Antologija BiH poezije

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#1 Antologija BiH poezije

Post by FFK as Lucy01 »

Trazila sam po Internetu, ali nigdje nema neka velika kolekcija BiH poezije....a znam da da je ima i da je prelijepa...

Dajte svoj doprinos, molim :)

Tin Ujevic

ZVIJEZDE U VISINI

Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parce kruva
za gladne zube) on brižljivo cuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Cutanje kaže: u tudem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noci
snim: ja cu doci, ja cu doci.


POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, cu i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i cistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opce zdjele,
i sebicni je pecat jedan nasred cela.

Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reci u uho oholosti,
no vrlo srecno za ocajnicku srecu,
da svi smo isti u zloci i radosti,
i da nam breme kobi pociva na plecu.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braci.

NOTTURNO

Nocas se moje celo žari,
nocas se moje vjede pote;
i moje misli san ozari,
umrijet cu nocas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noci;
Placimo, placimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoci.


Antun Branko Simic

LJUBAV

Zgasnuli smo zutu lampu

Plavi plast je pao oko tvoga tijela
Vani sume oblaci i stabla
Vani lete bijela teska krila

Moje tijelo ispruzeno podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se zude mole

Draga, neka tvoje teske kose
kroz noc zavijore, zavijore

Kroz noc,
kose moje drage duboko sumore
kao more


OPOMENA

Covjece pazi
da ne ides malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prodje
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za cim ne zalis
kad se budes zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijedji sav u zvijezde!

PJESMA

Svako vece kad se vracam
iz ruznih mjesta
mislim
u vjecnost ode dio mene

Pri svakom koraku, ja se
nesto silno bojim strah me
Cujem kako u svom sumu iza sebe
ja ostavljam sebe


Aleksa Santic

ELEGIJA

Zasto se meni javljas tajno
Kada mi dusa tiho sniva?
I zasto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?
Zasto me kroz noc stanes zvati,
I sta ti jadno srce iste?
Ta ja ti nemam nista dati,
O, ja sam pusto pepeliste.
Sve sto sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve sto sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duse svoje.
Pa zasto meni stupas snova,
Sta trazis ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Sto nekad na te ruze baca.
Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi dusa ne izda'ne.


NE VJERUJ...


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,

Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tijelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise!


Enes Kisevic

PA TO JE KRASNO

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njzinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pjetla.
Pričam joj pjesme....

Ona se divila bedrima,
kukovima, dojkama,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.

Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti...

A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
Ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom maldiću
koji ima kola
i deset miliona na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici..

BRZO SE SAKRIJ U MENE

Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da ne znam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.


SNIJEG U OCIMA

Ne kloni mi, moja glavo,
to nisam ti ja propao:
u očima mojim tužnim
svijet je pao,
svijet je pao.

Ne taži me, vino žarko,
da ti budem vedar kao:
u očima mojim suhim
svijet je pao,
svijet je pao.

Ne nosi me, moj očaju,
ti nada mnom nemaš vlasti,
toliko sam ja letio
da ne stignem nikad pasti.

I kada mi dušu sruše,
što ni u snu lako nije,
moje će me staro srce
još da grije,
još da grije.

Ne smiješi se, moja glavo,
što sam sam na sebe spao,
u očima mojim slanim,
snijeg je pao,
snijeg je pao.
User avatar
black
Posts: 18618
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje

#2

Post by black »

a od kada je to Tin BiH pjesnik?
User avatar
black
Posts: 18618
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje

#3

Post by black »

ONI

Pises li? pitaju me tako.
Ne, odgovaram. Bacim olovku daleko od sebe ujutro, a onda
citav dan idem dok do nje dodjem, da je uzmem, jer treba mi
ona, jer moram da pisem. Da pisem, da.

Znaci, pises, ipak. Pises navecer?

Ne, odgovorim. Bacim olovku daleko od sebe jos istu vecer!
A onda citavu noc idem dok do nje dodjem: da je uzmem jer
treba mi ona, jer moram da pisem. Da pisem, da.

Znaci, pises, ipak. Pises sutradan?

Ne, odgovorim. Ne pisem - u tome i jeste stvar! Kao onaj
sto zna dobro svoje snage, svoju upornost i izdrzljivost, i nece
se preracunati - bacim ja jos dalje svoju olovku sad, jos za tri
koplja dalje, jer znam da je pred sebe bacam! I da cu je
naci!...

Odu od mene. Odu zatim, jer misle zaista: da nisam ozbiljan.
I da zavitlavam!


Ilija Ladin


PJESNIK I SVETAC
Pise: Miljenko JERGOVIC



MALO JE ZNANO, ALI JE ZNANO DA SE SVETAC
zastitnik Bo sne zove Ilija. To je isti onaj Gromovnik koji sredjuje stvari s munjama i koji je za nebeski elektricitet bio zaduzen prije nego sto su se pojavili Tesla i Emerson. Na osnovu cinjenice da Bosnu brani tako prijek i borben svetac dalo bi se zakljuciti kako je to zemlja koje se svi plase, zemlja u koju nitko nece barnuti od silnoga straha da ga ne spali grom iz vedra neba. Ali kako nije tako, za vjerovati je da je sveti Ilija u medjuvremenu promijenio narav i da nam je o tome vec poslao poruku, ali je mi nismo najbolje shvatili ili je nismo bili u stanju procitati.
A evo kakva bi, recimo, mogla biti poruka svetog Ilije Bosni: Prije deset godina u Sarajevo je po pjesnickom poslu dosao jedan iznimno lud pjesnik iz Zagreba. Njegovoj blesavosti svi smo se smijali, a on je, onako bradat i zazarenih ociju, recitirao svoje pjesme o vagini, vulvi i Starom zavjetu. Tko bi ga ozbiljno shvatio dok vice i skakuce po Sarajevu, a starije se zene pitaju je li pijan ili je drogiran ili je sejtanu stao na rep.

Jedini koji ga je ozbiljno shvatio bio je jedan sarajevski pjesnik. Taj se tako strasno naljutio na svoga zagrebackog kolegu da je na svaku njegovu rijec poceo ispaljivati svoje tri, a na svaku njegovu ludoriju izveo bi tri svoje. Trajalo je to cijelo popodne i vecer, sve do dugo u noc. Zagrebacki ludovan se vec umorio i ponestalo mu je daha tako da je vec poceo bivati normalan i vec je sarajevskoga kolegu u cudu gledao, sve se pitajuci sta mu je i odakle mu tolika energija, ali ovaj se nije predavao, mahao mu je prstom ispred nosa, izgovarao neobicne rijeci i prijetio mu kao sto prijete andjeli kad ugledaju nekoga tko raspuhuje maslacke na livadi.

Mi smo se, naravno, smijali i nista nismo shvacali. Bili smo sretni u svome smijehu, sretni pored njih dvojice koji su se, eto, borili na nekom nevidljivom megdanu i u bici kojoj nismo znali svrhe, ni smisla, sve dok jedan nije nadjacao drugog i sve dok se zagrebacki pjesnik nije sasvim smirio, postao obican i pretvorio se u jednog od nas.

Sarajevskom pjesniku ime je Ilija Ladin. On je te noci sve sile ovoga svijeta i sve muze koristio u igri kojoj nikada necemo shvatiti pravi cilj. Pobijedio je, a da o tome nisu izvijestile nijedne novine, niti je ikada itko o tome napisao i retka. Godinama smo pokusavali prepricati ovaj dogadjaj, ali ni to nije islo jer nitko od nas nije bio u stanju ponoviti nijednu Ilijinu rijec, a tih rijeci bilo je vise nego sto se ikada naslo rijeci na jednom mjestu.

Sudbina se poigrala s Ilijom kad su mu na krstenju dali to ime. Umjesto da salje munje i gromove, on je stitio maslacke u polju i svaku zvjercicu koja izmedju njih prodje. Bezazlen onoliko koliko ljudima nije dato da bezazleni budu, Ilija Ladin je svijetom isao kao kontrapunkt vlastitog imena i uspio je nadludovati ludoga zagrebackog pjesnika, iako je samo malo bio lud, svakako puno manje od svoga kolege.

O svecima znamo jako malo, a o andje lima tek neznatno vise. Tako ni o stvarnoj prirodi svetoga Ilije Gromovnika, opunomocenog zastitnika Bosne, ne znamo uglavnom nista, ali mozda su nas svete price i zemaljske predaje prevarile i mozda je taj Ilija bio na sliku i priliku Ilije Ladina. Uostalom, tko bi ovu zemlju mogao gromovima i munjama braniti kad je to takva zemlja koju najcesce valja braniti od nje same i od njezinih odmetnutih sinova i kceri. Lako bi bilo spaliti cijeli svijet jer joj je ucinio nesto nazao, ali kako spaliti nju jer je tko zna koliko puta digla ruku sama na sebe? Zato je Bosni dato da joj zastitnik bude svetac za kojega se tek prica da gromovima upravlja, a zapravo vise racuna vodi o glavi zadnjeg maslacka u polju. Ili tu uopce ne treba biti govora o svecima i zastitnicima, nego trebamo ostati pri ljudima i pri onome cime su oni ispunili svoj zivotni vijek. Ilija Ladin je tako jednom davno kupio auto; kupio je spaceka, iako nije imao vozacku dozvolu, niti je imao plan da ikada do nje dodje. Taj spacek istrunuo je u Ilijinom dvoristu, a pjesnik je o tom dogadjaju napisao pjesmu. Ta pjesma sve objasnjava: i koliko covjeku vrijede zemne stvari i koliko upotrebne vrijednosti mogu biti upotrijebljene u razlicite svrhe i koliko je zapravo sasvim opravdano kupiti auto samo zbog jedne pjesme i prozivjeti zivot da bi ju covjek napisao. A sto se tice one bitke sa zagrebackim pjesnikom, neka bude receno jos samo ovo: Mozda je Ilija bio malo ljubomoran sto smo cak iz Zagreba pozivali pjesnika kad smo ovdje vec imali njega. Ljubomora nije svojstvena svecima, ali andjelima jest.
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#4

Post by FFK as Lucy01 »

black wrote:a od kada je to Tin BiH pjesnik?
Toliko ga volim da sam ga prisvojila :D :D ....izvinjavam se na provaljivanju i nadam se da ovo nece biti shvaceno kao provokacija...

Jos malo....Enes Kisevic

STARINSKI MIRISI

Naša soba miriše po tamjanu,
po starom vinu.
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.
Kroz šuštave modre zastore zore
slute se obrisi tijela što gore.

ZASTO SE DJECA NE SMIJU

To što prolaze starci zamišljeni,
Što misli im o smrti obraze piju,
To još razumijem, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

I to što pored zrelih žena
Prolazi svijet umornih očiju -
I na to sam se navik'o, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

To što se u metrou ni riječ ne čuje,
Što parovi ruke u džepovima kriju -
To je već normalno, al' mene plaši,
Zašto se djeca ne smiju?

To da um služi jedino za to:
da o novcu sanja i plod u embriju -
I to sam prošao, al' ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?
User avatar
black
Posts: 18618
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje

#5

Post by black »

FFK as Lucy01 wrote:
black wrote:a od kada je to Tin BiH pjesnik?
....izvinjavam se na provaljivanju i nadam se da ovo nece biti shvaceno kao provokacija...
no frx, navikli smo :oops: :D
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#6

Post by FFK as Lucy01 »

Hamza Humo (to anais i ostalim erama :) )

HERCEGOVAČKI PEJSAŽI

I

Jablan do neba seze.
Moj camac pod njim lezi.
Podne na rijeci drijema.
Hiljade suncanih sjena
Kroz vrba hladove bjezi.

Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirisu otkosi svjezi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka siroka
Ne mice s jednoga mjesta.

Kad - srebren blijesak na vodi
Puce i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.



II

Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan - razbludni Pan
Mami je s plave visine.

Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio sareni, pun suma svijet,
A pored rijeke suncani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.

Nenadan trzaj sjenke se mace.
To zlatne pauke krilom tace
nekakve ptice ostar let.



III

Kradom se proplice vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, zut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.

I cijelu noc ne nadje puta;
Zape mu djevojcin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Isceznu mjesec zut.

Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja - proljece
Kad gora lista.


IV

Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je zelja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv necujan strah.

Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj'o se necujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.

U taj cas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao madjijom nekom,
Skide haljinu sa divne zene.


V

Go, suncani junski dan.
Horizont biljeze jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom blijeste go;ubovi.

Nenadno prestrasen krik
Nice sred modre pucine
I razli strave cas.
Il' jauk pade sa visine,
Il' utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.



VI

Probudjen podnevni san.
Po rijeci prosu kikot p'jan.
Odakle cujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Sto vrelom krvlju na rijeci gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?

To Pan sa svojom svitom
Camcem rijeku para.
Ode put vite gore.



VII


Noc crna, suplja.
Dazd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Sumi u tijelu.
U meni raste grijeh.

Sumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd tece.
Koliba postaje volsebni svijet.

Ili to dazd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Zena se smije i drazi nudi.
Dazd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.

Panova frula zvukove roni.



VIII

Osoji se puse.
Dan usareno trepti.
Cvrcak ljuto pisti.
Vrela zemlja zgara.
Samo cokot brekti pun zlatnoga grozda.
Cuj!
Dolinom p'jano ozvanja bukara.

U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muska prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle zelje -
Beracice vode redove od trsa.

I od muske zedi on grozdove cijedi
I bukarom pije uzezeno zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
"Grozdan momce ljubi zlato neharato."

Pan jednako pije -
Da svisne od b'jesa.
A kad jablan pruzi svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.


IX

Krvavi narovi u podnevu
Ko strasni snovi blijeste, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u basti:
Djevojci bijele grudi zore.

Labud nebeski - oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grcu.
U ploti rastu pozudni snovi.

U rijeci bijela sjenka drhti.
pan zudno za njom ruku pruza.
Socne mu grudi pred ocim' blijeste,
A sjenka biva sve duza, duza.
Odozgo iz gaja ko zloban mladic
Vjetar se zalece,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.

Pan tesko dahnu -
San se rasplinu.


X

Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez suma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena zena.

I sto god koracam dalje
Srce mi jace bije.
Vidim je kako mi mase,
Iza drveca zove:
"Pan me je za panj svez'o.
Spasi me, mladicu dragi!
Bracu ti jagode socne,
Dacu ti drazi svoje."
Pridjoh joj priuzu da drijesim.
Ona sva srecna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pruzih ruke za njom,
A sunce u tom casu
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.

To Pan otvori oci
I pogled baci niz kosu.



XI

Zacudjena suti tisina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponocne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne dise ni granje.

Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela ce da zvizne utisalim gajem.

Panu srce raste s mjesecom u visu.
Ostru strijelu drzi na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.

To strelicu pusti smrtnonosna ruka.



XII

Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mice.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet ceka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.

Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poce da svija, krsi zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.

To Pan strijelu pusti u suncane dane.



XIII

Jara je pala na dno,
Sve zivo pod njom dahti.
Sunce s jezika plamenih
Crvene ,lazeve toci.
Rascvali narovi gore.
Nag san se pozudno smije.
Sve omamljeno bunca
I sok uzavr'o soci.

Pan s rukom na celu u sive daljine gleda.
Uzagrene mu oci kriju strasnu pricu.
Tamo nad rijekom dolje jablan sjenku pruza
I vreli zrikavci bjesomucno zricu.

Ko vihor on njive predje.
Granje i lisce zadrhta.
I nestade ga dolje kraj vodenice stare.
Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom.
Nad liticom samo orlovi krstare.

Nenadno jaru propara kikot i krik golicav
I gore u selu jezom osinu stravna srca.
Jablan snazno zadrhta.
To Pan djevojku grli.

Cuj!
Niz njive rijeka sladostrasno grca.


XIV

Bjesni oluja u gaju
I krsi stabla i granje.
U krcmi mi pijemo cijelu noc i dan.
Potmula buka tutnji,
Lijeva, sijeva i grmi.
U beskraj razigran
Mami nas volsebni san.

Krcmu nam siba pljusak
A bic mu pomamno zvizdi.
Pjesma se slozno ori uz pobjesnjeli pir.
Nenadno -
Pan stupi na vrata
I okom nas prostrijelja.
Rukom presijece pjesmu.
U krcmi nasta mir.

Onako silan ko dzin
Tesko na klupu sjede,
Obori kudravu glavu,
Bukaru naiskap.
Dok mi pritajeni
Kradom mu hvatasmo pogled,
S njega se cijedjase voda,
Kapase kap po kap.

I krcmar jednu za drugom
Sipase bukaru vina.
Pan suti i pije.
Nasa su lica nijema.
Sve do u neko doba
Kad krcmar prestravljen rece
Da vise vina nema.

Pan podize pogled na nas.
Omjeri krcma.
Ode.
Za njim sutanje osta.
I cinjase nam se jos dugo
Kao da cujemo gdje s njega
Cijedi se kap po kap vode.


XV

S kapele breca zvonce.
Suton nad vrbam' drhti.
Preplasena lasta
Nemirno nad vodom kruzi.
Pan sjedi na stijeni
Nadlakcen, sumorna lica.
Sjeca se starih dana,
Za bijelim nimfama tuzi.

S kapele breca zvonce
I strava na srca pada.
Novi bog tuzan predje preko daljina.
"Gospode, pomiluj nas!"
Ropski se krste ljudi.
Niko se ne javlja o'zgo
Sa bezdanih visina.

Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.
Niko ga ne vidi.
Prolaze kraj njega ljudi.
Pagansko groblje tu lezi
Sto se u gluho doba
Povampireno budi.
Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.

Misli na stare dane.
Mjesec se zasmija kroz oblak.
Pana grc bolan trze.
Tiho!

Jos vrela krv se cijedi
S njegove grdne rane.
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#7

Post by FFK as Lucy01 »

Isak Samokovlija

BIJELA NIRVANA

Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših zanesenih želja?
Moja je duša sita
kad sunca lijepo griju
a pale su krupne kiše.

Crvena krv ko plamen rumen i vreo
oblijece selom na bijelom suncu;
sljepoočnice biju
i ćutim: talasi zelenog žita
rastu i zriju.

Sunce, moja te misao voli
i tvome žaru ona srće smjelo.
Zrije.
U vlažnu zemlju prosiplje se iz nje
sjemenje svijetlo i zrelo.

I bijela ova klijališta dišu,
na moje grudi bronzane i svježe
korijenje se spušta u dubine tople :
svijet jedan raste i stvara se svijetom.

Podne je. Insekti zuje
i sjaje ko metal.
Ja pijem boje, mirise i zvuke,
ja ispijam svemir i rađam ga opet,
ja rastem sa zelenim biljem i cvijecem
i pružam ko cvjetove plave
svoje vrele ruke.

Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših smjelih želja?
Osjećanja moja isprela su konce
i satkala veo;
da na suncu bijelom postanem dijelak
ovoga svijeta
i svijet ovaj cio.
User avatar
lady midnight
Posts: 2624
Joined: 24/04/2007 16:06
Location: iznad oblaka

#8

Post by lady midnight »

jedna od mojih najdrazhih :-)

MAK DIZDAR, Plivacica


Oznanila se u saptanju pijeska
Kojim kao da je rekla
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galebovi plavi
Za sve snove
Prolaz se sam pred njenim dahom otvorio
Marginom sto razdvajaju javu i san
U trenu razmedja ubistva i stvaranja
Bakarna od podneva srpnja
Obasjana biserom
U skoljkama ociju
Crna od tajne
Dlanove sismisa
Sa deset strijela
Deset magneta
Bijele od mesa foka
Skrila je ljiljanima
Ubranim u bokorima bure

U kosi modroj od bezmjernosti neba
U zrcalu pucine
Umirila je vjetar
I prosula ostar miris soli
Mahovine malja
Sa skolja tijela
I kadulje
Oblih njegovih obala
Nosnice Spavaca
probudise se
I rasirise
Do kliktaja

Znala je da je cekaju svi
Od jutra
I stvaranja svijeta
Prvog jutra
Drhatom bedra
Od crna mramora
Kao da obeca
Jednom
Iz hiljada ravnih
Obicnih
I jednakih
Ruke za korake
U sve kapije
Sto vode dubinama
Vrtoglavim
U tamne tamnjane
Zrelih cvjetova

Tad mladic
Snen od cekanja zore
Oslonjen ramenom snage
Na kabinu
Zabranjenih dana
Napet od volje za otkrovenjem
Svog bica
Ciganin ili pjesnik
To kasnije niko nije znao reci
Prenu se iz vatre
Neuhvatne
I zasilji zjene u vrsak igle
Vida strelovitog
Jagodicama svojih zelja
Uhvati njen osmjeh
Sto ga je dala muskosti sunca
I za njom pode
Lakocom mjesecara
Kao da su se za ovo videnje dogovorili
Jos davno
Davno
Prije rodenja

Od podje
Podje sam
Za svojim stopama
Ne znajuci
Da je samo jedan
Samo jedan
Iz povorke

Cvrcci u smrci su ga pjesmom podsticali

Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galebovi plavi
Za sve snove

Znao je
Sam sebi sam dovoljan
Za rasudivanje srca
Znao je
Cist sam pod suncem
Dobrim za sve napore
I sve lijenosti
Cist od odjece
I obuce
Cist od imena
Koje nisam sebi izabrao

Ravnopravno je udisao nebo
I hodao hodom covjeka od krvi
Korakom slobodnih od brojeva
I vlasnika
Vozila
Ceste su njegove bile sve ceste
Ceste su njegove obale i vode
Obale i vode ptica
ptica
Amfibija

Kada je nju gledao
Svi su je vidjeli
Svi su je gledali
I vidjeli
Odjednom je skocila
I nestala sa stijene nijemog zova
A kupaci
Goli
Goli i u pantalonama
Bez razmisljanja
Skocise u njenu sjenu
Gustu i crvenu
I zaplivase

Plivali su neumorno
Kao nikad dosad
Kao da su se takmicili
Sa velikom sansom
Na zlatnu olimpijsku medalju
Ili su htjeli u nepoznatoj zeni
Koja je u snovima najavila svoj dolazak
Da uhvate sam zivot
Zivot na ostrvima tropa
Naslikan u ocima brodolomnika
Zivot
Sto ga je nosila u smedem kljunu golubova
Na vrhovima dojki
Punih bijele krvi

Plivali su
I sijekli more ceznjama
kao nikada dosad
goli I u pantalonama
a sesire i novcanike
predali na cuvanje
morskim lastama

Plivali su
u vrucu radost punu zvijezda
dok se ne prestravise od dubina
i grceva u hladnim strujama
i zelenim
o kojima se ne zna nista
gdje pocinju
i gdje svrsavaju

Tada se sjetise
Balkona
I albuma
I djece
Koja su dosla
I koja su jos zakljucana
U narandzama i limunima u zrenju
Sjetise se ducana i musterija
Spisa i protokola
I zakonika
I gradanskog morala u knjizi o bon-tonu
Bez obzira na finese ponasanja
Sjetise se
Kade
Kade u kojoj se moze napraviti malo more
Malo more i mali brodovi
Mali brodovi i male ljubavi
Sjetise se i zaprepastise nad sobom
I krkljanjem udavljenika
Piskutljivijim od sirene vatrogasaca
Pozvase najbrze camce za spasavanje
Ne raspravljajuci o boji krme
Ne pitajuci za cijenu kilometraze
Glas im je drhtao od placa
U kome ajkule poznase titraje zalosti
Starih bogomoljaca
Zakasnjelih za odgovor
Na neodoljivi poziv ljubavi

More se poljuljalo
I promrmljalo
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galbovi plavi
Za sve snove

Mladic je sirokim okom sve vidio
Ali nije mogao nista da vidi
Od sjaja sedefnih ladja
U koje se zavuklo sunce
I sve je glasove slusao
Al nista nije cuo
Od pjesme smjeha
Sto ga je vodila
Pucinom nade

Kada je zaronila
I posljednji plivaci zaronise
Hvatajuci u vrhove pluca
Posljednje krajicke neba
Bila su jos cetiri plivaca
I svi su bili goli
A mladic sa sanjivim ocima
Ciganin ili pjesnik
Il’ neko drugi
To niko kasnije nije znao reci
Bio je najgoliji
Cetvorica ronilaca upornih
I lukavih
Madijom sto samo dvonozac je nosi
U nevidljivom stapu ljubavi
Pretvorise se
U morske lavove
U morske konjice
U delfine
I kitove
Probijajuci
Jaki i pomamni
Sante magle

Smijeh je zvonio
I zvao sve dublje
U dubine bez dna
Tri gradanina se utopise
Rizikujuci
Ime i zvanje
Posmrtni mars i vijence
I dva metra zemlje
Ispod krstace

Samo je mladic jos jurisao
Svetionicima ociju
I lukom stegana
Sve gladniji
Sve zedniji
Kada je osjetio tlo
Nogama lava
Protrnu od slasti
Zgrabi je
Pograbi
Bakarnu od podneva
Sjajnu od bisera
Mirisnu od soli
Crnu od tajne
Njeno tijelo zadrhta
Ko krosnja stabla
Zagrljena dahom aprila
I otvori cvjetove
Alga
Korala
Krinova
Zvijezda
On ude
Bodljama smede volje
U pore njenog disanja
I predade se milovanju
Vrhovi jezika im se sastavise
Tocio je svoju krv u njenu
Nepovratno
I njega nestade
U njoj
Umiruci
Osjeti prvi
I posljednji put
Da zivi

Jezevi se nakostrijesise
Galebovi zakliktase

Kada se u predvecerje
Na obali oznanila
Crvena od krvi
U ribljem mesu
Snazna od zivota
Jaka od smrti
Prolaz se sam od njena daha otvorio

Udovice sa suncobranima vrisnuse
Kupaci oborise glave dobrih gradana
U pijesak tjeskobe

Plivacica se nasmija jetko
Otrovom jegulje
A sunce pade treskom
U kose planina
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#9

Post by FFK as Lucy01 »

Izet Sarajlic

DRUGI PUT BIH ZNAO

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.

Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.

Drugi put bih znao.


MALA, VELIKA MOJA


Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti...


PISI MI NA ZELENU ADRESU LJETA

Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Poljupci koje mi saljes neka bude posljednje vecernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nesto povodom moje
najnovije zbirke...
O uticajima ponovo izmislili su citave price.
Najveci uticaj na mene izvrsila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su precutali, jer, zaboga, koga se to tice.
Koga se tice to sto si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajuci, obidjoh uzduz i popreko.
Tvoje ime nije uslo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom "Ko je ko"
Ali za mene ti si SVE, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijece u vazi.
Tvoje oci su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.
User avatar
black
Posts: 18618
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje

#10

Post by black »

naravno i najdrazi Mak

MEHMEDALIJA MAK DIZDAR
Dažd


Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada

Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kapiju grada

Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave

Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave

Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose

Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose

Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati

Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem

Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju
ovog kamenog grada

Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni
pada pada pada
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#11

Post by FFK as Lucy01 »

Mak Dizdar

JEDNO DRVO

Tamo na kopnu
Medju drvetima

Tamo na kopnu
Imao sam
Drvo

Jedno drvo sa granama
Sa liscem u granama
Sa pticama
U liscu

Njegovim stablom
Ja sam se kleo

Pod njegovom krosnjom
Ja sam plakao

Imao sam jedno drvo
Medju drvetima

A sada nemam
Drveta

Ne mogu njegovim cvijetom
Da se zakitim

O njegovu granu ne mogu
Da se objesim


LABUD DJEVOJKA

Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otkljucala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovcega zar nisi otklopila devet
Od devet pecata zar nisi
Otpecatila devet
A ona
Ona ce meni
Otkljucah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovcega
Otpecatih devet pecata
Ali ne otkljucah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpecati
Pecat
Tvoga
Srca
Dadoh joj znak kljuca
A ona zaklikta
Gle ptice one sto juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka
Pogledah i ne vidjeh
Tada ona rece
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Cik stigni me
Pretvorih se u sokola
Al Labudica je vec bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko


RUKE TVOJE I MOJE

Ruke su dvije molitve sto istu svoje nebo
To su dvije prijetne sto traze svoga boga
One su dva druga sto cesto idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda bice
Virovima radost
Prebacimo dlanove prebacimo prste prebacimo jagodice

Za most cvrsci od stakla od cementa od celika

Neka preko njega prelaze
Baz ikakve carine
Dragocjenosti

Daha

Pogleda

Poljubaca

I onih krhkih rijeci koje se
Mogu reci
Sapatom
Samo
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#12

Post by FFK as Lucy01 »

Musa Cazim Catic

LJUBAVI

O ljubavi, rajska kapljo bajna,
Čisto vrelo miline i čara,
O ljubavi, tajanstvena slasti,
Vrela iskro besmrtnoga žara!

Dok još bijah bezazleno čedo,
U kol'jevci sanjajući sánke,
Ko kroz maglu gledao sam tebe,
A u slici moje mile majke.

Tihom pjesmom ljuljkala je mene,
Cjelovima draškala mi lice,
I na žarke stiskala me grudi,
Lijevajući suze radosnice.

Pod tvojijem uzvišenim dahom
Rasla su mi golušava krila, -
Hej ljubavi, ti si prva meni
U životu hraniteljka bila!...

Kad sam bio nestašni dječarac,
Pun radosti i nevine šale,
Tvoja krila nosila su mene
Međ' dječicu - međ' drugove male.

Veselo smo smijali se tada,
A katkada i suzice lili;
Ali i plač i smijanje naše
To su samo tvoji zvuci bili!...

Ah, kad bijah vatreni momčuljak,
Što ga srce u ašikluk zove,
Po obzorju mladog mi života
Ti najljepše slikala si snove.

Prijestolje usred mojih grudi
Gradila si prvome sevdahu
I međ' jasne dizala me zv'jezde
Na svojemu toplome uzdahu.

Pa s tog visa sav sam svijet gled'o
Kao izvor sreće i miline;
Moja mladost - to tek odsjev b'jaše
Tvoga žara i tvoje topline...

Silni udes kad me čelik-rukom
Otrgnuo sa majčinih grudi,
Lutao sam po tuđemu svijetu,
Kao listak kad na vjetru bludi.

Viš glave mi pucalo je nebo,
A pod nogom zemlja propadala;
Al ti tad si kao anđ'o čuvar
Za svoje me krilo zaklanjala.

Ti i danas, o ljubavi mila
Čisto vrelo miline i čara,
Ti i danas na srcu mi goriš
Kao iskra besmrtnoga žara.

Ti si sunce na obzorju mome
Ti si mehlem mojih rana ljuti'
Tvojim cv'jećem, tvojim blagim sjajem
Svi su moji obasjani puti.


TVOJE OCI

Moj je život soba tamna i duboka,
Gdje bijeli rijetko zaviruju dani -
Tu u vazi srca na nijemoj tenhani
Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.

Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani
- Ko sunčana traka sa neba visoka -
Svesilno mi prodre kroz pendžer od oka
U sobu života i cvijetke mi hrani.

Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,
A cvijeci poprime sve zamamne boje,
Što kroz suze Amor u dugu ih spaja.

I miris se njihov porazlije svuda -
Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,
Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!

JEDNOJ BOGATASICI

Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti..

Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dusom nikad se nijesu
Oblakovi teske tuge vili.

Tvoj je zivot ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznajes uzdaha i suze,
Sto je svijet u svom krilu skriva.

A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cagjavim krovom
Rodila me siromasna majka.

Od djetinjstva udes me je vitllograve;
Kroz sve m`jene patnickog zivota,
Bas ko vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.

Vidis evo ovu tamnu mrezu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, - gorka tuga splela.

Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,
Tvoju srecu tako bistru muti?
Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti!

Ah! ja nemam nigdje nista svoga,
U svjetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!
rikardoreis
Posts: 1957
Joined: 03/08/2006 00:01
Location: ulica san martin, buenos aires

#13

Post by rikardoreis »

SMRT

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj.
Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gniijezda do zvijezda.

Mak Dizdar



VRUĆICA OD ŽENE

Jer je u visini misli poinžena,
ja bih htio njeno zlo da mi je tuđe;
ali slabo tijelo, okaljano suđe,
krvav demon želje, opsjela je Žena.

Srce mre u strasti, grijehom plamti zjena,
od ploti mi nema pakao što luđe.
San je spala dosta da mi bijesno uđe
u sva uda ludost i na usta pjena.

Kipi mi u krvi putena bjesnoća,
znoj pohote bije s užarena čela,
sve su misli pijanstvo, neba vrela hula,

i, dok bludno žeđam zabranjena voća,
izgara u grču lomača mog tijela,
zapaljena divljim ilinštakom čula.

Tin Ujević

i ja ga prisvajam :D
windas
Posts: 248
Joined: 08/02/2006 21:26

#14

Post by windas »

Ja nisam


Ja nisam nikad vidio vedra neba,
Tek crni oblak vis' mene se vije
Ja andjeoskog nisam vodjo lika -
Sotona horda na mene se smije!
Ja nisam nikad klonuo ni pao,
Ja pod bremenom teskim ne jauknu';
Ja gledam namrsteno nebo
I mirno cekam gromovi da puknu!
Ja nisam nikad vidjo srece lica:
Ja samo b'jedu grlim i cjelivam
I pijem vrelu krvcu srca svoga,
A mutnog oka suzom se umivam.
Ja mirno cekam smrt sa golim macem
Da mladog srca prospe krv mi vrelu, -
Pa hocu l' tada biti vedra lica,
Il, i tad tuga bice na mom celu?
Sve, svedno mi je, neka dodje sada
I trgne srce, grobak moje srece,
Ja sklopit ruke na molitvu necu
Jer ni tam' - znadem - gore bit mi nece!

Avdo Karabegovic-Hsanbegov
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#15

Post by FFK as Lucy01 »

Camil Sijaric

ZABORAVIO SAM LJUBAVNE RIJECI

Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.

Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije -
A tebe tu nije,
Ni mene.
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#16

Post by FFK as Lucy01 »

Enes Topalovic

RELATIVNA FANTAZIJA

Albert mi reče,
taj veliki mozak i toplo srce:
Sve što je neljudski jadno
Ide mi na živce.

Brakove, države, politiku,
Izmisliše ljudi bez duha,
Čovjek im zvecka biserjem,
Nudi logiku, maštu,
Ljubav i djetinjstvo vječno,
A oni bez sluha.

Smješi se i veli:
Ne misli na budućnost
Ona će doći,
Ne misli na stvarnost
Ona će proći.

Pa, u čemu je onda fora, Ale?
E, to je ono divno
Vječito maštanje,
Svijet djetinjstva,
Sve je relativno.

Misao je brža od munje,
Pusti je da ide u beskraj,
Konačan i bez granica,
Kada se mlađa vrati izvoru,
Naći će stvarnost i jad,
Sina u penziji, na umoru.

Kroz vrijeme hodi brže od sjene
I na put mladosti samo ljubav nosi,
Pazi da poneseš i ljubav žene,
Ne boj se ljubavi što se normama kosi,
One su vječne i iskrene.

I ne brini ako ti kažu
Da si lud
To su samo zablude i
Ljudska ćud

Lako je razbiti atom,
Lako uništiti Hirošimu,
Lako je ubiti pametne i lude
Teško je živjeti sa ratom,
Teško je rastjerati tminu,
Teško je zatrijet neljude.

Ne trči za srećom
Nećeš je stići, svijete
Probaj biti Božji Čovjek,
Ili još bolje, dijete.

Ne igraj se rata,
Skači s kišobranom
Bar sa prvog sprata.

Uzgajaj maštu,
Ona je vječna.
Radoznala djeca,
Ona su srećna.

Hvala ti,
Veseli dječače,
Nasmijana brka
I neka ti je srećna,
Relativnost vječna.
Last edited by FFK as Lucy01 on 30/01/2008 16:06, edited 1 time in total.
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#17

Post by FFK as Lucy01 »

Colakovic Enver

TRENUTAK U NESANICI

U škrinji svijesti zaključana šutnjom
pod prašinom briga paučinom patnje,
obvijena starom požutjelom slutnjom
leži slika moje divne čežnje - Bosne.

Kad u nesanici bol srce mi kosne
i pred zjene stigne bez ikakve pratnje
prosjak uspomena - taj svrgnuti car
drhtavih koljena, okrastan i star -

tad uplakan čemer škrinjicu otvara
i mrak puste sobe u Bosnu pretvara.
Probude se slike. Sunce sja i žari
i gledaju oči, i rana krvari…

Na Baščaršiji se šaren svijet vrti
“Banabak, banabak”… sladoledar pjeva.
Pun sepet na se stari hamal prti.
Seljaci nude maslo, sir i jaja…

I kada podnevna uzavrije graja
pa pokrije uhu kujundžija klepet
i čaršijom krila vječnosti tad lepet
zaleprša glasom sijedog mujezina…

Oko šadrvana abdestlije čuče.
Bijele se bezli košulja rukavi.
Aščija što jufke poput plahta suče
žuri se na namaz… Snim li to na javi?

Mrak sobe se zgusnu. Škrinja se zatvara.
Slika mrtve Bosne nestaje u tmini.
Plačem li, ili smiješim se sudbini,
koja novi svijet novih ljudi stvara?
Last edited by FFK as Lucy01 on 30/01/2008 16:03, edited 1 time in total.
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#18

Post by FFK as Lucy01 »

Pozadina i stvarni likovi balade "Hasanaginica"

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada koja nastaje između 1646 - 49 u Imotskoj krajini i vjerovatno se prepričavala sa koljeno na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774 italijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička) a objavljena je po prvi put u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena Johan Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila Hasanaginicu.

Ova balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.
Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi sa kršćanskim odmetnicima (1645-69). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) ga nije nijednom posjetila, "od stida" kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu gdje se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majcu u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku istjeruje sa dvora.

To se dešava najvjerovatnije između 1645 i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak sa "Imotskim kadijom". To je bio jedan od bogatijih Imočana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz toga braka.

Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Hasan-agina surovost se tada primjećuje kad doziva djecu: "sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda."

Njeno srce nije moglo više da izdrži te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:
Hasan Arapović - Hasanaga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države
Hasanaginica - Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena
Beg Pintorović, brat Fatime Arapović

Takođe postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.

Bosanski književnik Alija Isaković je iznio zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica (Fatima Arapović) nemajuću kome drugom da ispriča svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost nebi trebala isključiti.

HASANAGINICA

Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al'je snijeg, al'su labudovi?
Da je snijeg, vec bi okopnio,
Labudovi vec bi poletjeli.

Nit je snijeg, nit su labudovi
Nego šator age Hasan-age.
On boluje od ljutijeh rana,
Oblaze ga mati i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
On poruci vjernoj ljubi svojoj:
-Ne cekaj me u bijelom dvoru,
Ni u dvoru ni u rodu mome.

Kad kaduna r'jeci razumjela,
Još je jadna u toj misli stala,
Jeka stade konja oko dvora;
Tad pobježe Hasanaginica,
Da vrat lomi kuli niz pendžere;

Za njom trce dvije mile cerke:
-Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
Vec daidža Pintorovic beže.

I vrati se Hasanaginica,
Ter se vješa bratu oko vrata:
-Da moj brate, velike sramote!
Gdje me šalje od petoro djece!

Beže muci, ništa ne govori,
Vec se maša u džepe svione,
I vadi joj knjigu oprošcenja,
Da uzimlje potpuno vjencanje,
Da gre s njime majci u natrage.

Kad kaduna knjigu proucila,
Dva je sina u celo ljubila,
A dvje šceri u rumena lica,
A s malehnim u bešici sinkom
Od'jelit se nikako ne mogla,
Vec je bratac za ruku uzeo
I jedva je sinkom rastavio
S njom grede dvoru bijelome.

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme ni nedjelju dana,
Dobra kada i od roda dobra,
Dobru kadu prose sa svih strana,
A najviše imotski kadija.

Kaduna se svome bratu moli:
-Aj tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat ni za koga,
Da ne puca jadno srce moje,
Gledajuci sirotice svoje.

Ali beže ništa ne hajaše,
Vec je daje imotskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše,
Da napiše listak b'jele knjige,
Da je šalje imotskom kadiji:
-Djevojka te lijepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše:
Kad pokupiš gospodu svatove,
I kad podješ njenu b'jelu dvoru,
Dug pokrivac nosi na djevojku,
Kada bude agi mimo dvora,
Da ne vidi sirotice svoje.

Kad kadiji b'jela knjiga dodje,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi, grede po djevojku,
Dobro svati došli do djevojke,
I zdravo se povratili s njome;
A kad bili agi mimo dvora,
Dv'je cerke s pendžera gledahu,
A dva sina pred nju ishodjahu,
Tere svojoj majci govorahu:
-Svrati nam se, mila majko naša!
Da mi tebi užinati damo.

Kad to cula Hasanaginica,
Starješini svata govorila:
-Bogom brate, svate starješina!
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.

Ustaviše konje uza dvora.
Svoju djecu l'jepo darovala:
Svakom sinu nože pozlacene,
Svakoj ceri cohu do poljane,
A malome u bešici sinku,
Njemu šalje u bošci haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
Pak dozivlje do dva sina svoja:
-Hod'te amo sirotice moje!
Kad se nece smilovati na vas
Majka vaša srca kamenoga.

Kad to cula Hasanaginica,
B'jeli, licem u zemlju udrila,
Uput se je dušom rastavila,
Od žalosti gledajuc sirote.
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#19

Post by FFK as Lucy01 »

Smrt Omera i Merime -Bosanska narodna poezija


Dvoje su se zamilili mladih;
Omer momce, Merima djevojce,
U proljece kad im cvjeta cvijece,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;

Upazi ih jedna mala straza,
Mala straza Omerova majka;
Pa besjedi Omerova majka:
- Oj, Omere moje milo perje !
Hajd Omere, rano materina,
Hajd rano, da te zeni majka;
Ti se mani Mejrime djevojke,
Ljepsom ce te ozeniti majka,
Lijepom Fatom, Atlagica zlatom;
I ljepsa je i visa od Mejre,
I bjelja je i rumenija je;
Nije vidla sunca ni mjeseca,
Niti znade na cem zito raste,
Na cem zito, na cemu li trava;
Niti znade sta je muska glava;
Jos je Fata od roda bogata,
I tebe ce potpomoci blagom.

Al' besjedi Omer momce mlado:
- Prodji me se, moja mila majko!
Necu Fate za zivota moga,
Vec ja hocu Mejrimu djevojku:
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago, sto je srcu drago.
To ne slusa Omerova majka,
Vec na silu ozenila sina,
I na silu dovela djevojku.

Kad je bilo vecer o veceri,
Vecerase kiceni svatovi,
I svedose dvoje mladenaca.
Sam je sobom Omer besjedio:
- Sad ce meni moja Mejra reci,
Da djevojki svilen kaftan skidam;
Nisam, duso, zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
Sad ce meni reci moja Mejra:
- Sad moj Omer legao s djevojkom,
Pak djevojki bijelo lice ljubi !
Nisam, duso zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
I nasega prvog milovanja !
Pa govori Fatimi djevojki :
- Ao, Fato, ala ti si lijepa !
Moja Mejra nije tako lijepa !
Al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
Donesi mi divit i hartije,
Da napisem do dv'je do tri r'jeci,
Da te moja ne ob'jedi majka.
Ne pust glasa do bijela dana,
Dok se braca piva ne napiju
I sestrice kola naigraju,
Stara majka pjesme ne napjeva.

Pa on pise staroj majci svojoj:
- Nacini mi sanduk od simsira,
Kupajte me djulom rumenijem,
Obuc'te mi tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezite mi vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitite me cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je mene Mejrima kitila;
Skupi meni, moja mila majko !
Skupi meni mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nos'te mene kraj Mejrina dvora;
Nek me vidi Mejrima djevojka,
Nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije zivog cjelivala.

To napisa pa se rasta s dusom.
Kad ujutro bjel dan osvanu,
Visoko je oskocilo sunce,
Cudila se Omerova majka,
Da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na cardake,
Nosi kitu sitnog bosiljka,
Da probudi dvoje mladenaca,
Pa udara pasmagom u vrata:
- Ustaj gore, Omer-beze sine !
Visoko je oskocilo sunce !
Nisi li se naljubio lica
L'jepe Fate sestre Atlagica ?
Kad djevojka otvorila vrata,
Suze roni niz bijelo lice;
Al' govori Omerova majka:
- Sto, Omere, zeljela te majka !
Sto djevojka grozne suze roni ?
Al' govori Fatima djevojka:
- Ne kuni ga, draga majko moja !
Joste si ga sinoc pozeljela,
Kad si ga silom ozenila.
Pa joj daje b'jelu knjigu citat.
Cita r'jeci Omerova majka,
Cita r'jeci, grozne suze roni.

Sto je reko Omer momce mlado,
Sto je reko to su i ucinili:
Nacinili sanduk od simsira,
Kupali ga djulom rumenijem,
Obukli mu tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezali mu vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitili ga cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je njega Mejrima kitila;
Skupilu mu mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nosili ga kraj Mejrina dvora.
Vezak vezla Mejrima djevojka
Na pendzeru na debelom hlatku;
Za glavom joj dva rumena djula.

Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise, moja mila majko,
Djul mirise oko naseg dvora,
Cini mi se Omerova dusa.
Al' besjedi l'jepe Mejre majka:
- Muc ne luduj, Mejrima djevojko !
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
A za tebe mladu i ne mari.
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise mila moja majko,
Djul mirise, Omerova dusa.
K njoj dolazi najmladja snasica,
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Bogom tebi, mila snaho moja !
Dva mi djula na djerdjef padose,
Bog bi dao, da bi dobro bilo !
Vrlo miri cv'jece karanfilje,
A jos vecma zamirisa kosa,
Cini mi se mog milog Omera.
Al' govori mila snaha njena:
- Da Boga ti mila zaovice !
Zar ti ne znas za Omera tvoga ?
Omer ti se drugom ozenio,
Bas Fatimom lijepom djevojkom;
Sad Omer za te i ne znade,
Vec on ljubi Atlagica zlato.
Razljuti se Mejrima djevojka,
Od ljutine sva je prebledjela,
Od zestine malo potamnila,
A od tuge vece izumrla;
Vezec prebi iglu od biljura;
I zamrsi sest pasama zlata,
Pa oblaci na noge pasmage,
Ona hoce avliji na vrata;
Al' joj snaha mila govorila:
- Ne ljuti se, mila zaovice !
Omer ti se jeste ozenio,
Al' je jadan nocas izdahnuo
Od zalosti za tobom djevojkom,
Sada mrtva Omera ti nose.

Briznu plakat Mejrima djevojka,
Pa istrca pred bijele dvore,
Al' Omera nose na nosila;
Ona tuzi kao kukavica:
- Nosioci, braco nerodjena !
Nerodjena, kao i rodjena !
Spustite ga na zemljicu carnu,
Da ga jadna mrtva cjelivam,
Kad ga nisam zivoga ljubila !
To su oni za dobro primili,
Mrtvo tijelo na zemlju spustise.
K njemu Mejra ziva primaknula,
Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.
Dok Omeru raku iskopase,
Dotle sanduk Mejrimi stesase,
U jednu ih raku sahranise,
Kroz sanduke ruke sastavisem
A u ruke rumenu jabuku,
Nek se znade da su dragi bili.

Malo vrijeme zatim postojalo,
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kako svilja oko kite smilja,
Ko djevojka momku oko vrata:
Cemerika oko obadvoga.
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#20

Post by FFK as Lucy01 »

Skender Kulenovic

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO IZAS'O

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k'o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
"Koliko je duga zima bila...."

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
"Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!"

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
"Golemo nešto, golemo sam ti skrivila"- Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...


NOTURNO

Lud, satir bluda te je noci njakao,
to zacese me u krvozedji cula.
I najprije srecna pomrcina tmula,
a onda se rodih u svijetli pakao.

Dok su u bludnoj jednacini jecali
roditelji moje nerodjene volje,
crni konsilijum, okrecuci solje,
djavoli neki o meni su vijecali.

I smislise mene iz moje amebe,
a ja se grcih za nekoga sebe -
vijece se samo s tihim O-HO zgledalo.

I evo, nocas, u mraku zutih svijeca,
crni konsilij o meni opet vijeca -
cutec mi tura pred lice ogledalo.
FFK as Lucy01
Posts: 3336
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#21

Post by FFK as Lucy01 »

Pero Zubac

KAO GLAD DJETINJA

Čempres na Humu, tanak
kao svirala, ni do ramena
mi ne bi.

Mlad kao mlado proljeće.
Zelen kao glad djetinja.
Čempres već je, slutim,
visok kao uspomena
na ljude koji su minuli
a stajali su, svete li slike,
uz mene dok sam se
s njegovim mladim rastom
odmjeravao.

Niko više od prijatelja
iz te slike živ nije.
A ja odlazim.
On, vidim, nadrasta
svojim tankim rastom
visoko zlo koje se
nad svetom ulicom
zavičaja
nadvilo.


ALEKSA SE VRAĆA IZ RAJA

Od zvijezda satkan, iz beskraja,
Aleksa se vraća iz raja.

Ima li ikog, u čase sretne,
s dobrom na licu, s dušom, da sretne?

Hoće li iko, živ, mrtav, ko zna -
na Starom mostu da ga prepozna?

A voda žubori, mire jasmini,
gle ono djevojče nalik Emini!

Izašle lijepe Anke i Zore,
s Neretvom neriječ da prozbore.

Prolazi Aleksa sav od svjetlosti -
a nikog svoga, Bože oprosti.

Samo pazimo, ko sjene crne,
nas nekolko da ne posrne.


MOSTARSKE KIŠE

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.

Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.

Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smem da kazem,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
volim li Rilkea - sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.

Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam Joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.

Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
što je divan, šaputala je, što je divan.

Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cveće je odnela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.

Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela, il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
ne umem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...

Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti,
smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.

Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.

Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj verujem, da se smejem
davno sam, davno, prokleo Hrista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrede laži.

Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smejali smo se dečacima što skaču
s mosta za cigarete,
smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca,
govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao...

Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svetlana izađi, eto te pod stenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila - mogao sam pobeći
u samu reku - našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vešala o končiće,
volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.

Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.
User avatar
anais_nin
Posts: 21856
Joined: 06/07/2005 09:35
Location: Mostar u srcu, guza u Torontu

#22

Post by anais_nin »

Lucinda hvala na hercegovackom doprinosu :D usput, divna tema :thumbup:
User avatar
anais_nin
Posts: 21856
Joined: 06/07/2005 09:35
Location: Mostar u srcu, guza u Torontu

#23

Post by anais_nin »

Bosna




Ti nisi više san
Ti si suza iz sna
Bossanium moja
Bossnium moja
Bolna mi ne bila.

Ti privjesak ničiji nisi.
Ni čest. Ni prćija.
Bosna si bila.
Bosna ćeš biti.
Bosna bosanska sva.

Osvajača tvojih silnih
Tko više i imena zna?
A ti si i dalje
Bossana moja
Bosna bosanska sva.

Bisseno, Bosseno,
Bosno moja,
Tko te svojatao ne bi
Kad su i voda i ptica
I cvijet
Bivak našli u tebi.

Ginut će za tebe
Bošnjak tvoj
Ma bila pod noktima sva
Da nikada više.
Bolna mi ne budeš
Suzo moja iz sna.

Enes Kišević
rikardoreis
Posts: 1957
Joined: 03/08/2006 00:01
Location: ulica san martin, buenos aires

#24

Post by rikardoreis »

IZLAZ

Prođi tamo kuda svi
prolaze.
Zalutao si, začuđen,
šta ti je.

Ovdje se, vidiš, prodaje
i kupuje, zaboga,
skloni se,
niko više Božjim putem ne ide.

Dara Sekulic
rikardoreis
Posts: 1957
Joined: 03/08/2006 00:01
Location: ulica san martin, buenos aires

#25

Post by rikardoreis »

Kako vriskove da zakopamo duboko u zemlju
zaborava
Da nas ne dostignu na ovim teškim putovima
Kako da skupimo sve drage riječi i osmijehe u ove
tijesne torbake
Kako da potkujemo što otpornijom kožom ove
ranjave noge
Za nama neka ostane tuga i sve njezine druge

I neka umjesto baklji pohoda u ovom mračnom
tijestu nepoznatog
Sve dublje i dublje svjjetlucaju
Kosti mrtvaca

Uzaludnih

Mak Dizdar
Post Reply