i čemeru
zlobna duša ni slutila nije
da je silom prevršila mjeru.

Progovara silan kapetne:
„Moj Osmane, moja slugo vjerna!“
- glas prostruje kuli kroz tavane
k’o mećava sa hladnog Čemerna.

„Osedlaj mi ata najboljega
udri na njega četiri pancira
hamajlije u grivu mu veži
da ga sablja ne može da dira.

Spremi meni praha i olova
da mu vila uteći ne more
da je stigne i polomi krila
taman da je na vrh Zelengore.

Ako Bog da - sjutra Bajram sviće
prije nego rani sabah krene
moja puška njega pogodiće
maker onda ne bilo i mene.

Slugo moja, moj vjerni Osmane
šemluk čini i pokupi raju
kada Bajram sjutra nam osvane
nek’ Arapu o smrti pjevaju.

Neka krenu kola djevojaka
od ljubavi pjesme nek' se ore
Metohijom sabur nek’ zavlada
nek' se duše umorne odmore

Ako bude suđeno mrijeti
i ostaneš bez svog kapetana
do tebe će haber donijeti
kula nemoj da ostane sama.

Na bedemu topove potpali
u duge puške olova vreloga
na kapiji mandal obatali
- kulu moju brani do zadnjega!“

Ode Osman da oprema ata
da oprema za ljuta mejdana
pancirima od suhoga zlata
kiti ata za svog kapetana.

A kapetan odijelo sprema
i priprema pušku granatlijku
da je takve u Stambolu nejma
a kamoli vezir u Travniku.

Dvije sablje zlatnijeh okvira
saljevane u Damasku prije
od bosanskog što dobi vezira
kakve Gacko još vidjelo nije.

Pa, oblači ruho od pancira
dolama mu do koljena seže
pojas meće od zlatnog sindžira
proučene hamajlije veže.

Sjenkama se Mjesec poigrava
te, uzjaha u avliji ata
ponoć već je - Metohija spava
Osman smače mandal sa kanata.

Gecko polje u snovima drijema
zvijezde mu šapću uspavanke
noć je blaga, daška vjetra nejma
da miluje po polju proplanke.

Sve se stiša - vrijeme zaustavi
trenutci se provlače polako,
nad Gackom se i nebo ne plavi
hladan Sopot od tuge je plak’o.

Gleda Osman s kule kapetana
pa pritvori obadva kanata.
Šta će biti do sjutrašnjeg dana?
Sudbina je duši nepoznata.

Šta ako se dogodi nevolja?
Sabur mu je na izmaku bio
da kapetan ne dođe iz polja
a amanet težak ostavio!

Neće biti - neće Allah dati,
misli mu se k’o bujica roje
kapetan će kuli da se vrati
- nek' topovi na bedemu stoje.

Zaigrat će kolo djevojaka
Bajram lijepi sjutra kad osvane
od sabaha pa do mrklog mraka
pa, da spomen o Gacku ostane.

Osman misli osta da prebire
a kapetan ata razigrava
sa istoka sabah se nazire
pod čadorom Arap mirno spava.

Zar bi smio pomisliti neko
pa da kaže - ne može il’ nejma,
da pogazi šta je Arap rek’o
- taj bi stigo na dno džehennema!


A popale misli kapetana
šta je sebi stavio do znanja
stić’ čadoru prije bijela dana
još dok Arap rani sabah klanja.

Da ga puška na namazu stigne
da mu sudi umjesto kadije
da se više nikad ne podigne
- pa da traži što njegovo nije.

Kad se ravna polja dograbio
k’o da krila porastoše atu
kapetan mu dizgin popustio
i poleg’o po njegovom vratu.

A noć tamna pred sabah treperi
k'o da bježi - s puta mu se sklanja
ust’o Arap i avdest uzima
da pred Bajram rani sabah klanja.

Svjetlost lampe pod čadorom šeta
i priziva avetinjske snove
ne sluteći da je sjenka meta
kapetana i puške njegove.

A kapetan pušku napunio
sa istoka rudi zora plava
malo dalje ata ostavio
bijedna straža naokolo spava.

Na upalajč puške –fitilj tiho veže
zadnji nišan na domet joj spusti
oružje lagano na grudi steže
pa bismillu na sabah izusti.

Steže pušku - kundak joj se lomi
kažiprst mu na obarač stade
od siline praska sabah se prolomi
i na zadnju sedždu krvav Arap pade.

Oko lampe plamen se zaplete
prolomi se vatra do Veleža
da Arapa džhennem zamete
a straža se okolo razbježa.

Plamen liže čador sa svih strana
da obasja sabah-zoru ranu
glas se proču prije bijela dana
haber dođe na kulu Osmanu.

Haber dođe kapetan ga čeka
a čadora bijelog više najma
on podiže po Gacku telale
da se dernek i teferič sprema.

Oprema se prelijepa Hajra
kose češlja - bijele nokte knije
a na ruke meće belenzuke
pa oblači džnfezli dimije.

Tefeluke - podloga im zlatna
te, nanule sedefom kićene
prekrivače od svilenog platna
u Stambolu za nju nabavljene.

A Osman joj sprema Bedeviju
timari je - pa joj zobi daje
što joj babo kupi u Budimu
pa je čuva Hajri za udaje.

Kad’ Gatačko polje ugledaše
skupila se raja sa svih strana
od veselja proć’ se ne mogaše
i od nama Ključkog kapetana.

Sedam noći i svih sedam dana,
još i danas o tome se priča,
kitili su pjesmom kapetana
i ljepotu toga teferiča.

Godine se nizale k’o snovi
na leđima noseći bremena
teferiči na Gatačkom polju
pamtili su protekla vremena.

Stare kruške davale plodove
još za duga vakta i zemana
ispraćale age i kmetove
al’ pamtile Ključkog kapetana.

Jednog dana nestade plodova
te, utihnu vatra džeferdara
prođe vrijeme aga i kmetova
prekide se loza kapetana.

Nesta kula na četiri boja
i dobrijeh konja za jahanje
još legenda živi pođekoja
da sačuva u duši sjaćanje.

Al’ teferič osta da prkosi
kraj džamije Kule-Fazlagića
da amanet kroz vrijeme nosi
i dovijeka o njimu da priča.

[victory]

Ivan Blatný

Small Variation

Thursday 8 pm. On the table:
Matches, cigarettes, tobacco, knife, and lamp.
My tools.
You already know my music from five or six things,
You already know my music from five or six things,
My little song.
As it sizzles on the stove, as it bubbles in quietude
The song of the interlude,
Which happens only once in history.

Matches, cigarettes, tobacco, knife, and lamp,
And dust on all of them.
The silent horse gallops and carries it on hoof.
Dust of the barren flat.
Dust of the barren flat.
For the last time unsettled, is lost into history.

Thursday 8 pm. On the table:
Newspapers, cigarettes, tobacco, knife, and lamp.
Newspapers: Papandreu, Pierlot.
Furniture: Divan, ornamented credenza.
My little song.
Big drops hit the badly boarded window with a splat.
We’ll get wet inside the flat!
We’ll get wet inside the flat!
And even shabbier boards
Will be left for the coffin.

1944

Tr. Matthew Sweeney

[umjetnost]

POĐITE
(Sarajevu)


pođite svojim putem
i ne dirajte me
ne otvarajte
pandorinu kutiju
u meni

ne istresajte otrove
ne ostavljajte svoje sjenke
da lutaju
kao šakali
po arterijama mojim

prođite prolaznici
ali dozvolite ovoj
zemlji
da vas preplavi toplim
strujama nostalgije
i prkosa

pođite
i serum zazubica
ubrizgajte
pod nepce grbavice
ispred otvorenog kovčega
uspomena

pođite
da svele vlati
jeseni
i sjenovito jutro
sarajeva
zalepršaju
u zjenicama vašim

Autor: Jure Drljepan
2009.

[umjetnost]

Odjek koraka


I dok zvone dijamantska zvona
U moj sanjivoj duši
Koračam pokraj rijeke
Sa rukama u džepovima
Dopuštajući da trepere žive slike
Minulih dana
Kroz koje provejava jedan osmijeh
Dajući smisao svakoj stvari
Ali ona ne zna
Za drugi dio priče
U kojoj moje ranjivo srce
Krvari kroz pjesmu
Čiji me zvici danas nose:
Dok dijamantska zvona zvone
Dok dijamantska zvona zvone

I opet svaka stvar ima
Svoje mjesto i smisao
Dok nešto neizrecivo
Blješti na horizonti
I čini mekim
Korake uz rijeku

Autor: Ibrahim Osmabašić
2001.god.

[***XxX***]

Pozdrav svima
Interesuju me vasa misljenja o Gilgamesi , o samom pitanju smrtnosti i besmrtnosti , nasla sam se u slicnoj situaciji i tek u biti donekle pokusala shvatiti samu licnost Gilgamesinu . Molim vas , voljela bih da mi pomognete kako bi pravilno spoznala samog Gilgamesu a i sebe ...

[umjetnost]

Pozdrav svima
Interesuju me vasa misljenja o Gilgamesi , o samom pitanju smrtnosti i besmrtnosti , nasla sam se u slicnoj situaciji i tek u biti donekle pokusala shvatiti samu licnost Gilgamesinu . Molim vas , voljela bih da mi pomognete kako bi pravilno spoznala samog Gilgamesu a i sebe ...

Poštovana,
Svjetovna duhovna edukacija vemoma je površna i limitirana... Između ostalog nisu educirali ljude da pojme razliku između "saznanja" i "spoznaje" - kao puteva sticanja znanja,tj. formiranja svijesti...

-Dakle, spoznaja - kao-esencijalno-znanje -tiče se primarno unutrašnjeg-individualnog svijeta, te sve informacije iz vanjskog-svijeta su materija kojs kroz proces promišljanja mogu graditi spoznaje... dakle, informacije-saznanje su drugorazrednog značaja - dok je spoznaja prvorazrednog uticaja na sadržaj svijesti...;

-Ako bi Vi uspjeli da ZAPIŠETE i stavite na papir vaše preokupacije - to bi bio ZNAČAJAN iskorak ka spoznaji SADRŽAJA koji je predmet Vašeg interesovaja..., i tad bi se "pomoć i asistencija drugih" mogla kanalisati u učinkovitom kontekstu...

-Kako pojmiti Vašu konstataciju: "pravilno spoznati "?
Znači - spoznaja je PROCES koji rezultira stavom, zaključko, idejom vodiljom...
Dakle - pristup MIŠLJENJU i načim promišljanja ako su PRAVILNO utemeljeni i rezultati tog prcesa su PRAVILNI - u principu;
tj. spoznaja može biti kvalitetna ili kvantitativna, potpuna ili djelimična, površna ili duboka... - zavisno od...

U dobrim namjerama.
http://www.kns.ba