jedva cekam nastavak...
U nama zivi VUK!
Moderator: Chloe
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#27
Ustao sam i nekako doteturao do kupatila. Tromo sam otvorio vrata kupatila, upalio svijetlo i fen, odvrnuo slavinu, umio lice hladnom vodom i bas kao vuk zarikao i udario sakom o zid. Imao sam osjecaj da ce mi lice prsnuti, i da ce mi zile na vratu popucati od silnog urlika. Htio sam potisnuti sav taj unutarnji bijes, izbaciti ga kao vulkan lavinu kroz svoje zdrijelo, i razornim glasom odagnati i bijes i ljutnju i svu bola koja me tisti i neda mi mira.
Gledajuci se u ogledalu slucajno sam zamijetio da sam poceo stariti, da su mi bore oko ociju postale jasnije i dublje, brada mi je dobila bljedju nijansu i postala ostrija...gledam se i ne mogu se prepoznati, ne vidim u sebi vise onog dojucerasnjeg djecaka, mladjahnog momka, punog elana i samopouzdanja. Ne, nije me strah starenja, ali ovo je bilo iznenadno, veliki impakt, neocekivano iznenadjenje.
Milena je jako lupala na vrata kupatila i glasno vikala;
-Haloooo, nemoj da ja pocnem minirati vrata, izlazi, odkljucavaj kretenu jedan!!!
Slusao sam je kako vice i zabrinuto prijeti i netom sam se javio;
- Sad cu ja, daj mi pet minuta.
- Ne dam ti ni minutu, otvaraj, ubit cu te!!
- Pet minuta, pisam, ostavi me na miru!
- Nije me briga, taman da seres, otvaraj, ne vjerujem ti, cula sam te kako urlices, izlazi, znam da nesto nije u redu!
- Pusti me, izlazim, eto me, sta je, sto me spijuniras, sve je u redu!
- Ne spijuniram te nego se brinem budalo, izlazi, necu prestati lupati dok ne izadjes.
- Briga me da li ces prestati lupati ili ne.
Spustio sam poklopac WC skoljke i sjeo na njega. Zagledao sam se u dvije cetkice za zube, odmjeravao ih, jedna je imala rozu drsku a druga plavu. Moja je bila plava a Helenina roze boje. Moja je bila izrabljena do maksimuma a njena je izgledala kao nova, a poceli smo ih koristiti u isto vrijeme, isti dan. Zasto? Zasto je moja plava cetkica u tako losoj kondiciji a njena nije? Zasto?? Odmah mi je pao na um moj proces pranja zuba. Ja svoju cetkicu drzim grubijanski, i prsti mi se oznoje dok perem zube, zakljucujem da sam po prirodi grubijan, napet covjek koji se ne zna opustiti.
Ja, ja, ja grubijan?!? Ne, ne, ne, ja sam sve ali ne i grubijan. Cetkica je dokaz mojeg neznanja kako se opustiti. Tek sada uvidjam promatrajuci jednu obicnu cetkicu za zube da sve drzim grubo...mozda zbog toga i starim na brzinu, mozda je ta moja grubost uzrok mojim tek primjecenim borama oko ociju, mojoj blijedoostroj bradi koja me svrstava u srednjovjecne muskarce, a tek mi je trideset pet godina.
Da, ja i viljusku drzim cvrsto dok jedem, i kada zavezujem vezice na cipelama ja ih stegnem tako da me glezanj zaboli, ja i kada spavam ja spavam napeto i rijetko se naspavam, ja jedem na brzinu, ja imam hitar hod i tako bespotrebno rasipam svoju energiju. A Helena, Helena sve radi polako, promisljeno, ona pazi na svaki korak, ona ne prosipa nepromisljeno svoju energiju, ona je stedi, ona zna kako udovoljiti sebi, ona je vladar svog tijela i duha.
- Slusaj, nemoj da se zajebavamo, izlazi ili cu razvaliti vrata!
- Eto, eto me samo jos minutu.
- Cula sam te kako urlices i brinem se, zelim da znam sta se dogadja. Hajde, ne budi dijete, otvori. Joj, jesi tvrdoglav.
Ustajem s WC skoljke, pustam vodu, ponovo odvrcem slavinu, maskiram i zasminkavam slucaj. Brisem ruke, odkljucvam vrata. Milena stoji ispred vrata , naoko ljuta, ja folom zakopcavam dugmad na hlacama i lose, najlosije glumim. Laktom sam zakacio rucnik koji je visio na srebrenastom drzacu. Rucnik u istom trenu pada na pod, Milane se saginje ispred mojih nogu i pokusava podignuti rucnik.
Bas kada sam bio kod zadnjeg dugmeta Helena upada u stan. Gleda u nas s nevjericom, sumnjivo. Milena cuci ispred mene i nesto nevoljko mrmlja, zatim ustaje i ugleda Helenu. Pocrvenjela je u licu i sve vise lici na klauna, neugodno joj je i ocekuje ono najgore. Ja sam zakopcao i to prokleto zadnje dugme, gasim svijetlo i fen u kupatilu i nista ne progovaram. Ne znam sto da kazem, prepustam Heleni slucaj. Znam, znam o cemu misli, i ona zna da znam o cemu ona misli, i Milena je svjesna situacije, i neugodno joj je.
Gledajuci se u ogledalu slucajno sam zamijetio da sam poceo stariti, da su mi bore oko ociju postale jasnije i dublje, brada mi je dobila bljedju nijansu i postala ostrija...gledam se i ne mogu se prepoznati, ne vidim u sebi vise onog dojucerasnjeg djecaka, mladjahnog momka, punog elana i samopouzdanja. Ne, nije me strah starenja, ali ovo je bilo iznenadno, veliki impakt, neocekivano iznenadjenje.
Milena je jako lupala na vrata kupatila i glasno vikala;
-Haloooo, nemoj da ja pocnem minirati vrata, izlazi, odkljucavaj kretenu jedan!!!
Slusao sam je kako vice i zabrinuto prijeti i netom sam se javio;
- Sad cu ja, daj mi pet minuta.
- Ne dam ti ni minutu, otvaraj, ubit cu te!!
- Pet minuta, pisam, ostavi me na miru!
- Nije me briga, taman da seres, otvaraj, ne vjerujem ti, cula sam te kako urlices, izlazi, znam da nesto nije u redu!
- Pusti me, izlazim, eto me, sta je, sto me spijuniras, sve je u redu!
- Ne spijuniram te nego se brinem budalo, izlazi, necu prestati lupati dok ne izadjes.
- Briga me da li ces prestati lupati ili ne.
Spustio sam poklopac WC skoljke i sjeo na njega. Zagledao sam se u dvije cetkice za zube, odmjeravao ih, jedna je imala rozu drsku a druga plavu. Moja je bila plava a Helenina roze boje. Moja je bila izrabljena do maksimuma a njena je izgledala kao nova, a poceli smo ih koristiti u isto vrijeme, isti dan. Zasto? Zasto je moja plava cetkica u tako losoj kondiciji a njena nije? Zasto?? Odmah mi je pao na um moj proces pranja zuba. Ja svoju cetkicu drzim grubijanski, i prsti mi se oznoje dok perem zube, zakljucujem da sam po prirodi grubijan, napet covjek koji se ne zna opustiti.
Ja, ja, ja grubijan?!? Ne, ne, ne, ja sam sve ali ne i grubijan. Cetkica je dokaz mojeg neznanja kako se opustiti. Tek sada uvidjam promatrajuci jednu obicnu cetkicu za zube da sve drzim grubo...mozda zbog toga i starim na brzinu, mozda je ta moja grubost uzrok mojim tek primjecenim borama oko ociju, mojoj blijedoostroj bradi koja me svrstava u srednjovjecne muskarce, a tek mi je trideset pet godina.
Da, ja i viljusku drzim cvrsto dok jedem, i kada zavezujem vezice na cipelama ja ih stegnem tako da me glezanj zaboli, ja i kada spavam ja spavam napeto i rijetko se naspavam, ja jedem na brzinu, ja imam hitar hod i tako bespotrebno rasipam svoju energiju. A Helena, Helena sve radi polako, promisljeno, ona pazi na svaki korak, ona ne prosipa nepromisljeno svoju energiju, ona je stedi, ona zna kako udovoljiti sebi, ona je vladar svog tijela i duha.
- Slusaj, nemoj da se zajebavamo, izlazi ili cu razvaliti vrata!
- Eto, eto me samo jos minutu.
- Cula sam te kako urlices i brinem se, zelim da znam sta se dogadja. Hajde, ne budi dijete, otvori. Joj, jesi tvrdoglav.
Ustajem s WC skoljke, pustam vodu, ponovo odvrcem slavinu, maskiram i zasminkavam slucaj. Brisem ruke, odkljucvam vrata. Milena stoji ispred vrata , naoko ljuta, ja folom zakopcavam dugmad na hlacama i lose, najlosije glumim. Laktom sam zakacio rucnik koji je visio na srebrenastom drzacu. Rucnik u istom trenu pada na pod, Milane se saginje ispred mojih nogu i pokusava podignuti rucnik.
Bas kada sam bio kod zadnjeg dugmeta Helena upada u stan. Gleda u nas s nevjericom, sumnjivo. Milena cuci ispred mene i nesto nevoljko mrmlja, zatim ustaje i ugleda Helenu. Pocrvenjela je u licu i sve vise lici na klauna, neugodno joj je i ocekuje ono najgore. Ja sam zakopcao i to prokleto zadnje dugme, gasim svijetlo i fen u kupatilu i nista ne progovaram. Ne znam sto da kazem, prepustam Heleni slucaj. Znam, znam o cemu misli, i ona zna da znam o cemu ona misli, i Milena je svjesna situacije, i neugodno joj je.
-
alteregona
- Posts: 6
- Joined: 28/04/2007 15:00
#29
Svaka cast prijatelju! Zavidim ti na lakoci i umijecu! Bilo bi te dobro upoznati i pregledati dubine..
-
lilia
- Posts: 47
- Joined: 22/08/2007 21:33
#31
Ja se iskreno nadam da ce se ovo nastaviti! 
Tek sam sad procitala, i ostajem skoro bez teksta!!!
Sjajno, sjajno i opet sjajno!
Nevjerovatna lakoca u pisanju i do perfekcije dovedeni opisi, zivi, kao da se desavaju evo ovog trena!
Svaka cast, majstore i puno pozdrava!
Tek sam sad procitala, i ostajem skoro bez teksta!!!
Sjajno, sjajno i opet sjajno!
Nevjerovatna lakoca u pisanju i do perfekcije dovedeni opisi, zivi, kao da se desavaju evo ovog trena!
Svaka cast, majstore i puno pozdrava!
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#32
Evo, napokon, nakon tromjesecne pauze usput, hvala na iskrenim komentarima
Nju su sve manje veselile obicne stvari, ona je iskala puno vise od zivota, trazila, njuskala i nije prezala da uradi i najbanalniji preijestup, sve je bilo u igri i nije marila za posljedice; "bit ce onako kako je ona zamislila ili ce sve otici k vragu!" Na kraju je sve i otislo k vragu, svu jednostavnost koju smo donijeli sa sobom u nekoliko mjeseci ubila je njena preambicioznost. Ona je prestala biti skromna i stovise cak se tome divila. Ona je htjela sve, sada, odmah, tu, na pladnju servirano, ali zivot i nije bas takav naivac i nije bas tolerantan na bahatosti hlopavih nezadovoljnika.
Ja sam skroman covjek i nisam bas previse preponosan na to, ali pruzim se onoliko koliko sam dug i koliko se mogu pokriti. Znam da svo voce ne sazrijeva u isto vrijeme kada sazrijevaju i jagode, i znam da tama ne donosi spokoj i na silu se budim na hrapave ranojutarnje zvukove neispavanog grada. Meni je i ovo dovoljno, jer nemam drugog izbora i jedan sam od miliona istih. Zivot je krug nepravilnog i nepravednog oblika, koji ne postoji samo za nas i lako se naruga nezahvalnicima. Sve ima svoj ciklus pa cak i cvrsto vjerujem da ako prekoracimo jednostavnosti zivota i zanemarimo one male stvari, da se moze okrenuti protiv nesklada i nezahvalnih, a vec sam dugo strahovao da se takvo nesto nebi moglo dogoditi bas njoj. Svjesno je sama sebe gurala u provaliju a usput je i mene gurnula na rub litice, i hvala mojoj sretnoj zvijezdi pa ne padoh. Ponekad okrilvljujem sebe zbog njene nesrece, ali opet razmislim i zapitam se da li ima smisla okrivljivati sebe samog jer ja sam samo promatrao, cesto savjetovao, ukazivao na pogreske, propuste ali zalud, nekim ljudima nista nije dovoljno, niti rijeci, niti postupci, ni kritika, ni bijes, ni male sitne lazi s kojim bih ih pokusali odvratiti od pogresnog puta.
Ona je bas kao i ja dijete socijalizma, dijete, zena, covjek, koji su imali sve ali odjednom se dvoje takvih ljudi nadju uklijesteni u nekom novom naoko nerazumljivom sistemu, a ujedno tako jednostavnim da ti se zavrti u glavi. Gledas, gledas, gledas, slusas, slusas, slusas, ucis, ucis, cudis se bas kao dijete nekoj novoj marketinskoj igracki, istrazujes, pipkas, slijedis i taman bas kada pomislis da je sve tako jednostavno sve odjednom postane komplicirano da ti se zivot zgadi. Danas smo bezrezervno sretni a vec sutra mrstimo tek nasmijane obrve i ne znamo kojim putem dalje, odkud krenuti, odkud poceti, i kako stati, kako naci svijetlo u mraku i kako se prepoznati u vrtolgu "mozda u nasim glavama kreirane nedodjije." A opet sutra pucamo od srece i zadovoljstine, blistamo kao bijeli ocnjaci iskompleksiranih gospara, a ja ne zelim biti i nikad nisam htio biti jedan od njih. Ona je htjela sve, sve na brzinu, rafalno servirano; sve probati, sve iskusiti, sve bas sve je moguce...
usput, hvala na iskrenim komentarima Nju su sve manje veselile obicne stvari, ona je iskala puno vise od zivota, trazila, njuskala i nije prezala da uradi i najbanalniji preijestup, sve je bilo u igri i nije marila za posljedice; "bit ce onako kako je ona zamislila ili ce sve otici k vragu!" Na kraju je sve i otislo k vragu, svu jednostavnost koju smo donijeli sa sobom u nekoliko mjeseci ubila je njena preambicioznost. Ona je prestala biti skromna i stovise cak se tome divila. Ona je htjela sve, sada, odmah, tu, na pladnju servirano, ali zivot i nije bas takav naivac i nije bas tolerantan na bahatosti hlopavih nezadovoljnika.
Ja sam skroman covjek i nisam bas previse preponosan na to, ali pruzim se onoliko koliko sam dug i koliko se mogu pokriti. Znam da svo voce ne sazrijeva u isto vrijeme kada sazrijevaju i jagode, i znam da tama ne donosi spokoj i na silu se budim na hrapave ranojutarnje zvukove neispavanog grada. Meni je i ovo dovoljno, jer nemam drugog izbora i jedan sam od miliona istih. Zivot je krug nepravilnog i nepravednog oblika, koji ne postoji samo za nas i lako se naruga nezahvalnicima. Sve ima svoj ciklus pa cak i cvrsto vjerujem da ako prekoracimo jednostavnosti zivota i zanemarimo one male stvari, da se moze okrenuti protiv nesklada i nezahvalnih, a vec sam dugo strahovao da se takvo nesto nebi moglo dogoditi bas njoj. Svjesno je sama sebe gurala u provaliju a usput je i mene gurnula na rub litice, i hvala mojoj sretnoj zvijezdi pa ne padoh. Ponekad okrilvljujem sebe zbog njene nesrece, ali opet razmislim i zapitam se da li ima smisla okrivljivati sebe samog jer ja sam samo promatrao, cesto savjetovao, ukazivao na pogreske, propuste ali zalud, nekim ljudima nista nije dovoljno, niti rijeci, niti postupci, ni kritika, ni bijes, ni male sitne lazi s kojim bih ih pokusali odvratiti od pogresnog puta.
Ona je bas kao i ja dijete socijalizma, dijete, zena, covjek, koji su imali sve ali odjednom se dvoje takvih ljudi nadju uklijesteni u nekom novom naoko nerazumljivom sistemu, a ujedno tako jednostavnim da ti se zavrti u glavi. Gledas, gledas, gledas, slusas, slusas, slusas, ucis, ucis, cudis se bas kao dijete nekoj novoj marketinskoj igracki, istrazujes, pipkas, slijedis i taman bas kada pomislis da je sve tako jednostavno sve odjednom postane komplicirano da ti se zivot zgadi. Danas smo bezrezervno sretni a vec sutra mrstimo tek nasmijane obrve i ne znamo kojim putem dalje, odkud krenuti, odkud poceti, i kako stati, kako naci svijetlo u mraku i kako se prepoznati u vrtolgu "mozda u nasim glavama kreirane nedodjije." A opet sutra pucamo od srece i zadovoljstine, blistamo kao bijeli ocnjaci iskompleksiranih gospara, a ja ne zelim biti i nikad nisam htio biti jedan od njih. Ona je htjela sve, sve na brzinu, rafalno servirano; sve probati, sve iskusiti, sve bas sve je moguce...
-
lilia
- Posts: 47
- Joined: 22/08/2007 21:33
#33 Re: U nama zivi VUK!
He, ovo bih trebala ubaciti u temu "Citati koje biste podijelili s drugima" ili "Omiljeni citati", kako vec bjese naziv teme.Znam da svo voce ne sazrijeva u isto vrijeme kada sazrijevaju i jagode, i znam da tama ne donosi spokoj i na silu se budim na hrapave ranojutarnje zvukove neispavanog grada. Meni je i ovo dovoljno, jer nemam drugog izbora i jedan sam od miliona istih. Zivot je krug nepravilnog i nepravednog oblika, koji ne postoji samo za nas i lako se naruga nezahvalnicima.
Naucila zena napamet da svo voce ne sazrijeva u isto vrijeme kad i jagode. 
Ima li nade da cemo te uskoro citati?
-
Biserna Skoljka
- Posts: 472
- Joined: 04/06/2007 14:26
#34 Re: U nama zivi VUK!
I ja bih rado da procitam nastavak.
Nisam rekla da su tekstovi odlicni i da je pravo uzivanje citati ih .
Procitala sam prije jednom . Sad cu morati jos jednom .
Nisam rekla da su tekstovi odlicni i da je pravo uzivanje citati ih .
Procitala sam prije jednom . Sad cu morati jos jednom .
-
armin_tz
- Posts: 789
- Joined: 17/05/2008 10:12
#35 Re: U nama zivi VUK!
HOCEMO NASTAVAK!!!!!!! Hajmo bojkot (ko reprezentaciju) SAVEZ NAPOLJE 