Dario Dzamonja

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Post Reply
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#51

Post by Orhanowski »

Pape, hvala za intervenciju! Evo poklanjam ti ovu pricu. Dakle, samo za Papeta :-D


U ŠESNAESTERCU


Samoću je teško podnijeti, pogotovo kad si sam. Zato, a i, valj­da, tražeći zamjenu za oca, kako mi to stručno objasni moj bivši prijatelj, Radovan Karadžić, nađoh ga u G.G.

On se tek vratio iz vojske, bio je bez stana, počeo raditi u "Licima" kao lektor, u svojoj "vijetnamki" jakni i "Broks" čizma­ma ušao je jednog dana u Kranjčevićevu 9/IV, naučio me kako praviti korekturu (za "Spektar"), pomogao mi da objavim svoje prve priče kod Stevana Tontića i Marka Vešovića, a najviše od svega, vratio mi vjeru da sam ja, ipak, nešto, da moj budući život ima smisla...

Povjerovao sam mu i upustio se u najdužu avanturu svog života - tu odvratnu, definitivnu odluku da ću biti pisac.

(Sto godina kasnije, u Americi, jebaću sam sebi mater što nisam vodoinstalater.)

Kad već pominjem G.G.-a, moram reći da je bio sušta suprot­nost mog oca: ON je bio visok, zgodan, "razvijen" i nemaran, a G.G. je bio i ostao mal, ćelav, riđobradi i fašistički uredan.

Svejedno, godine te i te, priveli smo dvije cure u naš stan. Nerminu i Tončiku, iz Zagreba.

Prvu stvar koju je Nermina izvela je bila da mi pokaže sise (dobre), a dok je G.G. karao Nerminu, ja sam sa Tončikom bio tek u šesnaestercu. Tu sam i ostao.

Ujutro smo otišli na doručak, ćevape, salatu od ljutih paprika u Miskinovoj, kod vlasnika čijeg se imena ne sjećam, ali će ostati poznat, ne po ćevapima, nego po izreci da kod njega na ručak "ne dolaze sanitarni inspektori, nego san-sanitarni!"

Tončika mi je rekla da me nikad neće zaboraviti, a siguran sam da jeste. Ja nisam.

(U gladnom ljubavi srcu, svaki, pa makar i promašeni metak, čuva se kao dragocjenost, kao dokaz postojanja i opravdanje za bivši život.)

Pio sam tada "čaj s okusom votke". Jutro je bilo i ja sam u svoju šolju ubacio kocku šećera - malo prejako, pa se kapljica čaja pro­sula po stolu, a G.G. je skočio, baš kao da sam bacio atomsku bombu na Hirošimu:

"Šta radiš, pička ti materina!"

Usuo sam votku u čaj i, koliko mi je petnaestogodišnja ozbiljnost dozvoljavala, rekao rečenicu, koju ću, nažalost, ponoviti još "hiljadu" puta u životu:

"Ja ovo više ne mogu durati - da me jebe svak' kome padne na pamet, da mi broji popijene pive, popušene cigare, da me kritikuje što mi noge smrde, što se ne tuširam svakih po sata, što ne dižem dasku na šolji kad pišam, što ne perem zube, što pijem hladnu vodu nakon utakmice lopte u FIS-u, što nisam platio struju ili kiriju, što mi vodokotlić curi, što imam dugu kosu i što puštam muziku pre­glasno..."

Kažem da sam sve ovo rekao, ali znam da sam to mislio.

Rekao sam samo:

"Ma, jebi se - više ne stanuješ kod mene."

G.G. je našao novi stan, nikad zla krv nije pala između nas, na njegovom vjenčanju sam bio neka vrsta počasnog gosta, a sada, kad se urijetko sretnemo, žvaćemo stare priče i pravimo se da smo bili bolji nego što ikad jesmo.



* * *

Prošle su stotine godina od našeg zadnjeg susreta: kad je neko ćelav - ćelaviji se ne može biti, ali njemu na licu blista osmijeh kad se prisjeća Nermine i Tončike, čaja s okusom votke, a ni meni nije krivo što je Gavro, jednim dijelom, učestvovao u formiranju ovog bića koje se potpisuje pod ove redove...






(Orhanowski: G.G. je Gavrilo Grahovac, ministar kulture)
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#52

Post by Orhanowski »

SLIKE
IZ KUTIJE ZA CIPELE


Ljudski je pamtiti neke važne datume: danas je 11. maja i pam­tim ga zato što mi više ne smrde noge. Mada se više ne osjećam kao pravi muškarac (Bosanac), drago mi je što mi je moj prijatelj, Milan Andrić, dao ovaj recept za ulazak u Evropu. Jednostavno je da jednostavnije ne može biti: preduslov je da mijenjaš čarape svakodnevno, da pereš noge i da kapneš kapcu lavandinog ulja između (kako li se to kaže na nogama?) nožnog palca i kažiprsta.

Sjedim "ala turke" pred besmislenim televizorom, vrata balkona su otvorena, a otvorena je i flaša loze... napolju pljušti kiša, a ja - mirišem. Budi me iz mog samozadovoljnog drijemeža eksplozija i ja (misleći da sam budan!) skačem iz fotelje, do prozora: Momo (ili Uzeir?) je u plamenu, a dole u dvorištu moja dundava kćerka, Nevena, ljuta je jer su joj se sva raja razbježala, a ja skačem s četvr­tog sprata, grabim je u naručje i bježim u podrum...

Tek sad sam budan, a ono maloprije je bio san, bolje rečeno mora od prije osam godina, a izazvao ju je grom što je udario u Momu (ili Uzeira?) i nema Nevene, nema njene raje da se razbježi - samo se par p'janaca "kod Kerima" trgnulo i komentarisalo: "U pičku materinu, ovo je bilo blizu."

Ne mogu više podnijeti samoću ni kad sam sâm, a kamoli kad sam u društvu, pa oblačim moje vječne tene (koje mi je poklonio Žiga prije dvije godine, kad sam još bio mlad i naivan, kad sam mislio da više nikad neću biti sam, kad me je moj grad, po povratku iz Amerike, zagrlio svojim ruševinama, stavio mi lisice skovane od uspomena...), pipkam po džepovima i, pored ključeva, napipam jednog "andrića", nalazim kafanski račun od Solde na kojem mi je prethodne noći Affan Ramić nešto napisao i rekao mi da to pročitam tek sutra... Piše: "DACO, TI NE ŽIVIŠ OD PISANJA - TI OD TOGA UMIREŠ."

Strma je ulica niz koju se spuštam, klizave su stepenice, kiša pada kao iz kabla, ali ja ne odustajem gonjen samo jednom mišlju: "Majku vam jebem, sve ste mi uzeli, ali zaboravili ste moj podrum."

Ulazim u zgradu u Kranjčevićevoj broj devet koja mi je odnekud poznata (a kako i ne bi bila kad su četrdeset i četiri čovjeka "pod moralnom i krivičnom odgovornošću" potpisala da sam u njoj živio od '69. godine, a dva šupka da nisam), silazim niz stepenice i, uz pomoć upaljača, tražim svoju šupu... Ne čeka me tamo ništa. Nikad (do rata) nisam ni znao da je posjedujem; ćumur nisam ložio, nisam imao nepotrebnih stvari da ih tamo odložim - sve stvari su mi uvi­jek bile potrebne, nisam kiselio kupus...

Svaki podrum isto smrdi: mišja govna, ponjave u raspadanju, "kreka" i "breza", memljiva pilotina i tek blagi miris svježe isci­jepane bukovine... Šupa je prazna - samo dvonožna štokrla... a ispod nje kutija za Astra cipele - moj "album" slika koji sam neke noći, kad su mi žena i kćerka već bili na sigurnom, ponio, kao svoje jedino blago (da ne lažem, bila je i flaša ive) da umre zajedno sa mnom...

Mada je mrak (kao u podrumu), ja prstima "vidim" slike neko­ga ko je nekad bio ja:

... s tatom, u parku iza Druge gimnazije - na poleđini je "tinto-blaj" olovkom krupnim, nespretnim slovima napisano: DRAGI TATA DACO JA...

... u medvjeđem zagrljaju Memnuna Idžakovića, obučen u ogromni dres rukometaša Mlade Bosne, blesavo i sretno se smijem kameri...

... svetačko lice moje bake Ruže, ta topla ruka, koja je nekom magijom znala ublažiti svaku moju bol, drži fildžan kafe, a u dru­goj joj se dimi morava bez filtera - ona u tom dimu svojim slijepim očima ("Ja samo tebe vidim, sine.") gleda likove svoja četiri sina koji su je surovo ostavili da živi bez njih...

... slike s mog vjenčanja: prelijepa Dijana me gazi po nozi tek što smo potpisali "sporazum" da ćemo se voljeti do kraja života, a koji je život tako bijedno ispoštovao...

... Vlastimir Mijović, Boro Kontić, Zoran Milanović i ja se držimo za karine na nekoj "kulturnoj" manifestaciji, a u pozadini Emir Habul naginje pivo iz flaše...

... nasmijana faca mog djeda (koji nije imao baš nikakvog razlo­ga da se smije, a pogotovo kad je ostao sam sa svojim unukom), polumasni šešir, najlonska košulja s rupom od žara cigarete na prsi­ma, naherena kravata; slika objavljena u Ilustrovanoj politici kad je, u svojoj osamdeset drugoj godini upisao fakultet "da dokaže svom unuku da nikad nije kasno"...

...Gordana rukom podiže pretešku, predivnu kosu, ja je gledam glupavo (kako svi zaljubljeni gledaju), a iz očiju mi se čita misao: "Bože, otkud meni, kretenu, ovakva sreća?"; ruka Alme Lazarevske sklanja pepeljaru sa stola, a Bore nema na slici, jer ga ni ne može biti pošto on drži foto-aparat...

... dobrodušni lik mog komšije Vlade, koji će jednom postati tragični junak jedne moje priče...

... kifla u Park kafani puna ljudi koji se više nikad neće sresti: Nedžad Ibrišimović, Predrag Finci, Branko Čučak, Spasoje Ćuzulan, Nenad Dizdarević, Vajta, Laza Ristovski...

... svadba moje sestre, Marte, u Amsterdamu; u jednoj ruci držim Amstel pivo, druga mi je spuštena na koljeno "mrak" meleskinje, a moja djevojka, Sabina, strijelja pogledom...

... poštanska dopisnica na kojoj moj stric, Neno, piše bratu, mom ocu Vlatku, koji je u vojsci u Bileći, kako ima problema s nekom rajom u Sarajevu. (Iz posthumnih priča sam saznao da je moj otac tad "dezertirao" - zbog toga dobio dva mjeseca vojnog zatvora, ali je kod fontane na "korzu" bio takav "šenluk" da su kasnije pričali: "S Džamonjama se ne valja zajebavati.")...



* * *

Kiša je prestala padati. Miriše moj asfalt, u džepu imam "andrića", dvije pune kutije Winstona, kod mog prijatelja, debelog Zlaje, čeka me polupuna flaša loze - život je lijep.

Jebiga - za dvije godine patnje dogurao sam da se vratim u svoju šupu.

Po prostoj računici trebaće mi još osam godina da se popenjem do četvrtog sprata. A, onda?

Onda ću se, u slobodnom padu, sunovratiti sa svog prozora, u dvorište, a dole će me čekati svi ljudi iz moje kutije za cipele, dočekati me na ruke i ja ću se, meko, kao pahuljica na granu novo­godišnje jelke, na raskršću kod Alipašine džamije, spustiti i trajati.

Samo trajati.
User avatar
pape
Posts: 6832
Joined: 21/08/2003 00:00
Location: Od jedne zene te boli jedna glava, ... od dvije zene, dvije glave.

#53

Post by pape »

:) Orhanowski hvala ti.

Image

"Ako mi je živjeti osamdeset godina, onda mi je TEK trideset, a ako mi je rok trajanja četrdeset, onda mi je VEĆ trideset godina."

"Ja ću umirati, a biću željan. Daj mi samo malo - tebi je to ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu, evo ovolicno. Zar ne vidiš da umirem željan."
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#54

Post by Orhanowski »

VRABAC (I)


Kafana Saraj bi se, kao i svakog dana, počela puniti gostima iza tri sata, kada su se prigradski seljaci vraćali s posla. Seljaci kojima je država oduzela zemlju ostavivši im samo okućnice, a zauzvrat našla poslove u fabrikama. Poslove kojima nisu bili vični, koje su obavljali traljavo i bez volje, a često i sabotirali: "Jebe mi se! Nije moje", bila je njihova radna deviza.

Sjedili su u svojim prekratkim ili predugačkim pantalonama, "parhetnim" košuljama, "zepama" ili gumenim "Borovo" čizmama (zavisno od godišnjeg doba), koje su njihove žene, u gradu, hoda­jući od vrata do vrata, dobijale u zamjenu za jaja i kokoši.

Pili su rakiju iz "fićeva" i "Rum - domaći" iz aluminijskih šolja, toplo pivo iz flaša. Nalakćeni na stolove, češući strnjike brade, pri­maknutih glava su se jedan drugom žalili na "poslovođe", u kojima su nalazili izvor sveg svog jada; prijetili su šta će im uraditi "ako samo još jednom...", a onda bi smantani metil-alkoholom vadili zgužvane, prljave novčanice i (svako za sebe) plaćali.

Išli su uzbrdo do svojih kuća na padinama Trebevića, trkeljali džepove očekujući čudo u vidu zaturene "stoje", u bradu si mrmljali psovke opet upućene "poslovođama", a sutra će, znali su to, opet morati podviti rep, ne znajući šta će s rukama, očiju kao da plivaju na ulju, sjediti u "poslovođinoj" kancelariji i tražiti "kontaciju".

Večeras će šutnuti džukelu u dvorištu ispred kuće, izbaciti mačku kroz prozor; žena će laganim gurkanjem poslati djecu u avliju "da se igraju", a djeca će, vireći kroz odškrinutu forangu na prozoru, ćuriti kako majka šutke "pije" šamare zbog "hladnih rezanaca".

To će pamtiti cijelog života. Pratiće ih to kao smrad dimljivih furuna, memljive posteljine, pokislih pasa, veša koji se otkuhava, drvenih ćenifa; kad i oni poslije posla budu svraćali u Saraj po svoj dio beznađa ili kad one budu čekale muževe, proklinjale "vekericu" što tako brzo otkucava, sunce što tako brzo pada iza brda, kad budu rubom kecelje brisale prvo oči, a potom nevidljive trunke prašine s kredenca i mrve sa stola...

Čak, i ako skrenu s tog kolosijeka pa, umjesto u "sali", budu sjedili u separeu Saraja, a žene "na poslu" na Željezničkoj stanici ili švercerskoj turi u Trstu ili Turskoj, u mozak tetovirane slike iz djetinjstva neće izblijedjeli, "smrad" će se probijati kroz crnu mačku, miris pokošenog sijena, brion...



* * *

U separeu, za spojenim stolovima prekrivenim čistim (!), bije­lim (!) stolnjacima, u vrhu, kao i uvijek, sjedio je Tomos.

Bokal bijelog vina, flaša kiseljaka, tanjir travničkog sira i masli­na, kutija "biljane" ispred njega; ćelav je i debeo kao fratar Tak iz stripova o Robinu Hudu i sav se sjaji od znoja i svako malo kiše i briše nos salvetom, iako je u separeu vruće kao u paklu: ljeti je to zagušljiva sparina u sobi bez prozora, a zimi "nahajcana" peć iza njegovih leđa.

Tako on svaki dan prima svoju "svitu": lopove, kurve, šanere, švercere, tapkaroše, šibicare, džeparoše...

Gleda ih zrikavim očima dok na sto istresaju svoj "pazar" i dijeli "tal" kako mu padne na pamet i niko se nikad nije pobunio, jer Tomos je "dobar" sa inspektorima i sudijama i niko nikad nije pokušao "zašlepati" ma i jedan jedini dinar. Kruži priča da je, onim rijetkim budalama koji su to pokušali, "skakavcem" izrezao lice tako da ih ni rođena mati nije mogla prepoznati...

Prvo dolaze djeca, "mala raja", koja "rade s mačkom": kradu odjeću sa štrikova razapetih po dvorištima, a, ako je razapeta na prozorima, uvis bace mačku, koja se kandžama zakači za prvi komad (gaće, potkošulje, košulje, a ako je sreće - farmerke) i pada dole. Kasnije to budzašto prodaju u istom komšiluku, a oni, najdrskiji, istim ljudima od kojih je ukradeno, jer svi znaju da oni "rade" za Tomosa. Počasti ih Tomos cocktom i oni odlaze puni sebe.

Slijede šaneri sa šarolikim asortimanom: od najlon košulja do priglavaka. Sve će to Tomos negdje "utopiti". Šverceri ulaze s punim torbama, a izlaze s malim smotuljkom novčanica i znaju da su "izrađeni k'o bekani", ali mudro šute. Tapkaroši izvrću džepove pune "siće" i "turšiju" (neprodane bioskopske karte na kojima će Tomos samo izmijeniti datum). Šibicari i džeparoši donose "pravu lovu" i "žuto" (zlato) i imaju čast sjesti za sto i piti na Tomosov račun.

Posljednje u nizu su kurve, za koje uvijek ima mjesta za stolom, jer pričaju "smiješne" priče: "Dao mi jetim petobanku, a ja mu ga stavila samo među koljena - on odma' štrcn'o. Pita: je l' to to? To ti je to! Sad si pravi jebač."

Oksidirane, s modricama po nogama i lica u "šljivama", raš­čupane i razbucane, uplakane, razmazane šminke. Tomos ih "tješi", daje im njihov "tal", iako nisu donijele ni dinara, jer im je svu lovu otela neka pijana mušterija - a, on će se pobrinuti za "pedera". (I "pobrine" se.) Kroz mrežu "kafanskih inventara" saznaje ko je, gdje i s kim bio, ko se, inače kokuz, pijan "kurčio" s parama i "pe­dera" nalaze izgazanog, negdje u parku ili jarku, i on zna gdje će naći Tomosa da mu, s kamatom, vrati pare.)

I sve je tako išlo kao po loju dok jedne noći, Muhamed Šehović, zvani Šele, ponajbolji šibicar, ne reče: "Tomos, mogu li te upitati nešto?"

Bilo je to sasvim van "protokola", pa Tomos mahinalno spusti ruku u džep sakoa i stisnu "skakavac", a u separeu nasta muk.

"Pitaj, Šele", odgovori Tomos opasno.

Svi su čekali šta će Šele reći, ali, kao i sam Tomos, ostadoše zabezeknuti kad Šele, sa smiješkom upita:

"Tomos, znaš li koja je jedina ptica koja ne zna hodati?"

"Šta?!"

"Ptica koja ne zna nikako hodati, nego samo skakuće?"

Tomos se grohotom nasmija i zavali u naslon stolice. Izvadi ruku, koja je do sekund prije u džepu stiskala nož, da obriše znoj...

I tu je napravio grešku.

Slijedećeg trenutka mu se na glavu sruči puna flaša kiseljaka.

Puče i flaša i glava; Tomos se jednom rukom nesigurno osloni na sto, a drugom potraži "skakavac" u džepu, ali Šele je već bio povrh njega, njegove šake su od Tomosovog lica napravile krvav komad mesa i nastavile da, kao tijesto, mijese njegovo debelo tije­lo...

Poslije prvog šoka, nevjerovanja, ostalima nije trebalo dugo da se priključe gazanju Tomosa, koji se uvijao po podu i pljuvao krv. Kurve su naročito uživale gazeći mu jaja štiklama.

Nisu zaboravili da mu istresu džepove dok je ležao u nesvijesti, a jedna od kurvi podiže mlitavu ruku, strpa prst u usta i obali ga da bi mu lakše skinula masivni prsten.

Osovili su ga na noge, Šele mu je pljusnuo vino iz bokala u lice, uzeli pod ruke i izveli iz kafane. Tomos je kroz krvave krnjatke zuba frfljao prijetnje, za koje je znao da se nikad neće ostvariti, jer se možda sjećao nekog drugog Saraja, nekog drugog "Tomosa" kako bespomoćno puže pred njegovim nogama, a on lebdi iznad prljavog, daščanog poda, koji mu u glavi blista kao mramor, okružen facama koje ga obožavaju... i koje ga se boje...

Bože, kako je to davno, davno bilo...



* * *

Kad je Avdo-Pegla (vlasnik kafane koji je dobio nadimak zato što je pričao stare, duge i loše viceve, koje nikad ne bi dopričao do kraja) pomeo separe, sredio džumbus i spremao se za jednu besanu noć jer poslije svega što se noćas desilo, iako "nije ništa ni vidio ni čuo", znao je da ne bi bilo baš pametno oglasiti fajront... Sve dok to ne učini Šele.

On je, za razliku od Tomosa, sjedio na ćošku stola i stezao ćašu s obje ruke, da sakrije ruke, koje su se sada, kad je sve prošlo, tresle...

Vladala je šutnja sve dok pripiti Randžo nije skupio hrabrosti i promucao: "A, Šele... koja je to 'tica?"

"Vrabac", tiho je odgovorio Šele, a onda je nastao smijeh i svi su ponavljali: "Vrabac... vrabac... jest, vrabac, bog te jebo... nikad nisam vidio vrapca da hoda... samo skakuće..." i svi su grohotali kao da nikad ništa smješnije nisu čuli u životu.



* * *

To je bio Šeletov početak. (Kojeg sam upoznao pod nadimkom Vrabac kad je bio na vrhuncu.) Barem tako mi je on ispričao.

A, kraj? Doći će i on.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#55

Post by Orhanowski »

VRABAC (II)


(Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći.)

"De, bolan, uspori malo. Nismo na trkama", rekao sam mu. "Nigdje ne žurimo."

On se nije obazirao:

"Neću da mi se u šetnji do Čaršije prišljamči neki šupak, pa da me gnjavi cijelim putem: ovako samo odmahnem rukom kao da sam u silnoj žurbi", objasnio je.

Ali, to nije bio pravi razlog: kad je hodao brzo, manje se primjećivalo da šepa, a, uostalom, davno su prošla ta vremena kad su Šeleta-Vrapca prepoznavali, zaustavljali na ulici, vukli za rukav na piće...

Šest godina Foče je učinilo svoje.

Sjećam se njegovog prvog pojavljivanja u raji nakon izlaska iz murije... Šaraj je još uvijek držao Avdo Pegla, a klijentela je bila mahom ista. Doduše, prorijeđena. I radnici i lopovi su sreću potražili u Njemačkoj i ostali tamo. Prvi su imali djecu rođenu tamo koja nisu ni govorila naš jezik, a drugi su istrunuli po zatvorima, zaglavili u obračunima sa većim mangupima od njih ili, što je bilo najponižavajuće, radili. Poštene, teške poslove.

Pucali smo remija i nismo obraćali pažnju na visokog frajera, koji je stao za šank i poručio špricer. Avdo je pošao da pravi svoj uobičajeni špricer: pola vina - pola sode, ali ga je frajer prekorio zacoktavši jezikom: "Ts-ts-ts. Avdo, zar si zaboravio: vino i samo "ksss" sode?"

Avdo je taman bio zaustio nešto kao "nećeš ti mene, papak, u mojoj vlastitoj kafani, učiti kako se pravi špricer", a onda mu je pogled pao na "papkovu" nadlanicu, na tetovažu vrapca (koji je više ličio na mršavu kokoš) i viknuo: "Vrabac!!! Vrabac, ma jesi li to ti, bog te ne jebo?"

Osvrnuli smo se. Jeste, bio je to Vrabac.

Kratko ošišan, upalih obraza i smršao, sa tamnim kolutovima pod očima svojstvenim bubrežnim bolesnicima. Raširio je ruke kao da bi zagrlio cijelu kafanu. Vrabac se izgrlio sa svima od stare raje, rukovao s novim i njemu nepoznatim (oni su za njega čuli, kako da ne. U stvari, slušali su i naslušali se priča i priča, a sad "ovo").

Oni su se isparili poslije par pića, jer im je bilo dosadno. Ni ostali se baš nisu nešto rasturali od zabave, jer je Vrabac, kad je sjeo za sto, pola u šali, a pola u zbilji, rekao: "Nemoj, sreće ti, da neko počne šuplju: kao da je jučer bilo kad smo... ili: sjećaš li se... i, ne daj bože: pa, zar je već profuralo šest godina."

Dok sam obračunavao nezavršenu partiju remija, još nekolicina je zbrisala. Imali su i razloga: njihovo svjedočenje je Vrapcu zakačilo barem jednu "kuku" na grbaču.

"Htio bih te nešto zamoliti", rekao mi je kad smo pišali:

"Reci."

"Mogu li ostati kod tebe nekoliko dana. Znaš, Belma ne zna da sam izašao. Neću da banem - i zbog nje i zbog sebe. Saznaće od nekog da sam vani, pa da joj dam vremena da se pripremi."

"Nema problema za to. Nego, što se tiče Belme, ja ti garantujem...", počeo sam da serem k'o grlica, mada sam znao koju je sve posjećivao u "njenom" stanu, koji joj je Vrabac kupio, ali on me prekinuo:

"Ne seri, dina ti, Daco. Nije ona bila u muriji, nego ja."



* * *

"Sredio si ovu rupu", konstatovao je kad smo ušli u moj stan.

"Nisam ja. Žena."

"Jah! Čuo sam da si se oženio... a i rastavio. Zašto?"

"Rakija", kratko sam odgovorio.

"Nemoj mi reći da je toliko pila", zajebavao se. Onda se uozbiljio: "Imaš i curicu? Ima li šanse za vadionu?"

"Jebi ga, nema."

Zavalio se na kauč, a ja sam si nasuo vinjak. Ponudio sam i njega. On je odbio:

"Umoran sam. Pospan. Spavaj i ti..."

"E, kad bih mogao! Lako je reći spavaj, a, ovamo, kako god se okreneš, gdje kod kreneš, neko te, nešto handri..."

"Onda se pravi da spavaš. I to je bolje nego da dumaš kurcu."

Uzdahnuo sam i pomislio: "Ma, jebi se ti, Vrabac! Lako je tebi govoriti: ti bar znaš zašto si ležao, a sutra ćeš obići dužnike ili mjes­ta gdje si zašlepao lovu i tozla i duškati ostatak života. A, mene su guzili šest godina: zajebao me je samo onaj ko nije mogao."

"Pokušaću", slagao sam. Znao sam da neću sve dok je i zadnje kapce vinjaka u flaši.

Prije nego što se okrenuo prema zidu, Vrabac je rekao: "Samoća - ona je najgora. Razbuca te k'o svinja masnu krpu", i zaspao (ili se pravio da spava), a meni se u glavi vrtio neki stari, isprekidani film:

...Vrabac, u bijelom lanenom odijelu, svilenoj košulji na kojoj se ističe crni Browning 7.65, koji drotovi s kojima sjedi i "ne prim­jećuju"... ja, u preuskim farmerkama, košulji "lepo stoji partizans­ka bluza" sa američkom zastavom na rukavu, u bašti Tilave naručujem još jedno pivo, iako sam (ili baš zato!) već dužan četiri... opet Vrabac, na otvaranju svog restorana, "lep kao greh", visok i vitak u smokingu, s pramenom kose koji nikako da se smiri, nego mu pada na čelo, a on ga sklanja kratkim trzajem glave, pozvani gosti stavljaju lovu "na tacnu" - priča se da je skupljeno 140.000 "mara"... ja za šankom radim na flaši Martela i živo mi se jebe, jer je Vrabac osoblju, još prije otvaranja, obznanio da moja lova ne vri­jedi u njegovoj kafani... zrnasta fotografija u Večernjim novinama i tekst: Uspješnom akcijom radnika sarajevskog SUP-a, u neus­pjelom pokušaju bjekstva uhvaćen je Muhamed Šehović Vrabac..., na fotografiji se ne vidi da su mu obje noge slomljene, u tekstu ne piše da su ga drotovi tri dana "ispitivali" telefonskim imenicima po bubrezima prije nego je skočio kroz zatvoren prozor na trećem spratu i nekako se dovukao do Amerikanca, gdje je stigao naručiti jelo, koje se još pušilo na stolu kad su ga opet spengali... prelazim pješački prelaz kod Alipašine džamije u zagrljaju sa ženom, a onda se u istoj sekundi okrećemo jedno drugom i stojimo nasred ulice ljubeći se, a vozači ne trube i "ne jebu nam majku", nego plješću...

Sve te slike gore kao žeravica u mom "projektu" i treba mi bar kap razgovora da ih nekako ohladim: "Šele, spavaš li", pokušavam?

On samo mrmlja: "Pun koš crvi, pun koš mravi, ko se prvi javi, sve crve i mrave pognjavi..."



* * *

Nisam bio u pravu kad sam mislio da Vrabac ima zašlepane love - ako je i ima, sve su to advokati i Belma "raspuhali".

U muriji je završio grafičku školu (koju je započeo bog-te-pita-kad) i sad se zaposlio u Oslobođenju, šepuckao (jedna noga mu je ostala kraća poslije onog skoka s prozora) svojih osam sati, "radničkim autobusom" dolazio i odlazio s posla, svraćao do Saraja na špricer i svi su mislili da se samo pritajio i da planira nešto veliko, nešto "pravo": "Znaš li ti koliko Oslobođenje ima zaposlenih? Znaš li koliko je to plata? Plus lova za dnevnice i šta-ti-ja-znam...", bulaznili su...

Davno je prestao živjeti s Belmom. "Bila je loša investicija.", pokušao je biti duhovit kad sam ga jednom upitao za nju. "Izvukao sam od nje - bolje rečeno uvukao sam u nju - sve što se moglo."

Ali, ništa nije bilo smiješno u pokretu kojim je prstima začešljao prorijeđenu kosu, u potpučenim (samačkim) papučama odšepesao do frižidera i bolno se uhvatio za krsta kad se sagnuo da izvadi flašu vina.

"Predao sam papire za Kanadu", povjerio mi se jednog dana.

"Koji ćeš kurac tamo? Zar ovdje opet ne možeš...?"

"Drugo je sad vrijeme, drugi lopovi. Ja sam za svoje lopovluke navikao da ležim i da primam batine, a ne odlikovanja."



* * *

Ležim u bolnici i u ruci prevrćem razglednicu Vankuvera.

Piše: "Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći. Ako već moraš umrijeti - nemoj biti sam."

Bez potpisa. Samo crtež vrapca, koji liči na mršavu kokoš.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#56

Post by Orhanowski »

UGURSUZ


Hladno je bilo tog 6. decembra 1971. godine, što, s obzirom na mjesec, nije nimalo čudno. Petak je bio, a ja sam, po običaju, ujutro bacio ture-jazije: ako padne tura - idem u Bosnaplod na Skenderiji, ako padne jazija - idem u Istru, a ako ostane u zraku - u školu.
Pala je jazija.

Osam sati je ujutro, u Istri sam i pijem prvo pivo, a Ugursuz, sinoćnji, toliko je pijan da se ne može držati za šank.

Ugursuz je moj idol: ja bih sve da budem kao on - star (trideset godina), da sam pisac sa velikim "P", da sam zgodan i da imam dubok glas i crni maksi kaput, da me slušaju kad pričam, da prstom pokazuju na mene "ono je..."

Teglim Ugursuza na taksi, vučem ga uz stepenice u Kranjčevićevoj br. 9., na četvrti sprat i, sa svojih petnaest godina, osjećam se neobično i čudno ponosan, baš kao da sam uradio neko strašno i važno djelo, a ne samo strpao jednog p'janca u postelju.

M., moja djevojka, ide u poslijepodnevnu smjenu, pa mi valja čekati kraj petog časa, u 6:15, poljubiti je pod ljubomornim pogle­dima njene raje iz škole, uzeti par piva i otići kod babe i djede u svoju sobu (jer Ugursuz mi je u stanu), pustiti Beatlese i raditi one stvari o kojima se ne priča, a kamoli piše...

"Kraljica peći" tutnji i žari kad na vrata kuca Smrt, u vidu poštara, koji nosi telegram da nisam uspio izvaditi svog oca iz bol­nice, da je on uspio pobjeći kroz jedan definitivni izlaz...

Žurno se oblačim i izlazim pod direk s lampom koji rađa gusti snijeg, duboko, duboko dišem i jedino mjesto što mi pada napamet, jedino stvorenje koje će me, možda, razumjeti je Sada Tahmiščić, koja radi u biblioteci, mom drugom domu.

"Sado, treba mi para."

Tražio sam ja i prije para od Sade i vazda mi je davala, ali, valj­da, po mojoj unezvijerenoj faci vidi da se nešto strašno dogodilo, prilazi mi i miluje po čelu: "Šta se desilo, Dario?"

Još sam nemoćan da plačem (to dolazi tek kasnije), pa, skoro u veselom tonu, pričam šta je bilo.

Sada preuzima moje suze, trkelja novčanik i daje mi sve što ima, a meni pade napamet da je Ugursuz u mom stanu...

On hrče i to je jedini znak života koji pokazuje, ja ga tresem za rame:

"Nedžade, probudi se. Valja ti ići."

"Ma, bježi, jebi se - kakva je frka?"

"Ništa - samo mi je umro otac, pa će kuća sutra biti puna."

Iste sekunde se Ugursuz uhaviza, zagladi kosu, obuče kaput i, dok silazimo niz stepenice, grli me svojom snažnom rukom i kaže: "Sad si ostao sam." (Ja ću značenje te riječi, te kratke riječi "sam", upoznati tek kasnije i ostati uvijek vezan za nju.)



* * *

Sjedimo Ugursuz i ja u Istri s bokalićem loše rakije, a meni tek tada naviru suze - po stolnjaku šaram "Jebem ja sve", a kono­bar Duško, na svom makedonsko-srpskom, prijeti da će zvati miliciju...

Ugursuz se diže i, najozbiljnijim tonom koji sam ikad čuo, kaže: "Ne seri! Dario ima sva prava večeras!"

Kovitlaju se neke face pred mojim zbunjenim očima: Gavro, Rajko, Stevo, Enver... tura slijedi turu, a Ugursuz me podsjeća da mi tek predstoji "posao" da oca spustim u grob.

Zato idem kući ranije, budim se iz kome ujutro, mahinalnim pokretom palim radio - jutarnje su vijesti, osam je sati, zvono na vratima: najbolji prijatelj mog oca...

...demonstrativno gasi radio, preko gustih obrva me prijekorno gleda, pa onda kaže rečenicu, za koju se nadam da će ga pratiti u pakao:

"Moje saučešće, Daco. Znaš, tvoj otac mi je ostao dužan neke pare..."

Drugi najbolji prijatelj mog oca će pred samu sahranu zatražiti da "obećam" ili da se "zakunem" da neću više nikad piti?!

Moj djed, koji sahranjuje svog četvrtog sina, čovjek koji nikad ne psuje, kaže mu: "Odjebi."



* * *

Sahrana je bila "divna": stotine ljudi, dva hora, puno vijenaca i cvijeća, puno slika koje i dan-danas mrzim...

Sutradan me (popodne?) budi moj djed:

"Izvini što te budim, ali tvoja komšinica mi je rekla da kod tebe neko stanuje, pa..."

Treba mi malo vremena da se sjetim da je Ugursuz bio u stanu, a onda objašnjavam:

"Ma, znaš dedo, to je Nedžad, pisac, moj prijatelj, dobitnik Šestoaprilske nagrade...", ne znam ni sam što se pravdam.

"A, to je - znam ja njega iz kafane", a onda moj djed opsova drugi put u životu: "Jebi ti mene, sine, ako je ONO ikad išta napisalo."



* * *

Ne slažem se u svemu sa svojim djedom. Star je i, za razliku od mene, nikad ogorčen čovjek. ("Sine, normalno je da djeca sahra­njuju svoje roditelje, a sve ostalo je...")

U mnogim stvarima se ne slažem sa Ugursuzom, ali nikad neću zaboraviti njegov zagrljaj i riječi: "Sad si ostao sam."







Orhanowski: Ugursuz je Nedzad Ibrisimovic, nekada Dacin najbolji prijatelj.
User avatar
Saian
Posts: 16043
Joined: 08/04/2004 21:50

#57

Post by Saian »

Orhanovski svaka ti dala sve sam priche uzeo iako sam imao srecu neke vec u SB procitati i pokusao odigrati na kartu zamjene identiteta kad sam morao jaranu vratiti posudjenu Pticu na zhici :D :D :D nije uspjelo :D. Uglavnom ima da ljude iz svog adresara spamujem ovim pricama, jednom po jednom, ovo bi svako trebao procitat :) :) :)
novel
Posts: 1071
Joined: 21/03/2006 10:24
Location: PM
Contact:

#58

Post by novel »

Orhanovski svaka ti dala :D 8-)
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#59

Post by Orhanowski »

I BOG STVORI ŽENU


Bomba je, naginjući Sarajevsko iz flaše, imao običaj, onako iznebuha, reći:

"Da žena valja, i Bog bi je imao."

Inače, bio je pun "mudrosti" o ženama:

"Jebi slugu da mu budeš rob", ili:

"Da žene valjaju, ne bi ih ljudi jebavali nego popili."

Kao što to obično biva u svim "muškim" kafanama ovog svije­ta, priča bi započela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom završavala se na ženama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima...

I on bi povremeno osjetio potrebu da ispriča nešto iz vlastitog "iskustva", ali to je zvučalo baš kao kad bih ja prenosio utakmicu kriketa.

A, i on je toga bio svjestan, pa bi, čim bi se povela takva vrsta razgovora, plaćao račun i mijenjao kafanu gdje bi se još uvijek mogao naći sagovornika za sport, kartanje, prepričavanje nekih davnih tučnjava i svakodnevnih pijanki...

U ljetno doba, kada su pored izloga samo sijevale noge i sise i mi odmicali zavjese ili čak izlazili iz kafane da ih propratimo pogle­dom, on je ostajao na stolici i frktao kao Bulgakovljev Azazelo.

Ali, čudni su putevi Gospodnji!

Tek, jedne godine se vrati s mora preplanuo, a na upit gdje je bio, što tako dugo nije dolazio, nonšalantno je odgovorio:

"Bio sam s jednom trebom u Trpnju."

Malo-pomalo, prestala je biti "treba", pa je sve češće, u razgo­voru ona postojala "ona moja", onda "ona moja Mirjana", a pravi šok za sve je nastao kad je pred svima nazva "moja vjerenica".

Mnogi su izražavali sumnju da takva uopšte postoji, ali se pro­mjena na njemu toliko očitovala da je bilo jasno da se nešto dešava.

Zajedljivci su ga izazivali: "Zašto je katkad ne dovedeš na piće?" Prezrivo je odmahivao rukom: "Među vas pijance?"

Mi to i nismo u našim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje - reklo bi se skoro nikako.

Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koševskoj ulici s ogromnim buketom jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza leđa, pa sam ga zaje­bavao:

"Bomba, jesi li to bio u pljački? Da nisi malo prestar za to? Kako ide? Proda li se šta?"

Zbunio se i počeo nešto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da ništa nije ozbiljno, da je otišla na neke pretrage...

U svemu tome ne bi bilo ništa čudno da tog jutra nisam sreo nje­govu majku kako se s punim cekerima vraća sa pijace.

Čuvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam mogao izdržati a da ga ne upitam:

"Bomba, kako ti je stara?"

"Hvala; u redu je. Nije bilo ništa: lažna uzbuna. Pustili su je sutradan."

Sve rjeđe i rjeđe je dolazio u kafanu. Kad je već počelo mrc­varenje Sarajeva, pošto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu.

Potom je došla i moja Amerika, pa baš nisam imao blagog pojma gdje su raja, jesu li još u Sarajevu, jesu li živi, jesu li u jed­nom komadu...

Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio.

Naletjeli na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i pošao kući, ali ga ja pozvah na piće. Malo se nećkao, ali je, uz ono obavezno "samo na po jednu", pristao.

Sjedili smo "kod Matića" na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par rečenica.

Već se bližio fajront, pa mu ja predložih da skoknemo do mene - opet "na samo jednu".

Pristao je:

"Ma šta ima veze sad - svakako si me načeo."

Znao sam da kod kuće nemam ništa od pića, pa sam od gazde, Solde, na revers uzeo flašu konjaka.

Rekao sam mu da sam čuo da se penzionisao i pitao ga može li se živjeti od penzije.

"Može kurac! Da mi nije majke... Nije mi jasno kako uspijeva od one crkavice platiti režije i još svaki dan nešto skuhati, a i meni doturiti za cigare?"

Zaboravljajući na tuđu nevolju, samosažaljivo sam rekao:

"Ti bar imaš majku", a onda mi je palo na pamet:

"Izvini što te pitam, ali šta ti je sa Mirjanom, jesi li još s njom?"

"Super. Samo čekam da joj se roditelji ispale u Trpanj - znaš, oni tamo imaju kuću, pa da ja pređem u njen stan. A, ko zna - kad si ti mogao u tvojim godinama, zašto se i ja ne bih priženio i, akobogda, imao nešto ovako..." pokazao je na sliku moje djece na zidu.

"Što da ne? Nek ti je sa srećom, znaš Bomba, nema ništa gore u životu nego biti sam..."

A, onda je iz njega provalilo:

"Ma koga ja to foliram, pička li mi materina?! Znaš, Daco, isti­na je da sam Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru ženiti. Samo sam nešto prešutio... Sjećaš li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom jorgovana? Išao sam Mirjani u bolnicu - bolovala je od cerebralne paralize. Rat je samo pogoršao stanje. Umrla je odmah na početku: jedina žena koju sam upoznao u životu koja od mene nije ništa tražila osim malo nježnosti, jedina žena koju sam volio..."

Digao je pogled prema mračnom nebu i zaridao: "Oh, Bože - jebem li te!"

I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama baš ništa ne bi značilo da sam rekao: Šta ćeš? Bog dao - Bog uzeo.
Last edited by Orhanowski on 10/10/2006 20:51, edited 1 time in total.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#60

Post by Orhanowski »

NOSTRADAMUS


Kobešćak je najavio svoju odluku da od prvog aprila prestaje piti, pa je to razlog da to svojski zalijemo. Sjedimo u Siranu, a oko nas se roje prosjaci kao mušice. Kako Kobešćak ima čudan smisao za humor, da je jednom klincu pet maraka da me proziva: dječiji pisac, a ovaj se svojski trudi da zaradi svoj honorar, pa se uskoro svima popeo navrh glave i tjeramo ga od stola, ali on sada traži još pet maraka da prestane. Vjerovamo bi ih dobio da ga konobar za uho ne izbacuje iz kafane. Od toga dana mi se taj klinac pretvorio u pravu dnevnu moru - nije bilo kafane u koju sam se mogao sakri­ti, a da me on ne nanjuši.

Bezobrazno je sjedao za sto, tražio "pet maraka, dječiji pisac", a nije se ustezao ni da me na ulici vuče za rukav. Naravno da sam ignorisao njegovu drskost, ali ne toliko zbog tih pet maraka, nego što je u njemu bilo nešto zlo što je zračilo iz njegovih tamnih očiju bez sjaja, lica bez osmijeha, usnica čvrsto stisnutih u jednu crtu...

S nelagodom sam se pitao šta bi bilo da je samo desetak godina stariji - ne bi mi tražio pare, nego bi ih oteo, a ja bih pri tome i zara­dio batina. Vidio sam njegov budući život kao na dlanu: sa dvanaest godina će oboriti neslavni rekord u provalnim krađama i u džeparenju i završiti u popravnom domu gdje će samo usavršiti svoje sposobnosti i proširiti djelatnost na dilanje droge; često silo­van od starijih zatvorenika izgubiće svaki osjećaj za dobro i zlo (to će i dokazati prvog dana po izlasku iz Doma kada će silovati mlađu sestru); tamo će i steći reputaciju "zajebanog frajera" (ne bez osno­va), pa će njegovi bivši cimeri, koji su ga u početku maltretirali i iskorištavali, strahovati od susreta s njim - nikad se neće naći neki čvrst dokaz da je on direktno umiješan u seriju tajanstvenih premlaćivanja (pa čak i osljepljivanja) nekih ljudi iz polusvijeta, ali će ga uvijek pratiti šapat i dva kerbera, koja će na njegov mig biti spremna na sve; gazda kafane će mu se klanjati do zemlje, nikad mu ne naplatiti ceh i s olakšanjem disati kad izađe iz kafane; nje­gove tamne oči dobiće sjaj, ali ne zbog promjene u duši, nego sve češće upotrebe igle, a lice bez osmijeha će uvijek više govoriti o njemu nego tetovaže po cijelom tijelu (pri pokušaju da pređe u Italiju, policajci će ga pitati odakle mu te tetovaže, gdje ih je napravio, a on će odgovoriti: To mi je od rođenja, što se policajci­ma neće učiniti nimalo duhovitim); iznenadne provale bezrazlož­nog bijesa će ga uskoro i samog staviti na tapet i počeće da smeta malo većim mačorima nego što je sam...

...snaći će ga u hotelskoj sobi, s iglom u veni, a zvanični izvještaj će glasiti da se radi o predoziranju i tako će se završiti jedan nima­lo sretni život, jedna predodređena sudbina...

Sve mi te slike prolaze pred očima dok sjedim u svom stanu u Pod-Gorici i zalud čekam dolazak (ili barem telefonski poziv) majstora koji treba da mi popravi mašinu za veš, a ja se ne usuđujem izaći iz kuće da ne bude bilo: Pa gdje si ti, jučer sam te tražio?!

Ostajem bez cigareta, a zvono na vratima i telefon ostaju nijemi, a već sam mu dao akademskih pet sati zakašnjenja, pa biram najčistiju od prljavih košulja - čarape i nisu toliko važne, jer nemam namjeru nigdje skidati cipele, nemam ni volje ni želje da se brijem, nego da odem "daleko, što dalje...", a to znači nekih stoti­njak metara do prve kafane, do Alfa...

Sjediću tamo i razmišljati kako da namaknem pare da platim telefon i kiriju, a u kafanu će bez daha uletjeti mali Mirza Mujkić, naš Mirzić:

"Čika Kerime, mogu li dobiti flašu vode?"

"Možeš, sine."

(Mirzić, na devastiranom košarkaškom igralištu preko puta, svaki dan šuta basketa i rastura i starije od sebe.)

Čika Zoka će mu reći: "De, Mirzić. Evo ti dvije marke - kupi sebi coca-colu", a Mirza će odbiti: "Nemojte, čika Zoka - to je puno para."

Kad nije u školi i kad ne igra basketa, on na ćošku Goruše i Kranjčevićeve prodaje neke džidže, a kad ne radi ni to, onda pomaže u kući...

Svi u kafani ga miluju po, kao gar, crnoj kosi, a on uzvraća blis­tavim osmijehom, bljeskom zahvalnosti u očima, a ja gledam nje­gov budući život: u četvrtom razredu osnovne će se upisati u pio­nire Bosne, a po polasku u gimnaziju u juniore; imaće vremena da redovno ide na treninge, u školu, da Čiletu pomaže pri molovanju, a po završetku gimnazije će upisati DIF, a do tada će već biti stan­dardni prvotimac Bosne, a uskoro i reprezentacije Bosne i Hercegovine; za Olimpijske igre 2012. godine, sva raja će sjediti u kafani kod Kerima i na televiziji ćemo gledati finale između Bosne i Amerike; ostaće tri sekunde do kraja utakmice, a Amerika će vodi­ti sa dva koša razlike; Mirzić će pokušati trojku, ali će biti fauliran i izvoditi tri bacanja, a mi ćemo svi arlaukati: Ajde, Mirzić, ajde Mirzić...

... on će se okrenuti prema kameri i bljesnuti svojim osmijehom (jer zna da ga gledamo) i složiti sva tri bacanja, a mi ćemo se napi­ti kao ćurke i slaviti do zore ...

I tako će početi jedan život kojem je sam Mirza odredio tok.



* * *

Pitam se kako to da tako jasno mogu vidjeti tuđe sudbine, vidjeti budućnost drugih ljudi, a sva moja budućnost se gubi u magli u koju ne mogu proniknuti?
davor.d
Posts: 62
Joined: 02/06/2006 16:44

#61

Post by davor.d »

Orhanowski wrote:NOSTRADAMUS


Kobešćak je najavio svoju odluku da od prvog aprila prestaje piti, pa je to razlog da to svojski zalijemo. Sjedimo u Siranu, a oko nas se roje prosjaci kao mušice. Kako Kobešćak ima čudan smisao za humor, da je jednom klincu pet maraka da me proziva: dječiji pisac, a ovaj se svojski trudi da zaradi svoj honorar, pa se uskoro svima popeo navrh glave i tjeramo ga od stola, ali on sada traži još pet maraka da prestane. Vjerovamo bi ih dobio da ga konobar za uho ne izbacuje iz kafane. Od toga dana mi se taj klinac pretvorio u pravu dnevnu moru - nije bilo kafane u koju sam se mogao sakri­ti, a da me on ne nanjuši.

Bezobrazno je sjedao za sto, tražio "pet maraka, dječiji pisac", a nije se ustezao ni da me na ulici vuče za rukav. Naravno da sam ignorisao njegovu drskost, ali ne toliko zbog tih pet maraka, nego što je u njemu bilo nešto zlo što je zračilo iz njegovih tamnih očiju bez sjaja, lica bez osmijeha, usnica čvrsto stisnutih u jednu crtu...

S nelagodom sam se pitao šta bi bilo da je samo desetak godina stariji - ne bi mi tražio pare, nego bi ih oteo, a ja bih pri tome i zara­dio batina. Vidio sam njegov budući život kao na dlanu: sa dvanaest godina će oboriti neslavni rekord u provalnim krađama i u džeparenju i završiti u popravnom domu gdje će samo usavršiti svoje sposobnosti i proširiti djelatnost na dilanje droge; često silo­van od starijih zatvorenika izgubiće svaki osjećaj za dobro i zlo (to će i dokazati prvog dana po izlasku iz Doma kada će silovati mlađu sestru); tamo će i steći reputaciju "zajebanog frajera" (ne bez osno­va), pa će njegovi bivši cimeri, koji su ga u početku maltretirali i iskorištavali, strahovati od susreta s njim - nikad se neće naći neki čvrst dokaz da je on direktno umiješan u seriju tajanstvenih premlaćivanja (pa čak i osljepljivanja) nekih ljudi iz polusvijeta, ali će ga uvijek pratiti šapat i dva kerbera, koja će na njegov mig biti spremna na sve; gazda kafane će mu se klanjati do zemlje, nikad mu ne naplatiti ceh i s olakšanjem disati kad izađe iz kafane; nje­gove tamne oči dobiće sjaj, ali ne zbog promjene u duši, nego sve češće upotrebe igle, a lice bez osmijeha će uvijek više govoriti o njemu nego tetovaže po cijelom tijelu (pri pokušaju da pređe u Italiju, policajci će ga pitati odakle mu te tetovaže, gdje ih je napravio, a on će odgovoriti: To mi je od rođenja, što se policajci­ma neće učiniti nimalo duhovitim); iznenadne provale bezrazlož­nog bijesa će ga uskoro i samog staviti na tapet i počeće da smeta malo većim mačorima nego što je sam...

...snaći će ga u hotelskoj sobi, s iglom u veni, a zvanični izvještaj će glasiti da se radi o predoziranju i tako će se završiti jedan nima­lo sretni život, jedna predodređena sudbina...

Sve mi te slike prolaze pred očima dok sjedim u svom stanu u Pod-Gorici i zalud čekam dolazak (ili barem telefonski poziv) majstora koji treba da mi popravi mašinu za veš, a ja se ne usuđujem izaći iz kuće da ne bude bilo: Pa gdje si ti, jučer sam te tražio?!

Ostajem bez cigareta, a zvono na vratima i telefon ostaju nijemi, a već sam mu dao akademskih pet sati zakašnjenja, pa biram najčistiju od prljavih košulja - čarape i nisu toliko važne, jer nemam namjeru nigdje skidati cipele, nemam ni volje ni želje da se brijem, nego da odem "daleko, što dalje...", a to znači nekih stoti­njak metara do prve kafane, do Alfa...

Sjediću tamo i razmišljati kako da namaknem pare da platim telefon i kiriju, a u kafanu će bez daha uletjeti mali Mirza Mujkić, naš Mirzić:

"Čika Kerime, mogu li dobiti flašu vode?"

"Možeš, sine."

(Mirzić, na devastiranom košarkaškom igralištu preko puta, svaki dan šuta basketa i rastura i starije od sebe.)

Čika Zoka će mu reći: "De, Mirzić. Evo ti dvije marke - kupi sebi coca-colu", a Mirza će odbiti: "Nemojte, čika Zoka - to je puno para."

Kad nije u školi i kad ne igra basketa, on na ćošku Goruše i Kranjčevićeve prodaje neke džidže, a kad ne radi ni to, onda pomaže u kući...

Svi u kafani ga miluju po, kao gar, crnoj kosi, a on uzvraća blis­tavim osmijehom, bljeskom zahvalnosti u očima, a ja gledam nje­gov budući život: u četvrtom razredu osnovne će se upisati u pio­nire Bosne, a po polasku u gimnaziju u juniore; imaće vremena da redovno ide na treninge, u školu, da Čiletu pomaže pri molovanju, a po završetku gimnazije će upisati DIF, a do tada će već biti stan­dardni prvotimac Bosne, a uskoro i reprezentacije Bosne i Hercegovine; za Olimpijske igre 2012. godine, sva raja će sjediti u kafani kod Kerima i na televiziji ćemo gledati finale između Bosne i Amerike; ostaće tri sekunde do kraja utakmice, a Amerika će vodi­ti sa dva koša razlike; Mirzić će pokušati trojku, ali će biti fauliran i izvoditi tri bacanja, a mi ćemo svi arlaukati: Ajde, Mirzić, ajde Mirzić...

... on će se okrenuti prema kameri i bljesnuti svojim osmijehom (jer zna da ga gledamo) i složiti sva tri bacanja, a mi ćemo se napi­ti kao ćurke i slaviti do zore ...

I tako će početi jedan život kojem je sam Mirza odredio tok.



* * *

Pitam se kako to da tako jasno mogu vidjeti tuđe sudbine, vidjeti budućnost drugih ljudi, a sva moja budućnost se gubi u magli u koju ne mogu proniknuti?
meni jedna od najdrazih Dacinih prica...
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#62

Post by Orhanowski »

ZELENOOKO ČUDOVIŠTE


Ljubomoru često nazivaju "zelenookim čudovištem". Zašto i jesu li joj oči baš zelene, to ne znam, ali znam da čudovište jest! Uvuče ti se pod kožu, ufiksa u vene, mozak ti stisne ljepljivim pipcima i siše ti svaku zdravu misao, a pumpa kiselinu u svaku vijugu, poput bas bubnja tuče u tvom srcu i šapće ti na uho da ti je ona jedini spas... Paradoksalno je to što je ona čedo ljubavi, a utješno to da bez ljubavi ni ona ne može postojati, da umire s njom, nestaje ostavljajući samo nevidljivi trag stida...

Odavno je nisam osjetio, jer me, baš kao i njena prethodnica Ljubav, zaobilazi u širokom luku. Zadnjih godina mi jeste bacala neke udice, ali na njih se ni peš ne bi uhvatio, pa sad plivam u mut­nim, ali barem sigurnim vodama.

Ali, uporan je ona lovac, pa je na mene poslala svoju sestru – Zavist.

Kad sam ušao u kupe voza za Mostar, nisam je ni primijetio kako stoji preko puta Aleksandra Hemona, koji je u ćošku srkutao neki sok iz plastične boce.

Tad sam mu pružio ruku, a ona se sručila na mene poput lavine miliona tanjira koje sam oprao u Americi, tuta koje sam ispraznio, guzica koje sam obrisao, košulja i majica koje sam složio i spakovao, hamburgera i jaja koje sam pekao drugima, rečenica koje nisam znao ili nisam htio dovršiti, psovki što su mi ostale zalije­pljene za nepce, jer ih nisam smio ispljunuti...

Znao sam iz iskustva da što se više trudiš pokazati da se osjećaš ugodno i opušteno, to se više osjećaš kao kurac u hladnoj vodi, ali svejedno sam ga pitao šta će popiti.

Odbio je, a ja sam u hinjenom, patetičnom očaju raširio ruke, okrenuo lice ka nebu i uzviknuo:

"Pa, gdje su oni divni američki pisci: Hemingvej? Ficdžerald? London? Po? Bukovski? Gdje su, da s njima pijem do zore?"

Hemon je rekao:

"Umrli su", i napravio taman toliku pauzu da bi me Zavist mogla definitivno ščepati i dodao: "...od pića".

Putovanje, koje ni do tada nije bilo baš čemu, za mene se tad pretvorilo u pravu moru i samo sam Boga molio da se završi što prije, prije nego ne napravim neko sranje.

Plan putovanja je na papiru bio jedno, a u praksi nešto sasvim drugo. Naime, bilo je predviđeno da se stane na (u) Bradini i u Blagaju da bi svako od učesnika pročitao ili rekao nešto, ali od toga ne bi ništa.

Prije polaska to nisam mogao znati, pa sam, ne posjedujući nijedan primjerak svoje knjige, nazvao Mostar i svoju prijateljicu i kumu moje kćerke Vesne Angelu Petrović da mi posudi svoj. Donijela mi je knjigu pred hotel Bristol, pa se više nisam osjećao baš toliko gologuzim i nezaštićenim. Kao: u odsutnom trenutku ću izvaditi knjigu iz džepa, pročitati nešto, ženske će se ovlažiti, a muškarci skočiti u Neretvu, a ja neću ni čekati voza, nego ću se u Sarajevo vratiti jašući na bijelom konju Taštine...

Fotoaparati su se rojili oko Hemona i tiho zujali bezbrojni dik­tafoni stvarajući nepodnošljivu buku u mojoj glavi, a ja sam jedino privukao pažnju konobara koji mi je htio naplatiti majušnu šniclu napravljenu od djeda nekog teleta i čašu neke tekućine iscijeđene iz neke biljke iz roda grožđa. Na tu "feštu" sam čekao dva sata.

Rekao sam da će mu to platiti moja mater Kadra iz Nevesinja i on je to uredno pribilježio u blok.

Sada više nisam bio toliko siguran da će se sve to završiti bez nekog teškog sranja. I bilo mi je svejedno.

Ipak, pred sam povratak u Sarajevo, prišao mi je Alija Kebo i zamolio me da se na stanici javim otpravniku vozova koji bi me žarko želio upoznati.

"Dario, drago mi je."

"Hadžija, drago mi je. Nadam se da ćemo neki drugi put imati više vremena."

U pretrpanom bifeu voza me je stjuardesa upitala jesam li ja taj koji jesam i pitala me da li s rajom želim preći u "Salon", jer joj je otpravnik vozova rekao da me pripazi...

Osjetio sam kako je ono čudovište od Zavisti malo problijedjelo i olabavilo stisak, ali samo se bilo pritajilo pred količinama viski­ja i pive koje su potekle, a kad sam se vratio kući, kad sam ostao sam i legao u krevet i ne nadajući se snu, ponovo je zaškrgutalo zubima i žarilo mi ih u grlo...

Okrenuo sam Angelin broj u Mostaru i, baš kao da je to jedina stvar na svijetu zbog koje ne mogu zaspati, pitao je kad ću joj vrati­ti svoju-njenu knjigu.

"Ali, Dario. Ta je knjiga za tebe. Zar nisi pročitao posvetu."

"Nisam. Hvala ti. Pozdravi Miru i poljubi djecu."

Čitao sam napisano:

U crkvi Svetog Jakova,

Sedamnaest je svećenika,

iz sedamnaest zemalja svijeta,

na sedamnaest jezika

govorilo Očenaš u Međugorju.

Držala sam ovu knjigu u ruci, misleći:

"Kakva je korist Dariju Džamonji,

od toga što mi znademo kako ga volimo."

Pa, eto, neka znaš,

Angela, Miro, Zvonimir i Krešimir Petrović.

Ono čudovište je skiknulo u samrtničkom ropcu, bijesno i po­niženo, nemoćno se zakoprcalo i crklo kao da ga nikad nije ni bilo.

Izašao sam na prozor. Negdje visoko na nebu su žmirkala poziciona svjetla nekog aviona.

Možda je letio za Čikago?

Otvorio sam konzervu pive, zapalio i ispratio svjetla koja su se gubila:

"Sretan put, Hemone. Sretan put, Lisa".

Moglo se lijepo zaspati poslije jednog lijepo provedenog dana.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#63

Post by Orhanowski »

KUĆA OD KARATA


Stajao sam tamo iznad kreveta, sa štekom "Drine" pod miškom i razmišljao o nekim optičkim varkama: zašto svi ljudi u bolesničkim posteljama izgledaju viši (duži), a u lijesovima niži (kraći)?

Taman sam htio cigare tiho spustiti na natkasnu i neopaženo se izvući iz sobe, jer se činilo da spava, a on je otvorio oči:

"To si ti."

"Jesam li te probudio?"

"Ma, jok. Samo se po cijeli dan pravim da spavam."

Izgledao je bolje nego sam očekivao. Valjda su se šljive s lica, za ovih sedam dana koliko sam se nakanjivao da mu dođem u po­sjetu, povukle. Jedino što je bio neobrijan, pa su ga sijede strnjike dobro postarale.

Izmijenjali smo uobičajene fraze iz "Priručnika za pacijente i posjetioce", a ja sam ga pri odlasku upitao:

"Treba li ti šta?"

Prevukao je dlanom preko lica:

"Donesi mi aparat za brijanje."

Iz ladice je izvukao ključeve:

"Ovaj je od gornje brave, ali ona ne radi. Ovaj nazubljeni je od donje. Znaš gdje stanujem. Pazi - nema svjetla u haustoru."

"Još nešto?"

"Donesi mi i nešto za čitanje. Pored kreveta je Istorija II svjet­skog rata. Može to."

"Nisam znao da te to interesuje."

"Ni ja, ali sam je počeo čitati i pravo me uhvatila. Strašno je napeta - izgleda da se do samog kraja ne zna ko će pobijediti."

"Dobro, dobro... Sad te ozbiljno pitam".

"Ozbiljno ti govorim. I, da! Donesi mi zadnju "Bosnu" da vidim šta si pisao."

"Zar ne znaš, zar mi nisi rekao...?"

Začuđeno me je pogledao:

"Otkud bih mogao znati?"

Odmahnuo sam rukom:

"Ništa, ništa... Mora da sam nešto pomiješao."

"Ne čudi me od tebe."

Zaustavio me na vratima:

"Nemoj otvarati prozore. Zbog promaje."

Slegnuo sam ramenima:

"Dobro, ali što ti ovde smeta promaja tamo?"

"Objasniću ti."



* * *

Za tih sedam dana kuća mu se uščula, ne samo po ustajalom zraku, nego i smeću koje je bujalo iz plastičnih kesa i lavaboa punog skorenih tanjira i šerpi. Poletio sam da otvorim prozor, ali sam se sjetio njegovog neobjašnjivog upozorenja, pa sam prvo upalio svjetlo u kupatilu i pokupio pribor za brijanje, a onda ušao u sobu da potražim knjigu. Roletne su bile navučene, ali, svejedno, i kad sam upalio svjetlo, sijalica na stropu u provizornom lusteru napravljenom od papirnatog kineskog suncobrana, u kojem su se nataložile generacije mušica, moljaca, leptirića, bila je nedovoljna da istjera sve utvare mraka iz ćoškova.

Ništa jezivo tu nije bilo (osim onog vonja propasti), ali sam osje­tio kao da neko prati svaki moj pokret. Knjiga jeste bila tamo gdje mi je rekao da ću je naći, pa sam je pokupio, ali nisam mogao da odolim i da ne podignem roletne: cijeli strop, zidovi su bili obloženi igraćim kartama; Kraljevi su se mrgodili na mene, Kraljice se sjet­no smiješile ili zavodljivo spuštale duge trepavice, Žandari pederskog izgleda prijetili svojim kratkim mačevima, mravi-dvice, dobroćudne osmice, strogi kečevi, lascivni Jokeri, trbušaste devetke i šestice, desetke zbunjene svojim statusom ni slike ni obične karte su se muvali u jednom ludom kaleidoskopu boja...

A, na radnom stolu je stajala kao Vavilonska kula, kao Semiramidini vrtovi, kao Keopsova piramida, najveličanstvenija i najveća kuća od karata koju sam ikad u životu vidio!

Ruka mi je zastala u pokretu da je dotaknem i, zadržavajući dah, prišao sam sasvim blizu da provjerim jesu li karte nečim učvršćene - nije bilo nikakvog traga ljepila.

Sav smušen sam izašao iz kuće i dugo petljao s gornjom bravom, jer sam zaboravio da mi je rekao da ne radi, a onda, iako sam mu knjigu namjeravao odnijeti tek sutra, uzeo taksi i stigao prije isteka vremena za posjete.

Na licu mu je lebdio podrugljiv smiješak, baš kao da je čekao svaki čas kad ću se pojaviti:

"I?"

"Ništa. Donio sam ti knjigu i aparat za brijanje..."

"A, moje tapete?"

"Originalne. Šta drugo da ti kažem?"

"'Ajmo napolje popiti kafu. Rekao sam da ću ti objasniti".

Sjedili smo na klupi i gledali septembar kako se još uvijek bori protiv jeseni. Navijali smo za septembar, mada smo znali krajnji ishod. Bilo je to glupo kao gledati snimak utakmice čiji rezultat znate. Bilo je to kao život.

"One karte - one su mi podsjetnik šta mi je sjebalo život. Na kartama sam izgubio sve. Prvo: samopoštovanje, a onda - tad mi je već bilo sasvim svejedno - i sve ostalo. Na kartama sam izgubio ženu, a s njom i djecu. Trebalo mi je dugo vremena da to shvatim za 'vadionu', a znaš i sam kako prolaze oni koji se u kocki vade... Prvo što ugledam kad se probudim su one..."

"Ne znam, ali mi se čini da mučiš sam sebe. Ja bi ih na tvom mjestu spalio."

Pogledao me je ispod oka:

"Bi li?"

"A, šta je s onom kućom od karata?"

"Počeo sam je praviti kad sam prestao kockati. Svaki dan dodam po jednu kartu. Uvrtio sam sebi u glavu da ću dok ona traje i ja tra­jati. Mada znam da je i najmanji propuh može srušiti i da će se to kad-tad desiti. A, nemoguće je opet sagraditi, jer nema plana po kojem je građena."

Septembar je počeo gubiti utakmicu: dunuo je hladan vjetar, negdje je prasnuo grom, a lišće kestenova je zažagorilo pod kapi­ma kiše...

Kući sam se vratio pješke, jer više nisam imao para za taksi. U kupatilu sam osušio kosu peškirom. Ušao sam u sobu, a pod je bio prekriven iskucanim papirima koje je promaja pomela sa stola...
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#64

Post by Orhanowski »

LJUBITELJI ŽIVOTINJA


U prošlom broju načinih kobnu grešku i navedoh broj svog tele­fona. Istina je što kažu da je put do pakla popločan najboljim na­mjerama, pa je tako i moja najbolja namjera bila samo da mi se javi moj jaran kojem dadoh "umjetničko" ime Nurko.

U pola sedam ujutro (po starom), što će reći u pola šest po novom, zvoni telefon i čangrizavi ženski glas (toliko odvratan da mi jasno riše vlasnicu: oblajhana kosa, brčići ispod mesnatog nosa, bradavica na obrazu, tusta guzica upakovana u frotirne gaće u koji­ma drijema nikad doživljeni orgazam) sipa mi tiradu prijetnji "da će prestati kupovati Slobodnu Bosnu" zbog mojih tekstova: "Ti pišeš o svojim kćerkama baš kao da samo ti imaš djecu!"

Da je neko normalnije doba dana, da nisam mamuran i bez cigareta, da me ne čeka hrpa neplaćenih računa, spustio bih glas i objasnio da ja ne pišem o svojoj djeci, nego o djeci, tim, kao što to tužno reče moja prijateljica Ferida Duraković, prekrasnim bićima koja nemaju budućnosti.

Ovako, s obzirom na stanje u kojem se nalazim, ne preostaje mi ništa drugo nego da zalajem: "Slušaj, pizdo! Pa, nije valjda da očekuješ da pišem o tvojoj djeci?"

Iz kese za smeće kupim nedopušene čikove, vadim dva jajeta iz nepotrebnog frižidera i sasipam ih u čašu - nemam živaca da ih pržim ili kuham. Kad sam "doručkovao", idem u granap, ali je pre­rano i još nije otvoren, pa mi je slijedeća, jedina mogućnost da odem do portirnice Državne bolnice i tamo popijem kafu i ogrebem se za koji šiljak.

Pričam sa Amirom o bruci našeg nogometa, sjećamo se lijepih dana u FIS-u, na Livadi na Marindvoru i nekog neopisivog i, sada, nezamislivog vremena kad smo bili mladi. "Zaboravio sam da budem pošten", kaže Amir, a ja ne znam šta pri tome misli, ali osjećam da ga to tišti. Spuštam mu ruku na rame i kažem: "Amire, čim to priznaješ - znači da si ostao pošten." (U sebi držim ono: donekle.)

Taj deseti sat ovog dana nikako da se primakne. U Holidej Inu se zatvaraju susreti PEN centra i hoću da se pozdravim s dragim (i novim) prijateljima koji su razbacani svuda po svijetu. Nema moje sreće što sam se ponovo zagrlio sa Stevanom Tontićem i tuge što ne znam kad ćemo se ponovo zagrliti... Tu je i gromada od pisca Vidosav Stevanović, koji kaže da će ostati još par dana, a onda u "jebeni Pariz"... Chris Merrill, pisac, jaran iz Amerike, velikodušno mi oprašta dvjesto dolara što mu plivam... Slobodan Šnajder se pravi da je čitao moje knjige, a onaj fenomen od stizanja na sve strane Miljenko Jergović mi traži da mu pošaljem svoja "sabrana djela" (baš kao da ih imam, jer ja, kao i Sidran, čim se malo saberem - odmah se oduzmem)... Sinan Gudžević, koji je opovrg­nuo moju teoriju da samo glupi ljudi ne stare, nasmijan i crn kao i prije petnaest godina kada je zadnji put bio u Sarajevu, priča mi kako je sav život posvetio prevođenju Ovidija, ali ga sad (na ekavskom) ne može objaviti u Zagrebu; priča mi i vic (koji znam, ali neću da mu pokvarim ćeif onim bahatim: Ma, znam taj!)

K'o biva, pita Fata Muju:

"Šta ti je najdraže u životu?"

"Čuj - šta? Pička!"

Fata ga sa sažaljenjem gleda: "Asli, nikad kurac nisi prob'o."

Suknuo bih nešto, ali protokolom, u ove rane jutarnje sate je to zabranjeno, pa pijem nedefinisane sokove sve dok na bluzi jednog puter konobara ne pročitam prezime svog najboljeg jarana iz dje­tinjstva.

Pitam ga:

"Je li ti Mise šta?"

"To mi je babo. Znam ja vas, čika Daco, pisali ste o mom starom, a i on mi je pričao o Vama."

Tad nas krenu... Poslije iluzije da sam "neko i nešto", da moje postojanje na ovoj planeti nije ostalo bez traga, nastao je neupitni osjećaj ispraznosti kada se raja, opet, rasula po svijetu, kada su u svoje kofere potrpali uspomene i obećanja "vidimo se uskoro"...

Chrisu dajem brojeve telefona moje djece u Americi, uz molbu da im se javi i da im slaže da sam ja O.K.

Grizodušje me svojim čeličnim kandžama ščepa za grlo i ja u kafani, kod Omera, svoj jad i bijedu, baš kao zidu, pričam čovjeku koji me ne sluša:

"Toliko mi fale moja djeca:"

"Ja ne volim djecu. Ja volim životinje."

"Pa, ni to nije loše."

Pred fajront mu predlažem da odemo kod mene na piće, a on odbija:

"Ajde ti kod mene - imam dobre loze iz Čitluka?"

Njegov stan nije daleko, pa prihvatam ponudu.

Loza je prva liga, ali ja primjećujem da je na podu prostrta med­vjeđa koža, po zidovima su okačeni rogovi jelena, muflona, iz ćoškova vire napunjene ptice, hasi se preparirana, pogolema glava­tica u vitrini...

Sav ponosan spušta tanjir meze na sto i pita me:

"Šta misliš?"

Kažem:

"Super."

A, mislim:

"Hvala bogu što ne voliš djecu."
Last edited by Orhanowski on 10/10/2006 20:54, edited 1 time in total.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#65

Post by Orhanowski »

Indira sa foruma b92.


"Volim rahmetli Dzamonju.

E sad, zasto Dario Dzamonja o Sarajevu? Alkos i zenskaros.
Raja. Rahmetlija.
Zato sto je on sa sarajevskim
klosarima u kafani Posta (na cosku kod Pozorista) 'izmisljao' jezik
koji se danas raznijeo diljem Balkana. Jezik, kojim su govorili Pimpek
i Kindje, jezik na kojem je Avdo pisao svoja scenarija za dijete sa Gorice - Kustu, jezik kojim se mudri Brega bogatio, jezik koji je sa Danisom pokupio Oskara, jezik koji sam skoro zaboravila, jer nemam s kim da ga pricam,
te ga drzim tako mrtvog i nepristojnog, skrivenog od djece samo
za svoje kletve i molitve. Govorio ga, njime pisao i sve sto je
pisao uvijek licilo na nesto, sto bih ja rekla, da sam bila dovoljno pismena
da bacim na papir. Nekad, skoro patoloski iskreno i okrutno prema samom sebi.
Uvijek, do kosti precizno. Ta neposrednost rastura.
On je taj duh neuhvatljivi,
koji nikakav dosljo, ni rat ne mogu unistiti, ni promijeniti.
Svaki 'pao s brda', cuvar ovaca u zimskom periodu, dan-danas se trudi da bude Dario, a da to i ne zna.

Kad njega citam, pozelim da zovnem taxi, sjednem na prvi avion
i odletim put Miljacke. I zaboravim sve drugo sto je bilo.

Nije Sarajevo, samo sramota Evrope, sa kraja 20-og vijeka.
Niti smo samo ludjaci i manijaci. Mi smo 'Vizantija u malom' u jednom kratkom
trenutku - zarobljenom u vremenu, doba Justinijana i Teodore, gdje sve bilo moguce - ptice koje govore jezikom djevojaka, zlatni mozaci,
barbaro-geniji u nama i jos vise oko nas, carobnjaci i popovi, civilizacija,
kulture i nekulture i sve to zbrckano u cvor dusa rodjenih tu.
Cak, cak i oni koji slucajno prodju, negdje u dnu duse, priznaju
da su zarobljeni saftom nedefinisanim, a ne samo redoslijedom
kvaliteta cevabdzinica:
Devetka, Ferhatovic, Mrkva, Zeljo/Shaja.

Taj covjek nije izmisljao, samo biljezio dogodovstine, svoje
i svoje raje. Hronicar bez hronika.

Sto rece onaj Svabo - Das ist Walter.
I neka tako bude, za bolje sutra."
User avatar
vatana
Posts: 547
Joined: 25/04/2006 15:32
Location: Pejton
Contact:

#66

Post by vatana »

Orhanowski wrote:Danas sam se bas preforsirao, 4 price sam prekucao, bole me ruke i oci, pa je moguce da sutra ne bude nove price. A mozda ipak bude. :-D
Samo lakapo jarane, nemoj se samo forsirat.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#67

Post by Orhanowski »

SAN TRGOVAČKOG PUTNIKA


S devetog sprata bolnice se vidi cijelo Sarajevo, sve četiri strane svijeta; ruševine rata i novosagrađene kuće, stari i novi krovovi koji se razlikuju po boji crijepa, neke terase koje su tu odvajkada, ali za čije postojanje nisam znao, adaptirana potkrovlja...

Kad bih ja bio pisac i kad bi ovo bila priča, bez imalo stida bih ukucao kako razmišljam o raznolikim sudbinama i životima ljudi koji žive pod tim krovovima, ali razmišljam taman toliko koliko oni razmišljaju o meni.

Prepoznajem Koketa koji silazi niz Gorušu noseći svoj san pod pazuhom.

Upoznao sam ga poslije rata, mada je on rekao da se znamo "sto godina", ali on nije bio od onih ljudi koji, kad pomenu nekoga za koga prvi put čuješ, to ne prihvataju kao odgovor, nego do u beskraj insistiraju: "Ma, moraš ga znati, "Znaš s kim je on išao u školu", "Zabavljao se s onom dobrom kokom - kako joj bješe ime". Sjedio si s njim hiljadu puta", sve dok ne priznaš da ti je pomenuti rod-rođeni, ili, iznerviran, vikneš: "Jebo te on i ti njega!"

Na riječima je bio škrt, pa zato i pamtim naš prvi "razgovor". (Ne računam one uobičajene primjedbe o vremenu i Želji i Sarajevu.)

Iznebuha me je upitao: "Znaš li pjesmu Huni Miodraga Žalice?"

"Znam", rekao sam, a on je samo klimnuo glavom: "I mislio sam da znaš."

To je bilo sve. Nikakvo objašnjenje nije slijedilo i na tome je ostalo. Sjećam se i toga dana kada je Karo s vrata kafane počeo peglati raju kako je zijanio tristo maraka na "poker aparatima". Mi, koji smo se na nesreću zatekli u kafani, morali smo istu priču opet slušati sa svakom pridošlicom.

Onda ga je Koke prekinuo: "Slušaj, Karo. Nisi izgubio, nego nisi dobio."

"To ti dođe na isto", zbunjeno je odgovorio Karo.

Koke je prijekorno zatresao glavom: "Karo, Karo... Jesi li išao da dobiješ?"

"Bezbeli da sam."

"I?"

"Nema tu ništa i - izgubio sam."

Koke je nastavio da mu objašnjava: "Išao si da dobiješ i nisi dobio. To ti je cijela priča."

Koke se krvnički češao po glavi kao da pere kosu, onda kao da mu je nešto sinulo i zvao je piće kafani. Sretan što nije izgubio. "Trebalo bi da se baviš trgovinom, Koke", rekao sam, a on me pogledao: "Otkud znaš? Bio sam trgovački putnik. Iliti, akviziter za knjige. Otuda ja tebe znam, a ti se mene ne možeš sjetiti. Znaš, ljudi rijetko gledaju u oči trgovačke putnike. Što je greška. U očima sve možeš vidjeti: je li mušterija ozbiljna, je li neki zajebant od kojeg nema haira, nego samo da mu je ubiti vrijeme ili su pristojni toliko da ne mogu a da ne kupe nešto..."

Prekinuo sam ga: "Šta si vidio u mojim očima?"

Podigao je čašu i nasmijao se: "Mamurluk, najčešće."

"Sad, bez zajebavanja: što sad to ne radiš?"

"Daj, ne budali, Daco. Jesi li vidio koliko knjige koštaju? Ko ima para da ih kupi, gade mu se, ne bi ih ni u ruku uzeo. Oni koji bi ih kupili, ni za hljeba nemaju."

Nismo se vidjeli nekoliko dana. Valjda smo se mimoilazili, šta li? Najviše mrzim ljude koji poslije smrti (naročito samoubistva nekoga) seru: "Primijetio sam da nešto nije u redu...", ali ne mogu da ne kažem da je Koke bio... bio drukčiji. Ne, nije. Bio je isti, ali drukčiji - ako znate šta mislim?

Žalio sam se kako teško zaspim ili kako nikako ne mogu da spavam, a on mi je rekao: "Znaš, hiljade puta sam zaspao, a da to nisam znao. Ali, da sam zaspao i da to znam - to nikada. Sve do prije par noći."

Postavio sam glupo pitanje (htio sam, ustvari, pitati kako zna kad je zaspao): "Kako znaš da si zaspao?"

Ne gledajući me u oči, odgovorio je: "Zato što se više nisam probudio."

Neku jezu i tjeskobu koju je u meni dotakao, ne njegov odgovor, nego glas kojim je to rekao, pokušao sam sakriti, otjerati jeftinom zajebancijom: "Pa, sanjaš li da si dobio na lotu? Šta sanjaš?"

"Užas! Sanjam ovu kafanu, sanjam tebe, sebe, konobara koji nas služi, onog prodavca novina, prazne čaše i pune pepeljare, policaj­ca koji će sad naići, slijedećeg gosta u kafani... I tako iz noći u noć. Nema gore stvari od sanjanja stvarnosti. Da bi san imao nekakvog smisla, da bi ga mogao sagledati, krijepiti se njime, tumačiti ga kao uslov bez kojeg se ne može, potrebno je - buđenje."

Kao i svaku noć, dugo sam se vrtio u krevetu, čekajući da mi se Morfej najzad smiluje i, ne dotakne me, nego opali šakom, ali sam stalno razmišljao o Koketu. Ne o besmislenom smislu njegovih riječi, nego se, jednostavno, nisam mogao sjetiti kako se na latin­skom kaže "uslov bez kojeg se ne može."

A, onda se i meni desilo.

Tačno sam znao kad sam zaspao. Kad sam vidio: CONDITIO SINE QUA NON kao urezano u kamenu.

Jesi li se probudio?

To ne znam, jer u snuje to teško odrediti.
Last edited by Orhanowski on 06/10/2006 19:32, edited 1 time in total.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#68

Post by Orhanowski »

PORUKA U BOCI


Sad znam kako je to. Čini mi se da već stoljećima sričem slova, oblikujem riječi, pa ih nekako vežem tankim koncem smisla, gradim od njih krhki splav kojim krmanim u noći po moru koje sam iznevjerio, ka obali bez svjetionika, lukama čija svjetla trepere nekom drugom; mrznuo sam sa Gordonom Pimom u bijeloj tišini, sa albatrosom vezanim oko vrata sam plutao pod tropskim suncem, so mi je nagrizala dlanove, alge trunule u kosi i često sam zabo­ravljao hodati po čvrstom tlu, igla se na mom kompasu okretala u krug, ali sam se održavao na površini znajući da nekad i negdje moram stići.

Sad znam kako je iz broda koji tone izbacivati vodu plastičnom kašičicom za espreso-kafu. "To ti je", kažem svom prijatelju Zvonku, "kao kad te otac posadi za sto i počne ispitivati o nekom sranju koje si jučer napravio. Kaže ti: neću se ljutiti, samo mi reci istinu, nemoj mi lagati - jesi li uradio to-i-to? Kažeš da nisi. Pljus! Šamarčina! Zašto lažeš? Kažeš da jesi. Pljus! Šamarčina! Jesam li ti sto puta rekao da to nikad ne radiš? U svakom slučaju ti ne gine šamar."

Jučer sam planirao otići kod njega da mi prevede pismo koje moram napisti američkom ambasadoru, jer Ambasador jedini ima diskreciono pravo da mi omogući ponovo vidjeti svoju djecu. Padalo mi je na pamet da napišem samo ovo: "Molim Vas da mi odobrite povratak u USA jer ne mogu živjeti bez svojih kćerki." Onda bi slijedilo "pljus": "A, kako ste ih mogli onda ostaviti?" "Jer sam budala", pokorno i iskreno bih odgovorio i primio slijedeći šamar: "Budala? Znači li to da niste mentalno zdravi? Tu Vam ja ne mogu ništa pomoći."

Nisam znao šta mi je raditi. Nisam čak znao ni kako nasloviti pismo (nisam znao da li se to šalje u formi pisma ili se ispunjava neki formular), nisam znao ni kako se obraća nekom ambasadoru (jedini s kojim sam u životu ikad razgovarao bio je Nijaz Dizdarević, njega sam zvao čika Nijaze, što u ovom slučaju ne bi pilo vode), znao sam da ne bi bilo prikladno ni "dragi Amba­sadore", nisam znao ništa: razgovarao sam s bivšom ženom, Di­janom, koja mi je savjetovala da budem "bolno iskren", drugi su mi savjetovali da budem kratak i koncizan, treći da budem odlučan, četvrti... U pisaću mašinu je bio uvučen papir i na njemu sam samo uspio otkucati: "To whom it may concern."

Prilegao sam ne bi li mi se sve ono komešanje u glavi, koje je teško nazvati mislima, malo smirilo, a kiša me uspavala. Probudio me telefon. Bio je to američki ambasador. Čuo je da ga trebam i pitao da li bi mi smetalo da sad svrati do mene. Rekao sam da nema problema, da ću sve vrijeme biti kući, da dođe kad mu odgovara...

Izračio sam kuću, ispraznio pepeljare i oprao ih, sklonio cigarete sa stola - znao sam da Amerikanci pušače gledaju kao kriminalce i ubice. To se pokazalo sasvim izlišnim, jer je prva stvar koju je Ambasador uradio i sjeo bila da izvadi kutiju Pali Malla i zapali. Ponudio je i mene. Pitao sam ga hoće li kafu, a on je rekao da obožava bosansku kafu. Morao sam ga razočarati - imao sam samo Nesscafe. Pitao me imam li šta za piće, a ja sam rekao da bi se moglo naći neko pivo.

"Ništa jako?"

"Žao mi je...", raširio sam ruke: "Mogu trknuti do granapa u prizemlju da uzmem nešto. Za šta ste?"

"Pivo je O.K."

Sad sam ja izvadio kutiju škije i smotao jednu.

"Mogu li?", pitao je.

"Znate li sami smotati?"

Nasmijao se: "Svi smo mi motali šezdesetih. Neka to ostane među nama."

Pokazao je slike na zidu: "To su vam kćerke? Kako ono rekoste da se zovu?"

"Starija - Nevena", objašnjavao sam: "To je ime jednog cvijeta. Na engleskom je to Marigold, ali na našem znači da nikad ne vene. Mlada je Vesna. Rođena je dvadeset i osmog maja, u proljeće, a staroslovenska božica proljeća je nosila to ime."

Ćaskali smo o svemu i svačemu, ali ja sam jedva čekao kad ćemo preći na pravu stvar, ali mi se činilo nekako nepristojnim da ga ja podsjećam radi čega je on ovdje, koja je svrha ove posjete, pa sam pustio da on prvi pokrene to pitanje.

Pogledao je na sat, ustao i rekao: "Naravno, morate mi dati nji­hove adrese, da im javim da im tata dolazi..."

Laknulo mi je - ni sanjati nisam mogao da će to biti tako bezbol­no i jednostavno: "Zapisaću vam."

Uzeo sam olovku i papir, a onda me je uhvatila panika. Nisam se mogao sjetiti njihovih adresa, ni grada, čak ni države u kojoj žive. U glavi se pokvarila traka i čuo sam samo ponavljanje: "New York... Washington... New York... Washington... Boston..." Ni blizu Wisconsina, Madisona, Dodgevilla...

Kao što me padanje kiše uspavalo, tako me i prestanak probu­dio. To i unjkavi glas s televizora, slike koje nisu imale nikakvog smisla, prizori iz nekog filma koji se snima... Satima sam sjedio ispred televizora. Kutija je bila do nokata ispušenih čikova skije - ni traga Pali Malla. U pisaćoj mašini je blještao bijeli papir i na njemu čamio besmisleni početak: "To whom it may concern..." U slobodnom prevodu: "Bilo kome, ikome na svijetu ko bi mi mogao pomoći..."

S.O.S. poruka u olovnoj boci bačenoj u beskrajno more.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#69

Post by Orhanowski »

MUŠKARČINE


Pijaca je predivno mjesto za izlazak. Ništa oku ne nudi više boja, zvukova, mirisa na istom mjestu. Nema kičice velikog majstora koja ne bi ustuknula od divljenja pred tim vatrometom boja što se prosipa sa stolova, kao iz roga Fortune, obasjanog suncem ili u sjeni golemih suncobrana. Profinjeni sluh u toj će zbrci glasova i zvukova pronaći istinski sklad i ritam života. A, kakva je to tek galerija likova, karaktera! Zlatni rudnik za svakog pisca koji iole drži do sebe i koji neće imati straha upustiti se u avanturu odgone­tanja mnogih sudbina koje se tu isprepliću.

Bože, kakvo sranje! Uvijek sam se pitao da li oni koji ovako ili slično pišu to rade zato što zaista, iz dubine srca i duše, misle da stvaraju nešto ili se naprosto samo dobro zajebavaju?

Samo znam da meni to mjesto liči na predvorje Pakla. Dok se provlačiš, natovaren plastičnim kesama čije su ručke uvijek na ivici pucanja, stisnut gomilom tjelesa koja ti zabija laktove u sve tvoje meke dijelove, ostavljen si bespomoćan, na milost i nemilost džeparošima, kupuješ gnjecavi paradajz i bojažljivo primjećuješ da bi red bilo da u kesi dobiješ barem par "zdravih" komada, ali se po­klopiš ušima kad prodavačica, koja se hladi bistrom tekućinom iz plastične boce kisele vode, a tukne na lozu, to jedva ne dočeka, pa kao kroz megafon zagalami: "Gospodin bi za marku još i birao!" Bježiš kao krivac s mjesta gdje si upravo izgubio bitku za svoje dos­tojanstvo, praćen podsmješljivim pogledima ostalih prodavača...

Taj dan sam se baš bio iskobeljao iz gungule kad sam naletio na Bracu. Nije mu to pravo ime, ali pošto on svakoga zove "Braco", tako je on postao i ostao Braco.

"To, domaćine", tapše me po ramenu.

"Jebo 'vakog domaćina."

"Šta si se toliko natovario? Šta ti je to u žutoj kesi?"

"U tržnici sam naletio na svjež mozak. Rijetko se nađe, a ja ga poželio..."

To je dotle istina, a onda, bog bi ga znao šta me, iz čista mira, nagna da počnem lagati: "Ma, u stvari, prava je jebada čistiti ga, rezati, pohovati, ali moja ženska ga obožava", počnem lagati i sad znam da će biti teško stati.

"Opa, bato! Koja je to? Znam li je ja?"

"Ne znaš. Dankinja je. Jednom je jela mozak kod mene i svidio joj se, pa me pitala šta je to, nikad prije nije jela... Gdje ću joj reći da je mozak - prijavila bi me haškom sudu. Slažem joj da su pileća prsa, ali posebno marinirana i pripravljena... A, ti? Gdje si ti krenuo?"

"Idem kupiti cvijeće. Možeš mislit - u ovim godinama imam prvi sudar. A, i prodavačica je k'o avion. Stalno kod nje kupujem..."

"Učini mi se da si rekao da ti je to prvi sudar."

"I jeste, ali s ovom."

"E, jebem te stara. De, bolan, smiri se. Uskoro ćeš i djed postati - ako već nisi?"

"Šuti, složio sam priču ovoj da cvijeće nosim ženi na grob, da je umrla prije godinu dana... Znaš, koke najviše padaju na muškarce koji vole svoje žene, ali ako su pokojne."

Nije lagao. Prodavačica jeste bila k'o avion.

Poslije smo otišli kod Hame na piće. Pa se Hamo vratio iz ribe, nalovio tonu smuđa, pa mi još malo posjedili, zamezili, pa onda ušao neko koga nismo dugo vidjeli, pa onda ušao neko kojeg svaki dan viđamo, neko koga prvi put u životu vidimo, a svaki ulazak i izlazak je pratila tura pića...

U neko doba je Hamo pitao da mi ostavi kese u frižider. Bio sam na njih i zaboravio. Upitah Bracu:

"Kad ti ono reče da imaš sudar?"

"Sudar?! Kakav sudar?" Onda se sjetio i oborio pogled: "Nema nikakvog sudara. Nije ga ni bilo, niti će ga biti. Otkako sam se ras­tavio od Žanke, otkako djecu viđam sve rjeđe i rjeđe, sve mi je otišlo u kurac. Osjećam se glupo kao osuđenik na smrt koji se prije smaknuća brije i pazi da se ne poreže."

Nije bilo potrebe da mi objašnjava. Znao sam kako se osjeća.

"K'o kreten svaki dan kupujem cvijeće, pa ga bacam u kantu za smeće... A, tvoja večera?"

"Isto. Nema nikakve Dankinje. Skuham svakakve pizdarije, postavim sto, upalim svijeće, a onda to što sam skuhao u neko doba noći pokusam kašikom iz šerpe, stojeći... Znaš li šta sam neki dan uradio? Kupio sam nekoliko ljetnih haljina. Znaš kome? Sebi. Jok, ne presvlačim se u ženske haljine - toliko još nisam poludio, ali da sam poludio - to jesam. Oprao sam ih i objesio na štrik na prozoru, sa svojim stvarima... Da komšije misle..."

"Hoćemo li, Braco?"

"Šta, Braco?"

"Još po jednu?"

"Hoćemo."

Buket cvijeća je ležao sparušen do Bracinih nogu, a moj mozak se ledio u kesi u frižideru...

Moj mozak je ključao...
sekspir
Posts: 116
Joined: 18/08/2006 18:36
Location: Köln

#70

Post by sekspir »

Najprije moje iskreno postovanje Orhanovskom za mogucnost nocnog iscitavanja Darijevih prica.Sinoc sam na tu temu razgovarao sa gosp.Simom Esicem iz izdavacke kuce "Bosanska rijec" - Tuzla.Zivo je zainteresovan da stupi u kontakt s bilo kim koji ce mu omoguciti kontakt s vlasnicima autorskih prava.Bio bi spreman,i ponosan,stampati sve sto je Dario napisao.Stoga molim gsp.Orhanovskog da se,ako je moguce,javi na adresu http://www.bosanska - rijec.com ili na e-mail Verlagesic @ t-online.de.Iz postovanja prema Dariju i njegovom djelu,mislim da vam to nece predstavljati narocit napor.Pozdrav.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#71

Post by Orhanowski »

Sekspir, poslao sam mail. Zahvaljujem na intresovanju i uzivaj u citanju :-D





PEPELJARA I LUSTER


"Narode, crni narode - zašto vam je država dala stanove kad celi dan provodite u kafani?"

Ta rečenica iz neke davne drame, serije (?) mi odzvanja u glavi dok se, nakon tačno sedam godina i šest dana, penjem uz stepenice prema nečem što je nekad bilo moja kuća, dom, a i da upotrijebim tu vrlo rabljenu, seljačku riječ - "ognjište".

U pratnji sam inspektora Bećira i on je taj koji je ovlašten da otpečati moj budući život.

Na vratima, kao krvave rane, ostaju tragovi koje ću čuvati kao dokaz svog poraza ili pobjede.

Donja brava se lako otključava, ali s gornjom je problem.

Nikad u životu nisam imao nijednu bravu, ali je moj "gost", ne bi li se obezbijedio za cijeli život, tim primitivnim izumom, koji je lako razvaliti, promijeniti, kao da se tim komadima željeza može zaštititi od činjenice da je lopov, provalnik i da je pokušao (čak!) da mi otme moje uspomene, ugradio taj "osigurač" sulude ideje da se u tuđe može ulaziti i ostajati "dok anamo tamo neki Dario Džamonja, koji nema ni roda ni poroda, ne rikne od alkohola".

Potpisujem da je stan "useljiv". Valjda u "novomucanju" to podrazumijeva što sam se uselio, a o struji, plinu nema ni pomena...

Svejedno, plače mi se od sreće i zovem Bećira da popijemo piće.

Popijemo pivo na brzaka, a ja se vraćam u svoj stan da legnem na itison progoren peglom. (Ja sam ga progorio dok sam svojoj kćerci Neveni peglao pelene, a ona zaplakala u drugoj sobi.)

Iz dvorišta dopiru tako poznati glasovi:

"Amare, da si ove sekunde došao na ručak. Ili ću ti ja sići i naje­bati se matere."

Prepoznajem plačljivi glas tog dosadnog djeteta koji me je cije­log života dovodio do ludila:

"Mama (to je ista ona koja mu prijeti da će mu se "najebati matere), samo još malo..."

Samo se pitam da li je to neki drugi Amar ili je to onaj isti?

Tumaram stanom od 38 metara kvadratnih i nema ništa - trideset mojih godina je otišlo u pičku materinu.

Ispod lavaboa nalazim pepeljaru. Jeste, boga mi, moja je - kako da je se ne sjećam:

... 1980. godine smo sjedili u Lovcu, Milica i ja; ona je bila kćerka jednog poznatog funkcionera, a ja sam bio pijan. Na fajrontu sam turio pepeljaru i kriglu u njenu tašnu", a ona se zamrzla.

Zamisli bruke: kćerka "tog i tog" uhvaćena kako krade čaše i pepeljare u kafani!

Sve je prošlo bez incidenta, a mi smo se voljeli još nekoliko mjeseci, sve dok ona, inteligentna kakva je i bila, nije skontala da od mene nema nikakva haira.

Sjedim tu i prosto mi dođe kao neko rodoskrnavljenje ugasiti čik u toj pepeljari...

Natežem toplo pivo iz konzerve i pogled mi padne na luster. Ne mogu vjerovati svojim očima: kreten je ostavio luster?!

Što jest-jest, nije skup, ali kad nekome skidaš i ogledalo iz lavaboa, malo je čudno da ostavljaš luster?

Šta ti bi Irfane? Ili nisi imao vremena, ili si se umorio snoseći moj namještaj?

Ili si mi ga, kao poklon (kao i pepeljaru), maksuz ostavio?

(Što mi onda, Irfane, ne ostavi, što iščupa priključak za telefon?)

Penjem se kod komšije Paše i zovem inspektora Bećira: "Kako bih mogao kontaktirati gospodina Đulbegovića?"

"Pa, ne znam, vjerovatno preko MUP-a. A, zašto?"

"Zato što je zaboravio nešto, pa bih htio da mu donesem."

Silazim i pijem sve bljutavije i bljutavije pivo; luster, jeftini taj-vanski proizvod se na blagom propuhu njiše, a ja se sjećam dana kad ga je moja žena Dijana postavila:

... prethodno je radila u jednoj turističkoj agenciji, a onda došla s posla (ili prije posla) sva uplakana.

"Šta je, bona?"

"Šef mi opalio šamar..."

"Tebi, mojoj ženi?!"

Odem sutra ujutro, uhvatim šefa za gušu, išamaram ga pred cije­lim osobljem, a on cvili: "Ona je mene poslala u pičku materinu."

Kilo Idrizović je prebaci u drugu podružnicu gdje ona poče taj dodatni biznis sa tim azijskim "rukojebinama".

I dobro joj je išlo.

Sve mi to, onako, u svjetlu zalazećeg sunca pravi mutljag u glavi i bile bi to, možda, lijepe uspomene da ja, i samo ja, nisam ugasio čik u toj bezvrijednoj pepeljari, da ja, samo ja, nisam ugasio sijalicu koja je gorjela u tom lusteru.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#72

Post by Orhanowski »

SLADOLED


On gleda u željezne ulične branike falusoidnog oblika čiju svrhu ne zna, jer se svako parkira gdje hoće u ovom gradu. Primjećuje da su "osunećeni", pa mu to izaziva osmijeh: "Kako li će ovo biti pro­tumačeno kad napišem?"

Ona, njegova prijateljica, primjećuje taj osmijeh i pita ga: "Kako se osjećaš sada kada si se vratio u svoj stan?" (U protekle dvije godine u nekoliko navrata je spavao i kod nje.)

"Dušo, gluplje pitanje nisam čuo odonda kad je Smiljko Šagolj izvještavao sa mjesta rudarske nesreće u Kaknju, kad su iznosili tijela poginulih rudara iz okna, a on turao mikrofon sluđenoj rodbi­ni pod nos i sa svojini karakterističnim bedastim izrazom lica pitao: Kako se osjećate?"

Ona kao i da se ljutnula (s pravom), pa je on uhvatio za ruku i poljubio. "Ne znam", rekao je. I to je bila istina.

Jutros je gologuz hodao po svom stanu i uživao u tome, ali ga je boljela kičma od spavanja na golom podu. S prozora je mahnuo komšiji Bobanu preko puta, ali nije imao na čemu i u čemu da skuha kafu i da ga pozove. U nekom šturcu je našao i nekoliko svo­jih ploča, ali nije bilo gramofona da ih navije. Jutro je počeo s mlakim pivom, jer ni u kadi ni u lavabou nije bilo čepova da bi ga ohladio u vodi...

"Ne znam", ponovio je. Sjetio se one stare latinske izreke kako su poslije koitusa sve životinje tužne, pa se i on osjećao tako nekako, jer ove dvije godine i nisu bile ništa drugo nego jebavanje. Doduše, u zdrav mozak, ali, ipak, jebavanje.

Za sto je prišla djevojčica od nekih pet-šest godina i gledala ga krupnim crnim očima. U prvi mah nije shvatio da prosi, jer niti je ispružila ruku, niti je išta rekla onim cmizdravim glasom profe­sionalnih prosjaka - samo je stajala i gledala ih.

Dali su joj po marku, a ona je otišla do drugog stola. Čuo je lavež psa, a onda je djevojčica dotrčala do njegovog stola i promucala:

"Čiko, ostala mi je sandala..."

"Pa, idi, uzmi je, ništa se ne boj..."

"Ne smijem."

Okrenuo se i vidio oblajhanu plavušu i njenog preplanulog muža. Sretno su se kesili: uljepšali su sebi dan napujdavši psa (neku "fificu" koja je bila ispod stola) na dijete, pa im je to vjerovatno ispunilo njihov besmisleni život.

Uzeo je dijete za ruku i prišao njihovom stolu. Osjetio je da još drhti od straha.

"Izvinjavam se", rekao je i dohvatio prljavu, plastičnu sandalu.

Preplanulom šupku nije bilo dovoljno to što je uradio, pa je otvorio svoja žvalava usta:

"Zašto ne radiš, a ne da prosiš?"

("Fifica" je svojim životinjskim instinktom osjetila u kakvom je raspoloženju i prokontala da bi mogla dobiti nogu u glavu ako se opet oglasi, pa se šćućurila ispod stola.)

Pogledao ga je ravno u bezbojne oči i rekao:

"Kako vas nije stid?!"

Karenjak je zamucao:

"Nne možete tako razgovarati sa mnom..."

"Mogu, itekako mogu, pička li ti materina", rekao je i sagnuo se i pljunuo mu u kafu.

Osjećao se mnogo bolje.

Vratio se za sto, a prijateljica ga je pitala:

"Šta je to bilo?"

"Ništa. Uljepšao sam si dan."

Poručio je piće i opet buljio u one branike, ali ga sad nisu pod­sjećali na kurčeve, nego na sladolede u kornetu, a događaj s djevojčicom ga je vratio nekih četrdeset godina u prošlost...

...Boban, Dragan, Mimo, Radeta, Špiro, Milenko i on su cijeli dan proveli na bazenu u Pionirskoj dolini; kad su se vraćali na njega je, kod groblja Lav, naletio biciklista i on i sada ima ožiljak na sljepoočnici od tog sudara; prolazili su pored "kampa za strance" na Koševu; bio je ograđen, ali se džukela provukla ispod ograde i ugrizla ga za guzicu, a gazda se smijao i palio lulu Ronson upaljačem, milovao kera i vjerovatno mu govorio: "Good dog, good dog", a na atletskoj stazi je trenirala Emina Pilav (?) i odvela ga u svlačionicu i namazala ugriz alkoholom i jodom; bio je pre­strašen da bi plakao, ali je zaplakao kad ga je, obučena u sprinterice s klincima, nagazila na nogu; u Vrazovoj su mu dali tetanus, a morao se javiti u Higijenski zavod da bi primio Pasterov serum pro­tiv bjesnila; injekcija se davala u trbuh i bila je bolna, ali najgore je bilo to što za vrijeme primanja injekcija (tri - svake nedjelje) nije smio jesti sladoled...

...od tada ga više nije ni liznuo. Laže. Sjetio se kad je s Nevenom šetao Miskinovom, a njoj ispao sladoled iz Egipta i ona počela plakati; nije mu se dalo vraćati, pa je pokupio sladoled sa zemlje, oblizao ga i rekao: "Evo, sad je u redu"; sjetio se i toga kad je Vesni pravio ručak i rekao joj da ako ne pojede karfiol nema ništa od sladoleda; ona je gunđala, ali je ipak pojela ručak, a kad se kasno naveče, poslije posla, kao prebijeno pseto svalio u fotelju i rekao kćerci: "Zeko, donesi tati Daci pivo iz frižidera", ona mu je odgo­vorila: "Prvo karfiol - onda pivo"...

Zasuzile su mu oči, a prijateljica ga je poljubila:

"Šta je sad bilo?"

"Ništa. To je zbog sladoleda", rekao je i osjećao kako mu se ona "vanilija" u glavi lagano topi...
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#73

Post by Orhanowski »

OPET U AMERICI


Primijetio sam i na sebi neumoljive znake starenja. Nisu to vene na nogama, sijedi brkovi i brada, dupe sve suvlje, a stomak veći, dlake iz nosa i ušiju, sve češći običaj da u razgovor ubacujem (kad nemam šta da kažem): "Ti se toga ne možeš sjetiti", nego se uhvatih u razmišljanju kako je jedna dženaza bila "sjajna".

Dok sam bio mlad, s neshvatanjem, i s malom dozom gađenja, slušao sam starije kako o nečijem sprovodu pričaju kao o rock kon­certu ili fudbalskoj utakmici, jer je smrt bila toliko van mene da o svojim prijateljima, pa i najdražim: ocu, babi, djedu, nikad nisam govorio kao o rahmetli ili pokojnim nego kao o bićima kojih trenut­no nema, koja su otišla na neki dugi put...

Sad stojim pod nesmiljenim suncem na Barama, pozdravljam se i rukujem s ljudima koje samo nečija smrt može okupiti na istom mjestu; ispraćamo čovjeka, velikog čovjeka kojeg sam imao sreću poznavati, ali nikad čast sprijateljiti se s njim - Bajru Isakovića.

Tek iz posljednjih pozdravnih govora razabirem nešto od njegove veličine, jer je oko njega (za života) uvijek sjajio neki oreol skrom­nosti i jednostavnosti, pa i tada kad mi je Meho Bašić kroz suze rekao da "nema više našeg Bajre" pomislio sam na nekog drugog Bajru, nekog Bajru kojeg nisam čak znao ni "zdravo za zdravo", pa me je Mehina emotivnost začudila; začudila me Nijazova skrhanost tugom i tek sam tada vratio lik "našeg Bajre" u sjećanje, pića koja sam popio s njim, blagi izraz njegovog lica dok s poštovanjem (baš kao da ga zaslužujem) sluša neke moje nebuloze...

Pitao sam Janu da li je dolično da se na dženazi pojavim u šorcu i majici, da li se to protivi nekim običajima, a on mi je odgovorio:

"Pojma nemam, ali znam da ti Bajro ne bi zamjerio."

Nikad mi ništa nije gluplje zvučalo nego kad od nekog čujem kako ne voli "groblja i bolnice", pa u tome nalazi ispriku što me nije posjetio dok sam umirao u jednom usranom bolničkom kreve­tu. Bezbeli da ni sam ne volim groblja ni bolnice: čak sam, kad sam još bio mlad i drčan, izjavio da će jedina sahrana kojoj ću pri­sustvovati biti moja.

A, onda se "desio" Dubravko Brigić, pa Mladen Paunović, pa Mladen Vuksanović i išao sam, baš kao da me zemlja vuče, u to predvorje.



* * *

Poslije dženaze (uz crne primisli: vidimo se na slijedećoj - čijoj?) sa Šaćkom, Fikrom i Ibrom idem u Ameriku.

Amerika je Ibrin pansion na Višnjiku. Pivo je hladno, rakija je prava, brizle i ćevapi prva liga, u bašti je hlad ispod kruške, a bo­ljeg i ljepšeg društva ne bih mogao poželjeti - samo da nije tog plastičnog bazena u kojem plutaju rezdelije.

Isti takav sam imao u Americi, a po njemu je gacala moja Vesna, iz zajebancije sam u njega bacao našeg mačka, Smokeya, a on bi, čini mi se, i ne dodirnuvši vodu, skakao i penjao se na najbliže drvo, ljutito mahao repom i prijetio mi šta će mi uraditi kad me uhvati na spavanju...

Znao sam se i ja, s konzervom pive, zavaliti u njega, staviti slušalice na uši i slušati "moje Indexe" (kako ih je moja kćerka zvala) i ne misliti o truljenju.

Sad sjedim i Fikret, svojim "čuvenim agresivnim" glasom, priča o jednom šupku koga svi znamo; svoj prilog daje i Šaćko, i Ibro, i ja, a onda se slažemo da je pusto gubljenje vremena pričati o takvoj individui, ali i dalje nastavljamo... a konobarica Emira nastavlja da nam donosi hladnu rakiju...

Ibro mi kaže: "Pa, jebote Daco, ti nisi papak..."

Govori o poslu, a ja se slažem s njim da nisam papak, a u sebi mislim kako bi mi bilo bolje da jesam, kako mi ovaj bazenčić ne bi odvlačio pažnju, kako bi mi se živo jebalo za moje kćerke u Americi, kako bi mi ova tvar u glavi bila zauzeta samo prekontavanjem sertifikata, kako bi mi bio pičkin dim izbrojati dvije hiljade maraka i platiti štampanje svoje knjige, kako bih se vratio kući i poljubio ružnu ženu, nakrkao filovanih paprika i pravio se da me živo interesuje hoće li Sampras uzeti Wimbldon...

Ali...

Opet sam u Americi i vraćam se s posla. Radio sam dvanaest sati i nije mi ni do čega - samo da mi se kćerka popne na glavu (da bi mamu pravila ljubomornom), da joj dam lijek protiv astme, da zajedno nahranimo ribicu; uninati je u krilu i spustiti u njen krevetić, pjevati joj:

Now it's time to say goodnight,

Now the sun close its eyes,

Now the moon begins to shine,

Goodnight, goodnight.

Sleep tight.

Dream sweet dreams of me,

I'll dream sweet of dreams of you.

Goodnight.

Liježem u krevet da ne spavam - sanjam (na jebenoj javi, okrećući se kao na ražnju) o Sarajevu...

"Je li te to bacilo?", pita Ibro.

Zajebava me: "Ti sve da je rakija slaba, a već si počeo razgo­varati sam sa sobom."

"Nije, Ibro. Samo sam za trenutak bio u Americi."

Ibro se smije:

"Pa, i jesi u Americi."

Imitiram smijeh, a pri tome se vidim, opet u Americi, na nekom prigradskom groblju Chicaga; buldožer kopa raku za beskućnike koji su umrli od toplotnog udara i sad ih se trpa u zajedničku grob­nicu, jer nema niko da obilježi njihovo nekadašnje postojanje...

Poštansko sanduče u "kući izlazećeg sunca" se puni pismima i razglednicama moje djece - ne primaju odgovora, jer je nemoguće kriknuti iz groba u Chicagu.

Samo tamo, u nekakvom Sarajevu, u nekoj Bosni pojavljuje se knjiga s posvetom: U ovom mračnom tunelu od života su dva svjet­la - ime im je Nevena i Vesna.

A, jedan leš u Americi blago uživa u svojoj smrti.
Last edited by Orhanowski on 09/10/2006 14:08, edited 1 time in total.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#74

Post by Orhanowski »

JA POZNAJEM ŠEJLU GRAC!


Upoznao sam je - tačnije rečeno, sreo sam je prvi put 1973. godine u Skenderiji. Pamtim tu godinu, jer se održavalo svjetsko prvenstvo u stonom tenisu, a redakcija Spektra, u kojoj sam tad radio, nalazila se odmah do Kolegijum artistikuma.

Bila je tada mnogo starija i ružnija i ne znam kojim je poslom navratila u Redakciju, jer sam otišao u Supermarket da kupim piva i još kojekakvih zerzevata pošto smo Toša, Memo, Ćiro, Dragan, Slavica, Baja i ja slavili nešto, a šta da me bog ubije ne znam. Ustvari, svaki dan smo nalazili neki razlog za dernek.

Samo sam je okrznuo pogledom i skoro se naježio kad me je ona pogledala svojim buljavim, vodnjikavim očima.

Dupke sam napunio korpu i bio sam pun para, pa zaista ne znam šta me je na to ponukalo da u gornji džep vindjakne stavim jednu konzervicu španskih dagnji.

Platio sam, ali me je, pri izlasku, na vratima zaustavio šmeker (koji je šmekao ispred Zlatnog restorana) i učtivo upitao: "Da niste šta zaboravili platiti?"

Fakat je da sam već bio zaboravio na onu konzervu koja mi je virila iz džepa. Odmahnuo sam glavom, a on me je poveo u neku kancelariju u magacinu. Tada još nisam imao lične karte, ali sam imao propusnicu za STENS, pa je on, u nekim svojim ćitabima, provjerio da li sam ikad prije bio ukeban, a kad nije našao moje ime, rekao je da neće zvati mili­ciju, a da ja moram platiti desetostruku cijenu za onu konzervu.

"Jebaji ga", pomislio sam i vratio se u Redakciju gdje su svi graknuli na mene: "Jebote, tebe treba po smrt poslati."

Nisam im rekao šta se desilo, jer me je bilo stid koliki sam kreten ispao. Šejle (njeno ime ću saznati mnogo kasnije) više nije bilo tu.

Ni naš drugi susret se ne može nazvati upoznavanjem, a desio se u neobičnim, da ne kažem odvratnim, okolnostima.

Ležao sam u kući i čitao Baštu, pepeo Danila Kiša - bilo je to ono sretno doba kad nisam imao televizora i kada sam čitao jednu knjigu dnevno. Vrata su, kao i uvijek, bila otvorena i ušao je moj ludi prijatelj. Proturio je glavu kroz otvor na vratima gdje bi treba­lo da bude staklo, ali njega sam davno skršio kad sam jednom pri­likom gađao Vladu Albaharija flašom i promašio ga.

Rekao je: "Doveo sam jednu trebu", i otišao u drugu sobu.

Bilo je ljetno doba i prozori su bili širom otvoreni, pa sam, htio-ne htio, mogao da čujem svaku njihovu riječ.

On je, inače, bio fotograf i čuo sam ga kako tu nevidljivu trebu ubjeđuje da je slika golu, obećava joj da će od nje napraviti svjet­ski foto-model: "Ljudi su siti onih neprirodnih ljepotica, žele da vide unutrašnju, prirodnu ljepotu..." i slična sranja.

Uskoro je dijalog zamukao, a onda sam čuo zvuk šamara i pomislio sam: "Ma, ko je jebe - nije, valjda, u dva sata po ponoći došla na kafu?!"

Sve bi bilo uredu da se to, samo sekund kasnije, nije pretvorilo u vrisku, praćenu zvukom tupih udaraca šaka u meso... Uletio sam u sobu: ona je bila samo u razderanom ružičastom kombinezonu, a kako joj je kosa padala preko okrvavljenog lica nisam je prepoznao.

Stao sam između njih, pokušao ga uhvatiti za ruke, a ona je isko­ristila trenutak i istrčala iz stana.

"Majku ti jebem mahnitu, hoćeš li da nas strpaš u muriju? Stanica nije ni pedeset metara odavde!"

Luđački je kolutao očima i izvadio nož skriven u dršci štapa kojim se koristio poslije neke saobraćajne nesreće, a koji mu je već odavno bio nepotreban, ali mu je postao dio "imidža". (Inače, o sebi je imao mišljenje kao o "zajebanom frajeru", a bio je obična pizda.)

"Kakav si ti jaran - umjesto da mi pomogneš da je silujemo..."

"Ma, nosi se u pičku materinu!", rekao sam i požurio iz kuće da me eventualni drotovi ne bi zatekli u stanu.

Otišao sam, bezbeli, kod Reše, u Šadrvan, i ostao do jutra.

Pri odlasku sam rekao Reši: "Rešo, kod tebe sam sjedio od ponoći."

Rešo nije bio čovjek kome treba puno objašnjavati - samo je klimnuo glavom.

U stanu nije bilo nikoga. Sjedio sam i pitao se šta da radim s haljinom i cipelama kad se čulo zvono na vratima. "Drotovi", bila je prva pomisao koja me sledila, ali nisam mogao skočiti s četvrtog sprata, pa sam otvorio vrata. Stajala je, natečene usne, i tihim glasom, kao da se izvinjava pitala: "Mogu li dobiti svoje stvari?"

Tek tada sam se sjetio da sam je već sreo, davno, u redakciji Spektra.

Bio sam potpuno sjeban, pa se nisam sjetio ni da joj dam kesu, a ona je prihvatila stvari pod mišku, pružila mi ruku i rekla: "Hvala vam. Ja sam Šejla Grac."



* * *

Cijeli jedan život poslije, čistio sam sto u jednom restoranu u Chicagu, a prelijepa mlada djevojka me upitala: "Poznajete li Vi mene?"

Samo po sebi je bilo šok da mi se neko obraća na našem jeziku, a pogotovo takav "komad"... Odmahnuo sam glavom.

"Sjećate li se: cipele, haljina... Ja sam Šejla Grac." Sad sam bio načisto da sam poludio...

Odlepršala je iz restorana, a ja sam taj susret zabio u najdalji ćošak svog mozga...



* * *

Poslije nekih godina, nakon što je još jedan život umro u meni, na zvuk zvona otvaram vrata: još mlađa i ljepša, nehajno oslonjena na dovratak, s nekim mangupskim osmijehom me pita:

"Poznajete li Vi mene?"

"Znam: Ti si Šejla Grac. Uđi."

Ušla je, a ja danima poslije toga pogledom milujem stolicu na kojoj je sjedila.
furlan
Posts: 1183
Joined: 05/11/2004 13:13

#75

Post by furlan »

Orhanowski
Ako bi mogao samo da provjeris jednu stvar."Velika pobjeda" koju si postavio ranije mislim da zavrsava malo drugacije u originalu.Ova varijanta mislim da je iz "Prica", dok prvobitna pripada ranom periodu, koji sam citao prije dvadesetak godina.Je li "Zdravstvena knjizica".Ako imas ,plasiraj.Hvala.
Post Reply