Trebinje: Spomenik mladiću koji je branio čovječnost 1993.

Rasprave na razne teme... Ako ne znate gdje poslati poruku, pošaljite je ovdje.

Moderator: O'zone

mostarac
Posts: 8427
Joined: 03/03/2005 13:47

Trebinje: Spomenik mladiću koji je branio čovječnost 1993.

Post by mostarac » 07/03/2007 09:45

"U Trebinju će biti podignut spomenik Srdjanu Aleksiću, srpskom mladiću koji je 1993. godine poginuo braneći sugradjanina Bošnjaka, izjavio je u ponedjeljak gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk.

Pročitajte takodjer tekst Aleksandra Hemona: Srđan je branio čovječnost.

"Srdjan zaslužuje spomenik koji bi bio i tuga i opomena, i simbol i čojstva i junaštva, i dobrote, hrabrosti i plemenitosti", rekao je Ćuk za Radio-televiziju Srbije (RTS).

Prema riječima svjedoka, Srdjana Aleksića su ubili lokalni "četnici" kada im se suprotstavio jer su tukli njegovog poznanika Alena Glavovića, takodje iz Trebinja.

Zločinci su, umjesto Glavovića, potom nasrnuli na Aleksića i pretukli ga kundacima. Od zadobijenih povreda 21. januara 1993. pao je u komu, a 27. januara je preminuo.

Sve se dešavalo u blizini pijace i lokalne policijske stanice.

Srdjanov otac Rade Aleksić tada je napisao čitulju u kojoj je naveo: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost".

"Srdjova pogibija ima odredjenu ljepotu, jer ima poruku, poruku za budućnost, poruku čovjeka za čovjeka. Mi koji živimo treba da vidimo tu poruku, da je gajimo i da je koristimo, kao nešto što će pomoći da dobro zavlada", rekao je Rade Aleksić za RTS.

Trebinjci su ranije agenciji Beta kazali da Srdjan Aleksić bio prvi i jedini vojnik koji je otvoreno, ispred opštine, "zgadjen onim što se dešavalo na dubrovačkom ratištu", protestvovao i bacio pušku.

I pre tragičnog dana, on je u nekoliko navrata branio svoje komšije Bošnjake od nasilnika i zlikovaca.

Srdjan Aleksić imao je 27 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem.

Njegov sugradjanin Ljubiša Gluščević rekao je agenciji Beta da je "sramota" što je Trebinje 14 godina od ubistva Aleksića ćutalo o tome. On je ocjenio da je Aleksić zaslužio spomenik "veći od Njegoševog i Dučičevog", jer je odbranio čast i obraz Trebinja u zlim vremenima.

Prema riječima očevidaca, Aleksića su pretukla četvorica muškaraca u uniformama. Dvojica od njih osudjena su na dvogodišnje zatvorske kazne, dok se ne zna šta je bilo s drugom dvojicom.

Alen Glavović danas živi u Švedskoj, ima ženu i dvoje djece i svake godine posjećuje Srdjanov grob. "Plemenitost, čovječnost - sve je to krasilo Srdjana", kazao je Glavović za RTS.

RTS je najavila da će iduće sedmice emitovati i dokumentarni film posvećen Srdjanu Aleksiću. "


User avatar
Kurt_Kombajn
Posts: 686
Joined: 13/08/2004 07:55

Post by Kurt_Kombajn » 07/03/2007 09:52

-Svaka cast Srdjanu.

-...a, posto Alen danas zivi u Svedskoj, i navrati kao turista jednom godisnje, nisam bas uvjeren u to da su cast i obraz ovog i ovakvog Trebinja odbranjeni...

User avatar
Fair Life
Posts: 14269
Joined: 02/03/2004 00:00

Post by Fair Life » 07/03/2007 09:52

Zasluzio je !!

'Dobri ljudi u vremenu zla' gubili su glave redovito od "svojih".

Da li neko zna da li je i Srdjanov slucaj upisan u knjigu Svetlane Broz??

mIRCerka
Posts: 28209
Joined: 20/08/2004 15:21
Location: Bolje biti frustrirani mjesanac nego cistokrvni idiot.

Post by mIRCerka » 07/03/2007 09:52

*** SPAM *** - Kad god na RT RS gledam serijal "Heroji i fenomeni" sjetim se da bi, barem što se Trebinja tiče, najzaslužniji gost u toj emisiji bio Rade Aleksić, bivši košarkaški trener "Leotara", pravnik po zanimanju, otac pokojnog Srđana Aleksića, momka koji je s 27 godina, 21. januara ratne 1993. godine, stao ispred raskalašnih mladića koji su nasrnuli na njihovog sugrađanina, Bošnjaka, i poginuo.
Prije 14 godina u centru Trebinja na pijaci, nadomak policijske stanice, Srđan je od batina nasilnih mladića odbrani Alena Glavovića, pripadnika Vojske RS, koji je tih dana bio na bolovanju jer je bio ranjen.

Odbranio je Alena, ali ne i sebe. Batine namijenjene Alenu dobio je Srđan, koji je s asfalta u centru grada prevezen u trebinjsku bolnicu, u kojoj je izdahnuo sedam dana poslije. Možda i zato što je njegov čin bio "i mučenički i podvižnički", umro je Srđan na Svetoga Savu, 27. januara.

Četrnaest godina poslije teško "otkidamo" riječi u razgovoru s njegovim ocem Radom, s kojim trebinjski novinari godinama čekaju razgovor.

"Prije 14 godina je stalo srce mog sina, ali ono i danas kuca u meni, ali i dušama svih onih ljudi koji se sjećaju toga događaja, koji svoju djecu uče da plemenito žive", priča Rade, boreći se sa suzom u oku.

Svi oni koji su poznavali Srđana Aleksića kazaće da je ovaj mladić, sportista i vrsni plivač trebinjskog plivačkog kluba, u onom prijeratnom vremenu pripadao pravoj trebinjskoj avangardi. Kao glumac amaterskog trebinjskog pozorišta uvijek je takve uloge i dobijao i nikada niko nije znao da li ih je glumio ili bi one, u trenucima kada je Srđan bio na daskama, postajale dijelovima njegovog pravog života.

"Srđan je odgajan u takvom okruženju u kojem niko nije vodio računa o tome ko pripada kojoj klasi, ko ima više novca, a kamoli o nacionalnostima. Gledalo se samo na čovječnost", nastavlja dalje Rade.

I on sam je odrastao u sredini i vremenu u kome se takve razlike nisu pravile. Družio se jednako i sa Srbima i s Bošnjacima i s Hrvatima, a dijelio ih je samo po odanijem i boljem prijateljstvu, čija je najbolja mjera priča da su u prvom komšiluku Aleksića odrastali Bošnjaci - Babovići i Dizdarevići, s kojima su živjeli u bratskim odnosima.

Sudbina se s Radom poigrala još uoči proteklog rata, kada mu je mlađi sin, leteći motornim zmajem, poginuo iznad Petrovog polja, u blizini Trebinja, a onda dolazi i drugi udarac - ubistvo Srđana.

"Razočarani onim što se u ratu dešavalo, razočarani ponajviše u ljude, i Srđan i ja smo znali da u Trebinju, ipak, ne vlada kolektivno ludilo, da ne mrze svi oni koji iz straha ćute, pa sam bivao vrlo ponosan kada bi od drugih, nikada od njega samog, sve više slušao o njegovim 'ratnim podvizima', koji bi glasili ovako: Srđan ti pomogao ovome, spasio kuću onome, zaštitio prijatelja, komšiju, jednom riječju, sačuvao obraz.

Nekada je, čak, i on savjetovao mene, pa se i danas često sjetim kako bi mi rekao: 'Tata, nemoj ti slučajno kavgu negdje zapodjenuti. Ovo su luda vremena, lako se poteže oružje i lako se gine'", naviru sjećanja oca koji se više ne može kontrolisati, niti vratiti onu suzu, koja se, teško, spusti ispod naočara.

Tražeći nedavno, kako kaže, nekakav dokument, slučajno je pronašao komad kartona na kome je, uokvireno zlatnim vinjetama, stajalo: "Nagrada Srđanu Aleksiću za najbolju mušku ulogu na Festivalu dramskih amatera Jugoslavije, u Vranju 1992. godine".

O ovoj, posljednjoj među brojnim nagradama koje je Srđan osvojio kao glumac amater i o predstavi "San ratne noći", koju su trebinjski glumci igrali i onda kada je u okolini bjesnio pravi rat, novine su tih godina punile stupce, isto onako kao što su pisale o mladoj nadi trebinjskog plivanja - Srđanu Aleksiću, perspektivnom pioniru plivaču bivše Jugoslavije.

Danas je ostala samo priča, Memorijalni plivački turnir "Srđan i Maksim", nazvan po njemu i njegovom, takođe u ratu stradalom bratu od tetke, plivaču Maksimu Vidačiću. Ostali su fotografija na zidu u spomen-sobi palih boraca iz proteklog rata u krugu bivše trebinjske kasarne, original te fotografije koju otac Rade često drži u rukama, stežući je zajedno s onom hercegovačkom teškom suzom i spomenik u gradskom groblju, gdje počiva zajedno sa svojim bratom i rano preminulom majkom.

Do danas se niko zvanično nije oglasio, iako se o tome priča, da se po Srđanu nazove barem jedna ulica u gradu.

"Danas, godinama nakon moje tragedije, mnogi me pitaju kako nastavljam život kada sam izgubio dva sina, svoje potomstvo. Jedini odgovor je da čovjek mora biti spreman na sve nedaće u životu. One se ne mogu zaboraviti, tuga izbrisati, ali se može preko svega prekoračiti i krenuti dalje. Kao kod Maka Dizdara - valja nama preko rijeke. Moja je tuga duboko u meni i moram je nositi do kraja života, trudeći se da druge ne opterećujem njome, trudeći se čak i da budem veseo kad se drugi vesele."

Rade se, kaže, "Modre rijeke" koju treba prekoračiti prisjeća i kada razmišlja o mladićima koji su ubili njegovog sina. Jedan od njih je poginuo, ostala trojica su odavno odslužila kazne i na slobodi su, žive u Trebinju, prolaze trebinjskom pijacom.

"Nisu oni imali namjeru da ubiju Srđana, već se to jednostavno desilo. Ali, nije se moralo desiti da do te grubosti dođe, nisu morali nasred ulice napadati nezaštićene momke, ni onog preplašenog Bošnjaka, niti mog sina. Nije više bitno ni ko su oni bili, bitno je to da su oni tada udarili na čovjeka, želeći svojim čizmama i kundacima poništiti sve ono čovječno i plemenito što je predstavljalo najljepši dio Trebinja. To je možda ono što najviše boli", dodaje Rade, ne želeći dalje da govori o njima.

Mnogo ružnih uspomena iz tog vremena u sebi nosi, među kojima i rečenicu jednog od advokata, branilaca ovih mladića: "Tako mu i treba kada je branio muslimana."

"A moj Aći, tako smo Alena svi odmila zvali, sada je u Švedskoj, oženio se, ima dvoje djece. Svakog me ljeta obiđe kada dođe u Trebinje. Prvo ode na Srđanov grob s velikom ikebanom, a onda kod mene. Eto, toliko sam uzbuđen da mu se ni prezimena ne mogu sjetiti. Nama, Trebinjcima, onoj staroj trebinjskoj raji, prezimena nisu ni značila ništa. Zvali smo se po nadimcima, prepoznavali po dobroti i u takvo Trebinje i danas vjerujem", uzdahnu on.

Rade Aleksić svoju tugu nosi stoički, hodajući uzdignuta čela ulicama svog grada. Snagu nalazi u radu. S omladinom trebinjskih srednjih škola je prije nekoliko godina duž Trebišnjice sadio jablanove, donesene iz somborskih rasadnika, pričajući im o jablanovima Jovana Dučića i njegovoj vezi sa Somborom.

Razvukavši svoje skupljene usne u osmijeh, dodaje da penzionerske dane provodi u gradnji. Tek nedavno je otkrio svoju sklonost radu s hercegovačkim kamenom, od koga je u svojoj kafani sazidao fontanu, dok je drugu, takođe u kamenu, sazidao u kompleksu manastira Tvrdoš, posvećenu svetom Vasiliju Ostroškom i Tvrdoškom...

(nezavisne.com)
RSS verzija vijestiVerzija vijesti za štampanje Pošalji vijest prijatelju Komentar na vijest 06. 02. 2007. • 22:53

amrino
Posts: 2502
Joined: 17/11/2006 08:59
Location: amrinoland

Post by amrino » 07/03/2007 10:05

Svaka cast!!!

User avatar
burekodsira
Posts: 3300
Joined: 09/07/2006 00:23
Has thanked: 3 times

Post by burekodsira » 07/03/2007 10:15

ja konto Mladicu... sto niste napisali momku :-) bas ste me zbunili :D

mIRCerka
Posts: 28209
Joined: 20/08/2004 15:21
Location: Bolje biti frustrirani mjesanac nego cistokrvni idiot.

Post by mIRCerka » 07/03/2007 10:16

burekodsira wrote:ja konto Mladicu... sto niste napisali momku :-) bas ste me zbunili :D

malim je slovom :x

User avatar
karanana
Posts: 38419
Joined: 26/02/2004 00:00
Been thanked: 4 times

Post by karanana » 07/03/2007 10:19

mIRCerka wrote:
burekodsira wrote:ja konto Mladicu... sto niste napisali momku :-) bas ste me zbunili :D

malim je slovom :x


Zalosno je to sto bi me manje iznenadilo da je vijest o onom mladicu sa velikim slovom M nego ova kakva jeste.

mIRCerka
Posts: 28209
Joined: 20/08/2004 15:21
Location: Bolje biti frustrirani mjesanac nego cistokrvni idiot.

Post by mIRCerka » 07/03/2007 10:25

karanana wrote:
mIRCerka wrote:
burekodsira wrote:ja konto Mladicu... sto niste napisali momku :-) bas ste me zbunili :D

malim je slovom :x


Zalosno je to sto bi me manje iznenadilo da je vijest o onom mladicu sa velikim slovom M nego ova kakva jeste.


znam...ja sam nedavno na http://sejn.blogger.ba citala ovaj clanak, stislo mi se pravo bilo...
u neku ruku me podsjetilo na REMAKE...
:( ne znam kome je gore, srdjanovom ocu ili Alenu...

mIRCerka
Posts: 28209
Joined: 20/08/2004 15:21
Location: Bolje biti frustrirani mjesanac nego cistokrvni idiot.

Post by mIRCerka » 07/03/2007 12:57

trazih srdjanovu sliku online...naletih na RTS forum...
:( neki ga hvale, neki ga kude ko psa...
jos uvijek ima ljudi koji se prvo dijele na NASE i NJIHOVE pa tek onda COVJEK NECOVJEK..

sveu16
Posts: 100
Joined: 27/05/2002 00:00

Post by sveu16 » 07/03/2007 13:39

Spomenik je prava ideja.

obuca
Posts: 2642
Joined: 04/01/2007 18:46

Post by obuca » 07/03/2007 13:46

Svaka mu cast. Ljudi je bilo uvijek i bice ih. VELIKO BRAVO

Prijepoljka
Posts: 57
Joined: 28/12/2006 14:56

Post by Prijepoljka » 07/03/2007 14:51

Svaka cast! Zaslužuje svako poštovanje, spomenik svakako...

Danko_Bananko
Posts: 862
Joined: 23/01/2007 20:34

Post by Danko_Bananko » 07/03/2007 16:23

:faraon1:

Bilo je jos slicnih ljudi, s tim da oni nisu zavrsili tragicno.

Dobar sam sa jednim momkom iz Trebinja, Srbinom koji mi je pricao da mu je otac odbio sudjelovati u rusenju trebinjske dzamije.

I jos mi je rekao da su svi koji su sudjelovali u tom rusenju, kasnije umrli neprirodnom smrcu.

Naravno, to ne mora nista znaciti, ali Srbi, bar ovi iz Istocne Hercegovine su izrazito praznovjerni, i on je ubijedjen da su oni zavrsili na takav nacin upravo zbog rusenja dzamije.

Umjetnik a
Posts: 3075
Joined: 20/01/2007 10:26
Location: Sarajevo

Post by Umjetnik a » 07/03/2007 16:41

baš lijepo

penzioner
Posts: 516
Joined: 17/02/2007 17:06

Post by penzioner » 07/03/2007 17:43

Bem ti i rat i sve. Izgubili smo 4 godine svog života, da bi nas ovi današnji političari i dalje handrili. Svi koji ovo čitaju, bem ti i rat i sve, i sve one kojima padne na pamet da ga ponovo počnu.... Žali bože silnih života koji stradaše i mladosti poginule i mladosti izgubljene.... A sve se moglo fino dogovoriti u miru, ko Češka i Slovačka....

Uf :(

stardust3003
Posts: 110
Joined: 20/02/2005 13:38

Post by stardust3003 » 08/03/2007 00:33

Mislio sam da nikad neću pročitati ovakav tekst...neka mu je vječna slava i vječna hvala!

User avatar
buzzer
Posts: 1635
Joined: 06/05/2006 22:37

Re: Trebinje: Spomenik mladiću koji je branio čovječnost 199

Post by buzzer » 08/03/2007 00:55

mostarac wrote:
"U Trebinju će biti podignut spomenik Srdjanu Aleksiću, srpskom mladiću koji je 1993. godine poginuo braneći sugradjanina Bošnjaka, izjavio je u ponedjeljak gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk.

Pročitajte takodjer tekst Aleksandra Hemona: Srđan je branio čovječnost.

"Srdjan zaslužuje spomenik koji bi bio i tuga i opomena, i simbol i čojstva i junaštva, i dobrote, hrabrosti i plemenitosti", rekao je Ćuk za Radio-televiziju Srbije (RTS).

Prema riječima svjedoka, Srdjana Aleksića su ubili lokalni "četnici" kada im se suprotstavio jer su tukli njegovog poznanika Alena Glavovića, takodje iz Trebinja.

Zločinci su, umjesto Glavovića, potom nasrnuli na Aleksića i pretukli ga kundacima. Od zadobijenih povreda 21. januara 1993. pao je u komu, a 27. januara je preminuo.

Sve se dešavalo u blizini pijace i lokalne policijske stanice.

Srdjanov otac Rade Aleksić tada je napisao čitulju u kojoj je naveo: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost".

"Srdjova pogibija ima odredjenu ljepotu, jer ima poruku, poruku za budućnost, poruku čovjeka za čovjeka. Mi koji živimo treba da vidimo tu poruku, da je gajimo i da je koristimo, kao nešto što će pomoći da dobro zavlada", rekao je Rade Aleksić za RTS.

Trebinjci su ranije agenciji Beta kazali da Srdjan Aleksić bio prvi i jedini vojnik koji je otvoreno, ispred opštine, "zgadjen onim što se dešavalo na dubrovačkom ratištu", protestvovao i bacio pušku.

I pre tragičnog dana, on je u nekoliko navrata branio svoje komšije Bošnjake od nasilnika i zlikovaca.

Srdjan Aleksić imao je 27 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem.

Njegov sugradjanin Ljubiša Gluščević rekao je agenciji Beta da je "sramota" što je Trebinje 14 godina od ubistva Aleksića ćutalo o tome. On je ocjenio da je Aleksić zaslužio spomenik "veći od Njegoševog i Dučičevog", jer je odbranio čast i obraz Trebinja u zlim vremenima.

Prema riječima očevidaca, Aleksića su pretukla četvorica muškaraca u uniformama. Dvojica od njih osudjena su na dvogodišnje zatvorske kazne, dok se ne zna šta je bilo s drugom dvojicom.

Alen Glavović danas živi u Švedskoj, ima ženu i dvoje djece i svake godine posjećuje Srdjanov grob. "Plemenitost, čovječnost - sve je to krasilo Srdjana", kazao je Glavović za RTS.

RTS je najavila da će iduće sedmice emitovati i dokumentarni film posvećen Srdjanu Aleksiću. "



ima li ko ovaj tekst aleksandra hemona?

User avatar
R2D2_SA
Posts: 1268
Joined: 19/02/2007 11:45
Location: Sarajevo

Post by R2D2_SA » 10/03/2007 10:51

Ako je Hemonov tekst onda je vjerovatno u Danima.

Glupo je reci sada Svaka cast momak..da je barem ziv pa da mu to kazes...ovako Neka pociva u miru....

...mali je osvjetlao sebi obraz i svoje porodice, oca koji ga je odgojio tako da bude covjek a Trebinje tesko da ce ga oprati ikad, nazalost. Mozda da podignu spomenik onima koje su tukli, pobili i protjerali....

..ali drago mi je u svakom slucaju da se ovo desava..doslo nam iz guzice u glavu izgleda

User avatar
Nosferatu
Posts: 2158
Joined: 04/08/2006 03:34
Location: Give me your tired, your poor, Your huddled masses yearning to breathe free

Post by Nosferatu » 10/03/2007 11:02

Hemonov tekst je u najnovijim Danima od 6 marta, 2007.

A evo pdf file. jedini problem je kod mene barem sto nemam instaliran Ch, Cj, Sh i te fazone i fore za Acrobat Reader pa ako ko zna kako se steluje neka se javi. A moze se i ovako procitati, samo para mal'o oci.

http://www.torontoraja.com/index2.php?o ... =1&id=2719

User avatar
Murat Sabanovic
Posts: 5313
Joined: 18/01/2005 20:55

Post by Murat Sabanovic » 10/03/2007 12:20

nosferatu evo ti teksta

Aleskandar Hemon: Srðan je branio èovjeènost
(06, Mar, 2007) -
Kad god na RT RS gledam serijal "Heroji i fenomeni" sjetim se da bi, barem što se Trebinja tièe, najzaslu¾niji gost
u toj emisiji bio Rade Aleksiæ, bivši košarkaški trener "Leotara", pravnik po zanimanju, otac
pokojnog Srðana Aleksiæa, momka koji je s 27 godina, 21. januara ratne 1993. godine, stao ispred raskalašnih
mladiæa koji su nasrnuli na njihovog sugraðanina, Bošnjaka, i poginuo.
Prije 14 godina u centru Trebinja na pijaci, nadomak policijske stanice, Srðan je od batina nasilnih mladiæa odbrani Alena
Glavoviæa, pripadnika Vojske RS, koji je tih dana bio na bolovanju jer je bio ranjen.
Odbranio je Alena, ali ne i sebe. Batine namijenjene Alenu dobio je Srðan, koji je s asfalta u centru grada prevezen u
trebinjsku bolnicu, u kojoj je izdahnuo sedam dana poslije. Mo¾da i zato što je njegov èin bio "i muèenièki i
podvi¾nièki", umro je Srðan na Svetoga Savu, 27. januara.
Èetrnaest godina poslije teško "otkidamo" rijeèi u razgovoru s njegovim ocem Radom, s kojim trebinjski novinari
godinama èekaju razgovor.
"Prije 14 godina je stalo srce mog sina, ali ono i danas kuca u meni, ali i dušama svih onih ljudi koji se sjeæaju toga
dogaðaja, koji svoju djecu uèe da plemenito ¾ive", prièa Rade, boreæi se sa suzom u oku.
Svi oni koji su poznavali Srðana Aleksiæa kazaæe da je ovaj mladiæ, sportista i vrsni plivaè trebinjskog plivaèkog kluba, u onom
prijeratnom vremenu pripadao pravoj trebinjskoj avangardi. Kao glumac amaterskog trebinjskog pozorišta uvijek
je takve uloge i dobijao i nikada niko nije znao da li ih je glumio ili bi one, u trenucima kada je Srðan bio na daskama,
postajale dijelovima njegovog pravog ¾ivota.
"Srðan je odgajan u takvom okru¾enju u kojem niko nije vodio raèuna o tome ko pripada kojoj klasi, ko ima više
novca, a kamoli o nacionalnostima. Gledalo se samo na èovjeènost", nastavlja dalje Rade.
I on sam je odrastao u sredini i vremenu u kome se takve razlike nisu pravile. Dru¾io se jednako i sa Srbima i s
Bošnjacima i s Hrvatima, a dijelio ih je samo po odanijem i boljem prijateljstvu, èija je najbolja mjera prièa da su u
prvom komšiluku Aleksiæa odrastali Bošnjaci - Baboviæi i Dizdareviæi, s kojima su ¾ivjeli u bratskim odnosima.
Sudbina se s Radom poigrala još uoèi proteklog rata, kada mu je mlaði sin, leteæi motornim zmajem, poginuo iznad
Petrovog polja, u blizini Trebinja, a onda dolazi i drugi udarac - ubistvo Srðana.
"Razoèarani onim što se u ratu dešavalo, razoèarani ponajviše u ljude, i Srðan i ja smo znali da u
Trebinju, ipak, ne vlada kolektivno ludilo, da ne mrze svi oni koji iz straha æute, pa sam bivao vrlo ponosan kada bi od
drugih, nikada od njega samog, sve više slušao o njegovim 'ratnim podvizima', koji bi glasili ovako: Srðan ti
pomogao ovome, spasio kuæu onome, zaštitio prijatelja, komšiju, jednom rijeèju, saèuvao obraz.
Nekada je, èak, i on savjetovao mene, pa se i danas èesto sjetim kako bi mi rekao: 'Tata, nemoj ti sluèajno kavgu negdje
zapodjenuti. Ovo su luda vremena, lako se pote¾e oru¾je i lako se gine'", naviru sjeæanja oca koji se više ne mo¾e
kontrolisati, niti vratiti onu suzu, koja se, teško, spusti ispod naoèara.
Tra¾eæi nedavno, kako ka¾e, nekakav dokument, sluèajno je pronašao komad kartona na kome je, uokvireno zlatnim
vinjetama, stajalo: "Nagrada Srðanu Aleksiæu za najbolju mušku ulogu na Festivalu dramskih amatera Jugoslavije,
u Vranju 1992. godine".
O ovoj, posljednjoj meðu brojnim nagradama koje je Srðan osvojio kao glumac amater i o predstavi "San ratne noæi", koju su
trebinjski glumci igrali i onda kada je u okolini bjesnio pravi rat, novine su tih godina punile stupce, isto onako kao
što su pisale o mladoj nadi trebinjskog plivanja - Srðanu Aleksiæu, perspektivnom pioniru plivaèu bivše
Jugoslavije.
Danas je ostala samo prièa, Memorijalni plivaèki turnir "Srðan i Maksim", nazvan po njemu i njegovom, takoðe u ratu
stradalom bratu od tetke, plivaèu Maksimu Vidaèiæu. Ostali su fotografija na zidu u spomen-sobi palih boraca iz proteklog
rata u krugu bivše trebinjske kasarne, original te fotografije koju otac Rade èesto dr¾i u rukama, ste¾uæi je zajedno s
onom hercegovaèkom teškom suzom i spomenik u gradskom groblju, gdje poèiva zajedno sa svojim bratom i
rano preminulom majkom.
Do danas se niko zvanièno nije oglasio, iako se o tome prièa, da se po Srðanu nazove barem jedna ulica u gradu.
"Danas, godinama nakon moje tragedije, mnogi me pitaju kako nastavljam ¾ivot kada sam izgubio dva sina, svoje
http://www.TorontoRaja.com - TorontoRaja.com Powered by Mambo Generated: 10 March, 2007, 09:14
potomstvo. Jedini odgovor je da èovjek mora biti spreman na sve nedaæe u ¾ivotu. One se ne mogu zaboraviti, tuga
izbrisati, ali se mo¾e preko svega prekoraèiti i krenuti dalje. Kao kod Maka Dizdara - valja nama preko rijeke. Moja je tuga
duboko u meni i moram je nositi do kraja ¾ivota, trudeæi se da druge ne optereæujem njome, trudeæi se èak i da budem veseo
kad se drugi vesele."
Rade se, ka¾e, "Modre rijeke" koju treba prekoraèiti prisjeæa i kada razmišlja o mladiæima koji su ubili njegovog sina.
Jedan od njih je poginuo, ostala trojica su odavno odslu¾ila kazne i na slobodi su, ¾ive u Trebinju, prolaze trebinjskom
pijacom.
"Nisu oni imali namjeru da ubiju Srðana, veæ se to jednostavno desilo. Ali, nije se moralo desiti da do te grubosti doðe, nisu
morali nasred ulice napadati nezaštiæene momke, ni onog preplašenog Bošnjaka, niti mog sina.
Nije više bitno ni ko su oni bili, bitno je to da su oni tada udarili na èovjeka, ¾eleæi svojim èizmama i kundacima
poništiti sve ono èovjeèno i plemenito što je predstavljalo najljepši dio Trebinja. To je mo¾da ono
što najviše boli", dodaje Rade, ne ¾eleæi dalje da govori o njima.
Mnogo ru¾nih uspomena iz tog vremena u sebi nosi, meðu kojima i reèenicu jednog od advokata, branilaca ovih mladiæa:
"Tako mu i treba kada je branio muslimana."
"A moj Aæi, tako smo Alena svi odmila zvali, sada je u Švedskoj, o¾enio se, ima dvoje djece. Svakog me ljeta obiðe
kada doðe u Trebinje. Prvo ode na Srðanov grob s velikom ikebanom, a onda kod mene. Eto, toliko sam uzbuðen da mu se
ni prezimena ne mogu sjetiti. Nama, Trebinjcima, onoj staroj trebinjskoj raji, prezimena nisu ni znaèila ništa. Zvali
smo se po nadimcima, prepoznavali po dobroti i u takvo Trebinje i danas vjerujem", uzdahnu on.
Rade Aleksiæ svoju tugu nosi stoièki, hodajuæi uzdignuta èela ulicama svog grada. Snagu nalazi u radu. S omladinom
trebinjskih srednjih škola je prije nekoliko godina du¾ Trebišnjice sadio jablanove, donesene iz somborskih
rasadnika, prièajuæi im o jablanovima Jovana Duèiæa i njegovoj vezi sa Somborom.
Razvukavši svoje skupljene usne u osmijeh, dodaje da penzionerske dane provodi u gradnji. Tek nedavno je
otkrio svoju sklonost radu s hercegovaèkim kamenom, od koga je u svojoj kafani sazidao fontanu, dok je drugu, takoðe u
kamenu, sazidao u kompleksu manastira Tvrdoš, posveæenu svetom Vasiliju Ostroškom i
Tvrdoškom...

JBL
Posts: 1179
Joined: 17/08/2004 00:06

Post by JBL » 16/03/2007 13:57

Kurt_Kombajn wrote:-Svaka cast Srdjanu.

-...a, posto Alen danas zivi u Svedskoj, i navrati kao turista jednom godisnje, nisam bas uvjeren u to da su cast i obraz ovog i ovakvog Trebinja odbranjeni...


A sta bi on trebao raditi? Robovati? Da bude vjecno zahvalan sto je neko bio covjek? Zar to nije obaveza? Svijet je otisao u 3pm do te mjere da se dizu spomenici ljudima koji NISU UBIJALI :shock: Cuj dobrote. Umjesto da se kaznjava (hiljade) ubica mi bi nagradjivali pojednice koji cuj...... NISU UBIJALI :-?

Svaka cast za sve sto je uradio ali poslije 100000+ mrtvih pricati o tome kako je Srdjan spasio Alena je malkice ... :-?

Vingo
Posts: 3917
Joined: 11/03/2003 00:00

Post by Vingo » 16/03/2007 14:02

JBL wrote:
Kurt_Kombajn wrote:-Svaka cast Srdjanu.

-...a, posto Alen danas zivi u Svedskoj, i navrati kao turista jednom godisnje, nisam bas uvjeren u to da su cast i obraz ovog i ovakvog Trebinja odbranjeni...


A sta bi on trebao raditi? Robovati? Da bude vjecno zahvalan sto je neko bio covjek? Zar to nije obaveza? Svijet je otisao u 3pm do te mjere da se dizu spomenici ljudima koji NISU UBIJALI :shock: Cuj dobrote. Umjesto da se kaznjava (hiljade) ubica mi bi nagradjivali pojednice koji cuj...... NISU UBIJALI :-?

Svaka cast za sve sto je uradio ali poslije 100000+ mrtvih pricati o tome kako je Srdjan spasio Alena je malkice ... :-?


Skuliraj se....Alen je u Svedskoj jer je otjeran pod prijetnjom smrti iz Trebinja - to je covjek mislio...
A velika je razlika izmedju ne ubijati i zastiti nekog, rizikovati vlastiti zivot i na kraju ga izgubiti. To je herojstvo. A ne normala....Jer takvih je malo. Na bilo kojoj strani...
Ili bi mozda i ti iz ovih stopa isto kao Srdjan..?

JBL
Posts: 1179
Joined: 17/08/2004 00:06

Post by JBL » 16/03/2007 14:25

Ubijani nije normala, suprotno jeste. Ubice slobodno setaju bosanskim ulicama a muslimani bi spomenik nekome jer eto nije htio biti ubica. Fantasticno! :-?

A da bratija preko Drine (vidi b92 forum) jedva ceka ovake price kao dokaz o "gradnjanskom ratu" je valjda jasno svima?!

pesak
Posts: 4343
Joined: 22/08/2005 20:58
Location: internet

Post by pesak » 16/03/2007 22:50

Image

Poginuo vršeći ljudsku dužnost

Zoran PRERADOVIĆ, Nebojša KOLAK, Nikola GUROVIĆ
Nevladine organizacije Igmanska inicijativa i Centar za regionalizam danas će novosadskim vlastima podneti predlog da se jedna ulica u ovom gradu nazove imenom Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja koji je u ratnim godinama ubijen spasavajući život drugu Bošnjaku koga je u Trebinju na ulici nameravala da zakolje uniformirana grupa srpskih mladića. O Srđanu je RTS nedavno objavila dokumentarni film pa je za ovaj čin, dugo prećutkivan, saznala šira javnost. Radio Slobodna Evropa priču o ovom hrabrom mladiću objavio je još 2003. godine.
Novi Sad kao multietnički grad treba da ima ulicu koja nosi ime Srđana Aleksića, tim pre što je primere ovakve hrabrosti potrebno afirmisati, kaže u izjavi za naš prgram Aleksadar Popov, kopredsednik Igmanske inicijative i direktor Centra za regionaliozam:
“Mi smo dosad imali samo primere samo onog ružnog što smo jedni drugima činili. Šteta je što to nije u kontinuitetu rađeno od početka tako, pa se sada ne bi postavljalo pitanje da li treba usvojiti deklaraciju o Srebrenici u Skupštini Srbije. I da se otvori priča o ratnim zločinima koji su činjeni, pa bi onda bilo manje otpora i prema Hagu i već bi se i Mladić nalazio tamo gde treba i mislim da bi mi imali pregovore sa EU.”

Na svim stranama tokom rata bilo je ljudi koji su imali lične hrabrosti i integriteta da se suprotstave zločinima koji su činjeni, smatra direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić. Ali, svako ko se suprotstavljao tadašnjem vrednosnom sistemu bio je proglašavan izdajnikom, napominje Kandić i dodaje da ni tada nije postojala, a ni sada nema društvene klime za afirmisanje primera kakav je Srđan Aleksić, jer remeti nametnutu sliku o tome da su zločini činjeni samo na onoj drugoj strani:

“Ne može se sa pozitivnim primerima, sa tim divnim hrabrim ljudima punim integriteta krenuti tek onako. Mora da postoji klima, mora da postoji to da niko nikad neće u društvu braniti one koji su optuženi za ratni zločin. A mi imamo društvo u kome prvo zasedanje Parlamenta ide sa pripadnicima Srpske radikalne stranke koji nose majicu sa likom onoga koji je optužen za zločine protiv čovečnosti i niko ne reaguje. To nije klima u kojoj ćemo mi da prikažemom kako su u Trebnju isterani svi Bošnjaci, kako su stigli u Rožaje, kako su neki došli ovde i to krem, najveći intelektualci iz Trebinja. I kako se našao jedan mladić koji nije mogao da podnese da njegov drug bude ubijen.”

Sa ocenom Nataše Kandić u velikoj meri slaže se i socijalni psiholog Jelena Vlajković koja ističe da apsolutno nije bilo pokušaja da se promoviše način ponašanja koji podrazumeva zaštitu ljudi druge nacije i podvlači:

“Niko nije ništa učinio da ljudi u Srbiji prihvate da je zločina bilo. Kad navodite argumente ljudima da je bilo zločina, prvo odbijaju, a posle toga, kad pritisnuti snagom argumenata ne znaju šta da kažu, onda kažu - bilo je zločina i na drugoj strani. Znači, ljudi ovde nisu spremni, bilo bi zaista potrebno pokazivati im sve što se u ratu dešavalo, dovoditi ljude koji su prošli kroz ratne strahote da bi ljudi u Srbiji postali svesni da je bilo zločina.”

Na posletku, Nataša Kandić o predlogu Igmanske inicijative i Centra za regionalizam da se ulica u Novom Sadu nazove imenom Srđana Aleksića kaže:

“Trebalo bi da imamo i njegov trg i da smo veliki kao što je njegov otac veliki. Svakog leta kod njega je taj spašeni mladić. Volela bih da su svi ljudi veliki kao što je bio taj mladić i njegov otac.”

* * * * *

I u Trebinju je pokrenuta inicijativa za podizanje spomenika Srđanu Aleksiću, ali još se ne zna gdje i kakav bi spomenik bio. Niti se iko bavi razlozima zbog kojih se spomenik podiže tek sada.

Na inicijativu Udruženja građana Trebinja, uz podršku opštinske vlasti, uskoro će u ovom gradu početi izgradnja spomenika Srđanu Aleksiću. Prije četrnaest godina Srđan je ubijen braneći druga Alena Glamovića. Stanovnici grada na Trebišnjici misle da je ovo dobra ideja i da Srđan zaslužuje spomnik koji bi bio simbol plemenitosi i hrabrosti običnog čovjeka.

Alen je danas stanovnik Švedske, ali svake godine prilikom dolaska u rodni grad posjeti Srđanov grob.

Prema riječima očevidica, te 1993. godine na trebinjskoj pijaci Srđana su pretukla četvorica vojnika, koji su napali i Alena. Dvojica su osuđena na dvije godine zatvora, dok druga dvojica nisu ni odgovarali pred licem pravde.

Srđanov otac Rade, pionir trebinjske košarke, radostan je, ali ujedno tužan zbog ove inicijative. U njemu se miješaju osjećanja bola i sreće što je imao sina koji nije ljude dijelio po nacionalnosti. Rade kaže da spomenik koji će se podići njegovom sinu nije spomenik Srđanu kao Srđanu, nego njegovom djelu koje treba da služi kao primjer ljudima koji danas žive, a i budućim generacijama kao simbol borbe za čovjeka.

Trebinjci kažu da je sramota što se tek sad pokreće inicijativa izgradnje spomenika. Ali svi Trebinjci nisu zaboravili Srđana. Njegove kolege iz Plivačkog kluba “Leotar” svake godine organizuju memorijalni turnir u plivanju u pomen na običnog čovjeka koji je učinio veliko djelo. Još uvijek se ne zna tačna lokacija na kojoj će se spomenik podići. Pretpostavlja se da će to biti u centralnom gradskom parku, a samo mjesto Srđanove pogibije do danas nije obilježeno.

* * * * *

Prije nepune četiri godine na talasima Radija SE objavili smo priču o Srđanu Aleksiću. Njegov je otac, našem novinaru Nikoli Guroviću, među ostalim govorio o bolu i ponosu zbog toga što je njegov sin učinio. Kratki izvodi iz te reportaže.

«Na muci se poznaju junaci», kaže drevna izreka sa balkanskih prostora. Srđan Aleksić je to potvrdio u momentima najtežih iskušenja. U danima rata u Bosni i Hercegovini pretukli su ga do smrti ekstremisti iz sopstvenog naroda jer je branio prijatelja drugačije vjere i etničkog porijekla.

Prije rata, Srđan je među drugarima u Trebinju, u istočnoj Hercegovini, bio omiljen, iako je bio drugačiji od njih. Dok su oni igrali fudbal i sanjali o novcu i slavi, on je provodio duge sate treninga u bazenu i postao šampion Bosne i Hercegovine. Kada su u modi bili hard rock i duge kose, Srđan je slušao džez i šišao se poput američkog marinca. Dok su mladići njegove generacije jurcali za djevojkama, Srđan je kao glumac amater otkrivao čari pozorišta.

Tokom rata, Srđanov buntovni duh nije se mirio sa ubijanjem, pljačkom i razaranjem. Otpušten je iz vojske bosanskih Srba da bi na svoju ruku osnovao jedinicu koja je, pored ostalog, imovinu otetu trebinjskim Bošnjacima, vraćala vlasnicima i nastojala da im pomogne na svaki drugi način.

Srđanov otac, Rade Aleksić, ugledni pravnik iz Trebinja, deset godina nakon sinovljevog ubistva otkriva:

«Ja nisam ni znao koliko je toga Srđan sa svojim društvom uradio, već mi sad trebinjski muslimani, koji dolaze, pričaju šta je sve Srđan za svakoga od njih uradio. Malo je tužno, jer Srđana nema da sluša tu priču, a opet, kao roditelju, srce plače, ali ponos postoji. Jer, Srđan je radio ono što bi svaki normalan roditelj želio da mu sin i dijete radi.»

Naš sagovornik napominje da se osjećaj pravdoljubivosti i tolerancije u potrodici Aleksića njegovao iz generacije u generaciju. Ni Srđan nije mogao postupiti drugačije tog fatalnog 21. januara 1993. godine:

«Desilo se tako što je naišao u vrijeme kada su jednog mladog momka u kasarnu sprovodila dva policajca. Oni su dopustili pijanom vojniku da ga povali, izvadi nož i da ga, ružno je reći, baš ružno reći, kolje nasred ulice. Srđan je, na sreću tog momka, naišao, zgrabio vojnika, s njim se pohrvao, a ovaj momak, Musliman – što ništa nije značilo, barem ne za predratno Trebinje, iskoristio je priliku i pobjegao. Srđan je htio otići, nije više bilo potrebe da se hrve, ali su, na njegovu nesreću, naišla još tri vojnika, ljudi u uniformi, Trebinjci. Jedan, koji je inače bio karatista, udario ga je s leđa po nogama, oborio ga i onda su ga, ne zna se tačno ko, udarala trojica dok je četvrti držao pušku na gotovs da ne bi neko slučajno prišao Srđanu u pomoć. Srđan je zadobio teške povrede, pao je u komu, nije dolazio sebi i umro je na Savindan 27. januara. Ja kao roditelj smatram da je sticaj okolnosti, taj prokleti rat, to zlo koje je nametnuto ovom narodu, ta mržnja prema nekome ko nije iste vjere ili ko nije istog imena, ubica moga sina.»

Učesnici ubistva u centru Trebinja u po bijela dana osuđeni su na dvogodišnje zatvorske kazne. Jedan od njih, kome je kazna odložena, poginuo je na ratištu. O sudbini ostalih, Srđanov otac ne zna ništa. Gorko primjećuje da mu ni presuda, kao oštećenoj strani, nikada nije uručena. A bošnjački mladić koji je preživio zahvaljujući odvažnosti Srđana Aleksića, šta je s njim?

«Taj momak se javlja, svakog mjeseca me nazove telefonom. Živi u Švedskoj. Oženio se, ima porodicu. Ja mu želim, kako tada tako i sada, sve najljepše u životu i puno sreće. Što se tiče samog čina Srđanove pogibije, mislim da je svojim gestom spasio grad Trebinje od velike sramote. I smatram, ne kao roditelj, nego kao građanin ovoga grada, kao Trebinjac, kao čovjek koji želi najljepše ovom gradu i ljudima u njemu, da Srđanov čin zaslužuje posebnu pažnju. Zaslužuje veću pažnju od strane srpskog življa što im je spasio obraz, nego od muslimanskog življa što je spasio jednog Muslimana. Ali imam osjećaj da malo ljudi to tako vidi i to tako razumije. Možda ja to vidim tako jer sam roditelj, pa tražim neku utjehu što sam izgubio sina, a možda sam i u pravu.»

Poznavaoci prilika u gradu na Trebišnici kažu da Srđanov primjer nije usamljen i da su mnogi Srbi pomogli svojim komšijama Bošnjacima kada je bilo najteže. I jedni i drugi smatraju da još nije vrijeme da se o tome govori. Otuda podsjećanje na gest Srđana Aleksića treperi poput svica u mrkloj, hercegovačkoj noći. Rade Aleksić:

«Na smrtovnici mome sinu sam napisao ono što sam mislio iz duše: ,Poginuo je vršeći svoju ljudsku dužnost‘. Tako i svi ostali koji su tako radili, oni su vršili svoju ljudsku dužnost. Jer da nije toga, kako bi se živjelo? S kim bi čovjek živio i zašto bi živio na kraju krajeva?»

Post Reply