Hemonwood vs. Sarajevski Marlboro

[glasnost]

Hemonwood
--------------



Okrajak

Sve dobro što nam se desi samo je izuzetak, uči nas iskustvo bezbrojnih generacija



Početkom osamdesetih, moj otac je često poslovno putovao u popularno inostranstvo. Bilo je to u mojoj porodici, a vjerovatno i šire, vrijeme relativnog obilja. Sa svakog putovanja otac je donosio inostrane poklone: pored ploča sa spiska koji bih mu ja dao da traži po stranim radnjama (ploče sa muzikom koje je on skupno zvao "struganje"), donosio je i stranjsku čokoladu (Toblerone ili Milka, za razliku od našeg Brace ili naše Seke), a ponekad i najmodernije, po sarajevsko-bosanskim standardima, patike ili farmerke. Čokoladu nam je svečano predavao uz kraće izlaganje čija se suština svodila na rečenicu: "Nemojte se navikavati na čokoladu." Što se tiče patika, one su bile obično dva broja veće, a farmerke su se morale potkraćivati, sve u očekivanju pubertetskog porasta. U novim patikama (čiji bi se prazni vrhovi ponekad uvrnuli nagore, kao kod opanaka) nije se igrao fudbal, niti se hodalo po blatu, a nove farmerke su se oblačile samo kad se izlazilo - po povratku kući, morao sam se presvući kako ne bih razvlačio nove farmerke. Kućna odora je, naravno, uključivala stare farmerke, od prije par godina, koje su nakon prvobitnog podšivanja morale nekoliko puta biti odšivane (zbog ubrzanog rasta), pa su na dnu nogavica imale nekoliko štrafti tamo gdje su bile podvijene - tim godovima se mogla izmjeriti starost kako farmerki, tako i njihovog mlađanog nosioca. I dan danas, moram priznati, ja imam nove farmerke za napolje i stare za u kući, samo što se više farmerke ne podšivaju, jer više ne rastem, niti ću ikad više rasti.

Moji roditelji i njihova generacija su odrasli u siromaštvu koje je njihovoj djeci bilo nepojmljivo: moj stari je jedan od desetoro djece, pa je bilo vremena, oko onog rata, kad je bio samo jedan par cipela na njih desetoro, te su zimi morali u smjenama ići napolje da pišaju, a naslušao sam se i priča u kojima trče bosi po snijegu, a onda stanu u svježu kravlju balegu da oktrave stopala. Cipele su, kad ih je bilo, upotrebljavane sve dok se ne bi raspale, čokolada im je bila mislena imenica, a farmerke nisu uopšte ni postojale. Otud je generacija mojih roditelja obučavala svoju razmaženu urbanu djecu za život u hipotetičnom, budućem siromaštvu: ne samo da se nismo smjeli navikavati na čokoladu, nego smo morali čuvati i nositi do iznemoglosti ono malo farmerki što nam je dopalo. I u situaciji (relativnog) obilja bilo je neophodno očuvati živo sjećanje na neimaštinu - svaki dom je istovremeno bio i hram u kojem se klanjalo sjećanju na nekadašnju sirotinju, iz koje smo se, eto, teškim radom i privremeno, izvadili. Ali ta sirotinjska propaganda je bila usko vezana i za osjećaj krivice u generaciji koja je iz sirotinje došla na nivo urbane srednje klase i čiji je svaki pripadnik imao bliske rodbine kojoj je čokolada bila nepotrebni, inostrani luksuz. Mi, djeca, smo se, naravno, podsmijevali toj sirotinjskoj psihozi i odbijali da razgodimo čokoladu - uz inat i veliko zadovoljstvo istog dana bismo proždirali kompletnu ogromnu Milku.

Uprkos našim razmaženim naporima, primila se ta sirotinjska propaganda, možda zbog rata, izbjeglištva i povratka opšte neimaštine, a možda zato što kako čovjek stari, tako više liči na svoje roditelje, vjerovatno oboje. Moja žena, Amerikanka, povremeno zabavlja naše prijatelje pričajući im kako sam je jednom natjerao da izvadi komad hljeba iz smeća i pojede ga. Ona, naravno, pretjeruje, jer ja sam samo bio ukazao na komad hljeba koji ona nije pojela i naglasio da se hljeb nikad ne smije bacati u smeće. Suština je, očigledno, ista i u mojoj i u njenoj verziji: u vrednosnom sistemu neimaštine, koji je uprkos relativnom obilju duboko usađen u moj um, hljeb - ta osnovna jedinica prehrane, ta osnovica preživljavanja u svakom belaju - ima najveću moguću vrijednost. Kod mojih roditelja, ne samo da se hljeb nije bacao, nego se vekna hljeba nije smjela na stolu ostavljati naopako, jer je to nekako bilo nepoštivanje hljeba.

Tako su nas učili. Kao što su nas učili da je okrajak hljeba najbolji, mada smo mi više voljeli meku sredinu, da je najslađe glodati meso oko kostiju, mada je najmesnatije meso nama bilo mnogo ukusnije, da je zagoreni, hrskavi krompir u tepsiji nešto divno, mada nam je rezao desni. Ja još uvijek uredno i predano stružem zagoreni krompir, glođem meso oko kostiju kako sa svog, tako i sa ženinog tanjira, a bogami žvaćem i okrajak, jer okrajak je, kao što svi znamo, najbolji.

To jest, bio je donedavno. Tek mi je neki dan svanulo - i to mi je došlo kao potpuni šok i o tome ne mogu da prestanem da mislim - da okrajak nije uopšte najbolji. Nema nikakvog naučnog ili razumnog razloga da se vjeruje da su okrajak, ili meso oko kostiju, ili zagoreni krompir, najbolji. Sve je to, shvatio sam, bila sirotinjska propaganda, čiji je krajnji cilj bio da se ništa ne baci, da se sve pojede, da se djeca i odrasli ne naviknu na sredinu hljeba, ili mesnato meso, ili nezagoreni krompir, jer ako odbace okrajak, u krajnjem ishodu će se navići na čokoladu, i onda, i onda… i onda neće biti spremni kad sirotinja ponovo postane uobičajena, kad se s gnjevom vrati neimaština. Jer sve dobro što nam se desi samo je izuzetak, uči nas iskustvo bezbrojnih generacija - nekima je na vjeke vjekova dopala Milka, a nama valja glodati okrajak, pa kad već moramo, lakše je ako mislimo da je okrajak najbolji.

****

U prošloj kolumni Popis stanovništva napisao sam da je Argentina osvojila Svjetsko prvenstvo 1990, što, naravno, nije tačno: Argentina je u finalu izgubila od Njemačke, u groznoj utakmici. Nemam načina da objasnim tu grešku, pošto živim u ubjeđenju da bih, da me neko probudi usred noći, odrecitovao svjetske prvake. U svakom slučaju, zahvaljujem se čitaocima kojima nije bilo mrsko da me naruže zbog šlampavosti.

Aleksandar Hemon





Sarajevski Marlboro
-----------------------



Muftija beogradski

Moj posljednji dojam o muftiji Jusufspahiću sličan je priči o unutrašnjoj jevrejskoj policiji koju bi unutar geta uspostavljali nacisti



Priča o spaljivanju Bajrakli džamije u Beogradu skoro je ispričana. Počinitelji se znaju, iako nikada neće biti otkriveni, a poznati su i motivi, iako se o njima zapravo ne govori. Nije posljednja beogradska džamija spaljena zbog onoga što su tih dana albanski divljaci činili na Kosovu. Koliko god nepametno bilo razloge današnjim događajima tražiti u dalekoj prošlosti, čini se, ipak, da je oganj pripremljen prije sto i pedeset godina, pa i više, kada su nestajali svi vjerski i duhovni znakovi islama po Srbiji, a od turskih stoljeća nastavile postojati samo kule, utvrde i česme, te imena kojima su bila zaboravljena značenja. A ako čak i nije tako, te ako je nekog stvarnog društvenog smisla bilo u stoljetnome preživljavanju Bajrakli džamije, tada je ona stvarno zapaljena kad i bezbroj džamija s bosanske strane Drine, dakle u našim devedesetim. Istina, nije planula kad i Aladža u Foči, ali čini se da je riječ samo o tehničkome detalju.

Priča je, kažem, skoro ispričana, ali bi ju, ipak, valjalo izreći do kraja. Zašto Bajrakli džamija nije planula kad je i zapaljena? Odgovor je, sigurno, u dobrim vezama Miloševićevoga režima s vladama pojedinih muslimanskih zemalja, uglavnom nostalgičnima prema Titovoj nesvrstanosti i imenu Jugoslavije. Ali bilo je tu još nečega. Beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je već u vrijeme napada na Vukovar jasno deklarirao svoj patriotizam kritizirajući u novinskim intervjuima vlast u Zagrebu, a ponešto je znao prozboriti i o "fanatiziranim ustaškim bojovnicima" u opkoljenome gradu. Oštro bi reagirao na tvrdnje kako među takvima ima i muslimana.

U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu muftija je ostao, manje ili više, dosljedan. Kad ga je 1994. u beogradskome bulevarskom tjedniku Argument upitalo za nacionalnost, efendija Jusufspahić odgovorio je da je on Jugoslaven. Nije negirao srpske zločine u Bosni, ali je svu svoju mudrost ulagao u pokušaje da ih nikome ne pripiše. Ni Miloševićevim vlastima, ni Radovanu Karadžiću, ni ovim ili onim paravojskama. Kada bi se našao u verbalnome škripcu i bezizlazu, pribjegavao je vječitoj frazi Božjih slugu: Allah će svakome suditi za ono što je učinio!

Godinama sam izrezivao i sakupljao svaki članak u kojem bi se pojavilo muftijino ime. Bio mi je zanimljiv njegov lik, više zbog fikcije koju je proizvodio nego zbog uloge koju je mogao imati u stvarnosti. Prvo što sam prema efendiji Jusufspahiću osjetio bila je odvratnost - tada je gorio Vukovar!, ali kada je planula Bosna, Hamdijin ummet i hramovi, pomislio sam da on to pokušava spasiti svoje zvanje i svoju džamiju. Način na koji je to činio, svakako nije bio čestit, ali zar je moglo biti čestitoga načina u takvim vremenima? I bi li muftija Jusufspahić bolje učinio da je ostavio ono malo svojih vjernika i otišao, recimo, u Sarajevo, Žepu, Srebrenicu?

U raznim fazama rata događalo se da protjerani narod, uglavnom iz okolice Zvornika, stigne u Beograd. Jedini od koga su mogli očekivati pomoć bio je efendija Jusufspahić. Nahranio bi ih, sakrio pod džamijski krov i čuvao koliko je trebalo. Šta preteže na ljudskoj vagi: spašavanje tih ljudi ili riječ pohvale njihovim ubojicama?

Ali bilo je jasno da Hamdiji Jusufspahiću nikada neće biti oprošteno. Prodao je dušu, bacio obraz u prašinu, pa se vlastitom voljom našao na strani zla. Ima takvih slučajeva, a teško je o njima misliti, kada ljudi odaberu zlo da bi mogli činiti dobro. Takvi bivaju prezreni u povijesti, ako u njoj uopće nađu mjesta.

To bi, meni se čini, bila priča o beogradskome muftiji Hamdiji Jusufspahiću da mu na kraju nije izgorjela džamija. Očito ju sam nije mogao sačuvati, a više nije bilo Miloševića i njegovih nesvrstanih prijatelja. Nakon što sam čuo da je izgorjela, a da ju muftija nije branio svojim životom - što ne bih očekivao da pred svojim hramom čini ijedan imam, pop ili svećenik, osim onoga koji je prethodno svoj svjetovni obraz bacio u prašinu - zanimalo me je šta će Jusufspahić sad izjaviti. U prvi mah optužio je beogradsku žandarmeriju da je bila u dosluhu i mobitelskoj vezi sa zločincima, potom se okomio na vlasti, da bi na kraju zavapio kako je konačno uništena njegova vjerska zajednica.

Međutim, uslijedili su i njegovi opsežniji intervjui. Pa je rekao da njemu nitko u Srbiji nije neprijatelj, "ni Vojislav Šešelj mi nije neprijatelj". Lijepo je govorio o Titu, a sjetno o Slobodanu Miloševiću. Pravdao je Miloševića što ga nikada nije primio dok je bio predsjednik, jer jest, privatno, malo prije nego što će biti deportiran u Haag. Dok je sve to govorio, i još puno preko toga, muftija Jusufspahić nije spašavao narod, jer takvih kojima treba njegova pomoć, srećom, danas nema, a niti je spašavao Bajrakli džamiju, jer ni nje više nije bilo. Nekoliko dana nakon što se lijepo izrazio o Šešelju, stigli su efendiji izrazi bodrenja lično od Tomislava Nikolića, zvanog Toma Grobar. Lijepe riječi bile su iskrene, bez imalo ironije.

Tako, eto, završava priča o jednom neobičnom čovjeku. Ne vjerujem da će me zanimati nastavak. Moj posljednji dojam o muftiji Jusufspahiću sličan je priči o unutrašnjoj jevrejskoj policiji koju bi unutar geta uspostavljali nacisti. Katkad su ti policajci pomagali svojim sunarodnicima, katkad su ih pratili u smrt, a katkad su zdušno pristajali uz ideologiju svojih gospodara, nadajući se da bi im to moglo spasiti glave. I nije.

Miljenko Jergovic

[iMacak]

topic up......nakon svih ovih godina.....tanana tananana