IZET SARAJLIĆ

[iz dna duše]

Poeziju Izeta Sarajlića sam voljela čitati još u osnovnoj školi. I danas ga rado čitam, neke njegove pjesme znam napamet.
Međutim, nemam osjećaj da je u našoj zemlji dobio značaj, kakav zaslužuje, ne u Sarajevu, gdje je živio, ne u Doboju, gdje je rođen i ne u Trebinju, gradu u kojem je rastao i koji je jako volio....Šta vi mislite o tome?
Bojim se samo da će i ova tema krenuti u pravcu: žena mu je bila te i te vjere, kćerka mu se ovako ili onako zove, unuk... Ja zaista mislim da je to privatna stvar ljudi, kakva će davati imena svojoj djeci, tako da molim da se uzdržite komentara na tu temu. Govorimo o Izetu Sarajliću pjesniku i Izetu Sarajliću, čovjeku.

[Jara]

Veliki pjesnik...a odnos prema njemu - sramota! U čitankama su neki drugi, "podobniji"...
Evo dijela jedne njegove pjesme...

VILSONOVO ŠETALIŠTE

Mi nemamo Bulonjsku Šumu ni Haj Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.

Vilsonovo - naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.

Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži vola.
Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.
(1968)

[Jara]

Nastavak pjesme VILSONOVO ŠETALIŠTE :

Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.

Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.

Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje - ustav
da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.

Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.

Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu - Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjede pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.

I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoarâ
pisali smo svoje prve elegije.

Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom - od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim.
(1968)

[Jara]

Ljudina...

PO LATIĆU

Po Latiću
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Latiću
morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod.

Neće.
Neće,
Latiću,
od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda.

Ni poslije četrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pišem
Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.

Šta mogu,
mi Sarajlići smo takvi!

[anais_nin]

njegove radove sam uvijek rado citala i citacu a rado navratim i na stranicu posvecenu njemu


za one koji zele saznati vise o njemu: http://www.kiko.co.ba/portal/?p=p_1&sNa ... ajli%C4%87


POSVETA
Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već ništa u mom životu nije bilo tako važno kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio mog opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći; s nebom
pločnici već su se u život kladili da si negdje tu.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.
(1950-1960)

Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?

Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomojci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt., jer želje naše krvi negdje su moraju nastaviti.

Ti si žena, mala,
ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promjene.

Kraj mojih očiju ostani.

Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.

Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranitenaše usne,
i naše mrtve poglede da ne zgazite.

(1955)

[anais_nin]

ovo mi je jedna od najdrazih

TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME
Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime

Velike, bučne ulice - njih prepuštam velikanim istorije.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu ,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.
(1968)

[anais_nin]

a ova definitivno najdraza...boli i danas...boli i nasu generaciju...kao i one neke prijasnje...

ROĐENI DVADESET TREĆE, STRIJELJANI ČETRDESET DRUGE
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.

Nisu se vratili.
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
(1953)

[Jara]

@ iz dna duše, hvala što postavi ovu temu!
@anais, i ja... ...

[anais_nin]

Jara

iz dna duse, zaista divna tema...vidis kako smo se odmah pronasle

Izet Sarajlic: Na sve spremna budi

Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao djevojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželjeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćeš misliti da je zauvijek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina poslije naše, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primjetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad uđeš s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam "Snježanu" i "Crvenkapicu"
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!

[iz dna duše]

Raznježila sam se...
@Jara, @ Anais, Hvala vama...

[anais_nin]

BLUZ

Bilo bi zanimljivo znati
kuda ce poslije nas nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
hoce li poslije nas pod platanima kisnuti nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
hoce li i dalje kao za nasih zivota hitati jedna drugoj nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
sta ce u proljece bez nas osjecati nase duse.

Bilo bi zanimljivo znati
kako ce bez nasih ociju razgovarati nase duse.

(1970)

Izet Sarajlic

[anais_nin]

DANI br. 233 23., Novembar 2001.

Bosanskohercegovački pjesnik i najprevođeniji poeta iz ove države laureat je prestižne nagrade "Alberto Moravia". Izet Kiko Sarajlić, o čijem se političkom angažmanu i stavovima posljednjih godina govorilo češće nego o njegovim djelima, i u trenucima kada bi trebao slaviti, ne odstupa od svojih principa, ne ublažava svoje stavove, ne želi se dodvoriti generacijama u koje ne vjeruje, niti hvaliti tehnološka dostignuća novog vremena. U intervjuu Danima, on govori o boljoj prošlosti, Janis Joplin, Borgesu, bratu Eši, Koštunici i Karadžiću, Bushu i domaćicama što se javljaju u TV programe



DANI: Čestitamo, gospodine Sarajliću. Nemo propheta in sua patria, reklo bi se. Nagrada "Alberto Moravia" još je jedan dokaz kao je Izet Sarajlić cjenjeniji u širim i značajnijim književnim sredinama od naše.

SARAJLIĆ: Italijani su uvijek prema meni gajili neku vrstu plemenitosti, koju baš i nisam do kraja razumijevao. Bio je tu uvijek neki fluid, neka intimna, gotovo ljubavna veza. Poslije pada stare države, u kojoj sam imao svoju publiku od Triglava do Đevđelije, dogodilo mi se i to da ljudi iz Napulja dolaze navečer u Salerno ili u Rim zato što vole da slušaju poeziju Izeta Sarajlića. Naravno da se čovjek obraduje i sjeti se nekog normalnog doba čovječanstva. A čini mi se da mi pristaje ta značka. Kao neko ko je čitav život opanjkavan - bio sam i velikosrbin i boljševik i tandara-mandara, svašta sam "bio", ali, u suštini, čitav sam život bio antifašista. I normalno je da te raduje nagrada koja nosi ime jednog od najžešćih antifašističkih kritičkih pera koje je Italija imala. Ne želeći da na bilo koji način poredim stvari, sjetit ću se da je Borges, veliki Borges, išao primiti nagradu iz Pinochetovih ruku. I u času smrti je možda zažalio što ju je primio. Kad imaš osjećanje da primaš nagradu koja ti pripada, koja pripada tvom svijetu, onda se ne dovodi u pitanje ništa što si bio čitavog života. Što se tiče uvažavanja o kojem ste govorili, nećemo nikoga opanjkavati, ali naša književna čaršija je zaista čaršija. Evo, neki dan sam išao na izložbu Seada Čerkeza i, uz Mirsada Bećirbašića, koji je izložbu otvorio, bio jedini pisac tamo. U naše doba, doba naše mladosti, nije bilo izložbe gdje mi svi zajedno nismo bili, svi mladi pjesnici i pisci i ostali umjetnici. Isto je i na književnim večerima: nećete vidjeti pisca! Dragutin Braco Kosovac, živa legenda, dođe jedva na nogama, dođe legendarni advokat Fazlija Alikalfić, ali kolege nema. Kod nas je to, izgleda, vječno, jer čim se neko malo digne iznad sredine, odmah doživi neku odioznost i odmah mu se podmeće. Čini se da je to normalna biografija za pisca, ne d'o bog imati neku drugu. Jer, osim što sam bio antifašista, bio sam i mlađi brat - danas već sedamdesetogodišnji - Ešrefa Sarajlića koji je strijeljan u 18. godini. Sav moj problem je, zapravo, bio ne iznevjeriti Ešu, i mislim da me je to očuvalo, neovisno od društvenih oscilacija koje su bile ovakve ili onakve i najčešće nepovoljne za pjesnika. Kad sam bio prije dvije godine u Varšavi na književnoj večeri, podignem glavu kad tamo Tadeusz Mazowiecki. I nađemo se poslije, pričamo, i on meni kaže: pane Izete, na sljedećim izborima u BiH će pobijediti komunisti. On valjda misli da sam ja komunjara. Kažem ja: pane Tadeusz, ja sam "anti-anti", a i nisam baš siguran da će pobijediti, a on, čovjek koji je dao i ostavku zbog toga što nije mogao učiniti više za nas, kaže: dosta je te demokratije koja to nije, izopačenih sistema vrijednosti.

DANI: Istina je, niste, poput nekih kolega, bili u blizini i milosti esdeaovske vlasti, ali postojala su vremena kad je ime Izeta Sarajlića bilo ne samo književno nego i političko.

SARAJLIĆ: Jednom je moja pokojna žena, kad me je neko za nešto opanjkavao, mojoj sestri - a obje su sada na groblju kod Lava - rekla: "On bi među boljševicima bio menjševik." Nisam bio ni tvrdoglav, ni vjeran nekoj imaginarnoj apstraktnoj ideji, to je, jednostavno, bilo čuvanje sebe, jer moje je da živim i malo i poslije smrti. Moja ploča, odnosno ploča ljudi iz moje profesije koji do nje drže, ne vrti se na 33 obrtaja, nego malo i duže. O ljudima koje spominjete ne razmišljam, znam da je takvih bilo koliko god hoćete i znam šta su radili prije rata, u socijalizmu. Na meni je ostalo nekakvo zvono, a s njima ima taj problem što su pored svega bili i hrđav ljudski materijal. Ljudska dimenzija je ona koja objašnjava i koja opravdava čitav život umjetnika. Znate, kad je Tolstoju mladi anarhista iz Kijeva došao i rekao: vi tu živite božanstveno, a izigravate nekakvog čovjeka iz naroda, pišete čak i nekakve bukvare poslije Rata i mira i Ane Karenjine!, šta je uradio grof? Sjeo na voz i otišao da umre na željezničkoj stanici u Astapovu. Ja sam vidio njegovu rodnu kuću u Jasnoj Poljani, i, znate, Ganić u takvu malu kuću nikada ne bi uselio.

DANI: Vaše djelo se često dovodi u kontekst s ruskom, odnosno sovjetskom književnom tradicijom, koja je danas skoro iščezla. Jesu li ti korijeni samo poetski, ili tu ne treba zanemariti i ideološki predznak?

SARAJLIĆ: To je, također, kad govorimo o onom vremenu, dio opštejugoslovenske atmosfere. Jedan kritičar koji se u međuvremenu ubio, a bio je čak potpredsjednik one monstruozne države koja ima prijestolnicu na Palama (Nikola Koljević, op. prir.), jednom je o meni pisao kako sam pod strašnim uticajem Eliota, kojeg ja u to doba nisam ni čitao, osim informacije radi. Kod nas se stalno insistiralo na toj mojoj vezi s Rusima, koju, normalno, ne opovrgavam. To je došlo s idejom koja mi je bliska i kozmopolitski internacionalna, antifašistička, a tu je i slavenstvo, kojeg se ja odreći ne mogu. Prihvatam to što ste rekli, jednom sam i napisao za jedan ruski časopis da sam Majakovskom dao svoj najveći orden, orden svojih osjećanja prvog reda. Međutim, isti ti Rusi, kada bi objavljivali moje pjesme, oni bi govorili o nekim drugim utjecajima. Neko je tamo napisao da se kod Izeta osjeća jedna nota koja potječe od Apollinairea. Kritičari vjerovatno imaju svoj svijet, vjerovatno je dotični potpredsjednik te famozne države, samoubica, od jutra do mraka iščitavao Eliota pa našao nešto. Mi, ipak, živimo u jednom vijeku u kojem je teže nositi utjecaje. Lakše je bilo, recimo, Puškinu ili Heineu. Pročita klasičnu književnost, Goethea recimo, i posjeduje sva znanja vezana za poeziju. Sramotno je, a tu mislim na većinu sarajevskih i bosanskih pjesnika, to samozadovoljstvo minimalnim ostvarenjima.

DANI: Svečana je prilika, nemojmo da padaju teške riječi. Ali rješenje za našu sadašnju situaciju nije prizivanje nekih vremena koja su prošla a bila su bolja.

SARAJLIĆ: Svijet je bio bolji. Sad je kritika u rukama apaša, koja od kaplara napravi barem majora, i ti čitav život možeš živjeti na nekoj nezasluženoj slavi. Nisam poliglota, ali, zahvaljujući porodici u kojoj se govorilo nekoliko jezika, morao sam znati šta pišu Nijemci, šta Japanci. Našu se generaciju nepravedno optužuje. Ti momci, oni što su ih nazivali "zlatnim dječacima naše poezije", pisali su i govorili: "Sa nama počinje pismenija i kulturnija književnost BiH." Ja sam im na to često replicirao da nisu razmijenili niti jedno pisamce sa jednim velikim piscem koji trenutno živi u svijetu, a ja sam se sa njima dopisivao i prijateljevao, čak i slavio Nove godine. Moj problem već dugo nije u tome šta napisati, nego šta ne napisati, da ono napisano ne dovedem u pitanje. Sve što želim je privesti ovo tijelo časno kraju, ovu trabakulu, koja je ostala od brodića, ili čamca, dovesti do obale bez nekih velikih zaokreta koji bi me posthumno mogli koštati.

DANI: Nekad ste se znali i nasukati. Kako sada gledate na razočarenja koja su Vam se dogodila. Posljednji put kad sam razgovarao s pokojnim Darijom Džamonjom, on je, misleći na rat, rezignirano kazao: "Možda se sve ovo dogodilo zato što je Radovan Karadžić htio pokazati Rajku Nogi da je veći Srbin od njega!"

SARAJLIĆ: Ima u tome istine. Oni su, istina, nekada dolazili do mene, ali ne zato što su me voljeli, nego zato što sam bio utjecajan. Rajko Nogo je bio silan, pomalo i bezobrazan, on bi ponekad zbog tog srpskog artizma, čini mi se, i namjerno prevrnuo neku pepeljaru, džezvu ili bocu, a Radovan je bio neki seoski džentlmen i glumio je finoću. Nikada nije došao bez cvijeća za ženski dio obitelji, uvijek bi ustao i počistio iza sebe ili iza Noga. Čini se da je Radovan, nezadovoljan pozicijom pjesnika i psihijatra - a ni u jednoj se nije dokazao, posegao za zločinima, ne bi li se u istoriju nekako ugurao kao "otac domovine". Kad sam ranjen 1993, moj zet je, nakon što je granata razrušila sobu i sve po njoj, našao knjigu s posvetom: Mojim čitaocima Sarajlićima, srdačno Radovan Karadžić. I rekao: opa, šta je ovo? Ja sam, zavijene glave, pokazavši rupe od gelera, pokazao i ranu te rekao: I ovo je Radovanov poklon čitaocima.

DANI: Koliko su pisci krivi za sadašnju atmosferu intelektualne bare u kojoj živimo i koju ste već spomenuli. Neki dan je jedan ugledni član PEN-a rekao da ta institucija nema utjecaja, jer nema novaca. Hipokrizija?

SARAJLIĆ: Spomenuo sam tu atmosferu i užasnut sam što i dalje "furamo" ponosni na nju. To što ste spomenuli jeste neka vrsta opravdanja nemoći - "nema para". Šta znači nema para? Kad Lav Tolstoj lupne šakom Nikolaju, bilo je dovoljno da se car malo zabrine. Danas nema tih ličnosti, ne može biti Umberto Eco zamjena za Emilla Zolu. Ne može neki pisac kojega je izmislila sedma sila, evo, recimo, Peter Handke, biti zamjena za Stefana Zweiga. Postoje orijentiri, postoje ljudi poput Erenburga, Moravije, Camusa, Nerude, koji su mogli i trebali pokretati stvari. Kad je uoči rata ubijen mladi pjesnik, crnac iz Južne Afrike, bio sam jedini na kugli zemaljskoj koji je o njemu napisao pjesmu. Naši potpisi malo znače, a ja inače ne vjerujem u te silne organizacije koje se za nešto bore. Trudio sam se da i u socijalizmu budem individualista i slijedim neku svoju misao. Naša epoha je, znate, površna. Bukowski, protiv kojeg ja nemam ništa, bio je jedan od najpopularnijih pisaca ovog vremena. On, ipak, nije bio ta veličina koja može upozoriti svijet. Ni u štampi više nema mnogo pisaca koji nešto znače. Dosta nas je bilo i koji smo upozoravali; evo, i vi ste se satrali u Danima, pa ste navukli na sebe mržnju mnogih. Ni ja nisam stajao, ali to niko ne sluša, čak te i ignorišu. Žele da ti daju do znanja da su oni bossovi i da upravljaju svim, pa i našim sudbinama.

DANI: Neki mediji su, ipak, bili bolji dio ovog društva?

SARAJLIĆ: Već odavno nisam oduševljen medijima. Mislim da ste svi skupa davali previše značaja ljudima koji ne zavređuju toliku pažnju, čak i negativnu. Ako je neko za zatvor, molim vas, napišite to na nekoj stranici, tekst od pet redova, da je uhapšen, i nemojte da ga stalno gledamo na naslovnicama. Sve je poremećeno. Kad vi upozoravate na nekakve kriminalce, oni ostaju u očima mase, oni zapravo ispadaju heroji. Otkad na naslovnoj strani naših novina nisam vidio neku veliku ličnost iz umjetnosti ili književnosti, ali svako malo na naslovnici iskoče oni koji bi trebalo da su iza rešetaka. Pa me opet za pet mjeseci u dva reda obavijestite kako teče suđenje i - gotovo. A ja još moram čitati njihove intervjue dok se vodi istraga. Sve je pomjereno. Gledam ove kvizove: na Hayatu imaju rubrike i onda neko izabere kulturu, a tamo pitanje o bubnjaru u nekom sastavu ili kad je u Skenderiji neki koncert. Znam značaj rock muzike u globalnom svijetu, ali sve je to supkultura. Ako govoriš o kulturi, onda daj djecu upućuj u nešto; mi smo kao djeca morali znati barem stotinjak književnih imena, danas nisam baš siguran da djeca znaju išta od toga. Njima su nametnuti mali domaći lokalni pisci i nametnut im je taj strahovito agresivni svijet iz muzike. Jednom sam bio u Mornaru, to je legendarna kafana u Beogradu, i tamo je bilo neko društvo na svadbi. Dva sata su pokušali otpjevati pjesmu i nije im uspjelo, a kad je neko zapjevao La Palomu, svih njih 20 je to prihvatilo. I onda mislim, Bože moj, kolike milijarde danas odu na autorstvo, a te pjesme za stolom nikad niko neće zapjevati, pjevaju se pjesme koje su naslijeđe, rekao bih, istorijsko. Jer, i kafane su institucija u našim životima. I još nešto: mediji svima dozvoljavaju sve. U moje vrijeme postojali su mnogi ljudi koji su slikali, pisali, bavili se najrazličitijim vrstama umjetnosti, ali im nije padalo na pamet da to iznesu u javnost. A danas svako zove u kontakt-programe i kaže "halo, Mevlida ovdje", valjda da bi komšinicama mogla reći da je bila u programu u kojem je gostovao i Kiko Sarajlić.

DANI: Jedan veliki glumac, danas holivudska zvijezda, voli pjevati Vaše stihove. Kako se osjećate kad ih čujete?

SARAJLIĆ: Ne volim da ih slušam u tuđoj interpretaciji jer mi se uvijek čini da me glumac malo odnese nagore. Sarajevski glumci su mi često zamjerali što ih nikada ne zovem na svoje večeri. Ja sam rekao da ću, dok živim, vrtiti ovo svoje, pa vi poslije radite što hoćete. Meni se čini da ja to bolje od vas radim.

DANI: Niste baš skromni. Je li to jedna vrsta razočarenja?



"Vidio sam Tolstojevu rodnu kuću u Jasnoj Poljani, i, znate, Ganić u takvu malu kuću nikada ne bi uselio"

SARAJLIĆ: Normalno da jeste. Mi nismo prepoznavali, nismo vidjeli te kokarde na čelima ljudi. Nekada davno, 1974, napisao sam u knjizi jednu pjesmicu Radovanu Karadžiću. Imao sam potrebu da jednu svoju posthumnu knjigu objavim za života, a ne da mi je poslije nekakvi sakupljači prave. Bilo je to jedno pismo Radovanu u kome se kaže "zar je zvijezda besmisla jedina zvijezda koja na ovom nebu plamti, pa u ovom vijeku je Hitler oboren"… Stanko Cerović je iz toga izveo nekakvu moju proročansku ulogu, objavio esej o tome kako su sve pjesme tu idilične, prijateljske, a u toj je jedino rasprava o onome što je sljedovalo. Ne, nije to bilo proročanstvo, ali pjesnik po prirodi ima nečeg profetskog. Odavno naslućujem; danas me mnogi ljudi sretnu na ulici pa me za pjesmu iz 1960. godine pitaju, kad si ovo napisao, kao da je jučer. Nešto se naslućivalo. Živjeli smo u epohi u kojoj se dogodilo toliko zlo, mrak koji niko od nas u takvoj žestini nije mogao predvidjeti. Može se kazati da sam te sile destrukcije naslućivao osluškujući muziku koju je moje dijete slušalo. Kad je Janis Joplin počela da dominira, osluškivao sam iz kćerkine sobe te neartikulisane krike, tu žestinu. Vidio sam da se nešto događa u vasioni, i onda su odjednom iz filma izbačeni melodrama i dijalozi. Kad uključite tv, čuješ samo pucnjavu ili krikove ili uzdahe na krevetu, i bilo mi je jasno da je civilizacija izabrala neki pogrešan put. Već 20 ili 30 godina nikako da se pojavi neki velikan, neki, iako ne plediram ni za jednu naciju, Roosevelt, pa da on, recimo to tako, vlada svijetom, a ne Bush. Neka bude neko ko skretnicu može povući na pravi kolosijek. Nedostaje orijentirnih ljudi, i njih fali u svakoj sredini. Kad su naši ljudi ovdje napadali Vojislava Koštunicu jer prilikom posjete Sarajevu nije pao na koljena, ja sam se iznenadio. Naš svijet od Koštunice traži da bude Willy Brandt. Reagovao sam u Oslobođenju i napisao da ne bih primio taj njegov pad na koljena. On da mi se izvini? Osim toga, to je uvreda za Brandta, za njega znamo kakva je figura. Fali više takvih ljudi u svakom narodu. Ovo je jedno neodgovorno doba, gledajte: Berlusconi u suštini radi na rušenju Italije a biraju ga za šefa države, eto u takvom mi svijetu živimo.

DANI: Zar stvarno mislite da je svijet nekada bio bolji?

SARAJLIĆ: Bio je znatno bolji i humaniji. Puno mi hvale ovaj internet, a ja preko njega ne mogu biti siguran ni jesam li dobio ovu nagradu. Bolje mi je da pitam mog Sinana Gudževića, njemu i njegovom pismu više vjerujem.

[van Basten]

još jedan velikan kojeg prati usud velikana da će postati cijenjen tek kada mu kosti se pretvore u prah. Ljudi ispred svog vremena. Ili iza njega, iz kojeg ugla se gleda, ali svakako ljudi koji ovaj svijet čine podnošljivijim.


LAGANO S TUGOM

U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš.
Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.
Otići ću malo na stanicu da se priviknem na
rastajanje.
Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim
gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juče.
U srcu vašem i mom, bila je, ostala, i biće.
Ja odlazim ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uče
sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajaće im na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja već sam, rekoste, prošlost.
Pozdrav svemu novom što je došlo da nježnuje i voli.
Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim
imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kažeš: Proljeće!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz VIIa,
koji u naslijeđenom vojničkom šinjelu
i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.
Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest, ni
dvadeset pet.

Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sjećanja?
A toliko toga je ostalo što sam želio da kažem.
Ja idem. Ja sam još tu. Ako dođete u Tvrtkovu 9/3
častiću vas čajem i uspomenama.
Ja sam još tu. Minutu ćutanja za mene!

(1959)

[Bumbar]

PO LATICU

Po Latiću
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Latiću
morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod.

Neće.
Neće,
Latiću,
od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda.

Ni poslije četrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pišem
Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.

Šta mogu,
mi Sarajlići smo takvi!

[Alhemicarkaa]

Imam jednu divnu posvetu u njegovoj knjizi:

....* koja krade mamine knjige, s tim sto ovu nije ukrala vec kupila za svoje pare...

* = moje ime

bila sam tako sretna, popili smo pice i nedugo nakon toga je i otisao...

A ovaj grad nema ni ulicu koja nosi njegovo ime

[anais_nin]

KAKO CE SARAJEVO BEZ MENE

Pa, nekako će se već snaći.
Pustiće koju suzu, održati tri govora.
Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.

Onda će se vratiti u svoju noć
i početi zaboravljati.

Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć.
Htjeti da pročitam barem "Oslobođenje", barem
"Vjesnik"
Poslije ću se već i sam naviknuti.

Ali,
mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio - pjesnik.

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.

Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!

[Bumbar]

MALA NOCNA MUZIKA

Sad dvorzakovski elegicno u parkovima koncertrira jesen.
Ponoc je i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji proljecni, spavajte svi moji covjecni.
Spavajte.
Laku vam noc.

Spavajte svi moji grbavi, spavajte sve moje ljubavi.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Dok jos jedan dan nam njeznosti odlazi pod giljotinu proslosti
spavajte.
Laku vam noc.

Sad umiruca bunca tuberkulozna botanika jeseni
i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji umorni, spavajte svi moji sumorni.
Laku vam
Laku vam noc.

Spavajte svi moji zborani, spavajte svi moji Gorani.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Beskrajna umire jesen i sta ce tu nasi soneti?
Spavajte.
Laku vam noc.

[anais_nin]

PISI MI NA ZELENU ADRESU LJETA


Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Poljupci koje mi saljes neka bude posljednje vecernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nesto povodom moje
najnovije zbirke...
O uticajima ponovo izmislili su citave price.
Najveci uticaj na mene izvrsila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su precutali, jer, zaboga, koga se to tice.
Koga se tice to sto si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajuci, obidjoh uzduz i popreko.
Tvoje ime nije uslo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom "Ko je ko"
Ali za mene ti si SVE, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijece u vazi.
Tvoje oci su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.

[Bumbar]

Trave ce nas moliti da ih darujemo njeznim sonetima.
Trave ce nas moliti da ih darujemo njeznim sonetima.

Mi cemo ih gaziti zakasnjeli i gorki i pjevat cemo im
o nepovratnim odlascima. o uskracenim uspomenama.

i molit cemo trave da nam oproste za mnoge rijeci,
za mnoge gorke rijeci koje necemo znati presutjeti.

(1952)

[Alhemicarkaa]

http://www.facebook.com/group.php?gid=52523690339

[protest.ba]

Svi koji nisu učlanjeni na Facebook mrežu
peticiju mogu potpisati na sljedećoj adresi
>> http://kiko.co.ba/peticija/

[anais_nin]

NUIT de PARIS

Divna Pariska noc!

Ni sarajevskoj,
Kad imate dvadeset godina,
Ne fali nista!

[anais_nin]

U PREDVECERJE

Na igralistu
jedan mladic
svira na gitari
a iznad njega
prolijece granata s Poljina.

Buduci sarajevski Bulat Okudzava?

Mladicu,
samo mi ostaj ziv,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevazna!

[Jara]

U PREDVECERJE

Na igralistu
jedan mladic
svira na gitari
a iznad njega
prolijece granata s Poljina.

Buduci sarajevski Bulat Okudzava?

Mladicu,
samo mi ostaj ziv,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevazna!

koja pjesma...šta reći...veliki pjesnik i čovjek...

[anais_nin]

IZ VOZA

Gledao sam kako promicu zene…
Sadasnje
I buduce…
Pejzazi,
I telegrafski stubovi,
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noc
I dan.
Iskocicu na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javicu ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…