KAD LIPA ZAMIRISE
Dok sam se jos zabavljao sa svojom sadasnjom zenom, dakle, za pune cetiri godine koje su prethodile mom braku, svog buduceg punca sam imao priliku da sretnem samo jednom, ali stalno su mi punili usi o njegovim zaslugama i vrlinama, o njegovim junackim podvizima za vrijeme rata, o njegovom postenju, iskrenosti, o njegovom neposrednom ophodenju s nepoznatim ili njemu podredenim ljudima...
Bilo mi je navrh glave da slusam sve te slavopojke (koje su se obavezno zavrsavale zakljuckom da ja imam neobicnu cast i srecu da cu se ozeniti kcerkom jednog takvog izuzetnog covjeka), pa nisam bas ni gorio od zelje da ga bolje upoznam. Znao sam kako izgleda, a i on je znao za moje postojanje, ali nikada nismo progovorili ni rijeci, osim sto bih ja, kad bismo se sreli na ulici, promrmljao nesto kao pozdrav, a on bi na to samo klimnuo glavom i produzio dalje, bez obzira da li sam bio sam ili u drustvu njegove kcerke.
Jedne veceri, dok je kisa lila i iz neba i iz zemlje, uzalud sam se nadao prestanku nevremena, sakriven pod nadstresnicu jedne trafike.
Taksisti su ignorisali moje povike i mahanje rukom i preostajalo mi je samo to da njihova zuta svjetla ispracam zestokim psovkama. Tada su se uz rub plocnika zaustavila kola, vozac je otvorio prozor i ja sam prepoznao svog (buduceg) punca. Pozvao me je da udem. Prisao sam kolima i uljudno se zahvalio na pozivu, rekavsi da cekam taksi, a on je na to samo slegnuo ramenima i rekao:
"Ulazis ili ne ulazis? Jos jednom te pitam..."
Kako je i tih nekoliko sekundi, koje sam proveo na kisi, bilo sasvim dovoljno da prokisnem do gole koze, usao sam u kola. Upitao me je dokle idem i ja sam mu rekao svoju adresu. Ignorirao je sve moje nespretne pokusaje da zapocnem bilo kakav razgovor, moje nedovrsene recenice ostajale su da vise u zraku, odbijene njegovom sutnjom, i ja sam jedva docekao da stignemo do moje kuce.
Kad sam izlazio iz kola, zaustio sam da mu se zahvalim, ali on me je prekinuo i prije nego sam poceo:
"Deset hiljada", rekao je.
Ucinilo mi se da nisam dobro cuo, pa sam upitao:
"Molim?"
"Deset hiljada" ponovio je, a ja sam to shvatio kao neku vrstu sale, pa sam iz dzepa izvadio novcanicu od sto hiljada i rekao, pokazujuci mu je:
"Na zalost, nemam nista sitno. Ostacu vam duzan ovaj put."
"Nema veze, razmijenicu", mirno je odgovorio on, uzeo novcanicu i vratio mi ostatak novca. Dodao je:
"Toliko bi te dosao i taksi"i odvezao se.
Ozenio sam se, preselio iz iznajmljenog stana u puncevu veliku kucu. On mi je ljubazno ustupio cijelo prizemlje, a on se sa zenom smjestio na sprat.
Bio je voljan da nam pomogne u svakom pogledu, ali u njegovom ponasanju prema meni se malo toga promijenilo. Nasi razgovori su se svodili na izmjenjivanje nekoliko konvencionalnih recenica, i to je bilo sve.
Meni je takav odnos odgovarao, jer nikada nisam bas bio sklon odrzavanju bliskijih veza ni sa vlastitom familijom.
Zato sam se i iznenadio kad me je jednog dana upitao:
"Igras li karata? Remija?"
Odgovorio sam potvrdno, a on je predlozio, tonom koji je imao prizvuk naredbe:
"Da odigramo partiju! "
Sjeli smo u "njegovu sobu",mjesto u potkrovlju koje je "uredio" samo za sebe i u koje niko osim njega (a sada i mene) nije imao pristupa.
Sav namjestaj se sastojao od jednog stola napravljenog od grubo tesanih dasaka, dvije iste takve klupe i poljskog kreveta na rasklapanje. Unutra se ulazilo preko ljestava, kroz jedan otvor na podu, a svjetlost je dopirala iz jednog nevelikog prozora na krovu.
Vec sam se bio spremio na jednu dugu, ubitacno dosadnu partiju, s nekim ko jedva uspijeva da drzi svih cetrnaest karata u ruci, ali vec poslije nekoliko dijeljenja bilo mi je jasno da sam se prevario: moj punac je bio najbolji igrac remija kojeg sam ikad vidio i s kojim sam ikad igrao.
Pratio je i pamtio svaku odbacenu kartu, znao je nepogresivo ocijeniti vrijednost svojih karata, i to je znao iskoristiti do maksimuma; pravio je (na prvi pogled) najnelogicnije kombinacije, ali bi se kasnije pokazalo da su to one prave i jedine... Jednom rijecju, imao je neviden osjecaj za kartu.
Te popodnevne partije remija su nam postale neka vrsta rituala. Svaki dan smo se zavlacili u njegovu tavansku sobicu, igrali bismo pri dnevnoj svjetlosti, koja je dopirala kroz prozor na krovu, a ako bi nam se desilo da ne zavrsimo partiju do mraka, on bi palio petrolejku i nastavljali bismo da igramo uz njenu treptavu svjetlost.
Cudno je bilo kod njega to sto je, kada bi izgubio, kada bi ga karta "stala", bio sav sretan i primjecivalo se u tim trenucima da se osjeca rasterecenim od necega, nekog teskog bremena koje ga je do tada pritiskalo. U suprotnom slucaju, celo bi mu se naboralo a pod celom se naslucivale tamne misli koje bi ga tad obrvale.
Objasnjavao mi je da se svaki covjek radja okruzen istom "kolicinom" srece i nesrece, a da sve dalje samo od njega zavisi: kako ce tu srecu prepoznati i utrositi, iskoristiti na najbolji moguci nacin; kako ce nesrecu usmjeriti na neke nevazne stvari, kao sto su, na primjer, bile te nase partije remija. Na kraju je dodao:
"A, ni tu ne mozes do kraja biti siguran..."
Pitao me je:
"Znas li idealnu stelu? Stelu na kojoj te svaka karta, osim jedne, handa?"
Rekao sam mu da bih mogao pokusati da je sastavim, ali on me je prekinuo:
"Ne vrijedi da se trudis dzabe ako ne znas... Pokazacu ti! "
Uzeo je karte i izdvojio cetiri keca, cetiri petice, cetiri osmice, jednog zandara i jednog dzokera: ukupno cetrnaest karata.
Meni se, u prvi mah, takva stela ucinila "tvrdom", a onda sam bolje pogledao i vidio da je moguce svaku mogucu nadolazecu kartu, uz pomoc onog "leteceg" dzokera, vezati uz neku drugu, napraviti "tercu".
Jedina karta u spilu koja nije odgovarala bio je onaj isti zandar.
"Zgodno"rekao sam.
Nasmijao se i upitao me:
"Sta bi ulozio na takvu kartu?"
"Sve! I sat i lanac!" odgovorio sam, a on je na te moje rijeci, iz futrole pod miskom, izvadio revolver, repetirao ga i uperio u mene:
"I zivot?"
Presjekao sam se, gledao sam cas u otvor cijevi, cas u njegovo ozbiljno lice, a u usima mi je jos bridjela hladnoca s kojom je malocas izgovorio ono "zivot".
Pokusao sam da se nasmijesim, ali nesto ne vjerujem da je to ispalo bas bezbrizno i rekao sam:
"I zivot."
On mi je revolverom dao znak:
"Vuci onda!"
Ruka mi je posla prema kartama na stolu, jos jednom sam bacio pogled u pravcu njegovog lica, koje je najednom zauzelo cijelu sobu, pogladio sam poledinu prve karte na spilu i osjetio da su mi jagodice prstiju vlazne od znoja...
Povukao sam kartu: bila je dama tref! Iz kvarta sam izvadio keca tref, dzokera stavio na mjesto kralja i izlozio hand.
Laknulo mi je kada je vratio revolver u futrolu.
Glupo je i pomisljati da mi je tada zivot bio u opasnosti i da bi se ikako drukcije zavrsilo i da sam kojim slucajem izvukao onog duplog zandara, ali moj punac je bio, u najmanju ruku, cudan covjek.
Tokom godina naseg zajednickog zivljenja otkrio sam da se nikada ne odvaja od revolvera, jednog devetmilimetarskog "valtera" cija je drska kao i cijev, sto mi je jednom prilikom on sam pripomenuo, bila izlizana od upotrebe.
Tu njegovu naviku sam i nekako mogao protumaciti kao "ostatak" iz rata, ali kada sam slucajno otkrio da se on nikad ne odvaja od dzepnog, minijaturnog pribora za jelo, od peroreza sa desetak ostrica razlicitih namjena, da u jednoj pregradi u novcaniku uvijek nosi iglu i hirurski konac, komad silka i udicu, a da u kaisu na hlacama ima usiven jedan "napoleondor", nikakva razumna objasnjenja mi nisu padala na pamet.
Osim toga, svake godine, vec pocetkom maja, obuzimao ga je neki nemir. Kao zarobljen vuk, hodao je gore-dolje po kuci, a onda, iznenada, pakovao stvari i odlazio negdje. Gdje - to je samo on znao.
Vracao bi se krajem juna, smrsao i iscrpljen, ali smiren i rasterecen. Samo bi pitao da li ga je iko trazio u meduvremenu i nikad nije davao nikakvo objasnjenje o svom odsustvovanju.
Te godine je dozivio saobracajnu nesrecu i tom prilikom slomio nogu i gips na nozi ga je sprijecio da se spakuje i ode kada ga je uhvatilo "ono njegovo" (kako su se u nasoj kuci nazivali ti njegovi iznenadni odlasci).
Do kasno u noc smo igrali partije karata na tavanu, a on se svaki cas uplaseno trzao na sumove struganja lipove grane, zanjihane vjetrom, o crijepove na krovu.
Jedno jutro je pozvao radnike i naredio da se lipa posijece.
Te iste veceri opet smo sjedili uz karte i, mada se sada vise nije cuo nikakav sum sa krova, njegov pogled se i dalje uplaseno zaustavljao, kocio na tamnom kvadratu prozora, iza kojeg nije bilo nista osim zvijezda.
Karta ga je "isla" bjesomucno. Kad smo zavrsili partiju, uzeo je papir na kojem smo pisali rezultat, pogledao ga i mracno primijetio:
"U zivotu me nije isla ovako konjski!"
Kad sam posao na spavanje, kad sam se vec spustao ljestvama koje su vodile do tavana, kao da je htio da mi kaze nesto, ali se predomislio i samo odmahnuo rukom i rekao:
"Eto i mene dolje!"
U neko doba probudila nas je bjesomucna pucnjava koja je dopirala s tavana.
Kad sam se popeo do njegove sobe, ljestve su bile povucene gore i morao sam da se popnem na krov i da na tavan udem kroz prozor: moj punac je lezao na poljskom krevetu, cijela polovica lica mu je bila u krvi, u ruci je drzao revolver...
Balistickom istragom je ustanovljeno da je smrtonosni metak, koji mu je raznio glavu, ispaljen iz njegovog vlastitog revolvera, odbio se od ruba prozora, zeljeznu gredu na krovu kuce, rikosetirao i ubio ga na mjestu.
Tu je kraj price o mom puncu.
Iz posjecenog panja u dvoristu vec probijaju sibovi, a ja mislim kako ce biti lijepo nekog juna kad zamirise lipa...
Dario Dzamonja
Moderator: Chloe
-
Helem
- Posts: 1386
- Joined: 05/07/2006 06:12
- Location: za kompjuterom
#27
radnja ove price odvije se u starom Sarajevu za vrijeme vladavine Turske nad Bosnom i Hercegovinom.
Izadje na carsiju telal, glasnik, udari u dobos, okupi se oko njega raja i on izmedju ostalih vijesti saopsti i slijedecu vijest:
"U srijedu je na pazarni dan na pijaci izgubljen zlatan sahat".
"Ako ga neko nadje od Vlaha neka ga donese pred crkvu, ako ga neko nadje od Muslimana neka ga donese pred dzamiju a ako ga neko nadje od Hercegovaca, Era,
onda sam ja sve ovo dzabe govorio.
Radnju price premjestamo sada u vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom i Hercegovinom i zamisljamo kao da se ta radnja upravo sada, u ovom trenutku dok citamo ovu pricu desava.
U kupeu voza na liniji Sarajevo-Bec, sjede Gustav Maler, cuveni austrijski kompozitor, njegova prelijepa zena Alma i jedan neindetifikovani austrijski husarski potporucnik.
Dok zamisljamo radnju ove price u istom trenutku Alma, supruga Gustava Malera, saopstava njemu, muzu, odluku da ga napusta i da odlazi sa austrijskim podoficirem.
Gustav Maler zacudjen pita: "Zasto"???
Alma kaze da se u posljednje vrijeme Gustav potpuno posvetio konponovanju i svojim kompozicijima, da je potpuno zapostavio nju kao suprugu i zenu i da uostalom austrijski podoficir je i mladji.
Gustav Maler opet zacudjeno upita:"A zar se ti nisi prepoznala u III stavu moje VI simfonije"?????
Idemo do JNA, Jugoslovenske Narodne Armije. Cigo u vojsci.
Okupio desetar desetinu oko sebe i pita vojnike da li neko od njih znaci sta znaci rijec "asocijacija".
Niko nema pojma, slijezu ramenima.
Kaze desetar evo ja cu zamisliti jednu rijec a vi treba da pogodite koju sam ja to rijec zamislio.
"Evo ti vojnice", obrati se Cigi.
"Odakle si?"
"Iz Banjaluke", odgovori Cigo.
"E evo, krenuo ti iz Banjaluke u vojsku", poce desetar pokazivati rukama :" E evo dosao ti na zeljeznicku stanicu, ispraca te rodbina, grlis se i ljubis s njima"...
"E evo, usao ti u kupe, voz samo sto nije krenuo, otvorio prozor, i mases rodbini koja te ispraca u vojsku, ti odlazis oni ostaju", i u tom trenutku izvadi desetar maramicu, rubac iz djepa i poce mahati Cigi ispred nosa.
"Evo pruga voz, stanica, pappapaaa..pa paaaaa......sta se desava, koju sam ja to rijec zamislio, na sto te ovo podsjeca?????
" Na picku", kao iz topa odgovori Cigo.
Desetar se ukoci, zastade u trenutku, maramica ostade u zraku...
Onda se desetar zacrveni, pozeleni......pobjesni, pjena mu na usta, izgubi dah i tek kada se malo sabra upita:" Pa vojnice kako te to podsjeca....nije desetar mogao izgovoriti tu rijec...kako to, ja ti masem maramom ispred nosa a tebe vojnice to na to podsjeca...a cigo ce sasvim mirno
"Druze desetaru, mah'o ti ne mah'o, ja vazda na nju mislim".
......
Sta je zajednicko u prvoj anegdoti iz Starog Sarajeva, drugo u istinitoj prici o Gustavu Maleru i njegovoj zeni Almi a trece je vic o Cigi.
Zajednicko je uzaludnost svakog pokusaja da se danas nekom nesto dokaze....
Dario Daco Dzamonja
Izadje na carsiju telal, glasnik, udari u dobos, okupi se oko njega raja i on izmedju ostalih vijesti saopsti i slijedecu vijest:
"U srijedu je na pazarni dan na pijaci izgubljen zlatan sahat".
"Ako ga neko nadje od Vlaha neka ga donese pred crkvu, ako ga neko nadje od Muslimana neka ga donese pred dzamiju a ako ga neko nadje od Hercegovaca, Era,
onda sam ja sve ovo dzabe govorio.
Radnju price premjestamo sada u vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom i Hercegovinom i zamisljamo kao da se ta radnja upravo sada, u ovom trenutku dok citamo ovu pricu desava.
U kupeu voza na liniji Sarajevo-Bec, sjede Gustav Maler, cuveni austrijski kompozitor, njegova prelijepa zena Alma i jedan neindetifikovani austrijski husarski potporucnik.
Dok zamisljamo radnju ove price u istom trenutku Alma, supruga Gustava Malera, saopstava njemu, muzu, odluku da ga napusta i da odlazi sa austrijskim podoficirem.
Gustav Maler zacudjen pita: "Zasto"???
Alma kaze da se u posljednje vrijeme Gustav potpuno posvetio konponovanju i svojim kompozicijima, da je potpuno zapostavio nju kao suprugu i zenu i da uostalom austrijski podoficir je i mladji.
Gustav Maler opet zacudjeno upita:"A zar se ti nisi prepoznala u III stavu moje VI simfonije"?????
Idemo do JNA, Jugoslovenske Narodne Armije. Cigo u vojsci.
Okupio desetar desetinu oko sebe i pita vojnike da li neko od njih znaci sta znaci rijec "asocijacija".
Niko nema pojma, slijezu ramenima.
Kaze desetar evo ja cu zamisliti jednu rijec a vi treba da pogodite koju sam ja to rijec zamislio.
"Evo ti vojnice", obrati se Cigi.
"Odakle si?"
"Iz Banjaluke", odgovori Cigo.
"E evo, krenuo ti iz Banjaluke u vojsku", poce desetar pokazivati rukama :" E evo dosao ti na zeljeznicku stanicu, ispraca te rodbina, grlis se i ljubis s njima"...
"E evo, usao ti u kupe, voz samo sto nije krenuo, otvorio prozor, i mases rodbini koja te ispraca u vojsku, ti odlazis oni ostaju", i u tom trenutku izvadi desetar maramicu, rubac iz djepa i poce mahati Cigi ispred nosa.
"Evo pruga voz, stanica, pappapaaa..pa paaaaa......sta se desava, koju sam ja to rijec zamislio, na sto te ovo podsjeca?????
" Na picku", kao iz topa odgovori Cigo.
Desetar se ukoci, zastade u trenutku, maramica ostade u zraku...
Onda se desetar zacrveni, pozeleni......pobjesni, pjena mu na usta, izgubi dah i tek kada se malo sabra upita:" Pa vojnice kako te to podsjeca....nije desetar mogao izgovoriti tu rijec...kako to, ja ti masem maramom ispred nosa a tebe vojnice to na to podsjeca...a cigo ce sasvim mirno
"Druze desetaru, mah'o ti ne mah'o, ja vazda na nju mislim".
......
Sta je zajednicko u prvoj anegdoti iz Starog Sarajeva, drugo u istinitoj prici o Gustavu Maleru i njegovoj zeni Almi a trece je vic o Cigi.
Zajednicko je uzaludnost svakog pokusaja da se danas nekom nesto dokaze....
Dario Daco Dzamonja
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#28
KRIVAC
Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati. Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se odjednom sjetio toga.
Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne cmizdri!" - pa udri.
Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe, mikroskope, šta li? Opet ja kriv.
Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi bio među njima."
Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.
Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije - sve zajedno. Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe. Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:
"Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.
Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko doba zvoni meni na vrata. Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.
A šta mu mogu?
Naspem mu još dvije pa mu kažem:
"Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu sada ženi na oči.
Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.
A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:
"Sreo Dacu!"
To mu je sva vadiona.
Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma, kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da gledam - ja ću biti kriv.
Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...
Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to su halvati... da se izgubiš u njima...
Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a još kod njega ima muzike da ti pamet stane...
Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.
Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...
Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko muzike...
Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.
Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče... ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...
Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti duboka koma...
Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc. Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...
Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje, ne smatra ni da je pio...
Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.
Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.
Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi bluze i lagano se prihvatio votke.
Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top. Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih dvojica vuku dvije cure.
Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.
Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...
Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše... Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...
U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.
Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu sve na zajebanciju i bi u redu...
Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:
"Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.
Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...
Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...
Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.
Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše i flaše sa stola pa opalila čoček...
I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra da bolja ne može biti...
Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...
Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom... legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:
"Ko vam je onaj manijak?"
Ja joj kažem:
"Ma, jebi ga! Junfer!"
Ona se nasmija i reče:
"Vidi se", i poče reanimaciju.
Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar. Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na pantalonama...
Taman da mu kažem:
"Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U dure je, u dure je..."
Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako ga puknem malo, bez veze...
Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...
Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:
"Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema vratima napola obučena...
Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...
Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.
Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...
Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake niz stepenice.
Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:
"Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"
Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.
Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...
Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži: nema ga da ga ubiješ.
Kažem:
"Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.
Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće nigdje bez svog grudnjaka... Veli:
"Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"
Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...
Umirim ja nju nekako... kažem joj:
"Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."
Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo isparit.
Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...
Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se zajebajem s njom, kažem joj:
"Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni... sagnem se i poljubim je u kosu...
Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...
Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i pita:
"Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"
Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:
"De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo strahota pogledati.
Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...
Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?
Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit: safra je ufatila.
Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:
"Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da mi se komšije smiju."
A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:
Kaže:
"Daco zaboravio!"
Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći..
Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati. Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se odjednom sjetio toga.
Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne cmizdri!" - pa udri.
Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe, mikroskope, šta li? Opet ja kriv.
Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi bio među njima."
Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.
Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije - sve zajedno. Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe. Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:
"Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.
Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko doba zvoni meni na vrata. Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.
A šta mu mogu?
Naspem mu još dvije pa mu kažem:
"Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu sada ženi na oči.
Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.
A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:
"Sreo Dacu!"
To mu je sva vadiona.
Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma, kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da gledam - ja ću biti kriv.
Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...
Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to su halvati... da se izgubiš u njima...
Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a još kod njega ima muzike da ti pamet stane...
Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.
Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...
Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko muzike...
Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.
Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče... ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...
Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti duboka koma...
Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc. Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...
Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje, ne smatra ni da je pio...
Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.
Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.
Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi bluze i lagano se prihvatio votke.
Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top. Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih dvojica vuku dvije cure.
Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.
Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...
Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše... Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...
U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.
Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu sve na zajebanciju i bi u redu...
Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:
"Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.
Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...
Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...
Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.
Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše i flaše sa stola pa opalila čoček...
I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra da bolja ne može biti...
Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...
Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom... legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:
"Ko vam je onaj manijak?"
Ja joj kažem:
"Ma, jebi ga! Junfer!"
Ona se nasmija i reče:
"Vidi se", i poče reanimaciju.
Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar. Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na pantalonama...
Taman da mu kažem:
"Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U dure je, u dure je..."
Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako ga puknem malo, bez veze...
Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...
Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:
"Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema vratima napola obučena...
Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...
Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.
Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...
Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake niz stepenice.
Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:
"Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"
Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.
Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...
Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži: nema ga da ga ubiješ.
Kažem:
"Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.
Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće nigdje bez svog grudnjaka... Veli:
"Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"
Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...
Umirim ja nju nekako... kažem joj:
"Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."
Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo isparit.
Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...
Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se zajebajem s njom, kažem joj:
"Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni... sagnem se i poljubim je u kosu...
Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...
Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i pita:
"Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"
Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:
"De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo strahota pogledati.
Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...
Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?
Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit: safra je ufatila.
Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:
"Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da mi se komšije smiju."
A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:
Kaže:
"Daco zaboravio!"
Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći..
-
kub lajkan
- Posts: 3514
- Joined: 03/12/2004 19:20
#29
Kad je pisao price za SB to je bila prva stranica koju sam citao i nikad je nisam propustao.
Ni prije ni poslije njega u SB nije bilo stranice koju sam obavezno citao.
I dan-danas ljudima prepricavam njegove price.
Takve ljude majka rijetko radja...
Ni prije ni poslije njega u SB nije bilo stranice koju sam obavezno citao.
I dan-danas ljudima prepricavam njegove price.
Takve ljude majka rijetko radja...
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#30
BIFE "TITANIK"
Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andrića ili Čučka?"
Naslov ovog teksta nije iz nimalo sličnog razloga, nego zato što sam se, nakon sedam godina, ušavši u bife Pozorišta mladih, osjećao kao da sam zaronio u hladne morske dubine i kao da plutam u olupini jednog broda, koji je nekad davno bio simbol svega onoga pozitivnog što je simbolizovalo Sarajevo: duha i duhovitosti, onoga što se sada tako popularno zove multietnička kultura, a to je, u stvari, jednostavno bilo jaranstvo, tolerancija, podnošljivi javašluk i dobrodošlica, ležernost i širina duše...
Bife, zapravo, nikad nije bolje izgledao, s novim aparatima i frižiderima, šankom i namještajem, ali previše je bio opsjednut dugovima prošlosti i ljudi da bih se osjećao lagodno. (Da ne govorim o televizoru u uglu, koji bi u bivšem bifeu bio sasvim nepotreban, da ne kažem i nepristojan, jer odvlači pažnju i ne da da se sagovornik sasluša do kraja.)
Teško je bilo sjesti i opustiti se, popiti piće, a da ti pred oči ne izađu lica ljudi koja više nikad nećeš vidjeti: eno, tamo u uglu je Srđan, sa svojim blistavim osmijehom, Đeđuka, s izgledom tipičnog sarajevskog "jalijaša", nosi mu hladno pivo; za drugim stolom je Vučko, dobroćudnog lica, kao u plišanog mede, cijedi lozu, a mene direktor, Đoko, kojem su ljekari zabranili piće, pita kako sam se ja osjećao kad sam prestao piti, a ja mu odgovaram da nikad u životu nisam bio bolji, on tužno klima glavom: "I ja se osjećam super. Ali, brate, dosadno."
Poslije par ispijenih loza Durmo, najmirniji čovjek na svijetu, počinje "lovačke" priče o svojim ljubavnim avanturama, a žena mu, Refa, prilazi patkastim hodom i kaže: "E, sad je već vrijeme da ideš kući."
Iako su živi, mala je šansa da će se na vratima pojaviti Mujo (koji sad utovara kola negdje na Floridi i kad prepozna registarsku tablicu iz Wisconsina, sav ozaren kaže vozaču: "Ja tamo imam jarana" - misleći pri tome na mene - a on mu suho odgovara: "Baš me briga.")...
...ili da će ludi Zoran Jolić "potegnuti" čak iz Australije da bi napravio neki od svojih legendarnih folova, kao, na primjer, onaj kad je, poslije lutkarske predstave u nedjelju prijepodne, cijelo Pozorište bilo puno frke, majki i očeva, koji se trude da ne izgube svoju djecu ili da ne odvedu tuđu kući (što se jednom desilo Paji), kad se uspostavio kakav-takav red, izašao na stepenište i obznanio: "Djeco, eno Lepa Brena dijeli ploče u sali." Naravno, nastao je haos i vriska - što oduševljene djece, što očajnih roditelja.
Zlaja Pegla (koji je dobio taj nadimak po tome što vam, poslije pola sata provedena s njim, nije trebao ključ da biste ušli u kuću, nego ste se jednostavno mogli provući ispod vrata - toliko bi vas znao "ispeglati") je u Londonu, gdje je nesretno oženjen jednom prelijepom Irkinjom; tamo je i Muha, kojeg još grize savjest što je napustio Sarajevo i strah ga je da se vrati da se ne bi morao suočiti s rajom (mada mu ja, u čestim telefonskim razgovorima, kažem da ne budali, da je ovaj grad raširenih ruku vazda dočekivao i "tuđe", a kamoli "svoje").
U jednom drugom Londonu, u Kanadi, na obali jezera Michigan, Tiho sam sebi, na uho, pjevuši Svilen konac, a u Australiji su i Blaža i Tule. Dubravko Marjanović se u Louisiani pravi da mu je dobro, a Meho-drot na Floridi vozi autobus i mada često dođe u Sarajevo (i svrati do Pozorišta), iako je još deblji nego što je bio, to nije ni pola onog čovjeka kojeg pamtim...
Nema više ni Boletove knjižare u ćošku, iz koje se svakog dana moja kćerka Nevena vraćala sa naramkom slikovnica, koje je dobila na poklon, jer njenom šarmu ne može niko odoljeti. (Tata Daco kasnije nastoji šarmirati prelijepu prodavačicu kupujući - doduše na kredit - komplete knjiga koje nikad neće otvoriti, a onda se sjeti da je to potpuno besmisleno, jer je oženjen, a on je na to potpuno zaboravio.)
* * *
Sada sjedim sa svojim rahmetli prijateljima Hamićem i Kilom, pijem pivo, a ono pije mene, jer se više nikad nećemo vidjeti u ovom životu.
Kao i svi mrtvi, tiho i s tugom se prisjećamo naših bivših života, u koje nam nema povratka, jer karta za Titanik se kupuje samo u jednom smjeru.
Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andrića ili Čučka?"
Naslov ovog teksta nije iz nimalo sličnog razloga, nego zato što sam se, nakon sedam godina, ušavši u bife Pozorišta mladih, osjećao kao da sam zaronio u hladne morske dubine i kao da plutam u olupini jednog broda, koji je nekad davno bio simbol svega onoga pozitivnog što je simbolizovalo Sarajevo: duha i duhovitosti, onoga što se sada tako popularno zove multietnička kultura, a to je, u stvari, jednostavno bilo jaranstvo, tolerancija, podnošljivi javašluk i dobrodošlica, ležernost i širina duše...
Bife, zapravo, nikad nije bolje izgledao, s novim aparatima i frižiderima, šankom i namještajem, ali previše je bio opsjednut dugovima prošlosti i ljudi da bih se osjećao lagodno. (Da ne govorim o televizoru u uglu, koji bi u bivšem bifeu bio sasvim nepotreban, da ne kažem i nepristojan, jer odvlači pažnju i ne da da se sagovornik sasluša do kraja.)
Teško je bilo sjesti i opustiti se, popiti piće, a da ti pred oči ne izađu lica ljudi koja više nikad nećeš vidjeti: eno, tamo u uglu je Srđan, sa svojim blistavim osmijehom, Đeđuka, s izgledom tipičnog sarajevskog "jalijaša", nosi mu hladno pivo; za drugim stolom je Vučko, dobroćudnog lica, kao u plišanog mede, cijedi lozu, a mene direktor, Đoko, kojem su ljekari zabranili piće, pita kako sam se ja osjećao kad sam prestao piti, a ja mu odgovaram da nikad u životu nisam bio bolji, on tužno klima glavom: "I ja se osjećam super. Ali, brate, dosadno."
Poslije par ispijenih loza Durmo, najmirniji čovjek na svijetu, počinje "lovačke" priče o svojim ljubavnim avanturama, a žena mu, Refa, prilazi patkastim hodom i kaže: "E, sad je već vrijeme da ideš kući."
Iako su živi, mala je šansa da će se na vratima pojaviti Mujo (koji sad utovara kola negdje na Floridi i kad prepozna registarsku tablicu iz Wisconsina, sav ozaren kaže vozaču: "Ja tamo imam jarana" - misleći pri tome na mene - a on mu suho odgovara: "Baš me briga.")...
...ili da će ludi Zoran Jolić "potegnuti" čak iz Australije da bi napravio neki od svojih legendarnih folova, kao, na primjer, onaj kad je, poslije lutkarske predstave u nedjelju prijepodne, cijelo Pozorište bilo puno frke, majki i očeva, koji se trude da ne izgube svoju djecu ili da ne odvedu tuđu kući (što se jednom desilo Paji), kad se uspostavio kakav-takav red, izašao na stepenište i obznanio: "Djeco, eno Lepa Brena dijeli ploče u sali." Naravno, nastao je haos i vriska - što oduševljene djece, što očajnih roditelja.
Zlaja Pegla (koji je dobio taj nadimak po tome što vam, poslije pola sata provedena s njim, nije trebao ključ da biste ušli u kuću, nego ste se jednostavno mogli provući ispod vrata - toliko bi vas znao "ispeglati") je u Londonu, gdje je nesretno oženjen jednom prelijepom Irkinjom; tamo je i Muha, kojeg još grize savjest što je napustio Sarajevo i strah ga je da se vrati da se ne bi morao suočiti s rajom (mada mu ja, u čestim telefonskim razgovorima, kažem da ne budali, da je ovaj grad raširenih ruku vazda dočekivao i "tuđe", a kamoli "svoje").
U jednom drugom Londonu, u Kanadi, na obali jezera Michigan, Tiho sam sebi, na uho, pjevuši Svilen konac, a u Australiji su i Blaža i Tule. Dubravko Marjanović se u Louisiani pravi da mu je dobro, a Meho-drot na Floridi vozi autobus i mada često dođe u Sarajevo (i svrati do Pozorišta), iako je još deblji nego što je bio, to nije ni pola onog čovjeka kojeg pamtim...
Nema više ni Boletove knjižare u ćošku, iz koje se svakog dana moja kćerka Nevena vraćala sa naramkom slikovnica, koje je dobila na poklon, jer njenom šarmu ne može niko odoljeti. (Tata Daco kasnije nastoji šarmirati prelijepu prodavačicu kupujući - doduše na kredit - komplete knjiga koje nikad neće otvoriti, a onda se sjeti da je to potpuno besmisleno, jer je oženjen, a on je na to potpuno zaboravio.)
* * *
Sada sjedim sa svojim rahmetli prijateljima Hamićem i Kilom, pijem pivo, a ono pije mene, jer se više nikad nećemo vidjeti u ovom životu.
Kao i svi mrtvi, tiho i s tugom se prisjećamo naših bivših života, u koje nam nema povratka, jer karta za Titanik se kupuje samo u jednom smjeru.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#32
kub lajkan wrote:Kad je pisao price za SB to je bila prva stranica koju sam citao i nikad je nisam propustao.
Ni prije ni poslije njega u SB nije bilo stranice koju sam obavezno citao.
I dan-danas ljudima prepricavam njegove price.
Takve ljude majka rijetko radja...
Isti slucaj i sa mnom, "Nista vise nije kao prije..."
Raja ga pravo gotivi, iznenadjen sam koliko ga gotive. I ne samo starija vec i mladja raja, pravo puno srednjoskolaca koji se kunu njegovim imenom, koji ga citiraju i znaju cijele price napamet. To je pravo pozitivno.
Moj mladji brat (ima 17 godina) neki dan mi govori: "Ako ti jave da sam p'jan, da se vucaram po kaficima i da proklinjem sve i sviju, nazovi onu moju rospiju i reci joj da je sve to zbog nje - jer mi uskracuje ljubav!":-D Ko da je Dzamonja iz njega progovorio
Last edited by Orhanowski on 01/10/2006 19:23, edited 1 time in total.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#33
danas wrote:hvala ti na ovim postovima i na trudu sto ovo kucas...
Neke price sam nasao na netu, ostale sam prekucao. Nije mi mrsko sve dok ima ko da cita
Molio bih one koji zele da postave neku Dzamonjinu pricu, da provjere ispravnost teksta i da upisu naslov price. Hvala
Last edited by Orhanowski on 29/09/2006 22:26, edited 2 times in total.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#35
IZ CIJELE FRKE SA CLINTONOM,
KOJI JE OSTAVIO TRAGOVE NA
MONICINOJ HALJINI, IZVUKAO
SAM VELIKU POUKU: NEĆE
MENI VIŠE NIJEDNA PUŠITI
A DA NE PROGUTA DOKAZE!
Znam da se bliže izbori u Bosni i svi kandidati su kao na iglama, muči ih nesanica i po cijelu bogovjetnu noć premjeravaju koracima svoje kabinete, radne ili spavaće sobe, jer u onom prostoru između ušiju svima odzvanja isto pitanje:
A šta kad budem izabran?
(Možda bi bilo bolje da su to pitanje postavili sebi prije nego što su se kandidovali, ali, kako se meni čini, svi bosanski kandidati imaju istovjetan program - a to nije ni Bosna kakva je bila, ni kakva jest, niti kakva bi mogla biti - to je: poraziti protivnika, pobijediti, a što će biti poslije... to samo dragi Bog zna, a valjda će njemu pasti nešto na pamet.)
Da bih im malo olakšao predizborne muke i skratio besane noći, odlučio sam da se ni ovaj put ne kandidujem, mada imam sve predispozicije i kvalifikacije, ili, bolje rečeno, samo jednu:
u politiku, ekonomiju, sudstvo... itd. itd. razumijem se k'o Mara u krivi... znate već šta.
Ja pucam navisoko!
Kako su predsjednici dvije najmoćnije države na zemaljskoj kugli kurvar i pijanac, u meni se budi želja da se zvanično dokažem na tom planu.
Sa Rusima, imam šuhvu, neću imati nikakvih problema, jer sve su indicije da Boris Jeljcin ne može više ni blizu popiti kao što je nekada mogao, pa cijela nacija traži dostojnog zamjenika, koji može dernečiti svu noć, ujutro otići na Savjet bezbjednosti, staviti veto na svaku njegovu odluku, iz jednostavnog razloga "što mu se može".
Iz cijele ove frke sa Clintonom, koji je, po svemu sudeći, ostavio neizbrisive tragove na moral i Monicinu haljinu, izvukao sam velike pouke: neće meni više nijedna pušiti a da ne proguta dokaze!
Što se tiče samog upravljanja zemljom i snalaženja u tako kom-plikovanom društvenom uređenju kao što je demokratija, ni tu ne vidim nekih velikih teškoća, jer kao što reče jedan američki general: "Naše je da sačuvamo demokratiju u svijetu, a ne da je praktikujemo!"
Naravno, kao nerođeni Amerikanac, ne mogu biti biran za predsjednika, ali ni senatorsko mjesto nije talašika.
Jedna od varijanti mora upaliti, a ako upale obje - tim bolje, mada znam da bi to bio presedan da je jedan američki senator u isto vrijeme i predsjednik Rusije, ali vidio sam i većih apsurda na ovom svijetu, kao kad dželati žrtvama čestitaju "praznike", a žrtve dželatima prostiru ćilim pod noge.
Ali, i do američkih i do ruskih izbora ima još hipten vremena, a meni se u međuvremenu valja hvatati Sarajeva, a kad se ja uhvatim Sarajeva ili kad se Sarajevo uhvati mene, možda u ovom ludilu u kojem živim i nađem neki sistem.
P.S.
U zadnje vrijeme sam pričao sa mnogim svojim jaranima - i onima u Sarajevu i onima rasutim po bijelom svijetu - i jedni mi vele da sam pomahnitao ako zbilja razmišljam o povratku u Sarajevo.
Drugi kažu da sam pomahnitao ako odlučim ostati u Americi. Ne znam, ne znam...
Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na "finalno putovanje", u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno.
Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva.
KOJI JE OSTAVIO TRAGOVE NA
MONICINOJ HALJINI, IZVUKAO
SAM VELIKU POUKU: NEĆE
MENI VIŠE NIJEDNA PUŠITI
A DA NE PROGUTA DOKAZE!
Znam da se bliže izbori u Bosni i svi kandidati su kao na iglama, muči ih nesanica i po cijelu bogovjetnu noć premjeravaju koracima svoje kabinete, radne ili spavaće sobe, jer u onom prostoru između ušiju svima odzvanja isto pitanje:
A šta kad budem izabran?
(Možda bi bilo bolje da su to pitanje postavili sebi prije nego što su se kandidovali, ali, kako se meni čini, svi bosanski kandidati imaju istovjetan program - a to nije ni Bosna kakva je bila, ni kakva jest, niti kakva bi mogla biti - to je: poraziti protivnika, pobijediti, a što će biti poslije... to samo dragi Bog zna, a valjda će njemu pasti nešto na pamet.)
Da bih im malo olakšao predizborne muke i skratio besane noći, odlučio sam da se ni ovaj put ne kandidujem, mada imam sve predispozicije i kvalifikacije, ili, bolje rečeno, samo jednu:
u politiku, ekonomiju, sudstvo... itd. itd. razumijem se k'o Mara u krivi... znate već šta.
Ja pucam navisoko!
Kako su predsjednici dvije najmoćnije države na zemaljskoj kugli kurvar i pijanac, u meni se budi želja da se zvanično dokažem na tom planu.
Sa Rusima, imam šuhvu, neću imati nikakvih problema, jer sve su indicije da Boris Jeljcin ne može više ni blizu popiti kao što je nekada mogao, pa cijela nacija traži dostojnog zamjenika, koji može dernečiti svu noć, ujutro otići na Savjet bezbjednosti, staviti veto na svaku njegovu odluku, iz jednostavnog razloga "što mu se može".
Iz cijele ove frke sa Clintonom, koji je, po svemu sudeći, ostavio neizbrisive tragove na moral i Monicinu haljinu, izvukao sam velike pouke: neće meni više nijedna pušiti a da ne proguta dokaze!
Što se tiče samog upravljanja zemljom i snalaženja u tako kom-plikovanom društvenom uređenju kao što je demokratija, ni tu ne vidim nekih velikih teškoća, jer kao što reče jedan američki general: "Naše je da sačuvamo demokratiju u svijetu, a ne da je praktikujemo!"
Naravno, kao nerođeni Amerikanac, ne mogu biti biran za predsjednika, ali ni senatorsko mjesto nije talašika.
Jedna od varijanti mora upaliti, a ako upale obje - tim bolje, mada znam da bi to bio presedan da je jedan američki senator u isto vrijeme i predsjednik Rusije, ali vidio sam i većih apsurda na ovom svijetu, kao kad dželati žrtvama čestitaju "praznike", a žrtve dželatima prostiru ćilim pod noge.
Ali, i do američkih i do ruskih izbora ima još hipten vremena, a meni se u međuvremenu valja hvatati Sarajeva, a kad se ja uhvatim Sarajeva ili kad se Sarajevo uhvati mene, možda u ovom ludilu u kojem živim i nađem neki sistem.
P.S.
U zadnje vrijeme sam pričao sa mnogim svojim jaranima - i onima u Sarajevu i onima rasutim po bijelom svijetu - i jedni mi vele da sam pomahnitao ako zbilja razmišljam o povratku u Sarajevo.
Drugi kažu da sam pomahnitao ako odlučim ostati u Americi. Ne znam, ne znam...
Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na "finalno putovanje", u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno.
Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#36
PEGLANJE MOZGA
Svakog četvrtka u pet sati idem na savjetovanje čija je svrha da zatomim svoju "agresivnost" i da platim četrdeset i osam dolara. I tako dvadeset i četiri sedmice. Imam pravo da propustim samo jednu seansu - u protivnom, sve moram krenuti iz početka.
Sve je to počelo od onog dana kada sam sa Nešom Čolakovićem smirio bocu viskija, pa onda, da se izvadim kod Amerikanke, napravio "luksuznu" večeru, koja me je koštala oko šest dolara.
Riječ po riječ, sve dok nisam skupio sav svoj jad i čemer i pljunuo Amerikanku, izašao iz kuće da zapalim, da se smirim, da prislonim grudu snijega na vrelo čelo i da si postavljam pitanja na koja nema odgovora.
Nisam ni dopušio, kad "rira, rira" - murija!
Povale me ko bekana preko haube kola, trkeljaju me, ne čitaju mi moja prava, nego mi stavljaju lisice na ruke i vode u zatvor.
"I bolje je", mislim, "da ne napravim veći belaj. Prespavaću noć u zatvoru, otrijezniti se, platiti 'sudiji za prekršaje', vratiti se kući, obećati Amerikanki da više neću piti žestinu, pronosati svoju kćerku Vesnu i sve će biti..."
"Ahaaaaa!", kaže američki zakon: čitam optužnicu i ne mogu da vjerujem svojim očima...
Ko đoja, prijetio sam Amerikanki da ću je isjeći na komade i ispeći u rerni, pokušao da je udavim, a da bude još gore, udario sam svoju jednogodišnju kćerku štosom, za što mi sljeduje zatvorska kazna od jedne do dvadeset godina i kazna od hiljadu do sto hiljada dolara.
U dodatku stoji da mi je zabranjen svaki kontakt s Amerikankom i sa mojom kćerkom.
Tu noć u zatvoru sam proveo u trenerci (a 13. februar je) i sve stvari su mi u kući; policija me vodi do Amerikanke da pokupim svoje prnje, čekam u kolima dok oni iznose bijedni kofer sa svom imovinom koju sam za tri godine stekao u Americi, a ona mi maše, baš kao da nije pokušala da mi namjesti dvadeset godina murije:
"Daco, izvini, nisam imala vremena da ti ispeglam košulje."
U policijskoj stanici čekam svoju sestru Mirnu, koja će mi dati prevoz donegdje, a ne znam gdje - i mrzim četnike.
* * *
Jim Tomony, profesor psihologije, s neskrivenim čuđenjem čita moj dosje:
"Vi ste izjavili da ste krivi?" "Jesam, pa šta?"
"Znate, ja ovaj posao vodim već dvadeset godina i imao sam samo 'nevine'. Šta vas je rukovodilo da priznate krivicu?"
Kako ja njemu, stopostotnom uspješnom Amerikancu, mogu objasniti da ja svoju kćerku Vesnu volim skoro malo više od svoje kćerke Nevene, da, ako sam tražio porotno suđenje - gdje bi se objelodanilo da je i Amerikanka bila pjana ko pička, što njoj, kao učiteljici, znači automatski otkaz sa posla, a konsekventno tome, našem djetetu smještaj u neku vrstu "prihvatilišta", gdje su uslovi mnogo gori nego u filmu Crni biseri; gdje djecu prže cigaretama, gađaju ih teniskim lopticama u glavu - iz zabave, a o onome, neizrecivom ne mogu ni da pomislim, a kamoli da napišem...
Sad, šta je – tu je!
Dale je "samo malo gurnuo ženu, pa joj pala vaza na glavu i prouzrokovala frakturu lobanje."
Jon (arhitekta i, iz hobija, instruktor karatea) "popio je jednu" i uopšte se ne sjeća kako je ženi slomio raku.
Steve je uhvatio u krevetu, u svojoj vlastitoj kući, vlastitu ženu, s njenim vlastitim ljubavnikom, razbio ga ko jaje, onda otišao u kafanu i napio se ko mejt - kad je policija došla po njega - "opirao se hapšenju".
Philu je djevojka sakrila amfetamin, a on ju je "samo malo razrezao nožem".
Dave je "slučajno zalupio vrata kola", dok je njegova žena izlazila, pa joj pričepio prste... Bio je "malo popio" - što jest - jest, kaže on.
U igri sam: pokajnički, pred svima treba da kažem kakvo sam ja đubre od čovjeka, da u meni postoji nezaustavljivi poriv da pljujem ljude, da im nanosim bol i poniženje, da sam ja jedno primitivno biće, koje nije zaslužilo ni da se rodi, a ne da živi, da za mene nema adekvatne kazne...
Pokušavam da se pravdam:
"...ali, vi ne znate šta je ona meni nagovorila..."
"Vidite, vi opet prebacujete krivicu za vaše agresivno ponašanje na drugoga."
Teče sedmica za sedmicom: naučio sam lekciju i ponavljam, kao papagaj, da je "sve do mene"...
U međuvremenu, Amerikanka je izganjala dozvolu da se možemo viđati, da mogu opet vozati svoju Vesnu u kolicima, da mogu osjetiti njene slatke poljupce na mom licu, da je mogu mirisati i beskonačno ponavljati: "Zeko, moj dragi Zeko."
(Amerikanka mi svakodnevno piše pisma, baš u stilu četrdeset-dvogodišnje junferice: "I love you, I love you, I love you..." i tako cijela stranica.)
Svaki put treba da opišem neku situaciju, gdje sam bio u prilici da pokažem svoju agresivnost, ali sam se suzdržao...
"U supermarketu je bio čovjek, koji me je požurivao gurajući kolica, vrijeđao me naglas, a ja sam mu rekao da, ako mu se žuri, može proći ispred mene...", izmišljam priču.
"Very well, Dario", kaže Jim Tomony i ja idem, poslije sveg tog peglanja mozga, na pivo sa Daleom. (Jeste da nam je obojici zabranjeno da pijemo, ali kao što to reče jedan prvoborac, kad su ga uhvatili da peca ribu van sezone: "I '41. je bilo zabranjeno otići u partizane, pa ja opet otišao.")
* * *
I to se svršilo: sad znam kako da se kontrolišem.
Vraćam se kući, ljubim svoju kćerku, koja je sad već "velika cura", a njenoj majci kažem:
"Ako me sljedeći put budeš jebavala, poderaću te ko novinu, a, ako se uhvatiš telefona da nazoveš policiju, otkinuću ti ruku!"
Onda dodajem:
"Znaš da se šalim", i to zaista mislim, ali i dalje mrzim četnike.
Svakog četvrtka u pet sati idem na savjetovanje čija je svrha da zatomim svoju "agresivnost" i da platim četrdeset i osam dolara. I tako dvadeset i četiri sedmice. Imam pravo da propustim samo jednu seansu - u protivnom, sve moram krenuti iz početka.
Sve je to počelo od onog dana kada sam sa Nešom Čolakovićem smirio bocu viskija, pa onda, da se izvadim kod Amerikanke, napravio "luksuznu" večeru, koja me je koštala oko šest dolara.
Riječ po riječ, sve dok nisam skupio sav svoj jad i čemer i pljunuo Amerikanku, izašao iz kuće da zapalim, da se smirim, da prislonim grudu snijega na vrelo čelo i da si postavljam pitanja na koja nema odgovora.
Nisam ni dopušio, kad "rira, rira" - murija!
Povale me ko bekana preko haube kola, trkeljaju me, ne čitaju mi moja prava, nego mi stavljaju lisice na ruke i vode u zatvor.
"I bolje je", mislim, "da ne napravim veći belaj. Prespavaću noć u zatvoru, otrijezniti se, platiti 'sudiji za prekršaje', vratiti se kući, obećati Amerikanki da više neću piti žestinu, pronosati svoju kćerku Vesnu i sve će biti..."
"Ahaaaaa!", kaže američki zakon: čitam optužnicu i ne mogu da vjerujem svojim očima...
Ko đoja, prijetio sam Amerikanki da ću je isjeći na komade i ispeći u rerni, pokušao da je udavim, a da bude još gore, udario sam svoju jednogodišnju kćerku štosom, za što mi sljeduje zatvorska kazna od jedne do dvadeset godina i kazna od hiljadu do sto hiljada dolara.
U dodatku stoji da mi je zabranjen svaki kontakt s Amerikankom i sa mojom kćerkom.
Tu noć u zatvoru sam proveo u trenerci (a 13. februar je) i sve stvari su mi u kući; policija me vodi do Amerikanke da pokupim svoje prnje, čekam u kolima dok oni iznose bijedni kofer sa svom imovinom koju sam za tri godine stekao u Americi, a ona mi maše, baš kao da nije pokušala da mi namjesti dvadeset godina murije:
"Daco, izvini, nisam imala vremena da ti ispeglam košulje."
U policijskoj stanici čekam svoju sestru Mirnu, koja će mi dati prevoz donegdje, a ne znam gdje - i mrzim četnike.
* * *
Jim Tomony, profesor psihologije, s neskrivenim čuđenjem čita moj dosje:
"Vi ste izjavili da ste krivi?" "Jesam, pa šta?"
"Znate, ja ovaj posao vodim već dvadeset godina i imao sam samo 'nevine'. Šta vas je rukovodilo da priznate krivicu?"
Kako ja njemu, stopostotnom uspješnom Amerikancu, mogu objasniti da ja svoju kćerku Vesnu volim skoro malo više od svoje kćerke Nevene, da, ako sam tražio porotno suđenje - gdje bi se objelodanilo da je i Amerikanka bila pjana ko pička, što njoj, kao učiteljici, znači automatski otkaz sa posla, a konsekventno tome, našem djetetu smještaj u neku vrstu "prihvatilišta", gdje su uslovi mnogo gori nego u filmu Crni biseri; gdje djecu prže cigaretama, gađaju ih teniskim lopticama u glavu - iz zabave, a o onome, neizrecivom ne mogu ni da pomislim, a kamoli da napišem...
Sad, šta je – tu je!
Dale je "samo malo gurnuo ženu, pa joj pala vaza na glavu i prouzrokovala frakturu lobanje."
Jon (arhitekta i, iz hobija, instruktor karatea) "popio je jednu" i uopšte se ne sjeća kako je ženi slomio raku.
Steve je uhvatio u krevetu, u svojoj vlastitoj kući, vlastitu ženu, s njenim vlastitim ljubavnikom, razbio ga ko jaje, onda otišao u kafanu i napio se ko mejt - kad je policija došla po njega - "opirao se hapšenju".
Philu je djevojka sakrila amfetamin, a on ju je "samo malo razrezao nožem".
Dave je "slučajno zalupio vrata kola", dok je njegova žena izlazila, pa joj pričepio prste... Bio je "malo popio" - što jest - jest, kaže on.
U igri sam: pokajnički, pred svima treba da kažem kakvo sam ja đubre od čovjeka, da u meni postoji nezaustavljivi poriv da pljujem ljude, da im nanosim bol i poniženje, da sam ja jedno primitivno biće, koje nije zaslužilo ni da se rodi, a ne da živi, da za mene nema adekvatne kazne...
Pokušavam da se pravdam:
"...ali, vi ne znate šta je ona meni nagovorila..."
"Vidite, vi opet prebacujete krivicu za vaše agresivno ponašanje na drugoga."
Teče sedmica za sedmicom: naučio sam lekciju i ponavljam, kao papagaj, da je "sve do mene"...
U međuvremenu, Amerikanka je izganjala dozvolu da se možemo viđati, da mogu opet vozati svoju Vesnu u kolicima, da mogu osjetiti njene slatke poljupce na mom licu, da je mogu mirisati i beskonačno ponavljati: "Zeko, moj dragi Zeko."
(Amerikanka mi svakodnevno piše pisma, baš u stilu četrdeset-dvogodišnje junferice: "I love you, I love you, I love you..." i tako cijela stranica.)
Svaki put treba da opišem neku situaciju, gdje sam bio u prilici da pokažem svoju agresivnost, ali sam se suzdržao...
"U supermarketu je bio čovjek, koji me je požurivao gurajući kolica, vrijeđao me naglas, a ja sam mu rekao da, ako mu se žuri, može proći ispred mene...", izmišljam priču.
"Very well, Dario", kaže Jim Tomony i ja idem, poslije sveg tog peglanja mozga, na pivo sa Daleom. (Jeste da nam je obojici zabranjeno da pijemo, ali kao što to reče jedan prvoborac, kad su ga uhvatili da peca ribu van sezone: "I '41. je bilo zabranjeno otići u partizane, pa ja opet otišao.")
* * *
I to se svršilo: sad znam kako da se kontrolišem.
Vraćam se kući, ljubim svoju kćerku, koja je sad već "velika cura", a njenoj majci kažem:
"Ako me sljedeći put budeš jebavala, poderaću te ko novinu, a, ako se uhvatiš telefona da nazoveš policiju, otkinuću ti ruku!"
Onda dodajem:
"Znaš da se šalim", i to zaista mislim, ali i dalje mrzim četnike.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#38
SVE (N)OVE GODINE
Sad, dok sjedim u svojoj ludnici, sa svojim divnim budalama, koje mi ne žele nikakvo zlo, samo dobro od mene očekuju, prisjetim se da je večeras 31. decembra i da bih, k'o fol, trebao slaviti Novu godinu.
S kim? S čim?
Još nisam uveo praksu skrivanja piva u kereću kućicu, pa i ne skidajući se, opružim se po krevetu i sam sebi želim da mi 1999. bude bolja, puno bolja... i dumam o svim onim proteklim novogodišnjim noćima...
SARAJEVO, BiH, 1969.
Na novootvorenoj Skenderiji se održavao Rock-maraton, a ja sam, žgepče od četrnaest godina, kao Alisa u zemlji čuda, presretan što imam petohiljadarku u džepu, osjećaj slobode u srcu, praznio plastične čaše pive, slušao Čičke, gledao Širaza Muftića kako slika nekakav nadrealistički mural, "plesao" u disko-klubu, ponosno mahao svojom dugom kosom i bio usamljen u gomili.
Ujutro - imaš šta vidjeti: snijeg je napadao više od metra. Od Skenderije do moje kuće (nekih petsto metara udaljene) trebalo mi je više od dva sata hoda kroz prtinu.
Baka me je dočekala vrelim dlanovima na promrzlom licu: "Trebao si se javiti, brinuli smo se za tebe"; a djed je otfrknuo: "Nedostaje mi pet hiljada iz novčanika, znaš li ti, mali, šta o tome?"
Sretna Vam Nova godina, bako i dedo!
SARAJEVO, BiH, 1970-1989.
Čini mi se da su sve bile iste: divlje pijanke po stanovima imućnijih roditelja, koji su za tu priliku otišli na Jahorinu, neizbježna ruska salata, škripavi gramofoni sa izgrebanim pločama, kratkotrajna dahtanja ("ma šta ti je, jesi ti lud") u pokrajnim sobama, beskrajni telefonski pozivi u ponoć, svađe i mirenja, ljubavi i ljubomore, smrad ispovraćanih klozeta, kiselkasti vonj otvorenih, a neispijenih flaša vina, teški, junferski mamurluci, kokuzluk i depresija, jer svi će sad otići kući, a ja u Korzo, izljubiti se s konobaricom Radom, ona će narezati pečenja što je donijela iz Han-Pijeska, a ja ću kunjati u ćošku, sam...
Sretna Ti Nova godina, Rado!
SARAJEVO, BiH, 1989.
Nema više prijepodnevnih pijanki, onih šupljih priča: "Ma, vala, ne ide mi se nigdje", "Jebe mi se, svaki dan mi je Nova godina", rastaljivanja za piće i mezu, svađe s pikanama, koliko da se potroši na alkohol, a koliko na ostala sranja...
Oženjen sam čovjek, a prije jedanaest dana mi se rodila kćerka: nisam više sam!
Sjedim pored kreveca svoje Nevene i duh ljubavi pritišće naš stan; svako malo se naginjem da je otkrijem ili da je pokrijem, samo da se uvjerim da je tu, da živi to malo biće koje me je napravilo tatom...
Volio bih beskrajno voditi ljubav sa svojom ženom, ali ona, kao, još nije "zarasla" od poroda...
Svejedno: Sretna Ti Nova godina, Nevena!
SARAJEVO, BiH, 1990.
Prije nekoliko dana sam kupio kravatu od svog prijatelja Nijaza Dizdarevića Bunje, a onda skontao da nemam uz šta da je nosim, pa sam bio primoran da kupim prvo odijelo u životu.
Za novogodišnje veče sam bio gost na TV-u kanal 3. Upicanio se k'o lampa, odvratno trijezan: voditelj me provocira da pričam o svom "boemskom" životu (što znači o mom jadu i bijedi), a ja odgovaram da je sve to iza mene, da ja imam samo dva ženska bića na svijetu koje volim: ženu i kćerku.
Kroz žutu, kao šlajm gustu, maglu se nestrpljivo vraćam kući i očekujem ženin komentar...
Kaže da je prespavala. I opet zaspa.
Stan mi je ukrašen kao Katedrala i ja čekam dvanaest sati da navijem pjesmu Johna Lennona: "We wish you Merry Christmas and Happy New Year...", a Dijana se budi i njeno, inače prelijepo, lice se ružni od zlovolje: "Moraš li uvijek izigravati budalu?"
Najednom me ona ponosna kravata guši i pošto se, opet sam, sjargam u Dom pisaca, gdje me niko ne treba...
Sretna ti Nova godina, Dijana!
SARAJEVO, BiH, 1991.
Nema podataka.
SARAJEVO, BiH, 1992.
Izbrisano iz sjećanja.
SARAJEVO, BiH, 1993.
Nije se imalo šta slaviti.
PARDEVILLE, WI, U.S. A, 1994.
Trebala je to biti Nova godina našeg Novog života, u Novom svijetu, ali, uprkos najboljim željama naših domaćina, Ivana i Marije Rabotski, biće to godina jednog klupka ljubavi i mržnje, koje će se odmotati do kraja.
Iako sam, opet, sam: sretna vam Nova godina, Ivane i Marija.
DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1995.
Moja Amerikanka je u petom mjesecu trudnoće. Dobili smo poziv od naših prijatelja, Nenada i Indire. Amerikanka se ibretila koliko možemo popiti, a bila i zavidna, jer za vrijeme trudnoće ona nije pila.
Kad smo se, u rano jutro, vratili kući, vodili smo ljubav bjesomučno, baš kao da smo slutili da ćemo i ja i ona, uskoro, ostati sami.
Sretna vam Nova godina, Nenade i Indira.
DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1996.
Vraćam se s posla, iz fabrike: Nova godina je uveliko prošla - već je jedan sat po ponoći. Kuća nam je ukrašena kao Katedrala; ja vadim pivo iz fižidera, naginjem se nad krevet svoje kćerke Vesne i udišem njen slatki dah. Poljubio bih je, ali neću da joj remetim san.
Sjedam u "living room" i tiho, tiho navijam ploču John Lennona: "We wish you Merry Christmas and Heppy New Year..."
Iz spavaće sobe se čuje: "Turn off the music, you maniac. I have to work tomorrow." ("Ugasi muziku, manijače. Valja mi raditi sutra.")
Sretna ti Nova godina, Janette!
MADISON, WI, U.S.A. 1997.
Sjedim sam u sobi, slušam traku Indexa i sjećam se kako si mi jednom, kad sam te pitao zašto ih voliš, rekla: "Tata, kad slušam tvoje Indexe, ja sanjam u koloru."
Sretna Ti Nova godina, Vesna, sretno Ti sve, moj dragi, dragi Zeko...
SARAJEVO, BiH, 1999.
Još se ne zna.
Sad, dok sjedim u svojoj ludnici, sa svojim divnim budalama, koje mi ne žele nikakvo zlo, samo dobro od mene očekuju, prisjetim se da je večeras 31. decembra i da bih, k'o fol, trebao slaviti Novu godinu.
S kim? S čim?
Još nisam uveo praksu skrivanja piva u kereću kućicu, pa i ne skidajući se, opružim se po krevetu i sam sebi želim da mi 1999. bude bolja, puno bolja... i dumam o svim onim proteklim novogodišnjim noćima...
SARAJEVO, BiH, 1969.
Na novootvorenoj Skenderiji se održavao Rock-maraton, a ja sam, žgepče od četrnaest godina, kao Alisa u zemlji čuda, presretan što imam petohiljadarku u džepu, osjećaj slobode u srcu, praznio plastične čaše pive, slušao Čičke, gledao Širaza Muftića kako slika nekakav nadrealistički mural, "plesao" u disko-klubu, ponosno mahao svojom dugom kosom i bio usamljen u gomili.
Ujutro - imaš šta vidjeti: snijeg je napadao više od metra. Od Skenderije do moje kuće (nekih petsto metara udaljene) trebalo mi je više od dva sata hoda kroz prtinu.
Baka me je dočekala vrelim dlanovima na promrzlom licu: "Trebao si se javiti, brinuli smo se za tebe"; a djed je otfrknuo: "Nedostaje mi pet hiljada iz novčanika, znaš li ti, mali, šta o tome?"
Sretna Vam Nova godina, bako i dedo!
SARAJEVO, BiH, 1970-1989.
Čini mi se da su sve bile iste: divlje pijanke po stanovima imućnijih roditelja, koji su za tu priliku otišli na Jahorinu, neizbježna ruska salata, škripavi gramofoni sa izgrebanim pločama, kratkotrajna dahtanja ("ma šta ti je, jesi ti lud") u pokrajnim sobama, beskrajni telefonski pozivi u ponoć, svađe i mirenja, ljubavi i ljubomore, smrad ispovraćanih klozeta, kiselkasti vonj otvorenih, a neispijenih flaša vina, teški, junferski mamurluci, kokuzluk i depresija, jer svi će sad otići kući, a ja u Korzo, izljubiti se s konobaricom Radom, ona će narezati pečenja što je donijela iz Han-Pijeska, a ja ću kunjati u ćošku, sam...
Sretna Ti Nova godina, Rado!
SARAJEVO, BiH, 1989.
Nema više prijepodnevnih pijanki, onih šupljih priča: "Ma, vala, ne ide mi se nigdje", "Jebe mi se, svaki dan mi je Nova godina", rastaljivanja za piće i mezu, svađe s pikanama, koliko da se potroši na alkohol, a koliko na ostala sranja...
Oženjen sam čovjek, a prije jedanaest dana mi se rodila kćerka: nisam više sam!
Sjedim pored kreveca svoje Nevene i duh ljubavi pritišće naš stan; svako malo se naginjem da je otkrijem ili da je pokrijem, samo da se uvjerim da je tu, da živi to malo biće koje me je napravilo tatom...
Volio bih beskrajno voditi ljubav sa svojom ženom, ali ona, kao, još nije "zarasla" od poroda...
Svejedno: Sretna Ti Nova godina, Nevena!
SARAJEVO, BiH, 1990.
Prije nekoliko dana sam kupio kravatu od svog prijatelja Nijaza Dizdarevića Bunje, a onda skontao da nemam uz šta da je nosim, pa sam bio primoran da kupim prvo odijelo u životu.
Za novogodišnje veče sam bio gost na TV-u kanal 3. Upicanio se k'o lampa, odvratno trijezan: voditelj me provocira da pričam o svom "boemskom" životu (što znači o mom jadu i bijedi), a ja odgovaram da je sve to iza mene, da ja imam samo dva ženska bića na svijetu koje volim: ženu i kćerku.
Kroz žutu, kao šlajm gustu, maglu se nestrpljivo vraćam kući i očekujem ženin komentar...
Kaže da je prespavala. I opet zaspa.
Stan mi je ukrašen kao Katedrala i ja čekam dvanaest sati da navijem pjesmu Johna Lennona: "We wish you Merry Christmas and Happy New Year...", a Dijana se budi i njeno, inače prelijepo, lice se ružni od zlovolje: "Moraš li uvijek izigravati budalu?"
Najednom me ona ponosna kravata guši i pošto se, opet sam, sjargam u Dom pisaca, gdje me niko ne treba...
Sretna ti Nova godina, Dijana!
SARAJEVO, BiH, 1991.
Nema podataka.
SARAJEVO, BiH, 1992.
Izbrisano iz sjećanja.
SARAJEVO, BiH, 1993.
Nije se imalo šta slaviti.
PARDEVILLE, WI, U.S. A, 1994.
Trebala je to biti Nova godina našeg Novog života, u Novom svijetu, ali, uprkos najboljim željama naših domaćina, Ivana i Marije Rabotski, biće to godina jednog klupka ljubavi i mržnje, koje će se odmotati do kraja.
Iako sam, opet, sam: sretna vam Nova godina, Ivane i Marija.
DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1995.
Moja Amerikanka je u petom mjesecu trudnoće. Dobili smo poziv od naših prijatelja, Nenada i Indire. Amerikanka se ibretila koliko možemo popiti, a bila i zavidna, jer za vrijeme trudnoće ona nije pila.
Kad smo se, u rano jutro, vratili kući, vodili smo ljubav bjesomučno, baš kao da smo slutili da ćemo i ja i ona, uskoro, ostati sami.
Sretna vam Nova godina, Nenade i Indira.
DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1996.
Vraćam se s posla, iz fabrike: Nova godina je uveliko prošla - već je jedan sat po ponoći. Kuća nam je ukrašena kao Katedrala; ja vadim pivo iz fižidera, naginjem se nad krevet svoje kćerke Vesne i udišem njen slatki dah. Poljubio bih je, ali neću da joj remetim san.
Sjedam u "living room" i tiho, tiho navijam ploču John Lennona: "We wish you Merry Christmas and Heppy New Year..."
Iz spavaće sobe se čuje: "Turn off the music, you maniac. I have to work tomorrow." ("Ugasi muziku, manijače. Valja mi raditi sutra.")
Sretna ti Nova godina, Janette!
MADISON, WI, U.S.A. 1997.
Sjedim sam u sobi, slušam traku Indexa i sjećam se kako si mi jednom, kad sam te pitao zašto ih voliš, rekla: "Tata, kad slušam tvoje Indexe, ja sanjam u koloru."
Sretna Ti Nova godina, Vesna, sretno Ti sve, moj dragi, dragi Zeko...
SARAJEVO, BiH, 1999.
Još se ne zna.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#39
--------------------------------------------------------------------------------
LOŠA PRIČA
Pišem jednu lošu priču, lošu da lošija ne može biti. Zašto je loša i, na kraju konca, zašto je pišem kad već znam da će biti loša?!
Pokušaću to objasniti sve nestrpljivijem čitaocu (ili, što je još važnije, kupcu) ovih novina. Loša će biti zato što sam se svetom šutnjom obavezao da neću otkriti ime jednog (glavnog) aktera ove priče, jer on već odavno spava s muzama (gdje mu je i mjesto), da neću otkriti izvor do kojeg sam sasvim slučajno došao, da neću (u sebi svojstvenom, već ogavnom maniru) iskoristiti svoju "faktografiju" u svrhu veće ubjedljivosti, da će me, ipak, više obavezati dostojanstvena šutnja...
Najvažniji razlog jeste to što se od genijalne pjesme ne može napraviti čak ni prosječna priča.
Ali, neka ova loša priča najzad krene - od svog kraja prema početku.
Sjedili smo u bašti SDP-a. Taj dan su prvi put ove godine iznijeli stolove vani. Šaroliko društvo se skupilo: Jana, Marko, Avdo, Miki, Nijaz, Seno, Neno... Ne, nismo ništa slavili nego nas je jednostavno "krenulo" tog dana. Nijaz je pričao kako sam se u ratu učlanio u SDP i dobio člansku kartu s brojem 51, a on mi rekao:
"E, baš si ti sretan, Daco."
"Što sam, bolan, sretan?"
"Pa, zato što prvih pedeset komada strijeljaju bez suđenja."
Neno me je pitao da mu napišem scenario za film: prijatelji smo od djetinjstva, a još ništa zajednički nismo napravili... "Hoću, kako da neću. Samo kad bih ja to znao", odgovorio sam.
Marko nam priča kako je ušao s jednim piscem u "foto-optik". Ovaj je tražio "naočale za pisanje". Prodavač ga je začuđeno pogledao:
"Gospodine, imamo samo naočale za čitanje, a prvi put čujem naočale za pisanje."
"E, jebiga. Čitati znam, ali da mi je još naučiti pisati."
Miki je (a šta bi drugo?) recitovao:
DA LI SAM SVUDA GDE SU MI TRAGOVI,
KO ZNA S ČIM SAM SE SPAJAO,
A NISAM GA NI TAKAO?
Ti stihovi mi se učiniše čudno poznatim, ali pojma nemam gdje sam ih prvi put čuo, a kad je nastavio:
MOŽDA SAM BORAVIO I U SVOM ŽIVOTU,
MOŽDA POSTOJE IZVESNI ZNACI,
ALI KAO DA JE NEKO STRAN.
Tad kao da sam propao u neki vremenski bunar i našao se opet na Internom odjeljenju ondašnje Vojne bolnice; prikačene mi flaše za infuziju, Goca mi drži jednu ruku, a neko koga ne prepoznajem, tihim, umirujućim glasom govori:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO.
SA MNOM JE OPASNO IĆI, JA SE NIKAD NE UMARAM.
Zamolio sam Mikija da mi napiše tekst te pjesme, jer ja sam više vizuelni tip, a i pomalo nagluh, pa, uprkos Mikijevom gromoglasnom glasu, jedva čujem nastavak:
VALJDA SAM JEDINI SVEDOK KOJI SUMNJA U SEBE
SVE ČEŠĆE MI SE ČINI
DA NISAM NIKAKAV OBLIK
VEĆ DA SLOBODNO JEDRIM
KROZ SOPSTVENO PIJANSTVO -
PREPUŠTEN SUNČEVOM VETRU
ODLIVAM SE I DOLIVAM.
Da ne znam da nikad u životu nisam pisao pjesme (i to pogotovo na ekavskom), glavu bih na panj stavio da sam to ja napisao: kao sad da se sjećam da sam Sabini upravo rekao, zamolio je da sa mnom ostane samo četrdeset osam sati:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE OPASNO HTETI, JA NIKAD NE ODUSTAJEM.
I ne samo da me ti stihovi sunovraćaju u prošlost, nego me vraćaju nazad u surovu stvarnost:
NEISKVARENI ISKUSTVOM, POSEBAN SLUČAJ SAMOĆE.
PONEKAD IZMISLIM SADAŠNJOST,
DA IMAM GDE DA PRENOĆIM.
I SUVIŠE SAM VIDEO, DA BIH SMEO DA TVRDIM,
MNOGO TOGA SAM SAZNAO, DA BIH IMAO IJEDAN DOKAZ.
S jezom čitam nastavak, jer znam da me je neko, nekad zahvatio iglom i stavio pod leću mikroskopa, opisao sav moj život, i onaj koji sam živio i onaj koji mi nije preostao, jer me je Sabina, nakon četiri godine, ostavila kao prebijeno pseto i znam kako sam se osjećao:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE OPASNO VOLETI, JA NIKAD NE ZABORAVLJAM.
Već mi se plače, već mi je muka od tog nepoznatog koji secira moj život na najsitnije komadiće i ne znam šta hoće od mene i ne znam kojoj to svrsi služi:
POKUŠAVAM DA SHVATIM UČENJA KOJA MENE SHVATAJU.
NEJASNA MI JE VERA, SPREMNA U MENE DA VERUJE.
TEŠKO JE BITI OKOVAN U MOJU VRSTU SLOBODE.
LAKO MI JE S NEMIROM, NE MOGU DA UMIRIM MIR.
Teški, crni oblak se nadvio nad gradom i prijeti da će nam razjebati ovo sijelo. Nisam se prevario - kiša počinje da pljušti i mi silazimo u podrum... Odlažem taj trenutak kada ću morati da pročitam posljednju strofu ove pjesme koja je mene uzela za objekat, za inspiraciju, a znam da se i ona, kao i sve drugo, mora završiti:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE ČUDNO ČAK I UMRETI...
...sad se pitam da li je jedna od tih munja što paraju nebo namijenjena meni, i izazivam je: udri kurvo, više mi ne možeš nauditi!, ali uskoro sve utihne, sunce ponovo sija, mi se vraćamo u baštu, nastavljamo se keseriti, ja pitam Nijaza: "Znaju li tvoji kući da ti pišeš?"
Nailazi Nermina i sklanja mi sijed čuperak s čela, a ja, krišom od samog sebe, virkam i gledam saldo mog života, kraj ove pjesme...
S neizrecivim olakšanjem čitam, nesvjesno naglas:
JER JA SE NE ZAVRŠAVAM.
Slijedi potpis autora čije ime (obećao sam na početku) neću otkriti i ja kažem konobaru: "Menso, daj nam rundu", a u sebi ponavljam: "Hvala ti, hvala ti, Miko - sve do sada si bio u pravu. Izvini što te nisam prepoznao onog dana kad sam ležao u bolnici, volio bih da si sad s nama da trgneš jednu..."
(Orhanowski: autor pjesme, kojeg Dario Dzamonja ne pominje, je Mika Antic. Evo i pjesme:
Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?
Možda sam boravio i u svom životu,
Možda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini
Da nisam nikakav oblik
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.)
LOŠA PRIČA
Pišem jednu lošu priču, lošu da lošija ne može biti. Zašto je loša i, na kraju konca, zašto je pišem kad već znam da će biti loša?!
Pokušaću to objasniti sve nestrpljivijem čitaocu (ili, što je još važnije, kupcu) ovih novina. Loša će biti zato što sam se svetom šutnjom obavezao da neću otkriti ime jednog (glavnog) aktera ove priče, jer on već odavno spava s muzama (gdje mu je i mjesto), da neću otkriti izvor do kojeg sam sasvim slučajno došao, da neću (u sebi svojstvenom, već ogavnom maniru) iskoristiti svoju "faktografiju" u svrhu veće ubjedljivosti, da će me, ipak, više obavezati dostojanstvena šutnja...
Najvažniji razlog jeste to što se od genijalne pjesme ne može napraviti čak ni prosječna priča.
Ali, neka ova loša priča najzad krene - od svog kraja prema početku.
Sjedili smo u bašti SDP-a. Taj dan su prvi put ove godine iznijeli stolove vani. Šaroliko društvo se skupilo: Jana, Marko, Avdo, Miki, Nijaz, Seno, Neno... Ne, nismo ništa slavili nego nas je jednostavno "krenulo" tog dana. Nijaz je pričao kako sam se u ratu učlanio u SDP i dobio člansku kartu s brojem 51, a on mi rekao:
"E, baš si ti sretan, Daco."
"Što sam, bolan, sretan?"
"Pa, zato što prvih pedeset komada strijeljaju bez suđenja."
Neno me je pitao da mu napišem scenario za film: prijatelji smo od djetinjstva, a još ništa zajednički nismo napravili... "Hoću, kako da neću. Samo kad bih ja to znao", odgovorio sam.
Marko nam priča kako je ušao s jednim piscem u "foto-optik". Ovaj je tražio "naočale za pisanje". Prodavač ga je začuđeno pogledao:
"Gospodine, imamo samo naočale za čitanje, a prvi put čujem naočale za pisanje."
"E, jebiga. Čitati znam, ali da mi je još naučiti pisati."
Miki je (a šta bi drugo?) recitovao:
DA LI SAM SVUDA GDE SU MI TRAGOVI,
KO ZNA S ČIM SAM SE SPAJAO,
A NISAM GA NI TAKAO?
Ti stihovi mi se učiniše čudno poznatim, ali pojma nemam gdje sam ih prvi put čuo, a kad je nastavio:
MOŽDA SAM BORAVIO I U SVOM ŽIVOTU,
MOŽDA POSTOJE IZVESNI ZNACI,
ALI KAO DA JE NEKO STRAN.
Tad kao da sam propao u neki vremenski bunar i našao se opet na Internom odjeljenju ondašnje Vojne bolnice; prikačene mi flaše za infuziju, Goca mi drži jednu ruku, a neko koga ne prepoznajem, tihim, umirujućim glasom govori:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO.
SA MNOM JE OPASNO IĆI, JA SE NIKAD NE UMARAM.
Zamolio sam Mikija da mi napiše tekst te pjesme, jer ja sam više vizuelni tip, a i pomalo nagluh, pa, uprkos Mikijevom gromoglasnom glasu, jedva čujem nastavak:
VALJDA SAM JEDINI SVEDOK KOJI SUMNJA U SEBE
SVE ČEŠĆE MI SE ČINI
DA NISAM NIKAKAV OBLIK
VEĆ DA SLOBODNO JEDRIM
KROZ SOPSTVENO PIJANSTVO -
PREPUŠTEN SUNČEVOM VETRU
ODLIVAM SE I DOLIVAM.
Da ne znam da nikad u životu nisam pisao pjesme (i to pogotovo na ekavskom), glavu bih na panj stavio da sam to ja napisao: kao sad da se sjećam da sam Sabini upravo rekao, zamolio je da sa mnom ostane samo četrdeset osam sati:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE OPASNO HTETI, JA NIKAD NE ODUSTAJEM.
I ne samo da me ti stihovi sunovraćaju u prošlost, nego me vraćaju nazad u surovu stvarnost:
NEISKVARENI ISKUSTVOM, POSEBAN SLUČAJ SAMOĆE.
PONEKAD IZMISLIM SADAŠNJOST,
DA IMAM GDE DA PRENOĆIM.
I SUVIŠE SAM VIDEO, DA BIH SMEO DA TVRDIM,
MNOGO TOGA SAM SAZNAO, DA BIH IMAO IJEDAN DOKAZ.
S jezom čitam nastavak, jer znam da me je neko, nekad zahvatio iglom i stavio pod leću mikroskopa, opisao sav moj život, i onaj koji sam živio i onaj koji mi nije preostao, jer me je Sabina, nakon četiri godine, ostavila kao prebijeno pseto i znam kako sam se osjećao:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE OPASNO VOLETI, JA NIKAD NE ZABORAVLJAM.
Već mi se plače, već mi je muka od tog nepoznatog koji secira moj život na najsitnije komadiće i ne znam šta hoće od mene i ne znam kojoj to svrsi služi:
POKUŠAVAM DA SHVATIM UČENJA KOJA MENE SHVATAJU.
NEJASNA MI JE VERA, SPREMNA U MENE DA VERUJE.
TEŠKO JE BITI OKOVAN U MOJU VRSTU SLOBODE.
LAKO MI JE S NEMIROM, NE MOGU DA UMIRIM MIR.
Teški, crni oblak se nadvio nad gradom i prijeti da će nam razjebati ovo sijelo. Nisam se prevario - kiša počinje da pljušti i mi silazimo u podrum... Odlažem taj trenutak kada ću morati da pročitam posljednju strofu ove pjesme koja je mene uzela za objekat, za inspiraciju, a znam da se i ona, kao i sve drugo, mora završiti:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE ČUDNO ČAK I UMRETI...
...sad se pitam da li je jedna od tih munja što paraju nebo namijenjena meni, i izazivam je: udri kurvo, više mi ne možeš nauditi!, ali uskoro sve utihne, sunce ponovo sija, mi se vraćamo u baštu, nastavljamo se keseriti, ja pitam Nijaza: "Znaju li tvoji kući da ti pišeš?"
Nailazi Nermina i sklanja mi sijed čuperak s čela, a ja, krišom od samog sebe, virkam i gledam saldo mog života, kraj ove pjesme...
S neizrecivim olakšanjem čitam, nesvjesno naglas:
JER JA SE NE ZAVRŠAVAM.
Slijedi potpis autora čije ime (obećao sam na početku) neću otkriti i ja kažem konobaru: "Menso, daj nam rundu", a u sebi ponavljam: "Hvala ti, hvala ti, Miko - sve do sada si bio u pravu. Izvini što te nisam prepoznao onog dana kad sam ležao u bolnici, volio bih da si sad s nama da trgneš jednu..."
(Orhanowski: autor pjesme, kojeg Dario Dzamonja ne pominje, je Mika Antic. Evo i pjesme:
Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?
Možda sam boravio i u svom životu,
Možda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini
Da nisam nikakav oblik
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.)
-
kub lajkan
- Posts: 3514
- Joined: 03/12/2004 19:20
#40
Jednu stvar sebi u vezi njega nikako ne mogu oprostiti. Prije 3-4 godine sam nakon dugo vremena sreo neke prijatelje, i da ispadnem fin uzmem im za poklon Dzamonjinu knjigu. Onu zadnju sto je izdala SB...
I kasnije, kad sam i sebi htio uzeti, vise nije bio nijedan primjerak. Sve puklo!
I dan-danas s vremena na vrijeme kazem sebi "Konju jedan!"...
I kasnije, kad sam i sebi htio uzeti, vise nije bio nijedan primjerak. Sve puklo!
I dan-danas s vremena na vrijeme kazem sebi "Konju jedan!"...
Last edited by kub lajkan on 14/04/2007 23:21, edited 2 times in total.
-
vatana
- Posts: 547
- Joined: 25/04/2006 15:32
- Location: Pejton
- Contact:
#41
Orhanowski, pa ti si legenda 
Dario je legenda. Definitivno zasluzuje spomenik u parku pored FIS-a, zajedno sa Pimpekom i Kindjetom. (to je najmanje sto bi se i trebalo za njega uraditi)
Nisam jednom oplako (i od smijeha, a i pravo) citajuci njegove kolumne u Slobodnoj Bosni.
Nigdje ne mogu da kupim njegove knjige.
U kojoj god knjizari da sam pito, kazu: "rasprodato davno". Na ulici ih isto nema.
Zna li neko gdje se mogu nabaviti njegove knjige?
ps. uspio sam samo jednu knjigu zbavit (Ptica na zici)
Dario je legenda. Definitivno zasluzuje spomenik u parku pored FIS-a, zajedno sa Pimpekom i Kindjetom. (to je najmanje sto bi se i trebalo za njega uraditi)
Nisam jednom oplako (i od smijeha, a i pravo) citajuci njegove kolumne u Slobodnoj Bosni.
Nigdje ne mogu da kupim njegove knjige.
U kojoj god knjizari da sam pito, kazu: "rasprodato davno". Na ulici ih isto nema.
Zna li neko gdje se mogu nabaviti njegove knjige?
ps. uspio sam samo jednu knjigu zbavit (Ptica na zici)
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#42
vatana wrote:Orhanowski, pa ti si legenda
Dario je legenda. Definitivno zasluzuje spomenik u parku pored FIS-a, zajedno sa Pimpekom i Kindjetom. (to je najmanje sto bi se i trebalo za njega uraditi)
Nisam jednom oplako (i od smijeha, a i pravo) citajuci njegove kolumne u Slobodnoj Bosni.
Nigdje ne mogu da kupim njegove knjige.
U kojoj god knjizari da sam pito, kazu: "rasprodato davno". Na ulici ih isto nema.
Zna li neko gdje se mogu nabaviti njegove knjige?
ps. uspio sam samo jednu knjigu zbavit (Ptica na zici)
Neces naci nista osim 'Ptice na zici' koju je objavio BuyBook i koja se moze kupiti u BuyBook-u, jer autorska prava za sve ostale price ima SlobodnaBosna, a ne znam koji im je kiki pa ih ne objavljuju. 'Price' koje je objavila SB ce biti postavljene od do, pa prati ovdje i printaj ako zelis da ih imas na papiru
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#43
SAVRŠEN DAN U AMERICI
Poslužio sam večeru, oprao suđe, podijelio "hapove", sjedim u svojoj sobi i pokušavam da se ne samosažaljevam.
Pogled mi stalno bježi prema slikama moje djece koje držim pored kreveta, pa nešto u meni hoće da prsne, da vrisne; rado bih polomio sve oko sebe, zapalio kuću, sjeo na taksi i u ovo nedoba zapucao kod Reše u "Šadrvan" i isplakao dušu do jutra. A, sutra? Sutra je novi dan - nova nafaka!
Ali tu sam gdje jesam: ni taksija, ni Rešinog "Šadrvana", ne znam ni sam koliko mi je još duše i suza preostalo, a sutra je opet isti dan - ista nafaka!
Tupo buljim u televizor i pravim se da me živo interesuje je li Clinton jeb'o nekoga ili nije, a pred očima mi se redaju neke potpuno nevažne slike iz mog bivšeg života: svjetlucanje razbijenih novogodišnjih ukrasa u snijegu sa jelke na raskršću kod Alipašine džamije, zeleni dres sa brojem 11 na leđima, koji sam nosio za reprezentaciju škole kad su nas "papci" iz Breze na Mejtašu razvalili 11:1, golemi dijamantski prsten na ruci vlasnika slastičarne "Egipat", krvavi okrajak kruha u zubima psa poslije granate u Miskinovoj...
Zvoni telefon i ja u slušalicu automatski recitujem:
"Halo Hill Come Care, may I help you?"
"Je l' sreće ti?"
"Ej, Mirsade! Otkud ti? Odakle zoveš?"
"Iz Sarajeva, iz 'Korza', odakle bih drugo..."
"Daj mi broj da ja tebe nazovem..."
"Ma, zajebavam se. Evo me u Americi, na Floridi..."
"Kako si me našao?"
"Duga priča. Ovaj mi je broj dala tvoja bivša žena. E, jesi, vala, našao vakat i mjesto gdje ćeš se razvoditi."
"Duga priča, moj Mise. Znaš i sam da sam bio ranjen, da su mi žena i dijete bili u Baškom Polju za vrijeme rata, da sam imao sve papire da izađem, putne naloge od 'Večernjih', 'Dana', novi pasoš, potvrde od Nakaša - al hoćeš kurac. Kaže mi jedna fora iz vlade: Pustili bi mi tebe, ali se bojimo da ne ostaneš i šta ćeš pisati u Hrvatskoj! Tu načisto puknem. Čuj: šta bih ja to pisao. Ja - čuveni zagrebački purger! Odem na Ciglane, u onaj Izbjeglički ured... Nude me cigarama, klopom, a ja samo tražim satelitski telefon da se čujem sa ženom i kćerkom. Dobijem ih, pričam nešto bez veze sa kćerkom i plačem ko godina. Pita me čo'jek imam li pasoš. Ja kažem da imam, a on mi veli: ako hoćeš da ideš za Split - odmah sada! Nema pakovanja, nema opraštanja, nema nikom reći s kim idem... Važi, kažem. Izda mi on neku dupljak potvrdu da radim za njih, kaže mi da je pojedem kad stignem u Hrvatsku, a on će moje ime izbrisati iz kompjutera - niti smo se kad čuli ni vidjeli. Tako i bi.
Šta da ti pričam, bilo je dosta raje iz Sarajeva dole. Neke sam znao otprije, neke nisam. Bezbeli, ušljiskam se prvu noć, a ujutro će mi žena: ako ti misliš nastaviti po starom - bolje da nisi dolazio! Ma šta ja znam! Možda je i ona u pravu. Ne znam, moj Mise, nisam pametan. U Americi -još gore. 'Pripazili' nas Ameri tek kad smo došli: sve ono što bi inače bacili u smeće, natrontali u našu kuću; zovu nas na večere, vodaju nas ko mečke, pokazuju rodbini, prijateljima... Po sto puta pričam istu priču - već se gadim sam sebi. Moja žena nikad da se umori od priče kako je cijelu zimu provela u Baškom Polju, možeš zamisliti, bez čizama, a meni se, moj jarane, plače dok je slušam i pred oči mi izlazi Hamić, Kilo, Neka, Đoko, Manda plus sva raja: i živi i mrtvi. Sve me boli, sve mi se gadi, svega me strah. Kod vlastite sestre u kući, zaleti se moja kćerka Nevena na balkon (a nije vidjela da je ona mreža za komarce spuštena, pa grune u nju svom snagom), a ja skočim sa stolice da provjerim je li mreža čitava!!! Onda sjedim u klozetu i plačem: Bože, šta ovo napravi od mene? E, jebi ga, moj Mirsade! Nego, daj da ja tebe nazovem."
"Ma, jok. Kontaj ovo što te zovem ko da častim pićem. Inače, danas sam imo savršen dan. Prvo: jutros odem u podrum da operem veš u mašini i nađem u njoj dva dolara - nekom ispala iz džepa. Onda mi u pošti stignu oni bonovi za hranu. Odem u granap preko puta, pa kupim neku pizdariju od dolar i deset centi tako da mi vrati devedeset centi 'u kesu'. Onda se napravim da sam nešto zaboravio, pa opet kupim sladoleda za Zlaju, sina... opet uzmem kusur, pa u drugu radnju da kupim pive. Znam šta misliš kad kažeš da te je svega strah. Zato i ja idem u drugu radnju, jer sve kontam da prate svaki moj korak, da će me amurirati ako se glasno nakašljem na ulici. Na putu do kuće, u parku, nađem tek otvorenu kutiju 'winstona'. Jest, malo vlažne od rose, ali daju se pušiti. Ona moja i Zlaja su otišli u posjetu kod nekih Amerikanaca i neće se vratiti do ujutro: imam cigara, imam pive...
Ne znam šta da ti kažem, moj Daco. Nisam ni ja pametan šta da radim. Promijenio nas je sviju ovaj rat...
E, sačekaj malo: evo mi žene na vrata. Dijana, evo pričam s Dacom na telefon - hoćeš i ti da se čuješ s njim?"
Čujem ljutite korake po podu i glas, koji me bolno podsjeti na nešto već doživljeno:
"Jebo te Daco i ti njega! Dosta mi vas je bilo u Sarajevu!"... tu... tu... tu... ruu..."
Ne stigoh upitati Mirsada kako mu je žena.
Poslužio sam večeru, oprao suđe, podijelio "hapove", sjedim u svojoj sobi i pokušavam da se ne samosažaljevam.
Pogled mi stalno bježi prema slikama moje djece koje držim pored kreveta, pa nešto u meni hoće da prsne, da vrisne; rado bih polomio sve oko sebe, zapalio kuću, sjeo na taksi i u ovo nedoba zapucao kod Reše u "Šadrvan" i isplakao dušu do jutra. A, sutra? Sutra je novi dan - nova nafaka!
Ali tu sam gdje jesam: ni taksija, ni Rešinog "Šadrvana", ne znam ni sam koliko mi je još duše i suza preostalo, a sutra je opet isti dan - ista nafaka!
Tupo buljim u televizor i pravim se da me živo interesuje je li Clinton jeb'o nekoga ili nije, a pred očima mi se redaju neke potpuno nevažne slike iz mog bivšeg života: svjetlucanje razbijenih novogodišnjih ukrasa u snijegu sa jelke na raskršću kod Alipašine džamije, zeleni dres sa brojem 11 na leđima, koji sam nosio za reprezentaciju škole kad su nas "papci" iz Breze na Mejtašu razvalili 11:1, golemi dijamantski prsten na ruci vlasnika slastičarne "Egipat", krvavi okrajak kruha u zubima psa poslije granate u Miskinovoj...
Zvoni telefon i ja u slušalicu automatski recitujem:
"Halo Hill Come Care, may I help you?"
"Je l' sreće ti?"
"Ej, Mirsade! Otkud ti? Odakle zoveš?"
"Iz Sarajeva, iz 'Korza', odakle bih drugo..."
"Daj mi broj da ja tebe nazovem..."
"Ma, zajebavam se. Evo me u Americi, na Floridi..."
"Kako si me našao?"
"Duga priča. Ovaj mi je broj dala tvoja bivša žena. E, jesi, vala, našao vakat i mjesto gdje ćeš se razvoditi."
"Duga priča, moj Mise. Znaš i sam da sam bio ranjen, da su mi žena i dijete bili u Baškom Polju za vrijeme rata, da sam imao sve papire da izađem, putne naloge od 'Večernjih', 'Dana', novi pasoš, potvrde od Nakaša - al hoćeš kurac. Kaže mi jedna fora iz vlade: Pustili bi mi tebe, ali se bojimo da ne ostaneš i šta ćeš pisati u Hrvatskoj! Tu načisto puknem. Čuj: šta bih ja to pisao. Ja - čuveni zagrebački purger! Odem na Ciglane, u onaj Izbjeglički ured... Nude me cigarama, klopom, a ja samo tražim satelitski telefon da se čujem sa ženom i kćerkom. Dobijem ih, pričam nešto bez veze sa kćerkom i plačem ko godina. Pita me čo'jek imam li pasoš. Ja kažem da imam, a on mi veli: ako hoćeš da ideš za Split - odmah sada! Nema pakovanja, nema opraštanja, nema nikom reći s kim idem... Važi, kažem. Izda mi on neku dupljak potvrdu da radim za njih, kaže mi da je pojedem kad stignem u Hrvatsku, a on će moje ime izbrisati iz kompjutera - niti smo se kad čuli ni vidjeli. Tako i bi.
Šta da ti pričam, bilo je dosta raje iz Sarajeva dole. Neke sam znao otprije, neke nisam. Bezbeli, ušljiskam se prvu noć, a ujutro će mi žena: ako ti misliš nastaviti po starom - bolje da nisi dolazio! Ma šta ja znam! Možda je i ona u pravu. Ne znam, moj Mise, nisam pametan. U Americi -još gore. 'Pripazili' nas Ameri tek kad smo došli: sve ono što bi inače bacili u smeće, natrontali u našu kuću; zovu nas na večere, vodaju nas ko mečke, pokazuju rodbini, prijateljima... Po sto puta pričam istu priču - već se gadim sam sebi. Moja žena nikad da se umori od priče kako je cijelu zimu provela u Baškom Polju, možeš zamisliti, bez čizama, a meni se, moj jarane, plače dok je slušam i pred oči mi izlazi Hamić, Kilo, Neka, Đoko, Manda plus sva raja: i živi i mrtvi. Sve me boli, sve mi se gadi, svega me strah. Kod vlastite sestre u kući, zaleti se moja kćerka Nevena na balkon (a nije vidjela da je ona mreža za komarce spuštena, pa grune u nju svom snagom), a ja skočim sa stolice da provjerim je li mreža čitava!!! Onda sjedim u klozetu i plačem: Bože, šta ovo napravi od mene? E, jebi ga, moj Mirsade! Nego, daj da ja tebe nazovem."
"Ma, jok. Kontaj ovo što te zovem ko da častim pićem. Inače, danas sam imo savršen dan. Prvo: jutros odem u podrum da operem veš u mašini i nađem u njoj dva dolara - nekom ispala iz džepa. Onda mi u pošti stignu oni bonovi za hranu. Odem u granap preko puta, pa kupim neku pizdariju od dolar i deset centi tako da mi vrati devedeset centi 'u kesu'. Onda se napravim da sam nešto zaboravio, pa opet kupim sladoleda za Zlaju, sina... opet uzmem kusur, pa u drugu radnju da kupim pive. Znam šta misliš kad kažeš da te je svega strah. Zato i ja idem u drugu radnju, jer sve kontam da prate svaki moj korak, da će me amurirati ako se glasno nakašljem na ulici. Na putu do kuće, u parku, nađem tek otvorenu kutiju 'winstona'. Jest, malo vlažne od rose, ali daju se pušiti. Ona moja i Zlaja su otišli u posjetu kod nekih Amerikanaca i neće se vratiti do ujutro: imam cigara, imam pive...
Ne znam šta da ti kažem, moj Daco. Nisam ni ja pametan šta da radim. Promijenio nas je sviju ovaj rat...
E, sačekaj malo: evo mi žene na vrata. Dijana, evo pričam s Dacom na telefon - hoćeš i ti da se čuješ s njim?"
Čujem ljutite korake po podu i glas, koji me bolno podsjeti na nešto već doživljeno:
"Jebo te Daco i ti njega! Dosta mi vas je bilo u Sarajevu!"... tu... tu... tu... ruu..."
Ne stigoh upitati Mirsada kako mu je žena.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#44
SMRT JE ZA NAS BILA SUDBINA,
A ZA NJIH SAMO
DOBRO OBAVLJEN POSAO
Sreo sam Tihu na Titovoj ulici. Oči su mu bile zakrvavljene, a lice podbuhlo...
Taman sam zaustio da ga pitam: "Gdje si to zaglavio sinoć?", tumačeći njegov izgled teškim mamurlukom, ali me je preduhitrio spustivši mi ruku na rame:
"Moj mali, načeli su nas!"
(Bez obzira što sam skoro četrdesetogodišnjak, što sam uveliko oženjen i što sam otac jednog djeteta, u našoj raji sam uvijek ostao 'mali' jer smo se počeli družiti u gimnaziji, a ja sam bio mlađi par godina, što je u doba puberteta predstavljalo ogromnu razliku.)
Nisam shvatio šta hoće da kaže... On je nastavio, kao da teškim maljem odvaljuje svaku riječ iz duše:
"Ubili su Hamića!"
Hamić je bio više nego naš prijatelj. Imao je malu radnju za sito-štampu (koju je za rata pretvorio u besplatnu menzu za izbjeglice i gradsku sirotinju) u koju smo redovno svraćali na kafu, na "čašicu razgovora", kad god nam je trebala pomoć - novčana, ili kad smo osjećali bilo kakav teret na srcu - od bračnih problema do nevolja na poslu, jer Hamić je bio čovjek koji je za svakoga i o svakome nalazio dobru riječ, a, koliko se sjećam, ne znam da je iko ikad rekao nešto ružno o njemu.
Zato je Tiho nastavio:
"Načeli su nas, i to od glave."
Stajali smo nasred ulice, zaklonjeni od snajperske paljbe betonskim blokom na kojem je sprejom bilo napisano "PINK FLOYD" - jasna aluzija na mračnu pjesmu, koja kaže "...all in all, you are just another brick in the wall..." - i plakali.
Ljudi su prolazili pored nas i ne obazirući se, jer u Sarajevu nije bilo ništa neobično vidjeti odrasle ljude kako, usred bijela dana, bez ikakvog zazora, gorko plaču na ulici.
Još jučer sam razgovarao sa Hamićem i predložio mu da se preseli u moj stan, jer je sigurniji od njegove kuće, koja se nalazila na obroncima Trebevića, blizu vatrene linije. Odbio je zbog majke, starice, koja je ostala sama u kući kada su njegovi mlađi rođaci mobilisani.
Prva granata je pogodila komšijinu kuću. Nimalo iznenađujuće od njega, Hamić je u pola noći potrčao u pomoć kada ga je druga granata stigla na ulici i presjekla na pola.
Sve dotadašnje patnje, strahovi, izblijedili su pred osjećajem totalne bespomoći, jer prvi put je neko stvarno blizak meni poginuo, što je značilo da ga više nikad neću vidjeti, stisnuti mu ruku, čuti njegov glas: "Znam da mi Muslimani baš i nismo sveci, ali, brate, nismo ovo zaslužili..."
Pogibije, ranjavanja nepoznatih ili poznatih ljudi do tada sam doživljavao kao sticaj loših okolnosti, kao zlu sreću i potiskivao osjećaj da sam i ja (kao i svaki drugi u Sarajevu) na strašnoj lutriji smrti i da samo čekam dan kada će moj broj biti izvučen - a sa svakim slijedećim danom moje šanse za "dobitak" su postajale veće.
Iako mjesto Hamićeve dženaze nije bilo oglašeno u novinama (jer smo se bojali velikog okupljanja, što bi moglo "isprovocirati" novo granatiranje), na malom groblju, stotinjak metara iznad njegove kuće, bilo je više od stotinu ljudi.
Prvi put od početka rata imali smo priliku da vidimo naš grad onako kako ga gledaju naše ubice kroz vizire svojih minobacača i nišane snajpera - ležao je kao na dlanu, okupan suncem i blještav i golim okom su se mogli pročitati natpisi na prodavnicama i raspoznati ljudi na ulicama...
Prvi put smo mogli sagledati obim razaranja: odozgo, činilo se da je svaka druga kuća bez krova, a neka najvažnija zdanja u gradu (Pošta, Vijećnica, Skenderija, Energoinvest...) bila su samo skeleti, ulice uz obale Miljacke zakrčene olupinama izgorjelih automobila i tramvaja...
Sviju nas je potresla tiha jeza od saznanja da smo na milosti i nemilosti dobre ili zle volje nekog za obaračem PAM-a, snajpera ili za minobacačkim postoljem... Kao potvrda naših misli, iz brezovog šumarka, iza brežuljka koji su držali lokalni Srbi, začulo se dovikivanje: "Čuli smo da je Hamić poginuo. Nismo mi pucali, majke mi. To su oni papci iz Srbije..."
Hamićev rođak Nedžad je u trenutku htio poletjeti u pravcu glasa, ali su ga nečije ruke zadržale, pa je samo u nemoćnom bijesu psovao: "Jebaću vam majku četničku, kadli-tadli. I tebi, Dragane, majku jebem u sisu!"
Dragan je samo doviknuo: "Požurite sa dženazom, jer ćemo uskoro morati da odradimo našu smjenu."
To je značilo da će uskoro neko u Sarajevu ostati bez krova nad glavom, "da će nečija majka zakukati", da neko više nikad neće zaigrati fudbal ili vidjeti film, da će pločnici Sarajeva opet biti ljepljivi od krvi...
Vraćali smo se u grad u malim skupinama šutnje, ali vjerujem da je svako od nas osjećao isti tamni oblak prijetnje iznad naših glava, jer smrt je za nas bila sudbina, a za njih samo dobro obavljen posao.
P.S.
Priča je prvi put objavljena u "Progressiv" magazinu u Madisonu, 1994. godine.
Iz nekih, samo njima znanih razloga, zadnji dio rečenice je izbačen iz originala.
A ZA NJIH SAMO
DOBRO OBAVLJEN POSAO
Sreo sam Tihu na Titovoj ulici. Oči su mu bile zakrvavljene, a lice podbuhlo...
Taman sam zaustio da ga pitam: "Gdje si to zaglavio sinoć?", tumačeći njegov izgled teškim mamurlukom, ali me je preduhitrio spustivši mi ruku na rame:
"Moj mali, načeli su nas!"
(Bez obzira što sam skoro četrdesetogodišnjak, što sam uveliko oženjen i što sam otac jednog djeteta, u našoj raji sam uvijek ostao 'mali' jer smo se počeli družiti u gimnaziji, a ja sam bio mlađi par godina, što je u doba puberteta predstavljalo ogromnu razliku.)
Nisam shvatio šta hoće da kaže... On je nastavio, kao da teškim maljem odvaljuje svaku riječ iz duše:
"Ubili su Hamića!"
Hamić je bio više nego naš prijatelj. Imao je malu radnju za sito-štampu (koju je za rata pretvorio u besplatnu menzu za izbjeglice i gradsku sirotinju) u koju smo redovno svraćali na kafu, na "čašicu razgovora", kad god nam je trebala pomoć - novčana, ili kad smo osjećali bilo kakav teret na srcu - od bračnih problema do nevolja na poslu, jer Hamić je bio čovjek koji je za svakoga i o svakome nalazio dobru riječ, a, koliko se sjećam, ne znam da je iko ikad rekao nešto ružno o njemu.
Zato je Tiho nastavio:
"Načeli su nas, i to od glave."
Stajali smo nasred ulice, zaklonjeni od snajperske paljbe betonskim blokom na kojem je sprejom bilo napisano "PINK FLOYD" - jasna aluzija na mračnu pjesmu, koja kaže "...all in all, you are just another brick in the wall..." - i plakali.
Ljudi su prolazili pored nas i ne obazirući se, jer u Sarajevu nije bilo ništa neobično vidjeti odrasle ljude kako, usred bijela dana, bez ikakvog zazora, gorko plaču na ulici.
Još jučer sam razgovarao sa Hamićem i predložio mu da se preseli u moj stan, jer je sigurniji od njegove kuće, koja se nalazila na obroncima Trebevića, blizu vatrene linije. Odbio je zbog majke, starice, koja je ostala sama u kući kada su njegovi mlađi rođaci mobilisani.
Prva granata je pogodila komšijinu kuću. Nimalo iznenađujuće od njega, Hamić je u pola noći potrčao u pomoć kada ga je druga granata stigla na ulici i presjekla na pola.
Sve dotadašnje patnje, strahovi, izblijedili su pred osjećajem totalne bespomoći, jer prvi put je neko stvarno blizak meni poginuo, što je značilo da ga više nikad neću vidjeti, stisnuti mu ruku, čuti njegov glas: "Znam da mi Muslimani baš i nismo sveci, ali, brate, nismo ovo zaslužili..."
Pogibije, ranjavanja nepoznatih ili poznatih ljudi do tada sam doživljavao kao sticaj loših okolnosti, kao zlu sreću i potiskivao osjećaj da sam i ja (kao i svaki drugi u Sarajevu) na strašnoj lutriji smrti i da samo čekam dan kada će moj broj biti izvučen - a sa svakim slijedećim danom moje šanse za "dobitak" su postajale veće.
Iako mjesto Hamićeve dženaze nije bilo oglašeno u novinama (jer smo se bojali velikog okupljanja, što bi moglo "isprovocirati" novo granatiranje), na malom groblju, stotinjak metara iznad njegove kuće, bilo je više od stotinu ljudi.
Prvi put od početka rata imali smo priliku da vidimo naš grad onako kako ga gledaju naše ubice kroz vizire svojih minobacača i nišane snajpera - ležao je kao na dlanu, okupan suncem i blještav i golim okom su se mogli pročitati natpisi na prodavnicama i raspoznati ljudi na ulicama...
Prvi put smo mogli sagledati obim razaranja: odozgo, činilo se da je svaka druga kuća bez krova, a neka najvažnija zdanja u gradu (Pošta, Vijećnica, Skenderija, Energoinvest...) bila su samo skeleti, ulice uz obale Miljacke zakrčene olupinama izgorjelih automobila i tramvaja...
Sviju nas je potresla tiha jeza od saznanja da smo na milosti i nemilosti dobre ili zle volje nekog za obaračem PAM-a, snajpera ili za minobacačkim postoljem... Kao potvrda naših misli, iz brezovog šumarka, iza brežuljka koji su držali lokalni Srbi, začulo se dovikivanje: "Čuli smo da je Hamić poginuo. Nismo mi pucali, majke mi. To su oni papci iz Srbije..."
Hamićev rođak Nedžad je u trenutku htio poletjeti u pravcu glasa, ali su ga nečije ruke zadržale, pa je samo u nemoćnom bijesu psovao: "Jebaću vam majku četničku, kadli-tadli. I tebi, Dragane, majku jebem u sisu!"
Dragan je samo doviknuo: "Požurite sa dženazom, jer ćemo uskoro morati da odradimo našu smjenu."
To je značilo da će uskoro neko u Sarajevu ostati bez krova nad glavom, "da će nečija majka zakukati", da neko više nikad neće zaigrati fudbal ili vidjeti film, da će pločnici Sarajeva opet biti ljepljivi od krvi...
Vraćali smo se u grad u malim skupinama šutnje, ali vjerujem da je svako od nas osjećao isti tamni oblak prijetnje iznad naših glava, jer smrt je za nas bila sudbina, a za njih samo dobro obavljen posao.
P.S.
Priča je prvi put objavljena u "Progressiv" magazinu u Madisonu, 1994. godine.
Iz nekih, samo njima znanih razloga, zadnji dio rečenice je izbačen iz originala.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#45
SARA, MARA,
DARA IZ DRVARA...
Davno je rečeno: što kokuz može zamisliti - to ni lokomotiva ne može povući!
Tako i ja: vraćam se u gluho doba noći s posla u fabrici, ujutro mi valja na "honorarni" posao u cvjećarnici, gdje, nećete mi vjerovati, imam jako odgovornu dužnost da skidam bodlje s ruža.
Nije kakva lova, ali, zato, imam džabe "hanzaplast" i pravo da psujem do mile volje kad god se ubodem i mogu da pušim, jer radim napolju.
Bliži se "Valentine day", pa ruža k'o govana, a ja, s osmijehom poluidiota, primam pohvalu od gazdarice:
"Good job, dario (namjerno sam napisao svoje ime malim slovom, jer, izrečeno je u takvom tonu, s toliko "emocije" i poštovanja, da se, zaista, osjećam kao "d"), a ja kontam kako bih se obogatio u Americi:
spusti, bolan, Daco, šibice - to je, valjda, jedina korisna stvar, koju si u životu naučio: jebo te Kafka, Dostojevski, Gogolj, Mopasan: sve su to bili veliki gubitnici u životu, papci, koji su prošli "bulevarom" života, naletili na Šuneta, Očenaša, Činiju ili Fuku... zaigrali na, opet, krivu kutiju šibica...
... znam da ne mogu na engleskom da prosipam priču: "Sara, Mara, Dara iz Drvara, traže malog Janka. Gdje je mali Janko? Ne znate, po pet hiljada, ni vi gospodine papane, a ni mi, a ni vi...", ali smisliće se nešto...
... problem je i s folerom; e, da mi je Ljupko... najbolji foler na svijetu; uvijek upicanjen u odijelo, sa svilenim šalom oko vrata; u džepu je vazda nosio jabuku, pa kad bi primijetio da se papak pali, upitao bi:
"Oprostite, imate li možda nož da ogulim jabuku?"
Papak bi vadio nož (obično visočki "šarenac"), a Ljupko bi onda rekao Očenašu:
"Upri sad, Oko."
(Uh, jebote, ubodoh se!)
Eh, koja su to bila vremena: sva raja iz razreda je imala svoje idole - Musemića ili Hasanagića, Vjeću Tolja ili Nikolu Plećaša, a moji "bogovi" su bili šibicari.
Iako sam samo čuvao "stražu" i nisam bio u "punom talu", opet sam znao za dan "zaraditi" mjesečnu platu svog oca.
Jednom mi je stari pretrkaljao džepove i našao gutu para; pitao me je odakle mi, a ja sam rekao da sam razredni blagajnik, da skupljam pare za ekskurziju; stari je otišao u školu da provjeri, gdje su mu rekli da nisu baš toliko mahniti da meni povjere lovu. Ja sam uporno nijekao da sam kockao (što je bila njegova pretpostavka), pa je stari strpao pare u džep i, valjda, izveo neku kuravu na večeru u "Evropu".
A, i kockalo se. Poslije teškog radnog dana na Bulevaru, obično se išlo u Kovačiće, kod Vite, u "Dva ferala" i pucao se remi.
Šibicari, iako prevejani lopovi, za mene, "fisovsku" raju, bili su pravi mačići u remiju - uzimao sam ih k'o lopatom, a oni su bili ponosi na mene, jer sam jedini ja u cijelom krugu bio koji je dogurao do gimnazije. Ibretili su se nad mojom "đačkom knjižicom" - naročito peticom iz engleskog i esha.
Kad sam objavio prve pjesme u "Spektru" priredili su mi pravi dernek.
Trajalo je to jednu godinu i po, a onda se spremila velika "furija" i u "procesu stoljeća", svi sarajevski šibicari su bili amurirani.
Najdužu kaznu je dobio jadni Fuko, jer je, kao i uvijek, bio kokuz, pa si nije mogao platiti advokata. (Pričao je kasnije Fuko: "Gledam ja onog svog advokata po službenoj dužnosti, a on piše li nešto, piše... Nagnem se ja da mu zavirim preko ramena, a on crta crnog gavrana u teci... E, jebi ga, moj Fuko, pomislim.")
Pratio sam suđenje do onoga dana kad me je ("onu malu iz prvog reda" - nosio sam tad dugu kosu) sudinica istjerala iz sudnice.
Tako se sve raspišalo, a ja sam sebi našao drage idole i uzore, drugačiju vrstu bitangi - sarajevske književnike...
(Uh, opet se ubodoh na trn.)
* * *
Najveći mi je problem bio naći kutije šibica, jer ih u Americi nema - svi pale "zippoima", "BIC-ima" ili onim reklamnim govnima na presavijanje; ipak nađem "safety matches" u specijalizovanoj radnji za duhan, kupim čokoladu "Milka" (radi uroka, jer mi je Fuko jednom davno rekao da se od njenog staniola prave najbolje kuglice).
Čokoladu da dam kćerci, i napravim dvije kuglice: pošto nemam folera, ne mogu računati da vrtim "prostaka" (kad ih samo jednom zamiješaš, mazneš je ispod srednje i turiš drugu), što je navlakuša, pa moram odmah ići na "duplog papka" (staviš kuglice pod dvije kutije, pokažeš jednu, odmah je mazneš, a onu kutiju pod kojom je druga uopšte i ne diraš), ali to se može odigrati samo jednom-dva-put, za veliku lovu.
Trenirao sam malo kod kuće, a onda otišao u "Red Room", birtiju s poker-mašinama, da sačekam vrijeme pred fajront kad su svi već pripiti ili k'o zemlje, a petak je naveče - dan isplate.
Spustim ih na pod, zavrtim nekoliko "šupljih" da navučem frajere, a onda odigram pravo - po pedeset dolara.
Od straha hoću li (nedajbože) zijaniti ili će me prebiti i ne vidim da su mi u "publici" dva drota...
Jedan od njih se saginje i stavlja pet desetica na praznu, okreće je - Ma! Provjerava dragu - prazna. Treću, koju nisam ni pipnuo - kuglica.
Smije se i kaže:
"Alal ti kurac", a meni spada kamen sa srca.
Zovem piće šanku, a drotovi, pošto su na dužnosti, mogu "samo pivo".
Dva sata je ujutro, fajront je, a u Americi nema "još samo po jednu", idem kući; ruke, u kojim držim dvadeset i osam dolara, što mi je ostalo od dobitka, leže mi na krilu kao mrtve ribe i nikoga, nikoga da mi pretrkelja džepove...
Kćerkina mama škrguće zubima u snu, a na stolu nalazim dvije kockice čokolade i Vesninu poruku:
"Uzmi griz, tata Daco."
Dovoljno da ne uradim nešto poslije čega se više neću moći ni kajati.
DARA IZ DRVARA...
Davno je rečeno: što kokuz može zamisliti - to ni lokomotiva ne može povući!
Tako i ja: vraćam se u gluho doba noći s posla u fabrici, ujutro mi valja na "honorarni" posao u cvjećarnici, gdje, nećete mi vjerovati, imam jako odgovornu dužnost da skidam bodlje s ruža.
Nije kakva lova, ali, zato, imam džabe "hanzaplast" i pravo da psujem do mile volje kad god se ubodem i mogu da pušim, jer radim napolju.
Bliži se "Valentine day", pa ruža k'o govana, a ja, s osmijehom poluidiota, primam pohvalu od gazdarice:
"Good job, dario (namjerno sam napisao svoje ime malim slovom, jer, izrečeno je u takvom tonu, s toliko "emocije" i poštovanja, da se, zaista, osjećam kao "d"), a ja kontam kako bih se obogatio u Americi:
spusti, bolan, Daco, šibice - to je, valjda, jedina korisna stvar, koju si u životu naučio: jebo te Kafka, Dostojevski, Gogolj, Mopasan: sve su to bili veliki gubitnici u životu, papci, koji su prošli "bulevarom" života, naletili na Šuneta, Očenaša, Činiju ili Fuku... zaigrali na, opet, krivu kutiju šibica...
... znam da ne mogu na engleskom da prosipam priču: "Sara, Mara, Dara iz Drvara, traže malog Janka. Gdje je mali Janko? Ne znate, po pet hiljada, ni vi gospodine papane, a ni mi, a ni vi...", ali smisliće se nešto...
... problem je i s folerom; e, da mi je Ljupko... najbolji foler na svijetu; uvijek upicanjen u odijelo, sa svilenim šalom oko vrata; u džepu je vazda nosio jabuku, pa kad bi primijetio da se papak pali, upitao bi:
"Oprostite, imate li možda nož da ogulim jabuku?"
Papak bi vadio nož (obično visočki "šarenac"), a Ljupko bi onda rekao Očenašu:
"Upri sad, Oko."
(Uh, jebote, ubodoh se!)
Eh, koja su to bila vremena: sva raja iz razreda je imala svoje idole - Musemića ili Hasanagića, Vjeću Tolja ili Nikolu Plećaša, a moji "bogovi" su bili šibicari.
Iako sam samo čuvao "stražu" i nisam bio u "punom talu", opet sam znao za dan "zaraditi" mjesečnu platu svog oca.
Jednom mi je stari pretrkaljao džepove i našao gutu para; pitao me je odakle mi, a ja sam rekao da sam razredni blagajnik, da skupljam pare za ekskurziju; stari je otišao u školu da provjeri, gdje su mu rekli da nisu baš toliko mahniti da meni povjere lovu. Ja sam uporno nijekao da sam kockao (što je bila njegova pretpostavka), pa je stari strpao pare u džep i, valjda, izveo neku kuravu na večeru u "Evropu".
A, i kockalo se. Poslije teškog radnog dana na Bulevaru, obično se išlo u Kovačiće, kod Vite, u "Dva ferala" i pucao se remi.
Šibicari, iako prevejani lopovi, za mene, "fisovsku" raju, bili su pravi mačići u remiju - uzimao sam ih k'o lopatom, a oni su bili ponosi na mene, jer sam jedini ja u cijelom krugu bio koji je dogurao do gimnazije. Ibretili su se nad mojom "đačkom knjižicom" - naročito peticom iz engleskog i esha.
Kad sam objavio prve pjesme u "Spektru" priredili su mi pravi dernek.
Trajalo je to jednu godinu i po, a onda se spremila velika "furija" i u "procesu stoljeća", svi sarajevski šibicari su bili amurirani.
Najdužu kaznu je dobio jadni Fuko, jer je, kao i uvijek, bio kokuz, pa si nije mogao platiti advokata. (Pričao je kasnije Fuko: "Gledam ja onog svog advokata po službenoj dužnosti, a on piše li nešto, piše... Nagnem se ja da mu zavirim preko ramena, a on crta crnog gavrana u teci... E, jebi ga, moj Fuko, pomislim.")
Pratio sam suđenje do onoga dana kad me je ("onu malu iz prvog reda" - nosio sam tad dugu kosu) sudinica istjerala iz sudnice.
Tako se sve raspišalo, a ja sam sebi našao drage idole i uzore, drugačiju vrstu bitangi - sarajevske književnike...
(Uh, opet se ubodoh na trn.)
* * *
Najveći mi je problem bio naći kutije šibica, jer ih u Americi nema - svi pale "zippoima", "BIC-ima" ili onim reklamnim govnima na presavijanje; ipak nađem "safety matches" u specijalizovanoj radnji za duhan, kupim čokoladu "Milka" (radi uroka, jer mi je Fuko jednom davno rekao da se od njenog staniola prave najbolje kuglice).
Čokoladu da dam kćerci, i napravim dvije kuglice: pošto nemam folera, ne mogu računati da vrtim "prostaka" (kad ih samo jednom zamiješaš, mazneš je ispod srednje i turiš drugu), što je navlakuša, pa moram odmah ići na "duplog papka" (staviš kuglice pod dvije kutije, pokažeš jednu, odmah je mazneš, a onu kutiju pod kojom je druga uopšte i ne diraš), ali to se može odigrati samo jednom-dva-put, za veliku lovu.
Trenirao sam malo kod kuće, a onda otišao u "Red Room", birtiju s poker-mašinama, da sačekam vrijeme pred fajront kad su svi već pripiti ili k'o zemlje, a petak je naveče - dan isplate.
Spustim ih na pod, zavrtim nekoliko "šupljih" da navučem frajere, a onda odigram pravo - po pedeset dolara.
Od straha hoću li (nedajbože) zijaniti ili će me prebiti i ne vidim da su mi u "publici" dva drota...
Jedan od njih se saginje i stavlja pet desetica na praznu, okreće je - Ma! Provjerava dragu - prazna. Treću, koju nisam ni pipnuo - kuglica.
Smije se i kaže:
"Alal ti kurac", a meni spada kamen sa srca.
Zovem piće šanku, a drotovi, pošto su na dužnosti, mogu "samo pivo".
Dva sata je ujutro, fajront je, a u Americi nema "još samo po jednu", idem kući; ruke, u kojim držim dvadeset i osam dolara, što mi je ostalo od dobitka, leže mi na krilu kao mrtve ribe i nikoga, nikoga da mi pretrkelja džepove...
Kćerkina mama škrguće zubima u snu, a na stolu nalazim dvije kockice čokolade i Vesninu poruku:
"Uzmi griz, tata Daco."
Dovoljno da ne uradim nešto poslije čega se više neću moći ni kajati.
-
Alfons Kauders
- Posts: 37198
- Joined: 24/09/2004 13:39
- Location: Glavni Stan NVZ
- Contact:
#46
http://rapidshare.de/files/35125053/Dza ... y.jpg.html
da se i ja stupasim
ova pricica nije objavljena za dacina zivota, elem da ne brabonjam dzaba, procitajte...
da se i ja stupasim ova pricica nije objavljena za dacina zivota, elem da ne brabonjam dzaba, procitajte...
-
vatana
- Posts: 547
- Joined: 25/04/2006 15:32
- Location: Pejton
- Contact:
#47
Hvala ti stvarno na trudu. Evo printer se usijo. Svaka castOrhanowski wrote:vatana wrote:Orhanowski, pa ti si legenda
Dario je legenda. Definitivno zasluzuje spomenik u parku pored FIS-a, zajedno sa Pimpekom i Kindjetom. (to je najmanje sto bi se i trebalo za njega uraditi)
Nisam jednom oplako (i od smijeha, a i pravo) citajuci njegove kolumne u Slobodnoj Bosni.
Nigdje ne mogu da kupim njegove knjige.
U kojoj god knjizari da sam pito, kazu: "rasprodato davno". Na ulici ih isto nema.
Zna li neko gdje se mogu nabaviti njegove knjige?
ps. uspio sam samo jednu knjigu zbavit (Ptica na zici)
Neces naci nista osim 'Ptice na zici' koju je objavio BuyBook i koja se moze kupiti u BuyBook-u, jer autorska prava za sve ostale price ima SlobodnaBosna, a ne znam koji im je kiki pa ih ne objavljuju. 'Price' koje je objavila SB ce biti postavljene od do, pa prati ovdje i printaj ako zelis da ih imas na papiru
-
pape
- Posts: 6832
- Joined: 21/08/2003 00:00
- Location: Od jedne zene te boli jedna glava, ... od dvije zene, dvije glave.
#49
"Jave meni da sam dobio nekakvu nagradu. Kontam, mora bit' i para. Uzmem 200 dolara i - u kafanu.
Meni drago, tek doš'o. Pa još sam ja to i na engleskom napisao. Mislim - ako je ovako krenulo, za dvije godine eto Pulitzera.
Kad sam otišao da podignem, ono 50 dolara!"
Meni drago, tek doš'o. Pa još sam ja to i na engleskom napisao. Mislim - ako je ovako krenulo, za dvije godine eto Pulitzera.
Kad sam otišao da podignem, ono 50 dolara!"
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#50
IMENA
Neko vrijeme sam živio "sam". Ako se ne računaju svakonoćni buljuci pijanaca i kockara. Znalo se igrati za sva tri stola u kući i na podu (na koferu). Najviše su uzimali Bunja i Tule, a ni meni nije bilo mane, jer me je Pimpek naučio kako da vežem "francuza", to jest kako da kradem jokere. (Rado bih vam otkrio fol, ali onda "francuz" više ne bi bio ono što jest.) Onda mi je Bosa Tanjević, trener košarkaša Bosne, našao "cimera", svog centra (visokog metar i 104 centimetra), Zdravka Čečura.
Ako sam do tada i imao neke šanse da izbjegnem alkoholnu moru, ovim izborom i te bijedne šanse su spale na nulu. Čečo je bio "pun k'o brod", a ni ja nisam loše zarađivao radeći u Spektru i kao novinar i lektor i korektor. Tutnjalo se po cijeli dan: preko dana Istra (ali ne sadašnja Istra, nego "stara Istra", kako je melanholično prizivamo u sjećanje, baš kao da govorimo o majci ili baki), ili FIS, a kad bi se uhvatio zalet išlo se kod Baneta Toskića, u "disko" (tad se još to nisu zvali kafići), gdje je Ljilja Ružić svojim bjesomučnim plesom, nogama što su joj rasle iz pazuha, sisa da ti pamet stane, facom, koja je zračila samo seksom, rasturala publiku, a nju je rasturao Zlatni, košarkaški bek Želje. Potom se išlo kod Nede Kapetanovića u Evergreen. Oni najdurašniji, u koje sam spadao i ja, i Čečo, Dara, Mosto, Ćoro, Cera, Sona... bi uspješan radni dan obično završavali dočekujući zoru kod Reše Letića u Šardrvanu uz puru ili sitni ćevap (najbolji na svijetu), a "biber po pilavu" su bile pače kod Hadžibajrića.
Sutradan bi šema bila ista, a ako me pitate odakle sve te pare za hektolitre pića, ne bih vam znao odgovoriti, pogotovo zato što smo tad živjeli pod komunističkom diktaturom. Hajde de i nekako za Ceču i za Daru (košarkaškog sudiju) i za mene, koji bi ubio neki honorar i na emisiji Na ti, koju je vodio Duško Trifunović (ime drugog voditelja neću ni da spominjem, jer sam ga, kao što sam već pisao, sahranio 18. aprila 1992. godine u Beogradu), ali za ostale "zgubidane" (kako ih je moja baka zvala), nemam drugog objašnjenja, osim da su u to doba roditelji vodili mnogo više brige o svojoj "djeci". Da budem skroz iskren, malo i ja serem da sam sve to mogao predurati bez obilne podrške mog djeda - što davane što ukradene: znao sam se uvući, kroz prizemni prozor, u djedov stan, čučati na ormaru, čekati da on zaspi i gledati gdje će zašlepati novčanik da maznem "peticu" ili "cenera", pa me je on jednom registrovao kako "skačem s ormara i letim kroz prozor" i prestao da pije, jer je mislio da je dobio delirijum tremens... ali, to je stara priča, koje se s neponosom i s dubokom ljubavlju i sjetom sjećam. (Zašto je sjećanje uvijek vezano uz sjetu - o tome valja razmisliti? Možda Miljenko Jergović ima odgovor na to?)
U to vrijeme sam još išao u školu - ali ona nije išla u mene, pa sam taj "nesretni brak" razvalio otišavši na invalidsku komisiju na Ilidži, gdje me proglasiše nesposobnim za redovno pohađanje škole i tako dobih penziju od pokojnog oca. Bila je to neka crkavica, ali dovoljno da platim kiriju i struju za stan, za koji Igor Gaon tvrdi (možda krivo izabran izraz) i potpisuje da u njemu nikad nisam ni živio. Ne znam da li se uopšte isplati ići na PIO (penzijsko i invalidsko osiguranje) i gubiti vrijeme i živce - koji pucaju li pucaju - kad vidim da i "regularni" penzioneri, borci, ratni invalidi dobijaju samo obećanja iliti karinu? Doduše, moja inertnost se može ponajviše objasniti mojom lijenošću, a (da se malo opravdam) i nekom vrstom morala.
Odoh ja u druge vode! Priča je počela o mom zajedničkom življenju s Čečom. On je imao navike koje su mi sasvim odgovarale: prljave čarape, znojni dresovi, patike su bile razbacane svuda po stanu, hrkao je kao nilski konj; kad bi jeo, iza sebe bi ostavljao svinjac i nikad mu ne bi palo na pamet da opere suđe... O prvobitnom dogovoru o plaćanju "stanodavštine" nije više bilo ni riječi, jer smo postali prijatelji, ali mi je Čečo sve to nadoknadio kad bih otišao u Trebinje, kod njegovog Obrada i Darinke, roditelja, brata Bobe... Sjedili smo kod Bajice u Konobi, šukali votku i "nikšićko pivo", ljeto je bilo i pričali smo kako je Pimpek, izašavši na pogrešan izlaz, registrovao da mu nema "Oldsmobila", pa se vratio u kafanu na "još po jednu", nazvao policiju i prijavio krađu kola, a kad je poslije te "jedne" izašao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila kao lopova... Naravno, pri sebi niti je imao vozačke, saobraćajne, lične... Da li je istina ili nije, ali tako se priča, da je na pitanje o ličnim podacima odgovorio: "Ja sam pjevać!" Drotovi su tražili od njega da im otpjeva nešto, a onda ga pustili...
Kad smo se vratili kući (negdje oko tri sata ujutro), Čečur je iz špajza izvadio pršut i počeo ga glodati onim svojim kurjačkim zubima, baš kao da je to pileći batak; na prozor je neko kucao, a on je rekao: "Ma, jebite se! Znate li koje je doba?" Glas mu je odgovorio: "E, Zdravko, znaš da ćemo te reći Obradu!" Sutradan, to jest isti dan, za doručkom, Obrad, ljut kao osa, muklim glasom je progovorio: "Po gradu se već priča da si vratio ljude s mog praga." Zdravko je počeo mucati (smanjio se s onog metar i 104 centimetra na samo metar): "Ali, ali... tata... bilo je tri sata ujutro..." Obrad nije dao ni po pičke hladne vode za njegovo opravdanje: "Slušaj ti, đubre malo (?!), je li u kući bilo šta za jest? Za pit? Kad budeš imao svoju kuću - onda vraćaj ljude s vrata, a nemoj mene sramotiti!" Zdravko se tad smanjio na četiri centimetra. Čika Obrad je tad rekao teti Darinki: "Daj nam flašu", nasuo nam "zvečevo" konjak, a ja sam htio da bacim ključ od sinoćnjeg pića. Tad sam čuo rečenicu, najveću laž koju sam čuo u svom životu: "Ali, tata, znaš da ja ne pijem." Zdravko je to izgovorio glasom "bečkih dječaka", Obrad ga je samo mrko pogledao, a meni je preostalo da strašim čašu, koju je on odmah napunio: "Čika Obrade, hvala, ne bih više", rekao sam na ivici povraćanja, a on je otfrknuo: "Sine Zdravko, kakvi su ti ovo jarani? Ni dva konjaka ne mogu popiti!"
Briša nas je kolima vratio u Sarajevo, u naš stan gdje smo kon-statovali da nemamo ključeva i Čečur je jednostavno prošao kroz vrata... Od tada (dok se ne oženih) nisam stavio bravu. Sada su zaključana, sa svim ovim imenima koje sam pomenuo, duboko svjestan da remete tok priče, ali mi neko nekad reče da kad god, bilo gdje, bilo kad neko pomene tvoje ime - znači da si živ. Pa, živjeli!
Neko vrijeme sam živio "sam". Ako se ne računaju svakonoćni buljuci pijanaca i kockara. Znalo se igrati za sva tri stola u kući i na podu (na koferu). Najviše su uzimali Bunja i Tule, a ni meni nije bilo mane, jer me je Pimpek naučio kako da vežem "francuza", to jest kako da kradem jokere. (Rado bih vam otkrio fol, ali onda "francuz" više ne bi bio ono što jest.) Onda mi je Bosa Tanjević, trener košarkaša Bosne, našao "cimera", svog centra (visokog metar i 104 centimetra), Zdravka Čečura.
Ako sam do tada i imao neke šanse da izbjegnem alkoholnu moru, ovim izborom i te bijedne šanse su spale na nulu. Čečo je bio "pun k'o brod", a ni ja nisam loše zarađivao radeći u Spektru i kao novinar i lektor i korektor. Tutnjalo se po cijeli dan: preko dana Istra (ali ne sadašnja Istra, nego "stara Istra", kako je melanholično prizivamo u sjećanje, baš kao da govorimo o majci ili baki), ili FIS, a kad bi se uhvatio zalet išlo se kod Baneta Toskića, u "disko" (tad se još to nisu zvali kafići), gdje je Ljilja Ružić svojim bjesomučnim plesom, nogama što su joj rasle iz pazuha, sisa da ti pamet stane, facom, koja je zračila samo seksom, rasturala publiku, a nju je rasturao Zlatni, košarkaški bek Želje. Potom se išlo kod Nede Kapetanovića u Evergreen. Oni najdurašniji, u koje sam spadao i ja, i Čečo, Dara, Mosto, Ćoro, Cera, Sona... bi uspješan radni dan obično završavali dočekujući zoru kod Reše Letića u Šardrvanu uz puru ili sitni ćevap (najbolji na svijetu), a "biber po pilavu" su bile pače kod Hadžibajrića.
Sutradan bi šema bila ista, a ako me pitate odakle sve te pare za hektolitre pića, ne bih vam znao odgovoriti, pogotovo zato što smo tad živjeli pod komunističkom diktaturom. Hajde de i nekako za Ceču i za Daru (košarkaškog sudiju) i za mene, koji bi ubio neki honorar i na emisiji Na ti, koju je vodio Duško Trifunović (ime drugog voditelja neću ni da spominjem, jer sam ga, kao što sam već pisao, sahranio 18. aprila 1992. godine u Beogradu), ali za ostale "zgubidane" (kako ih je moja baka zvala), nemam drugog objašnjenja, osim da su u to doba roditelji vodili mnogo više brige o svojoj "djeci". Da budem skroz iskren, malo i ja serem da sam sve to mogao predurati bez obilne podrške mog djeda - što davane što ukradene: znao sam se uvući, kroz prizemni prozor, u djedov stan, čučati na ormaru, čekati da on zaspi i gledati gdje će zašlepati novčanik da maznem "peticu" ili "cenera", pa me je on jednom registrovao kako "skačem s ormara i letim kroz prozor" i prestao da pije, jer je mislio da je dobio delirijum tremens... ali, to je stara priča, koje se s neponosom i s dubokom ljubavlju i sjetom sjećam. (Zašto je sjećanje uvijek vezano uz sjetu - o tome valja razmisliti? Možda Miljenko Jergović ima odgovor na to?)
U to vrijeme sam još išao u školu - ali ona nije išla u mene, pa sam taj "nesretni brak" razvalio otišavši na invalidsku komisiju na Ilidži, gdje me proglasiše nesposobnim za redovno pohađanje škole i tako dobih penziju od pokojnog oca. Bila je to neka crkavica, ali dovoljno da platim kiriju i struju za stan, za koji Igor Gaon tvrdi (možda krivo izabran izraz) i potpisuje da u njemu nikad nisam ni živio. Ne znam da li se uopšte isplati ići na PIO (penzijsko i invalidsko osiguranje) i gubiti vrijeme i živce - koji pucaju li pucaju - kad vidim da i "regularni" penzioneri, borci, ratni invalidi dobijaju samo obećanja iliti karinu? Doduše, moja inertnost se može ponajviše objasniti mojom lijenošću, a (da se malo opravdam) i nekom vrstom morala.
Odoh ja u druge vode! Priča je počela o mom zajedničkom življenju s Čečom. On je imao navike koje su mi sasvim odgovarale: prljave čarape, znojni dresovi, patike su bile razbacane svuda po stanu, hrkao je kao nilski konj; kad bi jeo, iza sebe bi ostavljao svinjac i nikad mu ne bi palo na pamet da opere suđe... O prvobitnom dogovoru o plaćanju "stanodavštine" nije više bilo ni riječi, jer smo postali prijatelji, ali mi je Čečo sve to nadoknadio kad bih otišao u Trebinje, kod njegovog Obrada i Darinke, roditelja, brata Bobe... Sjedili smo kod Bajice u Konobi, šukali votku i "nikšićko pivo", ljeto je bilo i pričali smo kako je Pimpek, izašavši na pogrešan izlaz, registrovao da mu nema "Oldsmobila", pa se vratio u kafanu na "još po jednu", nazvao policiju i prijavio krađu kola, a kad je poslije te "jedne" izašao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila kao lopova... Naravno, pri sebi niti je imao vozačke, saobraćajne, lične... Da li je istina ili nije, ali tako se priča, da je na pitanje o ličnim podacima odgovorio: "Ja sam pjevać!" Drotovi su tražili od njega da im otpjeva nešto, a onda ga pustili...
Kad smo se vratili kući (negdje oko tri sata ujutro), Čečur je iz špajza izvadio pršut i počeo ga glodati onim svojim kurjačkim zubima, baš kao da je to pileći batak; na prozor je neko kucao, a on je rekao: "Ma, jebite se! Znate li koje je doba?" Glas mu je odgovorio: "E, Zdravko, znaš da ćemo te reći Obradu!" Sutradan, to jest isti dan, za doručkom, Obrad, ljut kao osa, muklim glasom je progovorio: "Po gradu se već priča da si vratio ljude s mog praga." Zdravko je počeo mucati (smanjio se s onog metar i 104 centimetra na samo metar): "Ali, ali... tata... bilo je tri sata ujutro..." Obrad nije dao ni po pičke hladne vode za njegovo opravdanje: "Slušaj ti, đubre malo (?!), je li u kući bilo šta za jest? Za pit? Kad budeš imao svoju kuću - onda vraćaj ljude s vrata, a nemoj mene sramotiti!" Zdravko se tad smanjio na četiri centimetra. Čika Obrad je tad rekao teti Darinki: "Daj nam flašu", nasuo nam "zvečevo" konjak, a ja sam htio da bacim ključ od sinoćnjeg pića. Tad sam čuo rečenicu, najveću laž koju sam čuo u svom životu: "Ali, tata, znaš da ja ne pijem." Zdravko je to izgovorio glasom "bečkih dječaka", Obrad ga je samo mrko pogledao, a meni je preostalo da strašim čašu, koju je on odmah napunio: "Čika Obrade, hvala, ne bih više", rekao sam na ivici povraćanja, a on je otfrknuo: "Sine Zdravko, kakvi su ti ovo jarani? Ni dva konjaka ne mogu popiti!"
Briša nas je kolima vratio u Sarajevo, u naš stan gdje smo kon-statovali da nemamo ključeva i Čečur je jednostavno prošao kroz vrata... Od tada (dok se ne oženih) nisam stavio bravu. Sada su zaključana, sa svim ovim imenima koje sam pomenuo, duboko svjestan da remete tok priče, ali mi neko nekad reče da kad god, bilo gdje, bilo kad neko pomene tvoje ime - znači da si živ. Pa, živjeli!