J
ESU LI ČOVIĆ I LUČIĆ KRŠĆANI
Filip Mursel BEGOVIĆ 11.02.2019.
U samo pet godina katolička populacija u nekada najvećoj bh. nadbiskupiji smanjila se, dakle, za četvrtinu. Smanjenje prirodnim putem, uslijed negativnog prirodnog priraštaja, odnosno zbog većeg broja umrlih od rođenih, u ukupnom negativnom trendu sudjeluje s 25%. Za sve ostalo krivo je iseljavanje.
Nešto se krupno događa s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj. Kardinal Josip Bozanić nedavno je na Dan holokausta, po mnogima, izrekao historijski važnu osudu ustaškog režima, poručivši, među ostalim, da kršćanin “ne može biti antisemit” i da kršćanstvo ne podrazumijeva “bilo koji oblik mržnje prema čovjeku i drugom narodu”.
Ovakav istup izazvao je mnoštvo reakcija koje se tiču samopreispitivanja Hrvata i njihovog odnosa prema relativizaciji vlastite odgovornosti za ustaške zločine u Hrvatskoj i kontinuiranog umanjivanja broja žrtava u koncentracijskom logoru Jasenovac, ali i aktuelnog bujanja ustaškog sentimenta među Hrvatima. Iako se čini da crkva otkriva toplu vodu 74 godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, ovakav istup jeste koristan i može imati blagotvorne učinke na one koji uz kršćanske vjerske simbole vežu poklič “Bog i Hrvati” i šaroliku ustašku simboliku.
Predugo su ustaško U i simbol križa bili srasli jedan s drugim, a da je crkva takvo nešto tolerirala, pa čak i poticala. Međutim, nas zanima da li se novoprobuđeni kršćanski principi odnose samo na kontekst Drugog svjetskog rata ili mogu biti moralni orijentir i za događaje iz devedesetih godina 20. stoljeća. Bozanićev istup, naime, ne može se ograničiti samo na prošlost, kao što i moral ne može biti selektivan.
Ako nije kršćanski veličati ustaštvo i koncentracijski logor Jasenovac, onda nije kršćanski negirati presuđeni udruženi zločinački poduhvat kojeg su provele hrvatske vojne jedinice i hrvatski vojni i državni vrh. Čitava se ova priča uozbiljuje ako znamo da su i HV i HVO često koristili ustaške pozdrave i ustašku simboliku.
To bi značilo da, ni više ni manje, Dragan Čović i svaki drugi hrvatski političar koji je sjedio na nedavnom zasjedanju HNS-a gdje se branio i negirao UZP ustvari ne djeluje unutar kršćanskog morala i van je etičkih principa na koje je upozorio Josip Bozanić.
Naravno, ovakva se pitanja ne stavljaju u fokus interesa javnosti ni u Hrvatskoj ni u BiH, jer ništa ne smije narušiti proklamirano hrvatsko svejedinstvo kojem je jedan od osnovnih mitova uloga nepogrešivih u ratnim događajima u BiH devedesetih. Hrvatsko svejedinstvo aktivno promovira i jedan od gospodara rata u Hercegovini, a danas ugledni hrvatski historičar i politički analitičar Ivo Lučić, koji je naprosto opsjednut Bošnjacima.
Iz sedmice u sedmicu on neumorno piše o raznim aspektima historije i kulture Bošnjaka, pokušavajući ismijavati ili utjecati na identitetarne kodove drugog naroda. Opsjednut je do te mjere da se počinjemo bojati da će izaći iz okvira kršćanske etike. Naime, papa Franjo nedavno je učinio kudikamo dalekosežniji historijski iskorak od onog Bozanićevog.
Posjetio je Arapski poluotok i poslao jednu zaista miroljubivu poruku s efektima zbližavanja kršćanske i islamske civilizacije. Za to vrijeme Ivo Lučić nekršćanski “dejstvuje” ne bi li što više i što gore pokazao sve “oblike mržnje prema čovjeku i drugom narodu”.
Ovakvo “dejstovanje” nimalo ne ide naruku Hrvatima u BiH jer destabilizira sigurnosnu situaciju i direktno utječe na njihov egzodus iz vlastite domovine. Hrvati masovno odlaze i iz mjesta gdje čine većinu i stoga ne može biti govora o navodnoj bošnjačkoj majorizaciji.
Da rezimiramo, dok Čović bježi u zagrljaj Dodiku i antagonizira odnos s Bošnjacima, Hrvati bježe iz BiH. Statistike su stravične. Prema objavljenim podacima za 2018. godinu za 26 župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u njima danas živi 2.725, odnosno 4,9% katolika manje nego 2017. U ovim župama 2017. živjelo je 67.918 katolika, odnosno 44% od svih katolika ove nadbiskupije. Najstrašnije razmjere iseljavanja prošle su godine zabilježene u općini Novi Travnik.
Ondje je u samo jednoj župi (Župa Presvetog Trojstva) broj katolika 2018. smanjen za 494, odnosno za 23,1%. Primjene li se negativni trendovi registrirani u ovih 26 župa i na ostale župe ove nadbiskupije, broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji na kraju 2018. bit će manji od 146.000. To znači da se broj katolika od stupanja Hrvatske u EU u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, koja, između ostalog, obuhvata srednju Bosnu, Brčko, Posavski kanton, Kanton Sarajevo, Zeničko-dobojski kanton i Tuzlanski kanton, smanjio za približno 44.000, odnosno za 23%.
U samo pet godina katolička populacija u nekada najvećoj bh. nadbiskupiji smanjila se, dakle, za četvrtinu. Smanjenje prirodnim putem, uslijed negativnog prirodnog priraštaja, odnosno zbog većeg broja umrlih od rođenih, u ukupnom negativnom trendu sudjeluje s 25%. Za sve ostalo krivo je iseljavanje.
Broj katolika u cijeloj Bosni i Hercegovini smanjen je 2017. za 3,6%, odnosno za nešto više od 14.000, a očekuje se da njihov broj na kraju 2018. iznosi nešto više od 360.000. To znači da se broj katolika u odnosu na 1991. smanjio za 56%, a u odnosu na popis 2013. godine za 35%. Treba napomenuti da se rezultati popisa stanovništva iz 2013. i rezultati popisa kojeg obavlja katolička crkva razlikuju. Najveći poslijeratni broj katolika u Bosni i Hercegovini zabilježen je 2003. godine, kada je u BiH živio 464.821 katolik.
U odnosu na taj broj, danas ih je manje za nešto više od 100.000, odnosno za približno 23%. Budi li trendovi uspostavljeni između 2013. i 2018. godine nastavljeni, te se broj katolika u Bosni i Hercegovini nastavio smanjivati za približno 3,7% godišnje, odnosno za 5% u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, za dvadesetak godina katolici bi mogli potpuno nestati iz većeg dijela države i svesti se na nekoliko zapadnohercegovačkih općina u kojima će mahom živjeti starci i Dragan Čović, kojem će u goste ponekad doći dijasporni Ivo Lučić.
