Osmi Socrates wrote: ↑04/08/2022 22:08
Ma ja sam to okvirno nazvao jezičkom barijerom, a mogao sam je proširiti i na kulturološku barijeru. I još dodati stvari koje to dodatno pojašnjavaju . Mogao sam i govoriti o problemima na koje je muzičar tipa Stefanovskog morao nailaziti u okruženju bivše Jugoslavije. Sve je to lijepo, svi ga cijene, međutim, on kao takav tip muzičara je vjerovatno i sam razmišljao ima li to sve smisla.
Treba imati u vidu da uspjeh u popularnoj muzici nije uvijek stvar virtuoznosti na instrumentu. Svijet je pun nevjerovatnih muzičara. Izađeš u običan klub u Sjevernoj Americi, ili čak i bar, nerijetko ćeš naletiti na fantastičnog pjevača, gitaristu, bubnjara, saksofonistu. Niodakle. Nikad niko nije čuo za njega ili nju. Nevjerovatnih (anonimnih) talenata je puna Sjeverna Amerika.
Ali, kao što rekoh, popularna muzika nije samo stvar talenta. Jbg, imali smo punk, gdje je ustvari čak i poenta bila da su skromnog muzičkog znanja i mogućnosti. Ali su bili bijesni na čitav svijet. Dakle, bijes im je bio osnovni motivator. I nisu htjeli da imaju išta sa vrsnim muzičarima, koje su sve do jednog smatrali dijelom sistema koji su prezirali.
Sa druge strane, popularna muzika je postala dominantni izraz albumske ere u muzičkoj industriji. Prije toga je bilo pitanje jednog hita, singl ploče, radio, koncerti. Revolver od Beatles je promjenio sve to. Mada, može se naći to i na Beatles pločama prije revolvera. Lennon je za Help rekao da je stvarno bio poziv na pomoć, jer se osjećao beznačajnim i pored nevjerovatnog uspjeha i bogatstva koje je stekao. Nakon toga su izdali tranzicioni Rubber Soul, čije ime je sugeriralo da još nisu postigli ništa i da su bezvrijedni u poređenju sa njihovim blues i folk idolima. Onda su izdali Revolver, ne samo jedan od najboljih albuma svih vremena, nego, što je i važnije, album koji je pokrenuo album eru, koji je pokazao svima ostalima u kojem pravcu treba ići. Čitava ideja da pop muzika može postati originalan umjetnički izraz je pokrenuta sa tim albumom. Dotad je bilo pjevušenje, od tad postaje izdavanje albuma koji su zaokružena cjelina, koja, ako je dobro urađena, reprezentira duh vremena u kojem je stvoren, ili, neku drugu ideju ili koncept. Ljudi više ne slušaju hitove, nego slušaju čitave albume.
That being said, onoliko koliko sam ja slušao, Leb i Sol nikad nije uspio da izda album koji je na takav način stvorio umjetničku formu. Ima niz bendova u bivšoj Jugoslaviji koji su to uspješno radili. Recimo, ljudi se negdje gore pitaju zašto je Plavi Orkestar postao popularan. Pa, jasno je. Soldatski Bal je album koji je zaokružena cjelina, koji ima vrlo ciljanu publiku, te neke tadašnje tinejdžere ili post tinejdžere koji neće baš očiti turbo-folk škart, i koji mogu da se identificiraju sa vrlo jasnim konceptom odrastanja na albumu. Treba tu dodati sposobnosti tog nekog izvršnog producenta Malcolma Muharema da upakira sve to u neku širu priču, i imamo klasičnog predstavnika album ere. Eto zato je to bio najprodavaniji debitantski album u bivšoj Jugoslaviji. Bez obzira šta mislimo o muzici.
Ili, recimo, Das Ist Walter. Veoma jasno šta se želi postići. Prije svega pitanje "o čemu onaj Bregović pjeva? To nije stvarnost koju mi vidimo". Niko nikad nije prije njih pjevao da je neko na ulici razbio hipika. Taj album je čisto blago bivšejugoslovenske muzike. I mogu tako još primjera. Bolero je zaokružen album. Odbrana i Posljednji Dani. Svi albumi EKV. Od ovih prije, Dnevnik Jedne Ljubavi pada napamet. Albumi Atomskog Skloništa. Ima još, naravno.
E to Stefanovski nikad nije imao. Mislim da je imao problema sa stihovima. Sve je to lijepo, slušaš sjajnog muzičara, i odjednom odnekle te pukne Čukni Vo Drvo ili Skoplje. Kao što rekoh, svijet je pun sjajnih muzičara. Samo virtuoznost ne garantira ništa.
Pisaću poslije još ako mi šta padne napamet.