Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Jooooj, dje me nadje (ovdje ide ona ikonica sto se klanja)
ILUZIJA
Trazili smo se po tuđim zalutalim osmjesima
blesavo razvučenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama blijedih uspomena,
otrovnom dahu sosptvene sjetve...
Upijali bezvezne riječi u nijemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zjenice, oblik i miris koljena...
San koji uzlijeće iznad kletve...
Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
U iluziju vjeruju samo izgubljene duše.
U svakoj dozi nemira koja bojom tjelo žesti
oživljavaju dubine što te vidješe i čuše
kako izranjaš iz svemira
kroz paučinu svjesti...
Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
otežalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju posljednje kapi...
I one što su sve vidjele, i one što su čule
posrću pod teretom bremena...
Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom
prije no što se stopi, ishlapi...?
Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju vjeruju samo umorni i stari.
U svakoj sjenci trajanja nazirem nešto o tebi
što mi zjenice boji i ćutanje osmjehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negdje u sebi...
ŽELJA
Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probuđena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u prijetnji.
Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...
Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmjehom smjelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...
Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedždu ti padam.
Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu -
I s tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh -
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh...
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!...
I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Bakha kao sveto biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonule su žene...
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare -
O raspiri mi stare vjere plamen!...
Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo na sedždu ti padam!...
Od nékdej lepé so Ljubljanke slovele,
al lepši od Urške bilo ni nobene,
nobene očem bilo bolj zaželene
ob času nje cvetja dekleta ne žene. -
Ko nárbolj iz zvezd je danica svetla,
narlepši iz deklic je Urška bila.
Mnogtére device, mnogtére ženice
oko je na skrivnem solzé preliválo,
ker Urški srce se je ljubega vdalo;
al ljubih bilo je nji vedno premalo.
Kar slišala moških okrog je slovét,
skušála jih v mreže razpete je ujet.
Je znala obljúbit, je znalá odreči,
in biti priljudna, in biti prevzetna,
mladenče unémat, bit staršim prijetna;
modrij in zvijač je bila vseh umetna;
možake je dolgo vodila za nos,
ga stakne nazadnje, ki bil ji je kos.
Na Starem so trgu pod lipo zeleno
trobente in gosli, in cimbale pele,
plesále lepote 'z Ljubljane so cele
v nedeljo popoldan z mladenči vesele;
bila je kraljica njih Urška brhka,
plesáti ni dolgo nje volja bila.
Jih dókaj jo prosi, al vsakmu odreče,
prešerna se brani in ples odlašuje,
si vedno izgovore nove zmišljuje,
že sonce zahaja, se mrak približuje;
že sedem odbila je ura in čez,
ko jela ravnat se je Urška na ples.
Al, ker se ozira, plesavca si zbira,
zagleda pri mizi rumeni junaka;
enacga pod soncam mu ni korenjaka,
želi si plesáti z njim deklica vsaka -
omrežit ga Uršika lepa želi,
zaljubljeno v njega obrača oči.
To videt, mladenič se Urški približa:
"Al hôtla bi z mano plesati?" ji pravi,
"kjer Donava bistri pridruži se Savi,
od tvoje lepote zaslišal sem davi,
že, Uršika zala! pred tabo sem zdaj,
že, Uršika zala! pripravljen na raj!"
To reče in se ji globoko prikloni,
sladkó mu nasmeja se Uršika zala:
"Nobene stopinjice še nisem plesala,
de čákala tebe sem, res je, ni šala -
zatorej le hitro mi roko podaj,
lej, sonce zahaja, jenjuje že raj!" -
Podal ji mladenič prelepi je rôko,
in urno ta dvá sta po pódu zletela,
ko de bi lahké peretnice imela,
bila bi brez trupla okrog se vrtela,
ne vidi se, kdaj de pod noga udar',
plesala sta, ko bi ju nosil vihar.
To videti, drugi so vsi ostrmeli,
od čudeža godcam roké so zastale;
ker niso trobente glasova več dale,
mladenča nogé so trdó zaceptale;
"Ne maram," zavpije, "za gosli, za bas,
strun drugih, ko plešem, zapoje naj glas!"
So brž pridrvili se črni oblaki,
zasliši na nebu se strašno gromenje,
zasliši vetrov se sovražno vršenje,
zasliši potokov derečih šumenje,
pričjóčim po koncu so vstali lasje -
oh, Uršika zala, zdaj tebi gorje!
"Ne boj se, ti Urška! le hitro mi stópi,
ne boj se," ji reče, "ne boj se gromenja,
ne boj se potokov ti mojih šumenja,
ne boj se vetrov mi prijaznih vršenja;
le urno, le urno obrni peté,
le urno, le urno, ker pozno je že!"
"Ah, majhno postojva, preljubi plesavec!
de jaz se oddahnem, de noga počije."
"Ni blizo, ni blizo do bele Turčíje,
kjer v Donavo Sava se bistra izlije;
valovi šumeči te, Urška! želé,
le úrno, le urno obrni peté!" -
To reče, hitreje sta se zasukála,
in dalje in dalje od pôda spustila,
na bregu Ljubljance se trikrat zavila,
plesáje v valove šumeče planila.
Vrtinec so vidli čolnarji dereč;
al Uršike videl nobeden ni več.
France Preseren (1800-1849)
Prevod mogu objaviti, ali jako je los prevod na nas jezik, jer pjesma gubi smisao. Povodni moz je jedna od meni najdrazih pjesama
Last edited by mostarac on 12/08/2005 12:26, edited 1 time in total.
danas me dragi moji forumasi i forumasice pogodila tema iz oblasti ljubavi i sexa. CUPIDO mi svoje strele pravo u srce zabijo.
pa evo nesto i od mene:
MISAO NA NJU
( Tin )
I
Po kakvim oštrim prođoh stazama,
pokakvoj tuzi vlažnih humova,
u zanosima, u ekstazama ?
Ja pamtim prašni očaj drumova
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoć umova
I lutanje je već utrudilo
krvave noge i žulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,
i gora me je želja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandža grud je kopala,
za maslinama našim, za Salonama,
večernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,
i čistim srebrom naših rodnih arija.
II
Al preko magle ranih stanica,
i žuta dima u kavanama,
ko obećana neka danica,
i melem duge našim ranama,
zjene se krijese neke ljubavi
sa nepoznatim svojim manama,
sa svojim cvijetom plavim, ubavim,
sa svojim bolom punim mirisa
(da bude lijekom kužnih, gubavih).
--Predivne boje šarnog irisa,
vi arabeske moje dragane,
prepune vi ste miomirisa,
i neke tajne, mile, lagane.
U vašim nježnim polusjenama
ja čitam mliječne slovke slagane:
Trazili smo se po tuđim zalutalim osmjesima
blesavo razvučenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama blijedih uspomena,
otrovnom dahu sosptvene sjetve...
Upijali bezvezne riječi u nijemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zjenice, oblik i miris koljena...
San koji uzlijeće iznad kletve...
Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
U iluziju vjeruju samo izgubljene duše.
U svakoj dozi nemira koja bojom tjelo žesti
oživljavaju dubine što te vidješe i čuše
kako izranjaš iz svemira
kroz paučinu svjesti...
Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
otežalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju posljednje kapi...
I one što su sve vidjele, i one što su čule
posrću pod teretom bremena...
Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom
prije no što se stopi, ishlapi...?
Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju vjeruju samo umorni i stari.
U svakoj sjenci trajanja nazirem nešto o tebi
što mi zjenice boji i ćutanje osmjehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negdje u sebi...
Tamo amo, s dvojke na četvorku,
varkaš se, a djetinjstvo mine,
prevari te Una čobanica,
odnese ti četiri godine.
Opraštaj se s pustopašnom braćom,
pozdravljaj se zauvijek s Bihaćom.
Zamukoše sobe internata
i u njima smicalice đačke,
osta pusta cesta za Pritoku
gdje smo krali orahe seljačke.
Osta Murat, poslastičar stari
i njegovi kolači "brdari".
A drugovi! Kome prvo prići,
dok okolo spomenari kruže?
Tihim glasom jedva progrgućeš:
- Daj mi šapu. Doviđenja, druže!
Okreneš se, dok suze uminu,
stariji se činiš za godinu.
A sa kim se pozdraviti neću?
Zašto mi se oči rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kućici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.
Često sam joj pisao zadatke,
šaputao tablicu množenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjećah se kao mladoženja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.
Odoh kroz noć punu kreketanja
(žabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuće njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru…"
I danas me uvijek boli duša,
kad se gdjegod javi kreketuša.
Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni...
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.
Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala - ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:
"Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća - do samog neba".
Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.
Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.
Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.
Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.
Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.
Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti...
Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti..
Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dušom nikad se nijesu
Oblakovi teške tuge vili.
Tvoj je život k’o jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznaješ uzdaha i suze,
Što je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cadjavim krovom
Rodila me siromašna majka.
Od djetinjstva udes me je vitl’o
Kroz sve m’jene patnickog života,
Baš k’o vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidiš evo ovu tamnu mrežu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj život,
Tvoju srecu tako bistru muti?
- Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti!
Ah! ja nemam nigdje ništa svoga,
U sv’jetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!
JA NIJESAM SANJAR...
Ja nijesam sanjar, što u tihoj noći
Po moru blijede mjesečine pliva,
Hreleći carstvu svjetlosti i moći,
Na svilenom mehkom oblačju da sniva
Ružične sanke pramaljetne sreće,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cvijeće.
Ja nijesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lednom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
O davno, davno otrova mi grudi
Cinička zbilja zemaljskog života,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!
Ništa mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom život sladi;
Tužni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi,
Trošeći krvcu - snagu svoga duha,
Da steče samo tvrdu koru kruha.
Ja nijesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na ledenom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je I ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem....
Pablo Neruda
_________________________________________
Čekaj me
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta
Čekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće
Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu
you shall above all things be glad and young (ee cummings)
you shall above all things be glad and young
For if you're young,whatever life you wear
it will become you; and if you are glad
whatever's living will yourself become.
Girlboys may nothing more than boygirls need:
i can entirely her only love
whose any mystery makes every man's
flesh put space on; and his mind take off time
that you should ever think, may god forbid
and (in his mercy) your true lover spare:
for that way knowledge lies, the foetal grave
called progress, and negation 's dead undoom.
I'd rather learn from one bird how to sing
than teach ten thousand stars how not to dance
Prije nego što pojedeš sopstvenu djecu,
dobro se najedeš tuđe!
Ne laži da si jedino rješenje,
idi to pričaj onima
koji istoriju mjere svojim životom
Neću te pustiti unutra!
Džaba si pravdi otela vagu!
Džaba si jednakosti ukrala plašt!
Mrš! Idi i spašavaj nekog drugog!
Mi ćemo spasiti sami sebe,
Upravo time...
sto ti svoja vrata nećemo otvoriti!
samo mi je zao sto lorku ne mogu da citam u originalu...
NEVJERNA ŽENA
Odveo sam je do rijeke
vjerujući-djevojka je,
ali imala je muža.
Jakovljevo bješe noću
i kao po dogovoru
svjetiljke se ugasiše,
a zrikavci upališe.
Za posljednjim uglovima
dotakoh joj snene grudi
i odmah se otvoriše
kao kite hijacinta.
A podsuknja uškrobljena
zvonila mi u ušima,
kao da je komad svile
koju deset noža para.
Bez srebra na vrhovima
izrasla su tamna stabla
i obzorje pasa laje
u daljini, preko rijeka.
I kupine mi smo prešli,
sitine i grmlje gloga
i pod njenom gustom kosom
iskopah u blatu jamu.
Ja sam skinuo kravatu,
haljinu je ona svukla,
ja opasač s revolverom,
ona četiri prslučića.
Niti smiljke niti školjke
nemaju tu nježnu kožu,
ni kristali pod mjesecom
ne blistaju takvim sjajem.
Izmicahu bedra njena
kao ribe uhvaćene,
do pola su ognja puna,
do pola su puna leđa.
Te sam noći prevalio
najljepšu od sviju cesta,
na ždrebici od sedefa,
a bez uzda i stremena.
Čovjek sam i neću reći
stvari koje mi je rekla.
Razboritost nalaže mi
suzdržano da se vladam.
Od pijeska i poljubaca
prljavu je odnijeh s rijeke.
S vjetrom su se mačevale
bijele sablje ljiljanove.
Da, ponijeh se kako valja,
kao Cigan, po zakonu.
Dao sam joj kotaricu
veliku, od žute svile,
i nisam se zaljubio.
Imala je ona muža,
makar reče-djevojka je
kad povedoh je do rijeke.
Pozdrav svim sjetnim i željnim pjesničke igre stihovima , dušama
Evo da i ja procesuiram jednu nadahnutu pjesmu od gospodina pjesnika Vaska Pope , prvo ćemo copy/paste i evo izvadka iz Sporednog neba koji se zove Sirota odsutnost a počinje - paste
Oca pravoga nisi imala tako je i na stranici gdje sam je proguglao
Majka ti nije bila kod kuce
Kada si u sebi svet ugledala
Rodila si se greškom
Imaš stas napuštene provalije
I sva na odsutnost mirišeš
Rodila si sebe sama
Vrtiš se u plamenim traljama
Razbijaš sebi glavu za glavom
Skaceš sebi iz usta u usta
I staru grešku podmlađuješ
Sagni se gola ako možeš
Do moga poslednjega slova
I pođi njegovim tragom
Sve mi se čini sirotice
Da u neku prisutnost vodi
Vasko Popa - 1968 kad je to bilo o tempora o mores
I hoćemo li na analizu ili ćemo copy /paste : continue ?
U Mostaru sam volio neku Svjetlanu
jedne jeseni.
Jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava.
Jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi.
Jao kad bih znao ko to u meni
bere kajsije jos nedozrele.
Govorio sam joj ti si deriste, ti si balavica
sve sam joj govorio,
i plakala je na moje ruke, na moje rijeci,
govorio sam joj ti si andjeo, ti si djavo,
tijelo ti zrelo, sta se pravis svetica,
a padale su svu noc neke modre kise
nad Mostarom.
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, niceg nije bilo
pitala me je imam li brata, sta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea, sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako,
sacuvaj Boze,
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kise.
Ona je bila raskosno bijela u sobnoj tmini,
al nije htjela to da cini,
nije htjela, il nije smjela, vrag bi je znao.
Jesen je, ta mrtva jesen na oknima,
njene oci ptica, njena bedra srna,
imala je mladez, mladez je imala,
ne smijem da kazem,
imala je mladez mali ljubicasti ili mi se cini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li djevojku,
volim li Rilkea, sve me je pitala,
a na oknu su ko Bozicni zvoncici moga djetinjstva
zvonile kapi,
a nocna pjesma tekla tihano
niz Donju Mahalu,
ej Sulejmana othranila majka.
Ona je prostrla svoje godine po parketu,
njene su oci bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psici.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi vazna.
Svjetlana, Svjetlana, znas li ti da je atomski vijek?
De Gol, Gagarin i kojestarije, sve sam joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.
Vodio sam je po Kujundziluku, po ascinicama,
svuda sam je vodio,
u pecine je skrivao, na cardak je nosio,
pod mostovima se igrali zmire. Neretva,
zdrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio.
Sto je divan, saputala je, sto je divan.
Koljena joj crtao u vlaznom pijesku,
smijala se tako nevino, tako vedro,
ko prvi ljiljani,
u dzamije je vodio Karadjoz-beg mrtav,
premrtav
pod teskim turbetom.
Na grob Santicev cvijece je odnijela,
malo plakala kao i sve zene,
svuda sam je vodio.
Sada je ovo ljeto,
sada sam sasvim drugi, pisem ove pjesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca,
i nista vise,
a padale su svu noc nad Mostarom
neke modre kise,
ona je bila raskosno bijela u sobnoj tmini,
al nije htjela to da cini, nije htjela
il nije smjela,
vrag bi joj znao.
Ni ono nebo, ni ono oblacje, ni one krovove,
bljedunjavo sunce izgladnjelog djecaka
nad Mostarom,
ne umijem zaboraviti
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smijeh, sto je umio zaboljeti kao kletva,
onu molitvu u kapeli na Bijelom Brijegu,
Bog je veliki govorila je, nadzivjet ce nas,
ni one teske modre kise jesenje,
besplodna njena jesen.
Govorila je o filmovima, o Dzejmsu Dinu,
sve je govorila malo tuzno, malo placljivo o Karenjini,
govorila je Klojd Grifits ne bi umio ni mrava zgaziti,
smijao sam se, ti si glupa on je ubica, ti si dijete.
Ni one ulice, one prodavce posljednjeg izdanja Oslobodjenja,
ni ono grozdje polusvelo u izlozima
ne umijem zaboraviti
onu besplodnu, gorku jesen nad Mostarom…
one kise
ljubila me je po cijele noci, grlila me i nista vise
Majke mi, nista drugo nismo
Poslije su opet bila ljeta, poslije su opet bile kise,
jedno, jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkud tamo,
ni ono lisce po trotoarima ni one dane,
ja vise ne mogu ja vise ne umijem
izbrisati.
Pise mi, pita me sta radim, kako zivim,
imam li djevojku,
da li ikada pomislim na nju, na onu nasu jesen,
na one kise,
ona je I sad kaze ista, kune se Bogom,
potpuno ista
da joj vjerujem da se smijem davno sam,
davno prokleo Hrista
a I do nje mi bas nije stalo klela se
ne klela,
mora se tako ne vrijede lazi.
Govorio sam joj o Ljermontovu o Sagalu,
sve sam joj govorio,
vukal je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
citala popodne,
u kosi joj bilo zapleteno ljeto, zutilo sunca,
malo mora,
prve joj noci I koza bila malo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi,
smijali smo se djecacima sto su skakali
sa mostova za cigarete,
smijali smo se jer nije ljeto a oni skacu
bas su djeca,
govorila je mogu umrijeti, mogu dobiti upalu pluca….
Onda su dolazile njne cutnje, duge,
preduge,
mogao sam slobodno mislitio svemu,
razbistrit Spinozu,
sata i sate mogao sam komotno gledati druge,
bacati oblutke
dole niz stijenje, mogao sam sasvim otici
nekud, otici daleko,
mogao sam umrijeti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu…
u stijenu, sve sam mogao…
Prste je imala dugacke, krhke beskrvne,
i hitre.
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svjetlana izadji, eto te pod stijenom
nisam valjda corav,
nisam ja blesav, hajde sta se kanis,
dobit ces batine,
kada je ona trazila mogao sam pobjeci u
samu rijeku nasla bi me,
namirise me kaze odmah, pozna me dobro.
Nisam joj nikada vjerovao, valjda je stalno
virila kroz prste.
Voljela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga je u sobu, vjesala o koncice,
voljela je ruze, one jesenje, ja sam joj ih donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.
Pitao sam je sta misli o ovom svijetu, vjeruje li u komunizam,
da li bi se mijenjala za Natasu Rostovu,
svasta sam je pitao
ponekad glupo znam ja to i te kako
Pitao sam je da li bi voljela malog sina
recimo plavog,
skakala je od ushicenja, hoce, hoce,
a onda odjednom padala je u neke tuge,
ko mrtvo voce,
ne smije i ne smije ne bi to ona ni za zivu glavu,
vidi ti njega misli tek tako kao da je ona
pala sa Jupitera,
ko je to recimo Pero Zubac da bas on, a ne neko drugi,
taman posla kao da je on u najmanju ruku,
Brando ili takvi.
Govorio sam joj ti si glupa ti si pametna,
ti si djavo,
ti si andjeo, sve sam joj govorio. Nista mi nije vjerovala.
Vi ste muskarci rodjeni lazovi vi ste hulje,
svasta je govorila.
A padale su nad Mostarom
neke modre kise.
Stvarno sam volio tu Svjetlanu jedne jesni,
kad bi znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava.
Jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi.
Jao kad bih znao ko to u meni
bere kajsije jos nedozrele.
Igrajutji Beketa, citirali su stihove iz Popinih pesama!
Dobro, nisu bili oni profesionalni glumci sa diplomom, no Beketov duet Vladimir–Estragon igrali su sjajno i ujednacheno, na istom nivou uvek kad su istu kolichinu ruma il palinke neke imali u sebi. (Kada stimulativ zbog novchanog stanja beshe nedovoljan, to je uvek ishlo na ushtrb nivoa.)
Desilo se ipak, i uprkos rumu, da im neke rechi ne padnu na pamet.
Tada bi pribegli improvizaciji, koja im, medjutim, skoro nikad nije ispala spontano, nego eruditno.
Divno je to chudo da su Vladimiru ili Estragonu posudili rechi iz Popine pesme, a drama je ishla ipak namazano.
Odnosno josh bolje.
Mnogi gledaoci, kad bi posle sreli tekstove Beketa u originalu, trazhili bi ona izvanredna mesta shto su glumci rekli smrdetji od ruma.
A ta mesta sjajna, vrhunska na bini, bila su sva redom poreklom iz nekog stiha Popinoga.
:D
