Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Rasprave o filozofskim temama.

Moderator: Bloo

User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#1 Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by jon_jovi »

Sodoma i Gomora
Uloga znanosti (medicine) u pripremi genocidnog pokreta u Bosni


Genocid u Bosni potvrdio je da istrebljenje cijelog naroda nije moguće bez medicinsko/znanstvene legitimacije - još jedna teza Zigmunda Baumana:
Teško je, a možda i nemoguće, doći do ideje o uništenju cijelog jednog naroda bez neke negativne rasne predožbe, to jest, bez vizije o pogubnoj, endemskoj i neizlječivoj mani koja je, ukoliko se ne nadzire, sposobna za s amorazmnožavanje. Također je teško, a vjerojatno i nemoguće, doći do takve ideje bez ustaljene medicinske prakse (kako medicinske prakse, usmjerene na pojedinačno ljudsko tijelo, tako i njenih mnogobrojnih alegorijskih primjena), s njenim modelima zdravlja i normalnosti, strategijom odvajanja (bolesnih i nenormalnih od zdravih) i kirurškom tehnikom.
Ključnu ulogu u stvaranju "teorijskih" osnova za latentnu masovnu genocidnu psihozu, a kasnije i za širenje ratne propagande, igrali su, kako smo već prije naveli, vodeći srpski intelektualci (okupljeni u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti).
U medikalizaciji bioloških i psihijatrizaciji duševnih "problema" Hrvata i Bosanskih Muslimana, osobito se istaknuo psihijatar Jovan Rašković.
Jovan Rašković ponavljao je svoju tezu o Srbima kao "narodu koji dolazi s neba, ne sa zemlje" stotinama puta na masovnim zborovima koje je gotovo svakodnevno organizirao u prvoj polovici 1990. godine. U knjizi Luda zemlja izložio je svoju verziju teorije o ubermenschu:
Hrvati koje je feminizirala katolička vjera, pate od kompleksa kastracije. To ih čini nesposobnima da svoj autoritet nametnu drugima. Svoj e poniženje kompenziraju svojom velikom kulturom. Što se tiče Muslimana u Bosni i Hercegovini i susjednim regijama, oni su žrtve, kako bi Freud mogao reći, analne frustracije, koja ih potiče na skupljanje blaga i traženje utočišta u fanatičkim stavovima. Konačno, Srbi, pravoslavni, edipovski narod teže da se oslobode očeva autoriteta. Iz tog duha otpora, oni crpu hrabrost ratnika, koji su jedini sposobni da nametnu stvarni autoritet drugim narodima Jugoslavije: Nije čudo da se u ovoj zemlji razvija situacija totalne mržnje i paranoje.
Neposredno pred smrt, Jovan Rašković je javno posvje­dočio u kolikoj je mjeri bila značajna i snažna njegova propaganda, opisujući u jednoj televizijskoj emisiji, svoju ulogu u širenju ratne psihoze:
Osjećam se odgovornim jer sam izvršio pripreme za ovaj rat, iako to nisu bile vojne pripreme. Da nisam stvorio tu emotivnu napetost u srpskom narodu, ništa se ne bi bilo dogodilo. Moja stranka i ja zapalili smofitilj srpskog naconalizma ne samo u Hrvatskoj već posvuda u Bosni i Hercegovini. Nemoguće je zamisliti SDS (Srpsku demokratsku stranku) u Bosni i Hercegovini ili gospodina Karadžića na vlasti bez našeg utjecaja. Mi smo vodili te ljude i dali im identitet. Uvijek sam iznova ponavljao tim ljudima da dolaze s neba, ne sa zemlje.

Nejasno je li to rečeno s ponosom ili sa žaljenjem. Nemoguće je zaključiti iz samih riječi jer je tada još izgledalo da će Srbi dobiti rat u Bosni, a nismo vidjeli niti Raškovićev izraz lica dok je to govorio. Ipak, ova se izjava u svakom slučaju može smatrati nekom vrstom intelektualne oporuke i svjedočanstvom o korijenima Zla u Hrvatskoj i Bosni.

Genocidni stil mišljenja: analiza slučaja - Radovan Karadžić
Radikalni nacionalizam i otvoreni rasizam velikog broja srpskih intelektualaca našao je svoj konačni groteskni izraz u "znanstvenim" esejima psihijatra Jovana Raškovića, opsjednutog radovima ruskog mistika i anarhiste Nikolaja Berdjajeva. Isto je tako, međutim, i Raškovićev um i duh našao fanatičnog vjernika, sljedbenika i egzekutora u još jednom psihijatru, također specijalistu za grupnu psihoterapiju, Radovanu Karadžiću.
Karadžić, ili kako ga je javnosti 1993. godine predstavio The Independent, "doktor, pjesnik, monstrum" (vidi: Happy To Butcher Bosnia/Sretan što trančira Bosnu, 9. siječnja 1993.), predstavlja idealnu osnovu za analizu slučaja onoga što Norman Cohn naziva genocidnim načinom/stilom mišljenja. Istodobno, analiza njegove ličnosti i praktične politike omogućuje nam bolje razumijevanje postmoderne prirode velikosrpskog genocida nad Bosancima.
Takvi ljudi (i pokreti), imaju, po Cohnu, apokaliptičnu, mesijansku fantaziju. Osnovni oblik takve fantazije je ideja o društvenom spasenju projicirana u religijski i/ili pseudo znanstveni diskurs - svijetom/društvom "dominira zla, tiranska moć bezgranične destruktivnosti koja nije samo okrutna, već ponekad demonska. Tiranija moći postat će sve žešća, patnje žrtava sve nepodnošljivije". Jedino je rješenje za potlačene da ustanu i povedu "konačnu borbu do istrebljenja". Kada se borba završi, svijet/društvo će se preporoditi u nevinosti i čistoći. Ukratko, samo se ratom i masakrom može očistiti svijet/društvo od zla, nepravde i ugnjetavanja; istrebljenje je cijena predstojeće čistoće, vrline i sreće.

Čak i površna analiza govora, gesta, poezije, i govora tijela Radovana Karadžića jasno pokazuje njegovu apokaliptičnu, mesijansku fantaziju i genocidni stil mišljenja svih onih koji ga smatraju velikim vođom i "spasiteljem srpskog naroda u Bosni".
Evo kako njegov tip "mesijanske/apokaliptične fantazije" govori sam za sebe u intervjuu s Warrenom Zimmermannom: Morate razumjeti Srbe, gospodine Zimmermann. Njih su stoljećima izdavali. Danas, oni ne mogu živjeti s drugim nacijama. Oni moraju imati svoju vlastitu odvojenu egzistenciju. Oni su ratnička rasa i mogu se pouzdati smo u sebe i uzeti silom ono što im pripada. Ali to ne znači da Srbi mogu mrziti. Srbi su nesposobni za mržnju.
Samo nekoliko redaka dalje, Karadžić, u svom razgovoru sa Zimmermannom opisuje Sarajevo kao svoju viziju idealnog grada/društva:
Zimmermann: 'Smatrate li da će Sarajevo biti kao Berlin prije rušenja zida?'
Karadžić: 'Da, naša je vizija Sarajeva poput Berlina u vrijeme dok je još stajao zid.
Na samom početku rata, Radovan je Karadžić počeo ostvarivati "našu viziju Sarajeva" i Bosne, sistematskim razaranjem i zatiranjem svih kulturnih, crkvenih i društvenih institucija grada koje su bile simbol urbane tolerancije i multikulturalne prošlosti. 17. svibnja 1992. srpska je armija imala za cilj Institut za orijentalistiku u Sarajevu, a 25. kolovoza 1992. Nacionalnu biblioteku Bosne i Hercegovine. U međuvremenu, srpska je armija ciljala i razorila većinu muzeja, knjižnica i drugih kulturnih institucija u Sarajevu, Mostara i diljem Bosne.
Svjedokinja razaranja Nacionalne biblioteke Aida Musanović sve je izrekla u jednoj jedinoj rečenici: Bila je to najapokaliptičnija stvar koju sam ikad vidjela.
Karadžićeva apokalipsa, tj. genocid, nije imao samo svrhu već i misiju: ostvariti viziju tog savršenog Sarajeva i Bosne, podijeljene zidom i rasno "čiste".
Karadžićevo ponašanje je racionalno i normalno u smislu u kojem te pojmove upotrebljava Baumann. Karadžić duboko vjeruje da su Srbi nesposobni za mržnju. Možda se njegovo "genocidno stanje svijesti" najbolje očituje u njegovom ponašanju za vrijeme napada srpske vojske: CNN je prenio kako na brdu iznad Goražda, dok srpski topovi, bombe i rakete masakriraju civile u gradu, Karadžić i Mladić nasmijani, pred kamerama, igraju partiju šaha.
Apokaliptične mesijanske fantazije utkane su u poeziju Radovana Karadžića - u onu pisanu nekoliko godina prije početka rata, a i onu koju je stvarao za vrijeme genocida. Taj je tip fantazije najjezgrovitije izražen u jednoj od pjesama koje potvrđuju tezu da je stvarno bio pjesnik genocida:
Rođen sam da živim bez groba,
ovo božanska tijelo umrijeti neće.
Ono nije rođeno samo da miriši cvijeće,
već i da pali vatre, ubija i
sve vrati u prah.
Stanovit broj zapadnjačkih intelektualaca na primjera je genocidnog stila mišljenja Radovana Karadžića, Ratka Mladića i brojnih drugih neposrednih počinitelja genocida, pokušavao obraniti tezu da su zločinstva počinili luđaci, sadisti, rođeni kriminalci i/ili životinje - što je bio slučaj i nakon nacističkih genocida.

Tužna je činjenica, kako je empirijski dokazao Staniey Milgram, a teorijski potvrdio Zygmund Bauman, kako se u pravilu ponovno radi o savršeno običnim i normalnim ljudima, koji su bili dovedeni u situaciju da realiziraju "apokaliptične/genocidne fantazije" arhitekata Zla.
Zaista, genocid su u Bosni provodili obični i normalni ljudi, mnogi su dolazili iz tzv. uslužnih djelatnosti: Dušan Tadić je u svom "prošlom životu" bio konobar, Željko Ražnjatović-Arkan, slastičar, Radovan Karadžić bio je klinički psihijatar, specijalist za grupnu terapiju (zajedno s Jovanom Raškovićem stekao je dio svog specijalističkog znanja na Tavistock Institutu u Londonu). Upravo ta običnost i normalnost potvrđuje zastrašujući zaključak koji izvodi Bauman:
Najužasnija vijest koju donosi holokaust, i ono što smo naučili od njegovih počinitelj a, nije vjerojatnost da se 'to' moglo dogoditi i nama, već ideja da bismo i mi to mogli učiniti.
Sarajevski pisac i esejist Marko Vesović, Crnogorac koji je Karadžića poznavao još od 1963. godine, za Time Magazine iznio je svoje mišljenje o Karadžićevom osjećaju krivnje: On sebe smatra potpuno nevinim. On sebe vidi kao čovjeka koji ispunjava svoju sudbinu, kao oruđe povijesti, čovjeka koji je Srbima u Bosni dao državu i potisnuo Turke (Muslimane). On ima um kriminalca, poput Kuma u filmu o mafiji. To je stav: 'Žalim, nemojte to uzeti osobno, ali moj posao zahtjeva (od mene) da vas ubijem.
Činjenica da Radovan Karadžić, na kraju, nije u potpunosti ispunio svoju "sudbinu oruđa povijesti," tj. svoju "apokaliptičnu fantaziju", (dobivši "samo" 49 posto bosanskog teritorija u Daytonu), više je posljedica ograničenja njegove prirode, nego li efikasnosti međunarodne zajednice. Karadžić, kao svaki dijabolićni kockar (dobro je poznata činjenica daje tijekom rata proveo mnoge noći u elitnim beogradskim kockarnicama) i kriminalac, nije znao odrediti pravi trenutak kada treba prestati s igrom ponižavanja UN-a i Zapada. Da je to učinio za vrijeme pregovaračke farse Jimmyja Cartera, sasvim je moguće da bi njegova vizija Sarajeva, Bosne i Velike Srbije bila u cijelosti ostvarena.

Naravno, genocidni je um Radovana Karadžića djelovao paralelno ili se, pak, ispreplitao i nadopunjavao s "genocidnim stilovima" drugih počinitelja zločina te bi i njima također trebalo posvetiti dužnu pažnju. Važno je napomenuti daje bivša JNA imala genocidne aktivnosti kao latentnu institucionaliziranu funkciju. Ideologija i tehnike tzv. uništenja unutrašnjih neprijatelja, bile su dijelom tehničkog i političkog obrazovanja (tj. ispiranja mozgova) oficira JNA. Svi koji su na bilo koji način željeli uništiti komunizam ili tzv. jugoslavensko bratstvo i jedinstvo, bili se definirani kao "unutrašnji neprijatelji". Genocidni zločini i zločini protiv čovječnosti koje su početkom rata u Hrvatskoj i Bosni počinili oficiri bivše JNA, djelomično se mogu objasniti njihovim ideološkim (komunističkim) fanatizmom.

Vrelo: Bartol Letica/ Slaven Letica, "Postmoderna i genocid u Bosni", str.50-56
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#2 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by jon_jovi »

Pozivajući se na svoju 35-godišnju lekarsku praksu, koju je obavljao na tromeđi gde živi srpsko, hrvatsko i muslimansko stanovništvo, Rašković je zaključio da se karakterno različito ponašaju pripadnici različitih etničkih grupa.
- Utvrdio sam - kaže on - da većina srpskog stanovništva, koje se leči od šizofrenije, neuroze, prolazne napetosti ili dubokih depresija, a u čiju sam karakterologiju ulazio, ima sve oznake edipalnog karaktera. A to znači da u sebi sadrži umerenu dozu agresivnosti, ali i podložnosti.
Edipalni karakter, po rečima Raškovića, sastavljen je iz dva dela: jedan je veoma odan, i iskazuje potpunu poslušnost autoritetu, odnosno ocu koji vlada zadovoljstvima i koji ima potpunu vlast. Ali, postoji i onaj drugi deo, koji u nekim situacijama tu autoritarnost pretvara u rušilačko stanje bunta kada se, jednostavno, zbrišu svi nosioci vlasti i zadovoljstva.

- Srbi su - kaže Rašković - imali u sebi te autoritarne osobine uz poneku agresivnu i otvorenu crtu. Ediplani karakter je, inače, vrlo otvoren. To nije karakter mraka i osenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa - sve ili ništa. Ali, osobina ovog karaktera je velika vezanost za majku, pošto je otac prigrabio sva zadovoljstva da bude s majkom i emocionalno s njom gospodari. Tako situacija s majkom predstavlja remetilački faktor u edipalnom karakteru. U psihološkom smislu majka se može identifikovati sa zemljom i sa širom etničkom skupinom.

RAŠKOVIĆ kaže da je za muslimane utvrdio da imaju fiksaciju na rektalnoj fazi, koju u psihološkom smislu odlikuje sakupljačka komponenta karaktera:
- To je karakter sklon da stvara imovinu, da vlada kao gazda, da procenjuje ljude prema imetku i prema onome što su zaradili, zatim po društvenom uspehu i slično. Za ovu fazu karakteristična je komponenta agresivnosti, preciznosti i čistoće, koja se, u krajnjem slučaju, ogleda i u tome što bi, prema muslimanskim zakonima, trebalo da se održava posebna higijena.

Hrvatski karakter, po rečima Raškovića, vezan je za kastraciju, a poreklo kastracionog kompleksa za primarnu hordu u kojoj sva zadovoljstva ima otac. Sinovi su povinovani ocu, ali do trenutka dok ne odluče da ga smaknu - kako bi se oslobodili kastracionog straha i za sebe prigrabili vlast i zadovoljstvo.
- Sam kastracioni karakter je hermetičan - kaže Rašković. - On je, u stvari, pod stalnim uplivom straha da će biti kastriran, da će mu se nešto desiti i da će izgubiti nešto što pripada samo njemu. Kastracioni karakter strahuje da će biti prevaren, nasamaren, podvrgnut nekim procenama koje će za njega biti neprirodne i ugroziti mu dostojanstvo.

Ponekad se, smatra Rašković, kastrati i edipalci vrlo dobro slažu, ali pod uslovom da kastrat prihvati edipalca kao gotovu činjenicu, i da mu se podvrgne. Ali, u situaciji kada kastrativni karakter počne sumnjičavo da gleda edipalca, i da mu pruža otpor kao represivnom karakteru, njihov odnos može postati vrlo neprijatan, pa se sudar karaktera manifestujekao sudar naroda, zapravo kao istorijski sudar njihovih politika.
- Moglo bi se zaključiti, gledano sa stanovišta nekih psiholoških fantazma (priviđenja) da ne postoji samo pravoslavno-katolički i pravoslavno-muslimanski sudari, nego i sudari karaktera triju etničkih grupa. Čak se može reći da su sudari, recimo, edipalnih Srba i kastrativnih Hrvata, dublji nego sudari katolicizma i pravoslavlja.
Kastrat, koji je zaokupljen strahovima od agresivnog edipalca, ispoljava ogromnu mržnju prema edipalcu, tako da poništavanje agresivnih edipalaca ne smatra nečim što nije u redu, niti nečim što dovodi do osećanja krivice.
Upravo tu, po mišljenju Raškovića, treba tražiti razlog, što kod dela hrvatskog naroda nema osećanja krivice za genocid nad Srbima, koji su počinile Pavelićeve ustaše.
Govoreći o sindromu malih karakternih razlika između edipalaca Srba i kastrata Hrvata, Rašković kaže:
- Istraživao sam taj sindrom u porodici. U njoj je stalni sukob koji proizilazi iz malih karakternih razlika supružnika. Brakovi s velikim karakternim razlikama supružnika ređe se raspadaju od onih gde su karakteri supružnika slični. To je zbog straha jednog karaktera da mu sličan karakter može oduzeti ono što mu pripada. To je neka vrsta male paranoidnosti, iste one koja postoji u odnosu srpskog i hrvatskog naroda u Hrvatskoj. Baš zbog banalne razlike u jeziku postoje međusobni strahovi da će jedni drugima „oteti” jezik i proglasiti ga svojim.
- Moj otac je predosetio da njegova karakterologija srpsko-hrvatskog i muslimanskog naroda može naići na kriva i zlonamerna tumačenja - kaže Sanda Rašković-Ivić. - Zato je naglasio da, recimo, kastraciju ne treba shvatati banalno, kao da se Hrvati boje da će im neko otkinuti onaj vrlo dragoceni organ. Kastracija, po njegovom mišljenju ima socijalne posledice. Nju treba shvatiti kao strah da će se pripadnicima ovoga naroda oduzeti ono što je za njih najdragocenije i za čim žude stolećima, a to je samostalna država.
SANDA Rašković-Ivić smatra da isto tako treba gledati i na ono što je njen otac rekao za karakter muslimana:
- Rektalna fiksacija za muslimane, po mišljenju Jovana Raškovića, ne znači da su oni homoseksualci. Naprotiv, moj otac je smatrao da se na osnovu njihovih karakternih osobina može utvrditi da je reč o narodu koji je, u jednom socijalnom smislu, rigidan i tvrd. U svom zaključku on za muslimane kaže da su čuvaran i hermetičan narod koji se rado zatvara u vlastite okvire i sfere.
Da karakter a ne interes ima presudnu ulogu u društvenim odnosima, tu tezu danas zastupaju i neki istaknuti intelektualci na Zapadu.
- Moj otac - kaže Sanda - jeste bio frojdovac, ali je mislio svojom glavom. Frojd je ljudske karakteristike vezivao za pojedine erogene zone koje je otkrio posmatrajući infantilnu seksualnost. Utvrdio je da postoje različite fiksacije, pa je prema njima odredio i vrste karaktera - oralni, rektalni, falusni, edipalni, kastrativni... Utvrđujući karakterne osobine Srba, Hrvata i muslimana, Jovan Rašković nije, kao Frojd, pošao od erogenih zona. On je do svojih zaključaka došao izučavajući duševne bolesti pripadnika ova tri naroda.
Frojd je smatrao da se tri profesije - zato što rade sa emocijama drugih - ne mogu nikad do kraja naučiti. To su: biti dobar roditelj, biti dobar vođa i biti dobar psihoterapeut.
- Za moga oca su rekli da nije imao potrebe da ove profesije uči - kaže Sanda. - On je posedovao autentičnu emociju i dar da prepozna emocije drugih
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#3 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by jon_jovi »

Freudov auto-orijentalizam i ”nacistički simptom” psihonalize

Samo je analitička diskurzivnost u poziciji da naci-simptom zadrži pod kontrolom, jer čak i povijesno gledano, taj simptom kojeg još uvijek pokušavamo skršiti bio je i sam značajno zasićen psihoanalizom.
— Laurence A. Rickels, Naci-psihoanaliza, svezak prvi

Za vrijeme 1990-ih, Dr. Jovan Rašković, srpski psihijatar i psihoanalitičar iz Hrvatske koji je postao političar, i njegov protégé Dr. Radovan Karadžić, pozivali su se na freudovsku teoriju kako bi objasnili etnički raspad u bivšoj Jugoslaviji.01 U isto vrijeme, Julia Kristeva02 i Slavoj Žižek,03 filozofi balkanskog porijekla i Lacanovi pariški učenici i apostoli, koriste lacanovski psihoanalitički diskurs kako bi patologizirali Balkan i kako bi se deidentificirali sa svojim vlastitim geopolitičkim porijeklom. Njihov je jezik funkcionirao kao posebna vrsta racionalne reprezentacije Drugog kroz auto-orijentalizaciju. Za Freuda i njegove sljedbenike, edipovska je shema postala civilizacijski standard modernosti, a univerzalna je primjena ove teorije, s obzirom na njen razvoj i artikulaciju unutar konteksta kognitivne mape podijeljene Europe, bila inherentno problematična. Zamijećena odsutnost ili izopačenost Edipovog kompleksa u određenoj grupi ili društvu postajala bi znakom barbarstva, despotstva i poganstva.04 Metastazirajući iz svojih konceptualnih izvora u individualnoj psihoanalizi, edipalizacija je zadobila i sporednu, pogubnu ulogu u određivanju imperijalnih hijerarhija i opravdavanju kulturalne diskvalifikacije drugog s ciljem afirmacije univerzalnosti. Tako se psihoanalitički jezik postepeno otvorio prema orijentalizmu i orijentalističkim teritorijalnim pretenzijama.
U svojoj utjecajnoj studiji Orijentalizam (1978.), Edward W. Said naglašava da se orijentalizam može pojaviti unutar različitih formi − znanstvenih, religioznih, umjetničkih, i drugih − ali sve one izvorište imaju u zapadnjačkom pogledu (gaze). Psihoanaliza je jedan od primjera. U Freudu i ne-europskome (2003.),05 Said pokazuje da se Freud, istočnoeuropski Židov, i sam povinuo stereotipima koji bi se, iz današnje perspektive, itekako mogli nazvati “orijentalističkima”. Njegov otac Jacob, istočnoeuropski Židov porijeklom iz Galicije, bio je Freudovo orijentalno Drugo. Freud nije cijenio oca, smatrajući ga osobom koja se lako izvrgava poniženju, samim time predstavljajući utjelovljenje feminiziranog Ostjude, kastriranog muškarca. U analizi preciznijoj od Saidove, Sander L. Gilman06 i Daniel Boyarin07 tvrde da je Freud na antisemitizam odgovorio internalizacijom svog židovskog identiteta kao patološkog Istoka, da bi potom, kao asimilirani Židov, odbacio svoje porijeklo auto-arizacijom: “Freudovo najranije spominjanje Židova u potpunosti se uklapa u model zapadnjačkog, kultiviranog Židova koji se vidi drugačijim i boljim od istočnog Židova (Ostjude).”08
Zbog svoje geopolitičke izmještenosti istočnoeuropskog Židova asimiliranog u antisemitsku arijevsku kulturu, Freud je imao podvojen odnos prema moći. Dok je nominalno zagovarao znanstvenu neutralnost psihoanalize, koristio je političku metaforu kako bi objasnio psihički poredak. Jose Brunner upozorava da Freud koristi “rječnik imperijalnih dvorskih procedura i nedvojbeno političkih praksi − kao što su reprezentacija, cenzura i izbori”.09 Razmatrajući Tumačenje snova (1901.)10, Carl E. Schorske koncepciju snova kao ispunjenja želje razotkriva kao subordinaciju politike nesvjesnom, “u kojoj poli¬tika može biti svedena na epifenomenalnu manifestaciju psihičkih sila”.11 Schorske također tvrdi da je Freud izmislio jezik o politici utemeljenoj na fantaziji. U Totemu i tabuu (1913.)12, Freud tvrdi da su takve fantazije dio šire strukture kolektivnog nesvjesnog. Kao što se histeričarka prisjeća prvotne seksualne fantazije, tako i politička organizacija suvremenog društva ponavlja patricidalnu fantaziju. Vlada predstavlja nesvjesni ekvivalent oca; opozicija predstavlja nesvjesni ekvivalent pobunjenih sinova. Revolucija, stoga, detronizirajući vladara, označava regresiju u arhaični sadržaj i vladavinu nesvjesnog nad razumom. “Freud”, Schorske zaključuje, “tako fantaziju slavi kao pobjedu nad politikom, onom stranom ljudskog djelovanja od koje je najviše očekivao u mladosti i zbog koje je najviše patio u zreloj dobi.”13
Freudove geopolitičke podvojenosti i njegova trauma Istoka utjecala je na njegovu profesionalnu auto-arizaciju i uobličenje psihoanalize kao auto-kolonizirajućeg jezika o ocu, Vatersatz. Na Freudova je “otkrića” duboko utjecala arijevska politika spram Istoka.14 Freudov submisivan odnos prema moći, kako ističe William J. McGrath, gurnuo ga je “prema otkriću od velikog značaja za kulturu dvadesetog stoljeća”.15 Isprepletenost politike i psihoanalize kroz “seks” u neposrednoj je vezi s evolucijom Freudove seksualne teorije koja je išla pod ruku s patrijarhalnim autoritetom psihijatrije. Freudova prvotna seksualna teorija, “teorija zavođenja”, zacrtana u njegovom eseju “Etiologija histerije” (1896.), postavila je hipotezu da je seksualno zlostavljanje u djetinjstvu traumatski uzrok histerije i opsesivne neuroze. To je bilo u suprotnosti s prevladavajućom teorijom nasljedne degenerativnosti kao uzroka histerije i dovela je Freuda u opoziciju spram medicinske elite koja je jednako toliko bila zaokupljena liječenjem pacijenata koliko i obranom patrijarhalnog sustava moći. U skladu s time, Freudovi su kolege njegovu teoriju zavođenja okarakterizirali kao “fantazije i izmišljene priče” i “bapsku psihijatriju”.16 Suočen s teškim porazom i potpunom izolacijom, Freud se osjećao “univerzalno odbačenim” i čak se pita pati li od “moralne ludosti ili paranoia scientifica”.17
U rujnu 1897., samo godinu dana nakon što je promovirao “teoriju zavođenja”, Freud je u pismu svom najbližem prijatelju Wilhelmu Fliessu opisao razloge zašto ju je napustio. Prvo, teorija zavođenja, utemeljena na induktivnoj metodi i kliničkim podacima, nije u stanju osigurati teorijsku zaokruženost i razinu generalizacije nužnu da bi se objasnio svaki (pojedinačni) slučaj histerije. Drugo, ne postoje čvrste osnove za vjerovanje u priču pacijenta. Treće, budući da sve optužbe protiv roditelja dolaze iz nesvjesnog, ne postoji siguran način da se razluče činjenice od fantazije: “preostalo bi rješenje da se seksualna fantazija konstantno bavi temom roditelja”.18 Četvrto, ne bi se trebalo oslanjati na “činjenice” koje dolaze iz nesvjesnog jer čak ni “u najdubljoj psihozi nesvjesno sjećanje ne izbija van, pa se tajne iskustva iz djetinjstva ne razotkrivaju ni u najgorem deliriju”.19 I, konačno, Freud je izokrenuo svoje odbacivanje teorije nasljeđivanja, usvajajući njegovu modificiranu verziju:
“Čini se da je i dalje moguće tvrditi da samo kasnija iskustva daju poticaj fantaziji, koja se [onda] vraća u djetinjstvo, a time i faktor nasljedne dispozicije ponovno zadobiva sferu utjecaja, koju mi je bio zadatak dovesti u pitanje − s ciljem rasvjetljavanja neuroze.”20 Sada je počeo tvrditi da uzrok histerije nije očevo zlostavljanje, već da su optužbe pacijentica proizvod seksualnih fantazija o ocu.
Neki povjesničari koji se bave Freudom u ovom teorijskom pomaku vide fundamentalnu promjenu u Freudovu odnosu prema moći − od zagovaranja pozicije žrtve ka priklanjanju poziciji nasilnika. McGrath smatra da je “politički pritisak poslužio kao katalizator Freudovog rješenja ključnih intelektualnih i osobnih problema koje je njegovo zagovaranje teorije zavođenja izazvalo.” Kada je Freud, u kasno ljeto 1897., u potpunosti napustio teoriju zavođenja, “to je otklonilo prepreke njegovom daljnjem psihološkom i intelektualnom razvoju”.21 Ipak, prema Jeffreyu Massonu:
“Freud se odrekao svoje teorije, ne iz teorijskih ili kliničkih razloga, već zbog osobnog podbačaja, zbog nedostatka hrabrosti. Ne mislim da je Freud ikada donio svjesnu odluku da ignorira svoja ranija iskustva niti da je ikad prepoznao to što je učinio kao nedostatak hrabrosti. Ne sumnjam da je vjerovao da je učinio pravu (i nimalo laku) stvar kada je svoju pažnju usmjerio s vanjske traume na unutarnju fantaziju kao uzročni čimbenik mentalne bolesti. Međutim, ne znači da to predstavlja istinu.”22 Drugim riječima, Masson zaključuje, Freud je izmijenio svoju teoriju ne zato jer je aktivno tražio istinu, već zato jer je popustio političkim pritiscima. Trebali bismo imati na umu, kao što Masson kaže, da Freud nije napustio činjenice o zlostavljanju u djetinjstvu,23 često koristeći svoj vlastiti slučaj kao primjer seksualnog zlostavljanja, već samo svoj rječnik u odnosu na moć. Umjesto na stranu žrtve, Freud je stao na stranu nasilnika, i tako je, prema McGrathu, proširio svoje teorijske horizonte. Taj epistemološki pomak odražava Freudovo poistovjećivanje s dominantnim političkim autoritetom arijevske medicine kao preduvjetom objektivne istine.
Period izolacije nakon objave teorije zavođenja završio je s Freudovim povratkom s Balkana 1898., kada Freud sebe pobjednički percipira kao “osvajača” a psihoanalizu kao “pohod”. Njegove posjete Balkanu koincidiraju s formativnim razdobljem analize snova koju je Freud vidio kao “najbolje − i vjerojatno jedino trajno − otkriće do kojeg sam ikada došao”,24 prvi znanstveni tretman interpretacije snova. Freud je dva puta putovao na Balkan: u Sloveniju u travnju i u Hercegovinu u rujnu.25 Freudova posjeta Trebinju gdje je proučavao seksualni život bosanskih Turaka, bila je u mnogo čemu prijelomna točka u razvoju njegovog profesionalnog identiteta. Ono što je tamo vidio postalo je značajno za intelektualni uspjeh psihoanalize.
Freudov posjet Trebinju motivirala je želja da prouči seksualni život lokalnih “bosanskih Turaka” koji, rečeno mu je, “vole seks više od života”. Kršćanski ustanak protiv Otomanskog carstva u Hercegovini 1876.-1878. prisilio je Turke da se povuku iz Bosne i Hercegovine a Berlinski je kongres autoritet nad Bosnom i Hercegovinom delegirao Dvojnoj monarhiji. Mržnja Južnih Slavena prema Turcima i priča o kršćansko-muslimanskom krvoproliću još uvijek je bila u zraku kada je Freud došao u Trebinje. Iako zemljopisno marginalna, Hercegovina je označila početak onoga što će, za europska carstva koja su se natjecala za utjecaj u regiji, postati “Istočnim pitanjem”, dok je za Balkance i Turke označila početak pokreta za nacionalno oslobođenje i gradnju nacionalnih država. Tako je postala i vjesnikom budućih balkanskih ratova. Moguće je da je Freudovo zanimanje za proučavanje “bosanskih Turaka” iz prve ruke (i njegova želja da orijentalizira svoj imaginarij) bilo pobuđeno svjedočenjima o bosanskim Turcima koja mu je prenio daleki rođak Alois Pick, liječnik smješten u austrijskom garnizonu u Hercegovini. On ga je i obavijestio da lokalni ljudi vole “seks više od života”. Freud nikada nije izvijestio o svom posjetu Trebinju i o onome što je tamo vidio, i nije jasno je li Freudov put uopće uključivao − i kako je točno planirao promatrati − seksualnost Turaka. Nakon hercegovačkog ustanka, to je područje bilo gotovo očišćeno od Turaka. Ono što je ostalo bili su tragovi među lokalnim stanovništvom u obliku religije (Islam) i arhitekture.
Jedan takav ostatak Otomanskog carstva bio je stari harem smješten u predgrađu Trebinja kojega je Freud − inzistira povjesničar Peter Swales − sigurno posjetio. S obzirom na Freudovu namjeru da promatra seksualni život “bosanskih Turaka”, njegov erotski imaginarij nije mogao izbjeći auto-orijentalizaciju kada je ulazio u prazan harem. Razmišljajući o bivšim vlasnicima kao o “poznavateljima ženske ljepote, i ovisnima o različitim vrstama erotskog iskustva”,26 što je slika koja je prilično konzistentna s “Turcima” kao “predmetom velike zavisti jer su bili nasljednici egzotične islamske tradicije koja nije nalazila ništa ponižavajuće ili sramotno u poligamiji, pa čak ni u seksualnom ropstvu”,27 Freud je krenuo na put prema Hercegovini i Trebinju kako bi bio okružen eliksirom turske seksualnosti. Omamljujući spoj sugestivnog okružja s njegovim vlastitim nedavnim iskustvima doveo je do toga da je srušio granice svog vlastitog libida − da se osjetio, barem na kratko, kao Turčin. Drugim riječima, on se erotizirao u auto-orijentalizaciji i otvorio je svoj jezik u smjeru nezaboravnih otkrića svojih vlastitih seksualnih fantazija.
Po povratku s Balkana, kombinirajući unutrašnje i vanjske svjetove, Freud je uspio završiti vlastitu auto-analizu i uključiti iskustvo Balkana u svoju knjigu o snovima.28 U pismu Fliessu, sam Freud objašnjava utjecaj Balkana na taj odnos moći i psihoanalize: “Jer ja zapravo nisam čovjek nauke, ni promatrač, ni eksperimentator, ni mislilac. Ja sam po temperamentu samo conquistador, avanturist, ako želite prevesti taj termin − sa svom znatiželjom, hrabrošću i tvrdoglavošću karakterističnom za takvog čovjeka.”29 Freudov biograf i njegov osobni liječnik Max Schure, tvrdi da inspiracija za to što Freud o sebi govori kao o osvajaču dolazi od slovenskog vodiča po spiljama kojega su Freud i njegov brat upoznali 1898. “On je bio istraživač spilja”, Freud piše Fliessu, “(…) kad je rekao da je već bio u trideset i šest ‘rupa’ na slovenskom Krasu, shvatio sam da je neurotičar i da njegovi osvajački pohodi predstavljaju erotski ekvivalent.”30 Europski kolonijalni model (“osvajački pohodi”) preuzet iz slovenske spilje, poslužio je Freudu kao ključ za psihološku transformaciju koja diktira autoritarnu strukturu psihoanalitičkog jezika i organizacije. Jezik vojničkog osvajanja postepeno je vodio prema autokratskoj arijizaciji psihoanalize. Opravdanje za tu transformaciju bilo je medicinsko koliko i političko. U Nacrtu psihoanalize (1940.) Freud, kako ističe Brunner, ovako opisuje psihoanalitičku intervenciju: “Poslužimo se povijesnom analogijom: osvajači vladaju osvojenom zemljom, ne u skladu s pravnim sistemom koji su tamo zatekli, već u skladu s vlastitim.”31 Internalizirajući kolonijalni model, Freud je psihoanalizu zamislio kao bojno polje između kulture i instinktivnih impulsa koji dolaze u pomoć egu: “Ego je oslabljen unutrašnjim konfliktom i mi (terapeuti) mu moramo priskočiti u pomoć.”32 Militarizacija psihoanalitičkog jezika odražava bit osvajanja, ali osvajanje, kao što je pokazala povijest kolonijalizma, prethodi trgovini. Freud je, prema Thomasu Szaszu, zaslužan ne samo za utemeljenje psihoanalize, već i za njen “marketing” kojim je postala intelektualni brand. Dokaz korporativnog mentaliteta Szasz vidi u Freudovoj odluci da postavi Junga na poziciju moći na nürnberškom psihoanalitičkom kongresu u ožujku 1910. Na privatnoj sesiji, Freud se obraća grupi buntovnih bečkih psihoanalitičara.
Svi su bili Židovi i svi su bili nezadovoljni apsolutnom moći koju je dao Jungu u tom društvu. Freudov odgovor: “Većina vas ste Židovi, i stoga nesposobni pridobiti ljude za novo učenje.”,33 jasno je pokazao da je Jung raspolagao besprijekornim profesionalnim i rasnim kvalifikacijama, uz zdravo tijelo, potrebnim kako bi se osiguralo široko prihvaćanje proizvoda koji je nosio nepopularne oznake židovstva i “seksa”. “Taj PR-ovski manevar poslužio je kako bi se zamaskiralo i židovstvo i društveno subverzivne kvalitete organizacije.”34 Međutim, Jungova reakcija na Freudovu inicijativu da arijizira psihoanalizu bila je podvojena; on je prihvatio poziciju ali nije napustio svoju antisemitsku predrasudu prema Freudu. Jung je vjerovao da je Freudova usredotočenost na seks bila poveza¬na s njegovom nemogućnošću da pobijedi svoje incestuozno naslijeđe, “što je dovelo do toga da je postao slijep za ključnu ulogu svakodnevnih životnih događaja”, zbog čega je Jung tvrdio “da je sam Freud bio ‘neurotičan’.35 Ironično, upravo se psihoanalitički izum Istoka vratio kao bumerang i prekinuo njihovo jedinstvo.
Jungovo je otpadništvo uzrokovalo da Freud krene drugim smjerom. On je shvatio da je njegova seksualna dogma tražila institucionalnu zaštitu od Junga i njegovih arijevskih sljedbenika tako što je okupio tajni odbor oko sebe. Phyllis Grosskurth u knjizi Tajni prsten: Freudov unutrašnji krug i politika psihoanalize (1991.) dokumentira uspostavu i pad tajnog Odbora koji se formirao oko Freuda u svibnju 1913., kako bi se zaštitila i kontrolirala njegova seksualna dogma. Petorica članova tajnog Odbora bili su Jones, Ferenczi, Abraham, Rank i Sachs. “Povezivala ih je njihova tajnovitost naspram svijeta, njihova vjera u Freudovu teoriju i njihova osobna odanost vođi. Freud je rekao Ferencziju da je sretan sa svojom ‘usvojenom djecom’ [angenommene Kinder].”36 Jones je izvorno predložio Freudu tajni odbor kao “pretorijansku gardu” s ciljem nadgledanja Junga.37 Freud je entuzijastično prihvatio drugu opciju:
“Ono što je odmah zaintrigiralo moju maštu je tvoja ideja tajnog vijeća sastavljenog od najboljih i najpovjerljivijih među vama, čija bi zadaća bila da brine za budući razvoj i brani našu stvar od osobnosti i nesreća kada mene više ne bude. Kažeš da je Ferenczi izrazio tu ideju, ali moguće je da je ona moja vlastita, uobličena u nekim boljim vremenima, kada sam se nadao da će Jung okupiti takav krug oko sebe sastavljen od službenih vođa lokalnih udruženja. Na žalost, sada moram reći da je takva grupa morala biti formirana nezavisno od Junga i od izabranih predsjednika. Usuđujem se reći da bi moj život i moju smrt učinilo lakšima kada bih znao da postoji takvo udruženje koje bi se brinulo za moj rad. Znam da u toj ideji postoji jedan dječački, možda romantičan element ali možda bi ga se moglo usvojiti kako bismo se uhvatili u koštac s realnim nužnostima. Ja ću pustiti svojoj mašti na volju, a tebi ću prepustiti ulogu Cenzora.”38
Nakon raskida s Jungom, ideja stvaranja tajnog savjeta kako bi se sačuvala svetost Freudove seksualne dogme, postala je preferiranom opcijom. Freud otkriva da mu je ta ideja zapravo već bila na pameti s Jungom kao izabranim predsjednikom, ali da projekt nikada nije bio realiziran. On je sam autorizirao formiranje odbora sačinjenog od neizabranih članova, koji bi bio držan u tajnosti od svih drugih članova IPA-e. Njegov je autoritet bio jači od demokratskih procedura odgovornosti i transparentnosti, pa je Odbor tako funkcionirao u skladu s principima cenzure, odanosti i isključivanja. Njegova je funkcija bila da kontrolira psihoanalitički jezik i utječe na način na koji ljudi razumiju i koriste psihoanalizu. Prema Freudu, psihoanaliza se borila s vlastitom degradacijom i čistoća dogme morala je biti obranjena svim sredstvima. U dogovoru s Odborom, Freud je napisao dva važna eseja, “O narcizmu” (1914.) i “O po¬vijesti psihoanalitičkog pokreta” (1914.), u kojem ocrtava vlastitu poziciju i napada devijacije poput onih kod Junga i Adlera. Članovi odbora smatrali su potonji esej “bombom koja je eksplodirala u Jungovom taboru.”39
Odbor je postao nevidljiva infrastruktura moći IPA-e, ironično replicirajući u samom psihoanalitičkom pokretu prvotnu borbu za moć između oca i sinova, opisanu u Totemu i tabuu. Odbor je regulirao proizvodnju i širenje znanja o takvim temeljnim konceptima kao što su “nesvjesno”, “edipalna subjektivnost” i “edipalna emancipacija”. Odbor nije mogao spriječiti daljnji pad ali je postao, u povijesnoj analizi Grosskurthove, “politička metafora za sam psihoanalitički pokret”:
“Podtekst povijesti psihoanalize priča je o tome kako je Freud manipulirao i utjecao na svoje sljedbenike i nasljednike. (…) Inzistirajući na tome da Odbor mora biti apsolutno tajan, Freud je ovjekovječio princip povjerljivosti. Različita psihoanalitička društva koja su izrasla iz Odbora bila su poput komunističkih ćelija, u kojima su članovi glasali za vječnu poslušnost svom vođi. Psihoanaliza se institucionalizira osnivanjem časopisa i obučavanjem novih kandidata; ukratko, iznimno učinkovit politički entitet.”40
Nesposobnost da se arijizira psihoanaliza izdizanjem Junga na poziciju moći u IPA-i nije spriječila Freuda da umetne autokratski i isključujući ideal arijevsta u principe Odbora kao i u društvenu teoriju koju je razvijao. Prema Mikkelu Borch-Jacobsenu, Freudova “Grupna psihologija i analiza ega” (1920.) označava prijelaz iz političke neutralnosti u psihoanalitičku politiku, odnosno politiku Oca. Psihoanaliza i Freudov autoritet morali su se obraniti za dobrobit zdravog čovječanstva, a naciju se moralo mobilizirati oko istih principa:
“Temeljna je teza − politička teza − tog eseja dobro poznata: ono što osigurava koheziju mase (grupe, tj. društva) je ljubav svih njenih članova prema Führeru − drugim riječima, prema ‘drugom’ koji zauzima mjesto njihovog (očinskog) ideala ega; prema tome, društvenost je nužno strukturirana u skladu s političkim modelom (ne postoji društvo bez vođe) ili, preciznije, u skladu s političko-obiteljskim modelom (vođa je Vatersatz, supstitut za oca).”41
Postavljajući očinsku figuru u središte politike kao filogenetsku fantaziju, Freud je također politizirao svoju vlastitu ulogu oca psihoanalize. Borch-Jacobsen uviđavno zaključuje da Freudova politička teza učinkovito blokira suprotstavljene tendencije kod svojih čitatelja, svodeći ih na normativne sheme pobune protiv, ili pak odanosti Ocu.
Freud odbacuje hobbesovsku ideju da je društvo naprosto ugovorni poredak, vjerujući da nesvjesna veza prethodi (i nadrasta) ugovorne odnose. Bez nesvjesnog sadržaja, ugovorni poredak postoji tek kao prazna ljuska, izložena nesvjesnoj želji kao površina zemlje vulkanskim erupcijama. Ključ ravnoteže između nesvjesnog sadržaja i racionalnog poretka drži autoritet oca, Führera. Kao objekt libidinalnih projekcija grupe, on mora biti poštovan i zauzvrat dozvoliti sinovima da pronađu očinski autoritet sami u sebi, kako bi rasli kao zdravi i slobodni subjekti unutar autoritativnih struktura društva. Prema tome, gdje god je očinski autoritet reproduciran, na primjer u obitelji, sportskim timovima, u vojsci i u crkvi, središte društvenog života je ljubavni odnos između potčinjenih sinova i oca, koji dozvoljava tim osjećajima da se razvijaju i u drugim smjerovima
“Uistinu, ljubav koja uspostavlja grupu prvo će biti usmjerena prema vođi a ne prema drugim članovima grupe. (…) Ljubav je ovdje nužno politička ekonomija. I obrnuto: upravo iz ljubavi potčinjenog, vođa (privremeni ili duhovni, stvarni ili idealni) crpi svoju moć. On potiče podvrgavanje tako što iznuđuje ljubav − osobito time što razbija ‘iluziju’ da voli sve članove grupe podjednako.”42
Kao što je Borch-Jacobsen istaknuo, Freuda zanimaju isključivo politički odnosi: “odnos između vođe i podanika (Krista i crkve; vrhovnog zapovjednika i vojske)”. Kao društveni organicist, Freud je smjestio političku moć u embrionske početke svakog društva: “politički odnos je onaj koji konstituira grupni embrij, primitivnu vezu.”43


Psihoanalitički oporavak njemačke vojske
Poučno je preispitati vezu između psihoanalize i njemačke vojske u odnosu na Freudovu fantaziju o arijiziranoj psihoanalizi, njegovu libidinalnu politiku zajedničkog života, i konstrukciju psihopatologije Istoka. Uz pomoć Freudovog metapsihološkog konceptualnog aparata i grupne psihologije, oslobođen je put za konstrukciju psihe nacističkog vojnika kroz vertikalnu vezu s Führerom i za očuvanje borbenog duha kroz psihopatologiju Istoka.
Njemačka je vojska, vođena pruskim mehaničkim principima ratovanja, pretrpila užasne gubitke za vrijeme Prvog svjetskog rata, djelomično zahvaljujući i nedostatku motivacije među vojnicima, koji su bili lišeni svake grupne intimnosti tijekom dugih razdoblja boravka u užasnim uvjetima rovova. Posljedica je toga bila da je velik broj vojnika razvio ratne neuroze koje su se generički nazivale “topničkom traumom”. Vojnike kod kojih su se očitovali ti simptomi vojni su psihijatri rutinski smatrali onima koji su podbacili, te su ih podvrgavali električnim šokovima i ostalim oblicima fizičke sile kako bi ih kaznili. Svjestan tih procedura, Freud je iznio sljedeću kritiku, pripremivši put za utemeljenje njemačke vojne psihologije:
“Vrhovni je zapovjednik otac koji voli sve vojnike podjednako, i zato su vojnici međusobno prijatelji. (...) Čini se da zanemarivanje tog libidinalnog faktora kod vojske, čak i kada to nije jedini operativni faktor, ne predstavlja tek puki teorijski propust nego i praktičnu opasnost. Pruski militarizam, koji je bio jednako nepsihološki ustrojen kao i njemačka znanost, možda je upravo zbog tog zanemarivanja pretrpio posljedice u [prvom] Svjetskom ratu. Znamo da su ratne neuroze, koje su poharale njemačku vojsku, bile prepoznate kao protest pojedinca protiv uloge koja mu je u vojsci bila namijenjena. (…) Da je važnost libidinalnih težnji u takvoj konstelaciji uzeta u obzir, fantastičnim obećanjima sadržanima u 14 točki američkog predsjednika možda se ne bi tako lako povjerovalo.”44
Ukratko, Freud je ratni poraz pripisao vojnom nepoznavanju njegove grupne psihologije i uloge oca u psihičkoj organizaciji vojske. On tvrdi da nesvjesni otpor vojnika prema opasnostima rata i, s druge strane, njegova odanost vojsci, rascjepljuju ego, zbog čega dolazi do bijega u ludilo. Baveći se, putem psihoterapije ili pak hipnoze, nesvjesnim odnosom vojnika prema potisnutoj figuri oca, psihoanalitičari su otvorili nesvjesnu vezu s ocem kao libidinalnim idealom i s procesom prijenosa na vojni autoritet i domovinu. Fiksirajući vojnikovu nesvjesnu vezu s očinskim idealom, stvorili su neku vrstu nesvjesnog “introjekta”, Bestanda, koji blokira prirodan strah od umiranja i odašilje mlade ljude u smrt.
Pojava Hitlera u Raumu njemačke kolektivne psihologije nije bila u raskoraku s Freudovom grupnom psihologijom. Za razliku od Junga, Hitler kao idealizirani Otac nije privlačio Freuda toliko kao Mussolini, kojega je smatrao “kulturnim herojem”.45 Ipak, idealizirana figura Oca kao onoga koji liječi naciju predstavljala je vezu Hitlera s arijevskom psihoanalizom. Nacistički psihijatar Walther Poppelreuter, u svojoj knjizi Hitler, politički psiholog (1934.) tvrdi da se Hitler od¬nosio prema masama kao psiholog, potičući identifikaciju s njim kao “ego-idealom”, te uzajamnu identifikaciju kroz identifikaciju s Hitlerom.46 Hans von Hattingberg slavio je nacifikaciju berlinškog psihoanalitičkog instituta u Volksgemeinschaft citirajući Freuda u svom članku “Novi smjerovi, nova povezi¬vanja”: “Prema tome, kao liječnici možemo objektivno reći da ne možemo bez rada tog čovjeka (Freuda), rada kojega politički osvještena mladež (s njihovog stajališta, sasvim ispravno) spaljuje.”47


U tom pogledu, Rickels primjećuje, naci-ideologija pronašla je produktivnu vezu s Freudovom grupnom psihologijom: “Naci-ispreplitanje perverzija i psihoza s grupnim pothvatom totalnog rata nezamislivo je bez psihoanalitičke intervencije u “topničku traumu” (što se, unutar Freudove misli, velikom brzinom razvilo u grupnu psihologiju a unutar vojno-psihološkog kompleksa u novu umjetnost psihološkog ratovanja).”48 Nadalje, “Freudova ‘Grupna psihologija i analiza ega’ pojavila se u vrijeme kada se psihološko ratovanje (koje pripada masovnoj psihologiji) već počelo razvijati (knjiga je bila pun pogodak kod vojnih psihologa diljem svijeta).”49
Čim je Hitler 1933. postao kancelar Reicha, prva Berlinska besplatna psihoanalitička klinika, koju je osnovao Max Eitington (član Freudovog tajnog odbora) 1923., pala je u ruke pronacističkim njemačkim psihoanalitičarima i psihoterapeutima koje je vodio Matthias Göring, rođak Hermana Göringa. On je promijenio ime klinici u “Institut Göring”, jasno ukazujući na nacifikaciju njemačke psihoanalize. Cilj novoimenovanog instituta bio je koristiti psihoterapiju umjesto psihijatrije kako bi se društvo očistilo od Židova, homoseksualaca i komunista. Ako pacijent ne reagira na terapiju, prijeti mu smrt. “Do 1938. godine, poliklinika, sada virtualna psihijatrijska giljotina, bila je puna nacističkog novca a Hitler ju je osobno prigrlio.”50 Židovski su psihoanalitičari bili eliminirani a Freudova seksualna teorija bila je zabranjena u korist njego¬ve grupne psihologije i izgrađivanja snažnog karaktera kroz identifikaciju s Führerom. Freudova grupna psihologija Aufhebunga također je igrala ulogu u nacističkoj ideologiji njemačke medicine. Kao što je jedan nacistički liječnik sažeto rekao medicinskim rječnikom Aufhebunga: “Naravno da sam liječnik i da želim sačuvati život. Upravo iz poštovanja prema ljudskom životu, odstranio bih gangrenozno slijepo crijevo iz bolesnog tijela. Židov je gangrenozno slijepo crijevo na tijelu čovječanstva.”51
To nas podsjeća na projekt Otta Weiningera koji se bavio prevladavanjem židovskog duha, “zazornog ženskog elementa koji čuči u svima nama”, i Freudov Verjudung kao ekvivalent Entmannungu52 u odnosu na njegovog vlastitog Schrebera, (“Završio sam sa svojim Schreberom”) misleći na svoje prošle homoerotske osjećaje prema Fliessu. Kao i Weininger, Freud je feminiziranost kod muškaraca smatrao mentalnom bolešću. Freud nikada nije liječio Dr. Schrebera, ali njegova analiza koja koristi orijentalni označitelj za lociranje patološkog uzroka, postala je korisnim jezikom za arijevski rasni lijek. Arijizacija psihoanalize postala je logičnom posljedicom Freudove auto-orijentalizacije, a svoju je ekstremnu realizaciju pronašla u naci-psihoanalizi. Možda to objašnjava Freudovo suučesništvo (šutnjom), na čišćenje njemačke psihoanalize od Židova. Jones je artikulirao Freudovu poziciju po tom pitanju. Kao predsjednik IPA-e, Jones je pisao Anni Freud, 13. lipnja 1933.: “Radije bih da psihoanalizu prakticiraju ne-Židovi u Njemačkoj nego nitko.”53
U Mein Kampfu, Hitler piše kao iscjelitelj njemačkog naroda i Europe: “(...) tko god želi izliječiti ovo doba, koje je iznutra bolesno i pokvareno, mora prvo skupiti hrabrosti da očisti uzroke te bolesti.”54 Odnos između Trećeg Reicha i Istočne Europe postao je psihijatrijski: Istok je morao biti osvojen kako bi Nijemci i Europljani bili mentalno zdravi. Gustav Richard Heyer, nacistički psihoanalitičar iz Göringovog instituta, dobro je sažeo ovaj zaključak u svom eseju pod nazivom “Prema psihologiji Istoka” (1942.) kojega je napisao u vrijeme bitke za Staljingrad i ogromnog psihoanalitičkog utjecaja iza prve linije fronta:
“Glupan, Slaven i u svojoj biti rob, uvijek će biti u opasnosti; ‘Gospodar’, europski Vođa i službenik, orijentalni vladar i tiranin nikada neće biti ništa više od malog Ivana ili Petra. S jedne strane, takva tiranija odgovara istočnoj psihologiji. S druge strane, pravi Gospodar u takvom području mora paziti na činjenicu da istočnjački muškarac (dakle onaj kojega nisu u potpunosti izopačili i slomili Rusi) posjeduje nevjerojatnu sposobnost da poštuje − i to uistinu poštuje − Gospodara. Takvog bi se danas još uvijek nazvalo dobrim ‘kršćaninom’, strogim, ali iskrenim i odanim zakonu. Muškarac, recimo Europljanin, koji je, pored toga, obdaren i snagom kojom kontrolira svoju animalnost, što čisti tiranin ne može učiniti − predstavlja drugu stranu robovskog slavenskog karaktera. Pravi Gospodar, kao što je Hitler izjavio 1933. u Nürnbergu, ne bi smio udovoljavati vlastitim hirovi¬ma već njegovati plemeniti zdravi razum’. Moramo sada izreći prilično neugodnu opasku u odnosu na sveopće nasilje na istočnom teritoriju. Naša brižna njega za jezik, moral, dom i obiteljsku kulturu, redovan uvoz plemenite kulturne robe, moraju stoga služiti kako bi osigurali da zakoni naše rase spriječe rusifikaciju Njemačke − i da na sve moguće načine zaštite germansku, europsku dušu.”55 Hannah Arendt ističe da je nacizam na vlast došao s njemačkih ulica. Možemo slobodno dodati − i iz njemačkih bolnica i soba za terapiju. “Ruski materijal”, za Freuda i Junga čest predmet prijezira, pomaknuo se s mjesta unu¬tar psihoanalitičkog diskursa na teritorij.56 Heyerova tvrdnja o “rusifikaciji”
kao opasnosti za Njemačku i Europu, odjek je Freudovih komentara o feminizaciji “Čovjeka Vuka” izazvanoj neuspješnim ruskim ocem koji također predstavlja “naciju koja, da bi kasnije postala velika i ponosna, nastoji sakriti neznatnost i probleme svog nastanka”.57 Istok može uništiti karakter njemačkih vojnika jer njihova snaga leži u njihovoj povezanosti s njemačkim tlom. Čistoća germanske rase tako može biti osigurana samo osvajanjem psihološki slabog Istoka njemačkom iscjeliteljskom snagom. “Am Deutschen Wesen soll die Welt genesen” (“njemački će karakter izliječiti svijet”), kako kaže nacistička parola. Binarne opozicije koje koristi Heyer kako bi racionalizirao i opravdao osvajanje koje istočnoeuropski pohod (“njemački-ruski”, “plemenit-životinjski”, “čistoća-opasnost”) podsjećaju na Freudovu posjetu bivšem otomanskom teritoriju 1898. kada se vratio u Beč s Balkana kao “osvajač”. Budući da joj je nedostajala prava kritika europskog imperijalizma i osobito nacizma, Freudova se psihologija, sa svojim naoko racionalnim jezikom rasizma, lako mogla primijeniti kao oslonac arijevskoj rasnoj psihologiji i normalizaciji teritorijalnog osvajanje Istoka. Tako je, s obzirom na svoje duboke korijene na Balkanu (preko grčkog mita o Edipu) i diskurzivne izvore u Austriji, ludost Edipa kao označitelj, ironično, napravila puni krug u dvije bivše austrijske kolonije, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i u gradu propasti carstva, Sarajevu.
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#4 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u BH

Post by jon_jovi »

Pozivajući se na svoju 35-godišnju lekarsku praksu, koju je obavljao na tromeđi gde živi srpsko, hrvatsko i muslimansko stanovništvo, Rašković je zaključio da se karakterno različito ponašaju pripadnici različitih etničkih grupa.
- Utvrdio sam - kaže on - da većina srpskog stanovništva, koje se leči od šizofrenije, neuroze, prolazne napetosti ili dubokih depresija, a u čiju sam karakterologiju ulazio, ima sve oznake edipalnog karaktera. A to znači da u sebi sadrži umerenu dozu agresivnosti, ali i podložnosti.
Edipalni karakter, po rečima Raškovića, sastavljen je iz dva dela: jedan je veoma odan, i iskazuje potpunu poslušnost autoritetu, odnosno ocu koji vlada zadovoljstvima i koji ima potpunu vlast. Ali, postoji i onaj drugi deo, koji u nekim situacijama tu autoritarnost pretvara u rušilačko stanje bunta kada se, jednostavno, zbrišu svi nosioci vlasti i zadovoljstva.

- Srbi su - kaže Rašković - imali u sebi te autoritarne osobine uz poneku agresivnu i otvorenu crtu. Ediplani karakter je, inače, vrlo otvoren. To nije karakter mraka i osenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa - sve ili ništa. Ali, osobina ovog karaktera je velika vezanost za majku, pošto je otac prigrabio sva zadovoljstva da bude s majkom i emocionalno s njom gospodari. Tako situacija s majkom predstavlja remetilački faktor u edipalnom karakteru. U psihološkom smislu majka se može identifikovati sa zemljom i sa širom etničkom skupinom.

RAŠKOVIĆ kaže da je za muslimane utvrdio da imaju fiksaciju na rektalnoj fazi, koju u psihološkom smislu odlikuje sakupljačka komponenta karaktera:
- To je karakter sklon da stvara imovinu, da vlada kao gazda, da procenjuje ljude prema imetku i prema onome što su zaradili, zatim po društvenom uspehu i slično. Za ovu fazu karakteristična je komponenta agresivnosti, preciznosti i čistoće, koja se, u krajnjem slučaju, ogleda i u tome što bi, prema muslimanskim zakonima, trebalo da se održava posebna higijena.

Hrvatski karakter, po rečima Raškovića, vezan je za kastraciju, a poreklo kastracionog kompleksa za primarnu hordu u kojoj sva zadovoljstva ima otac. Sinovi su povinovani ocu, ali do trenutka dok ne odluče da ga smaknu - kako bi se oslobodili kastracionog straha i za sebe prigrabili vlast i zadovoljstvo.
- Sam kastracioni karakter je hermetičan - kaže Rašković. - On je, u stvari, pod stalnim uplivom straha da će biti kastriran, da će mu se nešto desiti i da će izgubiti nešto što pripada samo njemu. Kastracioni karakter strahuje da će biti prevaren, nasamaren, podvrgnut nekim procenama koje će za njega biti neprirodne i ugroziti mu dostojanstvo.
Ja mislim da je sve pogodio i u smislu da su tri osnovne bolesti izvorno srpske, odnosno hrvatske, odnosno muslimanske, ali je zlonamjerno prešutio to da svaka od ove tri nacije boluje od sve tri navedene bolesti, odnosno da se te bolesti pretaču iz jedne nacije u drugu. Mislim da je Rašković imao za osnovni cilj da napravi razliku i razdor među ova tri naroda ali genijalnost kojom je tu nacističku ideju sprovodio jeste zbilja genijalna.
User avatar
Challenger__
Posts: 26509
Joined: 25/03/2012 09:31
Location: In weiter Ferne, so nah!
Contact:

#5 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u BH

Post by Challenger__ »

jon_jovi wrote: Ja mislim da je sve pogodio i u smislu da su tri osnovne bolesti izvorno srpske, odnosno hrvatske, odnosno muslimanske, ali je zlonamjerno prešutio to da svaka od ove tri nacije boluje od sve tri navedene bolesti, odnosno da se te bolesti pretaču iz jedne nacije u drugu.
Koliko se sjećam, iščitavajući ovu teoriju naišao sam na intervju u kome on kaže što i ti ("da se pretaču") s tim što je navedene osobine okarakterisao kao "dominantne"; odnosno zapamtio sam izraz "etnopsihološka dominanta" koja ne isključuje pretakanja.
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#6 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u BH

Post by jon_jovi »

Challenger__ wrote:
jon_jovi wrote: Ja mislim da je sve pogodio i u smislu da su tri osnovne bolesti izvorno srpske, odnosno hrvatske, odnosno muslimanske, ali je zlonamjerno prešutio to da svaka od ove tri nacije boluje od sve tri navedene bolesti, odnosno da se te bolesti pretaču iz jedne nacije u drugu.
Koliko se sjećam, iščitavajući ovu teoriju naišao sam na intervju u kome on kaže što i ti ("da se pretaču") s tim što je navedene osobine okarakterisao kao "dominantne"; odnosno zapamtio sam izraz "etnopsihološka dominanta" koja ne isključuje pretakanja.
Ja sam autonomno od njega donio takav zaključak pa mora da sam strašno pametan osim što sam lijep :mrgreen:
User avatar
Challenger__
Posts: 26509
Joined: 25/03/2012 09:31
Location: In weiter Ferne, so nah!
Contact:

#7 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by Challenger__ »

Da, ali po njemu, balkansku zemaljsku pozornicu, da ne kažem političku ludnicu, obilježavaju, predvode ta tri opisana tipa: i nježni i brutalni edipalac, psihotični kastrativac spreman na zločin i rektalac koji bi da a) dominira, ili b) da se nad njim dominira, a svu trojicu oslikava višak narcizma ("narcizam malih razlika") iz koga proističe međusobna surevnjivost, nepovjerenje, prezir i mržnja. *

* (prema sjećanju)
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#8 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by jon_jovi »

Naravno, pa ovaj rat i dešavanja i jesu bili produkt karaktera i karakteristika a ne interesa. Mi smo svi luckasti.
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#9 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by jon_jovi »

Rašković jednom reče - Ja sam iz Knina a u Kninu je uvijek bilo bura i budala.

Nakon što je ovaj genocidni projekat završio svoju ratnu fazu i kada je vrijeme poodmaklo mislim da je jedan drugi aspekt ovog problema danas postao najinteresantniji i moguće najvažniji.
To je pretakanje jedne nacionalne bolesti ka drugoj naciji. Taj problem male razlike koji je odgovoran za ovu psihozu jeste odgovoran i za pretakanje nacionalnih psihoza od jedne nacije ka drugoj. Izmiješanost, jezička bliskost, kulturološka bliskost doprinosi da jedna nacija poprima mnogo stvari od druge nacije pa tako i psihologiju.
Konkretno, ko kaže da Bošnjaci ne boluju od srpskog edipovskog kompleksa? Boluju i to u punom kapacitetu. Previše je dokaza.
User avatar
fantom slobode
Posts: 9023
Joined: 07/09/2006 15:24

#10 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by fantom slobode »

jon_jovi wrote:Naravno, pa ovaj rat i dešavanja i jesu bili produkt karaktera i karakteristika a ne interesa. Mi smo svi luckasti.
Uopste se ne slazem da je ovaj rat bio produkt karaktera, vec cistog interesa. Rat nisu napravili narodi, vec grupa (ne)ljudi koja je imala svoje interese. Imali su dovoljno novca kojim su placeni oni koji ga trebaju izazvati. Poslije toga slijedi mobilizacija. Nijednom narodu se ne ide u rat, niko nije lud da ratuje, ako ga na to ne natjeras. Imao sam prijatelja koji je prije rata radio, ali je kao i vecina u to vrijeme slabo zaradjivao. Jednog dana promijenio je posao, poceo je da radi u bifeu na zeljeznickoj stanici u obliznjem malom mjestu. Mi primjetismo promjene, tu su odjednom rayban - naocale, markirana garderoba, puni dzepovi love. To se ne moze radeci u bifeu, narocito tom gdje u stvari i niko ne ulazi, bilo je nase razmisljanje.
Radi se o 1991. godini. Krajem iste bio svadba treceg, dodje nas jaran, naoruzan sa dva pistolja pod sakoom. Ne da bi nama prijetio, ali i to primjetismo.
Kad pocese barikade, bi prvi tamo, placen naravno svo vrijeme od SDS-a, sasvim dovoljno da ispuni ono sto su oni zeljeli. Karakter, koji je imao, nestade u tim trenutcima, znam ga odlicno, vrlo brizna osoba, ne ide bas da taj isti maltretira ljude, a maltretirao ih je sigurno. Nije tu bilo mrznje u njemu, bas kao sto je i nema u Bosni, da je ima medju stanovnicima, ne bi se moglo proci nigdje, ni zanociti, ako je mrznja i karakter osnov sukoba.
Sve je planirano i vjestacki napravljeno, zbog interesa - ne svidja mi se ljepiti etikete o narodu, bilo kojem. To su predrasude, koje se stvaraju kad ne poznajes nesto u ovom slucaju ni ta tri naroda. Raskovic ih nije ni zelio upoznati, on je bio zatvoren u sebe, svoje zlo i ludilo, ne vidim da je kompententan da objasnjava kako i zasto. Citav teskt uopste nije za procitati, uzalud izgubljeno vrijeme.
User avatar
fantom slobode
Posts: 9023
Joined: 07/09/2006 15:24

#11 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u BH

Post by fantom slobode »

jon_jovi wrote:
Challenger__ wrote:
jon_jovi wrote: Ja mislim da je sve pogodio i u smislu da su tri osnovne bolesti izvorno srpske, odnosno hrvatske, odnosno muslimanske, ali je zlonamjerno prešutio to da svaka od ove tri nacije boluje od sve tri navedene bolesti, odnosno da se te bolesti pretaču iz jedne nacije u drugu.
Koliko se sjećam, iščitavajući ovu teoriju naišao sam na intervju u kome on kaže što i ti ("da se pretaču") s tim što je navedene osobine okarakterisao kao "dominantne"; odnosno zapamtio sam izraz "etnopsihološka dominanta" koja ne isključuje pretakanja.
Ja sam autonomno od njega donio takav zaključak pa mora da sam strašno pametan osim što sam lijep :mrgreen:
Ja bih se tu malo zabrinuo, meni se cini da ti imas nesto od te Raskoviceve licnosti, sto u sustini i nije bas neka sreca. Ovo ti kazem dobronamjerno, probaj da tako razmislis o svemu. Predrasude i etikete...



a lijepo je sto se nadopunjujete, sto se ne nazovete na telefon, pa se lijepo ispricate o prekrasnoj Raskovicevoj teoriji, tako je to vise privatno, a vidim da ste i dobro informisani, pa mozete jedan o drugog da vise naucite.
Zamislite samo da su se javili razni teoreticari nakon 2.svj.rata iz Argentine, mislite li da bi to bilo dobro i poticajno za razvoj Zap. Evrope i Njemacke kao ekonomskog motora?
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#12 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by jon_jovi »

fantom slobode wrote:
jon_jovi wrote:Naravno, pa ovaj rat i dešavanja i jesu bili produkt karaktera i karakteristika a ne interesa. Mi smo svi luckasti.
Uopste se ne slazem da je ovaj rat bio produkt karaktera, vec cistog interesa. Rat nisu napravili narodi, vec grupa (ne)ljudi koja je imala svoje interese. Imali su dovoljno novca kojim su placeni oni koji ga trebaju izazvati. Poslije toga slijedi mobilizacija. Nijednom narodu se ne ide u rat, niko nije lud da ratuje, ako ga na to ne natjeras. Imao sam prijatelja koji je prije rata radio, ali je kao i vecina u to vrijeme slabo zaradjivao. Jednog dana promijenio je posao, poceo je da radi u bifeu na zeljeznickoj stanici u obliznjem malom mjestu. Mi primjetismo promjene, tu su odjednom rayban - naocale, markirana garderoba, puni dzepovi love. To se ne moze radeci u bifeu, narocito tom gdje u stvari i niko ne ulazi, bilo je nase razmisljanje.
Radi se o 1991. godini. Krajem iste bio svadba treceg, dodje nas jaran, naoruzan sa dva pistolja pod sakoom. Ne da bi nama prijetio, ali i to primjetismo.
Kad pocese barikade, bi prvi tamo, placen naravno svo vrijeme od SDS-a, sasvim dovoljno da ispuni ono sto su oni zeljeli. Karakter, koji je imao, nestade u tim trenutcima, znam ga odlicno, vrlo brizna osoba, ne ide bas da taj isti maltretira ljude, a maltretirao ih je sigurno. Nije tu bilo mrznje u njemu, bas kao sto je i nema u Bosni, da je ima medju stanovnicima, ne bi se moglo proci nigdje, ni zanociti, ako je mrznja i karakter osnov sukoba.
Sve je planirano i vjestacki napravljeno, zbog interesa - ne svidja mi se ljepiti etikete o narodu, bilo kojem. To su predrasude, koje se stvaraju kad ne poznajes nesto u ovom slucaju ni ta tri naroda. Raskovic ih nije ni zelio upoznati, on je bio zatvoren u sebe, svoje zlo i ludilo, ne vidim da je kompententan da objasnjava kako i zasto. Citav teskt uopste nije za procitati, uzalud izgubljeno vrijeme.
Kako tumačiš sukob u Cazinskoj Krajini? Kako tumačiš ubistvo Blaća Kraljevića ili Mušana topalovića?
Gentleman5001
Posts: 154
Joined: 14/12/2012 17:56
Location: Što dalje od Balkana...

#13 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by Gentleman5001 »

Ovo je generalizovanje :mrgreen:

Ako je ovo naučni rad onda nema šta na šta smo spali
direstraits0078
Posts: 5231
Joined: 22/12/2011 14:41

#14 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by direstraits0078 »

Kako tumačiš sukob u Cazinskoj Krajini? Kako tumačiš ubistvo Blaća Kraljevića ili Mušana topalovića?
jon_jovi Postovi: 815Pridružen/a: 26/01/2012 11:53
Veoma jednostavno: sukob u Cazinu je proizveo isti akter kao i pocetni sukob u BiH, drzavna/srpska obavjestajna sluzba koja je Abdicu (isto kao na pocetku agresije na BiH) obecala drzavu.
Ubistvo Kraljevica je isto to, samo dirigovano s druge strane, hrvatska linija obavjestajaca i placenika, s Tudjmanima i ekipom na celu. Jedina greska Kraljevica je bila sto je javno govorio sve sto je mislio. Skupo ga je kostalo.
Musan Topalovic Caco je prica za sebe, ne treba ga mijesati s velikim igracima. Mada je i on posluzio jako lijepo srpskoj obavjestajnoj sluzbi.
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#15 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by jon_jovi »

direstraits0078 wrote:
Kako tumačiš sukob u Cazinskoj Krajini? Kako tumačiš ubistvo Blaća Kraljevića ili Mušana topalovića?
jon_jovi Postovi: 815Pridružen/a: 26/01/2012 11:53
Veoma jednostavno: sukob u Cazinu je proizveo isti akter kao i pocetni sukob u BiH, drzavna/srpska obavjestajna sluzba koja je Abdicu (isto kao na pocetku agresije na BiH) obecala drzavu.
Ubistvo Kraljevica je isto to, samo dirigovano s druge strane, hrvatska linija obavjestajaca i placenika, s Tudjmanima i ekipom na celu. Jedina greska Kraljevica je bila sto je javno govorio sve sto je mislio. Skupo ga je kostalo.
Musan Topalovic Caco je prica za sebe, ne treba ga mijesati s velikim igracima. Mada je i on posluzio jako lijepo srpskoj obavjestajnoj sluzbi.
Da ti ne radiš u press službi SDA?
A kako tumačiš to da je narod Fikreta Abdića zvao BABO i još uvijek ga mnogi tako zovu. Ne miriše ti na srpski edipovski kompleks?
Razlaz Izetbegović - Silajdzić u momentu pada Srebrenice i u trenutku Bošnjačkog biti ili ne biti tebi ne baca na srpsko edipovsko - sve ili ništa - igranka bez prestanka. Šta o tome ima da kaže glasogovorništvo SDA?
direstraits0078
Posts: 5231
Joined: 22/12/2011 14:41

#16 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by direstraits0078 »

Potpuno si promasio cilj. Ne radim, niti bih, a nije da nisam imao nemoralnih ponuda. Daleko im lijepa kuca bila.

On topic: Sta je problematicno sto su Abdica zvali babom? Zvali su i Milosevica mnogim lijepim imenima, pa gdje je doveo Srbiju? Sta je babo konkretno uradio za Krajinu? Nista. Kupljen je za kikiriki kao i mnogi drugi pacijenti SDB-a. Marketing koji plasira SDB (i sluzbe nasljednice) i realnost su totalno razlicite stvari.

A pokusaji razvlacenja pameti su jos uvijek aktuelni. Srecom, danas nemaju na raspolaganju topovske, minobacacke, mitraljeske, snajperske i tenkovske cijevi i placene oficirske, podoficirske i vojnicke posluge za sve nabrojano. I ne mogu regrutovati tako lako pacenike tipa prazina, abdica i slicnih praznoglavica da im zavrsavaju poslove unutar neprijateljske teritorije.Zato im je ostalo da po forumima pokusaju prodati m00da pod bubrege.

A naslov teme je jako catchy, nema sta. Samo, pucanj u prazno, rekao bih. :bih:
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#17 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by jon_jovi »

Šta tebe u svemu ovome vrijeđa toliko? Ovo je izvan političkog konteksta
direstraits0078
Posts: 5231
Joined: 22/12/2011 14:41

#18 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by direstraits0078 »

Ne vrijedjam se lako, niti me ovo vrijedja. Samo, izgleda da tebe vrijedja kad se stvari postave na pravo mjesto i nazovu pravim imenom?

Probaj malo da elaboriras to da je spominjanje Hitlera, Karadzica, Abdica u kontekstu vodjenja specijalnog rata i agresije na BiH apoliticno? Da se razumijemo, ti si ih spomenuo, ja sam se samo nadovezao, tako da ne stoji spocitavanje politike meni.
User avatar
fatamorgana
Posts: 26857
Joined: 16/02/2010 22:35
Location: došao je tiho i ušao u .... banoviće

#19 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by fatamorgana »

Prepiše li se šta? :D
User avatar
hrastov žižak
Posts: 4942
Joined: 31/07/2012 02:00

#20 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by hrastov žižak »

etnopsihoanaliza. hahahahaha. oplakah.
TheMule
Posts: 3764
Joined: 04/05/2009 03:34

#21 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by TheMule »

Tesko je podrzati argumenat da je rat bio iz cistih interesa, a ne karaktera, kad imas stvari kao Srebrenicu, razna mucenja, svirepa ubijanja, snajperisanja djece, itd itd. Takva zvjerstva ne izlaze iz licnih interesa, vec unutrasnje zlobe.
User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#22 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by jon_jovi »

TheMule wrote:Tesko je podrzati argumenat da je rat bio iz cistih interesa, a ne karaktera, kad imas stvari kao Srebrenicu, razna mucenja, svirepa ubijanja, snajperisanja djece, itd itd. Takva zvjerstva ne izlaze iz licnih interesa, vec unutrasnje zlobe.
Naravno
User avatar
SkyLimit
Posts: 5193
Joined: 10/10/2012 15:49

#23 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by SkyLimit »

TheMule wrote:Tesko je podrzati argumenat da je rat bio iz cistih interesa, a ne karaktera, kad imas stvari kao Srebrenicu, razna mucenja, svirepa ubijanja, snajperisanja djece, itd itd. Takva zvjerstva ne izlaze iz licnih interesa, vec unutrasnje zlobe.
Ja nemam ni trunke sumnje da su svi ti zločini bili dobro isplanirani i sa jasnim ciljevima,slabo je bilo nečega da se može nazvati sporadičnim incidentom ili neplaniranim zvjerstvom.
Pametan um je smislio,a uvjek ima dovoljno hladnokrvnih ili neinteligentnih da izvrše.
TheMule
Posts: 3764
Joined: 04/05/2009 03:34

#24 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by TheMule »

SkyLimit wrote:
TheMule wrote:Tesko je podrzati argumenat da je rat bio iz cistih interesa, a ne karaktera, kad imas stvari kao Srebrenicu, razna mucenja, svirepa ubijanja, snajperisanja djece, itd itd. Takva zvjerstva ne izlaze iz licnih interesa, vec unutrasnje zlobe.
Ja nemam ni trunke sumnje da su svi ti zločini bili dobro isplanirani i sa jasnim ciljevima,slabo je bilo nečega da se može nazvati sporadičnim incidentom ili neplaniranim zvjerstvom.
Pametan um je smislio,a uvjek ima dovoljno hladnokrvnih ili neinteligentnih da izvrše.
Da li su inteligentni smislili, a neinteligentni izvrsili, nema efekta na moj komentar. I jedni i drugi su zli. Da je rat vodjen samo zbog interesa kao sto su moc, pare, zemlja, itd, taka zvjerstva se ne bi mogla dogadjati. Dobro znamo sto je vodjen rat, ko je koga mrzio, ko je koga zelio da istrijebi, itd. Nema razloga da ucimo nove teorije kad imamo cinjenice.
User avatar
JThomas
Posts: 69048
Joined: 24/05/2008 15:01
Location: Sic semper tyrannis

#25 Re: Uloga znanosti u pripremi genocidnog pokreta u Bo

Post by JThomas »

bitno je, jer izvršitelji se uvijek nađu. da nije bilo đenerala ratka našao bi se drugi jer takvih ima na bacanje, ali da nije bilo plana skovanog u SANU ne bi bilo ni genocida. ideolozi su neuporedivo krivlji i odgovorniji od generala, ali nažalost nikad neće odgovarati...
Post Reply