Posle dvadeset godina ponovo u Beogradu: Jadranka Stojaković
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ
Planiram da se vratim, ali od mene se još mnogo toga očekuje u Japanu. Njima je stalo i da ja ovdje, na prostoru bivše Jugoslavije, predstavim njihovu kulturu. A meni je stalo da naši umjetnici, mic po mic, budu tamo predstavljeni, što je ozbiljan producentski rad. Dakle, kada sam već toliko dugo dole, da se to ipak oplemeni jednim lijepim završetkom, prije nego što odem u penziju.Žarka Radoja / Bojan Tončić
Posle dvadeset godina Jadranka Stojaković, jugoslovenska pop legenda, svira i peva u Beogradu. Pre toga je svirala u Podgorici posle 27 godina i kaže da su utisci sa koncerta bili fantastični, da ju je iznenadilo koliko mladih ljudi zna za nju i zna njene pesme napamet, koliko je još uvek na neki način prisutna na ovim prostorima. Nekada jedna od najvećih zvezda na prostoru bivše Jugoslavije, danas pedesetosmogodišnja umetnica koja živi i radi u Japanu, u razgovoru za e-novine govori o karijeri, ratu, prijateljstvu.
*Svirali ste i pevali u celoj bivšoj Jugoslaviji, kako ste doživeli raspad zajedničke države?
„Mislim da nije nikakva razlika između mene i tolikog svijeta. Prvo što nisi vjerovao, drugo što si umro sa mnogima koje si poznavao. Šta da radim, ne znam šta da kažem. Da se baš nama to desi pred početak dvadesetprvog vijeka ...”
*A opsadu Sarajeva?
„Teško mi je bilo zbog bilo kog dijela Jugoslavije. Mama me je učila da sam u svijetu rođena, onda u Sarajevu, onda u Jugoslaviji. To je bio edukativni raspored u mojoj kući. Ima puno ljudi koji sad, poslije ovog rata koji se nama desio, kažu „vidi one jadnike u Africi”. Kako možeš pored sve ove tehnologije, pored svih sistema koji bi mogli funkcionisati na civilizovan način, vjerovati da se to dogodilo. Prosto ti nije jasno. Svaki kut na ovoj zemlji ima svoje primitivce koji rade najgrđe stvari koje se mogu desiti. To su oni koji hoće da se okoriste. Ja sam se bavila samo artizmom, samo svijetom, al' baš sa puno ljubavi.”
*Da li su se održale veze sa prijateljima?
„Jesu, naravno. Oni koji su bili prijatelji, vazda su prijatelji. Ništa mi se nije neugodno desilo, to znači da sam imala i imam dobre prijatelje.”
*Kakav je bio povratak u Sarajevo?
„Ja sam rođena u Sarajevu, ali sam živjela u Dalmaciji i u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini. Bilo je šokantno, ali sam našla stare prijatelje i ti susreti su bili puni emocija. Vidjela sam neke stare prijatelje, neke nisam mogla nać', neke sam vidjela u Americi, Australiji, Njemačkoj, na raznim mjestima. U poslijeratno Sarajevo sam se vratila 2000. Bilo je nešto malo popravljeno, ali puno je toga ostalo. Lako ti je, znaš, novu zgradu napravit', ali šta ćeš s narodom.”
Bila sam najprije građanka svijeta, zatim Sarajeva pa Jugoslavije
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ
*Da li se očuvao onaj predratni duh Sarajeva, ili se izgubio?
„Nije, ne može se nikad izgubiti, dok god postoje ljudi koji su nosioci tog duha, te duhovitosti, inteligencije, nečega što je bio dio kulture koja je bila takva. Kod nas je, maltene, svakog dana bio festival, zato što si svakog dana odrastanja imao nove informacije i, rastući u takvoj multinacionalnoj sredini, mogla sam svakog dana u mojoj familiji nešto različito da jedem, priče drugačije da slušam, pjesme drugačije da pjevam. To je uticalo na moj normalni razvoj i puno mi je pomoglo da se normalno krećem po svijetu, baš zato što su me na pravi način vaspitali.”
*Da li vam je neko nešto zamerio kada ste se vratili?
„Ne, niko ništa. Jer, ako si fer i ako se ne foliraš, toga nema.”
U SRCE JE DIRALA
U Studentskom kulturnom centru se u petak nakratko osetio duh jugonostalgije: posle dvadeset godina Jadranka Stojaković, jugoslovenska pop legenda, ponovo je zasvirala i zapevala u glavnom gradu, pred Beograđanima, a sudeći po atmosferi i glasno izrečenim željama publike (“Vrati nas u Sarajevo!”) i pred ljudima koji su došli iz njenog rodnog grada. Neočekivano, otvorila je koncert svojevrsnim dilanovskim svetogrđem, svirajući električnu gitaru, koja je bila dobra podrška vaskrslom Bregovićevom hitu Čekala sam, čekala iz davne '74.
Publika je kupljena već nezaboravnim klasikom Ima neka tajna veza, a hitovi Muzika je svirala, Svijet se dijeli na dvoje i drugi prošarani su pesmama iz novijeg japanskog perioda i dobro prihvaćenim obradama narodnih Kad je pođoh na Bembašu, Kaleš, bre, Anđo, Eleno, mome. Kao što se očekivalo, sa najvećim uzbuđenjem dočekane su nezaboravne Sve smo mogli mi i Što te nema koje je sa Jadrankom otpevala publika u kojoj je bilo najviše sredovečnih fanova, ali su se dobrim poznavanjem tekstova standarda koji su obeležili sedamdesete i osamdesete istakli i njihovi vršnjaci.
*Karijeru ste počeli u Sarajevu, šta je tamo bio ključni detalj vaše karijere? Ko su blili najznačajniji ljudi?
„Išla sam u Srednju školu za primjenjenu umjetnost i, sjećam se, šezdesetosme, bio je festival 'Mladi pjevaju proljeću'. A u mojoj školi je bilo mnogo raje koja je svirala Bitlse i Stounse i kažu 'Ajmo se, Jaco, prijavit'. Ja dođem s gitarom, jer sam tad pjevala Dilana, znaš, bilo je moderno da se čovjek bavi ratom u Vijetnamu...”
*Jeste li videli sebe kao Džoan Baez?
„Ne, ona mi je vazda bila kao neka posmrtna pjevačica.”
*A Melani?
„Da. A Džoni Mičel sam tek kasnije otkrila. Imala sam osjećaj da imam energije da sa 14 godina mijenjam svijet. I danas mi taj duh nije otišao, nisam ga izgubila.”
*Festival...?
„Odem tamo, sjedi Đorđe Novković i neka sarajevska raja, kaže on: 'Nije ti ovo Radio London, imaš nešto na našem?'. Kažem da ne znam ništa, mi smo samo kopirali Bitlse i ostale. On kaže da naučim 'Starog Pjera' i da se vratim. Ja sam to otpjevala i ušla u izbor. I pošalju nas sa Vedom Plamšićem, Željkom Bebekom i sa Kodeksima u Čehoslovačku. Mi smo po Češkoj svirali i taman došli na granicu kad su ruski tenkovi ušli. Potom sam kod ujaka u Njemačkoj, koji je svirao trombon, svirala bas u bendu i s njima obišla cijelu Evropu do '71. Kad sam se vratila, završila sam, sa zakašnjenjem, srednju školu i zaposlila se u 'Kamernom teatru 55', radila u nekim Čehovljevim predstavama, glumila ciganku s gitarom. Pozvali su me na takmičenje za pjesmu Evrope, pjevala sam neku smješnu pjesmu 'Tika – taka', tada je pobijedila Tereza (Kesovija), čini mi se. Poslije je došla Subotica i tu sam pobijedila sa pjesmom 'Ja znam dom gdje živi on'. Tada je Duško Trifunović, 1974, uređivao emisiju 'Na ti', a Bijelo dugme snimilo pjesmu na njegov tekst 'Glavni junak jedne knjige'. Duško je zadužio sve nas, tada omladince, bila je to jedna neverovatna produkcija. Posle toga me pozvao Đorđe Debač iz PGP-a i predložio da nešto snimimo Goran i ja. Pođemo u Beograd, Goran usput napravi pesmu 'Čekala sam čekala', prošetamo malo, a ja tad shvatim da nisam iz te nazovi rok priče. Bilo je puno gužve, narod te čeka, razvlači te, vuče za majicu... To nije bila moja priča.”
*Kakav je danas osećaj svirati u Beogradu, sećate li se prethodnog koncerta?
„Sjećam se grupe S vremena na vreme, svih onih dragih ljudi s kojima sam sarađivala, tu je bio Đole Balašević, nas su nazivali 'slobodna forma'. Tako nas je Arsen (Dedić) nazvao, on nas je okupljao na festivalima poput opatijskog. Tamo su pravili veče slobodne forme jer nismo šansonjeri. Ja sam bila 'kantica-autorica', a oni 'kanta-autori'. Drago mi je da ima mnogo mladih ljudi koji vole ovu muziku, za mene je to iznenađenje.”
*Planirate li da se vratite u Sarajevo?
„Planiram da se vratim, ali od mene se još mnogo toga očekuje u Japanu. Njima je stalo i da ja ovdje, na prostoru bivše Jugoslavije, predstavim njihovu kulturu. A meni je stalo da naši umjetnici, mic po mic, budu tamo predstavljeni, što je ozbiljan producentski rad. Dakle, kada sam već toliko dugo dolje, da se to ipak oplemeni jednim lijepim završetkom, prije nego što odem u penziju.”
http://www.youtube.com/watch?v=68g-pUOu_dQ
http://www.youtube.com/watch?v=0dpCNmd9yvs
Povezani članci:
Jadranka Stojaković u Beogradu
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=16834
