Kako se neka škola zove manje je bitno. Važno je da u njoj učenici steknu kvalitetno obrazovanje i da im ono, prosto rečeno, valja u životu.
Bila sam II srednje kad je KŠC počeo sa radom. Čula sam divne priče - da će akcenat biti na stranim jezicima i informatici - i iako sam zakasnila na redovan upis, primili su me naknadno zbog odličnih ocjena. Bila sam pravi mali štreber, željan znanja

Nakon godinu dana u KŠC moja želja je nestala; niđe veze akcenat na jezicima i unformatici (imali smo računare s kojih nikad nismo skidali one zaštitne navlake); Ivka i Valentić (Ivku sam mrzila ali Valentić mi je bio drag

) su nas terorisali; kad nijedna škola u gradu, zbog jakog granatiranja, nije radila, mi smo imali nastavu. Valjalo je meni svaki dan s ALipašinog polja do KŠC. Pa kad se napokon dovučem kući onda do nekih doba štrebam kraj malog plinskog plamena.
I tako sam gurala dok mi nije pukao film pa sam se vratila u svoju staru školu. Razrahatila sam se kad sam to uradila

.
Ovo je samo moje iskustvo ali bez obzira na to mislim da je KŠC tada (kako je sad ne znam) bio na dobrom putu da se razvije u kvalitetnu školu. Tad na samom početku bilo je tu nekakvih groznih prof koji su zaposleni jer su Hrvati i vjerovatno katolici. Bar se tako pričalo da je to uslov. Zbog toga su izvukli recimo potpuno ludog prof georgrafije, iz penzije (zaboravila sam mu ime) itd.
Moram napomenuti i to da sam, tek kad sam se vratila u svoju staru gimnaziju, skontala koliko znam, dobijala sam npr četvorke iz fizike, a Valentić mi za to ne bi dao ni -2

Baš se dalo primjetiti koliko sam u KŠC ustvari puno naučila.
Što Komi reče, škola kao i svaka druga.
Kamo sreće da nam je cjelokupni način školovanja drugačiji ali šta je tu je.