Ode majka Fata u bastu....izadje iz kuce...nedostaje joj jutarnje budjenje Amirovo, nedostaje joj Amir da s njim popije kahvu...izadje da bi u drugim prostorima vidjela Amira rece:
- nema mog Amira ...ode na mezar ne mogu se naviknuti....lomi prste mati i prica...bili smo u basti zajedno....na Kapiju je otisao a prije toga kad sam se vracala iz baste pade granata....ja sam bila na ulici, pa pozuri pozuri...nastade plac jauk...trce haman samo mladici i govore da ima povrijedjenih...ja nekako dodjoh do kuce...za telefon...nista...gdje su mi djeca? Nikoge dobiti...saznadosmo pa u bolnicu Amir na operativnom stolu ...ne mogu ja to da pricam kako je ranjen...brat Mirsad je saznao da je Amir podlegao sad kad pitam je li Amir bio ziv?Sta cu?Vikao je..pomozite drugima nije meni nista....
u Amirovoj sobi puno je stvari obasjano suncem...samo uspomene...najvise one koje su vezane za boks...po njima prasina...i to je uspoemna...ne mozete se otrgnuti ozaloscena majka Amirova, pa neka tako, kaze i ostane Amirova soba....
32. Muris Fatusic 15godina
Volio je Muris sve ono sto vole mladi....slusao je muziku sanjao o skupim kolima, dobroj garderobi....samo cetnicka ruka ugasila zivot jednog tinejdzera i pokopa ga zajedno sa starim patikama Nike i izbjedjelim leviskama....ostala je u kasetofonu kaseta rep muzike....i po rijecima majke Have tu ce ostati vjecno...Muris je imao jedan talentat a to je da lijepo crta....jedan takav crtez nacrta na dan kada ce poginuti...otrgnuto srce u cijoj je sredini ugravirano slovo M a iz srca kapa krv...kao da je Muris predosjecao da ce iz njegovog srca kapati krv,a iz srca njegovih prijatelja suze....
33. Ago Hadzic 20godina
Amela (Agina sestra) krisom obrisa suze a zatim tiho rece.....tu kobnu vecer 25.maja 1995, Ago je zelio provesti kod kuce....htio je gledati film....pocelo je granatiranje i to je ucvrstilo njegovu odluku....na nesrecu telefon je zazvonio...bio je to nas rodjak zamolio je Agu da dodje po njega autom....dobar kakav je bio moj brat, nije mogao da odbije tu molbu....brzo se spremio i otisao....nakon pola sata pala je ta kobna granata i odnijela Agin i jos mnogo mladih zivota....
Ago je nekim novim stazama otisao na drugi svijet....otisao je u dzenet jer je zasluzio da bude tamo gdje teku najljepse rijeke,gdje su izvori najbistriji i gdje se slusa poj najljepsih prica....
34. Alem Hidanovic 19godina
Zineta Hidanovic Alemova majka mi je pricala kako je tu noc na televiziji vidjela kola svoga sina i cevape prosute po njima...nije htjela, nije mogla vjerovati...nije zeljela znati ciji komadi tijela leze ispod krvavog carsafa....tek nakon nekoliko dana nakon Alemove smrti, saznala je da su ti cevapi bili posljednja hrana njenog sina...da je ispod carsafa natopljenih krvlju lezao njen sin...a ona je bila ubjedjena da je on ziv...
Alem je te noci prvo bio u Alei sa drugovima a zatim su posli napolje i podijelili se u dvije grupe...dvojica drugova su otisla s djevojakama a Alem i ostali su kupili cevape i pivo te krenuli pred Kapiju....Alemove posljednje rijeci su bile: Pozurite hocu mami da se javim
Granata je pala....
Negdje u krvavoj masi je lezalo i Alemovo tijelo....geler velicine sake pogodio ga u potiljak....medju masom mrtvih i ranjenih Alema je ugledao njegov drug Jasko Krdzalic....oci su mu bile otvorene prema nebu....
Za to vrijeme Zineta Hidanovic (Alemova majka) spremala je pidzamu Alemu i krenula u klinicki centar sa cvrstim ubjedjenjem da ce zateci svoga zivoga...
Sagela se i poljubila svoje dijete posljednji put
35. Nedim Hodzic 30godina
Svi se slazu da je bio veoma drustven,nimalo zloban, spreman da svakome pomogne, duhovit cesto i na svoj racun, pa kao takav medju brojnim prijateljima izuzetno omiljen....iz njegovog velikog lika isijavala je ljubav prema svemu lijepom u zivotu uopste....ostali su Nedimovi brojni nedosanjani snovi...prekinuta je ljubav sa Ednom, planovi sa bratom Edibom,prekinuta su ocekivanja i borba za bolje sutra u slobodnoj Bosni, njegov hod u sretnu buducnost....zapamcen je po vedrini i koji trenutak prije nego sto ce smrtonosni geler pogoditi njegovo plemenito srce- upravo se salio sa drugaricom Jasminkom Zaimovic koja je imala vise srece i sada vida rane s Kapije u Holandiji....Nedimova mladalacka snaga zvijezda sja i dalje u srcima hiljada tuzlaka i svih ljudi dobre volje koji su imali zadovoljstvo da ga upoznaju, druguju i prijateljuju s njim.....
36. Almir Jahic Bato 18godina
Batin omiljeni pjesnik – muzicar bio je Dzoni Stulic....onaj ko imalo poznaje Stuliceve stihove moze shvatiti zasto je bas njega volio....8 marta 1995 Bato je regrutovan u vojnoj policiji armije bih....bio je to vrhunac njegovog davanja za ovu drzavu za ovaj narod koji je volio slobodu jer ona i zivot jedino idu zajedno....
Nazalost osvanuo je i taj kobni dan...25.maja Dan mladosti, dan za ljubav,dan za sve lijepo,igru,smijeh,druzenje....Mama, ako me tko bude trazio nisam tu.....odoh na sastanak foruma mladih a potom vidjecu vec....Lijep kao i uvijek sa osmijehom na usnama lakog koraka bacio je kratak pogled u ogledalo i izasao....a negdje na dnu ladice medju stotinama stranica ostalo je zapisano
Ali ja znam, Bog je milostiv...
Onog dana,one noci
Kada budem i najmanje nadao se –
Vjecno cu mu biti zahvalan
37. Azur Joguncic 24godine
Tuzla uvece 25. maja....kafici rade....muzika tresti....omladina koja se smije, omladina koja voli i koja je voljena....djevojke dotjerane i nasmijane i momci koji su upravo dosli sa linije fronta da se odmore , da pobjegnu od smrti ne sluteci da ce ih ovdje naci......jedan od njih bio je i Azur.....bio je nekada....to vece trebao je biti u Lipnici u pripravnosti ali dan je bio tako lijep majsko sunce ga je mamimo napolje....i Azur je izasao ...nije mogao biti u kaficu jer je bilo tako zagusljivo....i tada odjednom tresak,vika,poziv u pomoc, plac, suze....sve to pomijesano u nepodnosljivi zvuk od koga se ledi krv u zilama....svuda krv i razbacani dijelovi tijela....svi koji mogu pokusavaju da pomognu...mnogi su vec mrtvi...mrtav je i Azur...i njegovi prijatelji i prijateljice....a zasto? I zbog koga? Azur svi mi koji smo ga znali voljeli smo ga...bio je spreman uvijek pomoci...volio je sve sto vole mladi....o sebi nikada nije volio pricati...za sve je bio neotvorena knjiga...i tek sada vidim koliko malo znam o njemu....otac njegov prica....pred taj 25.maj dugo ga nije bilo...i onda tog dana izgubio sam sina....s tim gorkim sazaljenjem zivim.ali kao u snu...mi koji smo ostali moramo kroz zivot bez njih....tako kaze njegov otac....i zaista mi koji smo ostali moramo nastaviti zivjeti i sjecati se....jer kao sto je neko rekao.....
Dok god nas se sjecaju oni koji su ostali iza nas mi jos uvijek zivimo, a kad uspomene na nas nestanu, mi umiremo po drugi put
38. Damir Kurbasic 20godina
Al smrti se ne bojim
Jos sam mlad
A moram da se borim
Ne znam ljudi
Sta mi ovo treba
Da ja ginem
A drugi da gleda
Ovo je dio pjesme koju je napisala ruka jednog mladica,sina,brata,odanog druga....ruka je pisala ne sluteci da ce sedam stihova jednog dana postati zivotna prica onoga koji je bio ponos svoje prodice, uzoran komsija, veseljak, pomalo pjesnik i sanjar, a prije svega dijete Tuzle....
Zasto je Damir sa drugovima bio pred Kapijom umjesto u Mramoru te veceri niko nije saznao....tajna je pokopana s njima u najtuznije jutro grada Tuzle 29.5.1995godine
Da li mu je zivot mogao pokloniti nesto vise od 16 gelera, 16 rana na srcu oca Sadika i majke Ramize? Vidi li svijet Pariza, Londona i New Yorka blijedi pred suzama brata Amira i sestre Damire? Svijet moze reci da mu je zao, moze doci i donjeti cvijece tamo gdje leze oni za ciju smrt su i sami krivi , mogu slati telegrame saucesca ali Damira i druge ne mogu ozivjeti....kasno je za to....ali zato mogu sprijeciti da se to ne ponovi bilo gdje i bilo kad....zato neka se svi rodietlji ovog svijeta zamisle nad rijecima Damirovog oca:
Ja imam Damiru, imam i Amira, ali nema meni moga Damira......sve je praznina koja se ne nadoknadjuje....to je bol neizbrisiva do smrti....sada molim Allaha da mi da snage da prezivim ovo
39. Pera Marinovic 37godina
Rodjena je 22.3.1958godine u Breskama, kao jedna od sedam sestara porodice Bojanic....Udata....majka dvoje djece dvanaestogodisnjeg Sladje i desetogodisnje Ivane....zivjela je u Tuzli....radila je u caffe-slasticarni Kapija....najveci dio svoga vremena provodila je sa svojom sestrom Anom koja je bila s njom do posljednjeg trenutka....umrla je 26.5.1995 u bolnici na gradini nakon desetosatne borbe za goli zivot
40. Nenad Markovic Neso 19godina
Plavi cuperak
Nestasne plave djecacke oci i plavi cuperak majka Veronika uvijek ce nositi sa sobom...bio je njena ikona, zakletva, njen dijamant, njezin mezimac kojem nikad nije dopustila da odraste...mogao je Neso imati 19 godina i izrasti u velikog momcinu, ali u majcinim ocima ostao je samo djecakom koji ni zaspati nije mogao bez njenog pogleda i toplog milovanja po kosi.....Neso je imao starijeg brata Acu...kada je Aco kao pripadnik armije BiH u oktobru 1992 poginuo na Majevici Neso se odjednom povukao u sebe....napustio je skolu, i nikoga ga vise nije mogao nagovoriti da nastavi skolovanje....jednostavno bi rekao: Eto Aco je zavrsio skolu pa sta mu vrijedi....kao da je slutio da bi se i njemu slicno moglo desiti....bratovom smrcu nestalo je osmijeha na Nesinom licu nestalo je dijela Nese.....
Kriticnog dana Nesu su roditelji posljednji put vidjeli ujutro....majka je rano izasla iz kuce a otac je otisao u bastu....zna se samo da se Neso tokom dana vratio kuci i predvece s drustvom krenuo na utakmicu u Mejdan....na Korzo nikad nije isao a te veceri je vodjen sudbinom po prvi put svratio nakon utakmice....od granate zadobio je teske rane u stomaku i sve do operacije u bolnici znao je za sebe....Adnan Djuka koji je bio sa njim je tesko ranjen u nogu (noga mu je amputirana) ...Neso je sahranjen na ateistickom groblju na Gradini pored brata Alekse zvanog Aco...tako su zeljeli roditelji
41. Edin Mehmedovic 19godina
Kada nije bio na zadacima sa svojom jedinicom Edin Mehmedovic je provodio vrijeme sa djevojkom Lejlom i svojim drugovima....Na zidovima i regalima naseg stana prica nam otac Sadil uvijek su se mogli naci listovi na kojima je Edo ispisivao njemu drage zivotne poruke umrlih ljudi....Medju njima je i ona Zivi brzo jer smrt moze doci prerano....koju je jos davno ispisao Dzems Din
Od oca Sadila saznah jos nesto...Edin je negdje u trenutcima nostalgije govorio da nece docekati svoj 24. rodjendan....rijeci su mu se obistinile....njegova razmisljanjao ratu i stravicnoj agresiji na zemlju Bosnu najbolje ce objasniti ona Merodotova poruka sto ju je Edin Mehmedovic stalno drzao u svojoj sobi i sveskama gdje je zapisivao dio svoje intime
- Nema tako luda covjeka koji bi vise volio rat nego mir....jer u miru sinovi pokopavaju oceve, a u ratu ocevi pokopavaju sinove....
I u noci maskra tuzlanske mladosti cetnicki zlocinci su pokazali da takvih ludih monstruma ipak ima.....
42. Edisa Memic 19godina
Djevojka duge plave kose...mati Nedzima place danima....place okamenjeno srce majke nad slikama...drhatavim glasom rukama brise suze sa slika....Edisa je sa nama a nema je u kuci.....izdvoji jednu sliku Edisa sa ocem Osmanom....ima harmoniku....ima devet godina...evo je, naucila je da svira harmoniku a voljela je da zapjeva Osman- aga...place Nedziba, place Edisina tetka zaplakasmo i mi ostali koju smo se nasli u kuci....gledamo slike koje Nedziba pruza a ona se sama u sliku zagleda i pogled zadrzi u daljini nesto trazi ocima...Trazi, a nema
Soljicu kahve popih sa Nedzibom u djevojackoj sobi....mladost sa slikama....Edisina soba...igracke, kutije, ukrasi....sve ono sto odise mladoscu...toplo julsko popodne a Nedzibin pogled sa prozora na kom je razmaknuta zavjesa ide prema Edisi...obronci brda obasjani suncem, a mezar je tamo, tamo je mladost
43. Neset Mujanovic 20godina
Upisao je gimnaziju u Tuzli 1992 godine....kada je pocela agresija na BiH Neset je bio treci razred....zavrsio ga je u maju kada je pocela cetnicka agresija na Tuzlu...bez razmisljanja ukljucuje se u redove branilaca Bosne....cetvrti razred zavrsava 1993 polaganjem cetvrtog razred.....upisao je ekonomski fakultet...taman kada su trebali poceti prvi ispitni rokovi cije polaganje je s nestrpljenjem ocekivao tragican usud stavio je tacku na sve ono na sta je kao ljudsko bice imao pravo....htio je da zivi i bude za korak bolji od stvarnosti
25. maja izasao je na Kapiju sa svojim nerazdvojnim drugom iz Srnica, sa kojim je stanovao u Tuzli...uzasli su da udahnu radost mladosti i proljeca...
44. Edin Mujabasic Mony 21godina
Mony je pisao aforizme....pisao bi: u 10-oj godini i djavo je lijep, groblja su puna nezamjenjivih ljudi, groblje je jedina zemlja gdje vlada jednakost, ljudi ratuju geleri ubijaju, zivi brzo, umri mlad i budi lijep les....u zadnje vrijeme cesto je pocinjao recenicu: Ako se ponovo vidimo.....Mozda kad se cujemo.....nikada nije izlazio kada bi svirala uzbuna....nije to volio....ostajao je tad ko kuce....al ne znam sta se tu noc desilo.....jos me kolima dovde doveze i kaze: Odoh ja, mama, samo malo, necu ja dugo! To je bilo zadnji put da sam ga vidjela....majka cesto odlazi na groblje....sjedi gore....uvijek zapali jednu svijecu svom sinu Edinu....svijeca kada izgori ostavlja trag iza sebe....a majku evo 6 mjeseci muci jedno....nikada do sada jos nikd nije nasla trag od svijece....jednostavno ga nema kao da svijeca nikad nije bila zapaljena....neka tajanstvena dusa obilazi Edinov mezar svakog dana i ocisti ga prije majke.....ona je do sad jos nikad nije srela....a kaze voljela bi vise nego ista....voljela bi da upozna i poprica sa njom...da vidi ko to njenog Edina u rahmetu obilazi.....
Mony ima jednu sliku snimljenu kada mu je bilo dvije godine....slikala ga je majka...slika je snimljena 20-ak metara nize od mjesta gdje ce 20 godina poslije Mony biti sahranjen....nedostajalo je tacno dva mjeseca pa da Mony napuni 22 godine.....
45. Samir Mujic 28godina
Otac Samirov otisao je u europu da pokaze kakvi su bosanski majstori od zanata....Ejuba je prihvatio Pariz diveci se vjestini ovog skromnog covjeka.....po povratku u Tuzlu otac i sin samir otvaraju prelijepi kafic odgovarajuceg imena Pariz....po kome ce Samir dobiti i nadimak.....a za Samru sestru i iznad svega druga i prijatelja Samir je imao posebno mjesto....Samra je bila mjesto na kojem je Samir uvijek mogao naci podrsku i savjet.....pocetkom agresije samir se stavlja u sluzbu odbrane svoje domovine....a 25 maj ni po cemu nije slutio zlo....kod Samira i nista nije slutilo po zlu....tog dana ne znajuci da je to posljednji put, vjerujuci u sudbinu koja je dotada stitila njenog goluba, majka se pozdravlja sa sinom, uobicajno, kao i svaki puta....uzavrela mladost trazila je odusak pod pritiskom teskog vremena i Samir odlazi na mjesto sastanka sa onim sto mu je sudjeno....te noci prestaje san Bule i Ejuba, pocinju nocne Samrine borbe sa sobom, a Samir postaje jedan od toliko i toliko prerano ugasenih mladosti....Kapija postaje mjesto kroz koje je Samir izasao i usao u vjecnost....ovaj grad ce dalje morati bez Samira i mnogo momaka i djevojaka ali ce jos dugo tuzlanskim kaldrmama odzvanjati koraci dobrog tuzlaka Samira Mujica
46. Elvir Murselovic 23godine
Elvir je kao dobrovoljac stupio u armiju BiH 17. maja 1992 godine.....tog kobnog dana u povratku prema Tusnju sreo je prijateljicu Nacu iz Gornje Tuzle i njene skolske drugove....buduci da im se priblizavala godisnjica mature izasli su zajedno da nacine neke fotografije...na Nacin nagovor i Elvir je stao pred kameru....kuci se vratio oko15 sati i nakratko odmorio...Zumir se cinilo da je njen Elvir prerano morao da postane odrastao muskarac – materi se uvijek cini da joj se sin odvec rano otrgnuo iz njene njeznosti......Elvir, Buza, Nele i Alci su oko pola sedam posli u setnju....najrpije Mejdan pa Cipelici pa Kapija.....nakon blijeska, Kapijom su se razlijegli mrak, mlaki zadah i zujanje....dva podmukla mala gelera zaustavila su se u Elvirovom stomaku...bio je dobro...zajedno sa Neletom ubacio je u kola Alcija koji je bio najteze ranjen....Buza je drzeci se za grudi, uspio da se domogne kola kojima je prebacen na Gradinu...Elvir nije zurio da se prebaci do bolnice – na klinici uho grlo nos nasao se tek oko 22 sata....medicinarima koji su se uzurbano kreatli po klizavim hodnicima govorio je da se posvete tezim ranjenicima on jos moze sacekati....po Cipurku drugu iz jedinice koji je dosao da daruje krv porucio je roditeljima da se ne brinu za njega...u operacionoj Sali ljekari su ustanovili da je Elvir izgubio previse krvi.....
Nakon Elvire smrti razvijen je film i napravljena zamagljena fotografija na kojoj se jedva nazire osmijeh na Elvirovom licu.....
47. Saban Mustacevic 29godina
1992 dolazi rat i kao sve patriote i Saban se ukljucuje u redove armije....1993 ranjen je na ratistu....
Dosao je 25 maj....dan kao i svi ostali...samo ovaj malo ljepsi sunacaniji veseliji....dan kada se slavila Mladost.....ali u isto vrijeme dan kada su sile mraka ucinile svoje najmonstruoznije djelo....tog dana Saban je bio izuzetno raspolozen....pio je kahvu sa svojim roditeljima i pjevuseci spremao se za vecernji izlazak....na polasku pozdravio se s majkom ne sluteci da mu je to i posljednji oprostaj od nje....
48. Dijana Ninic 20godina
Bila je jedna od najljepsih djevojaka u gradu....nisu toliko skladne crte njenog lica pobudjivale paznju koliko nesto svijetlo, radosno i snazno sto je izviralo iz cijele njene licnosti....zato ne mogu pisati o smrti jer ona mi se nekako cini nespojivom sa Dijanom.....gledam Dijanine roditelje....bili bi sredovjecni ljudi kada ne bi pricali ovako toplo, drzali se za ruke kao da su tek stupili u brak i gledali onako kao sto sa slika gleda Dijana a u ocima joj se iskri smionost i toplota....teku rijeci....u njima ziva Dijana odlazi sa Nedimom u setnju nestasna, lijepa, vesela, a onda ranjena Dijana sto se lavovskom snagom bori za zivot, Dijana kao leptir napusta tijesnu cahuricu i odlazi u susret novim svijetovima....i pitam se cemu lici ljudska sudbina? Kuda covjek zuri i kamo stize? Kroz ruze i trnje, kroz mrak trceci za tragom svjetla ispred nas...dok zivot i bol u nama radjaju nove tisine i novu smjelost, ponekad se pitam cemu cvrstoca i cemu znanje ako nam se rasplinu snovi kao jutarnja izmaglica? Ti si otisla sa dusom punom snova i zive mladosti....Ne plasi se, prezivjela si smrt i jos si uvijek jedna od najljepsih djevojaka u gradu
49. Selma Nuhanovic 17godina
Selma je rodjena 13.septembra 1977 godine....bila je odlican djak, tiha, njezna, povucena...smrt ju je zatekla dok je sa drugaricama razgovarala o sutrasnjem kontrolnom zadatku....Selma se nije vratila u skolsku klupu....otisla je negdje kuda ne dopiru ljudske misli....da li postoje rijeci u koje moze da stane ljudska bol? Na koji se nacin moze ispricati tisina sto je polegla po Selminom domu, bol Selminog mladjeg brata, suze Selmine majke....
Bili smo kao drug i drugarica...ne mogu shvatiti da je vise nema, kaze Selmin brat Selmir...
Vrijedna je bila moja Selma prica tugom skrsena majka....stizale su njene rucice i da njeguju bastu i da mijese kolace i da besprijekorno rade skolske zadace.....
Sa dvorista Selminog doma vidi se Tuzla kao na dlanu...ispred kuce sjenica u cijoj se prijatnoj hladovini odmara cijela porodica....i Selma je ovdje provodila casove dokolice, citala ili pricala sa drugaricama, bratom....pokazuju mezarje u daljini na kome je sahranjena Selma...smrt nije stigla da joj izbrise osmijeh sa lica....
Dugo sam je milovala prije nego sto cemo je sahraniti, prica majka....na usnama je jos imala smijesak
Brat donosi knjigu koju je citala tog dana Nevakat Dervisa Susica...u knjizi zabiljezeno mjesto do kog je stigla...
Hocemo li nakon svega biti ista drugo osim umorna zemlja koja vise ne umije radjati cvjetove? Hoce li nevakat pokositi svu radost u nama kao sto je pokosio sedamnaest godina Selma?
50. Rusmir Ponjavic 20godina
18.06 1995 novi zivot...u obitelji ponovo djceak...Berin ili Teo kako ga je daidza Rusmir zvao jos dok mu se radovao....sestra je rdoila sina...Rusmir ga je ocekivao veselio se njegovom dolasku i imao za njega ime....ime neobicno kratko ali svojim znacenjem krupno bozansko...toga dana dosao je Teo na rodst svih koji su osim zivota i radovanja zivotu iskusili i smrt i tugu smrti....zivot nije prestao...on traje jako vidljivo tako osjetno kao kad prstom dotaknemo ranu zeleci se uvjeriti i imati vlastito iskustvo bola...i odrast ce djecak...odrastat ce uspomene na daidzu...vrijeme nece donjeti zaborav....vrijeme ce izbrisati pitanja koja danas majka upucuje Smrti: Zasto Zasto?
Zasto meznja i smrt zasto ne ljubav i radjanje? Zivot ce biti pobjednik...priblizit cemo se njegovom nedokucivom smisli....barem u vjecnosti! Jer vjecnost je zivot Rusmira Ponjavica
51. Edhem Sarajlic 20godina
13 maja 1995 Edhem je kao clan tamburaskog orkesta sportskog drustva Sloboda iz Tuzle sudjelovao na festivalu tamburasa Hrvatske u Osijeku...tuzlaci su tada osvojili drugo mjesto...edhem Sarajlic 25. maja oko 19h dobija diplomu iz Osijeka za ucesce na tamosnjem festivalu....odmah odlazi pravo na Bulevar kod poste u Tuzli a zatim i u cenatr gradske carsije na poznatu Kapiju da se zbog prijema diplome proveseli s jaranima....na isturenom zidu jedne zgrade na vec sada kobnom mjestu sjedila su cetiri mladica...pogodila ih je zlocinacka cetnicka granata ispaljena s Ozrena...Edhem Sarajlic i Rusmir Ponjavic poginuli su a Davor Necemer tesko je ranjen, Tihomir Stojanovic lakse je povrijedjen....
52. Raif Rahmani 22godine
Kada je u Tuzli 4 aprila proglasena agresija na nasu zemlju Raif se odmah odazvao mobilizaciji....Otac mu umire 20 jula 1992.....potom se dobrovoljno prijavljuje u kasarnu...nakon 40 dana rasoredjen je u jedinicu....tada za nasu majku pocinju sikiranja i nesanice kao i za sve nas zebnje od linije do linije.....prica sestra Sabina....majka i ja smo pravili ruckove i kolace koje voli kako bi mu trenutke odmora ucinili ljepsim.....16 marta 1995 dosavsi dva dana ranije kuci zatekao je majku kako sva mokra i kravava lezi na podu....imala je jak mozdani udar...umrla je dva dana poslije....naredne dane i sedmice porvodili smo zajedno, tjeseci jedno drugo....nikoga vise nismo imali....28 maja 1995 trebali smo majci prouciti tehvi za cetresnicu 25 maja smo pozvali hodzu da se dogovorimo....ja sam mljela keks za kolace a Raif s Larisom gledao tv....u tom je dosao Almir Raifov drug da izadju....Raif je rekao da mu se ne izlazi jer se nije obukao za izlazak a i svirala je uzbuna....NATO avinou su bombardovali Pale kad ce cetnici zapucati po Tuzli....Almir je bio uporan....kazem ja bratu da ode do kuce da se presvuce pa nek izadje ako hoce....kaze- ako ode kuci nece ni izlaziti...ustadose i odose
Oko 21:30 zove me komsinica i pita- jesam li sta cula....ja ne znam o cemu govori...rekla mi je za masakr na Kapiji
Pa tu je i moj brat, rekla sam
Suze su natopile moje oci
Sestra Sabina
53. Nedim Rekic 27godina
Majsko proljece 95 godine mamilo je tuzlansku mladost na ulice...Kapija u starom dijelu grada bila je Nedimovo omiljeno sastajaliste....tih dana prisjeca se majka Nedim je bio na zasluzenom odmoru....25 maja ujutro oprao je auto kupio i obukao novu kosulju obisao sestrice darivao ih i obecao...Doci ce dajdza opet....a majci na odlasku rekao Cao mama nemoj da se brines....dajdza sin i brat vise nikad nije dosao....25 maja poginuo je zajedno sa jos 70 djevojaka i mladica na tuzlanskoj Kapiji...poginuo je sa nerazdvojnim prijateljem Samirom Mujicem....
Smrt je u bosni kao leptir, sve s cvijeta na cvijet...na onaj svijet odalze najbolji...
Imao je djevojku Jasminu...bio je to vece Sa Vildanom (prijateljicom) bio je pazljiv...ni jedan praznik nije prosao a da majci sestri nije poklonio neki poklon...bio je nerazdvojan drug sa Mujic Samirom i zajedno su i poginuli
54. Senahid Salamovic 25godina
Takodje na pocetku agresije se pridruzio armiji BiH....u aprili 1995 ranjen je od detonacije na ratistu...tih dana je bio u soku.....zbog slabijeg potresa mozda moram je jedno vrijeme provesti i na kucnom lijecenju....nedugo potom vratio se u top formu.......zabavljao se sa djevojkom Ervinom u cijoj je kuci bio prihvacen kao rodjeno dijete....danas nece izlaziti pred Kapiju Ervina je obecala da ce popraviti slabu ocjenu...treci razred gimnazije zeli zavrsiti sa sto boljim prosjekom....danas ce se Senahid vratiti sa treninga oko sest iza podne....zvace na kahvu rodjake Nusreta i Sabiru....nabrace jagoda izlomiti cokoloadu i otici da to podjeli djeci u komsiluku...iza sedam otice na trening u Mejdan...tamo su dvorane zauzete rukomentim terminom....zadrzace se jedno vrijeme na tribinama gledati rukomet, a onda krenuti kuci....svratice na Kapiju da se kratko vidi sa radjom.....
55. Jasminka Sarajlic 23godine
Te kobne veceri izrekla je kratku i neobicnu salu....Godine lete a dani rata nikako da prodju...Mozda predosjecaj? Ne ipak...i suvise ju je krasio zivot da bi preodsjetila smrt....zajedno sa drugaricom Amirom Mehinovic i Edisom Memic Jasminka je prilicno kasno dosetala na Kapiju....Bilo je blizu 21h tako da nije bilo mjesta za stojanje....drustvo im je nacinilo mjesto ispred kafica Leonardo....Jasminkin brat Almir nalazio se sa drugovima 20 metara dalje...detonacija granate bacila ga je na zemlju ali nije bio ozbiljno povrijedjen....zaslijepljen explozijom provlacio se kroz krv izmedju dijelova ljudskih tijela i dosao do mjesta gdje trenutak prije setajuci vidio sestru....Edisa i Amira lezale su mrtve ali Jasminku nije mogao vidjeti....cuo je glas koja ga doziva po imenu a potom ugledao ruku kako se pomalja ispod mrtvih i ranjenih....18 Almira je i samog iznenadila vlastita prisebnost a sjeca se da se samo pitao kako lijepe djevojke mogu biti mrtve....pazljivo je dohvatio ruku i iznio sestru...za cudo Jacu svijest nije napustila govorila je da joj nije nista samo je ruka boli a bila je sa 11 gelera pogodjena u stomak....Podlegla je nakon cetiri dana kome 29 maja u 19 sati i 35 minuta tacno mjesec dana prije 24 rodjendana....jezik nije na visini neizrecivog osjecaja tuge samo Jacin glas moze da tjesi.....Nista ja sa smrcu nemam...Dok sam tu nje nema, akad ona dodje mene nema...
56. Asim Slijepcevic Asko 20godina
25 osvanuo je suncan...Asim je ujutro otrcao na fakultet ponio svoj i Tihomirov index da pokupi potpise....po povratku veoma raspolozen kazuje : Dan je izvanredan...djevojke su danas tako lijepo obucene kao nikad....Samir i ja smo prsoli kroz grad sreli Almu Sandru i jos neke...htjeli smo se sisati pa smo ostavili za sutra....Majka Esma je pripremila pitu njegovo omiljeno jelo...jeo je vrlo malo....Neka mi stoji za veceras kad se vratim...izaci cu malo sa drustvom....otrcao je u bastu zalio svoje povrce primjetivsi kako lijepo napreduje...drugovi su vec cekali pred zgradom...u medjuvremenu je vec pala jedna granata....majka se usprotivila njegovom izlasku....mama mu je u brzini dala kucne kljuceve i licnu kartu a novcanik sa rodjendanskim DM je zaboravio...osta u njegovom radnom stolu....u parku su sacekali ostalo drustvo...nesto prije devet su se nasli na Kapiji...nisu uspjeli ni da se pozdrave sa svima...napola izgovorenu rijec prekinuo je tup i jak udarac....dusmanska granata pala je medju mlade nabujale zivote....tajac cini se vijek, zatim vrisak, drhtanje i umiranje....smrt je unistila njihovu zaljubljenost u zivot u mladost u ljepotu u snove i nadanja u sve sto su posjedovali.....
Medju posmrtnicama sto su sutradan osvanule na panou jedna je sa djecackom slikom naziru se pirge na lijepom licu....dvadeset godina i dva dana....A toliko je volio zivot
57. Adnan Zaimovic Garo 27godina
Tog tragicnog 25 maja otisao je sa djevojkom u obliznji kafic u Lipnici pa kako nije nasao mjesto na nesrecu vratio se u Tuzlu....ostavio je auto kod kuce i posao sa onim mladim momcima i djevojkama na njihovu Kapiju...malo zatim desio se strasan masakr koji ce zauvijek ostaviti krvave otiske svojih prstiju na svima nama....tesko ranjeni Garo nije mogao prezivjeti, ugasio se jedan mladi zivot u jednom danu sa jos 70 mladih zivota....
Kad covjek izgubi ono sto je volio,
Onda zivi da bi se sjecao
Onoga sto je izgubio
58. Endira Boric 36godina
Rano je ostala bez roditelja,pred njom je bio put trnovit i neizvjestan....1986 udala se za Kasima Borica a 1991 godine dobila sina Senada....svu svoju ljudsku i emotivnu energiju usredsredila je na brigu o porodici trudeci se da kao i majka i supruga bude stub topline i briznosti porodicnog doma...ratno vrijeme je obicne ljude dovelo pred egzistencijalni slom....majcinski i porodicni instikt Indirin bio je jak poput nagona za samoodrzavanjem...Indira je znala da se mora boriti i izboriti za zivot tek toliko da se prezivi dok ne bude bolje.....vise od tri godine vodila je tu bitku i te posljednje tragicne noci....zivejla je veoma povuceno kao primjerena majka i supruga, iako je imala veoma tezak zivot....smrt je nasla na mjestu na kojem je vise od tri godine pokusavala zaraditi za bolji zivot svoje prodice u ratu te omoguciti im nabavku najpotrebnijih sredstava za prezivljavanje....
Geleri granate bacene na Kapiju ugasili su kratki zivot ispunjen teskim trenutcima....
59. Almasa Cerimovic 19godina
Akademske 1994/95 upisala prvu godinu filozofskog fakulteta u Tuzli.....bila je marljiv student i predan trazilac znanja....ali smrt za Ozrena nije dopustila ni da izadje na svoj prvi ispit....njezino je studiranje kao i akademska godina cijeloga tuzlanskog univerziteta zavrsena kraj i na stolu kafica za kojim je sjedila.....ta je smrt odjeknula...na dzenazi je bio veliki broj njenih prijatelja....punih 40 dana od jutra do mraka nakon toga njezine su roditelje i brata posjecivali prijatelji i poznanici od kojih oni mnoge nisu ni vidjeli nikada ranije.....i danas se na njenom mezaru prouce nebrojene Fatiha i pokusavaju izgovoriti rijeci utjehe njezinoj majci....tako eto jos jedna bosanska prica satde u nekoliko redova nepunih 20 godina ljudskoga zivota u par recenica....to je danas Bosna...i Bog zna dokle ce jos biti!
60. Amir Cekic 21godina
Rodjen u Gradaccu....upisuje srednju matematicku-fizicko-racunarsku gimanziju gdje uspjesno zavrsava prve dvije godine....onda stizu prvi ratni dani zbog cega svoje skolovanje nastavlja u Tuzli u Gimnaziji Mesa Selimovic...nakon toga skolovanje izlaske djevojke zamjenjuju odlasci na ratiste....upisuje i ekonomski fakultet u Tuzli....kao i svi ostali studenti mjesec dana je boravio u Tuzli a mjesec braneci svoj grad i domovinu....
25 maja izlazak u grad cetnicka granata i tu je je prekinut Amirov zivot...na pocetku puta.....onda kada se njegov san poceo ostvarivati na plocniku su ostali svi nedosanjani snovi i sve neostvarene zelje....
Amira vise nema....ostali su bol i tuga...i sjecanja
61. Razija Djedovic 19godina
Iz okoline Gradacca...Ovo je ram slike – prica o Raziji studentici filozofskog fakulteta u Tuzli...A slika? Slika je dusa....dusu je tesko opricati....bila je vjernik...bitno je usaditi temelj kojem ce cvrsto stasati stablo vjere....stalno je spominjala kako najvise voli sabah i aksam namaz...nije izlazila u grad, nije se snalazila, niti ju je sta vuklo da izlazi....onda se studentica seli u centar grada....preselivsi se u drugi stan Razija se s vremena na vrijeme pocela malo i privikavati na grad Tuzlu njegove ljude....pocela je pomalo izlaziti...tog kobnog 25 maja majska noc mamila je mlade ljude tu pred Kapiju u nocima toplim za razgovor duse stajali su okrenuti ledjima bocno pravo iza ispred grupe grupice mladih ljudi....nisu se radovali ni jednom izlasku posebno pa ni ovom....Rat je...vazno je obiljeziti majsku noc druziti se....i odjednom kao razbjenjeli meteor koji ne zna za milost zivot je uzeo Raziji....
Nestala je....
62. Hamdija Hakic 48godina
I tako je poceo prodavati cigare na Kapiji putujuci svaki dan od Mihatovica do Tuzle i obratno...tako je bilo i 25 maja...zaradio je Hamdija to jutro malo vise para....otisao na sisanje i brijanje da se sredi jer omladina svaki dan kupuje kod njega cigare...te veceri ugasio se Hamdijin zivot...Hamdija nije docekao da vidi svoje najmilije koji su 40 dana nakon stravicnog masakra stigli u Tuzlu iz Srebrenice putem strave i uzasa...niko ih nije docekao samo bolna istina da Hamdije vise nema...da tragedija bude veca stravicno stradanje i golgota Srebrenice ostavila je u neizvjesnosti one sto jos cekaju da saznaju sta je sa njihovim sinovima muzevima...medju njima su i trojica sinova Hamdije Hakica...i do dana danasenjeg za njih se jos nista ne zna....ono sto je ostalo jesu tuga i bol za muzem za sinovima za ocem....i ponovo pitanje s pocetka na koje se ne moze dati odgovor jer odgovora nema.....
63. Jelena Jezidzic-Stojicic
Rodjena je u maju i poginula je u maju.....1978 upoznala je i sama ljepotu materinstva...na radost majke Jelene i oca Zdravka rodio se plavi djecacic-Zeljko...kada je zeljko napunio 18 mjeseci brizni roditelji odvode svog mezimca na operaciju u Hjuston...problem je saniran ali roditelji strepe nad zdravljem svog jedinca.....nakon toga dolazi rat....djecakovo srce vec odavno nisu poslusali doktori te sa tatom Zdravkom odlazi iz Tuzle kako bi bio blize svojim specijalistima....majka Jelena zivi za dan kada ce ponovo svi biti zajedno a Zeljko osjeca prazninu daleko od majke i svog rodnog grada....nedavno pise u jednom pismu....Mama proljece se budi a ja sam tako usamljen....ona dirnuta izjavom svog odraslog djecaka brise suze i pise mu (posljednje) pismo utjehe....Proljece nije vrijeme za tuzne misli, Proljece je vrijeme za radovanje budjenju, cvjetanju i nicanju- novom zivotu...
Voljela je Jelena zivot proljece maj mladost zute ruze....izasla je na kapiju mladosti kapiju ljubavi, kapiju smrti, kapiju vjecne opomene....dan kasnije stiglo je sa zakasnjenjem pismo od sina: Mama sretan ti 18 maj tvoj rodjendan...
Mama je vec lezala medju zutim ruzama ...njena zvijezda se otkinula i ugasila....iza nje je ostao svijetao trag na majskom nebu....
64. Semsa Hasicic 20godina
Iz okoline Gradacca....odlazak u Tuzlu bio je ostvarenje snova....studenti....novi prijatelji...zivot drugaciji od onoga juce....a ipak isti...ljudi ostaju ljudi....
25 maj sutra ce Semsa mozda kuci...danas treba izaci na carsiju...toliko toga treba vidjeti....sutra ce komsinice da pitaju sta ima u Tuzli....treba vidjeti da bi se pricalo....njih cetiri uvijek zajedno Razija, Almasa,Jasmina i Semsa....ne znam sta su pricale tih posljednjih minuta...ne znam da li su se smijale....jesu...sigurno...pa one imaju samo dvadeset godina....i citav zivot je pred njima...koliko generacija mladih Bosanaca se danas radja a prva slova ce uciti od Semse...zivot je lijep....ovdje je lijepo....ovdje ti se nista ruzno ne moze dogoditi....rat je ostavila za sobom...kod kuce....sutra ce dolje...pucat ce ali zna ona vec gdje padaju...vise ne boji...ovdje je tako lijepo...puno zivota.....i ovdje je kraj price....ovdje je kraj svega....ovdje pocinju majcine suze....ova prica ce mozda jedina biti bez fotografije....malo ih ima a majka se ne moze odvojiti od njih.....Ovo je moja Semsa...nema puno toga....nije se to kod nas puno slikalo....
Zato vi koji sad citate ovo zamislite lijepu mladu Bosanku
Bila je dobro dijete....sta god da je radila, da je ziva, mogla....u dzamiju, u skolu, kopat....Takva je eto bila Al Bog je uzeo
65. Hasan Hrustanovic 25godina
Ratne godine dovele su Hasanovu porodicu iz Zvornika u Tuzlu....nista nisu ponjeli iz svog doma izuzev malo zivota u grudima i nade da ce doci svjetliji dani...Hasan i Husein braca blizanci, otac, majka, Huseinova supruga i sin smjestili su se kako su najbolje umjeli u jednoj sobici bez prozora, bez vode i struje.....Hasanova majka prica: Hasan je imao djevojku Semsu ....trebalo je da se uzmu za par dana...vec su bili pronasli stan....ona je bila student pedagoske akademije....trebala je biti uciteljica....Semsine drugarice spremale su se za svatove....25 maja svi su poginuli....I Hasan i Semsa i njene drugarice....i nema rijeci koje bi mogle ispricati bol...koliko je ziv Hasanov brat, Hasanova majka , otac?
66. Sulejman Mehanovic 28godina
1992 godina...u Hrvatskoj ratno stanje a u BiH na pomolu....Sulejman se vraca u svoju domovinu s jednom mislju – stati na branik svoje domovine....
Taj dan koji se ni po cemu nije trebao razlikovati od drugih Sulejman je otisao na posao...bio je veseo na poslu...pri povratku sa posla pohvalio se svojoj sestri kako se osisao i sredio....sjeli su da rucaju...za ruckom je Sulejman dobronamjerno prekoravao sestru da ne ide pred Kapiju....Granate su padale – rekao je ne bi trebala da ides tamo...poslije rucka sjeca se njegova majka prilegao je...dolazili su prijatelji po njega ali majka nije zeljela da ga budi kao da je znala da je to njegov posljednji odmor prije onog vjecnog....prijatelji su bili nestrpljivi nisu mogli da ga cekaju pa su otisli na Kapiju a da on dodje oni ce ga cekati....kada se probudio okupao se i sredio....obukao nove patike da bio bio lijep...rekao je svojoj seki.....kada je krenuo napolje zovnuo ju je da vidi da li je veceras lijep.....obicno uvijek ga pratim dok ne zamakne iza ulice ali ovo vece nisam ni pogledala za njim govorila je uplakana majka....nikad sebi necu oprostiti sto ga zadnji put nisam dobro pogledala.....otisao je pred Kapiju po prvi put za vrijeme rata.....stajao je sa prijateljima ispred Nik-a zabavljao se zezao se kao i sva omladina to vece.....
Odjednom bljesak....sva zemlja se zatresla....svi smo se nasli na zemlji...geleri i stakla su frktali na sve strane....nastala je grobna tisina.....tu tisinu Tuzla ce dugo pamtiti....prolomise se vrsci kroz tisinu....culi su se pozivi u pomoc i krici ocajnika koji su gledali svoje voljene mrtve...mladalacka krv je natopila zemlju....u prvom trenutku u porodici Mehanovic niko nije mislio na Sulejmana....Moj Suljo ne ide tamo govorila je majka...tek poslije 22 sata u kuci zavladala je panika....unezvjerena sestra odlazi na Gradinu ali od Sulejmana ni traga ni glasa....Prevozi ranjenike rekli su joj....malo umirena je otisla kuci....nista drugo nije preostajalo nego cekanje....kroz vazduh je strujala neizvjesnost....
Prosla je ponoc telefon zvoni....svi su uspaniceno stajali i gledali telefon suvise ih je bilo strah da podignu slusalicu...smogavsi dovoljno snage, javila se seka............
67. Fahrudin Ramic 34godine
Kobnog 25. maja Fahrudin je bio posebno radostan....Fikreta je od ljekara saznala da ce roditi sina....kroz dva mjeseca....svi u kuci bili su presretni drugo unuce – musko....Fahrudin je uzeo u narucje Meliku i otisao u sportski centar Mejdan...odgledao dvije utakmice....on je ranije zavrsio sa nastavom a Fikreta je jos radila....kad se vratio pozelio je da mu majka pripremi poseban hljeb- pogaca koju samo ona zna tako dobro napraviti....neka bude vruca majko kada se vratim rekao je i ponovo izasao....Fikreta je morala pripremiti kcerkicu za spavanje te nije mogla poci s Fahrudinom....bila je to rijetkost da ne izadju zajedno
Fahrudin se nije vratio pogaca je ostala umotana topla netaknuta....Fahrudin je bio na Kapiji gdje je stradala najljepsa tuzlanska mladost....na tom isto mjestu bilo je i njegovih ucenika koji su zauvijek otisli.....Fikreta je od pretrpljenog soka imala prijevremeni porodjaj peti dan poslije Fahrudinove pogibije rodila je sina koji je dobio ime po ocu – Fahrudin.....uz veliku pomoc ljekara i ono malo prijatelja koje ovdje imaju polhako se oporavljaju Fikreta i mali Fahrudin....mozda mali Fahrudin donosi objavu Mira u nasoj napacenoj domovini....dobro dosao medju nas, mali hajirlijo!
68. Ilinka Tadic 53godine
25. maja 1995 par minuta prije 21h u centru grada na zbornom mjestu tuzlanske mlaodsti jauci krikovi....mladost se bori sa smrcu noktima ruje po pokockanoj ulici...hoce sunca- nece mrak....medju prelijepim mladim Tuzlacimajedno srce otkucava zadnje sekunde polako sve sporije i sporije dok konacno nije stalo....za sva vremena....ugasi se jos jedan zivot ostade jos jedna prica nedopricana....muz Ivo je teze ranjen a Ilinka je poginula....prodavala je cigarete pred Kapijom ne bi li ustedila koji dinar....sin Predrag i unucica Sandra bili su joj najveca briga....
69. Jasminko Mujacic Jasko 32godine
Ti si Jasminko Mujacic sasvim odredjen gradjanin Tuzle kojeg su ljudi poznavali....Kada se smrt oznaci imenom otima se zaboravu...od trenutka kad se zapise tvoja smrt ti ces poceti neko novo trajanje u citanju u sjecanju u nezaboravu....smrt nikad nije dobrodosla ali postoje dvije situacije kad je ona najtuznija....kad dolazi proljece i kad se desi mladom covjeku nasilnim sredstvima onda kada se godina i covjek nalaze pred zrenjem plodovima sunca i zivota...covjeka o kojem pisem zadesila je takva smrt iznenadna u proljece i onda kada je bio u naponu snage u 32 godini zivota....njegov zivot je prekinut i nije vazno kakav je bio....imao je pravo na zivot....
70. Nihad Sisic 19godina ; 71. Armin Sisic 19godina
Prica o njima moze biti samo jedna jer oni su bili kao braca
27. maja u Gracanici je plakalo i staro i mlado....rijeka ljudi u nijemoj koloni oprastala se od dvojice mladica, miljenika grada, 19 Nihada i 19 Armina....u indexima je zapisano da su obojica odslusali prvu godinu a u kuci njihovih roditelja rodbine komsija i prijatelja uselila se tuga....iako samo bliski rodjaci djeca od amidzica Ahmeta i Fadila Sisica Nihad i Armin zivjeli su kao rodjena braca od djecackih do studentskih dana.....zajedno su stanovali u Tuzli i eto nesrece zajedno odose u mezar ....Nakon utakmice u tuzlanskom Mejdanu Nihadu i Arminu sam govorio da idemo u stan jer sam bio nesto neraspolozen ali nije se dalo prica Mirza Djulic koji je samo zahvaljujuci sreci i Bogu dragom prosao sa laksim tjelesnim povredama...ni danas mi nije jasno da Nihada i Armina vise nema....sto vrijeme vise odmice sve mi je teze....zao mi je i moje drugarice Amele cesto obidjem mjesto gdje smo 25. maja 1995 godine zadnji put svi bili zajedno i gdje se ugasio njihov zivot zamisljeno dodadje Mirza Djulic.......
Nekad smo mislili,mislili i znali,da smo najjaci,jer smo mladi!
Nekad smo pjevali i slavili mladost
i opet mislili mladi smo i hrabri!
Danas mislim mladi smo,hrabri smo,
najjaci smo,jer smo mladi...a njih vise
nema,zato jer "zlo" nije htjelo vidjet mladost,"zlo" je ubilo mladost,
"zlo" nas je natjeralo da NE ZABORAVIMO!!!!
Tuzla nece zaboraviti!!
