Moderator: Chloe
Of kors
9 jer treba hrabrosti reci da je Sherwood Anderson bolji od Ernesta i to obrazloziti.Piši, piši k'o nekad 2-3 redaBloo wrote: ↑01/05/2023 20:40Of kors
Da se vraitmo na temu.
Nije problem iznijeti misljenje o gospodinu Andricu tj. njegovim djelima ali isto treba i obrazloziti. Interesantno je da se ovdje trazi od grupe koja smatra Andrica dobrim piscem da obrazlozi "velicinu" njegovim romana, dok oni koji to dovode u pitanje ne daju svoje vlastito obrazlozenje zasto on nije dobar pisac ili nesto drugo osim opstih, generalnih mjesta.
Srpska laktašica
SAŠA ILIĆ
01/05/2023
Sasvim slučajno, istražujući rad i program Udruženja književnika Republike Srpske (UKRS), što činim s vremena na vreme, kao što volim da vidim kako se stvari razvijaju u Francuskoj 7, ustanovio sam da postoji ozbiljno pregnuće književnika i književnica u očuvanju svetinje srpskog jezika, do koje se došlo tokom raspada Jugoslavije i njenog zvaničnog jezika. Osim što u službenim prostorijama jednih i drugih sada vise ikone Petera Handkea sa kandilima, lako se može uočiti i udruženi rad na čišćenju stranih leksičkih natruha. Naime, udaljavanje kultura kao posledica rata, nastavilo se u miru raznim oblicima obmanjivanja javnosti, uglavnom zasnovanim na ugroženosti nacije i jezika, zbog čega je došlo do čišćenja školskih programa od dela iz jugoslovenskog književnog korpusa. Ostavljeno je tek poneko delo, možda Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže u srednjoj školi, ali je zato sve ostalo sklonjeno sa obrazovnog horizonta. Kontakt sa hrvatskim, bosanskim, crnogorskim piscima sveden je na sporadične susrete, uglavnom na književnim festivalima za usku i upućenu publiku, obrazovanu u jugoslovenskom periodu (koja polako nestaje). Uvedena je obaveza korišćenja ćirilice u institucijama, svi filmovi se titluju ćirilično, tako da se generacije rođene nakon 1990. uglavnom tretiraju kao one koje ne mogu da razumeju reči „kruh“, „vlak“, „družba“, „žarulja“. Da bi se ta nesreća produbila, književni pregaoci tzv. „srpskog sveta“ počeli su da prevode dela hrvatskih književnih klasika na srpski jezik, čemu svedoči skandalozna pojava „adaptacije“ ili „prevoda“ poznatih romana za decu hrvatskog pisca Mate Lovraka (1899-1974). Tako su nestali naslovi Družba Pere Kvržice (1933) i Vlak u snijegu (1933), a pojavili se Družina Pere Kvržice i Voz u snegu.
Ova dela su se, inače, tokom ranih 80-ih godina nalazila u lektiri za V razred osnovne škole, objavljena su u NOLIT-u, na originalnom jeziku, ćiriličnom pismu, u nezaboravnom žutom kolu i niko nikada nije imao problem sa razumevanjem teksta. Tu su, između ostalih, objavljena i dela: Hajduci Branislava Nušića, Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, Crna braća Franca Bevka, Strah u Ulici lipa Milivoja Matošeca i dr. Evo kako originalno počinje roman Družba Pere Kvržice:
„Bilo je to prvog lipnja. Na katoličkom kalendaru toga je dana stajalo štampano: Gracijan. Pravoslavni je kalendar bilježio Patrikija. Sutradan je bio kod katolika Erazmo, a kod pravoslavnih Talalej. A i kako će drukčije? Valjda neće biti zapisani Joco, Baćo i Dida. To ne bi bio kalendar.“
Ovo je, dakle, najnerazumljiviji tekst koji je „srpski svet“ ikada video. Stoga je pokrenuta ozbiljna akcija prilagođavanja ovog teksta nežnom oku i sluhu novih generacija, koje su odrastale daleko od lipanjskih gibanja i žmiravih žarulja. Zapravo, od čitavog jugoslovenskog nasleđa nisu ostala ni gibanja, niti protesti, niti potreba za nekom svetlošću znanja, već samo ukopavanje u dublji mrak, što vlasti podržavaju višedecenijskom regresivnom kampanjom. Stoga danas tobože više nema nikog ko bi ovaj pasus Mate Lovraka mogao da pročita bez češkanja po glavi ili bez kopanja po rečniku, jer zaboga tamo piše lipanj, još je sve na latinici, a znamo dobro šta Muzej žrtava genocida i predsednik misle o tome.
Srećom, Srbija ima razna udruženja književnika, odakle se mogu regrutovati borci za novi srpski jezik i identitet, kao što Republika Srpska ima svoje Udruženje književnika RS koje je dalo stručni kadar za filološku adaptaciju dela Mate Lovraka. Doduše, u RS imaju posebnu formulaciju za ono što je učinjeno sa originalnim Lovrakovim tekstom. Naime, u biografiji književnice za decu Jelene Glišić, koja je ujedno i sekretarka UKRS, izdvaja se jedna posebna stavka, kao njen važan doprinos tamošnjem obrazovnom sistemu: „Ijekavizovala je knjigu Mate Lovraka Družina Pere Kvržice na srpsku ijekavicu, prvi put za neko izdanje ovog značajnog hrvatskog pisca koji je i u lektiri u osnovnim školama RS“. Šta bi ovo trebalo da znači u praksi? Da Lovrakov tekst nije napisan na ijekavici već na čakavici ili ekavici, zbog čega je neizostavno moralo da se pristupi njegovoj ijekavizaciji? Ali kad smo već tu, daj bar da se „prevede“ na srpsku ijekavicu, kojom se služe recimo žitelji Laktaša, Dodikovog rodnog mesta, danas prepoznatog kao paradigma nove pismenosti i zvaničnog jezika Republike Srpske – srpska laktašica. Dakle, to je put koji je delo Mate Lovraka prešlo od izvornog teksta do idioma Nove Gare koji je, sa književno-toreadorske manifestacije Kočićev zbor, lansirao sam Dodik, a prihvatilo ga članstvo UKRS-a.
Kako zvuči Lovrak na srpskoj laktašici to znaju samo generacije osnovaca u RS, koje konačno mogu da ostvare nesmetanu komunikaciju sa tekstom romana Družba Pere Kvržice. Budući da se crkveni kalendari za poslednjih 90 godina nisu menjali u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, imena svetaca morala su da ostanu ista. Taj tekst nije menjan ni u omraženom socijalističkom periodu, ali danas to više ne može tako. Kod pravoslavnog kalendara se moralo nešto ispraviti kako bi se lakše razumela suština postajanja svecem. To je široko polje za književne intervencije. Naime, nije danas dovoljno reći Patrikije. Ili Talalej. Stoga bi bilo neophodno napisati pravilno, kako nova norma nalaže – Sveštenomučenik Patrikije. Odnosno sveti mučenik Talalej. Uostalom, tek takav tekst bi mogli da razumeju Dodik, Vučić, kao i njegovo regulatorno telo za grobljansko obrazovanje – Muzej žrtava genocida. I tek kada oni razumeju neki tekst, onda on može da ide u škole.
Ne znam kojim putem je išla prevoditeljka Glišić iz UKRS-a (knjigu je objavila Art scena iz Banjaluke), ali nešto slično se dogodilo sa Lovrakovim romanima u Srbiji, gde su objavljene posrbljene verzije u izvedbi prevoditeljke Tatjane Dogdibegović. Tako se voz zaglavio u snegu, Pera u vodenici, a sve to u produkciji izdavačke kuće Pčelica – u ediciji „Slavne dečje družine“. Dakle, kopija slavne NOLIT-ovekolekcije lektire za osnovnu školu, samo prerađeno i modernizovano, tako da družba nije više čak ni družina, već Perina ekipa – kako piše u tizeru ovog izdanja. Zaista, koje bi dete posle silnih klanova, kljunova i južnih vetrova poseglo za nekakvom družbom.
Pamćenje im je bilo nevjerovatno. Haj nauči napamet "Zidanje Skadra" i to čitanjem zapisanog teksta ili slušanjem neke audio verzije - pa prenesi dalje.piupiu wrote: ↑01/05/2023 18:11Pa to je bio jedini način da zadrže bilo kakva sjećanja i kulturu. Jest da su pričali o vukodlacima i vilama i vijali se po selu¤ jelena ¤ wrote: ↑28/04/2023 14:02
Divim se tvom strpljenju i blagosti.
Fascinantna je ta čvrsta ukorijenjenost usmenih predanja u narodu i upornost naroda da fiktivnim likovima iz narodnih epskih pjesama "uđe u trag" i "pronađe" dokaze njihovog postojanja.
Škobo Habu wrote: ↑01/05/2023 23:27Piši, piši k'o nekad 2-3 redaBloo wrote: ↑01/05/2023 20:40
Of kors
Da se vraitmo na temu.
Nije problem iznijeti misljenje o gospodinu Andricu tj. njegovim djelima ali isto treba i obrazloziti. Interesantno je da se ovdje trazi od grupe koja smatra Andrica dobrim piscem da obrazlozi "velicinu" njegovim romana, dok oni koji to dovode u pitanje ne daju svoje vlastito obrazlozenje zasto on nije dobar pisac ili nesto drugo osim opstih, generalnih mjesta.
Piši, znam da je gužva i da neces stići
Piši, opiši opšta, generalna mjesta...
https://okf-cetinje.org/jasna-samic-andric-u-parizu/Prevod je trebalo da radim sa prijateljicom Francuskinjom, koja zna nešto srpskohrvatskog. Pošto je odugovlačila, naljutila sam se, i za koautora uzela drugu prijateljicu, koja ima istančan ukus za literaturu, a i sama vrlo lijepo piše i zna izvrsno svoj maternji, francuski jezik. Već od samog početka našeg rada ona je, međutim, nalazila da je Andrić užasno dosadan pisac (prevodili smo „Na Drini ćuprija“ jer je ta knjiga izdavaču više odgovarala, i jer je smatrao da postojeći prevod ne valja ). Prvih nekoliko stranica još je nekako i išlo, ali je kasnije posao bivao sve teži, ona je sve više zijevala i gotovo iza svake rečenice bi rekla: „Ako je ovaj dobio Nobelovu nagradu, ja ću dobiti dvije.“ Nije mogla da shvati kako neko, ko ima reputaciju velikog stiliste, može svaku rečenicu počinjati sa „A“, „Ali“, „I“, „Pa“, „A i“, „Ali i“, „I tako“, „Ako i“, „Ali iako“. I da reda jedan do drugog niz istovjetnih pridjeva; nije mu dovoljno da je njegov junak „debeo“ , mora biti i „okrugao“ i „glomazan“ i „podebeo“ i krupan“ u isto vrijeme. I upravo kad bi čitalac, ili prevodilac povjerovao da je došao pravi trenutak i da će pisac s opisa preći na intrigu i konačno razviti jedan lik ili događaj, on je ubijao junaka, a na događaj stavljao tačku. Moja prijateljica je bila toliko iznervirana da sam, na kraju, odlučila da sama prevedem knigu, a njoj je ostalo jedino da sve skupa pregledamo. Ona međutim, nije nikako nalazila vremena, a što se rok predaje rukopisa sve više približavao, naše prijateljestvo se sve više gasilo, dok nije sasvim utrnulo, jer je posao na kraju ostao neurađen, tako je od Andrića , i zbog Andrića, počelo moje razilaženje sa francuskim prijateljima. Potom sam svoj prevod dala Jean-Claudeu na pregled. Poslije nekoliko stranica , odustao je: ne može da čita tako nešto. Ispravio je tu i tamo po koju riječ. Najzad obratila sam se jednom prijatelju Francuzu, koji je imao ljubavnicu u Jugoslaviji, a kao simpatizer socijalizma i Istočnih zemalja, odmah se zaiteresovao za prevod „najvećeg jugoslovenskog pisca i Nobelovca“. Ipak, poslije dužeg meditiranja nad mojim prevodom, nije bio pregledao ni stranicu teksta.
Moram priznati da odavno nisam nikog toliko mrzjela kao Andrića, ne zato što me je rastavljao od prijatelja, i što je bio neprevodiv zbog savršenog stila, nego zbog ponavljanja, nedosljednosti i guslačkog tempa pripovijedanja koji ne „leži“ Francuzima. Tek je obdukcija piščevog djela, što je zapravo svako prevođenje, i meni pokazala skriveno lice našeg genijalnog pisca, koji je u našoj zadivljenosti izgubio i identitet i ljudska svojstva, kao i mnogi drugi velikani, i postao simbol.
Naravno da je nakon svih belaja što su me snašli dok sam prevodila Andrića na francuski, moja samohvala o tome da držim riječ pala u vodu i više ni u jednom susretu s izdavačem nisam pominjala „pristojnu zaradu“ od prevoda.“
Ono što se meni kasnije dopalo kod Andrića, – a ni to naravno nisam mogla kao dijete primijetiti -, jeste da je bio ipak plemenit čovjek, mada je izgledao distanciran i nezainteresovan za okolinu : ostavio je u dva navrata cijelu sumu od Nobelove nagrade za biblioteke u Bosni, tačnije dao je sve te novce tadašnjem Ministarstvu da bi ono pravilno i korisno raspodijelilo ta sredstva za kulturu u Bosni. Zar to nije dovoljan znak ljubavi prema svom mjestu rođenja ? Meni jeste. Može li se sav novac od najveće književne nagrade ostaviti iz mržnje na koju ga osuđuju danas ? Možda je i to moguće? Ali i tad treba znati da strast možemo osjećati samo prema onome što nam je blisko. Prema dalekom smo ravnodušni. Nadam se da bi se s ovom mojom mudrošću složio i Andrić.
Ono što sama ne volim jeste da je Andrić postao mit, legendarna ličnost o kojoj se raspreda, kao o turskim kahrimanima, sve i svašta.
Je, baš će francuski prevodioci da se Andiću klanjaju kao kakvom književnom totemu.
Naravno da sam pročitao. Riječ je o feljtonu koji je Jasna Šamić objavljivala u "Oslobođenju".trocadero wrote: ↑02/05/2023 14:41 Jesi li ti uopšte pročitao tekst koji si postavio? Očekivao sam nešto temeljitije a ne ovakvo šibicarenje.
Prvi prevodilac je nešto malo i znao srpskohrvatski.
Drugom koautoru koji ima "istančan ukus za književnost" smeta što lik u knjizi treba da bude samo debeo a ne može biti, glomazan, podebeo i krupan...Lakše bi mu bilo prevesti a bogatstvo književnog i narodnog jezika u opisu lika zajebi. Čak je strašno i to što pisac ubije svog lika. Kako li bi samo preveli epove Njegoša ili Marulića?
Mogla je Jasna to sama fino odmah prevesti a ne da ganja trećerazredne prevodioce, svađa se sa njima i prekida prijateljstva zamisli samo zbog jednog pisca ili možda honorara, jelde?
Bloo wrote: ↑01/05/2023 23:32 Možda i Andrića treba "prevesti" na neki način, prilagoditi današnjim čitateljima, jedna verzija za bosanske čitatelje i jedna za srpske/srbijanske. Da se niko ne uvrijedi i da si razumiju šta im je razmišljati i zaključivati poslije čitanja.
Srpska laktašica
SAŠA ILIĆ
01/05/2023
Sasvim slučajno, istražujući rad i program Udruženja književnika Republike Srpske (UKRS), što činim s vremena na vreme, kao što volim da vidim kako se stvari razvijaju u Francuskoj 7, ustanovio sam da postoji ozbiljno pregnuće književnika i književnica u očuvanju svetinje srpskog jezika, do koje se došlo tokom raspada Jugoslavije i njenog zvaničnog jezika. Osim što u službenim prostorijama jednih i drugih sada vise ikone Petera Handkea sa kandilima, lako se može uočiti i udruženi rad na čišćenju stranih leksičkih natruha. Naime, udaljavanje kultura kao posledica rata, nastavilo se u miru raznim oblicima obmanjivanja javnosti, uglavnom zasnovanim na ugroženosti nacije i jezika, zbog čega je došlo do čišćenja školskih programa od dela iz jugoslovenskog književnog korpusa. Ostavljeno je tek poneko delo, možda Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže u srednjoj školi, ali je zato sve ostalo sklonjeno sa obrazovnog horizonta. Kontakt sa hrvatskim, bosanskim, crnogorskim piscima sveden je na sporadične susrete, uglavnom na književnim festivalima za usku i upućenu publiku, obrazovanu u jugoslovenskom periodu (koja polako nestaje). Uvedena je obaveza korišćenja ćirilice u institucijama, svi filmovi se titluju ćirilično, tako da se generacije rođene nakon 1990. uglavnom tretiraju kao one koje ne mogu da razumeju reči „kruh“, „vlak“, „družba“, „žarulja“. Da bi se ta nesreća produbila, književni pregaoci tzv. „srpskog sveta“ počeli su da prevode dela hrvatskih književnih klasika na srpski jezik, čemu svedoči skandalozna pojava „adaptacije“ ili „prevoda“ poznatih romana za decu hrvatskog pisca Mate Lovraka (1899-1974). Tako su nestali naslovi Družba Pere Kvržice (1933) i Vlak u snijegu (1933), a pojavili se Družina Pere Kvržice i Voz u snegu.
Ova dela su se, inače, tokom ranih 80-ih godina nalazila u lektiri za V razred osnovne škole, objavljena su u NOLIT-u, na originalnom jeziku, ćiriličnom pismu, u nezaboravnom žutom kolu i niko nikada nije imao problem sa razumevanjem teksta. Tu su, između ostalih, objavljena i dela: Hajduci Branislava Nušića, Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, Crna braća Franca Bevka, Strah u Ulici lipa Milivoja Matošeca i dr. Evo kako originalno počinje roman Družba Pere Kvržice:
„Bilo je to prvog lipnja. Na katoličkom kalendaru toga je dana stajalo štampano: Gracijan. Pravoslavni je kalendar bilježio Patrikija. Sutradan je bio kod katolika Erazmo, a kod pravoslavnih Talalej. A i kako će drukčije? Valjda neće biti zapisani Joco, Baćo i Dida. To ne bi bio kalendar.“
Ovo je, dakle, najnerazumljiviji tekst koji je „srpski svet“ ikada video. Stoga je pokrenuta ozbiljna akcija prilagođavanja ovog teksta nežnom oku i sluhu novih generacija, koje su odrastale daleko od lipanjskih gibanja i žmiravih žarulja. Zapravo, od čitavog jugoslovenskog nasleđa nisu ostala ni gibanja, niti protesti, niti potreba za nekom svetlošću znanja, već samo ukopavanje u dublji mrak, što vlasti podržavaju višedecenijskom regresivnom kampanjom. Stoga danas tobože više nema nikog ko bi ovaj pasus Mate Lovraka mogao da pročita bez češkanja po glavi ili bez kopanja po rečniku, jer zaboga tamo piše lipanj, još je sve na latinici, a znamo dobro šta Muzej žrtava genocida i predsednik misle o tome.
Srećom, Srbija ima razna udruženja književnika, odakle se mogu regrutovati borci za novi srpski jezik i identitet, kao što Republika Srpska ima svoje Udruženje književnika RS koje je dalo stručni kadar za filološku adaptaciju dela Mate Lovraka. Doduše, u RS imaju posebnu formulaciju za ono što je učinjeno sa originalnim Lovrakovim tekstom. Naime, u biografiji književnice za decu Jelene Glišić, koja je ujedno i sekretarka UKRS, izdvaja se jedna posebna stavka, kao njen važan doprinos tamošnjem obrazovnom sistemu: „Ijekavizovala je knjigu Mate Lovraka Družina Pere Kvržice na srpsku ijekavicu, prvi put za neko izdanje ovog značajnog hrvatskog pisca koji je i u lektiri u osnovnim školama RS“. Šta bi ovo trebalo da znači u praksi? Da Lovrakov tekst nije napisan na ijekavici već na čakavici ili ekavici, zbog čega je neizostavno moralo da se pristupi njegovoj ijekavizaciji? Ali kad smo već tu, daj bar da se „prevede“ na srpsku ijekavicu, kojom se služe recimo žitelji Laktaša, Dodikovog rodnog mesta, danas prepoznatog kao paradigma nove pismenosti i zvaničnog jezika Republike Srpske – srpska laktašica. Dakle, to je put koji je delo Mate Lovraka prešlo od izvornog teksta do idioma Nove Gare koji je, sa književno-toreadorske manifestacije Kočićev zbor, lansirao sam Dodik, a prihvatilo ga članstvo UKRS-a.
Kako zvuči Lovrak na srpskoj laktašici to znaju samo generacije osnovaca u RS, koje konačno mogu da ostvare nesmetanu komunikaciju sa tekstom romana Družba Pere Kvržice. Budući da se crkveni kalendari za poslednjih 90 godina nisu menjali u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, imena svetaca morala su da ostanu ista. Taj tekst nije menjan ni u omraženom socijalističkom periodu, ali danas to više ne može tako. Kod pravoslavnog kalendara se moralo nešto ispraviti kako bi se lakše razumela suština postajanja svecem. To je široko polje za književne intervencije. Naime, nije danas dovoljno reći Patrikije. Ili Talalej. Stoga bi bilo neophodno napisati pravilno, kako nova norma nalaže – Sveštenomučenik Patrikije. Odnosno sveti mučenik Talalej. Uostalom, tek takav tekst bi mogli da razumeju Dodik, Vučić, kao i njegovo regulatorno telo za grobljansko obrazovanje – Muzej žrtava genocida. I tek kada oni razumeju neki tekst, onda on može da ide u škole.
Ne znam kojim putem je išla prevoditeljka Glišić iz UKRS-a (knjigu je objavila Art scena iz Banjaluke), ali nešto slično se dogodilo sa Lovrakovim romanima u Srbiji, gde su objavljene posrbljene verzije u izvedbi prevoditeljke Tatjane Dogdibegović. Tako se voz zaglavio u snegu, Pera u vodenici, a sve to u produkciji izdavačke kuće Pčelica – u ediciji „Slavne dečje družine“. Dakle, kopija slavne NOLIT-ovekolekcije lektire za osnovnu školu, samo prerađeno i modernizovano, tako da družba nije više čak ni družina, već Perina ekipa – kako piše u tizeru ovog izdanja. Zaista, koje bi dete posle silnih klanova, kljunova i južnih vetrova poseglo za nekakvom družbom.
Isčitavajući temu reklo bi se da onaj koji ne može zamisliti život bez Andrića si upravo ti. Čekaš ko zapeta puška.Škobo Habu wrote: ↑02/05/2023 15:29
Meni već postaje zabavno da većina vas, koji tobože brane nobelovaca od različitih nasrtljivaca, svaku kritiku Andića doživljavate kao ličnu uvredu.
Dovoljan dokaz da vi svoj život i ne možete zamisliti bez njega.
Ja sam jedan od onih kojem je dozlogrdilo slušati kako je Andrić specijalista za "bosanskog čovjeka", jer nije. Ako hoćeš da upoznaš ovdašnji mentalitet - propišu ti Andrića. Pozovu se na Andrića. Citiraju ti Andrića. Sva ovdašnja mudrost stane u sabrana djela Ive Andrića.trocadero wrote: ↑02/05/2023 18:37
Isčitavajući temu reklo bi se da onaj koji ne može zamisliti život bez Andrića si upravo ti. Čekaš ko zapeta puška.
Naravno reći ćeš da je veliki pisac što se ne može poreći pa onda raznoraznim kritikama , opanjkavanjem, sitničarenjem, šibicarenjem...raznoraznim načinima to što je veliki pisac bude umanjeno a na kraju se stiče dojam i nebitno...ne ulaziš u dublju analizu njegovih djela i onoga što je u njima dobro. Ako ko reaguje na to kao ja ili neko drugi ispada da ga kao nešto ko branimo i veličamo.
Mislim ti i jesi više kritičar što je normalno i razumljivo nekad dobar a nekad manje dobar .
Neću reći da je Meša bolji od Andrića jer ja o tome ne donosim sud ako se uopšte može i donijeti.
Ali mi je dosta više bliži, paše mi, omiljeniji, razumljiviji jer se više bavio bosanskim čovjekom sa svim vrlinama i manama.
Andrić je manje više bio konstantan u svom pisanju dok je Meša prije pisao u socrealizmu , slabo razumljivo, ništa važno pomena. Na neki način bitne odgovore je našao kroz Boga i Svetu knjigu i tad je izvukao ono najbolje iz sebe i naše mrtvaje što kod Andrića nije slučaj.
E da, ja svoje prijatelje ne gubim zbog zbog Andrića ili izgubljenih u prevodu.
Kako se stancanje novih novcatih hrvatskih rijeci zahuktava - uskoro ce prevod biti zaista neophodan¤ jelena ¤ wrote: ↑02/05/2023 18:19 A sprdali se s Hrvatima kad su ovi "prevodili" filmove sa srpskog na hrvatski.
)Da je ziv, vjerujem da bi i sam to predlozio¤ jelena ¤ wrote: ↑02/05/2023 18:19 Ne bi me začudilo da neko i Andrića tako prilagodi današnjim osjetljivim čitaocima.
Al' prvo nek mu malo skrate one rečenice, izbrišu veznike na početku rečenica, izbace višak pridjeva tj. epiteta da ne bude dosadan savremenim čitaocima i tako.
)Cemu komplikacije? Posve je dovoljno napisati uobicajenu kratku napomenu:"Svaka slicnost sa stvarnim osobama i dogadjajima je slucajna."¤ jelena ¤ wrote: ↑02/05/2023 18:19 I obavezno na početku dodati upozorenje za mlađe od 25 godina (i fontom 25) da je riječ o fikciji, tj. izmišljenom svijetu književnoumjetničkog djela, isto k'o što su sva književna djela izmišljena - bez obzira na to koliko vam se činilo da je sve to bilo baš onako kako je i napisano.
Ove starije ne vrijedi upozoravati.
John Cleese wrote: ↑02/05/2023 21:33Kako se stancanje novih novcatih hrvatskih rijeci zahuktava - uskoro ce prevod biti zaista neophodan¤ jelena ¤ wrote: ↑02/05/2023 18:19 A sprdali se s Hrvatima kad su ovi "prevodili" filmove sa srpskog na hrvatski.
(I za dobar dio hrvatske publike, naravno
Da je ziv, vjerujem da bi i sam to predlozio¤ jelena ¤ wrote: ↑02/05/2023 18:19 Ne bi me začudilo da neko i Andrića tako prilagodi današnjim osjetljivim čitaocima.
Al' prvo nek mu malo skrate one rečenice, izbrišu veznike na početku rečenica, izbace višak pridjeva tj. epiteta da ne bude dosadan savremenim čitaocima i tako.
Eksluzivno za The Forum - uvid u scenarij misterioznog horor trilera: Andric, prizvan forumskom i slicnim "diskusijama", nakon duzeg rotiranja u oba smjera naizmjenicno, napokon izlazi iz groba, ali potpuno drugaciji. Izgleda, govori i ponasa se kao Zemunac iz viceva, ne pise nikako. Nosi sabrana djela iz prethodnog zivota na skracivanje drugaru iz kraja, uz kratke upute:"Znači tebra, odozgo me ispoštuj, a sa strane mi *ebi kevu!" (Kad vec spomenusmo novohrvatski, ne zaboravimo novohrvatsku interpunkciju
Nedugo nakon toga pojavljuju se osuvremenjena i propisno skracena izdanja, prilagodjena pismenosti i ukusu najnovijeg vremena: "VničkaTra nikahro", "Prokleto, znači, dvorište", "Na Drini, kao, Brankov most", "Jelena, sine, riba koje nema", "Put onog bolida"...
Cemu komplikacije? Posve je dovoljno napisati uobicajenu kratku napomenu:"Svaka slicnost sa stvarnim osobama i dogadjajima je slucajna."¤ jelena ¤ wrote: ↑02/05/2023 18:19 I obavezno na početku dodati upozorenje za mlađe od 25 godina (i fontom 25) da je riječ o fikciji, tj. izmišljenom svijetu književnoumjetničkog djela, isto k'o što su sva književna djela izmišljena - bez obzira na to koliko vam se činilo da je sve to bilo baš onako kako je i napisano.
Ove starije ne vrijedi upozoravati.
A to bi shvatili i stariji
Na ovoj temi je problem što se takav stav podvodi pod kanoniziranje Andrića ili ti pogrešno čitanje. Kao da ne postoji etika Andrićeva književnog djela, već samo estetika.Platon smatra da su emocije doduše povezane sa
sudovima, ali da su ti sudovi posve krivi jer pridaju veliku važnost vanjskim
objektima koje ne možemo kontrolirati i koji loše utječu na naše vrline i racionalnu vrijednost. Emocije su opasne i treba ih eliminirati ili modificirati, jer su one određeno priznanje naše ranjivosti i nesavršenosti.
Piaty wrote: ↑20/05/2023 07:54 Znate li ko je Mubera Mujagić?
U pismu kojeg je '80-tih godina poslala beogradskom NIN-u, tadašnja profesorica srpsko-hrvatskog jezika, rođena Sarajka, tražila je da se iz udžbenika izbace stihovi Petra Petrović Njegoša i Ivana Mažuranića. Smatrala je da stihovi "Gorskog vijenca" i poeme "Smrti Smail -age Čengića", vrijeđaju muslimane.
U ispovijesti za beogradski nedjeljnik Intervjua iz 1985.godine,između ostalog, kazala je sljedeće:
"Stojim iza svojih riječi s razlogom i obzirom da je najmanja posljedica lošeg vaspitnog uticaja tih djela na mnoge generacije upotreba riječi 'bula', 'vlah', 'turčin' - u odnosu na teže ekcese koji se mogu javljati naročito u višenacionalnim sredinama.Na svojoj sam koži osjetila agresivnost šovinista različitih boja, te kako izgleda ometanje rada i života."
Na stihove iz Njegoševog "Gorskog vijenca":
"Nekrstu se gore usmrđeše...Odža riče na ravnom Cetinju...Zaudara zemlja Muamedom...Kako smrde ove poturice.."- odgovara:
"Ako se nekima kosa na glavi diže zbog mog prijedloga da se ovi stihovi ukinu, ima nas više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova.Smatram, objasnila je, da kod nekih ljudi, a pogotovo kod djece interpretacija ovih djela u ranom djetinjstvu može da stvori animozitete prema drugim ljudima i narodima sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo nisu rijetke identifikacije između Turaka i muslimana."
Nakon toga pisma NIN-u nastala je ideološka haranga na Muberu Mujagić. Morala je napustiti školu u kojoj je radila. Praktično, tadašnji jugoslovenski režim ju je ostavio na ulici, a ponajviše ju je pogodilo što su je osudili kvaziintelektualci iz vlastitog naroda.
Jedino kojoj je pružio bilo kakvu pomoć od uglednih Bošnjaka bio je Adil-beg Zulfikarpašić.
Mubera Mujagić je umrla u siromaštvu 2008.godine.
Iako je bila nositelj raznih europskih nagrada za svoje poeme i radove.
/ preuzeto /
