Jebo te zivot, kad sve vidis ko je bio izdajnik i na kakvim pozicijama a da nisu po kratkom postupku streljani, onda se pitam kako smo mi uopste prezivjeli!!!!!
[quote="Liska"]@ld
Evo ti malo više o Rekiću prije nego je postao dobar. Vidim, ostavio je traga i po Mostaru. Jebeš ga netko može direktno raditi protiv Armije BiH, žrtvovati vojnike i još biti nagrađen za to. A za nekoga se može samo pretpostavljati da je pustio liniju kod Bihaća i to je dovoljno za smrtnu osudu.
Feljton Dana (III): Iz knjige Semira Halilovića Državna tajna 2 (citat):
Slučaj Rekić
Indikativno je da general Vasiljević često spominje Seada Rekića kao svoga saradnika i demistificira detalje u vezi s njegovom špijunažom, ali istovremeno prešućuje ulogu Fikreta Muslimovića, svog ključnog čovjeka u Bosni, koji je glavna karika špijunskog trougla Vasiljević-Muslimović-Rekić, kao što je to prema MUP-u bio Delimustafić. Rekić u svojoj izjavi, a što se zaključuje i iz drugih izjava, jasno potcrtava Muslimovića kao svoga šefa i obavještajnog mentora, ključnu vezu između Sarajeva i Beograda.
Muslimović u svojoj izjavi na okolnosti saradnje sa Rekićem tvrdi da je Rekić bio dobar vojnik i da s njim, osim službenih, nikakve druge kontakte nije imao. Naivno, kako samo špijuni umiju, Muslimović kaže da je "od nekog momka na pijaci" čuo da je Rekić počeo raditi u MUP-u. Nadalje, Muslimović tvrdi da se sjeća jedne prilike u Beogradu kada mu je Rekić kazao da, po naredbi generala Vasiljevića, treba preći u Savezni SUP. Ovdje se postavlja pitanje da li je Muslimović "čuo na pijaci" ili je čuo od Rekića?
Ubačeni špijuni
Muslimović o ovome obavještava glasnogovornika SDA prof. Enesa Pelidiju, kojem govori da se radi o ubačenom špijunu, nakon čega Pelidija, prema vlastitoj izjavi, o svemu informira predsjednika Izetbegovića. (Zanimljiva je i komična Muslimovićeva priča o tome kako je otišao da obavijesti prof. Pelidiju o ubačenom Rekiću. Muslimović tvrdi da je "odmah sjeo na tramvaj" i otišao na stanicu, gdje je sve ispričao glasnogovorniku SDA - Pelidiji.) I nikome ništa. Štaviše, Rekića u SDA primaju i umalo ga upućuju prema PL-u BiH, što su u zadnji tren spriječili Halilović i Karišik.
Dakle, nameće se pitanje ko je ovdje kome šta rekao, odnosno ko govori istinu, a ko laže? Ako je Pelidija prenio Izetbegoviću poruku, kako je bilo moguće da Rekić i dalje biva prisutan oko SDA? Odnosno, Izetbegović nikada nije niti potvrdio niti negirao navode Rekića, Pelidije i Muslimovića. Zašto bi špijun Rekić obavještavao špijuna Muslimovića gdje treba ići, osim ako Muslimović nije involviran u tu operaciju!? Odnosno, kada je počeo rat, zašto Muslimović nije rekao nekome iz državne ili armijske bezbjednosti informacije o Rekiću, već ih je, navodno, saopćio (a kome drugom) predsjedniku Izetbegoviću, koji se uvijek, iz samo njima znanih razloga, stavljao u zaštitu Muslimovića. Znači, Muslimović ipak nije odao svojeg saradnika Rekića sve do momenta dok Rekić nije odao njega.
Isti se slučaj ponovio sa Enverom Mujezinovićem. Vasiljević "priznaje" Rekića, ali prešućuje Muslimovića (tek ga hvali kao "stručnjaka"), što ukazuje da je Muslimović - budući da nije uhvaćen i ispitivan kao Rekić, moguće još uvijek aktivan špijun KOS-a. Također, Mujezinović ostaje po strani, niko ga ne uključuje u špijunske sukobe u koje će se on sam uključiti u trenutku kada bude imao kapacitet šefa tajne policije u Sarajevu. Pričati o Rekiću ili Vasiljeviću nemoguće je i hijerarhijski neizvodivo bez Muslimovića i Mujezinovića sa druge strane. Posebno ako se sagledaju izjave involviranih u slučaj Rekić.
Otrov i Gavran
Zaplet ove špijunske priče zapravo tek počinje u trenutku kada SDB - sektor Sarajevo hapsi Rekića. Optužen je da je, koristeći se šifrom Otrov i Gavran, a radeći za neprijateljsku stranu i KOS, prije i tokom rata, počinio teška krivična djela: podrivanje odbrambene i vojne moći RBiH, ubistvo, izvršio zloupotrebu službenog položaja i počinio krivično djelo odavanje tajne. Iz dokumenata kojima su tada raspolagali tužilac Mustafa Bisić i predsjednik Okružnog vojnog suda Senad Kreho, kao i iz izjava uzetih u vezi sa djelima koja Rekiću stavljaju na teret, dokazano je njegovo neprijateljsko djelovanje u više slučajeva, kao i direktna upletenost Muslimovića u gotovo sva krivična djela za koja je Rekić optužen.
Dokazi su precizno ukazivali na sljedeće: Rekić je, postupajući po naređenju načelnika KOS-a Muslimovića, načinio skicu strukture Specijalne jedinice MUP-a RBiH, procjenu njene snage i mogućnost upotrebe s ciljem da generalu Vasiljeviću i njegovom zamjeniku Tumanovu predoči snagu jedine do tada njima poznate vojno organizirane formacije, koja bi se mogla suprotstaviti JNA-u i četničkim plaćenicima. Nadalje, Rekić, po naređenju Muslimovića, nelegalno prisluškuje komandanta Specijalne jedinice MUP-a Dragana Vikića, nakon čega kasetu sa snimljenim razgovorom predaje Muslimoviću da bi se napravio plan razdora unutar Specijalne jedinice (do kojeg će kasnije i doći), a sa ciljem slabljenja borbene moći RBiH. Također, Rekić, opet po naređenju Muslimovića, vrši snimanje razgovora sa Rasimom Muharemovićem, a kasetu, zajedno sa ostalim podacima do kojih je došao prilikom razgovora i drugih kontakata, predaje Milivoju Lončareviću, članu KOG-a (Kontraobavještajna grupa - viši nivo u odnosu na KOS; op.aut.), koji materijal predaje Fikretu Muslimoviću. Lončarević će u još nekoliko navrata kontaktirati Rekića, a jedne prilike ga je pozvao i Fikret Muslimović da obavi razgovor sa Rekićem, koji mu je tada prenosio informacije o naoružavanju SDA i prelasku nekih oficira JNA u redove "neznane vojske". Sva saznanja Rekić je, tvrdi Lončarević, dobio od Muharemovića, koji je ne znajući (ali ipak je upozoren) govorio Rekiću o nekim aktivnostima SDA.
Ostala krivična djela, koja su stavljena Rekiću na teret, bila su: informiranje centrale KOS-a o tajnom naoružavanju na relaciji Sarajevo - Sandžak i obratno, zataškavanje informacija o načinu i vremenu rušenja mosta u Bosanskom Šamcu od strane pripadnika bivše JNA i jedinice kapetana Dragana iz Srbije (koje je Rekić blagovremeno posjedovao i zatajio), njegova naredba da se napadne vozilo bivše JNA u Mostaru, čime bi se dao povod generalu Perišiću za bombardiranje Mostara, što je Perišić i učinio.
U mostarskoj akciji Rekiću je pomagao oficir KOS-a iz kasarne Sjeverni logor Branko Glavaš. Rekić se na sastanku u MUP-u, u prisustvu Ruždije Kuhinje, Mehmeda Kamenice i Teufika Mušića, hvalio da je lično naredio pucanje na pincgauer JNA, što je bilo "patriotsko" podmetanje špijuna KOS-a. Ali, ovo neće biti kompletan Gavranov opus. Otrovani špijun će, slijedeći upute centrale KOS-a, preuzeti glavnu ulogu u iseljavanju kasarne JNA u Pazariću, odakle će agresorska vojska izvući kompletno naoružanje i municiju, koju su prije Rekićevog pojavljivanja na licu mjesta htjeli predati našim vlastima. Krajem 1992. godine Rekić će doći na Igman i sa tog pravca učestvovati u operaciji deblokade Sarajeva, poznatoj kao Jug '92.
Ubistvo Fadila Đoze
Tada se na Igmanu događa ubistvo Fadila Đoze i teško ranjavanje Mirsada Ćatića, bitnih ljudi za operaciju deblokade Sarajeva izvana, sa čim se u vezu dovodi špijun Rekić. U toku operacije Jug '92. on će se povući sa Crvenog klanca, ključnog mjesta za uspjeh operacije, čime je izazvao smrt nekoliko vojnika Armije RBiH i komandanta diverzantske grupe iz Trnova Smaila Rizvana. Tada je napokon uhapšen i sve je priznao. Navedena djela su bila sastavni dio optužnice Okružnog vojnog suda. Tokom istrage će se kao svjedoci pojaviti i komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH Dragan Vikić i komandant Vojne policije Armije RBiH Sifet Podžić, nekadašnji oficir bezbjednosti u kasarni Viktor Bubanj u Sarajevu.
Rekićevim priznanjem, ali i uzimanjem izjava od onih koje je on na ovaj ili onaj način spomenuo u iskazu, kao i od svjedoka sa terena, došlo se i do krivične odgovornosti Fikreta Muslimovića, koji je kao šef uhvaćenog Rekića počinio krivična djela špijunaže i podrivanje vojne i odbrambene moći RBiH. Muslimoviću je za ova krivična djela bila zaprijećena kazna od 15 godina zatvora. Uslijedila je velika medijska buka. Činjenice iz izjava koje terete i Rekića i Muslimovića nije mogao niko osporiti, ali je samo jedan čovjek imao snagu i vlast kojom je mogao da zaustavi pokrenuti proces i sve okrene u potpuno drugom pravcu.
Prisjećajući se događaja koji su u vezi sa slučajem Rekić, odnosno Muslimović okružni vojni tužilac Mustafa Bisić će 16. 11. 1993. (akcija Trebević) u prostorijama SDB-a izjaviti: "Početkom aprila mjeseca 1993. kao okružni vojni tužilac zaprimio sam krivičnu prijavu sa prilozima protiv prijavljenog Seada Rekića. Kada sam na osnovu izvršenog uvida u zaprimljeni materijal ustanovio da postoje indicije o umiješanosti Fikreta Muslimovića, kao i nekih komandanata i jedinica OS-a RBiH u nezakonite radnje, tj. o saradnji sa agresorom, odlučio sam da u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima o istome obavijestim državno rukovodstvo. S tim u vezi, sačinio sam informaciju veličine 5-8 stranica, u kojoj smo Senad Kreho i ja ukratko obradili dokaze u vezi sa Fikretom Muslimovićem, obaranjem mosta u B. Šamcu, zatim ubistvom Fadila Đoze, kao i drugim radnjama koje su u vezi sa Igmanom i sličnim stvarima. Ovu informaciju, koju smo potpisali Senad Kreho i ja, dostavili smo tokom juna 1993. najvišem državnom rukovodstvu, i to predsjedniku Predsjedništva RBiH, članu Predsjedništva dr. Ejupu Ganiću, zamjeniku ministra za MO, ministru MUP-a RBiH i načelniku GŠ ARBiH Seferu Haliloviću.[/quote]