Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Da upozorim, u redu je ako vam se ne sviđa, ni ja nisam oduševljen.
Koliko često u životu ti je bilo lijepo? Toliko lijepo da posumnjaš da je sve to istina? Koliko često si pomislila da su ti sve želje ispunjene, da ti neka viša sila, koju ovdje zovu Bog, konačno vraća sve, i to s kamatama? Jesi li se tad uplašila da sanjaš, da ćeš otvoriti oči i primijetiti da sve nestaje, da se tvoja noćna mora zapravo nikad nije završila, već traje, traje i traje...a čak i onda kada dočekaš njen kraj, pomisliš da je gotovo, ponavlja se, iznova i iznova, svaki put sve jača, kao neki mutirajući virus, koji ti na početku ne može ništa, ali vremenom te ipak slomi? Ja jesam.
Reci mi, kako da se ponašam sad? Da sebi postavljam (suvišna) pitanja, ili da uživam dok traje, nadajući se da je i ovaj put riječ o mutirajućem virusu? Nadajući se da će ova ljubav, ovo nešto za što nemam dostojno i odgovarajuće ime, svaki put dolaziti ponovo, ali svaki put sve jače i jače? Nauči me, anđele moj mali. Kao što beba uči prve korake, kao što malo ptiče uči letjeti, tako i ti mene nauči da budem sretan. Jer, ljubavi, ovako sretan ja, ljudima, a i sebi, izgledam kao Guliver u zemlji patuljaka. Stršim, izdvajam se, nenaviknut na svu tu sreću, sve te motivisane i bezbrižne ljude.
No, izgleda da je ovaj put ta sila zvana Bog, odlučio obrušiti se na mene, ponovo. Ali, ovaj put ne svojim gnjevom. Ovaj put mi nije pokazao svoju sadističku stranu karaktera, iako sam već skoro 20 godina bio uvjeren kako je to njegova jedina strana. Ne. Ovaj put se svom silinom obrušio na mene svojim smislom za humor. Da, naš nepokretni pokretač ima i smisla za humor. I to kakvog, mila.
Kao mače, koje su, još kao sasvim malo odvojili od porodice, odgojili ga u toplom domu, a onda ga potpuno nespremnog pustili u divljinu, tako je i meni Bog najedanput pokazao sreću, vrlo dobro znajući da imam šanse koliko i to malo mače.
Zato mi pomozi, anđele, jer ne mogu sam. Ovaj put ne. Možda je taj grandiozni humorist odozgo i htio da ovaj put djelujemo zajedno, jer je znao da me ništa neće dotući, ubiti, iznenaditi, kao ova sreća koju mi je dao.
Ako sam na početku bio u pravu, ako je ova sreća zapravo san, a ono za šta mislim da je noćna mora, zapravo moja stvarnost, onda...nauči me da sanjam. Pomozi mi, daj da zajedno zatvorimo oči i da zajedno odsanjamo sreću, ovaj naljepši san.
A noćna mora, naša turobna i preteška stvarnost, ako to jeste...neka čeka svoj red.
Elisabeth se vozila u crnom Rolls Royceu do jednog manjeg grada koji se nalazio blizu sjedišta Nosferatua. Grad je bio prazan, što je rijetko za jednu tako lijepu večer. Stali su do jednog manjeg groblja koje je za Elisabeth bilo od velike važnosti. Vozač, također vampir, prvi je izašao i otvorio joj vrata automobila. Ona je uživala u ulozi gospodarice, ali to nije ni čudo jer je ona nekoliko stotina godina prije bila kraljica jedne moćne države. Izašla je obučena u crno kao da ide na pogreb. To je slično onome što ona i radi. Hodali su pored nadgrobnih spomenika i konačno, oko sredine groblja došli do jednog sa natpisom: Steven Quinn. Pisalo je: Rođen 1909 - Umro 1938. Voljeni sin i brat. Elisabeth je, kao i svaki put kada bi došla na ovo mjesto, osjećala nešto što je bilo veoma rijetko za nju: Tugu.
„Oh, Stevene, budalo jedna“, reče tiho.
Vozač, koji je stajao pored nje, pogledao ju je čudno i upitao je: „Ko je ova osoba, gospodarice? Ako smijem da pitam.“
Elisabeth ne skidajući pogled sa spomenika, odgovori mu: „Prije mnogo godina, desilo se nešto što ni u snu nisam očekivala. Počela sam osjećati nešto prema jednom čovjeku.“
Vozač samo dade kratak komentar „Zaista? Kako odvratno.“
Elisabeth, iako dijeli slično mišljenje, nije bilo drago. Ošamarila ga je, jer je to bila važna osoba u njenom životu.
„Budalo! Svi mi smo bili ljudi. Igrom slučaja smo postali nešto više. Neki nisu imali tu sreću. Neki jesu, ali su je odbili, poput ovog jadnika.“
„Oprostite gospodarice“, reče vozač pokajnički.
„U redu je. Zaboravi“, reče Elisabeth.
Misli su joj odlutale do mladog momka Stevena Quinna kojeg je upoznala 1938. godine na jednom velikom metalnom brodu, koji je prevozio pakete iz Europe prema Americi. Ušunjala se, još uvijek siromašna, bez ikakve moći nakon što joj je Radu uništio tek stečenu zadrugu moćnih vampira, među posadom u jednom od paketa i tu spavala cijeli dan. Pokušala je da se hrani zečevima koji su se nalazili u jednom od paketa, no ukus ljudske krvi je jedinstven i stoga ju je, nešto kasnije, natjerao da ubije jednog od članova posade. Ostali, ne znajući gdje im je nestao saputnik, postali su nervozni ali i oprezni. Jedne noći je izašla iz skloništa i sakrila se na vrhu broda. Sva pod halucinacijama zbog žeđi, tiho je jecala i grizla rukav svoje svjetloplave bluze. Nije napala ostatak posade iz razloga što bi je otkrili, a trebao joj je hitno prevoz do Amerike, nadajući se da će joj tamo uspjeti ono što u Europi nije, još od kada je postala vampir, a to je da se domogne moći. Imala je čak i momenata u svom životu kada se je pitala da li joj je biti vampir uopšte pomoglo. Imala je vječan život, no on nije bio onakav kakvog ga je ona očekivala. Kada je malo došla sebi, pokušala je da se vrati do skloništa, no jedan od mornara ju je zapazio.
„Ko si ti? Kako si dospjela vamo?“, upita je riđokosi mladić.
Njegove plave oči koje je mogla dobro da vidi i po noći bile su prvo što je mogla da zapazi. Prišao joj je i pokrio je svojom jaknom, a ona se jedva suzdržala da ga ne ugrize i popije mu krv. Nešto joj je bilo privlačno kod tog mladića. Još jedan od razloga zašto je odlučila da bude strpljiva, iako je to što su je otkrili bio veliki rizik. Ostali mornanri su prišli, njih šest, ali nisu bili nimalo sretni što su je tu zatekli.
„Ko je ovo, Stevene?“, upitali su mladića.
„Ne znam, samo sam je ovdje našao. Nije ni riječ progovorila, a i izgleda mi dosta slabo. Trebamo joj pomoći, trebamo je uvesti unutra i nahraniti“, reče Steven.
„Da, hrana...tako sam...gladna,..tako žedna“, reče Elisabeth, u skoro pa trans stanju. Čula je kako su ostali govorili da izgleda kao da ima bolest i da bi je trbali baciti u more, no Steven je smatrao da je ubistvo veliki grijeh i da joj moraju pomoći. Ipak, ostali su na kraju pristali i odveli je u unutrašnju prostoriju broda, koja je bila sva od drveta. Ležala je, još uvijek slaba zbog žeđi, na Stevenovom krevetu i nadala se samo da će moći da izdrži tu noć a da ne okusi taj čovječiji nektar vampirove vječnosti. U slučaju da to uradi, morala bi da se osigura da svako od članova posade ponese sa sobom njenu tajnu u svoj vlastiti grob. Dok je sanjala o svom prošlom životu na dvoru, Steven je ušao sa bokalom vode i nešto malo hrane. Elisabeth se tada probudila iz sna.
„Hey, izvoli malo hrane i vode. Nisam siguran da li voliš piletinu, iskreno i nije nešto naročito ukusna. Ali s obzirom na tvoje stanje, mislim da će i ona biti sasvim dovoljna“, reče Steven.
„H-hvala“, reče Elisabeth i uze tanjir pred sebe.
Osjećala je gađenje kada je pogledala u tanjir. Pitala se zašto mu ne bi skočila za vrat i isisala krv i tako sebe poštedila ovog poniženja. Ali nije htjela. Ne samo jer bi je to otkrilo, nego što joj je taj mladić bio drag. Čudan joj je bio taj osjećaj koji joj se probudio prema njemu. Nikada do tada, čak i dok je bila ljudsko biće, nije osjećala ništa slično tome.
„Ok, ti sada jedi i odmori se malo, a ja ću doći poslije da vidim kako si“, reče mladić i krenu prema izlazu.
„K-kako se zoveš?“, upita ga sa još uvijek slabim glasom.
„Steven. Steven Quinn.“
„Hvala ti Stevene“, reče ona.
On je samo klimnuo glavom i izašao iz njene kabine. Cijeli dan je preležala u krevetu, i borila se sa svojom žeđi. Nije se mogla sjetiti da li joj je stanje ikada bilo ovoliko teško. No, morala je još malo da se strpi. Steven joj je nakon dva sata opet ušao u sobu da vidi da li joj se stanje poravilo.
„Pa nisi ništa pojela“, reče kada je ugledao još uvijek pun tanjir.
„Nisam toliko gladna koliko sam mislila kada ste me pronašli“, reče Elisabeth.
„Ok, kada budeš htjela da jedeš, reci mi i podgrijat ću ti piletinu“, reče sa smiješkom.
I Elisabeth se nasmiješila.
„Ja sam Elisabeth“, reče mu dok je stavljao tanjir na stol koji se nalazio blizu kreveta. „Kako si dospjela ovamo?“, upita je Steven.
„Krenula sam iz Europe prema Americi, ali su me opljačkali tako da sam se morala ušunjati na vaš brod. To mi je bila jedina opcija“, odgovori mu.
„Aha. Dobro....Oprosti ako pitam, ali čime se baviš? Znaš, gore, oni momci, misle da si...znaš već...“, Steven se malo zacrveni od stida.
„Ah, to misle, hmm?“, upita Elisabeth pogledajući prema gore.
„Malo su prestrašeni, ali sam im rekao da ću se brinuti o tebi dok ne stignemo do tla Amerike. Ukoliko nemaš gdje da ostaneš, možeš privremeno biti kod mene i mojih roditelja u Chicagu. Imamo kuću na sprat, tako da to ne bi bio problem.“
Elisabeth ga je promatrala. Ne može da se sjeti kada je neko posljednji put bio tako dobar prema njoj. I ako su to bili, onda je to bilo straha radi.
„Nisi oženjen?“, upit ga.
„Nisam“, odgovori Steven.
Elisabeth nastavi sa ispitivanjem, unatoč tome što je primjetila da nije htio o tome da govori.
„Kako to?“
„Moja vjerenica je umrla od tuberkuloze prije godinu dana“, reče Steven gledajući u pod.
„Žao mi je“, reče Elisabeth.
Ali nije joj bilo žao. Nasuprot, imala je taj osjećaj neke male pobjede sa kojom će uskoro da dobije nešto što svim srcem želi: Njega. Tokom dana Steven je ulazio nekoliko puta da joj provjeri stanje, a ona je iskorištavala priliku da ga ispituje o njemu. Steven Quinn, sin Michelle i Armanda Quinna, školovao se da bude pilot. No, bolest njegovog oca ga je natjerala da odustane od snova i brine se za roditelje. Nakon što mu je umrla vjerenica, kćerka jednog lokalnog protestantskog sveštenika, iskoristio je priliku da ode na neko vrijeme iz grada i pobjegne iz svih tih tužnih momenata, od sve te boli koje je tu doživljavao. Novac je roditeljima slao kako je mogao, uvijek vodeći, čak i dok je ovako daleko, brigu o njima. Noć je Elisabeth prespavala prvi put od kako je postala vampir. Čula je kako neko silazi niz stepenice. Bila je uzbuđena očekujući Stevena, naročito u sred noći. No, ovaj put to nije bio Steven.
Jedan od članova posade, vidno put uticajem alkohola, sišao je u sobu i gledao Elisabeth kako leži u krevetu. No, umjesto da se pretvara da spava, ona ga je također gledala. Vidjela je u tom njegovom pogledu da je za njega žrtva, što je za nju bilo nešto sasvim novo. Uobičajno je da je ona lovac. On je stavio bocu viskija na stol i počeo da joj prilazi mrmljajući nešto. Previše je bila slaba da bi mogla čuti šta je govorio. Ona je uspravno ležala naslonjena na jastuk i gledala kako joj se taj odvratni, pijani muškarac približavao. Kaiš je već bio skinuo prije nego što je došao do kreveta na kojem je ležala. >Kakvo patetično stvorenje<, pomisli ona, dok je hinjski sjedao pored nje i počeo da joj dira ruku.
„Ti si jedna ljupka djevojka. Nije ni čudo što si onom malom zapala za oko“, reče dok joj se približavao.
Smrad iz njegovih usta je bio samo jedan od razloga Elisabethi da ga ubije. Odmah i u tom trenutku. Počeo je da joj ljubi vrat, što joj je vratilo sjećanje na onu noća kada ju je taj misteriozni vampir pretvorio u to što je danas. Mrzila je ljude, mrzila je to „stvorenje“ što ju je besramno dirao. Tada, sa zadnjom snagom, uhvatila mu je kosu i zabila svoje očnjeka u njegov vrat. Čovjek nije imao vremena da reaguje jer mu je veliki dio krvi ispila tolikom brzinom da je skoro pao u nesvjest. Bacila ga je na tlo i obrisala krv oko usta.
„Alkohol u krvi. Fuj, kako odvratno“, reče ona.
No, i to je bilo dovoljno da je ponovo vrati snazi. Tada su ostali muškarci, uključujući i Stevena upali u sobu. Vidno zaprepašteni, kada su vidjeli polumrtvog prijatelja na podu. Jedan od njih je uzeo svoju pušku i upucao Elisabeth direktno u stomak, dok je izgovarao rečenice iz Biblije. Elisabeth je odbačena pucnjem u zid i pala je na tlo. Steven, iako u šoku od onoga šta je vidio, bio je jedini koji je uzviknu da to ne rade. Nešto, što joj nije promaklo.
„Šta je ovo?“, upita jedan od mornara.
Drugi je prišao čovjeku kome je Elisabeth isisala krv, i reče: „Mrtav je. Bože Dragi, šta je ovo stvorenje?“, upita zaprepašteno.
Čovjek sa puškom u ruci joj priđe i reče: „Kurva iz pakla, eto šta je.“
Tada je Elizabeth zgrabila cijev puške i bacila ga u stranu.
„Kako su usuđujete, vi...vi..bezvrijedna stoko?!!“, reče dok se približavala ostalima.
Vidno uplašeni, pokušali su, svi osim Stevena, da pobjegnu kroz vrata, no Elisabeth ih je pretekla tako što ih je preskočila i stala ispred vrata. Počeo je pravi masakar, nemilosredno ih je ubijala i ispijala im krv, ostavivši samo jednog, povrijeđenog, i naravno, Stevena. On je još uvijek bio u šoku. Nikada nije vidio tako nešto.
„Bože Dragi, šta si ti?“ upita je drhtavim glasom.
„Šta sam ja? Dragi Stevene, ja sam ono što možemo nazvati slijedeća etapa u evoluciji čovjeka. Ja sam gospodarica smrti, stvorenje koje je na vrhu prehrambrenog lanca. Ja sam jedan vampir“, reče, sva umrljana krvlju, dok mu se priližavala.
„Kloni me se demone!“, uzviknuo je Steven, dok se sve više vraćao unazad kako mu se ona približavala.
„Nemoj tako mladiću. Pogledaj samo svoj život. Djevojka ti je umrla strašnom smrću. Nestala kao da nikada nije ni postojala. Isto to će se dogoditi i tvom ocu, a potom i tvojoj majci i bratu. Nakon toga si vjerovatno ti na redu. Možda čak i prije. Zar to želiš? Zar želiš da nestaneš zauvijek? Zar ne želiš da vidiš šta budućnost donosi?“, upita ga Elisabeth.
„Ne! Sve ide svojim tokom. Svi mi se rodimo i moramo umrijeti. Svi se mi vraćamo Bogu. A ti? Šta si ti? Jedno neprirodno stvorenje koje sije smrt i užas oko sebe! Pogledaj šta si uradila!!“, uzviknu Steven.
Elisabeth ga je samo pogledala.
„Ti očigledno još ne razumiješ, no ja ću ti pomoći u tome.“
Tada mu je zgrabila vrat i isisala mu krv taman dotle da ga ostavi na životu. Sebi je prerezala venu na ruci i pustila da joj krv teče u njegova usta. Na nekoliko trenutaka je preživio ono što je ona preživjela nekoliko stotina godina prije: Ponovno vraćanje u život. Vrištao je i pao na tlo od bolova, no nakon kratkog vremena se smirio i osjetio veliku žeđ.
„Kako si?“, upita ga Elisabeth.
„Ž-žedan sam“, reče mladić.
Slab, prilazio je mornaru koji je povrijeđen ležao na tlu.
„N—nemoj Stevene, molim te!“, reče tiho drhtavim glasom.
No, žeđ je bila toliko jaka da nije mogao da se obuzda. I uradio je ono što je Elisabeth htjela od njega. Nakon što je ispio svog prijatelja i žeđ s tim prestala, Steven je konačno došao sebi.
„Šta, šta sam uradio?“, reče tiho, dovoljno da ga Elisabeth čuje, ali i odgovori mu; „Samo ono što je u našoj prirodi.“
„U našoj priorodi? Ovo je naša priroda? Šta smo mi?“, upita je.
„Mi smo, kao što već rekoh, vampiri. Vječna stvorenja koja hodaju noću, a miruju danju. Mi smo, zapravo uskoro ćemo biti, novi gospodari na Zemlji. Dobrodošao Stevene Quinn.
„Dobrodošao u jednu novu vrstu kojoj je zagarnatovan opstanak“, reče mu Elisabeth.
„Šta? Ovo je naš, vaš, život? Ispijanje krvi nedužnih, živih ljudi, kako bi sebi produžili život? Prokleti smo da se skrivamo noću, što mogu da pretpostavim, zar ne?“
„I besmrtnost ima neke svoje nedostatke. No uskoro ćeš se naviknuti na to. Vidjet ćeš, sada osjećaš neku grižnju savjesti, no vremenom će to da prođe. Poslije će ti čak biti zabavno“, reče ona.
„O Bože, šta sam ja? Ne, ne želim ovako da živim!!“, vrisnu Steven.
„Ne budi budala. Samo rijetki dobijaju ovu šansu. Budi na mojoj strani, obećavam ti pored vječnog života koji sam ti dala, i moć i bogatstvo.“
On ju je pogledao.
„Vidim tvoju moć i bogatstvo, sakrivajući se kao slijepi putnik na našem brodu. A vječni život? Pod koju cijenu? Ja te nikada nisam molio za vječni život! Nikada ga nisam ni htio!“, reče.
„Ne budi lud. Ne možeš ništa više da uradiš. Prihvati stanje kakvo je“, reče mu Elisabeth.
„Ah, to je ono što misliš? Da ostanem sa tobom? Da postanem kao ti? I kažeš da ne mogu ništa protiv toga da uradim?“, reče i zaleti se prema vratima.
Izletio je prije nego je Elisabeth uspjela da reaguje. Jedino što je čula, bio je njegov krik, prije nego što ga je sunce zauvijek odnijelo sa ovog svijeta. Elisabeth je bila tužna, i zbog njega samog, ali i zbog toga što nije uspjela u svojoj namjeri. Ipak je nešto počela da osjeća za njega. Milsila je da zna bolje od njega samog šta je bolje, no shvatila je da je pogriješila. Taj isti dan navečer, brod je pristigao do jedne obale, blizu destinacije na kojoj je i trebao da stane. Elisabeth je već ranije pobacala leševe u vodu, prije nego je nestala sa broda.
Sadašnjost. Kada su ušli u automobil, mobilni telefon joj je zazvonio. Ženski glas se javio sa druge strane telefona. Bila je to jedna od glavnih ljudi Nosferatua.
„Elisabeth je...Hmm, da, Angela je kod nas.. u dvorcu je... Da. On je otišao po eliksir, morao je.... Da, i operacija Brazil je završena, imamo orhideje... Da, sve ide po planu...vidimo se uskoro. Hvala.“
Razgovor je bio kratak. Elisabeth je jedva čekala da se ovo sve završi kako bi dočekla novi početak: Kao žena Grofa Drakule i gospodarica svijeta. Ipak, Stevena nikada neće zaboraviti, čak i ako bi to i htjela. No, ona to i ne želi.
Bansuri wrote:Ona zamišlja da na mjesecu
grade kuće za nevoljene
Tako bi sva bol svijeta
stanovala daleko
Suze bi zajedno sa meteorima
zaobilazile zemlju.
Svu bol svijeta nosi
jedan nevoljeni.
Bansuri wrote:u kraljevstvu
crnog sestrinstva
čast hoda
pognute glave
čast bole
oči od molitve
čast zna
kako se pod prstima
osjeti koštana srž
čast je ipak žena
sa mnogo sestara
na svijetu
imam jednu
iza grudne kosti
rekla sam joj
da sjedi i čeka
da istekne vječnost
u kojoj nisam
dostojna tebe
i hvala!
pocela sam te biljeziti u svoju "teku". Maksuz se i pretplatih na temu. 
