Ivan Ljubičić by Miljenko Jergović

[dariosa]

Bravo Miljenko!!! Svaka ti cast za ovaj tekst. Mozda bi ovo trebalo staviti u pod forum Banja Luka.

------------------------------------------------------------

Ivan Ljubičić

Da je bilo sreće i života, a ne smrti i surguna, možda bi Ivana Ljubičića nakon Metza, Beča i Madrida dočekalo pola Banje Luke, možda bi se barem prošetao Gospodskom ulicom, koja je po njemu i njemu sličnima i dobila ime

Miljenko Jergović

U uzbudljivome meču, koji je trajao cijelo nedjeljno popodne i završio kada je već pala noć, Ivan Ljubičić izgubio je u finalu madridskoga Masters ATP turnira od Rafaela Nadala. Španjolac je poslije izjavio kako je tog dana Ljubičića mogao pobijediti samo pred svojim navijačima. Da se igralo bilo gdje osim u Španjolskoj, bio bi nepobjediv. Možda je to tačno, a možda je tek dio bontona velikoga šampiona, jer je Nadal nakon Federera najveći teniser današnjice, ali i meni se učinilo da je u pravu. Šteta jedino što Ljubičić nikada neće zaigrati kod kuće, premda i on ima svoje navijače, oni ga smatraju svojim herojem i vjeruju kako je tu negdje u blizini njegov stvarni dom. Međutim, istina je da se dom Ivana Ljubičića zauvijek izgubio u vremenu i prostoru.

Prije nego što će izgubiti madridski finale, skoro sam doveo je Hrvatsku pred osvajanje Davis Cupa. Odmah zatim osvojio je turnire u Metzu i Beču, i u mjesec dana postigao više nego u cijeloj prethodnoj karijeri. Pomalo neočekivano, Hrvatska je nakon Gorana Ivaniševića dobila novoga velikog teniskog heroja, koji će pobjeđivati u nemogućim dvobojima, i u jednome gospodskom sportu pronositi slavu zemlje koja je premalena i nesretna da bi se gospodski znala nositi sa svojim pobjedama, ali i porazima. Osim toga, već je navršio dvadeset šestu, vjerovalo se da je u zenitu karijere i da nikada neće pobjeđivati najbolje, nije imao onu Goranovu karizmu, niti je mogao postati nacionalna ikona. Vjerovalo se da će uvijek ostati dobar igrač, ali nikada takav da ga, kao Ivaniševića, nakon velike pobjede dočeka pola grada. Nema te rive koja bi bila Ljubičićeva, niti tog grada u kojemu živi mladost koja se rađala u istome rodilištu, nema tog trga na kojemu je Ivan činio svoje prve korake u životu, niti tog mjesta na kojemu bi se iskreno, mimo logike nacije, zastave i boje pasoša, njegove pobjede slavile kao svoje.

Premda je njegova javna slika lijepa i draga. Kada kamera u publici pokaže ljepoticu koja drhti skupa s njim, zagrebački će televizijski reporter reći: "Evo nam i Ljubine Aide." Ali Aida nije ime iz Verdijeve opere, koje je fino gledateljstvo pokupilo još u djetinjstvu, uz nedjeljnu misu, pogled prema Sljemenu i čarobni mir ulica koje vode prema Hrvatskome narodnom kazalištu. Drugo je neko ime Aida, ljudi to dobro znaju, a pametni i dobri među njima i poštuju. Oni koji nisu ni dobri ni pametni, a takvih je uvijek i svugdje većina, prečut će i Aidu, zaboravit će grad u kojemu se Ivan rodio, zemlju koja ga među stotinama po čehri poznaje, i zamišljat će Ljubičića kao još jednoga Super Hrvoja. On to, međutim, nije. Osjete to i zli.

Za dana, mjeseci i sezona kada mu nije toliko dobro išlo, našao se jedan, imenom Suad Rizvanbegović, da govori kako Ljubičić nije pokazao dovoljno zahvalnosti za sve što su Zagreb i Hrvatska za njega učinili. Teška je to objeda, budući da je ovaj Rizvanbegović mjerilo hrvatstva, istina ne i jedino, ali ipak dovoljno mjerilo da se čovjek koji je odnekud došao, i to jer je morao doći, osjeti jadno, napušteno i bez svoga doma na ovome svijetu. Pritom nije bitno što je Hrvatski teniski savez, čiji je Suad bio predsjednik, jedno vrijeme stipendirao Ivana, nije bitno ni to što je Ivan od Zagreba dobio stan. Suad Rizvanbegović, čije ime nikada Zagrebu neće zvučati strano kao ime Aida, znao mu je lijepo reći da ni taj stan nije njegov dom, nego je milodar prosjaku koji nije znao pokazati zahvalnost.

Nema tih novaca na svijetu, a Ljubičić je već puno zaradio, kojima izbjeglica može kupiti dom. Ali je danas već dovoljno bogat, uspješan i genijalan da bi ga voljeli tamo gdje se naselio. Samo što je u toj ljubavi malo i nimalo duše. Nema je ni na drugim stranama kada je o Ivanu riječ: u Sarajevu je on samo Hrvat, u rodnoj Banjoj Luci vjerojatno ni to. Tamo ga nema u mislima, jer kad bi ga bilo, teške bi to misli bile.

U emisiji Balkan Net, mojoj omiljenoj na Pinku BH, spomenuše ga neki dan. Jedan dečko iz Beograda, mlađi od Miloševićevih godina raspleta, veli kako je Ljubičić navodno rodom iz Banje Luke. A njegova banjalučka kolegica mu potvrđuje da, navodno, jest, ali se davno odselio. Nema ni ona tih godina da bi pamtila i znala zašto su se 1992. Ljubičići selili iz Banje Luke. Ili se tu ipak radi o nečemu drugom, o političkoj korektnosti današnje jedinstvene Bosne, koja je bolja od svih naših šovinizama, po kojoj se ne spominju ni genocidi, ni etnička čišćenja, ni masovne grobnice, i po kojoj se Ivanovo protjerivanje naziva selidbom? Bolno je to i nepošteno, kao da čovjeku još jednom oduzimaju davno oduzeti dom, ali čak i to valja podnijeti ako će onima koji se ne sjećaju donijeti mir duše, sreću i život u cijeloj Bosni. Ali Ivanu Ljubičiću se i danas u glasu i naglasku čuje odakle je došao. Naše je da pamtimo zašto je došao, da poštujemo njegovo bezdomništvo i da sebe osjetimo u tom bezdomništvu. Taj čovjek je ona moja Bosna.

Jest, bilo mi je pravo krivo kada je izgubio od Rafaela Nadala. Ali mi je, ipak, krivlje kada ga njegovi rođeni ne prepoznaju. Za razliku od Zlatana Ibrahimovića, tihe bosanske čežnje, koje se, srećom, nisu dočepali ni Bosanci ni Hrvati, Ivan Ljubičić rođen je u Bosni i iz Bosne je protjeran. Kao i toliki koji se nikada nisu vratili. Među njima su brojni oni koji se i nemaju kamo vratiti, jer je netko redizajnirao njihove gradove i sela, pa ih više ne mogu prepoznati. Da je bilo sreće i života, a ne smrti i surguna, možda bi Ivana Ljubičića nakon Metza, Beča i Madrida dočekalo pola Banje Luke, možda bi se barem prošetao Gospodskom ulicom, koja je po njemu i njemu sličnima i dobila ime. A možda bi bilo i drukčije. Može biti da je Ivan Ljubičić postao veliki šampion iz nevolje i progona, a da je bilo sreće, jedva bi dogurao do teniskoga trenera. Niko to nikada neće znati. Moje je da navijam za njega, i da u njemu, u njegovome ocu i materi, i u njegovoj Aidi, vidim svoje najrođenije. Svejedno što ih nikada nisam upoznao.

[dariosa]

Kad smo vec kod Miljenka, iskreno se nadam da su vecina tekstova koje pise u Globusu po nalogu urednika te da nisu predmet njegovog licnog interesovanja. U suprotnom bi bio duboko razocaran.

[manijak1]

Kad smo vec kod Miljenka, iskreno se nadam da su vecina tekstova koje pise u Globusu po nalogu urednika te da nisu predmet njegovog licnog interesovanja. U suprotnom bi bio duboko razocaran.

Mislim da je poenta ove priče malo skrivenija i blisko vezana za naše događaje s dočecima a meni ova storija jednostavno .............odlična .
No pitaru Dariosa vrati se odakle počinje ........

Da je bilo sreće i života, a ne smrti i surguna, možda bi Ivana Ljubičića nakon Metza, Beča i Madrida dočekalo pola Banje Luke, možda bi se barem prošetao Gospodskom ulicom, koja je po njemu i njemu sličnima i dobila ime

............tu i završava

[manijak1]

Problemi sa radom foruma

[manijak1]

Opet isto

[Saian]

"preselio se", ne daj Bozhe nikom takve selidbe

[dariosa]

a mislim da se i sam miljenko moze poistovjetiti sa nekim dijelovima ivanove proslosti, npr. stan u zagrebu, posao... cime odma zahtjevaju da budes veci hrvat od samih zagrebcana.

supka rizvanbegovica pratim jos od 1992 ili 1993 i nisam iznenadjen da se ovako ponio.

zalosno je sto smo mi izgubili ivana. zalosno je isto sto ga malo ko u bih dozivljava kao svoga. zalosno je i sto je miljenko u zagrebu i sto ga svojataju...

sve to na stranu, ovaj me tekst pravo pogodio.

[manijak1]

Sajo šta je tebe pogodilo ?

[Saian]

sve to na stranu, ovaj me tekst pravo pogodio.