Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
kmosst wrote:Wann haben Sie zum letzten mal etwas zum ersten mal erlebt?
When did you last time something happened for the first time?
Kada ste zadnji put nešto dozivjeli po prvi put?
* when was the last time something happend to you for the first time?
kmosst wrote:Wann haben Sie zum letzten mal etwas zum ersten mal erlebt?
When did you last time something happened for the first time?
Kada ste zadnji put nešto dozivjeli po prvi put?
* when was the last time something happend to you for the first time?
"Čujem ih odavle: »Naši mrtvi...« a onda će ravno na zakusku. [...]
Iz mračne luke podigoše se prve rakete službenoga veselja. Grad ih pozdravi dugim i muklim
uzvikom. Cottard, Tarrou, oni i one koje Rieux ljubljaše i koje izgubi, svi, mrtvi i krivi, bijahu
zaboravljeni. Stari je imao pravo: ljudi su uvijek isti. No to je njihova snaga i njihova
nevinost, a Rieux je osjećao da im se pridružuje, ovdje, s onu stranu boli i muka. Dok su
krikovi bivali sve jači i sve dulji, a jeka je njihova dopirala daleko da bi stigla podno ove
terase, dok su plameni mlazovi različite boje šiknuli uvis sve brojniji i brojniji, dr. Rieux
odluči sastaviti izvještaj koji ovdje svršava. Nije htio da bude jedan od onih koji šute, nego da
pokuša svjedočiti u prilog kužnih bolesnika, pa tako ostavi bar neki spomen o nepravdi i
nasilju koje im je učinjeno; da naprosto kaže što se može naučiti u doba zala, to jest da u
čovjeku ima više stvari koje zaslužuju divljenje, nego onih koje zaslužuju prezir.
Znao je pritom da ova kronika ne može biti kronikom konačne pobjede. Mogla je biti samo
svjedočanstvo o onome što je trebalo izvršiti i što će bez sumnje vršiti ubuduće u borbi protiv
terora i njegova neumornog oružja, svi ljudi, unatoč svojim osobnim krizama i tegobama;
ljudi koji se, ne mogavši biti sveci, a ne hotjevši priznati elementarno zlo, trude ipak i nastoje
da budu liječnici.
Slušajući radosnu ciku što je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda
ugrožena. Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga: da
bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da
da
čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan
kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome
sretnom gradu."
Slepo verovanje je odraz primitivizma, ja verujem u sarmu jer znam da je do jaja, verujem u tucanje jer znam da je super, ne verujem u boga, jer ga nikada nisam ni video ni cuo, jer mi se nikada nije obratio, jer sam prosle godine, kada su Vesna i njena keva bile na Divcibarama, pao u nesvest od gladi. Kako taj ******* bog misli da mi nesto uradimo, ako nam je Milosevic na vlasti i ako padamo u nesvest od gladi! Nema boga, nema crkve, sve je u nasim rukama! Do pobede!
-Ima sve da ode u tri picke...-kaze salih.- Niko nije pio mjesec dana, a sad prvo Bajram pa Nova godina. A prosle hefte bio katolicki Bozic, bio ja u onom selu do nas. Pucalo se ko da je opet rat. Kurac rat. U ratu svi sagnu glavu u rov, izbace pusku pa opale dva-tri metka da i ne gledaju. Sad svi ko Rambo. I to treci dio.
Ja se smjeskam, dizem krpu s tepsije i zapahne me miris svjezeg tijesta, mesa, luka, papra. Zatim pogledam drugu tepsiju. Baklave.
-Sad kod nas u selu spremaju jos vecu ofanzivu - nastavlja Salih. -Ova katolicka ti je tek prva. Onda ti ide Bajram, to ti je druga, pa Nova Godina, to ti je treca...Umjesto vatrometa svijetleci meci...U rafalima..Pa onda pravoslavni bozic...Tad se cuju detonacije iz njihovih sela, ko da ih neko tuce minobacacima, pa onda pravoslavna Nova godina...Ovdje, jebo mater, niko nista ne radi. Samo se nesto slavi, loce i puca. I u miru i u ratu.
"Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih riječi umanjuju, a kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile neograničenima dok su bile u našoj glavi, stisnu se na običnu, životnu veličinu. Ali ima tu još nešto, zar ne? Najvažnije stvari su preblizu mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu a da nas ljudi čudno gledaju, ne shvaćajući što smo uopće rekli ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana ne zato što nije ispričana nego zato što je nitko nije razumio." Stephen King: "Jesen izgubljene nevinosti"
"Možda je bolje tako... Možda je bolje prekinuti naglo, prerezati sve dok plamen još gori, nego doći do one točke kad se nježnost pretvara u ljubaznost, potreba u jednostavnu prisilu. Bolje je da ti nešto nedostaje nego prekinuti jer ti je previše. Više volim čežnju od rutine." Lucía Etxebarría - Ljubav, znatiželja, Prozac i sumnja
„Hoću li te čekati?...
Pa rekoh ti, Glacomo: čekat ću te do svršetka vremena. Jer među nama postoji nešto što ne prolazi s vremenom.“
„Oprosti.
Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.“
"Ti si meni, babo, uvijek govorio priče u kojima dobro pobjeđuje zlo, ljubav pobjeđuje mržnju, milosrđe grubost, pamet ludilo. Krivo si me ucio,
babo. Da si me učio drukčije, možda bi ogrubio, možda bih sve lakse podnosio. Morao si mi kazati da je život period tmurnog, sivog vremena s iznenadnim a kratkim sunčanim trenutcima."
Last edited by Neadekvatna on 19/08/2010 14:14, edited 1 time in total.
