Omiljeni literarni grad
Moderator: Chloe
-
Hierarchia
- Posts: 3109
- Joined: 29/10/2006 21:54
#26
Moskva je bas kicast grad. Onaj njihov pravoslavni stil gradjenja crkava, srednjovjekovne barokne vratolomije - kriza. I jos kad se u pozadini zasive komunisticke zgradetine a la Alipasino, dobijes jedan grozomoran prizor. Al sto jest - jest, ima je u vecini ruskih romana. I, da - Majstor i Margarita je najbolji.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#27
Kad smo kod Sarajeva, obavezno procitati remek djelo boemstine koje se nekad zvalo Bog si ove hefte od Nedzada Ibrisimovica. Kasnije ga prekrstio u Car si ove hefte, al to mu ne umanjuje vrijednost.
-
plimpi
- Posts: 92
- Joined: 29/10/2006 10:51
- Location: Sarajevo
#30
moskva se gradi na istom bespravnom principu kao sarajevo, samo sto u moskvi niko ne smije da pisne! niko ne benda savremenu arhitekturu, svi grade nesto po svome ukusu i gdje im se cefne.
ја бих исто одабрала сарајево - а рецимо да наведем Путописе Евлије Челебије ...
ја бих исто одабрала сарајево - а рецимо да наведем Путописе Евлије Челебије ...
-
sojka
- Posts: 2782
- Joined: 17/03/2004 14:57
- Location: Amargant
- Contact:
#35
B.,
ne vidim razlog sto bi bilo "zabranjeno". Bagdad i 1001 noc povezujem sa recimo bazarima, ulicama prepunih krojackih radnji, brijacnica, zlatara, granapa i sl.-prica o Abu Kiru i Abu Siru.
http://www.hispanoarabe.org/mundo_arabe ... rak_fo.htm
Mostar nismo naveli. Nadovezala bih post najljepsih predjela BiH.
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=30646
ne vidim razlog sto bi bilo "zabranjeno". Bagdad i 1001 noc povezujem sa recimo bazarima, ulicama prepunih krojackih radnji, brijacnica, zlatara, granapa i sl.-prica o Abu Kiru i Abu Siru.
http://www.hispanoarabe.org/mundo_arabe ... rak_fo.htm
Mostar nismo naveli. Nadovezala bih post najljepsih predjela BiH.
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=30646
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#36
U POCITELJU, NA KAMENU.
Pocitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drzi zemlje, i to ne cijelim. Nije lak ni udoban polozaj.
Nije vesela mogla biti historija ovog cudnog utvrdjenog naselja ciji je sav smisao bio oduvijek u tom da je utvrdjeno, a naselje je samo po nuzdi i uzgred. Za sest vijekova biti grad od kamena, u strmoj, krsevitoj i tijesnoj dolini Neretve, na teskom i izlozenom mjestu, nije laka stvar ni zavidna sudbina.
Mucni su morali biti i teski kastelani, dizdari i kapetani koji su u toku vijekova, prvo hriscanskih a zatim osmanlijskih, sjedili u najvisoj od ovih kula koje je vrijeme odavno posjeklo i svelo na jednu mjeru, ali koje i danas, posljednjim ostacima, kazuju svu razliku u nekadasnjim, pravim, dimenzijama.
Strogi i nepovjerljivi su bili ti ljudi u stalnoj borbi sa trosnoscu materijala i neizbjeznim slabostima ljudske volje i karaktera; njima je briga za bezbjednost ovog grada, cuvara drzavne bezbjednosti, lezala neposredno i cijelom tezinom na grudima. Oni su i nocu osluskivali tok cudljive Neretve, koja jede zemlju i podriva stijenu ispod grada; bdjeli da bi vidjeli da li bdije straza na bedemu; i strijepili od zavjere, mita i varke, od ljudskog lukavstva koje na ovakvim mjestima nikad ne spava i ne miruje, a
cesto upropascuje na spavanju one koji se miru i spavanju potpuno predaju. samo svojom budnoscu je zivio i samo na jedno oko spavao mnogi koji je ovdje morao da zivi.
...Bilo je, i moralo je biti, mnogo camotinje i dosade i askerskog cmavanja, u ocekivanju sukoba i opasnosti koje ne nastupaju, dok zivot postaje sav jedno jedino jednolicno iscekivanje bez kraja, a
sa zaboravljenom prvobitnom svrhom. Bilo je ceznje za pokretom i sirinom, uzivanjem i promjenom, ostre i bolne kao sjecivo u zivom mesu. Ali bilo je, i moralo je biti, i radosti, divlje, kratke i vojnicke u svakom bjelasanju zenske kosulje na cobanicama sa druge obale, u cilibarski zutom mostarskom vinu koje ljuljuska u sebi neuhvatljiv i stalan zelenkast odsjev i koje je, pored slasti i opoja, imalo za islamskog ratnika i draz zabranjenog i gresnog uzivanja. bilo je slasti u vocu iz prisoja, u toploj pogaci i neophodnoj kafi, u jakom ljubuskom duhanu, dobrom i nerazdvojnom drugu dnevnih i nocnih casova.
Sjeo sam i naslonio se na gladak izvaljen kamen, koji je nekad bio nesto u zgradi koje vise nema, cercivo, prag ili dovratnik.
Ovo je rijetko i dragocjeno mjesto. Ovdje se moze zamisliti vrijeme i odnosi ljudski u njemu. (Vrijeme zemno i sudbina ljudska) Bar tako se za trenutak cini. A ta zamisao, ma kako kratka i nepotpuna, vrijedi napora da se potraze ovakva mjesta, vrijedi teske tuge i njihova postojanja.
...Eto, sa takvog kamena, pod do bjeline uzarenim nebom, u Pochitelju, naslucujem vrijeme dublje i dalje od svih poznatih mi ljudskih odnosa koje mjerimo vremenom i koji nam sluze za nase povrsno i vjestacko mjerenje vremena.
...Nikad nisam mogao bez uzbudjenja stajati na ljudskom obradjenom i od upotrebe izlizanom kamenju nekadasnjih gradova i zdanja. Od tog toplog oborenog kamena sa bivsih gradjevina, pod suncem koje je isto, u mene je uvijek ulazila uzbudljiva vizija zivota pomrlih ljudi i narastaja, njihovih potreba, strasti, vjerovanja i zabluda, sudara, privlacenja i odbijanja, vjecitog talasanja ljudskog mora na tvrdoj i neprolaznoj zemlji.
...Smokva u pukotini tvrdjavskog zida. Na ovom mjestu prije dvadesetak godina djeca su, poslije kupanja u Neretvi, zastala da se odmore, jeduci zrele, meke i slatke smokve. U ljetnoj obijesti gadjali su jedni druge ostacima nagrizenog voca. Sitno parce smokve palo je tada u pukotinu starinskog zida. Dogodine tu je isklijala smokva. Kao nedonosce, klica je dugo lebdila izmedju rasta i nestanka. Grumen zemlje u pukotini, rijetke kise i slaba rosa ucinili su svoje i klica se odrzala. Izrasla je smokva - bogalj. Oniska, kriva, kao brsljan pripijena uza zid. I po zakonu koji vazi za svaku smokvu i za sve zivo,
stala je i da radja sitnim, rijetkim, specenim plodom koji nikad ne dozrijeva. I sad joj pri vrhu vidim nekoliko plodova i oni, kao svaki plod na svijetu, cekaju pocetak medne jeseni. Radja i radjace po istim zakonima po kojima radjaju bujne i plodne smokve u dobroj zemlji i n aplodnom mjestu.
Prolazim pored nje, dirnut, i biljezim njeno postojanje, cuvajuci se dobro da je ne oskrnavim olakim poredjenjem, tastom metaforom.
Iza strme padine brijega iza one njene ostre mrke linije koja se ocrtava visoko na nebu, prosu se, kao pregrst crnog lakog zrnja, bacen iz nevidljive ruke, buljuk cavki. Ovdje ni ptice, izgleda ne lete mirnim letom pticijih jata. Nijemo i meko popadase popadase mrke ptice po kuli, zapusise njene mazgale i okitise, kao pogrebna dekoracija, crnim rubom male prozore. I upotpunise predio.
...Jos ovdje zive ljudi. Malobrojni i navikli na zivot u bivsem gradu. A u ovakvim ljetnim danima, sve sto je zdravo i za rad sposobno odlazi izvan grada, na poljske radove. Tamo dole, nizvodno, pored Neretve nalaze se njihove vedre i plodne njive, a ovdje su im stare kuce, skrivene medju rusevinama.
...Napustajuci Pocitelj, sjeo sam jos jednom na vreo oboren kamen, na najvisoj tacki grada. Miran je svijet kako ga u ovom trenutku vidim. mirno je i nepomicno sve oko mene; zgrade, raslinje i predmeti, oslobodjeni svoje sjenke, ne teze nikud i ne kazuju nista. U nesvjesnoj trenutnoj samoobmani, ja taj mir protezem na cijeli svijet, kao jednu od onih varki koje znace istinu jednog trenutka.
...Za nama ce ostati neizrecen, neizreciv i mimo svaku mjeru veliki trenutak bezimene velicine i varljive, divne ravnoteze svijeta. Zaboravicemo nauk i poruku kamena u rusevinama, i nista na svijetu nece moci da nam ih potpuno ozivi u sjecanju. Nista. Ni ovi redovi koje biljezim na tom kamenu, u podnevni cas.... I.ANDRIC, 1954.
Pocitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drzi zemlje, i to ne cijelim. Nije lak ni udoban polozaj.
Nije vesela mogla biti historija ovog cudnog utvrdjenog naselja ciji je sav smisao bio oduvijek u tom da je utvrdjeno, a naselje je samo po nuzdi i uzgred. Za sest vijekova biti grad od kamena, u strmoj, krsevitoj i tijesnoj dolini Neretve, na teskom i izlozenom mjestu, nije laka stvar ni zavidna sudbina.
Mucni su morali biti i teski kastelani, dizdari i kapetani koji su u toku vijekova, prvo hriscanskih a zatim osmanlijskih, sjedili u najvisoj od ovih kula koje je vrijeme odavno posjeklo i svelo na jednu mjeru, ali koje i danas, posljednjim ostacima, kazuju svu razliku u nekadasnjim, pravim, dimenzijama.
Strogi i nepovjerljivi su bili ti ljudi u stalnoj borbi sa trosnoscu materijala i neizbjeznim slabostima ljudske volje i karaktera; njima je briga za bezbjednost ovog grada, cuvara drzavne bezbjednosti, lezala neposredno i cijelom tezinom na grudima. Oni su i nocu osluskivali tok cudljive Neretve, koja jede zemlju i podriva stijenu ispod grada; bdjeli da bi vidjeli da li bdije straza na bedemu; i strijepili od zavjere, mita i varke, od ljudskog lukavstva koje na ovakvim mjestima nikad ne spava i ne miruje, a
cesto upropascuje na spavanju one koji se miru i spavanju potpuno predaju. samo svojom budnoscu je zivio i samo na jedno oko spavao mnogi koji je ovdje morao da zivi.
...Bilo je, i moralo je biti, mnogo camotinje i dosade i askerskog cmavanja, u ocekivanju sukoba i opasnosti koje ne nastupaju, dok zivot postaje sav jedno jedino jednolicno iscekivanje bez kraja, a
sa zaboravljenom prvobitnom svrhom. Bilo je ceznje za pokretom i sirinom, uzivanjem i promjenom, ostre i bolne kao sjecivo u zivom mesu. Ali bilo je, i moralo je biti, i radosti, divlje, kratke i vojnicke u svakom bjelasanju zenske kosulje na cobanicama sa druge obale, u cilibarski zutom mostarskom vinu koje ljuljuska u sebi neuhvatljiv i stalan zelenkast odsjev i koje je, pored slasti i opoja, imalo za islamskog ratnika i draz zabranjenog i gresnog uzivanja. bilo je slasti u vocu iz prisoja, u toploj pogaci i neophodnoj kafi, u jakom ljubuskom duhanu, dobrom i nerazdvojnom drugu dnevnih i nocnih casova.
Sjeo sam i naslonio se na gladak izvaljen kamen, koji je nekad bio nesto u zgradi koje vise nema, cercivo, prag ili dovratnik.
Ovo je rijetko i dragocjeno mjesto. Ovdje se moze zamisliti vrijeme i odnosi ljudski u njemu. (Vrijeme zemno i sudbina ljudska) Bar tako se za trenutak cini. A ta zamisao, ma kako kratka i nepotpuna, vrijedi napora da se potraze ovakva mjesta, vrijedi teske tuge i njihova postojanja.
...Eto, sa takvog kamena, pod do bjeline uzarenim nebom, u Pochitelju, naslucujem vrijeme dublje i dalje od svih poznatih mi ljudskih odnosa koje mjerimo vremenom i koji nam sluze za nase povrsno i vjestacko mjerenje vremena.
...Nikad nisam mogao bez uzbudjenja stajati na ljudskom obradjenom i od upotrebe izlizanom kamenju nekadasnjih gradova i zdanja. Od tog toplog oborenog kamena sa bivsih gradjevina, pod suncem koje je isto, u mene je uvijek ulazila uzbudljiva vizija zivota pomrlih ljudi i narastaja, njihovih potreba, strasti, vjerovanja i zabluda, sudara, privlacenja i odbijanja, vjecitog talasanja ljudskog mora na tvrdoj i neprolaznoj zemlji.
...Smokva u pukotini tvrdjavskog zida. Na ovom mjestu prije dvadesetak godina djeca su, poslije kupanja u Neretvi, zastala da se odmore, jeduci zrele, meke i slatke smokve. U ljetnoj obijesti gadjali su jedni druge ostacima nagrizenog voca. Sitno parce smokve palo je tada u pukotinu starinskog zida. Dogodine tu je isklijala smokva. Kao nedonosce, klica je dugo lebdila izmedju rasta i nestanka. Grumen zemlje u pukotini, rijetke kise i slaba rosa ucinili su svoje i klica se odrzala. Izrasla je smokva - bogalj. Oniska, kriva, kao brsljan pripijena uza zid. I po zakonu koji vazi za svaku smokvu i za sve zivo,
stala je i da radja sitnim, rijetkim, specenim plodom koji nikad ne dozrijeva. I sad joj pri vrhu vidim nekoliko plodova i oni, kao svaki plod na svijetu, cekaju pocetak medne jeseni. Radja i radjace po istim zakonima po kojima radjaju bujne i plodne smokve u dobroj zemlji i n aplodnom mjestu.
Prolazim pored nje, dirnut, i biljezim njeno postojanje, cuvajuci se dobro da je ne oskrnavim olakim poredjenjem, tastom metaforom.
Iza strme padine brijega iza one njene ostre mrke linije koja se ocrtava visoko na nebu, prosu se, kao pregrst crnog lakog zrnja, bacen iz nevidljive ruke, buljuk cavki. Ovdje ni ptice, izgleda ne lete mirnim letom pticijih jata. Nijemo i meko popadase popadase mrke ptice po kuli, zapusise njene mazgale i okitise, kao pogrebna dekoracija, crnim rubom male prozore. I upotpunise predio.
...Jos ovdje zive ljudi. Malobrojni i navikli na zivot u bivsem gradu. A u ovakvim ljetnim danima, sve sto je zdravo i za rad sposobno odlazi izvan grada, na poljske radove. Tamo dole, nizvodno, pored Neretve nalaze se njihove vedre i plodne njive, a ovdje su im stare kuce, skrivene medju rusevinama.
...Napustajuci Pocitelj, sjeo sam jos jednom na vreo oboren kamen, na najvisoj tacki grada. Miran je svijet kako ga u ovom trenutku vidim. mirno je i nepomicno sve oko mene; zgrade, raslinje i predmeti, oslobodjeni svoje sjenke, ne teze nikud i ne kazuju nista. U nesvjesnoj trenutnoj samoobmani, ja taj mir protezem na cijeli svijet, kao jednu od onih varki koje znace istinu jednog trenutka.
...Za nama ce ostati neizrecen, neizreciv i mimo svaku mjeru veliki trenutak bezimene velicine i varljive, divne ravnoteze svijeta. Zaboravicemo nauk i poruku kamena u rusevinama, i nista na svijetu nece moci da nam ih potpuno ozivi u sjecanju. Nista. Ni ovi redovi koje biljezim na tom kamenu, u podnevni cas.... I.ANDRIC, 1954.
-
callmethebreeeze
- Posts: 7343
- Joined: 22/04/2005 22:37
- Location: Svedska
#38
a antonio lobo antunes?shuriken wrote:lisabon
fernando pessoa
José Saramago
tekstovi Fada su isto literarna djela
Wendersova prica je isto literarno djelo
plus je grad magican i bez da si nesto citao od toga
zbog njegovih opisa lisabona ja sam posjetio taj grad, i da, lijep je kao u knjizi.
meni se svidjaju opisi LA u knjigama james ellroya. jos jedan pisac krimica koji je fino opisao svoj grad, u ovom slucaju new orleans, je james lee burke.
ne smijemo zaboraviti sarajevo. andric, selimovic, dzamonja, hemon, itditiditd
-
callmethebreeeze
- Posts: 7343
- Joined: 22/04/2005 22:37
- Location: Svedska
#39
ja sam ovu knjigu trazio i nikako da je nadjem:=) ima li je uopste u prodaji.Orhanowski wrote:Kad smo kod Sarajeva, obavezno procitati remek djelo boemstine koje se nekad zvalo Bog si ove hefte od Nedzada Ibrisimovica. Kasnije ga prekrstio u Car si ove hefte, al to mu ne umanjuje vrijednost.
-
sojka
- Posts: 2782
- Joined: 17/03/2004 14:57
- Location: Amargant
- Contact:
#40
Strogi i nepovjerljivi su bili ti ljudi u stalnoj borbi sa trosnoscu materijala i neizbjeznim slabostima ljudske volje i karaktera; njima je briga za bezbjednost ovog grada, cuvara drzavne bezbjednosti, lezala neposredno i cijelom tezinom na grudima. Oni su i nocu osluskivali tok cudljive Neretve, koja jede zemlju i podriva stijenu ispod grada; bdjeli da bi vidjeli da li bdije straza na bedemu; i strijepili od zavjere, mita i varke, od ljudskog lukavstva koje na ovakvim mjestima nikad ne spava i ne miruje, a
cesto upropascuje na spavanju one koji se miru i spavanju potpuno predaju. samo svojom budnoscu je zivio i samo na jedno oko spavao mnogi koji je ovdje morao da zivi.
Jedan od pojedinih odlomaka od brojnih opisa Ive Andric-a kao recimo na Drini Cuprija, Aska i vuk, Travnicka hronika... ali ovo su opisi cudi i naravi i mentaliteta.
____________
Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. Samo na nekoliko mesta rečnog toka njene se obale proširuju u otvorene doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe strane reke, župne, delimično ravne, delimično talasaste predele, podesne za obrađivanje i naselja. Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca koji stvaraju Butkove Stijene i Uzavničke planine. Zaokret koji tu pravi Drina neobično je oštar a planine sa obe strane tako su strme i toliko ublizu da izgledaju kao zatvoren masiv iz kojeg reka izvire pravo, kao iz mrkog zida. Ali tu se planine odjednom razmiču u nepravilan amfiteatar čiji promer na najširem mestu nije veći od petnaestak kilometara vazdušne linije.
Na tom mestu gde Drina izbija celom težinom svoje vodene mase, zelene i zapenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih planina, stoji veliki i skladno srezani most od kamena, sa jedanaest lukova širokog raspona. Od tog mosta, kao od osnovice, širi se lepezasto cela valovita dolina, sa višegradskom kasabom i njenom okolinom, sa zaseocima poleglim u prevoje brežuljaka, prekrivena njivama, ispašama i šljivicima, izukrštana međama i plotovima i poškropljena šumarcima i retkim skupovima crnogorice. Tako, posmatrano sa dna vidika, izgleda kao da iz širokih lukova belog mosta teče i razliva se ne samo zelena Drina nego i ceo taj župni i pitomi prostor, sa svim što je na njemu i južnim nebom nad njim.
Na desnoj obali reke, počinjući od samog mosta, nalazi se glavnina kasabe, sa čaršijom, delom u ravnici, a delom na obroncima bregova. Na drugoj strani mosta, duž leve obale, proteže se Maluhino polje, raštrkano predgrađe oko druma koji vodi put Sarajeva. Tako most, sastavljajući dva kraja sarajevskog druma, veže kasabu sa njenim predgrađem.
Upravo, kad se kaže ???veže“, to je isto toliko tačno kao kad se kaže: sunce izlazi izjutra da bismo mi ljudi mogli da vidimo oko sebe i da svršavamo potrebne poslove, a zalazi predveče da bismo mogli da spavamo i da se odmorimo od dnevnog napora. Jer taj veliki, kameni most, skupocena građevina jedinstvene lepote, kakvog nemaju ni mnogo bogatije i prometnije varoši (???Još svega dva ovakva imaju u Carevini“, govorilo se u staro vreme), jedini je stalan i siguran prelaz na celom srednjem i gornjem toku Drine i neophodna kopča na drumu koji veže Bosnu sa Srbijom i preko Srbije, dalje, i sa ostalim delovima Turske Carevine, sve do Stambola. A kasaba i njeno predgrađe samo su naselja koja se uvek neminovno razvijaju na glavnim saobraćajnim tačkama i s obe strane velikih i važnih mostova.
Tako su se i ovde, s vremenom, rojile kuće i množila naselja na oba kraja mosta. kasaba je živele od mosta i rasla iz njega kao iz svoga neuništivog korena.
(Da bi se jasno videla i potpuno razumela slika kasabe i priroda njenog odnosa prema mostu, treba znati da u varoši postoji još jedna ćuprija, kao što postoji još jedna reka. To je Rzav i na njemu drveni most. Na samom kraju varoši Rzav utiče na Drinu, tako da se središte varoši i ujedno njena glavnina nalaze na peščanom jezičku zemlje između dve reke, velike i male, koje se tu sastaju, a rasuta periferija prostire se sa druge strane mostova, na levoj obali Drine i na desnoj obali Rzava. Varoš na vodi. Ali iako postoje i još jedna reka i još jedan most, reči ???na ćupriji“ ne označavaju nikada rzavsku ćupriju, prostu drevnu gradjevinu bez lepote, bez istorije, bez drugog smisla osim što služi meštanima i njihovoj stoci za prelaz, nego uvek i jedino kameni most na Drini.)
Most je oko dve stotine i pedeset koraka dugačak a širok oko deset koraka, osim na sredini, gde je proširen sa dve potpuno jednake terase, sa svake strane kolovoza mosta po jedna, i dostiže dvostruku širinu. To je onaj deo mosta koji se zove kapija. Tu su, naime, na srednjem stubu koji se pri vrhu proširuje, ozidani sa obe strane ispusti, tako da na tom stubu počivaju, levo i desno od kolovoza, po jedna terasa, smelo i skladno isturena iz prave linije mosta u prostor nad šumnom, zelenom vodom u dubini. One su oko pet koraka duge i isto toliko široke, ograđene kamenom ogradom, kao i ceo most po dužini, ali inače otvorene i nenatkrivene. Desna terasa, idući iz varoši, zove se sofa. Ona je izdignuta za dva basamka, optočena sedištima kojima ograda služi kao naslon, a i basamaci i sedišta i ograda, sve od istog svetlog kamena, kao saliveno. Leva terasa, preko puta od sofe, ista je, samo prazna, bez sedišta. Na sredini njene ograde zid se izdiže iznad visine čoveka; u njemu je pri vrhu, uzidana ploča od belog mermera i na njoj urezan bogat turski natpis - tarih-sa hronogramom koji u trinaest stihova kazuje ime onoga koji je podigao most i godinu kad je podignut. Pri dnu zida teče česma: tanak mlaz iz usta kamenog zmaja. Na toj terasi smešten je kafedžija sa svojim džezvama, fildžanima, uvek raspaljenom mangalom, i dečakom koji prenosi kafe preko puta, gostima na sofi. To je kapija.
Na mostu i njegovoj kapiji, oko njega i u vezi sa njim, teče i razvija se kao što ćemo videti, život čoveka iz kasabe. U svima pričanjima o ličnim, porodičnim i zajedničkim doživljajima, mogu se uvek čuti reči ???na ćupriji“. I zaista, na drinskoj ćupriji su prve dečije šetnje i prve igre dečaka. Hrišćanska deca, rođena na levoj obali Drine, pređu odmah prvih dana svog života most, jer ih već prve nedelje nose u crkvu na krštenje. Ali sva druga deca i ona koja su rođena na desnoj obali i muslimanska, koja nisu uopšte krštavana, provodila su, kao i njihovi očevi i dedovi nekad, glavni deo detinjstva u blizini mosta. Pecali su ribu oko njega ili lovili golubove pod njegovim oknima. Od najranijih godina njihove oči su se privikavale na skladne linije te velike građevine od svetlog, poroznog, pravilno i nepogrešno sečenog kamena. Znali su sve majstorski izrezane obline i udubine kao i sve priče i legende koje se vezuju za postanak i gradnju mosta, i u kojima se čudno i nerazmrsivo mešaju i prepliću mašta i stvarnost, java i san. I to su ih znali oduvek, nesvesno, kao da su ih sa sobom na svet doneli, onako kao što se molitve znaju, ne sećaju se ni od koga su ih naučili ni kad su ih prvi put čuli.
Oni su znali da je most podigao veliki vezir Mehmedpaša, čije je rodno selo Sokolovići, tu, iza jedne od ovih planina koje okružuju most i kasabu. .. "
Odlomak "Na Drini cuprija"
cesto upropascuje na spavanju one koji se miru i spavanju potpuno predaju. samo svojom budnoscu je zivio i samo na jedno oko spavao mnogi koji je ovdje morao da zivi.
Jedan od pojedinih odlomaka od brojnih opisa Ive Andric-a kao recimo na Drini Cuprija, Aska i vuk, Travnicka hronika... ali ovo su opisi cudi i naravi i mentaliteta.
____________
Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. Samo na nekoliko mesta rečnog toka njene se obale proširuju u otvorene doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe strane reke, župne, delimično ravne, delimično talasaste predele, podesne za obrađivanje i naselja. Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca koji stvaraju Butkove Stijene i Uzavničke planine. Zaokret koji tu pravi Drina neobično je oštar a planine sa obe strane tako su strme i toliko ublizu da izgledaju kao zatvoren masiv iz kojeg reka izvire pravo, kao iz mrkog zida. Ali tu se planine odjednom razmiču u nepravilan amfiteatar čiji promer na najširem mestu nije veći od petnaestak kilometara vazdušne linije.
Na tom mestu gde Drina izbija celom težinom svoje vodene mase, zelene i zapenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih planina, stoji veliki i skladno srezani most od kamena, sa jedanaest lukova širokog raspona. Od tog mosta, kao od osnovice, širi se lepezasto cela valovita dolina, sa višegradskom kasabom i njenom okolinom, sa zaseocima poleglim u prevoje brežuljaka, prekrivena njivama, ispašama i šljivicima, izukrštana međama i plotovima i poškropljena šumarcima i retkim skupovima crnogorice. Tako, posmatrano sa dna vidika, izgleda kao da iz širokih lukova belog mosta teče i razliva se ne samo zelena Drina nego i ceo taj župni i pitomi prostor, sa svim što je na njemu i južnim nebom nad njim.
Na desnoj obali reke, počinjući od samog mosta, nalazi se glavnina kasabe, sa čaršijom, delom u ravnici, a delom na obroncima bregova. Na drugoj strani mosta, duž leve obale, proteže se Maluhino polje, raštrkano predgrađe oko druma koji vodi put Sarajeva. Tako most, sastavljajući dva kraja sarajevskog druma, veže kasabu sa njenim predgrađem.
Upravo, kad se kaže ???veže“, to je isto toliko tačno kao kad se kaže: sunce izlazi izjutra da bismo mi ljudi mogli da vidimo oko sebe i da svršavamo potrebne poslove, a zalazi predveče da bismo mogli da spavamo i da se odmorimo od dnevnog napora. Jer taj veliki, kameni most, skupocena građevina jedinstvene lepote, kakvog nemaju ni mnogo bogatije i prometnije varoši (???Još svega dva ovakva imaju u Carevini“, govorilo se u staro vreme), jedini je stalan i siguran prelaz na celom srednjem i gornjem toku Drine i neophodna kopča na drumu koji veže Bosnu sa Srbijom i preko Srbije, dalje, i sa ostalim delovima Turske Carevine, sve do Stambola. A kasaba i njeno predgrađe samo su naselja koja se uvek neminovno razvijaju na glavnim saobraćajnim tačkama i s obe strane velikih i važnih mostova.
Tako su se i ovde, s vremenom, rojile kuće i množila naselja na oba kraja mosta. kasaba je živele od mosta i rasla iz njega kao iz svoga neuništivog korena.
(Da bi se jasno videla i potpuno razumela slika kasabe i priroda njenog odnosa prema mostu, treba znati da u varoši postoji još jedna ćuprija, kao što postoji još jedna reka. To je Rzav i na njemu drveni most. Na samom kraju varoši Rzav utiče na Drinu, tako da se središte varoši i ujedno njena glavnina nalaze na peščanom jezičku zemlje između dve reke, velike i male, koje se tu sastaju, a rasuta periferija prostire se sa druge strane mostova, na levoj obali Drine i na desnoj obali Rzava. Varoš na vodi. Ali iako postoje i još jedna reka i još jedan most, reči ???na ćupriji“ ne označavaju nikada rzavsku ćupriju, prostu drevnu gradjevinu bez lepote, bez istorije, bez drugog smisla osim što služi meštanima i njihovoj stoci za prelaz, nego uvek i jedino kameni most na Drini.)
Most je oko dve stotine i pedeset koraka dugačak a širok oko deset koraka, osim na sredini, gde je proširen sa dve potpuno jednake terase, sa svake strane kolovoza mosta po jedna, i dostiže dvostruku širinu. To je onaj deo mosta koji se zove kapija. Tu su, naime, na srednjem stubu koji se pri vrhu proširuje, ozidani sa obe strane ispusti, tako da na tom stubu počivaju, levo i desno od kolovoza, po jedna terasa, smelo i skladno isturena iz prave linije mosta u prostor nad šumnom, zelenom vodom u dubini. One su oko pet koraka duge i isto toliko široke, ograđene kamenom ogradom, kao i ceo most po dužini, ali inače otvorene i nenatkrivene. Desna terasa, idući iz varoši, zove se sofa. Ona je izdignuta za dva basamka, optočena sedištima kojima ograda služi kao naslon, a i basamaci i sedišta i ograda, sve od istog svetlog kamena, kao saliveno. Leva terasa, preko puta od sofe, ista je, samo prazna, bez sedišta. Na sredini njene ograde zid se izdiže iznad visine čoveka; u njemu je pri vrhu, uzidana ploča od belog mermera i na njoj urezan bogat turski natpis - tarih-sa hronogramom koji u trinaest stihova kazuje ime onoga koji je podigao most i godinu kad je podignut. Pri dnu zida teče česma: tanak mlaz iz usta kamenog zmaja. Na toj terasi smešten je kafedžija sa svojim džezvama, fildžanima, uvek raspaljenom mangalom, i dečakom koji prenosi kafe preko puta, gostima na sofi. To je kapija.
Na mostu i njegovoj kapiji, oko njega i u vezi sa njim, teče i razvija se kao što ćemo videti, život čoveka iz kasabe. U svima pričanjima o ličnim, porodičnim i zajedničkim doživljajima, mogu se uvek čuti reči ???na ćupriji“. I zaista, na drinskoj ćupriji su prve dečije šetnje i prve igre dečaka. Hrišćanska deca, rođena na levoj obali Drine, pređu odmah prvih dana svog života most, jer ih već prve nedelje nose u crkvu na krštenje. Ali sva druga deca i ona koja su rođena na desnoj obali i muslimanska, koja nisu uopšte krštavana, provodila su, kao i njihovi očevi i dedovi nekad, glavni deo detinjstva u blizini mosta. Pecali su ribu oko njega ili lovili golubove pod njegovim oknima. Od najranijih godina njihove oči su se privikavale na skladne linije te velike građevine od svetlog, poroznog, pravilno i nepogrešno sečenog kamena. Znali su sve majstorski izrezane obline i udubine kao i sve priče i legende koje se vezuju za postanak i gradnju mosta, i u kojima se čudno i nerazmrsivo mešaju i prepliću mašta i stvarnost, java i san. I to su ih znali oduvek, nesvesno, kao da su ih sa sobom na svet doneli, onako kao što se molitve znaju, ne sećaju se ni od koga su ih naučili ni kad su ih prvi put čuli.
Oni su znali da je most podigao veliki vezir Mehmedpaša, čije je rodno selo Sokolovići, tu, iza jedne od ovih planina koje okružuju most i kasabu. .. "
Odlomak "Na Drini cuprija"
-
Hierarchia
- Posts: 3109
- Joined: 29/10/2006 21:54
#41
New York svakako, arhetip u modernoj knjizevnosti.Beatrix wrote:sad mi se mota i New York po glavi, sjetih se Manhattan Transfer, Johna Dos Pasosa, gdje je sam grad glavni junak romana
Moskva jeste lijepa fragmentarno (Sojka:ulicice), ali su srednjovjekovne gradjevine koje je cine prepoznatljivom (mitska slika Kremljovih kupola) kicaste. To je stvarno bila krajnost u pozlacenosti, sjaju, bljestavilu. A posebna su prica maniristicke boje na kupolama. I nije samo Kremlj, nego sve gradjevine (mahom crkve) nastale u tom periodu. I to je taj kontrast prema sivilu komunistickih "sibica" - ovamo sve u zlatu, bojama i sjaju, a ovamo sivilo i beton.
A snijeg uljepsa sve rugobe. I Sarajevo je lijepo kad padne snijeg.
-
sojka
- Posts: 2782
- Joined: 17/03/2004 14:57
- Location: Amargant
- Contact:
#43
H.,
postavila sam temu o najbrojnijim opisima gradova, pri tom ne uzimam stil, ljepotu, ukus u obzir tj. ne naglasavam, nego cist opis.
Svaki grad u zavisnosti od epohe imaju svoj stil. Recimo kicasti barok, hladna gotika itd.
Zanimljiv "prilaz" opisu Pariza ima Patrick Süßkind u "Parfemu", koji. osjeti culom mirisa. Pariz je opisan u smradu, veoma prljav, takav kakav ili jeste, ili autor smatra da jeste.
postavila sam temu o najbrojnijim opisima gradova, pri tom ne uzimam stil, ljepotu, ukus u obzir tj. ne naglasavam, nego cist opis.
Svaki grad u zavisnosti od epohe imaju svoj stil. Recimo kicasti barok, hladna gotika itd.
Zanimljiv "prilaz" opisu Pariza ima Patrick Süßkind u "Parfemu", koji. osjeti culom mirisa. Pariz je opisan u smradu, veoma prljav, takav kakav ili jeste, ili autor smatra da jeste.
-
Hierarchia
- Posts: 3109
- Joined: 29/10/2006 21:54
#44
Pa ok, nisam ni imala namjeru razviti neku polemiku, samo mala replika na Beatrixinu komentar o "orijentalnom kiču" Istanbula koji Moskva nema.sojka wrote:H.,
postavila sam temu o najbrojnijim opisima gradova, pri tom ne uzimam stil, ljepotu, ukus u obzir tj. ne naglasavam, nego cist opis.
Svaki grad u zavisnosti od epohe imaju svoj stil. Recimo kicasti barok, hladna gotika itd.
Zanimljiv "prilaz" opisu Pariza ima Patrick Süßkind u "Parfemu", koji. osjeti culom mirisa. Pariz je opisan u smradu, veoma prljav, takav kakav ili jeste, ili autor smatra da jeste.
Idemo dalje....
-
sojka
- Posts: 2782
- Joined: 17/03/2004 14:57
- Location: Amargant
- Contact:
#45
Beograd
najslikovitije i predocnije ga opisuje Momo Kapor.
"MOMO KAPOR: - Ja najviše volim Beograd - on mi je u krvi. U Beogradu se prodaje najviše knjiga na svetu i to je jedini grad pored Pariza gde se knjige prodaju i na haubama automobila, a medju njima su čak i moje knjige! Ali, kada bi me iz njega izbacili, mogao bih da živim u Njujorku koji veoma liči na Beograd: otvoren je, u njemu su svi došljaci i svi se takmiče. Pošto sam ja fajter, osećam energiju Njujorka koja se razbudi istog časa kada stanem na njegov asfalt (Mars u Strelcu)…čim dodjem, kupujem boje i platna, drugog dana slikam, a trećeg dana već prodajem, jer u Njujorku cene ljude koji umeju da urade nešto svojim rukama..."
Evo sta sam kaze (interwiev).
Ne znam da li je neko citao pricu Tekija o Sarajevu. Ostavlja dojam da je sve okolo stalo, samo opis njegovih slika zivi.
najslikovitije i predocnije ga opisuje Momo Kapor.
"MOMO KAPOR: - Ja najviše volim Beograd - on mi je u krvi. U Beogradu se prodaje najviše knjiga na svetu i to je jedini grad pored Pariza gde se knjige prodaju i na haubama automobila, a medju njima su čak i moje knjige! Ali, kada bi me iz njega izbacili, mogao bih da živim u Njujorku koji veoma liči na Beograd: otvoren je, u njemu su svi došljaci i svi se takmiče. Pošto sam ja fajter, osećam energiju Njujorka koja se razbudi istog časa kada stanem na njegov asfalt (Mars u Strelcu)…čim dodjem, kupujem boje i platna, drugog dana slikam, a trećeg dana već prodajem, jer u Njujorku cene ljude koji umeju da urade nešto svojim rukama..."
Evo sta sam kaze (interwiev).
Ne znam da li je neko citao pricu Tekija o Sarajevu. Ostavlja dojam da je sve okolo stalo, samo opis njegovih slika zivi.
-
three sisters
- Posts: 255
- Joined: 05/11/2006 22:32
#46
na bazi slikovitosti tu je i new orleans u djelima anne rice...a onda i zagreb nitko nije spomenuo, naprimjer u povratak f. latinovića, m. krleže,
onda rim, u rimljanka, a. moravie, tu baš ima dosta opisa..
onda rim, u rimljanka, a. moravie, tu baš ima dosta opisa..
-
Jara
- Posts: 31408
- Joined: 27/03/2006 00:36
#48
Ta "slična" građevina u St. Petersburgu je Kazanski sabor ( Kazanska saborna crkva) ; Raskoljnjikov se "mota" tu... meščini da je i ovo gore slika upravo te crkve - slične nema u Moskvi (izuzev ako je izgrađena zadnjih godinasojka wrote:Moskva jedino zimi nije kicast grad.
slicna gradjevina postoji u St. Petersburgu.
). 