safran wrote:
Uvjerena sam da 99% žena može prirodno roditi, kao što 99% žena može dojiti. Samo nisu dovoljno informisane ili su malo razmažene, pa je lakše roditi na carski rez ili dati djetetu flašicu.
Samo ću se osvrnuti na ovo boldirano jer nemam iskustva sa sekcijom ali ovo drugo me još uvijek pogađa. Izbrisala sam i kadinicin nick da ne bi mislila da je upućeno njoj. Naime, ovo je čest komentar mama koje su uspješno dojile. U stvari, ovo je ništa šta sve čujem/pročitam o majkama koje nisu dojile (lijene, razmažene, sebične, neinformisane, neobrazovane, nepismene, svome djetetu uskraćuju najbolje što mu mogu dati ....). Najljepše vas molim da se uzdržite komentara jer nemate pojma zašto je do toga došlo. Sigurno je da postoji određen procenat žena koje se još prije poroda opredjele za flašicu i za takve komentare ih nije ni briga. Ali postoji i određen broj mama koje su silno željele da doje ali u tome nisu uspjele i njih (nas) to jako pogađa. ehh moja safran ne bih ja imala toliko problema sa dojenjem da sam ispocetka imala toliko potreban mir , nazalost desilo mi se sve suprotno , nisam imala mir kuca uvijek puna zena , ili nepozeljnih osoba jos i pred njima dojiti , zatim savjeti koji nemaju veze sa zivotom ... plus bolovi i napukle bradavice , moja bebica je znala samo krv sisati i kad podrigne ibljuca moju krv
onda sam kupila aventove bradavice i ona doji ok preko njih medzutim nece sada i ovo malo sto doji bez tih silikonskih ...
Evo moj primjer - ja sam 2 x omanula sa dojenjem. Prvi put zaista nisam bila dovoljno informisana o problemima koji mogu pratiti dojenje. U pomoć mi je pristigla penzionisana patronažna (dakle, privatno angažirana), pomogla mi da se riješim kvrga, čvorova, upala, saniram ragade i kako-tako uspostavim dojenje. Krenulo nas je polako i išlo sve bolje i bolje a onda je muž dobio snažnu upalu pluća. Sedam dana je imao temperaturu do 40 C i konačno je, na vlastiti zahtjev, smješten u bolnicu. Za tih sedam dana nisam ni jela, ni pila, ni spavala kako treba - beban je sve slabije dojio, bio sve nervozniji, ja sve umornija i nervoznija i jedan dan sam samo konstatovala da mlijeka više nema. Kriva sam jer sam nisam znala ni tražiti ni prihvatiti pomoć, sve sam htjela sama, bilo mi je teško ali sam se nekako pomirila sa činjenicom da od dojenja nema ništa. Tada sam čvrsto odlučila da ću drugu bebu dojiti makar ćuskije padale.
Beba br. 2 - prije poroda sam svo slobodno vrijeme provodila na Rodi, RingeRaji, pisala zabilješke - svi potencijalni problemi i kako su druge sa tim izašle na kraj. Nisam kupila flašice niti AD - meni to neće trebati. Odmah na početku sam imala velike probleme ali sam bila pripremljena i sa njima sam nekako izašla na kraj. Nakon velikog gubitka mase na početku sa mjesec dana sam dojila i beban je polako napredovao. Kad je imao 42 dana dobio je temperaturu i radi visokog CRP smo primljeni na Pedijatriju. Uzrok smo saznali tek nakon 7 dana (beta-hemolitički streptokok grupe A - pokupio od oca) ali smo u međuvremenu, zbog (ne)higijene na Pedijatriji, pokupili neki entero-virus - prvo on pa onda ja. Kada sam ja dobila visoku temperaturu i konačno užasan proljev njemu se stanje znatno pogoršalo - poremećen mu je acidobazni status i bio je vitalno ugrožen. Prestala sam dojiti - davala rižinu sluz, Prolife i čaj od šipurka i to je nekako sanirano. Ja sam pak morala popiti streptomicin. Iz bolnice smo pobjegli - on je imao preko 50 uboda na glavici i tijelu, oguljenu jagodicu prsta i jedva podnošljiv ABS. Iako sam dobrim dijelom održala produkciju nisam se usudila dojiti dok nisam bila (prilično) sigurna da sam se riješila virusa. Do tada je već bio sretan sa AD i odbijao je dojenje. Vjerovatno sam ga mogla ponovo uspostaviti ali je bio toliko izmučen i izboden da nisam mogla da mu uskraćujem hranu.
Epilog - on je, naravno, odlično napredovao na AD. Bio je beba za poželiti, miran, raspoložen, nasmijan, odličan spavač itd. Ali svaki, doslovno, svaki put kad bih mu davala flašicu osjećala sam fizičku bol u dojci i stezanje u grlu. Iako znam da nisam imala izbora, da sam postupila u njegovom interesu osjećala sam se užasno. I onda na to ovi komentari kao ulje na ranu. Prije par dana čujem aktivistice jednog pro-dojenje udruženja kako komentarišu jednog tatu koji u parku bebi daje flašicu "Meni je te djece taaakoooo žaoooooo!". Helooo! Otkud znate šta je u flašici - možda je mama izdojila mlijeko, možda je morala na posao 2 sedmice nakon poroda (ima i toga), možda tata krijući od mame daje AD (ima i toga). Zašto odmah zaključuju da je mama lijena, sebična, razmažena, neinformisana, neobrazovana ......
Oprostite na ovom izljevu - ha, valjda forum i za to nekad može poslužiti. Ovo ne pišem radi sebe, moje je prošlo, ova tema me sve manje dira, sad imamo druge probleme (ona mirna beba je izrasla u mega-zijanćera). Pišem radi drugih mama koje, unatoč želji i trudu, svojoj bebi nisu uspjele obezbjediti "ono najbolje što je priroda dala". Nemojte čak ni pitati "Da li ga/je dojiš?" Jer ja sam se više puta uhvatila kako se potpuno nepoznatim mama pravdam i objašnjavam zašto ne dojim. Nisam se ja pravdala njima već sebi pokušavala objasniti da nisam najgora mama na svijetu.
Eto, i ne zamjerite.
Da li je rano u 24+6 sedmici osjetiti Brakston Hiksove kontrakcije? U pitanju je blizanačka trudnoća i sve za sad je normalno 
moja malena gotovo vise i ne doji izdajam i dajem joj plus je dohranjujem , pobogu dali mi iko moze pomoci , osjecam se uzasno jer je ne mogu dojiti a da vam ne pricam o komentarima okoline koji mi bas nikako ne pomazu 
hahahaha ja sam nevjerovatno uporna , hvala mnogo :*
???
.