Put Alije Đerzeleza
Put Alije Đerzeleza (1920) je prva veća pripovjetka Ive Andrića i uvela je ovog sjajnog pisca (dobitnik Nobelove nagrade, Stokholm 1961.god.) na velika vrata u književnost. To je jednostavno i tečno, u tri dijela, ispričana priča o bosansko-muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu, tačnije o jednom segmentu njegovog burnog života kroz koji ga ona prati. Ostvarena je, dakle, kao triptih a ispripovjedana sa stanovišta i iz pozicije objektivnog i sveznajućeg pripovjedača koji koristi istorijske činjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Dominira monološko-meditativni ton, mimetički tretman svijeta koji se u jednom trenutku preobražava u univerzalan simbolički iskaz. Dijalozi su rijetki i škrti i obično služe dodatnoj karakterizaciji realistički, iznutra i spolja opisanih likova.
Glavni lik pripovjetke, u folkloru poznat kao veliki junak čije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, šenlučenju i odjevanju, pokazuje ovdje i jedno sasvim drugo, svoje lice. To lice pisac razotkriva već na samom početku pripovjedanja, odmah nakon što uvodi Đerzeleza na bijelu, nakićenu konju u priču. Andrić kaže da je pjesma i slava mnogih megdana išla pred njim a dočekivalo ga ćutanje puno divljenja i poštovanja.
A zatim, tog i takvog Đerzeleza »svlači« sa konja i približava ljudima tako da čitaoc i svi ostali mogu, nenadano, primjetiti da je neobično nizak i zdepast s nesrazmjerno dugim rukama. Hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli hoditi pješice, razgovara rado i nedostaje mu riječi kao i svim ljudima od djela, pa širi spomenute ruke i kruži uokolo svojim očima, krupnim i precrnim kao u kunića.
Međutim, ono najbitnije što će potpuno odvojiti Andrićevu sliku Đerzeleza od opisa istoimenog junaka iz narodne epske pjesme postaje jasno već pri slučajnom susretu ovog delije sa »širokom zelenom haljinom i bijelim velom« prelijepe Venecijanke. On je, naime bio rob ženske ljepote (svake velike ženske ljepote) a ta njegova opijenost i stradanje koje je zbog svoje strasti morao da podnosi nameću se kao centralna tema ove Andrićeve pripovjetke. Na taj način, snažnom, fikcionalnom nadogradnjom usmene legende, pisac ujedno i dekomponira apsolutizam epskog kulturnog koda jer suprotstavlja neprikosnovenoj uzoritosti epskog junaka njegovu ljudsku mjeru. Epska pjesma od slušaoca traži bezuslovnu odanost i maksimalnu identifikaciju sa svojim junacima i zbivanjima što ovdje nije slučaj.
Ali ako Alija Đerzelez prestaje da bude junak u čistom epskom smislu, on će svakako ostati junak u smislu tragedije. Bez mogućnosti da shvati suštinu sopstvene neostvarenosti, žaleći za stvarima koje nikad neće dostići a koje za njega predstavljaju smisao života i lišen snage da svoju slabost prevlada on upada niz neugodnih i često komičnih situacija. Očigledno je pisac imao namjeru da stvori jedan simbol. Njegov junak je oličenje sukoba između čovjekovih težnji ka višem, ljepšem i stvarnosti koja te stremnje grubo sputava hiljadama sitnih i neizbježnih okolnosti. Tražeći, dakle, tu njegovu opšteljudsku osobinu on stvara inkranaciju one mučne borbe koju svako čovječje biće ima da pretrpi između svojih želja i svojih mogućnosti. Na taj način Alija Đerzelez prestaje da bude lokalan tip jedne interesantne sredine i prestaje biti samo njoj poznat i samo njoj intiman.
Fina psihološka otkrivanja kojima Andrić modulira karakter svojih likova, kao i oštra zapažanja kojima živo slika egzotičnu sredinu dešavanja priče, kombinovana su sa rijetko umjetničkim stilskim osobinama, koje ovoj pripovjetki daju jednu osobenu poetsku draž. Ljudska patnja predstavlja srž Andrićeva djela, a posmatrana je kroz bosansku optiku i izražena diskretnim, lirski nijansiranim izrazom humanosti. Taj osobni doživljaj svijeta Bosne u kojem se miješa a često i sukobljava Orijent i Europa, svijeta koji je nastao u povijesnom spletu krvi i kultura, nacionalnih, vjerskih i civilizacijskih različitosti pisac vješto pretače u priču koja vuče kao dubina, te joj čitalac prilazi sa žeđu a zadivljen ostavlja životopisne figure ovog djela. Andrić je znao da onome što slika dodjeli lokalnu boju, tj. istakne lokalni interes. Sam Alija Đerzelez je popularan tip u bošnjačkoj sredini. Pored toga tu je jedan veliki broj takođe karakterističnih lokalnih ličnosti, čaršijlije trgovci, braća Morići (daleko poznati po zlu, lole i rasipnici, nasilni i sramotni), tu su, zatim, bekrije, halvedžije, Cigani i mnogi dr., kao i čitav niz scena svojstvenih jednom društvu poput terevenki i bekrijanja na sevdalijski način, đurđevdanski običaji, ramazanski postovi i sl. Sav taj složeni svijet je pisac uspio da, nenametljivo, uklopi cjelovitu i skladnu sliku. A isto tako, njegovi likovi su do kraja oblikovane, dovršene figure.
U poslednjoj sceni, Alija Đerzelez je na krilu jedne od žena koje nije želio, kupovnih i cijelom gradu poznatih djevojaka koje su živjele, sve po jedna ili dvije, u malim kućicama (sa basamacima izglodanim od mnogih posjeta) što se redaju niz Hiseta do u Donje Tabakoviće a pod državnim su nadzorom. U jednom od tih zadnjih trenutaka je bez želje i misli s kojom je toliko puta zaspao, nikada do kraja domišljene, misli uvredljive i jadne: zašto je put do žene tako vijugav i tajan, zašto on sa svojom snagom i slavom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega? Svi samo on, u silnoj i smiješnoj strasti, cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Silom sklapajući oči, Andrićev junak nastoji produžiti taj čas u vremenu, tu kap slobode, da što bolje otpočine, kao čovjek kome je dan samo kratak odmor i kome valja dalje putovati.
Na nekih pola stranice, pisac dovršava priču o Đerzelezu. Odmiče svoje pero od njega jer nema više šta reći - lik je u potpunosti docrtan. Njegova figura je jasna i ostaje i pored svih pokora, pred čitaočevim očima, na neki način velika jer ovaj konačni Đerzelez je sa sviješću o sebi. Nastaviće on da luta progonjen svojom silnom strašću ali nikad više biti neće, za čitaoca ovog djela, samo oluj individualizma i volje. On sada ima tako ljudsku sudbinu koja određuje njegovo mjesto u svemiru, koja mu urezuje put iz čijih tračnica on ne može da iskoči; vodi ga širom bijelog svijeta i daje mu slavu i besmrtnost ali mu ne pruža ono naizgled tako malo i smiješno, a što mu je silna potreba i što baca čitav taj njegov junački život u sjenu. Stvoren samo da želi, osuđen da stvari shvata apsolutnije nego što jesu, Đerzelez je dokaz toga da čovjek ne može nikad biti potpuno sretan.
Sigurno je i iskrenost jedna od karakterističnih osobina Andrićevog junaka Đerzeleza. Nije samo čin drskosti kada on ugledavši žensku ljepotu, ne sumnja u svoje pravo već širi ruke i poskakujući ide ka njoj. Jer, on je jednostavno naučio da ide ravno i iskreno, ne sumnjajući u svoju slavu i snagu i ne razumjevši krivudave staze do ženskog srca. Ne shvativši ljude ni njihove najjednostavnije postupke, Đerzelez se neprestano sapliće o društvene pregrade gonjen svojim ognjenim prohtjevima, a njegova iskrenost biva protumačena kao slabost i ismijana i od najnižih slojeva tog društva. Na taj način je otuđen i odbačen od kolektiva. On, međutim, iskrenost ne štedi ni prema sebi. U već pomenutoj, posljednjoj, sceni dok leži glave položene na Jekatarinin skut, lica pripijenog uz tanko tkivo njenih dimija i dok mu njena ruka miluje suncem opaljenu šiju u glavi mu se javlja misao. I ta ruka što osjeća na sebi, je li to ruka žene? – Mlječanka u krznu i somotu čije se tijelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka , drska i podmukla a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zrije u hladu. Međutim, Đerzelezov um ne prihvata nagodbu – Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide ravno!
Đerzelez ima snagu i volju jednog epskog Gilgameša ali je lišen moći da »kćer ne pušta ocu ni dragu njenom junaku«. Naprotiv, Andrićevom junaku se ispred nosa uz tresak, škripu brava i struganje mandala zatvaraju vrata ženskih odaja, a on može samo da lupa rukom o koljeno uz povik: - Aman! - pri susretu sa ženskom ljepotom ili da u potjeri za tom istom završi pijan u hladnom potoku pitajući sebe šta se to sa njim dešava. To je pitanje, međutim, upućeno onom epskom Đerzelezu. U stvari, Put Alije Đerzeleza kao prozni tekst u svojoj narativnoj osnovi i nije ništa drugo do dijalog dva već spomenuta književna junaka, epskog Đerzeleza i njegove literarne verzije, tj. Andrićevog Đerzeleza. Njih su dvojica, poput Dr. Đekila i Mr. Hajda, sjedinjeni u jednoj ličnosti a na svijetlo dana se smjenjuju u metamorfozi koju pisac u nekim dijelovima naročito naglašava. Primjerice: »Raspasao se pa mu spadaju i boraju se čakšire, a ionako kratke noge mu izgledaju još kraće i još deblje; otpasao mu se pojas od ibrišima višnjeve boje pa se vuče za njim poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se drži na nogama, krivuda i smjera čas lijevo, čas desno«; ili: »... pod tom tvrdom, debelom lubanjom kao da se počelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglo tjera i da bi to sve moglo biti besposlenjačka komedija. ... Đerzelez je spustio ruke niza se, malko oborio glavu i dahnući vas znojem i muškom snagom stajao tako časak, mrk kao oblak i jak kao sama zemlja. Nije znao šta da počne i na kog da udari. Onda se okrete, i po hanu stade ršum i lom«.
Na kraju treba reći da je pripovjetka napisana prozom koja je puna ritma i da posjeduje jednu rečeničnu ravnotežu. Zgodnom upotrebom epiteta i drugih podmetnih i priročnih dodataka, pisac izbjegava preopterećenost jedne rečenične partije na štetu druge. Isto tako smišljenim rasporedom riječi daje rečenici boju koja joj je potrebna: više ili manje emocionalnu. Pripovjetka je komponavana u tri momenta da bude kazana cijela, ali tako da nijedan od njih nije razvijen na štetu drugog, i da nigdje nema preskakanja , zaobilaženja ili vraćanja na ranije rečeno. Cjelina ne pati od epizoda, epizode ne pate od cjeline jer nisu izgubljene u njoj. U tom smislu Put Alije Đerzeleza je jedno malo remek-djelo.
to sta je neki pisac, slikar, reziser radio tokom zivota je jedna stvar, koja ne bi trebala da umanjuje vrijednost njegovog doprinosa tom vidu umjetnosti....
