Marko vesovic - Mrzitelj

[pesak]

MARKO VEŠOVIĆ - IZVODI IZ NEOBJAVLJENE KNJIGE "MRZITELJ

"Objavljeno: Pon, 18. 08. 2008. 14:58 NAGLAVCE POSAĐENA LJUDSKOST (1)
Knjiga koja se rađala godinama: Marko Vešović


Ćosićevo i Bećkovićevo lice ostalo je naprosto neumiješano u zločin koji su propovijedali. Znamo da su obojica mnogo veći nacisti od Noga. Znamo po učinku njihovih riječi. Jesu veći, ali ne i požrtvovaniji. Jer Nogo je Sorabe spasavao od hazarske sudbine. To jest od iščezavanja. Znamo da su njih dvojica mnogo više nanijeli zla i nesreće nesrbima, što poglavito znači Bošnjacima, ali ideološko zlo u Nogi gorjelo je mnogo ličnijim plamenom. U Noginom zalaganju za klanje bilo je toliko lirske vatre da se ponekad činilo: taj huška Srblje da kopaju temelj kumovske kuće, a ne da progone, pale, ruše, siluju, ubijaju...Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine.
Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu doletale granate.
Srpski pjesnici
Devedeset treće, odveo me moj Bjelopoljac i pjesnik Faiz Softić na Kovače čovjeku kome je, od brojne porodice, ostala šestoipogodišnja kćerkica. Usput smo razgovarali o svemu i svačemu. Razmjenjivali ratne bisere. Zapisujem pregršt.

Faiz priča o svom suborcu koji od početka rata ne prestaje čeznuti da postane komandir čete. Nedavno, nakon što se istakao na Igmanu, činilo mu se da mu se ukazala prilika za ostvarenje svog sna i, sjutradan, među borcima stao je da vatreno agituje sebi u prilog. «Da me izaberete“, veli, “za komandira, pa da se ova revolucija polako privodi kraju».

Ja Faizu pričam šta sam čuo od Hama. Nisu Muslimani državotvorni narod, da bog kaže. To je naviklo da drugi za njega brine, da drugi za njega misli. Prvo Turska, pa Austrija, pa Jugoslavija. Nema osjećanje da je država njegova. Da je i državno njegovo. U mom naselju granata pogodila trafostanicu. Jedan komšija odmah uzme aparat i ugasi požar. Kasnije dođe jedan iz Valtera Perića: “Ko je razvalio vrata od trafostanice?". “Ja”, kaže komšija. “Ugasio sam požar da nam kuće ne izgore”. “Ma ko si ti da gasiš požar kad je ovo državno?“

Faiz priča kako se Jakub, njegov brat od strica, mjesecima oštrio za odlazak u Tursku, gdje su mu žena i djeca koje nije vidio od početka rata. «Sprema se vani, a nikako da se ukani, ko u hladnu vodu», rekla je Rava, Faizova sestra. A ja se sjetih poređenja koje sam čuo na ulici od prosijedog ali još stojačkog gospodina: «Vazda ti je on bio nekako po strani i odvojen kao palac od ostalih prstiju».

Čovjek sa Kovača nam je za dva sata napričao naramak stvari koje će morati da pričekaju «milost uobličenja» u književni tekst, jer su preteške i preozbiljne. Još mi lebdi pred očima lice njegove šestoipogodišnje kćerke sa očima kao trnjine – u njima mu je sva životna snaga. Zato, ili ponajprije zato, strašni gubici ga nisu razlupali u paramparčad. Shvatam ga posve, i to iznutra.

U stovrsnim patnjama, kojima su za vrijeme opsade i moj duh i moje tijelo izloženi u sarajevskim tmušama, ponekad sam, spuštajući glavu na jastuk, s velikom slašću mislio, kao na osloboditeljku, kao na blagu majku, na smrt koja bi te noći mogla sa Trebevića sletjeti u moj san, i zamišljao kako će mi duša, sa onog svijeta, gledati odbačeno tijelo sa olakšanjem koje ide do blaženstva, onako kao što sam, na ovom svijetu, u mladosti, gledao sazuvene cipele koje su me vazdan krvnički žuljale. Tren potom zgrozio bih se od svojih maštanja: smrt koja bi me stigla u snu ne bi izbjeglo ni moje dijete koje diše kraj mene. Danas mi je jasno: što sam u ratu sačuvao pamet, i što sam iz rata iznio neokaljanu dušu, to treba da upišem prvenstveno u zaslugu mojoj kćeri.

Naš sugovornik čak bješe sačuvao sposobnost da se šali. U jednom trenutku je pogledao niza se, pa kaže: “Kad bi svak skinuo s mene ono što je njegovo, ostao bih go ko pištolj. Ovo je Igorovo”, i lupi desnicom po lijevoj cipeli, zapravo po crvenoj mokasinki. “Dok ja ovdje čekam granatu na kojoj je ćirilicom napisano moje ime, eno Igora u Berlinu, gdje uspješno ganja biznis. Njegove mokasine dala mi njegova majka, pred polazak u Split, da joj taj peškeš otvori pute. Kad hodam ulicom, nekad mi se čini kao da sam lijevom nogom nogom na splitskoj rivi, a desnom na jednoj od šest željezničkih stanica u Berlinu, jedino ne znam na kojoj.

A ovaj džemper mi je poklonila Midhatova sestra. Midhat je razgulio u Englesku, nekoliko mjeseci uoči rata. Kad se Karadžić u Parlamentu našalio da se mi Muslimani možemo nadati nestanku, Midaht je rekao: ‘Jebo ti take šale’. Pa je sjeo u avion, i eno ga danas radi u jednom londonskom računarskom centru. Pred rat, dvije i po godine, uzalud je ovdje čekao posao. Nedavno mi je poručio: da znam broj Karadžićeva žiro-računa, uplatio bih mu pristojnu svotu, jer je taj gospodin zaslužniji nego iko što sam danas svoj čovjek. I da ti ne duljim: ovo perje na meni je ko Bosna. I ono je triput multi. I srpsko i hrvatsko i muslimansko. I balijsko, i ustaško i četničko, ko više voli. Ulazilo je u crkvu, u katedralu, u džamiju, klanjalo je i krstilo se punom šakom i s tri prsta, postilo Ramazan i jelo krmetinu. Pa nekad zebem: ako Karadžiću njegovi dojavljivači pomoću ogledala i baterijskih lampi dohabere u šta sam obučen, od mene će ostati taman koliko je od Bosne ostalo u Kozarcu!»

Kad smo završili razgovor, moj se sugovornik spremao da ide na položaj. Gledajući kako se obuva, prevrćem po glavi njegovu rečenicu: “Do ovog rata ja ništa nisam ni mislio, nego kao tikva niz vodu”. Nije mu ovo prvi put da kćerkicu ostavlja kod komšinice, ali njoj danas preteško pada što otac odlazi iz kuće.

«Kud ideeš?» Njena se žalost zrcalila u otezanju samoglasnika koje je znak gotovosti na plač. «Na položaj.» «A štooo na položaj?” “Moram.” “A što moraaš?” Zato što sam vojnik.” “A što moraš da si vojniik?“ »Moram, zlato. Da nema nas vojnika, sišli bi s brda srpski pjesnici da mi i tebe zakolju.»


Četnička ikona: Rajko Petrov Nogo

U isti tren meni pred oči iziđe Rajko Nogo. To je onaj Srbin, odgojen u BiH a prevaspitan u Ćosićevoj vučjoj jami, koji je u ratu teritorije u Hrvatskoj i u BiH što ih je posjela srpska čizma nazivao Potencijalnom Srbijom. Vidjeh ga kako na čelu velike gerge pjesnika slazi s Trebevića da zakolje curicu sa očima kao trnjine.

I sad mi je zagonetno: zašto baš Nogina, a ne faca Radovana Karadžića? Ili Bećkovićeva? Ćosićeva? Đogova? Isakovićeva? Kilibardina? Kaporova? Crnčevićeva? Toholjeva? Hajde znaj. Nije se jednom desilo da moja uobrazilja krene putem koji mi je djelimično, ili posve neshvatljiv.

Možda zato što znam Noga mnogo bolje nego ostale? Možda zato što mi je Nogo bio jedan od tri najbolja prijatelja koje sam do rata imao, pa mi je preobrazba kuma u nacistu bila najveći stres? Nagađanja me nisu dovela ni do kakve čistine. Predložiću objašnjenje koje nije dovoljno, ali bolje nemam: možda zato što se, od početka srpskih osvajačkih ratova, zlikovačka ideologija, koju je Nogo prigrlio kao curica plišanog medu, s njegovog lica čitala mnogo jasnije nego s lica ostalih ideologa genocida. Ali ovo nije dovoljno precizno rečeno.

U izvještaju, sačinjenom nakon ispitivanja engleskih vojnika zarobljenih u Sahari, Gebels je pisao Hitleru: “U njima nema nikakve ideologije, moj fireru, oni su u stvari lišeni bilo kakvih ljudskih osobina”. Na Noginom licu čitko je ispisana ova naglavce posađena ljudskost: njegova njuška mi je godinama nedvosmisleno kazivala šta je ideologija, kad postane glavni, da ne kažem i jedini sadržaj čovjekov, u stanju da s robom božjim uradi iznutra. Na Nogi je ta ideologija vidljiva koliko i njegovo odijelo. Na drugima nije. Nije toliko.

Ćosićevo i Bećkovićevo lice ostalo je naprosto neumiješano u zločin koji su propovijedali. Znamo da su obojica mnogo veći nacisti od Noga. Znamo po učinku njihovih riječi. Jesu veći, ali ne i požrtvovaniji. Jer Nogo je Sorabe spasavao od hazarske sudbine. To jest od iščezavanja. Znamo da su njih dvojica mnogo više nanijeli zla i nesreće nesrbima, što poglavito znači Bošnjacima, ali ideološko zlo u Nogi gorjelo je mnogo ličnijim plamenom. U Noginom zalaganju za klanje bilo je toliko lirske vatre da se ponekad činilo: taj huška Srblje da kopaju temelj kumovske kuće, a ne da progone, pale, ruše, siluju, ubijaju.

Njihovo je zlo djelovalo nekako objektivno. Kad Ćosić veli: “Titovo doba je najgore doba u istoriji srpskog naroda, njegova vladavina počinje krvlju, a traje prljavštinom i okončaće se opet krvlju, jer je naš život toliko prljav da se jedino krvlju može očistiti”, to zvuči gotovo kao Pitagorin poučak: glas kojim «pogonski kalemar iz Velike Drenove» – kako je Gedžu zvao Miodrag Bulatović – poziva na «očistilačko» krvoproliće, bezlični je glas Historijske Nužnosti.


Poetski razgovori: Aleksandar Nikitović, Matija Bećković, Vojislav Koštunica
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ


Nogino zlo je krajnji stepen subjektivizacije velikosrpskog projekta. Kad kaže: »Zar se naša braća Muslimani ne boje naše krvi nenamirene?», to govori ratni huškač koji, pozivajući Srblje na namirivanje krvi, ne samo da je slijep, hotimično slijep, za povijesne činjenice, nego i, opijen vojnom silom kojom je Sloba raspolagao, izvlači lični užitak iz prijetnji koje će zadati strah neuporedivo slabijem neprijatelju.

Ukratko, Nogo je, kao inidividuum, mnogo opakiji od njih dvojice. Govorim o biću, ne o učinku. Kad ga vidim na ekranu, nerijetko se sjetim njegovog predratnog stiha: «Nas treba pobiti što gadovi žive»! Njegovo današnje lice napravljeno je prema tom stihu kao prema krojačkom «šnitu». Ondašnji Nogo, naravno, nije rekao ko su gadovi, a danas je posve izlišno pitati ga, jer je posljednjih petnaestak godina potrošio na lociranje i identificiranje gadova.

Valjda stoga, ili ponajprije stoga, nisam mogao zamisliti Ćosića ni Bećkovića kako kolju muslimansku curicu s očima kao trnjine, jer oni su tu da je posve humano presele na ahiret, a Noga sam itekako mogao. Prva dvojica su zaduženi za oštrenje kama kojim će tuđa ruka da obavi zlikovački posao, a lijepo mogu zamisliti Noga kako oštri kamu i potom, na dječjem grlu, isprobava njenu učinkovitost.

U Noginim očima, pravoslavac koji nije podržavao istrebljivačku ideologiju, skovanu u SANU, bio je lišen ljudskih svojstava: takve je, uoči rata u BiH – jednom metafom čija je otrcanost zbilja dostojna današnjeg Noge – pretvorio u žabe, a divljaštva koja su Srbi napravili diljem propale Juge bila su mu dokaz duhovne nadmoći i moralnog zdravlja naroda sa tri prsta, čak razlog više za Noginu oholost. Za ono kurčenje koje je, i prije klanja, znalo biti neshvatljivo: «Pogledaj ga, napuhan je kao žaba», rekla je jednom Ruskinja Marina, supruga Novice Petkovića. Bilo je to u vrijeme dok je Nogo živio u Sarajevu. Njene oči strankinje bile su osupnute onim na šta smo mi bili navikli, da ne kažem oguglali: Nogo se vazda držao kao statua koja je netom pobjegla iz galerije gdje su izloženi u mramoru isklesani geniji. Danas, kad ga vidim na ekranu, nerijetko mi prođe kroz glavu Volterov stih: «Zar bi taj mogao zavidjeti ikome u vasioni?»


Najveći Srbin: R.P. Nogo

Jeste, Ćosić i Bećković bili su zaduženi za ladno filozofiranje, koje vodi u istrebljivanje ili protjerivanje nesrba, a potom za još ladnije filozofiranje koje će etničkom čišćenju i genocidu podariti puno civilizacijsko dostojanstvo, pretvoriti ga u visoko moralan čin. Dočim je Nogi Velika Srbija prožela gestikulaciju, mimiku, jezičke obrte, držanje pred kamerama, boju glasa kad govori u mikrofon, njegov dah, negov hod takoreći. U licu ovog ratnog huškača, koji «reži iz jazbine u kavzi sa celim svetom», kako bi rekao Milan Kašanin, velikosrpsko zlo je doživjelo krajni stepen personalizacije. I kad propadne vaseljena, Nogo će ostati Srbin sa dušom do Kavlovca, Kavlobaga i Vivovitice.

Valjda sam zato, ili ponajprije zato, o Nogi često pisao, zapravo sudarao se s njime «kao sa kakvim ormanom smeštenim na sred sobe», što reče Kiš, pa se za trinaestak godina, koliko seciram četnike, sama od sebe napisala knjiga o njemu.

ŽIVINA

Bog se sprda sa siromahom

To je bilo – priča Tomo Klarin – odma posli rata. Bija u nas Ive Maškarin. Ribar. Oću reć siromaj. Jema je sebe, ženu, brodić ča se gajeta zove, i troje dice – dvi ćeri i sina. Cili vik mu na moru proša, životu mu na vodi osta, a nije se zna kupat. Bija je suv ka bakalar, uvik je gleda prida se ka da je što izgubija, pa to traži. Bija je od maloga zbora, a i ča bi, boga ti, jema siromaj rijet ikome?

Jedno popodne, on i žena mu Ane upute se u Kornate da vuku malu tratu – to van je mriža, sto i pedeset metar dugačka, a veže se jednin krajen za rivu. Bacili mrižu ka’ se smračilo, vukli, ma zalud, nima ni ljoge. Oko pola noći tili se doma vrnit, ma kako će, sunca ti, natrag prazni, a u kući jemadu dvi-tri šake brašna od framentuna za učinit malo skroba. Oko pola noći naiđu na gavune, to je ka mala srdela, krljušti jema ka šaran, slatka ka med. Naiđu na gavune u uvalici Potkurba. Je, tako se zove.

Jema u nas vaka priča: Austrijanci, ka’ su zavladali ovin krajen, došli da pitaju kako nan se koji otok zove, to im tribalo zar za nacrt vojne karte, vrag će im ga znat. I pitali: kako zovete oni otok? A judi se uzeli sprdat: ono je, velidu, Babina guzica. A oni drugi? Velika kurba. A oni treći? Potkurba. Austrijanci sve to lipo zapisali i ostalo tako do danas. A ko će znat je li to istina?

I ulovili u toj uvalici tries-četres kila gavuna. Bacili mrižu još dvaput. I uvate još dvisto, dvisto pedeset kila. A u te dni bija niki post, bilo uoči Božića, katolički oli pravoslavni, ne znan, ama se riba puno kupovala. Obradova se Ive: bit će šolada.

Ma ka’ je tribalo iti doma, digne se strašna bura. Usidre se na otoku Smokvica, jema tu uvala šta se ka bičva uvlači u otok, ostanu tu dva dni, preko nji’ bila bura, a štitija i’ kraj. Je, kopno u nas zovu kraj, ima poslovica: fali more, drž se kraja. Tu su jemali ribu za iće i vodu za piće: uz rivu otoka bunari su s bočaton vodon. Tako se zove ka’ se živa voda miša sa slanon. Bila zima, oko nule, to je za ribu najpogodnije, pa su dva dni tu stojali a ribi ništa: ukvarila se nije.

Ka’ se bura završila, iskoristili par sati i burdižali na jidra, bidna i nikaka, kaka će bit siromaška jidra. Je, burdižanje to je ka’ brodicon ideš cike-cake, i šes puta veću površinu preploviš no ka’ ideš onako. Dojdu u uvalu Murtar, niki je zovu Sveti Nikola, a mi ovdi kažemo Solana. Jerbo se tu riba soli. Pristanu u tu uvalu, pa doma piške. Dojdu oko ponoći: njina dica i ostala fameja ožalili i oplakali Iva i ženu mu, pa zamišali skroba da jidu. Presvuku se tu, uzmu malo onega skroba, pa opet razapnu jidra da stignu u Šibenik u cik zore i što boje ribu prodadu. U dvi ure krenuli za Šibenik, sve cike-cake, cike-cake, burdižali, e bura zimi uzme po sedan-osan dana, al se diže i pada. Je, jača i slabi. Ti dvanes milja do Šibenika plovili su četiri debele ure.

Dojdu u peškariju, pijacu od riba, ma ribe nima, a boga ti, kako će jemat ka’ je dva dana bila bura, nikor nije na more izlazija, a riba za post uvik skupja no u obično vrime. Ive je jedini, znači, ima ribu i proda je po zlato. Bija je siromaj, kakor je naprid rečeno, pa nek jednon i njega Bog vidi, nek jednon i on lipo zaradi, pravo je, je l tako? Ma od ti’ šolada nisu se ni najili.

Ajmo se sa’ naist, jemamo šolde, veli žena. Jemamo vitar, veli Ive, nego da kupimo kruva i jednu pivu pa da gremo doma. Inbarkali se u gajetu, izili veknu kruva i zalili pivon, pa protiv vitra, sve cike-cake, natrag doma.

Ka’ su bili na pola puta, kod Vodica, to se Prvič zove, di su vrata meju dva otoka, veli Ive: “Nika’ nismo voliko para uvatili, an?“ A u ženi uvik po jedan vrag sidi i uvik je gotov mišat se u jucke posle. Veli mu žena: “Da vidimo koliko i’ jema?“ Tila se, bidna, obradovat odma’ – nije mogla strpit se doma da stignu. “Sa’ ću i’ ja pribrojit“, veli Ive. U Šibeniku je brzo proda ribu, pa nije ima vrimena brojit, a nije prid sviton ni smija brojit pineze. Ele, oni vrag iz žene nije ga puštija dojti doma pa tamo brojit pineze.

Izvadija Ive pare, bilo mirno, bija mali, mali burin, broji Ive novce, ruke su mu drćale, od sriće, od studeni, od umora, odjednon naiša reful od bure. Je, udarac od bure. Iznenadija ga fortunal, istrgne vitar Ivi šolde iz ruke i ponese sve do elera, a bura otira gajetu naprid, ne moreš lako skalat jidra: ka’ je gajeta stala, bija je milju daleko od onega mista di mu je vitar novce istrga.

Kad se vratija onamo di su mu šoldi iz ruke utekli, pogleda je u more: jedan dil šolada potonija, ma se lipo vide kroz vodu, a drugoga dila nima. Šta će, bidan? Da skače u vodu? Ma kako će, milogati boga, čovik skakat ka’ je siječanj? A Ive se nije zna ni kupat. Ovamo-onamo, nije moga nikako te šolde ničin zakučit, a bura opet diže se, te oni krenu doma da glavon ne plate pineze.

I taman ka' je tija ulist u kuću, dojde mu ideja: pare je mogla ona kurba od bure bacit na Tijat i na Logorun. Nije se ni odmorija: presvuka se, stavija jidra, bidna i čemerna, pa krene kako bi moga stić do zore na otoke. Dojde na Logorun i na Tijat, tražija cili dan, gornju stranu otoka pretražija, al šoldi nima. Ni ljoge. Potonilo sve.

Šta će, vrne se doma opet, a onda mu došla druga ideja: ka’ je oni novac uša u vodu, morebit je otiša na drugu stranu. Pensa je da je te pineze moga na drugu stranu odnit kurenat. Morska struja. Opet turi jidra, pa cike-cake, cike-cake, dojde na drugu rivu, suprotnu, na Srimu. Ma oćeš vidit šolde! Ni naša elera.

Šes dni ovo trajalo, ovi ludi posa. Prvi dan vata ribu. Drugi i treći, bura ga držala na Smokvici. Četvrti, prodava ribu u Šibeniku. Peti i šesti, tražija novce po otocima. Na kraju bilo ništa. Triba me ustrilit ka pasa, vika je. Utopija se ja, dabogda, i tilo mi se ne našlo, vika je. I još je ništo besidija, ma se zaboravilo. Davno je bilo.

Tako van je to.

Bog se sprda sa cilin sviton a di neće sa siromajon.

2. Pas

Priču o šoldima koje je odnijelo more čuo sam na ostrvu Murter kod Šibenika, gdje sam ljetovao 1990. godine. Kao da je, u njoj, roman Starac i more sažet na tri stranice, i na dalmatinsku ispričan. Nisam je snimio na kasetofonu, koji nisam ni imao, niti sam je odmah zapisao, jer ni sekunde nisam htio biti pisac, da ne bih sebi pokvario ljetovanje, najljepše u mom životu. Hoće to, bude to pred kijamet: otškrinu ti se vrata raja koji tren prije nego što se stane prolamati pakao.

Dvadesetak dana nakon povratka u Sarajevo, priča mi se vratila u glavu i nije htjela da iz nje iseli sve dok je nisam zapisao, tačnije: dok nisam sjeo da provjerim koliko sam dalmatinskoga govora usvojio iz knjiga, sa filmova, televizijskih serija, i na ljetovanjima? Bio sam srećan, da ne kažem i blažen, kad je dijalekat pristao da sluša moje pero, makar i na tri stranice, jer A. G. Matoš reče: teže je naučiti dijalekat nego strani jezik.

Zbilja ne znam koji mi je vrag, potom, prišapnuo da priču pokažem Rajku Petrovu Nogu koji je, u te dane – saznaću kasnije – kao jedan od redovnih posjetilaca Ćosićeve vučje jame, već bio postao Srbin sa dušom do Kavlovca, Kavlobaga i Vivovitice. Nakon čitanja moje priče sa Murtera – koja je moja koliko i sa Murtera – Nogo mi je, uz preziran osmijeh, kazao: «Ako nastaviš ovako, postaćeš veliki hrvatski pisac.»

Bio je to osmijeh koji je, kao šipka bubanj, pratio njegova izlaganja o protivnicima Srbije i Srpstva. Bio je, očito, osupnut mojom nesposobnošću da se gnušam nad Hrvatima u dane kad se, po opštesrpskom uvjerenju, bjehu naoštrili da “ponove genocid nad Srbima u Hrvatskoj“, uprkos tome što je Sloba raspolagao po snazi četvrtom vojnom silom u Evropi. Nogo je, potom, prešao na opis “nove ustaške države“ koju pravi Tuđman, opis ne samo nadahnut nego i nevjerojatno podroban: baš kao da su novu NDH pravili pred Nogom, u njegovom dvorištu. «Pas», pomislio sam. «Svaki dan sve više postaje pas!»


Inspiratori zla: Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić

U to doba, naravski, nisam vjerovao u rat, mada je gotovljen pred našim očima. Uoči rata, ako ćemo pošteno, bili smo gomila blavora, stoga su mi danas smiješni svi iz kojih govori naknadna pamet, a takvih nije malo. Takvih koji su, kao, znali, gotovo u vlas, šta će se dogoditi. Namrtvo su zaboravili da smo sprva svi listom vjerovali u Armijom armirano jedinstvo, a potom da će istorija zaobići bar naseobinu zvanu Sarajevo, da istorija tu nema šta da traži, jer ipak ne može zahtijevati, ma koliko bila Istorija, da haustor ratuje protiv haustora. A kad je rat najzad krenuo, naš unutrašnji osjećaj, koji nas nikad nije prevario, pouzdano nam je govorio da «ovo neće dugo“!

A da nam se valja nadati velikom zlu mogli smo zaključiti, ali smo izbjegavali zaključke, po mnogim biljezima, a evo jednog: odjednom je ljude počelo stoput jače da vezuje ono što danas skupa mrze nego ono što su juče skupa voljeli. Javilo se novo bratstvo i jedinstvo u mržnji, ljude je prestalo da spaja ono što je najbolje u njima, a počelo da ih sjedinjuje ono što je u njima najgore. A zlo, u ljudskom svijetu, kako znamo, mnogo je čvršće tutkalo negoli dobro.

Mada sam i ja bio, vo vremja ono, običan slijepac, danas mogu sebi čestitati bar na jednome: ideologija nije proradila u meni, jer nisam uspio, ma koliko se trudio, pronaći van sebe ništa dovoljno veliko da bi zbog toga vrijedilo pljunuti na sebe, na sina Darinke Simeunove koja je, u djetinjstvu, dok me lema, hiljadu puta rekla: «Bićeš čoek ili ću te u crnu zemlju ućerati!»

A kad su Srbi prešli sa riječi na granate, Nogo će postati jedan od najvećih propovjednika toga srpskog bratstva i jedinstva u mržnji, ali, u vrijeme kad sam pisao priču sa Murtera nisam vjerovao u rat, stoga mi je bio smiješan taj sve nakurčeniji nacionalni radenik koji je riječ “Srbin“ sve češće upotrebljavao kao superlativ od imenice čovjek, i za koga su se Sorabi svakog dana sve više pretvarali u narod od Boga stvoren s isključivom namjerom da bar nečim ukrasi ovaj odvratni svijet koji je, očito, stvorio sjutradan iza pijanke. Da sam imao i mrvu mozga, sjetio bih se da je i Hitler sprva bio smiješan svijetu, ali, čak i da sam se sjetio, zar je istorija ikog opametila? Istorija služi isključivo za to da, u trenucima kad bi mogla ponečem da nas nauči, bude posve prenebregnuta, jer joj to i omogućuje da se ponavlja (iako se to krije, dodao bi Lalić). Istorija je opaka papiga, stara više hiljada godina, kojoj zlo dođe kao eliksir besmrtnosti.

3. Alinogić Muhamed Rajski

I sad osjetim led oko srca kad se sjetim da sam negdje potkraj 1991. godine mogao postati Srbin Sav i Svuda. S Nogom sam, u njegovu stanu na Voždovcu, proveo noć pričajući i o Skodrome i o Modrome, što rekla Darinka, i dlaka je falila da mi za noć naraste brada duga od Topole pa do Ravne Gore. Ona ista koju se četnici, od žalosti za izgubljenom Svobodom, puštali do pupka. I koja je bila njihovo najjače oružje protiv Hitlera.

Moglo se, znači, lako desiti da ni mene ne promaši brada i da u prošlom ratu Antisrpstvo ostane bez jednog od svojih istaknutijih predstavnika, jer ne veli se slučajno u Očenašu: i ne vovedi nas vo iskušenije. A kušnja je zbilja bila jaka: Nogo je, te noći, bio đavolski rječit. Naprosto zlatoust. Ohol i zlatoust. To ide zajedno: “Ohol ko i svi zlatousti“, u jednoj pjesmi kaže Nogo o samom sebi. Kako sam se odupro njegovu mađijanju, ako znam – znao me jad u očinji vid. Kao da je grafitnom olovkom uspio da mi naslika sve prelive boja na vratu golubice. Golubice Srpstva, razumije se.

Pričali smo otvoreno, kao kumovi i četvrtstoljetni prijatelji. Rekoh mu da me strah, i to veoma, jer SDS u BiH upotrebljava srpsku istoriju kao tocilo na kojoj oštri kame za Muslimane. «Griješiš, Vešoviću, apšolutno», kaže Nogo uvrijeđeno, gotovo ljutito. Podsjetih ga na batine koje je popio seksualni manijak Velibor Ostojić, koji je svojedobno izbačen iz srednje škole jer se, kao profesor, bavio napastvovanjem učenica. Premlaćeni Ostojić je donesen na kliniku u pidžami, jer je uhvaćen s tuđom ženom i izdevetan, a Rašo je nakon toga kliknuo izmozga: «Počela je sječa knezova!» i samo što nije karađorđevski dodao: svaki svoga ubijte komšiju! Pa kažem Nogu: "Rašo ne vidi da se izhraknuo i na srpsku istoriju kad je balegu proizveo u kneza. Lakrdiju digao na razinu tragedije. Sve mi se čini, kume, da ni ti nisi ništa bolji od njih! I tebi je počelo srpsko govno da lepo miriše».

“Griješiš, Vešoviću“, kazao je Nogo još gnjevnije. “Pa šjeti še, majku mu, kako šam se žvao u mladošti“.

“Znam“, rekoh ozareno. “Kad je Kasius Klej prešao na islam i postao Muhamed Ali, ti si postao Alinogić Muhamed Rajski. Ih, koliko si cura ufatio na tu titulu koja se i meni, mogutireći, dopadala. Dobro je kad čovjek umije da se prošaljaka sa svetinjom pripadanja. Ali si kasnije, kume, smrtno uozbiljio. Danas, kad govoriš o srpstvu, ozbiljan si kao kad krv teče!”

“Pa dobro, majku mu, šjeti še kako me žovu Beograđani”.

“Sjećam se“, rekoh još ozareniji. “Zovu te Ture.“

“E pa jebemu mater, kako bih mogao imati nešto protiv bošanskih Turaka?“

“Ipak me strah, kume. Počeli ste, listom, da se ponosite što ste primitivci. Grmalji. Nesoji. Čak me i zastave vaše strah”.

“Šta nije u redu ša našom žaštavom?”

“Puštate nepismene žene da vam vezu barjake“.

“Kako to mišliš – nepišmene?”

“Fino. Na svakoj zastavi, dva su vam S okrenuta naopačke. Kod vas je zavladala moda: što nepismenije, to srpskije.”

“Kume, ne šeri! Žnaš da šu to ognjila, a ne šlova”, kaže Nogo. Pa kad stade da kiti i veze, ruko nebeska! Tri debela sata mi je opisivao njakvu Srbiju na nebesima i toliko me ushitio da mu, u jednom trenu, rekoh ozaren: “Gledaj, ako ikako možeš, kume, da mi u toj nebeskoj Srbiji rezervišeš plac za vikendicu. Vječitu.”


Srpska proizvodnja: Tek neki od Nogovih naslova

Potom pređe na vekovne patnje Srba: on priča, a ja plačem ka streha. U neka doba, stade da recituje svoje stihove: “Šrbi šu ti ko krompiri, pod žemljom šu bolji.“ Sprva mi se učinje da je to prepisano od Bećkovića koji za Crnogorce kaže: “Postali smo taman ko kumpijer, sve što nam valja u zemlji je”, a onda si velim: ma vrlo važno čija je ta slika, Nogina ili Matijina, sve je to naško, sve je to opštesrpska svojina, jebogati.

Negdje pred zoru, predao sam se, taman ka Talijan, što rekli u Crnoj Gori. «Ne moraš dalje“, velim. “Vjerujem ti sve. Vjerujem ti i da se vi Srbi u Bosni ne spremate za klanje Muslimana. Nego da se spremate za njihovo neklanje». Ipak, ne da Bog Marka svog. Ovo nije moje, nego posuđeno od Sidrana, ali siguran sam da je Bog, mada ga nema, te noći riješio da interveniše. To jest, sitnica je odlučila (a Boga, ako ga ima, treba tražiti ponajprije u sitnicama) da od Noginih besjedničkih pirueta, kojima bi i Kvintilijan pozavidio, na kraju bude ništa, što rekao Tomo Klarin.

Prešli smo na privatne stvari. Kao srpski domaćin srpskog domaćina raspitivao sam kako mu je sibijan kod kuće, ima li koliko rogatog blaga u štali, nađe li se i sitnog zuba u njegovu toru, je li mu dobro rodila miva i koliko je piće pokosio? Tu doznam da mu se stariji sin Vlado razbolio od opake i tajanstvene bolesti kojoj ljekari ne znaju ime. Umalo je u bolnici zijanio glavu: dali mu pogrešnu dozu lijekova! «Štrah me za malog, živ niješam», veli. “Hn, hn”, kažem ja.

Ponovo pređosmo na politiku, ko kad od nije, u ono vrijeme, bilo izbjega: kad gledaš kroz prozor, ne prolijeću tice, no političke krilatice; noću, s rukama ispod potiljka, zagledan u nebesa, ne vidiš sazvježđa, no političke konstelacije. U jednom času, Nogo se okrenuo oko sebe kao da provjerava: sluša li nas ko? Što mu je bila navika iz komunističkog vakta: kad smo u šetnji Sarajevom razgovarali svejedno o čemu, čak i o minđi, osvrtali smo oko sebe – sluša li ko? Onda mi je zarežao u uvo: «Žnaš, kume, lično mišlim da hrvatski fašižam treba poražiti vojnim putem. Neižoštavno». Ovoga ću se i u grobu sjećati.

Tu sam te našao ležati u strani! – mislim se ja. Svoga Vlada si oslobodio vojske, a ovamo bi pobjeđivao hrvatski fašizam prosipajući krv tuđe djece. Kume li kume! Svog ždrijepca, svoga karatistu, zdravog ko trijeska, dvadesetak dana si držao u vojnom stacionaru da mu otkriju opaku i tajanstvenu bolest od koje je bolovao danju, dok je noću handrio bolničko osoblje ženskoga spola, pa pravi bolesnici od njine vriske nisu mogli da spavaju. Opasno si se prolagao, kume, otkako si postao Srbenda. Pričaš mi o Vladovoj bolesti, a ja već znam i ime ljekara koji ga je oslobodio vojske. Otvoreno je rekao: 'Jesam, oslobodio sam Nogovog sina. I ko god od mene zatraži, dete ću mu osloboditi vojske da uzalud ne gubi glavu u Hrvatskoj'. Kume li, kume, slagao si me, oca ti očinskoga. Ako si toliki Srbin, a Hrvati toliki ustaše, zašto smatraš da je Vladova krv preskupa da bude prolivena u antifašističkoj borbi za oslobođenje krajiških Srba od genocidnoga poglavnika Tuđmanage?

4. U Potrazi za Safetom Nogom

Sad mi se čini da je rasistička živina u Nogu počela da bubri u vrijeme kad sam otkrio da Noge nisu svi Srbi: ima ih i Muslimana, otkriće koje moga kuma, razumije se, nije usrećilo. Osjećajući da ga zdrecne u želucu svaki put kad mu to spomeneš, šta sam mogao do da ga što češće podsjećam na tu nemilu činjenicu?

«Aloooo!» – zovem ga iz Sarajeva i derem se kao seljaci kad telefoniraju. «Jel to stan Noogoo?" «Ješte”. «Ovdje Meša Šečić, dajte mi Safetaaa». U slušalici tajac. A ja, sa razmaka od 400 kilometara, vidim Noga kako po glavi premeće pretpostavke: ko ga zavitlava? «Aloo, alooo? Jel' Beograd?” «Jeste», cijedi Nogo kroz štišnute žube. «Jel stan Safeta Noga?» «Kakav Šafet, žaboga miloga?» Ja spustim slušalicu tren prije nego ću prasnuti u smijeh.

«Šta se imaš kidat?» – stanem ga tješiti kad ga opet nazovem. «Ugledaj se na me. Mali milion mojih Vasojevića svojedobno je prelazio na islam. A ima i gore. Prvo s pravoslavlja pređu na islam pa, kad ga izgustiraju, vrate u pravoslavlje. Dok su su Turci bili jaki, Vasojevići su bili vanjatki muslimani. Kad su ga Turci definitivno popušili, Vasojevići su postali vatreni hrišćani. I onda? Treba li ja, kad na to pomislim, tri dana da ne spavam? Eto ih tamo. Nek se turče grče unijate lutore katoliče koliko ih volja, boli me miško».

Baš negdje u to vrijeme, zapazio sam da se s Nogovim licem počne dešavati nešto neobično čim zapodjene srpsku priču. Čudno, mislio sam. Kad ja stanem da pričam o majci Darinki, svak mi kaže da mi je tada lice triput ljepše nego obično. Dočim kad Nogo stane da veze o majci Šrbiji, lice mu se proružnja, što je budilo u meni jaku odbojnost, želju da preduzmem nešto protiv te ružnoće, želju da se tom licu oduprem, čime znam i kako umijem.

Znam da je sve što sam u ratu pisao bilo zaludno: na kraju je od svega bilo ništa, što rekao Tomo Klarin. Unaprijed sam slutio da je poraz neizbježan, ali šta ću kad je neizbježnije bilo pisanje koje bi se možda moglo svesti na «opiranje jednom jedinom izrazu ljudskog lica», da se poslužim riječima jednog kritičara o Dikensu. Izrazu koji kaže da ljudski stvor lako poživotinji, što nije rijetka, ni neobjašnjiva stvar, ali da pritom uživa u svom poživinčenju, čak smatra da je u pravu, da je konačno izišao na pravi put i da je takav, poživinčen, bliži istini, bliži Bogu, bliži vekovinim idealima svog naroda – to, bojim se, nikad neću shvatiti.

Kao što Nogo nikad neće shvatiti: kako je mogućno da Veliku Srbiju pojede mačka? Na startu, Srbi raspolagali onolikom silom, njihovi protivnici imali šupalj nos do očiju, a na kraju od svega bilo ništa, što rekao Tomo Klarin. Kako je to mogućno, Bože blagi, pita se danas Nogo skupa s ostalim srpskim akademicima, kako je mogućno da u toj mjeri omane “srpska vojna veština“ kojoj su, u ratu, Slobovi telali pojali vruće slavoslove?

Pitaju se zalud. I sve zaludnije. Otud, sve što danas rade i govore Nogo i ostali insani iz SANU i ostala sva gospoda ravnogorska redom, može stati u dva Njegoševa stiha: Od poraza bjehu izluđeli, đetinjahu isto kao bebe.

VELIBOR MAZOVJECKI

Reče mi jedan čoek da je «onaj Latić» u Ljiljanu posvetio mikro-esej Rajku Nogu, «Vešovićevu dvadesetogodišnjem prijatelju, pjesniku snažnog poetskog izraza, i još snažnije četničke...» – posljednju riječ ne upamtih tačno: ideologije? orijentacije? filozofije?

Istina je da sam bio prijatelj, ne 20 već 27 godina s pokojnim Rajkom Nogom, poznatim srpskim pjesnikom koji je živio i stvarao na prijelazu iz 20. u 19. vijek, kako bi rekao Danijel Dragojević, ali ima jedna olakšavajuća okolnost: nisam glasao za Velibora Ostojića. Slagaće, kao kučka, ko god će reći sam glasao. To sam prepustio Džemaludinu Latiću. Kome je, dakako, savjest potpuno čista, taj se osjeća potpuno neumiješan u svoje glasanje, te nije, biva, sporno što je glasao da fočanski istrebljivač muslimana postane bosanski humanista decenije, nego je sporno moje predratno druženje s Nogom (nek mu je laka zemlja).

Latić, koji inače smatra da «ni jedna usluga koju je Vešović učinio Bosni ne može ga oprati od njegovoga vlahaluka», hladnokrvno je digao dva prsta da fočanskog koljača opere od onolike krvi. Znam, znam, glasajući da Ostojić postane Vrhovni Bdjelac nad ljudskim pravima u Bosni, Latić je spasavao državu. Bistar, kakvim ga je Bog već sazdao, Latić je odmah skužio da «SDS sa Ostojićem postavlja rampu i želi dugotrajno gašenje državnog parlamenta». Ako se taj parlament ugasi, ni nas, je li, više nema. Jer šta nas je održalo, i šta nam je krila dalo, i šta nas je napred zvalo, ako ne ono svjetsko ruglo od bosanskoga parlamenta? Latić je, kao blaženopočivši komunisti, izbirikani majstor da vlastite podlosti pravda najvišim državnim razlozima. Priznaje da je «pojeo g…», ali, odmah dodaje, to «g…» je pojedeno na braniku Jedinstvene i Nedjeljive! Za koju Latić haje koliko i «riba za jabuku». Života mi moga, kad Latić prvo kaže da mene od moga «vlahaluka» ne može oprati ni Drina, a potom počne da vazi o Cjelovitoj i Nedjeljivoj, meni, od huje, dođe da uzmem konop i objesim se. Jer vidi i ko očiju nema: glasajući za Ostojića, Latić nije samo «pojeo g….», nego i svima stavio do znanja da ga boli k…. za Jedinstvenu i Cjelovitu.

Glasanje za Velibora Mazovjeckog Latić prvo naziva «previdom», potom dodaje kako su svi oni, biva parlamentarci bosanski, bili šokirani kad je Bijelić pročitao ime Ostojića. Dakle, prvo doživiš stres kad predlože Ostojića da bude glavni za ljudska prava u BiH a potom, prilikom glasanja, tog istog Ostojića previdiš! Stvar od koje mozak staje, Latić naziva previdom, jer je od komunista učio vještinu kako se riječima kroti i poništava zaguljena realnost.




Latić još reče da je tim «previdom» naša javnost bila «uvrijeđena»! Boga mi, kao da je ta Naša Javnost neka vrsta pousjele gospojice koja se lako uvrijedi, jer ima živce starofrajlinski pretanjene od seksualne apstinencije! Tu javnost, koja se ishavijestila, obalijestila od Latićevoga glasanja za Ostojića, naš parlamentarac iz Ljiljana naziva «uvrijeđenom», jer je od komunista naučio da je stvarnost isto što i ocatna kisjelina: nerazblažena, ubila bi te, ali ako joj doliješ ideološki hadvao, krasno se njome može začiniti stranačka salata.

No možda je moje dizanje frke oko glasanja za Ostojića – rabota, u biti, promašena? Šta ako su fočanskoga nogometaša mrzitelji srpstva satanizovali? Jer sjetite se Karadžića! Eto, čak i on, ko biva, nije dobar! Čak su i njemu, eto, našli mahanu! Možete onda misliti dokle je pokojna Kominterna sa svojim pajtašem Vatikanom dotjerala u zavjerama protiv Srbalja. Jer, kad pomislim da je Karadžić mogao, bez po muke, pobiti i pet puta po deset hiljada Sarajlija, onda bi svi mi, koje su promašili Radovanovi kuršumi i granate, umjesto što ga ćeramo u Hag, trebalo da mu s kapom u ruci pristupimo, poklonimo mu se i kažemo mu: «Hvala ti što smo živi! Ničim to nismo zaslužili!»

Latić zna da insan na arapskom znači zaboravko i očito se nada da se ne sjećam kako je taj đetić iz Pridvoraca kao pudlica trčao za Nogom, jakim pjesnikom a još jačim četnikom. Misli da sam ishlapio pa se ne sjećam kako se taj ponosni Bošnjak svojedobno pred Nogom prostirao kao asura. Da više ne pamtim kako je osamdeset devete išao u Beograd, u poklonstvenu posjetu Nogu, i preklinjao da njemu, Nogi, on, Latić, bude štićenikom. Čujte jednu pričicu:

Jednom, naziva me Nogo telefonom: došao mu «onaj Latić», i donio mu pjesmice: Nogo ih pročito, ali ne zna šta da mu kaže, nije siguran da to išta vrijedi. Pa nazvao mene, poznatog stručnjaka kako za poeziju tako i za Džemaludina Latića, jer ja sam toga dečka učio kako se pišu valjane pjesmice, i Nogo hoće da čuje: je li taj Latić stvarno darovit? Rekoh da jeste. Uzgred mu izanaliziram nekolika mjesta iz Latićevih pjesama koja su mi se zadržala u pameti. Više ne pamtim ni te stihove, ni šta sam govorio o njima. Osim jednog. Ima, velim, Latićeva pjesma koja počinje stihom «Pehar hlorisane vode». To mu je dobro, taj sudar današnjega «hlora» i davnašnjega «pehara», to je odlično. Jer «pehar» pomalo posvećuje «hlorisanu vodu», pomalo je pretvara u velikaški napitak. S druge strane, «hlorisana voda» pomalo obesvećuje «pehar», sterilizirana sadašnjost ironizira vrednote iz prošlosti, lišava ih uzvišenosti. A tu je i dvaput ponovljeno «h» koje svojim zvukom sliva ujedno prošlo i sadašnje. «Ma ti si blesav», kaže Nogo, kad okončah svoje predavanjce o Latiću. Nije vjerovao da u Latićevim pjesmama ima i deseti dio od onog što vidim u njima. U mene je prejaka čitalačka mašta, koja u Latićeve stihove učitava nepostojeća značenja.

«U pravu si, kume», kažem. «Ja jedino kad analiziram tvoje pesme ne bolujem od učitavanja i ne izmišljam ništa: sve što kažem živa je istina. A čim pokušam da analiziram stihove koji nisu tvoji, odmah počnem da izmišljam, ne znam koji mi je đavo».

«Pička ti materina», kaže Nogo na to.

Ne znam koliko vremena iza toga, odem u Beograd. I uđem s Nogom u kafanu, gdje je sjedio Bećković, od Noga mnogo jači i kao pjesnik i kao četnik. I Bećković, zamislite, prostudirao Latićeve pjesmice. «Rajko», kaže mu, «ovo sam pažljivo iščitao, ali nisam siguran da je to poezija. Verovatno nije. Ali liči na poeziju! I zato, treba tog momka objaviti».

Ovaj prizor, kao i hiljade sličnih, vjerovatno bih zaboravio da nije bilo glagola «liči». Dotad, vjerovao sam da nešto može biti poezija, ili ne, ali da postoji i međustepen, kad nešto samo liči na poeziju, a bogapitaj je li poezija, vjerovatno da nije, e, to sam prvi put u životu čuo, tog dana, od Bećkovića.

I Književne novine objave osam Latićevih pjesmica: Zatvorski nokturno, To pathei mathos, Homage Goranu, Kletva, Magia morte, Život palme, Strah od mraza, Yaqub, a Književna reč tri: Nered moje slobode, Prsten s tri kamenčića i Strah od mraza, mada su Bećkoviću samo ličile na pjesme. Jer trebalo je pomoći tome momku po izlasku iz zatvora. Tako su svojedobno dva četnika, jedan žešći od drugog, za Latića u srpskoj javnosti probijali led.

Rajko Nogo je srpski nacist. Džemaludin Latić je bošnjački nacionalist čiji mi napisani ili izgovoreni stavovi, ne jednom, jako tuknu na fašizam. I mada Nogo danas kaže: «Onom Vešoviću nedostaje još samo da se osuneti», moram Latića upozoriti da nisam pisao protiv srpskih nacista da bih se svidio bošnjačkim nacionalistima. Čak ću otvoreno kazati: nisam siguran da Latić, kad bi mu se pružila prilika, kad bi mu okolnosti to omogućile i dozvolile, ne bi jednom postao što i Nogo. U svakom slučaju, svime što sam od početka rata radio, govorio, pisao, miljama sam daleko od obojice. Doduše, Nogo mi je danas potpuno nerazumljiv, i kad god ga vidim i čujem kako sa tv ekrana reži, jer to više i nije ljudski govor nego bijesno režanje na čitav svijet, sjetim se Sempruna: «S nacistima nije potrebno raspravljati. Dovoljno ih je uništiti». Ali mi i Latić, nedvojbeno, svakog dana, postaje sve manje razumljiv.

NEĆE DA TUPI OŠTRICU (za Mustafu Đulizarevića)

1. Ču li, majke ti, šta priča onaj ćutuk? Te oslobodio ovo, te oslobodio ono! Jeste, koliko i moja nana sa Bara. Išao u ovaj proboj, išao u onaj proboj! Jeste, ali u onim igricama što ih je na kompjuteru, kad nije u podrumu, češljao rat cijeli. Onako kad ga pogleda, čovjek bi, jelde, pomislio: ovaj jede zemlju! A u stvari nije ni za nužnike čistiti, takav je junak. Ali ženu što ima, svaka joj čast.

Oslobodilac i šta ćeš mu sad? Jedanaest mjeseci pred rat slupao se s golfom, i to mu je u ratu dugo bila odlična vadiona. Kad više nije mogao izbjegavati pušku, izboksuje da ovdje u gradu stražarči. I dogodi se, sad ne znam kojim čudom, da ga pedeset dana pošalju na Igman. Od tada, veli Fahro, gradom ide ko Dučićevi jablanovi. Više se od njega ne može dahnuti. Kad njega ugledam, veli Fahro, cio mi dunjaluk dođe nemio. Ali što ima ženu, svaka joj čast.

2. A je li, bogati, na koga tebi liči ovaj Oslobodilac? Pomalo na Brku, jelde? Čuj – na kog Brku? Na tvog velikog prijatelja. Na bivšeg tvoga kuma i moga jarana velikoga. Je li da ima nešto njegovo? Ono čelo, pa ono kako palcem i kažiprstom gladi one kočićevske brkove, pa ono “š” umjesto “s”?

Znaš li kad sam Brku posljednji put vidio? Uoči samog rata. Otišao ja na željezničku stanicu, trebalo je da dođu moji iz Beograda, i ugledam Brku s cijelom bulumentom beogradske raje: šljegli na onaj kongres srpskih intelektualaca.

Sjećaš li se ko je bio kerber na ulazu u salu gdje se držao kongres? Kako se ne sjećaš? Leovac, brate, Slavko. Posadili na vratima akademika Leovca kao policajca koji će određivati: ko može, a ko ne može na kongres. Zar si zbilja zaboravio kako je s vrata vratio Vladimira Srebrova? Samo preko mene mrtva, rekao mu je. Samo preko mene mrtva moreš unutra. Kako je moguće da zaboraviš taj prizor? Kako je moguće zaboraviti akademika koji se ne stidi biti pandur ako ‘srpska stvar’ to od njega zahteva?!

Kad me vidje, Brko ostavi svoje društvo, pa mi priđe i izljubi se sa mnom. Popričasmo malo. A boga ti, Mujo, pita, je li ti stara živa? Nije, velim, da si mi ti živ i zdrav. Umrla je prije tri godine.

Sneveseli se čovjek. Istinski. Nikad neću zaboraviti, veli, pa stade da se sjeća naše “bijele kuće”. Stara nije voljela da po zidovima ima išta: neće da joj kupi prašinu, veli. Vazda bili ofarbani u bijelo, goli, osim jedne levhe, i zidnoga sata koji nije radio.




Raspričao se Brko – milina ga čuti – o našoj bijeloj kući koju neće zaboraviti nikad. Pamti kako je izjutra, u kamariji, s mojom starom pio kafu na sećiji. Kamarija je onaj naš zastakljeni balkon. Odjednom zastade, spusti glavu kao da upire u nevidljivi zid i poče njome da vrti: “Neću”, veli. Pa ponovi: “Neću, neću”, i još jače zavrtje glavom. “Neću da tupim oštricu”. Pozdravi se sa mnom i ode da se pridruži svojoj raji.

Ne želi da se dalje sjeća. Došao na kongres kako bi i on lično dao Radovanu blagoslov da može početi s klanjem Turaka. I zbog toga, je li, ne želi da se sjeća onog što je nekad doživio u mojoj kući. Gdje je znao, ne znam jesi li to zaboravio, po petnaest noći prespavati. Neće da se sjeća, jer bi mu to zatupilo oštricu, veli.

Raziđe se onaj svijet sa stanice, a mojih nigdje. Ja se istinski zabrinuo. Vratim se kući i telefoniram: šta je? Mi, boga mi, nismo smjele. Imale su rezervisano mjesto u tome vozu, ali kad su došle na stanicu, ovi što su krenuli na kongres, sve to pjano, pjevaju četničke pjesme, ne možeš dahnuti od đenerala Draže i njegovih straža. Sledile se, njih tri, od onoga što su na stanici čule i vidjele, i nisu smjele u voz ući. Nego pobjegle natrag.

A znaš li šta još pamtim? Jutro. Prekrasno, septembarsko. Sjedi stara na sjećiji, pamtiš valjda onu visoku sećiju u kamariji, a Brko do nje. Ovako ona, ovako on, piju kahvu i pomalo pričaju. Legao on mojoj staroj. Potrefio joj u žicu. Zvala ga je “Moj Rajkan». A valjda i to što je siroče bio, i to je igralo ulogu.

Pije on kahvu s mojom starom, a kuhinja puna septembarskog sunca. Ne znam, možda je bio i kraj avgusta. Ispijaju kahvu i pričaju, ali onako, radi adeta. Jer kad je već Bog dao takvo jutro, najtijebolje šutke ispijati kahvu i grijati se sunca.

U neka doba, ulaziš ti: vratio se iz Bijelog Polja, pa došao da ga tražiš. Gledaš staru, gledaš njega, pa mi kažeš, a ovako zaklonio dlanom usta: “Jelde da je ovaj Rajko pravo pravcato Ture?”

“Neću, neću”, veli mi Brko one večeri, na stanici, i vrti glavom. Sagnuo glavu i njome vrti kao da želi pobrisati sve što je bilo. Neće da se sjeća ni moje bijele kuće, ni sunca na kome se grijao u našoj kamariji. Boji se da bi mu to sunce moglo zatupiti oštricu.

3. Moj prijatelj kome je posvećen ovaj zapis nedavno je sa ženom došao kod mene na posjedak. Zamolim ga da mi još jednom ispriča uočiratni susret sa Brkom na stanici. Potom pitam: je si siguran da je Nogo u jednini upotrijebio “oštricu” koju je, uzgred rečeno, posudio od Nikole Koljevića? U jednini, bezbeli. Zar je važno je li bila jedina ili množina? Jeste, važno je. Tu riječ je Nikola Koljević, najčešće, ako ne i isključivo, upotrebljavao u razgovorima o književnosti i svagda u množini: neću da tupim svoje oštrice. Zanimljivo je da je Brko, kad je došao na kongres srpskih intelektualaca, od Nikoline množine napravio nešto malo nožine.
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=16136