Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Cigarete stete zdravlju govorio je tata, no ja ga nisam slusao, vec sam poslusao mamu pa sam ih se odrekao...jednom zauvijek. Tog ranog proljeca mama je poslusala svoje srce i ostavila mene i tatu. Mama mi je sve kratko i jasno objasnila. Naime, sve je gotovo izmedju njih dvoje vec odavno, jos jedini sam ostao ja da strsim, kao neki zid, koji ih i spaja i razdvaja, i da bi najbolje bilo i za mene i za sve nas zajedno, da ja ostanem da zivim s tatom, a kada porastem, mogu k njoj ili bilo gdje pozelim. Ja ovo ociglendno nisam shvatio najozbiljnije, i nastavio sam tugovati - bas kao Lesi.
Kod bake se nisam htio preseliti. Ona je luda i po noci tjera duhove, i uvijek me stipka i ljubi. Te zime tata se vec propio, i nije nimalo mario sto meni trebaju knjige, i sto nemam spreman dorucak, jer nemam majku da mi ga spremi. Ubrzo sam naucio kuhati. Kuhao sam, i za sebe i za oca, sve dok ga nije odvezla "Hitna Sluzba".
Mama nije stigla na sahranu, i to me je rastuzilo. No, ipak je bila fina, i uputila telegram u kojem je zalila i plakala. Po njenoj ispovijedi, lako se je dalo zakljuciti da zivi predaleko, i da nema nikog da pripazi na mog polubrata...??? Eto, da nije umro tata, ko zna kada bih saznao da imam brata...???
Opcinari su dolazili i odlazili, i nakon treceg dana tajnih pogleda, odlucili su da me posalju u dom za nezbrinutu djecu. Tu sam ostao do svoje osamnaeste godine. Bilo je bolje nego sto sam ocekivao. Zavrsio sam skolu, upoznao ljude slicne meni. Svaki od nas je imao neku cudnu sudbinu.
Danas govorim svom sinu da mora biti hrabar, i da oprasta ljudima. Nema svetaca na ovozemaljskom svijetu. Svi mi mozemo puci po savovima, a ako mu se to slucajno dogodi, za svaki slucaj uvijek imaj pri ruci iglu i konac, i koliko-toliko zakrpi nemilu pukotinu.
Danas sam evo vec napokon porastao, i jos uvijek rastem...
Last edited by StLouis on 29/08/2006 04:30, edited 1 time in total.
S tobom je ipak najljepse podijeliti uspomene. Srasla si u mojim ljudskim cvorovima, obavila me kao vrba po savovima, i sada napregnut kao uzde pucam, a Necu Puci. Govorila si kako je sve lako u zivotu, i kako nema niceg na ovom svijetu sto bi nas sprijecilo da Volimo, i kako se u mislima najdrazi prepoznaju - Boze, sve si predvidjela...Rekla si mi da pripazim na brata i na sestru, oni se sporo snalaze, i strah te je; mozda te nisu razumjeli kad si nam govorila: "Sve je lako djeco, i bol i tuga prodju, ali srecu zajedno podijelite"...Sada znam o cemu si govorila...
U tren sam porastao, postao sam pametniji i zdraviji i sve bas sve razumijem. Hvala ti.
Jucer sam pjevusio pjesmu dok sam kupao sina. Pjevao sam mu na uho onu istu pjesmu koju si Ti meni pjevusila...
Rasti, rasti
Moj zeleni bore
Da se penjem tebi u vrhove...
Ja sam na vrhu svijeta. Sve vidim, sve cujem, sve znam. Sve, zahvaljujuci tebi. I opet ti hvala. Nebih da te rastuzujem, to je zadnje sto bih htio uciniti. Ne brini se za nas, sve je u redu, dok Ti nas gledas.
Malocas sam razmisljao o nasem ponovnom susretu. Zamisli, svi mi zajedno. Mog sina bi odmah prepoznala, kao da smo blizanci. Plave, sanjarske oci. Bit ce visok kao svi mi. Taj nikad ne posustaje. Da li sam ti vec rekao da je proslog cetvrtka napunio punih PET godina? Jos malo pa ce i torbu nositi!
Da li se sjecas mene i prvog dana skole? Uciteljica nije vjerovala da sam njegov sin. Zasto je sumnjala..?? Dobro se sjecam tvog ogorcenog lica. S nepunih sedam godina ja sam prvi put mrzio. Da li mrznja ima opravdanje...? Duboko u sebi, znao sam da smo ista krv! I on je to na kraju priznao. Krisom sam ga gledao u lice, u ruke, u svaki pokret. Znao sam da sam to ja! Zao mi je sto ga bolje nisam upoznao. Ponekad se pitam zasto si tako brizna bila bila prema nama? Da li zbog toga sto smo ostali sirocadi, ili si bas takva bila?
Siguran sam da znas da je bio rat i da je nasa kuca spaljena, i sve, sve su nam odnijeli. Ja nisam znao za koga da se borim. Ja sam branio Tebe i Nas. Mnogo se toga dogodilo odkad nisi tu s nama, i ko zna sto nas jos ceka...Meni je ljudi preko glave. Stotinu sam puta bio na kusnji i spavao poluotvorenih ociju uz melodije granata koje su parale nase plavo nebo. Ona je zatrudnjela zadnjeg dana rata. Valjda od slavlja i radosti sjeme se otrglo. On nije "O Hvala Ti Boze" osjetio mukli miris baruta, i nisu mu ledja bila topovsko meso!! Ljudi su cudni i tesko im je vjerovati. Zasto smo takvi...???
Tvrtko se rodio bas kad je radost stigla, i kad je najteze bilo...bez kreveta, bez doktora, u beznadju... Sve, sve smo mi stekli. Sacuvali smo ljubav i razum, a to je najveca radost(tvoje rijeci ponavljam). Pohranili smo dostojanstvo, i ljubomorno ga krijemo od zloludih i urokih pogleda...
Tvrtko je danas nacrtao mnostvo sarenih leptira, i sunce koje se smije, i veselim ocima prati njihov let.
Znao sam da si to Ti.
Hvala ti. Hvala ti za svaki moj uspjeh, za ovu dusu tvoju koju nosim, za dobrotu koju si ostavila, za brizljivi osmjeh koji me prati, bilo gdje da krenem.
Last edited by StLouis on 12/08/2006 02:56, edited 1 time in total.
Kao prvo; "moras biti dobar da bi iole dobio titulu heroja", a kao
drugo;" prvo moras umrijeti, bilo to prirodnom ili neprirodnom smrcu, da
bi dobio spomenik." Zar to tebi nije jasno, ili se zajebavas sa mnom,
upitao je Doktor Sarajlic pacijenta Adema Slovakovica.
Namrgodjen, zbunjen, pomalo kasljuca, gleda u pod, i kao da mu se sve
zbrckalo u glavi, odgovara zacudjujuce: - Doktore, ja sam lud, i ne
zajebavam se, a gorespomenuta pravila vec znam, to ces cuti od svakog ko
se iole razumije u zivot. Nego, ti vec znas zasto sam ja ovdje,a jos
bolje znas da mi je mozda vec i stoti put da trazim tu usranu potvrdu!
Molim vas Doktore, napisite mi tu potvrdu, pa da zavrsimo biznis, podize
ton, i lagano sakom udara o besprijekorno uredan stol.
- Ademe, kome ja trubim vec stoti put; ne mogu ja tebi tek tako
napisati potvrdu, upakirati ti tu laznu dijagnozu o kojoj buncas,
postoje pravila u svemu, a ponajvise kad je medicina u pitanju. Zelis me
strpati u zatvor!? Nisi lud, nego se pravis lud, povisuje ton dok ga
gleda ravno u blijede, zelenkaste oci.
Spusta glavu, prstima masira sljepocnice, spusta vrhove prstiju ispod
ociju i pritom si zateze podocnjake, zazmiruje, progleda, uzdise; -
Doktore, ili sam ja lud, ili si ti lud, jedno od to dvoje mora biti,
smirujuce govori...pa ja ovakav blesav, cim se pogledam u ogledalo znam
svoju dijagnozu; ludak, ludak, ludak!!! Joj, kakve mi doktore danas
imamo, pih!! Samo deceniju unazad, mogao si dobiti potvrdu za bilo koju
boljku. Upadnes kod doktora, poneses litru Badela, kilogram mljevene,
sto maraka i picis na mjesec...a vi, danasnji doktori, serendate ko
djeca po poljskim stazama. Sve neka pravila, zakonici, pizde
materine...covjek vas nemoze vise ni podplatiti. Jebem ti drzavu s
ovakvim kadrom!!
- Vidis, postoje principi, postoje zakoni, postoje pravila, postoji
moral, i postoji moj doktorat, Ademe Slovakovicu. Ne mogu ja Adema
proglasiti ludim tek tako. Sta bi ti, u penziju!? I ja bih moj Ademe...
I ja bi vala volio pustit brigu na veselje, odkaciti se, zaboraviti na
sve, ali ne ide...ne ide moj tvrdoglavko. Kako ne kontas da nisi lud,
nego sam sebe proglasujes ludim. Ako cemo tako, onda smo svi ludi,
kolektivno. Pogledaj se, tek ti je cetrdesetpet godina, jak si, zdrav ko
dren, vid` ti ruku jakih...sta ce biti ako svi poludimo i svi dobijemo
potvrde...?? Neko mora ostati normalan Ademe da bi kako tako prezivjeli,
treba misliti i na generacije ispred nas, ova zemlja treba Adema...ti
lud, ti si samo malo nervozan. Evo propisat cu ti nesto za smirenje.
Vadi olovku iz dzepa mantila, nosom namjesta naocale, trga list potvrde
za recept...na brzinu napisa ime lijeka i turi mu ga pred nos; - Evo,
idi u apoteku, ovo ce ti pomoci, dva puta na dan, i nista jesti sat
vremena prije i poslije konzumacije.
Adem ga pogleda mrsko, zagleda se u recept koji mu je doktor pruzio,
cita...opet isto sranje si mi propisao...ZENEX...pih, jebo ga sto me
drogiras, cinicno odgovara. Dize se sa stolice i svoju glavu prinosi
njegovoj, skoro pa da ga je dodirnuo svojim nosom, znoji se, graske
znoja padaju po doktorovom mantilu, gleda ga ravno u oci, doktor je
smiren, bas kao da se nista ne desava...
- MENI NE TREBA RECEPT ZA DROGU SARAJLICU, CUJES LIIIIIIIII!!! MENI
TREBA POTVRDA DA SAM LUD, MORAM U PENZIJU, JEBE MI SE ZA SVE ZIVO, AKO
NE MOGU ZIVJETI KAO NORMALAN, BAREM MI UDOVOLJI DA ZIVIM ZIVOT LUDAKA!!
JA SAM TA BUDUCA GENERACIJA!!
Sjeda na stolicu, ne skida pogled s njega.
Ademe, ova tvoja igra je besmislena govori doktor i klima glavom.
Dosadio si mi s tom patetikom. Ti prizeljkujes nesto sto je nemoguce, a
ja uporno tvrdim da je ravno utopiji nekog proglasitim ludim, a da nije
lud. Nije tebe puklo nista ni odozgo, niti odozdo, ni s lijeva, niti
zdesna. Ti bezuspjesno glumis ludaka, i preklinjes za tu glupu potvrdu.
Sta i ako te proglasim ludim, gdje ces, kud ces...?? Strpat ce te u
ludnicu, i tek ce ti onda zivot postati pakao. Zasto ne trazis posla,
evo, ima moj rodjak, trazi sofera, dobro placa, fin covjek...evo ti
njegov broj telefona, javi mu se, i reci da sam te ja preporucio...
Adem se dize, vice; Jebo te rodjak luda!! Ne zelim da sljakam, necu
vise, kvit!! Pljuca dok prica. Doktor se malo uskomesao; - Pa dobro
Ademe, sjedite, molim vas, smirite se, hajde, hajde...ustaje, tapsa ga
po ramenu...
Ne seri i daj mi taj jebeni papir, nemoj da prosim, odalamicu te po toj
filozofskoj tintari, bogami, povikuje Adem, i opet mu lice unosi ravno
pred njegov objektiv, pocrvenio, ozbiljan, najozbiljniji.
Doktor odlazi do stola, pomalo kivan, no ipak, ne zeli mu dati do
znanja da je ovaj prelio casu, dupke je puna... zove osiguranje. U
medjuvremenu mu daje potvrdu; dijagnoza; "sizofrenija" opasna
sizofrenija. Dva nabildana covjeka ulaze u kancelariju, doktor im
namiguje ocima, i daje im moto da ga zavezu. Zgrabaju ga za ledja, vuku,
privezuju, on se otima, bas kao pijetao pred klanje. Doktor im daje
nalog da ga vode u ludnicu i Ademovu tako zeljenu potvrdu za ludilom
daje jednom od redara,i mrko zapovijeda; - Ovo mu dajte kad se probudi!
Tri mjeseca kasnije;
Adem ponovo dolazi kod doktora Sarajlica, ovog puta djeluje
najnormalnije, sabran, istancan, pomalo tuzan. Doktore, progovara, bit
cu kratak; da li postoji mogucnost da ponistite onu potvrdu? Nije
ludnica za mene, promijenio sam se...
Doktor ga gleda bas kao da ga ne zanima o cemu ovaj govori, kasljuca; -
Hm, pa, vidis, rijetkost je da se neko izljeci od ludila...mislim, to je
zaista prerijetko, pa i ako se izlijeci, tu ne postoje garancije da ce
sve biti u redu. Ti si moj Ademe sebe sam na silu proglasio ludim, i ja
tu ne mogu pomoci. Proganjao si me s tim svojim zahtjevom ko nocna
mora`, sad kad sam te se kotarisao, ti ponovo dolazis i zelis da vratis
potvrdu, cudana si to sorta... uostalom, ta potvrda nista i ne znaci,
ako se vec ti osjecas normalnim. Ti sebe najbolje poznas, i ipak ti
savjetujem; zadrzi je, mozda ce ti nekad i trebati.
Adem je dugo gledao u njegovo smireno lice, nasmijao se, i zatvorio
vrata...
Last edited by StLouis on 17/08/2006 18:27, edited 1 time in total.
Zivis od danas do sutra
Kao meduza,
Selis se kao lasta
Od sjevera, do juga
Zivis kao poeta
U svijetu bombi i bombona
Gledas u jutra, u sutra
Od dorucka, do rucka
Kolibu svoju sklapas
Zavolis, druge zbog sebe
Sanjas o mostovima, o prugama
Skitas se po gradovima
U svojim, u tudjim cipelama,
Pozelis da si beskrajan
Trazis se u pjesmama
U sretnim, u tuznim stihovima
Mastas o toplim rukama
Spominjes, Isusa, Muhameda
Klanjas se idolima, svetcima
Molitva ista od jutra, do mraka`
Spavas u tudjim krevetima
I uvijek pod istim zvijezdama
Bojis se visine krovova
Nocu te grli monotonija
Strah te sudbine Titanika
Krv ti ledi gravitacija
Hajde podji sa mnom rekla je. Ne boj se, nista ti nece biti, nisam ja kanibal. Kako se zoves upitala je? Hajde, hajde puteru..reci...nista ti nece biti ako mi kazes ime. Pa dobro, ne moras mi reci ime, ali mi barem reci sto si htio od mene? Zar si bas tako stidljiv...? Ma vidi ti njega. Pravi sutljivko. Poznavala sam ja takve i prije tebe. Propjevaju na kraju bas kao slavuji. Hajde malo ubrzaj korak, hladno je, a ja zivim podaleko odavde. Sranje i tramvaji, voze do ponoci a nas nocne ptice ko jebe da prostis.
Slijedo sam je bas kao zdrijebe kobilu. Htio sam probati, tako mi se to radilo. Snijeg je skripao pod njenim stiklama. Zvala se Anita. Mozda mi je slagala kako se zove. Mozda i nije? Sto cu ja s njom...? O cemu razmisljas malac? Nesto si mi zatajio, upita. Pitao si me za cijenu a sada ko zaliven. Koliko imas godina bezimeni upitala je? Sedamnaest, otrgla se rijec iz mojih usta. Ah, sedamnaest. To su najludje godine. Ja sam u tvojim godinama dva puta abortirala. Pusis? Ponudila mi je cigaretu. Ne hvala, rekoh. Ja cu zapaliti jednu. Eh da su meni tvoje godine bezimeni. Haris, Haris mi je ime. Napokon sam skinuo teret s duse i predstavio se. Lijepo ime Harise. Imala sam momka koji se isto tako zvao. Otisao za Austriju. Pisao mi je do prosle godine, i odjednom je nestao, bas kao i svi drugi, izblijede na brzinu...
Stigli smo do njenog stana. Upalila je svijetlo u haustoru. Tek sad sam uvidio kako je lijepa, ali ujedno i istrosena, kao dozreo jesenji list na hrastovu stablu, umoran od vjetra, ponosan na snagu svog korjena, no ipak svjestan da vrijeme dolazi, i da je pad neminovan, tako blizu da ga sva cula osjecaju kako puzi i buja...
Da li si gladan Harise upita ona? Ne, ustvari da, da...gladan sam. Napravila mi je sendvic, upalila televizor i otisla u kupaonicu. Tamo je ostala cijeli sat vremena. Sad cu ja vikala je ona. Samo se ti raskomoti. Popij casu mlijeka, i ako ti se ne svidja program prebaci na RTL, tamo ima svakakvih djakonija za takve kao ti. Sad cu ja ponavljala je on, sad cu ja... Provirio sam kroz poluotvorena vrata kupaonice. Tusirala se i plakala. Sad cu ja ponovo je rekla. Gledao sam kako se kupa. Bila je tako lijepa. Crvekasta kosa, predivne grudi, duge vitke noge. Njena suknja i bluza su bile objesene iznad ogledala. Grudnja i cipka gacice su visile na umivaoniku. Sad cu ja grcala je dok je trljala grudi. Vratio sam se u dnevni boravak. Hodao sam tiho na vrhovima prstiju da me ne primjeti. Na stolu pored lampe bila je slika mladica kojem je odoka bilo nekih petnaest godina. Ispod slike je bila koverta. Otvorio sam je. Bio sam znatizeljan i htio sam vidjeti sto se nalazi unutra. Lagano sam otvorio kovertu. Bila je to rodjendanska cestitka u kojoj je pisalo:
" Dragi sine,
Danas je tvoj sedamnaesti rodjendan. Jako mi je zao sto nisam u mogucnosti da ga provedemo zajedno. Budi mi sretan, zdrav, veseo i pametan, i ne zaboravi da te mama voli najvise na svijetu." Tako bi voljela da ti pokazem Sarajevo. Iduce godine dolazim u Milano da upoznam tvoje nove roditelje. Skoro pa sam skupila dovoljno novca da doletim, i da te napokon zagrlim.
Mama
Last edited by StLouis on 29/08/2006 04:26, edited 1 time in total.
Svi mi nekog vraga trazimo, njuskamo za necim, zabijamo noseve tamo gdje nebi smjeli, a ponekad i dobrana seruckamo, i mastamo o ljubavi do beskraja. Bez veze dramimo, kompiciramo ionako vec iskomplicirane stvari, uvelicavamo dogadjaje, i bjezimo od jednostavnosti, koja kod nekih uopce i ne postoji.
Jucer sam sjebao vikend. Umjesto da se odmorim od svakodnevice i da budem praktican, da sjednem na guzicu i kazem: "ko vas jebe, barem mi vikend ostavite na miru" ja snob nad snobovima, zovem neke tamo davne prijatelje ili boljereceno, izblijedjele poznanike, od kojih sam, na svu srecu, kao izgubljeni patak odplutao...no, no, ja pravim gresku, opet.
Dolazi Edna i Mersad, par koji nisam vidio vec dugo, dugo vremena. Kuca je besprijekorno cista, sve sam izglancao, sve se sjaji, i sve je spremno za nas ponovni susret. On sjeda na kauc, i tako zauzima moje najdraze mjesto u dnevnom boravku, no eto, nema to veze. Ona sjeda na moju najdrazu stolicu, i svako malo njega gladi po dlakavim nogama. Ja im nudim krekere, humus, chips, salsu, cokoladu, kuham kafu, smijem se, otvaram bocu Pinot Grigio, i slusam sta oni govore, gledam ih kako se ljubakaju.
Dosli su u sest poslijepodne, umjesto u pet kako su vec bili obecali, ali, i to nema veze. Ona melje, ne staje, on iz postovanja prema meni nudi mi da sjednem na kauc, folom, on ce se premjestiti na stolicu. Ja govorim kako sam okej, i da se slobodno izvali kao kod svoje kuce, sto on i cini...
Neznam da li je mazenje, ceskanje, ljubakanje danas stvar nekog trenda...da li je uopce potrebno raditi sve te stvari? Zasto mene kao samca ne postede svih tih izlijeva emocija..?? Da li smo danas dobili "paznju" kao jednu vrstu discipline, ili sto li je vec po srijedi?
On pazljivo skida dlake s njenog dzempera, ona ga gladi po ledjima, opet on, bas kao macak se razbacao po mom kaucu, i ljube se, ljube, da ti se zgadi. Ja se pretvaram kao da nista ne vidim, a u sebi milsim, eh kud ih pozvah...ja nemam nikog, a oni se perverzno vole...
Vec je jedanaest poslijepodne. Dok sam ja valjda bio u WC-u oni su se kako vidim naljutili jedno na drugo. Ona mu govori da krenu, zahvaljuje se meni, a on je nevoljko gleda ispod trepavica...gromoglasno vice; kud ti se zuri!! Ja sutim i pretvaram se kao da nista ne vidim, niti cujem...na tren mi nedostaje sva ta idila, a u jednu ruku uvidjam kako su lomljivi. Odjednom su postali gluhonijemi. Kako to!? U cemu je kvaka? Hm...
Tada pocinje moja rekonstrukcija njihove napetosti, ja sam u elementu... razgovaram s njima, govorim im kako su krasan par, i da mi je drago zbog njih ,trudim se, lazem, i bla, bla, bla... Smijuljkam se, izigravam dvorsku ludu, bas kao klaun sluzim se diplomatijom, koja je ovog puta postala fatalna. Pitam ih oboje; sto se dogodilo, zasto su zatajili, nudim im jos vina i pocinjem tu glupu konverzaciju; ZASTO, KAKO, ZBOG CEGA??? Eh, ovo je prelilo casu, dolilo ulje na vatru. Izmedju njih izbija svadja, veca i zesca. Ona mu govori kako joj ne pruza dovoljno paznje, a on njoj prebacuje da flerta sa mnom. Ja govorno hendikepiran, zelim nesto da kazem, ali rijec ne izlazi iz usta...imam osjecaj da mi je jezik zadebljao, i da cu se ugusiti!!
Ona flerta sa mnom!? Trebam podhitno zastititi svoj dignitet, i zavrnuti vrat ovom magarcu, ali se strpljujem! Ne, necu se strpiti, minuta do dvanaest!! Jebala vas veza, vicem! Mars iz moje kuce! Jebem vas zaljubljene!! Pobijesnio sam!!
On se kupi, na brzinu oblaci cipele, ona ga slijedi i govori mu: jesam li ti rekla da ti je prijatelj kreten!? Vidis da je zivotinja. On klima glavom, i za ne povjerovati, potvrdjuje njenu konstataciju.
Sjebao sam subotu pripremajuci se za njihov posjet, sjebao sam i nedjelju jer se osjecam ljut i neispavan, plus, da ne nabrajam posudje, zadimljen stan...Fucking love!
Da li u zivotu postoji ravnoteza, cemu sluzi kompromis, kojeg je kurca bog izmislio ljubav, da li cu i ja biti kao oni, da li mi to predstoji...da li su ljudi zasljepljeni necim sto im oduzima paznju...??? gdje je ta svemirska ravnoteza iscezla?
Last edited by StLouis on 29/08/2006 04:21, edited 3 times in total.
Ko je jebao Babu Rogu?
Ja nisam, odmah da priznam, ali, znam ko jest, i svi znamo ko ju je jebao, a ko nije. Ne, nisu to bili zdrebci taksisti, niti tamo neki mornari... to je bila klijentela, to su bili ministri, i pravde, i privrede. Kod Babe Roge, kako smo je od milja zvali, a i po zanatu bi se lako prepoznala, nije bilo despersonolizacije, naprotiv, ona je drzala monopol nad velikim zalogajima. Ona je bila sam svoj majstor, i sam svoj makroo. Znala je kako se to radi, i kako biti uspjesan. Novca nikad dosta, a dobro znamo da svi imamo talenta, a ona je svoj nadasve iskoristavala, i bila produktivna.
Da li ste je ikad vidjeli u onoj smedjoj haljini? Jebo te!! Osmo bosansko cudo, kakve piramide, kakva Gospa, Baba Roga je mogla sve zasjeniti. U svojoj trideset i devetoj godini je bolje izgledala nego neka tamo puterica. Pa ta` kad se namaze, kad pogleda ravno u oci, kad te prozre...nebih je nazvao egoistom, nego, naprotiv, blazenom. Ona je sirila mir.
Jednom tako, Babi Rogi je izrastao stomak. Trt...neko ju je napumpao. I najveci slijepac bi zamijetio njen stomak oblika pogacice. Kako je stomak rastao, tako je i njeno sretno lice poprimalo nekakve cudne nijanse. Pomalo se povukla, i kao da je izgubila mrvicu dostojanstva. Ja sa stomakom! Ludaca! Kako mi se samo to moglo dogoditi! Nepazljiva kretenkusa! No, ipak je na njenom licu prevladavao onaj usiljeni smjesak, kazem vam, zna ona sta radi. Nije se dala.
Dvadeset sedmog oktobra, u znaku skorpiona rodio se njen sin. Nazvala ga je Srecko. Lijepo ime. Istog datuma je sama sebi dala otkaz. Prestala je raditi. Nije htjela zbog Srecka, a nije vise ni morala. Dovoljno je ustedjela, za njega, i sebe, da vise nikad i ne pomisle na rad.
Ko je jebao Babu Rogu? Ja nisam, ali bih volio da jesam.
Last edited by StLouis on 29/08/2006 04:16, edited 1 time in total.
On:
Necemo o kvazimoralnim raspravama ko je u pravu, a ko je u krivu, o tome smo vec nadam se raspravili. Cinjenice su cinjenice, a to sto ih ti ne prihvatas onakvim kakve jesu, to neka tebi ide na dusu. Koji je ovo put da me ostavljas? Ili me ostavi, ili molim te nemoj halucinirati i traziti od mene neko izvinjenje... i sto ce ti do vraga taj prenarazeni pogled, sto me posmatras tako ljutito!? Kad ces vec jednom napokon odrasti?
Ona:
Vidi, vidi...vidi ti njega, kako se on raskokodakao. Samosvjestan covjek, iskren, uspjesan u svakom aspektu zivljenja, tako pametan, a tako bezobrazan! Ja se selim! Vidi ti samo tu grandioznu kolicinu intelekta kako strsi iz tebe, jebo me svak ako ti nisi rodjeni glumac. Bejbi, ti si profurao profesiju, trebao si naprimjer biti profesionalni lazov- ma daj,ne brini se, neko bi ti vec ponudio posao za dobru lovu.
On:
Ovog puta ne bjezis ti iz kuce, nego cu ja pobjeci. Jebote, pa to je kao mali odmor. Dugujes mi najmanje petnaestak odlazaka, i sada je red na meni, hocu i ja da se durim, i da budem tvrdoglavko. Evo ti kuca, evo ti pas, i obje macke, vrt, i sve ostalo...ja idem!!
On & Ona:
Nemoj da se usudis krenuti! Ja se selim! Ne, ne, ja idem! Ti si vec bjezala, kako te nije stid, na meni je red! Zaboli me za tvoje inzistiranje, to je bila moja originalna ideja, produkt tvoje bahatosti. Zajebi ideje, zajebi bahatosti. Ovog puta je my turn honey...
Jebo te kako je ovdje hladno! Brrrr!! Je li ti uopce zagrijavas ovu sobetinu, lede mi se noge. Hajde, barem skuhaj caj da se zagrijem, rodjace...hajde, jedan na brzinu, rekoh mu. On kao da je jedva cekao moju sugestiju za cajem, trckara, nalijeva vodu u dzezvu, odvrce plin...
- Zeleni ili bijeli caj, upita on?
- Zeleni, zaleni, rodjace.
I tako srcemo taj caj, cakulamo, kao da se nismo stoljecima vidjeli...netom ga upitah:
- Kako su tetak i tetka?
On malo poblijedi u licu, i nevoljko odgovori;
- Valjda su dobro.
- Sta, valjda su dobro, jesu li dobro ili nisu?
- Mene pitas, zasto njih ne nazoves, i lijepo upitas, odgovori on drsko!
- Pa, rekoh, ti valjda najbolje znas, sto se ljutis, ti si im sin...?
- Nego, reci ti meni rodjace, je li sve u redu medju vama?
Tajac.
- Nije! Nista nije u redu, i neznam da li ce se ista uskoro promijeniti, napokon progovori. Znas njih dvoje, nikad mi nisu oprostili za Emira. Prije nekih par mjeseci imali smo znacajnu svadju, koja je izrasla u pravi, pravcati obiteljski rat. Kazu da sam ih izdao, i da sam trebao biti hrabriji...a sta sam ja tu mogao, tuzan nastvalja...kazu kako nisam odgovoran, i da su dozivjeli "razocarenje svojih zivota." Okomili su se na mene, bas kao strvinari. Ne mogu zamisliti da roditelji mogu biti tako perfidni...ohladili su mi iznad svih ocekivanja...oni meni prebacuju, da sam ja glavni krivac zato sto je Emir pripao Aidi. Manipulanti bezobrazni!! Oni izvrcu istinu, i mene stavljaju na stup srama...dakako, mogao sam ja i bolje, ali u tom periodu sam uradio najbolje sto sam mogao. Kad na kraju bolje razmislim, Aida je divno stvorenje, dobra majka, Emiru nece nista faliti...pa zaboga, ipak su njih dvoje u Svici, a sta fali mojim roditeljima da ih posjete par puta godisnje. S avionom iz Njemacke, mogu doletjeti do njih za sat vremena...nego, oni vole da trube, i vole optuzivati; stara vice u slusalicu; nas jedini sin, nesposobnjakovic, podpisao, ili boljereceno predao svog sina jedinca, tamo nekoj zeni, koja ga je unesrecila za zivota! Kako te nije stid, ponavlja bas kao papagaj.
Rekao sam im da me vise ne zovu, barem ne na neko vrijeme, i nisu me jos nazvali. Starom sam rekao da je kao barmen, bilo kakav koktel stara da poruci, on ce servirati, na brzinu, hitro. Slusa je, i radi po njezinim zapovjednistvom. Ona diktira, glavna je u svemu! Najzad, Emir je moj sin! Sta oni imaju s tim!? Trebali su imati vise djece, pa da im prave i radjaju unucad. Sta bi da je pripao meni...?? Napravio bih njih kako tako sretnim, ali bi unesrecio Aidu, a mozda i sebe...ja patim od manjka odgovornosti, ne mogu se brinuti sam o sebi, a kamoli o jos nekom...ovo je njihova krivica, oni su napravili nesposobnjakovica od mene. Dijelili su sakom i kapom, i uvijek mi ugadjali. Sjecas se da su mi kupili i stan i auto za osmnaesti rodjendan...? Ja sam imao sve preduvjete za normalan zivot u osamnaestoj godini! Isto tako, za osamnaesti rodjendan su mi urucili stednu knjizicu, koju su otvorili na moje ime za moj prvi rodjendan. Pedeset hiljada maraka sam dobio niodkud. Aida i ja smo ih potrosili za nepunu godinu, jebi ga, bili mladi i ludi. Nisu me nikad ucili da budem samostalan. I sada su me ostavili ovakvog nesredjenog! Ja sam kao ptica slomljenih krila...
Gledam ga, zao mi ga, trudim se da ga razumijem, ali ne znam da li mi to uspijeva.
Rodjace, ja tiho govorim; nije sve tako crno, niti si ti neki tamo ortodoksni nesposobnjakovic...tebi je tek trideset druga godina...ih, jebo ga ti...ne krivi roditelje, oni su tebi dali sto su mogli i htjeli. Oni su u tebi vidjeli uzor, djecaka koji ce jednog dana biti po njihovoj volji, ali nazalost, ili pak na srecu, ti nisi taj, i naravno, to ih je pogodilo...ohladit ce se oni, vjeruj mi, uskoro...no, ti u medjuvremenu moras napraviti zaokret. Ljutnja nigdje nije odvela, osim u provaliju i depresiju. Vidis, ti si dao svog sina jednoj divnoj zeni, a ja sam uzeo svog sina od jedne isto tako divne zene. Niti ja, niti ona, nismo imali materijalno sredjene zivote kad smo se rastali. Napravili smo dobru odluku. Sanja je meni predlozila da Zlatko pripadne meni. Uvidjela je da cu ga ja bolje paziti. Srecom, nije se odselila predaleko. Obilazi nas svakog mjeseca.
Napokon, mali tracak osmjeha na njegovom licu.
- Pozelio sam se izaci iz stana, rece on.
- Hajde, idemo na tekmu, nasi igraju, predlozih mu.
On me pogleda ispod oka, nasmija se...heheheheh...hvala rodjace, tekma me nece obradovati toliko kao Emirov glas. Jedva cekam da ga cujem, a i sa Aidom moram porazgovarati.
Okej lafcino, nasmija se ja. Idem ja sam, a tamo ce biti jos neko...
Ooooo, zar je neko u pitanju, rodajce, upita on znatizeljno?
- Da, tamo je Sanja i Zlatko. Sta mi jos drugo treba...kesim se.
I nemoj zaboraviti nazvati roditelje. Pozdravi ih od mene.
- Necu, rece on. Fale mi, uzasno mi fale.
Pri izlasku iz njegovog stana, ja rekoh;
-Molim te upali to grijanje, smrznut ce ti se kita, pa ce te se roditelji totalno odreci. On se gromoglasno nasmija, rece;
- Ti i ja smo genijalni ludaci, zar ne?
- Zasto jednostavno kad moze komplicirano, dobacih ja i namignu, i nastavih slijedit svoje srce...
Zanimljive price. Dodirnu dusu. Bar moju. Fali ti samo malo 'ugladjenosti' oko formata i pravopisa. Ali i ovako, ljubomorna sam malo, jer bih voljela imati bar trun talenta za napisati nesto ovako.
Danas nisam htio ici na posao. Nazvao sam seficu, i rekao joj da imam privatnih problema. Ona se nasmijala, kaze: - Ako ti treba jos koji slobodan dan, uzmi slobodno.
Ovakve stvari, uljepsaju dan.
Negdje oko jedanaest u jutro, nazvao me moj dobri stari prijatelj Khaleed. On je doktor, preselio se is Saint Louisa u Cikago prije godinu i pol. Porijeklom je Sirijac, i jos k tomu gej. Dusa od covjeka. On je bio moj osobni doktor, pomogao mi je puno, bilo kakva potvrda zatreba, on je bio tu. Prije dvije godine mi je propisao bolovanje, cijeli mjesec dana. Ja sam u medjuvremenu otisao u Mexico, Riviera Maya. Proveo se do ludila, pune dvije sedmice. Isto tako, jednom mi je dao svakakvih primjeraka tableta. Probao sam Walbutren, koji ima dejstvo za smirenje, a ujedno "kako su neki naucnici potvrdili" dobro djeluje pri odvikavanju od pusenja. Meni nije pomoglo. Dao mi je i cetiri viagre. Htio sam ih probati. popio sam jednu. Nisam piskio nekih dvadeset i cetiri sata, a u medjuvremenu, imao sam jaku erekciju, imao sam osjecaj da ce mi kita eksplodirati. Nisam ni znao da imam takav velik. Boze sacuvaj! Sreca, pa nisam bio na poslu, inace bih se obrukao.
Khaleed se jucer vratio iz Damaska. Njegovi roditelji su milioneri. Ima dvije sestre, obje su doktorice. Jedna zivi u Moskvi, a druga u Nju Jorku. Khaleed mi je danas rekao nesto sasvim cudno. Naime, odlucio je da ce da se ocisti grijeha homosexualizma. Dat ce si godinu dana, i preobratit ce se. Zeli da ponovo bude kako on kaze; "musliman."Ozenit ce se, zapravo, njegove sestre vec rade na tom aranzmanu. Poznaju puno djevojaka iz Sirije koje zive u Americi.
Khaleedovi roditelji znaju da im je jedini sin gej. On je vec jednom bio ozenjen, onako na silu. Ali, na kobnom medenom mjesecu u Bangkoku, s "izabranicom svog srca" je bio uhvacen od nje dok je davao felatio jednom seiku iz Dubaia, koji je isto igrom slucaja bio na svom kobnom medenom mjesecu. Ona je istog trena nazvala svoje roditelje, ispricala im sto se desilo. Pokupili su je sutra u jutro, i razglasili po cijelom Damasku, da je Khaleed gej. Ovo je bilo ravno samoubistvu. Obrukao je familiju, i glavom bez obzira pobjegao za Ameriku. Ovdje je vec punu deceniju.
- Kako to mislis, ozenit ces se!?
- Da, cvrsto sam odlucio da to uradim. Zelim imati djecu. Meni ce za nepun mjesec dana biti cetrdeset godina. Prosao sam svega i svasta, i sad je red da se uozbiljim.
- Kako ces za sex?
- Valjda to nece biti problem. Pit cu viagru. Uostalom, u cetrdeset i nekoj covjek i nije bog zna nesto aktivan. Razumjet ce ona, smijesi se on.
Ja se smijem, ne mogu se prestati smijati. On se smije. Govorim mu: ja tebe ne mogu zamisliti sa zenom i djecom, oprosti, ali ne mogu.
- Kako to da ne mozes?
- Neznam, previse si mi saren i isfeminiziran, to vec znas.
- Da, ja jesam zenskast, smijuljka se on, ali to ne znaci da ne mogu pucat.
- Ah, Khaleed...ja sam uz tebe, bilo sta ti odlucio ili uradio. Ti si moj dobar prijatelj, ne zelim da te obeshrabrim, niti da te ohrabruljujem, ti si pametan, simpatican covejk, i vjerujem da ces prosuditi pravo.
On se opet smijuljka, zahvaljuje.
- Podsjecas me na Charlotte iz Sex and the City, kad se htjela preobrtatit u Zidovku. Prosla kroz spletke i razocarenja, sve zbog svog muza, koji je eto, bio Zidov. Sjecas se kada je upitala rabina, da li moze zadrzati bozicno drvce, a on je rekao, ne!? Htjela je da zadrzi barem nesto sto ce je podsjecati na krscanstvo. Rabina je upamtila kao bezobraznog covjeka, koji joj je ukrao bozic.
- Tebe vidim kako tajno krijes svoju kolekciju roza majica. Opet se smijem, jos ludje.
- Vidis, ti mene poznajes najbolje, cereka se on veselo.
- Naravno, da cu nesto zadrzati, tek tako da me podsjeca.
Ja, zbunjen, slusam. Hm, jebote, pederi se zene...God bless viagra.
StLouis wrote:
Hvala Latinice. odlazak je novi pocetak
Da, moguce ( al' kako kome ). Nego, i mene si rasturio na par mjesta. Sva sreca da je na kraju prica o roskastom Khaleed-u, zamal' ne padoh u depresiju.
StLouis wrote:
Hvala Latinice. odlazak je novi pocetak
Da, moguce ( al' kako kome ). Nego, i mene si rasturio na par mjesta. Sva sreca da je na kraju prica o roskastom Khaleed-u, zamal' ne padoh u depresiju.
Necujan sam
evo me lebdim
i padam tu pred noge tvoje
bas kao pero` na pijesak sletim
i letim, letim, kroz perivoje
Ne govorim
glasnice me izdale
al' zato vidim
a vjedje mi otezale
gledaju aleje, traze ruzicnjake
ruke mi hrle, diraju, grle,
onog ceg' vise nema
a nekad je bilo tu;
bas kao da sanjam...
Staklena zvona, bakreni novcici
u rukama znoja, melodija stara
udisem zraka, a srce mi lupa
nekim cudnim zvukom
bas ko od jantara
I dalje letim u smjeru gdje nikog poznatog nema
gdje su i sjene za nijansu blijedje
ko vrijeme na platnu, ko oblak na klatnu
ko suza koja pada sutra, vracam se...
...pomalo straha pod krilima mojim
zar se to gubim, il' pogled me vara?
