Dario Dzamonja

[andrija2007]

Slucajno sam pronasla ovaj forum , Dario Dzamonja je najveci pisac svih vremena , u zadnjem seljenju su mi zagubili njegove knjige , nema veze , nasla sam mjesto gdje mogu citat njegove price .
Davnih 80 - tih godina imala sam susret sa Dariom u Derdanu , usao je i trazio mjesto da sjedne . Vidila sam ga sa vrata i pomislila , ovaj pijani ce sigurno kraj mene . Uzasno sam se bojala pijanaca i rasirim se na mojoj klupi ( jedino mjesto slobodno u Derdanu ) on se uputi pravo na mjesto do mene i sjedne . Pocnem se trest od straha , a on ce ti : ja sjeo na po guza , gdje si vidila covjeka sa po guza ? Pocnem da se smijem kao luda , on zajedno sa mnom , naruci mi pice koje smo popili nazdravljajuci jedno drugom .

[PipiDugaDevetka]

Iz biografije:

Zovem se Dario Dzamonja.
Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.

18. januara 1955.g.

[bushido]

Hvala Ti Orhanowski i svima drugima koji su dali svoj doprinos ovoj temi a narocito hvala Dariu Dzamonji!

[Durres]

[seln]

gdje je ovo?

[shuriken]

Kod Solde, na Titovoj, restoran na uglu zgrade Marijin Dvor, kod tramvajske stanice

[seln]

Kod Solde, na Titovoj, restoran na uglu zgrade Marijin Dvor, kod tramvajske stanice

Kod ONOG Solde?

[Orhanowski]

BERMUDSKI TROUGAO

Kažu da postoji ta zona negdje oko Bermuda gdje brodovi, avioni i ljudi
nestaju bez ikakvog traga. "Ufolozi" misle da je sve to rabota "malih zelenih", a
naučnici to objašnjavaju specifičnim klimatskim okolnostima. Ko je u pravu, u
to ne ulazim, ali znam da sam ja, kad sam, pored Zdravka Čečura, na stan primio
i Vladu Albaharija, formirao svoj vlastiti "bermudski trougao", u kojem je sva
pamet nestala.
Vlado je bio glumac na Radio-Sarajevu (i to najbolji), a i raznosio je
nekakve narudžbe za Malinu, Jagodu, Višnju... cijelu tu mrežu nekadašnjih
sranje lokala za koje se nije znalo jesu li slastičarne ili birtije. Moram priznati da
je on bio jedini u cijeloj plejadi mojih cimera koji je plaćao kiriju redovno i na
vrijeme. Doduše, pregovori i dogovori o sumi su trajali dugo, jer je Vlado tvrdio
da on nikad ne spava, ne jede, ne kupa se, ne ide u klozet, pa samim tim faktički
i ne postoji, te ga se ne može tretirati kao podstanara, nego više kao "krasnu
biljku".
Ja sam tražio pedeset hiljada, a on nudio deset - našli smo se na četrdeset i
devet. Zaboravio sam i četvrtog člana domaćinstva, kerušu, crnu poenterku,
Votku. Ona je bila kratko s nama, jer sam je, iz humanitarnih razloga, poklonio
Goranu Simiću. Naime, svaki dan bih otišao na tržnicu i kupio kilo krvavice za
nju, a prolazili su dani, a ona, umjesto da se deblja i raste, bivala je sve manja i
mršavija i nepodnošljivo zavijala. Uzrok tome sam otkrio jedne noći kad sam
uhvatio Čečura kako je "hrani" - njemu kobasica, a njoj koža i kanafa. Vlado je
svoju sobu čuvao u savršenom redu; sa sobom je donio ogromnu zbirku ploča,
američkih mjuziklâ, ali ih nikad nije stavljao na gramofon - "da se ne oštete" -
nego bi ih prislonio na uho i "slušao". Vrijeme smo ubijali (Čečur i ja) ispijajući
goleme količine votke i igrajući "pikado". Čečurova omiljena meta je bio Vlado,
a Vlado je, zauzvrat, gnjavio Čečura pitanjima tipa "Jesi li ti ikad dao koš?"
(Čečur, iako jedan od ponajboljih centara, za košarku je imao ljubavi baš kao što
ja imam za golf.) A, onda je Vlado ufurao u "fazu". Kao knjiški primjer
šizofrenika, preko noći je postao Phil Alford, Amerikanac, rođen u Wokeshi,
Wyoming. (Trideset godina kasnije ću saznati da se Vlado zajebao, da Wokesha
nije u Wyomingu nego Wisconsinu, naći broj Philov i proćakulati s njim. Phil je
glumio klinca u filmu Ubiti pticu rugalicu i to je bio razlog zašto se Vlado
identifikovao s njim. To mu je bila jedina uloga u životu i bilo mu je drago da ga
se neko sjeća.)
Poslije Philove faze slijedila je faza Zdravka Čolića i Vlado je znao satima
stajati ispred ogledala i pjevati Sinoć nisi bila tu, sve dok ga Čečur strelicama
"pikada" ne bi istjerao iz kuće. Inače, Vlado je iz kuće izlazio (i dolazio) samo u
određene sate i minute, bazirane na rasporedu časova iz Prve gimnazije. Ljeto je
bilo, a Vlado je sve vrijeme nosio "tankericu" i ja ga nikad nisam vidio da se
oznojio?! Za par mjeseci nisam vidio da je išta pojeo, sve dok se jedne noći ne
probudih mamuran da pijem vode i uhvatih ga kako havlja burek, skriven iza
njegove kolekcije ploča: "Mirišem, samo mirišem", pravdao se. Odlaske u WC
mu nisam pratio, ali zaista izgleda da nikad nije spavao - ležao bi (u tankerici)
prekrštenih ruku i zurio u plafon. Tada se već bio ugasio Spektar i moja pri-
manja su spala samo na onaj jad i čemer od očeve penzije i Vladin doprinos - što
je moglo trajati jednu heftu ako se stisnem, pa sam morao naći dodatni izvor
prihoda... Moj jaran Gane mi je poklonio "lee" vindjaknu, sa američkom
zastavom na rukavu, u koju je Vlado gledao kao relikviju... Kad god bi mi
zatrebalo para (a to je bilo često), "prodavao" bih jaknu Vladi za "cenera", a kad
bih se olešio, uzimao je nazad, jer mi je to "draga uspomena". (Poslije godinu,
kad se Vlado iseljavao, poklonio sam mu je.)

Pravo ludilo je nastalo kad je Vlado "postao" Irac - više se ne sjećam kojeg
imena - i ja mu rekao da nikad od njega Irca neće biti ako ne pije... Vlado je
shvatio ozbiljno i počeo šukati džin u takvim količinama da ti pamet stane. Iz
samo njemu znanih razloga, počeo je govoriti "ekavski", sa akcentom
Beograđanina s Zelenog venca i to ga je držalo jedno mjesec dana, sve dok u po
rečenice nije okrenuo na "endehazijski" hrvatski... Čečur se kladio sa mnom da
neću doživjeti osamnaestu. "Hoću, pa makar!" "A, kako ću te isplatiti ako
zijanim?" "Ostavi mi stan." Osamnaestog januara 1973. godine, iz
Čehoslovačke, gdje je Čečur bio na turneji s reprezentacijom, dobio sam
telegram: "Drago mi je da sam izgubio opkladu".

* * *
Vlado je u Londonu, na BBC-u, Čečur tumara između Sarajeva, Trebinja,
Pule i Praga, ja sam rastrgan između Amerike i Sarajeva, ronim beskorisne suze
za pameću koja je bez traga nestala... Jedino što me tješi jeste da prijateljstvo
traje. I nada da će se "bermudski trougao", možda, jednom opet ponoviti...

[andrija2007]

Evo te opet Orhanowski , drago mi je ponovo procitat ovu divnu pricu . Mislim da je stoti put da je citam , ali mi je uvijek kao da je prvi put . Hvala ti sto sa nama dijelis ljubav za Dzamonjinim djelima .

[Vitamin C]

Kako lijepo. Rijetki su ljudi kao Daco, a evo vidim, zbog toga se i dugo pamte, poštuju i vole, a u Dacinom slučaju i čitaju. Inače je ovo jedna od najboljih tema na ovom forumu, meni vrlo draga. Često sam ovdje, kad god mi se ne čita iz ruke.

[kido]

Slažem se, jedan od najboljih pisaca.

Nema osobe koja se, na neki način, ne može pronaći u njegovim tekstovima.....

[anais_nin]

ima li neka dobra, pouzdana online knjizara iz koje se moze naruciti nesto od Dzamonje a da postarina ne dere (za podrucje sjeverne amerike tj kanade)? hvala unaprijed na svim informacijama...

[Vitamin C]

ima li neka dobra, pouzdana online knjizara iz koje se moze naruciti nesto od Dzamonje a da postarina ne dere (za podrucje sjeverne amerike tj kanade)? hvala unaprijed na svim informacijama...

Bilo bi dobro naći i ovako u običnim knjižarama. Ja odugovlačim sa posuđenim ''Pričama'' iz Slobodne Bosne. Ali, eto, očekujemo informacije.

[medeja]

ima li neka dobra, pouzdana online knjizara iz koje se moze naruciti nesto od Dzamonje a da postarina ne dere (za podrucje sjeverne amerike tj kanade)? hvala unaprijed na svim informacijama...

Možeš online pročitati njegove priče, ako te zanima, mogu ti dati link.

[andrija2007]

I ja bih htjela link njegovih on-line prica , hvala unaprijed

[medeja]

I ja bih htjela link njegovih on-line prica , hvala unaprijed

http://www.slobodna-bosna.ba/Plus/Dario ... aPrice.pdf

To ti je link. Uživaj!

[anais_nin]

ima li neka dobra, pouzdana online knjizara iz koje se moze naruciti nesto od Dzamonje a da postarina ne dere (za podrucje sjeverne amerike tj kanade)? hvala unaprijed na svim informacijama...

Možeš online pročitati njegove priče, ako te zanima, mogu ti dati link.

medeja hvala za link, kao i za prijedlog...imam ovaj file vec neko vrijeme i iscitan je vec vise puta...medjutim ja sam jedna od onih koji ne mogu pronaci isto uzivanje u citanju na netu/kompjuteru kao u drzanju knjige u ruci...jednostavno zelim da se nakon vise godina traganja napokon docepam svojih kopija Dzamonjinih radova

[medeja]

ima li neka dobra, pouzdana online knjizara iz koje se moze naruciti nesto od Dzamonje a da postarina ne dere (za podrucje sjeverne amerike tj kanade)? hvala unaprijed na svim informacijama...

Možeš online pročitati njegove priče, ako te zanima, mogu ti dati link.

medeja hvala za link, kao i za prijedlog...imam ovaj file vec neko vrijeme i iscitan je vec vise puta...medjutim ja sam jedna od onih koji ne mogu pronaci isto uzivanje u citanju na netu/kompjuteru kao u drzanju knjige u ruci...jednostavno zelim da se nakon vise godina traganja napokon docepam svojih kopija Dzamonjinih radova

Nema na čemu.
Ja sam tu knjigu kupila na jednoj sarajevskoj trafici prije dvije godine i mislim da je tiraž bio ograničen jer je išao kao dodatak uz Slobodnu Bosnu.

[anais_nin]

Nema na čemu.
Ja sam tu knjigu kupila na jednoj sarajevskoj trafici prije dvije godine i mislim da je tiraž bio ograničen jer je išao kao dodatak uz Slobodnu Bosnu.

nemas pojma kako ti zavidim ja prije par godina u jednoj antikvarnici naisla na jednu, neko je silno zelio, umjesto da je zadrzim sebi, poklonim je, i sad slini anais, slini

[Vitamin C]

Andrija dvije tisuće i sedam, jesi li ti pročitala štogod od Dace?

[Sunrise00]

@Anais : Probaj ovdje http://www.knjiga.ba/index.php

[Admir_1984]

Široka slovenska duša


Upoznali smo se na moru, u cavtatu. njihov šator je bio do mog. njih trojica i jedna ženska. dvojica holanđana, kojima sam zaboravio imena čim sam ih čuo, nijemac nikolas, koga sam ja zvao niđo i hilda, helga, ilse ili nešto tome slično...

hilde (ispostavilo se, ipak, da se tako zove) jedno je jutro vrisnula, ispustila četku kojom je svako jutro dugo češljala svoju dugu, plavu kosu i ostala ukočena, pogleda uprtog u kameni zid.

upravo sam kuhao kafu na primusu. odložio sam i nagnuo se preko zidića da vidim o čemu se radi, a onda sam se i ja ukočio: iz sasušene trave virio je cijeli metar zmije, koja je podigla glavu, netremice gledala hilde, palacajući jezikom.

Želja da se iskažem pred njom prevladala je kod mene strah i gađenje. pribrao sam se koliko sam mogao (trudeći se da ostavim utisak hladnokrvnosti kao da je to hiljadita zmija koju srećem), protisnuo pljuvačku kroz grlo koje se najednom osušilo, privukao se korak-dva bliže zidu, i iz njega izvadio jedan poveći kamen, zatvorio oči i bacio ga na zmiju....

kad sam otvorio oči, s olakšanjem sam konstatovao da sam je pogodio pravo u glavu, ali gipko, vijugavo tijelo se i dalje bijesno otimalo i šibalo repom oko sebe...

hilde se nemoćno svalila pored luft-madraca, a ja sam, iako zadovoljan učinkom, izletio na rivu da potražim malog (postojao je i veliki) ivu, koji je prodavao sladoled na autobuskoj stanici pored kampa, da on dotuče zmiju.

kad smo se vratili, zmija je već bila mrtva. ivo je samo bacio jedan pogled na zmiju i rekao:

''blavor! nisi ga trebao ubit - on jede miše.''

rekao sam:
''jebo te on'' i sjetio se onog starog vica: ''a otkud ja znam zna li on da ja nisam miš?''

hilde se pribrala, uspravila, otresla borove iglice s guzice, zabacila plavu kosu preplanulom rukom, propela se na prste i poljubila me u obraz i pri tom se ovlaš sisama naslonila na mene. skoro mi se zamutilo pred očima. (imao sam stanovitog iskustva sa ženama, ali kad kažem stanovitog, onda to i mislim. naime još uvijek sam bio junfer).

ponudio sam hilde kafom i počeli smo pričati onoliko koliko je dopuštalo moje znanje engleskog napabirčeno sa top-listi radio-luksemburga.

hilde je bila dvadesetogodišnjakinja, dakle, starija od mene nekih četiri-pet godina, ali to ničim nije pokazivala i to mi je jako imponovalo. prvi put u životu sam osjetio onu lelujavu, neuhvatljivu, žensku igru riječi i pokreta, mimike, koju svaka žena izvodi pred muškarcem i to me je ispunilo nekim ponosom i sigurnošću...

kasnije su se iz dubrovnika vratila ona dva holanđanina i nijemac nikolas. bili su još mamurni od prethodne neprospavane, lude noći, ali je to stanje, poslije nekoliko ispijenih piva prešlo u onu posebnu vrstu veselog, jutarnjeg pijanstva...

podgrijavali smo konzerve na plinskom rešou. rekli su mi da je na ''menuu'' neki holandski specijalitet sa neizgovorljivim imenom.

jebo ih specijalitet: obični kiseli kupus ribanac sa slaninom, ali taj dan je sve imalo poseban ukus...

naveče, dok je boca vina išla u krug, niđo je uz pratnju gitare prelazio čitav dylanov repertoar. uskoro nam se pridružilo i društvo iz drugih šatora...

kad su izvadili ''šit'' i kad je ''joint'' počeo kružiti unaokolo, ja sam se napravio da mi je muka od pijanstva i odvukao se u svoj šator. nisam htio da pomisle da sam primitivan.

ležao sam u šatoru i drkao, dok su oni, sjedeći oko jedne električne svjetiljke u kampu na užas i zgražanje vlasnika dalmoša, na sav glas pjevali: ''give peace a chance...''

sutradan je bilo ružno vrijeme, nebo se natuštilo i prijetilo kišom, duvao je vjetar i otkidao šišarke s grana omorika i one su bubnjale po napetim šatorskim krilima, koja su se posljednjim snagama odupirala da ne odlete u vis...

sjedili smo u ''fliper-sali'' hotela albatros i nikolas je pokazivao umijeće u borbi sa ''dixilendom'', a ja ispadao frajer.

oni su kašljali od moje škije, a ja sam se navalio na njihov ''samson''.

sve oči su bile uprte u nas, ćudoredni mještani, koji su poznavali i mene i mog oca, naglas su komentarisali i s neskrivenim uživanjem pričali šta bi nam oni radili ''kad bi...''
(''kad vam ne bismo ostavljali 'šolde', mater vam jebem'', mislio sam u sebi).

dani se prolazili, a ja sam prvo (u vezi hilde) bio ljubomoran na jednog od holanđanina, onda mi se učinilo da sam pogrešno ocijenio situaciju, pa je moja ljubomora prešla na drugog, a kad je ljubomora prešla i na nikolasa, bio sam sav zbunjen i postiđen saznanjem da se ona tucala sa svom trojicom...

došao je i čas odlaska. ispostavilo se da oni imaju namjeru da posjete mostar i da se tamo zadrže nekoliko dana. ponudili su mi da krenem s njima...

spakovali smo šatore u veliki gepek ''pontiaca'', čije su vitke, elegantne linije bile u čudnoj suprotnosti sa natpisima, parolama, cvijećem, šarama ispisanim raznobojnim sprejovima po karoseriji...

Čekali smo da se hilde još jedanput okupa, pa da krenemo. hilde je izašla iz vode, tu, na rivi, ocijedila svoju dugu kosu, svezala je kožnom trakom, bez imalo ustezanja skinula kupaći kostim, koji je ionako mogao stati u šaku njene ruke, uskočila u šorc napravljen od farmerki, navukla majicu otkinutih rukava i tako smo pošli...

njih četvero su se putem bezuspješno trudili da me nekako oraspolože. pritisla me je neka neobjašnjiva tuga, zamor, kao da se na moju dušu, prezasićenu nekim novim čuvstvima, sav teret proteklih dana svalio i sad sam samo želio da se što prije vratim kući, da pređem prstima po hrapavim zidovima svoje zgrade, da pogladim rukom izlizane gelendere na stepeništu, da zaronim glavu u poznati miris svog jastuka i plačem... tiho i dugo da plačem...

kada smo se opraštali u mostaru, dao sam im svoju sarajevsku adresu, a hilde mi je na poleđini kutije cigareta zapisala svoju, amsterdamsku.

obećali su mi da će me svakako posjetiti ako dođu u srajevo, ispratili su me na voz i mahali sa perona.

bezvoljno sam im odmahnuo rukom. kad su nestali s vidika, pripalio sam cigaretu i pogled mi je pao na onu adresu sa mnogo slova ''oo'', ''ii'', ''ijk''. izvadio sam preostale cigarete iz kutije, stavio ih u džep košulje, a kutiju zafrljacio kroz prozor...

nekoliko dana kasnije, u sarajevu, igrao sam lopte ispred ''oficirskog'' nebodera, kad su dotrčali klinci iz moje ulice i rekli mi da me traže neke Švabe.

obradovao sam se kad sam ugledao nikolasa i holanđane, koji su mi, raširenih ruku, krenuli u susret. pogledom sam tražio hilde.

najednom nisam znao šta da radim. na rastanku, u mostaru, rekao sam im da će se moći smjestiti kod mene kad dođu u srajevo i ne pomišljajući da će me ikad potražiti.

sada su bili tu i ja sam se (u sebi) gorko nasmijao kad sam zamislio lica ovih ''hippiea'', kojima su džepovi bili puni dolara, guldena, maraka i ''traveler'' čekova, pri pogledu na moj ćumez memljivih zidova, prastari krevet, grubi, daščani pod, sirotinjski ''fijaker'' šporet, tužnu, crnu, zgrčenu priliku moje bake...

dok su mi oni u glas, smijući se, objašnjavali da je hilde u mostaru naletjela na nekog francuza i da se s njim vratila u dubrovnik, odjednom me obuzeo stid i pred njima i pred gomilom musave djece, koja su se okupila, razgledala i opipavala šareni ''pontiac''.

da bude još gore, u tom trenutku je naišla mira, stala s nama samo na čas, ali potpuno dovoljno da se skroz zbunim.

nikolas me pitao da li mi je to djevojka, a ja sam krijući pogled od nje, rekao da jeste. oni su pohvalili njene sise i noge, a mira me je pitala odakle mi pravo da je predstavljam kao svoju djevojku, a ja sam izgubio svaku volju za objašnjavanjem.

odveo sam svoje goste u kafanu ''trebević'' i oni su poručili po porciju ćevapa i kriglu piva, a ja sam se, izvinjavajući se da moram telefonirati, digao od stola, krišom platio njihov račun i izašao van.

do navečer sam hodao, lunjao po gorici, siguran da u tom kraju ne mogu nikako naletjeti na njih, a onda sam, kada se smračilo, otišao u ljetno kino.

kad sam se kasno naveče vratio kući, ''pontiaca'' više nije bilo pred vratima.

za novu godinu sam dobio čestitku s poštanskim žigom amsterdama:

gelukkig nieuwjaar

'' od tada je prošlo godina i godina.
svake godine mi bude krivo
što sam zafrljacio onu kutiju kroz prozor
svake godine mi bude drago
što sam i ja dio nečije uspomene...''

[andrija2007]

Andrija dvije tisuće i sedam, jesi li ti pročitala štogod od Dace?

Ne samo procitala vec imam i knjige . Jednu debelu knjigu koju sam kupila ispod Svjetlosti lani za 25 maraka zovem "Moja Biblija " tek sto zavrsim da citam idem ponovo citat i licno sam poznavala Dacu .

[Vitamin C]

Ti si sretna. Ja ga poznajem samo preko knjiga.

[Mahalac]

Uzivanje je citati njegov rad, pogotovo za nas njegove sugradjane.
Nevjerovatno je njegovo umijece realnog prikaza situacije i stanja a u tako malim pricama. Jednostavno se vjeruje svemu sto napise mada i on sam preporuca da se ne vjeruje svemu sto citamo.
RIP.