Travnik / 7 Korpus A RBiH

[SkyLimit]

Ratni dnevnik, 1. novembar 1994: Kupres napalo i 5.000 pripadnika HVO-a


Oblačan, ne mnogo hladan dan. Četrnaesti dan muslimanske ofanzive na Kupres i iscrpljujućih bitaka sa višestruko nadmoćnijim neprijateljem.

Muslimani su nastavili sa napadima na svim pravcima. Intenzitet napada kulminirao je oko podne. Stajao sam na Velikoj Plazenici, najvišoj tački na kupreškom ratištu, posmatrao front koji se ispred mene prostirao kao na dlanu i osluškivao zastrašujući odjek bitke.

Mješao se zvuk dejstva na hiljade pušaka, mitraljeza, bombi i granata....Bitka je bila takva da se po dimu koji se dizao iznad šume linija mogla pogledom pratiti od Plazenice do Kukavičkih vrata.

U dva sata poslije podne, u jeku najžešće bitke protiv muslimana, uslijedio je žestok artiljerijski napad hrvatske vojske iz pravca Tomislavgrada na položaje VRS na južnom i jugoistočnom dijelu Kupreške visoravni.

Znači, počelo je. Bitka za Kupres ulazi u završnu fazu. Male su šanse da je dobijemo, ali čovjek se nade posljednje odriče.

Sa očiglednom namjerom da "sprže" sve ispred sebe i tako svoju pješadiju poštede jačih okršaja i gubitaka, za samo nekoliko časova Hrvati su na položaje VRS u Malovanu, Ravnom i Riliću, ali i po civilnim ciljevima u ovim selima i gradu Kupresu, ispalili na hiljade granata, uglavnom iz višecjevnih bacača raketa.

Od Malovana i Rilića počeli su da se dižu prvi stubovi dima iz pogođenih i zapaljenih objekata.
Iz pravca Zvirnjače uslijedio je tenkovsko-pješadijski napad na Ravno. Preko Javornog vrha snage HVO, čiju je okosnicu činila Druga gardijska brigada, krenule su u napad kroz Zanaglinsku šumu, s ciljem da presjeku put Ravno -Kupres, zauzmu Rilić i odsjeku snage VRS u Ravnom.

Hrvati su u napad krenuli sa tri gardijske brigade, desetak bojni, pukovnija i drugih jedinica, čije je brojno stanje bilo duplo veće od brojnog stanja svih jedinica koje je VRS imala na Kupreškoj visoravni. S jedne strane višestruko nadmoćniji muslimani, s druge strane dvostruko nadmoćniji Hrvati.

Iz Zapovjedi za napad Glavnog stožera HVO vidi se da su Hrvati dobro znali raspored, brojno stanje i vatrenu moć 7. brigade VRS:

"Na teritoriji opštine Kupres borbena dejstva izvodi 7. motorizovana brigada koja raspolaže sa 4 topa 130 mm, 6 haubica 122 mm, 6 haubica 105 mm, oklopnim bataljonom sa 20 tenkova, od čega su 3 tenka M 84. Na prostoru planine Vitorog nalazi se raketna baza sa raketama zemlja-zemlja, radarskim sistemom i sistemom za ometanje.

Ukupna jačina snaga na prostoru Kupresa u ovom trenutku je oko 2.000 vojnika. U pitanju su snage velikog borbenog iskustva, svjesne strateškog značaja Kupresa i imaju za cilj zadržati ga po svaku cijenu.

Angažiranjem srpskih snaga na pravcu napredovanja naših postrojbi uveliko bi se narušila borbena moć VRS u sjevernom dijelu kupreške općine i time bi Armija stekla realne uvjete za osvajanje grada Kupresa i ostvarivanje njihovih strateških ciljeva.

Naše snage (operativna grupa Cincar): 1. gardijska motorizovana brigada, 2. bojna 2. gardijske motorizovane brigade, 60. bojna 'Ludvig Pavlović', 22. diverzantski odred, 1. satnija 3. gardijske motorizovane brigade, 2. bataljon vojne policije, inžinjerijski vod 42. domobranske pukovnije, 55. domobranska pukovnija, 79. domobranska pukovnija, 80. domobranska pukovnija, 142. domobranska pukovnija, inženjerijska satnija, 4. bojna vojne policije...., imaju zadaću izvršiti napad i ovladati širim područjem Kupreške visoravni i osloboditi grad Kupres".

Iz zapovjesti se vidi da je zapovjedništvo HVO za glavni pravac napada izabralo pravac Pakline - Zanaglinska šuma - Brda, dok su sporedni pravci bili Straža - Ravašnica - Lalića brig i Osjen glavica - Voloder - Ivazovi vrhovi.

Zbog zahtjeva fronta prema muslimanima, u Ravnom su bile ostavljene simbolične snage VRS, jačine jedne čete, koje su se, uz aktivan otpor, oko 16 časova, povukle u pravcu Rilića i Kupresa.

Za samo nekoliko sati intenzivnih borbi, Hrvati su bez pretrpljenih gubitaka pod svoju kontrolu stavili sve jugoistočne visove na obroncima Kupreškog polja.

U njihove ruke palo je desetak vojnika i civila, mještana Ravnog.

Cijeli dan hrvatska artiljerija tuče i visove iznad Vukovska, prema Bugojnu. Jedino objašnjenje je da na taj način žele da spriječe napredovanje muslimana i njihov ulazak u selo.

U rejonu Malovana, koji je branio bataljon iz Glamoča, ojačan tenkovima 7. brigade, izostali su jači pješadijski napadi, tako da nije bilo pomjeranja linija fronta. Hrvati su znali da će nakon izbijanje njihove vojske u Rilić, VRS biti prinuđena da se, uz malo jači pritisak, povuče i iz Malovana.

Da bi spriječila pad Rilića, komanda 7. brigade na taj pravac ubacuje četu od 95 vojnika, koja je tog dana stigla iz Grahova i četu od 45 vojnika iz Ključa. Te dvije čete i vojska koja se povukla iz Ravnog pred zoru uspjevaju da zaposjednu liniju Jelov Gaj - Zanaglina - Kozja Glava.

Zbog novonastale situacije naređeno je da ključko-vukovski bataljon, koji se našao u klinu između Hrvata i muslimana, pod okriljem noći napusti Bućovaču i Vukovsko i povuče se na liniju Kukavička vrata - Kozja glava. U tri sata iza ponoći, 2. novembra, komandant bataljona je obavjestio komandu brigade da je izvršio zadatak.

Nakon jučerašnjeg formiranja Taktičke grupe 1, na pravcu prema Vukovsku, muslimanska komanda je na desnom krilu formirala i Taktičku grupu 2, u koju su ušle 305. i Gardijska brigada, sa zadatkom da nastave napadna dejstva na Demirovac (koji brani četa Prve banjalučke protivoklopne brigade) Križ, Semešnicu (koje brani borbena grupa pod mojom komandom) i Javorak i Javorov pod (koje brani jedinica iz Šipova).

Na Priviji i Malim Vratima nije bilo većih pješadijskih borbi. Razlog je vjerovatno sinoć postignuti hrvatsko-muslimanski dogovor po kojem muslimanske jedinice moraju da se zaustave na liniji Demirovac - Mala Vrata - Mala Plazenica.

Na Bukovaču je stigla grupa "Pantera", koja je imala zadatak da povrati juče izgubljene položaje na Priviji, ali zbog komplikovanja stanja na frontu prema Hrvatima nisu preduzimali nikakvu akciju.

Po jačini i učestalosti artiljerijske vatre ovaj dan je nadmašio sve prethodne u ratu na Kupreškoj visoravni.

UNPROFOR je saopštio da je tog dana na kupreškom ratištu registrovano oko 3.600 detonacija iz artiljerije velikog kalibra. Devedeset odsto tog čeličnog tovara ispaljeno je na srpske položaje.

Popodne je u Šipovo došao predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, na sastanak sa političkim rukovodstvom Kupresa, Jajca, Jezera, Šipova, Donjeg Vakufa i Mrkonjić Grada. Sastanku prisustvuje Mladićev zamjenik general Milan Gvero, još nekoliko generala i visokih oficira VRS.

Neposredno prije sastanka, koji je održan u fabrici Aluminka, stigla je vijest da su Hrvati napali Kupres.

Karadžić se prvo obratio Mitru Mariću, predsjedniku opštine Kupres:

"Mariću, možeš li da uspostaviš kontakt sa Hrvatima? Imaš li telefonsku vezu sa njima"?

"Kontakt sa njima mogu da uspostavim samo preko 'vruće linije', između naše vojne komande u Kupresu i njihove u Duvnu. Ali, samo kad mi to vojska dozvoli".

"Idi, pozovi ih i reci im da prekinu sa napadom. Nismo se tako dogovorili. Prenesi im, ako odmah ne prekinu sa napadom, da ćemo im Duvno i Livno sravniti sa zemljom. Čekaću te da mi preneseš njihov odgovor".

"Razumijem predsjedniče".

Prisutnima je uši "zaparala" rečenica: "Nismo se tako dogovorili".

Marić odlazi u Kupres. U komandi 7. brigade ga obavještavaju da je "vruća linija" sa Hrvatima u prekidu, da Hrvati jakim snagama napadaju i napreduju na cijelom frontu.

Vraća se u Šipovo, da o svemu obavjesti Karadžića. U Aluminci ga obavještavaju da je Karadžić otputovao za Banjaluku.

"Da li je ostavio nekakvu poruku, kako da mu se javim"?

"Nije ništa".

Nastaviće se

http://pressrs.ba/vijesti/ratni-dnevnik ... -11-2016-1

[SkyLimit]

Ratni dnevnik, 2. novembar 1994: Da bi izbjegla opkoljavanje VRS napustila Kupres


Jutro je bilo neobično mirno. Zaglušujuća tišina poslije jučerašnjih zaglušujićih artiljerijskih kanonada.

Od devet časova nastavljena je združena muslimansko-hrvatska ofanziva na cijelom kupreškom ratištu, širokom preko 50 kilometara.

Tačno u deset sati muslimani napadaju srpske položaje na Bukovači. Još silovitije nego što su prije dva dana napadali na Priviju. Nakon desetak minuta Grahovljani napuštaju rovove. Za Grahovljanima se povlače i Šipovljani. To su vojnici kojisu prethodnih dana dezertirali iz brigade. Vojna policija ih je uhapsila u Šipovu, dovela u zatvor u Kupresu, a juče uputila na Bukovaču. Položaj na Bukovači posljednji napuštaju preostali Blagajčani i brigadni diverzanti. U povlačenju Milan Knežević je zarobljen. Vojsku koja se povlači sa Bukovače dočekuje korpusna vojna policija i na zadnjim rubovima šume formira novu liniju odbrane.

Oficir koji je došao sa vojnom policijom objašnjava vojnicima da moraju da izdrže do sutra ujutro, jer će te noći VRS napustiti Kupres. U cilju odbrane komunikacije Kupres-Blagaj, na tom prostoru raspoređena su jača oklopna sredstva Sedme brigade i „Pantera“. Kasno popodne potpukovnik Rakić dolazi na brda između Zlosela i Rastičeva i izviđa teren na koji će, nakon sve izvjesnijeg povlačenja iz Kupresa, razmjestiti brigadu.

Na južnom dijelu ratišta, nakon snažne artiljerijske pripreme iz višecjevnih bacača raketa i uz upotrebu tenkova, hrvatske jedinice napale su i zauzele Donji Malovan. Bataljon iz Pete glamočke lake pješadijske brigade, koji je prije nekoliko dana preuzeo odbranu sela, bez pružanja ozbiljnijeg otpora neprijatelju, odstupio je preko Drežnice i Hrbljina prema Glamoču, ne obaveštavajući o tome komandu u Kupresu.

Na istočnom frontu najžešće borbe vode se za vrh Stožera (Vrana 1.758) i u šumi iznad Kupreških vrata. U šumama prema Vukovsku (Kukavička vrata), došlo je do spajanja lijevog krila muslimanske i desnog krila hrvatske vojske. Združeni neprijatelj sve više steže obruč oko Kupresa.

Izuzetno je teško stanje na linijama fronta, posebno na dijelu prema Vukovsku i Riliću, gdje komanda ne uspijeva da uveže liniju i organizuje odbranu. Demoralisani borci skrpljeni iz razbijenih jedinica niti vide svrhu dalje borbe, niti predstavljaju snagu koja bi mogla da pruži ozbiljniji otpor silno motivisanom i višestruko nadmoćnijem neprijatelju.

Odsudna odbrana grada prema Hrvatima organizuje se u rejonu Poganca, uzvišenja koje se nalazi kilometar južno od grada, gdje se raspoređuju tenkovi i prage povučeni iz Malovana i Ravnog. Oko 22 časa i 30 minuta četa iz Glamoča, koja je držala položaj u rejonu sela Kukavice, napustila je položaj i zaputila se prema gradu.

Nešto kasnije četa iz Grahova i četa iz Ključa napuštaju položaj u Riliću. Isto čini i ključko-vukovski bataljon. Ključani i Vukovljani napuštaju Kukavičku priviju, Omar i Crni vrh i kraj Poganca dolaze u grad.

Raspad sistema. Borci među sobom komentarišu da su spremni boriti se za Kupres, ali pod uslovom da im komanda VRS garantuje da borba neće biti uzaludna, da se Kupres neće prepustiti Hrvatima. A slabe snage koje su stigle u pomoć 7.brigadi upućuju na zaključak da će se baš to dogoditi.

Na naš položaj na Velikoj Plazenici nije bilo napada. U drugom smo planu, koplja se lome oko samog grada. Bližila se ponoć kada sam sa Plazenice „nivom“ krenuo u Kupres. Sa Draganom Knežićem. Na brdima prije Zlosela, s lijeve strane puta, nailazimo na srpski tenk. Djeluje kao da je napušten. Zaustavljamo se i tiho dozivamo. Poslije minut iz tenka izlazi vojnik.

Umoran, neispavan, pita da li imamo vode. Dajemo mu vodu i nešto hrane što se zateklo u vozilu. Zahvaljuje se i odlazi prema tenku. Samo što smo prošli centar Zlosela susrećemo se kolonom nepoznatih vojnika. Nije prijatno. Zaustavljaju nas i pitaju kuda je najbliži put prema Glamoču. Zaključujem da su to vojnici iz Glamoča. Očigledno bježe.

Najbliži put za Glamoč vodi pravo, preko Stražbenice, Omara i Hrbljine. Lažem ih da im je najbliže da idu asfaltom, preko Rastičeva. Računam da će tim putem naići na vojnu policiju, veća je mogućnost da budu vraćeni u Kupres. Dragan je ukapirao šta mi je cilj, pa dodaje da je najbolje da noće tu, u Zloselima. Objašnjava im da postoji mogućnost da su nakon zauzimanja Malovana Hrvati dio svojih snaga uputili zapadnim rubom Kupreškog polja, ispod Jarma i Kurljaja, sa ciljem da su u rejonu Zlosela spoje sa muslimanskim snagama iz pravca Privije i Ratkovina. A nije da ne postoji.

U Olovu punkt vojne policije. Ispred punkta susrećemo četu iz Grahova, koja je pobjegla sa položaja u Riliću.

U komandi zatičem komandanta Drugog krajiškog korpusa generala Gruju Borića, komandanta 7. brigade Rakića, bezbjednjaka kapetana Branu Anđelića...Dežurni je kapetan Ristić. Prave plan odbrane prema Hrvatima. General Borić mi objašnjava da je ispred Kupresa, na uzvišenjima kod Poganca, napravio bedem od praga i tenkova, pa šta bog da. Kaže: „Imaće ustaše sutra Kosovo“.

Problem je što na tom sektoru nemamo uspostavljenu pješadijsku liniju, koja bi trebala da bude ispred oklopa. Pada odluka da su linija uspostavi pravcem Brda – brežuljci kod benzinske pumpe ispod Čajuše. General naređuje da se na izvršenje tog zadatka pošalje jedinica iz Glamoča. Prekidam ga i kažem da sam tu jedinicu prije pola sata sreo u Zloselima.

Nevjerica, psovke....General, više za sebe, pita šta je sa Grahovljanima. Kažem da su prije pola sata otišli prema Zloselima. Naređuje da se u potjeru za bjeguncima pošalje vojna policija, a da se u susret Hrvatima uputi ključko-vukovski bataljon. Suočen sa činjenicom da ne može da računa na čete iz Glamoča i Grahova, skraćuje liniju odbrane i pomjera je bliže Kupresu.

Određuje da se bataljon rasporedi linijom Poganac – uzvišenja između Zlosela i Čajuše, dakle na prostoru na kojem su već bila raspoređena oklopna sredstva. Mislim da nije prošlo ni 15 minuta kada je neko ušao u operativnu salu i javio da Ključani, koji su se odmarali u zgradi Gimnazije, upravo napuštaju grad. Bezbjednjak Anđelić žurno ustaje i odlazi, da pokuša da ih zaustavi.

Poslije pola sata vraća se smrknut. Kaže, ne vrijedi, nema od njih ništa. I ako ih vratimo, džabe ih vraćamo. Iscrpljeni, ogorčeni.... Rakić smrknut nervozno hoda i uglavnom ništa ne govori. Često izlazi iz sale i vraća se nazad.

Nakon toga sam otišao u zgradu opštine. Hodnik krcat pripadnicima policije, čija jedinica se bori na Kupreškim vratima. Došli da se malo odmore. Pod punom ratnom opremom, blatnjavi, sede po hodniku i kancelarijama. Neki vidno pod uticajem rakije. Ogorčeni. Glavna tema: izdaja Kupresa. Psuju Karadžića, Mladića, Miloševića....Među njima vidim Slavka Marića, mog prvog komšiju.

Prvu ratnu žrtvu na Kupresu.Kada su 3.aprila 1992. godine Hrvati napali Donji Malovan, Slavko, Radovan Duvnjak i Skerlo Kanlić su iz Kupresa u automobilu pošli prema Malovanu, da vide šta se događa.

Prije malovanjske Privije, kod kafane Rane Marića, Hrvati su ih dočekali vatrom. Jedva su sačuvali žive glave i u izrešetanom automobilu, na felnama, vratili se u Kupres. Slavko i Skerlo su teško ranjeni. Slavka je metak pogodio u grudi.

U jednoj kancelariji zatičem svog brata Mitra Marića, koji je predsjednik opštine, Đuru Rakitu, komandanta Specijalne jedinice CSB Banjaluka i još nekoliko opštinskih funkcionera.

Pitaju me šta ima novo u komandi.

Prenosim da su tri jedinice samovoljno napustile Kupres, ali da je stav da se grad brani. Rakita priča da su se danas na Kupreškim vratima vodile borbe prsa u prsa, da su muslimani napadali u talasima, „kao da su drogirani“. Ali je ubjeđen da bi samo mala pojačanja u ljudstvu bila dovoljna da slomimo sve njihove napade.

Ponovo se vraćam u komandu. Ne žurim da se vratim na Plazenicu. Bitno je da stignem prije zore. Zanima me šta će biti sa Kupresom.

U komandi zatičem Savu Cvjetinovića iz Bijeljine. Visoki oficir policije RS, pod čijom komandom su i „Panteri“. Obojica smo iznenađeni ovim susretom. Poznajemo se iz Studentskog grada u Beogradu. Bili smo dobri drugari. Nismo se vidjeli četiri godine. Ljubimo se.

Dobijam informaciju da je stigao telegram od Ratka Mladića, u kojem komandant Glavnog štaba VRS naređuje da se Kupres brani do posljednjeg čovjeka. Jetko primjećujem da bi bilo mnogo bolje da je umjesto telegrama poslao jednu brigadu.

Kasnije mi Rakić objašnjava da u telegramu nema pomenute naredbe, već da njime Mladić samo pohvaljuje Sedmu brigadu i ostale jedinice na istrajnosti kojom brane Kupres.

Saznajem i da je Rakić u toku večeri pojedinačno razgovarao sa komandantima svih jedinica, od Malih vrata do Stožerca, i sa njima dogovorio postupak i pravac povlačenja jedinice sa položaja i iz Kupresa. Ako do toga dođe.
Atmosfera kao pred pogreb. Lica smrknuta. Stalno se razmatraju nove varijante odbrane, ali u vazduhu visi činjenica da odbrana nije realna.

Ponoć je prošla, bližila se zora koja nije mogla donijeti nikakvo dobro. Čekali smo je u sendviču širokom nekoliko kilometara, između dvije vojske.

Mislim da je bilo oko dva sata i 30 minuta kada je general Borić sjeo za sto na kojem se nalazila operativna karta i pozvao sve da sjednu. Pitao nas je šta mislimo. Iako sam bio najmlađi i po godinama i po činu javio sam se prvi.
Predložio sam da vojsku u toku noći izvučemo iz grada, na brda iza Zlosela.

Borić me je gledao pomalo iznenađeno.

"Dule, zar ti koji si se toliko, i kao novinar i sa puškom, borio za Kupres sada predlažeš da ga napustimo?

"Nažalost, nemamo izbora. Prema Hrvatima nemamo liniju. Tenkovi nisu dovoljni. Prostor od Poganca do Kukavičkog jezera je prazan. Hrvati noćas mogu da uđu u grad. Muslimani su ušli u Ratkovine. Hrvati imaju otvoren put ispod Jarma prema Zloselima. Možda sutra osvanemo u obruču. Kažete da nemamo dovoljno granata, da u tenkovima nema goriva. Možemo da imamo stotine mrtvih. Ako se izvučemo iz grada i skratimo liniju imamo šansu da bar ostanemo na Kupreškoj visoravni.

Po reakcijama i pogledima prisutnih zaključujem da nisam otkrio Ameriku, da je napuštanje Kupresa neminovnost o kojoj su oni već razgovarali i da je ova konsultacija ko zna koja po redu današnja razmjena mišljenja na tu temu.
Savo Cvjetinović kaže da je napuštanje Kupresa jedino razumno rješenje.

"Predlagao sam da se mnogo ranije povučemo iz Ravnog i Vukovska. Da smo to učinili dva dana ranije, imali bi vremena da se utvrdimo na Priviji i Crnom Vrhu. Međutim, čekali smo posljednji trenutak, povukli se na tu liniju, kad već nije bilo vremena da tu organizujemo ozbiljnu odbranu.

General ga prekida.

"Ti znaš da Glavni štab nije dozvolio povlačenje iz Ravnog i Vukovska. Tražili smo, nisu dozvolili.

"Trebali smo se povući i bez njihove dozvole. Nemojte da ponovimo grešku. Ako se sada povučemo iz Kupresa imamo šansu da do zore organizujemo kakvu-takvu odbranu iznad Zlosela. U suprotnom, velike su šanse da sutra budemo portpuno razbijeni kao vojna snaga. Toliko da će nas ustaše i Turci goniti do Šipova.U slučaju da opstanemo iznad Zlosela i na Plazenici, možda će nam se ponovo ukazati šansa da povratimo Kupres. Ali ako nas potpuno zbace sa Kupreške visoravni u Šipovo, to će biti zauvjek zbogom Kupresu.

Rakić smrknut ćuti, ustaje i šeta po prostoriji. Nije progovorio ni riječ.

Ćuti i general. Ustaje, izlazi iz sale i odlazi na sprat.

Vraća se poslije desetak minuta, diže slušalicu telefona i nekom govori: „Prelazimo na plan B“. Nakon nekoliko trenutaka dodaje: "Ja sam tako odlučio".

Spušta slušalicu i gledajući nas kao osuđenik kaže da napuštamo Kupres.
Ne znam zbog čega, ali laknulo mi je.
•
Bespotrebno je objašnjavati koliko su ti trenuci bili mučni. General Borić, častan čovjek i oficir, donosio je odluku o napuštanju najvažnijeg položaja u zoni odgovornosti korpusa kojim je komandovao.

Komandant brigade Rakić je morao da napusti prostor koji je branila njegova brigada, nakon sedmomjesečnih borbi sa muslimanima. Kao i većina vojnika iz Banjaluke, Šipova, Ključa i Mrkonjić Grada srodio se sa Kupresom i Kuprešanima. Treba sutra živjeti sa teretom oficira koji je izgubio čuveni, strateški važan, Kupres i pogledati ljudima u oči.

Tešku situaciju im je vjerovatno bar malo olakšavalo to što i ja, jedini prisutni Kuprešak, smatram da je napuštanje Kupresa jedino racionalno rješenje.

General uzima grafitnu olovku, povlači liniju do koje vojska treba da se povuče i izlazi iz prostorije. Vidim da je povučena linija od Demirovca i Maglaja na Velikoj Plazenici, preko Mašeta, brda između Rastičeva i Suhove i dalje, preko Blagajskog polja, prema Hrbljini. Upozoravam da je general pogriješio. Linija treba da ide po brdima iznad Zlosela. Kod Mašeta je nemoguće napraviti liniju koja bi se mogla braniti i mi bi morali da se povučemo najmanje do Matića brda i Krčenika. Jer ako izađu na brda iznad Zlosela Hrvati će Rastičevo i Blagaj imati kao na dlanu, pješadijskom vatrom će tući sav prostor kojim se može prići eventualnoj liniji na Mašetu, uzvišenju na kojem se nalazi katoličko seosko groblje sa kapelom.

Uzimam olovku i povlačim novu liniju, preko brda iznad Zlosela. Operativni oficir kapetan Ristić ljutito ustaje i pokušava da me odgurne od karte, psujući mi majku. Kaže: „Ko si ti da ispravljaš ono što je general odlučio?“.

Njega ignorišem, a Cvjetinoviću i Anđeliću objašnjavam da je general vjerovatno pogriješio, jer ne poznaje teren. Jeste komandant korpusa, ali ne poznaje svako brdo od Bihaća do Kupresa.
Dragan me čeka ispred komande. Kažem mu da napuštamo Kupres.

Odlazimo u opštinu, da vijest saopštim bratu. Sudaramo se na vratima kancelarije. Zove me u drugu prostoriju.
Saopštava mi sljedeće.

Slavko Marić je u međuvremenu išao u stanicu policije.

Bio je kod dežurnog u stanici, kada je došao Rakita i telefonom pozvao svoju jedinicu na Kupreškim vratima. Rekao im je: „Molim vas tiho, da oni preko puta ništa ne čuju. Uzmite sve svoje stvari i krenite prema tunelu. Od tunela prema Kupresu, pa prema Blagaju. Ja ću vas tamo čekati.“

Poslije toga Rakita je došao ovdje u opštinu. Pita me: „Predsjedniče, imaš li ti pojma šta se događa?“
-Nemam.

-Kupres je predat. Povukli su mi tenk i pragu sa tunela, a nisu me obavjestili. Zar ti nisi u vezi sa generalom?

-Nisam.

-Molim te otiđi kod njega, ja sam se posvađao sa njim. Ne mogu da vjerujem da ćemo napustiti Kupres.

Prepričavam Mići šta se dogodilo u komandi.

Žurno odlazi prema komandi. Stižem ga i skrećem mu pažnju da upozori Borića da vojska ne smije da se povlači do Mašeta i Rastičeva, jer onda pada i Blagaj, gubimo sve.

Vraća se poslije dvadesetak minuta.

-Kada sam ušao u operativnu salu, general je rekao da Rakić, on i ja idemo u Božinu kancelariju. Gore mi je saopštio da je donio odluku da povuče vojsku iz Kupresa do Rastičeva, jer ne može da odbrani sadašnje položaje.

Kaže: „Ne mogu dozvoliti da sutra izgubim 300 ljudi“.

Pitam ga da li ima saglasnost Glavnog štaba.

Odgovara mi da nema, ali da ima pravo da sam donese takvu odluku.

Dok priča, Mići idu suze. Plače se i meni, ali nekako sam otupio, nema suza.

Pozdravljamo se.

Zove me da se vratim.

"Nikad ti to do sada nisam rekao, plašio sam se da ne baksuziram, ali sad moram. Čuvaj se. Vidiš da je sve đavo odnio, sve ovo što smo radili bilo je uzalud. Toliko ljudi nam izginu i vidi šta se dogodi. Što mi nisu rekli da devedeset i druge ne vraćam narod iz izbjeglištva. Da mi ljudi ne ginu. Do sad bi se narod negdje snašao, a sad mora u izbjegličke centre.

Kažem Draganu da svratimo do stana. Grad avetinjski pust.

Ulazim u sve prostorije. Provjeravam da ne ostane nešto važno, posebno kakvi moji papiri. U spavaćim sobama geleri razbili prozore, staklo po podu i krevetima. Na stolu načeta flaša rakije. Šljivovica prokupačka ljuta. Nazdravljamo jedan drugom i rakiju ostavljamo na stolu.

U hodniku, na polici ormara za garderobu, pet-šest „promova“, protivpješadijskih odskočnih mina.
Dragan predlaže da miniramo vrata.

Na trenutak razmišljam i kažem da to nećemo činiti.

Taj što ih otvori nije kriv što odlazimo iz Kupresa. Pravi krivci ta vrata nikada neće otvoriti. Posebno oni što sjede u Beogradu i Palama.

Krstim se, zaključavam stan, ali se sa stepeništa vraćam, otključavam vrata i ključ stavljam sa unutrašnje strane u bravu.

Svraćamo i do Mićine kuće.

Svuda okolo Jelenine i Natašine stvari. Knjige.

Uzimam neke sitnice, znam da će ih obradovati. Ako ih u nesreći koja ih je zadesila više išta može obradovati.
Vraćamo se u grad. Ulazimo u nekadašnje sjedište Opštinskog komiteta SK, iznad kafane „Lašva“, gdje se u ratu nalazilo sjedište opštine. Zanima me da li su evakuisali svu dokumentaciju. Srećom, sve je prazno. Pravimo posljednji krug glavnom ulicom i krećemo za Blagaj.

Put već zakrčen vojskom, pa na pojedinim dionicama vozimo i pored puta.

Na izlazu iz Bilog Potoka nailazimo na naše tenkove. Izlazim iz auta, da se pozdravim sa momcima. I da im kažem da se slučajno ne povlače do Mašeta i kapele. Igrom sudbine, prvi tenkista na kojeg sam naišao bio je Rajko Krndija, moj brat od tetke.

Objašnjavam mu šta me muči. Kaže, ne brini, mi se baš ovdje raspoređujemo. Tenkovi silaze s puta u okolne uvale.

Kuprešku visoravan pritisla gusta jesenja magla, kroz koju se naziru prvi nagovještaji svitanja.
Zahvaljujem se bogu što je magla, pa Hrvati i muslimani ne vide ovu kolonu.
Ako je poklope artiljerijskom vatrom napraviće klanicu.

U toj gužvi srećem Milana Milišića, koji je sa jedinicom upravo stigao sa Kupreških vrata. I njega muče iste brige, novi položaji naše brigade i hrvatska artiljerija.

Kaže da je upravo sreo Rakića i upozorio ga da mu se na malom i brisanom prostoru nalazi nekoliko hiljada vojnika.

Rakić ga je zagrlio i rekao mu: „Milane, ne brini, neće niko poginuti. Sve je dogovoreno“.

Kada ga je pitao gdje će biti nova linija ovaj mu je rekao da će biti kod groblja na Mašetu.

Zadovoljno konstatujemo da se vojska ipak raspoređuje dva-tri kilometra prije Mašeta, odmah iznad Zlosela.

Od Milana sam saznao da ga je Rakić tog jutra pozvao u četiri sata i rekao da povuče ljude sa tunela, preko Malih vrata, prema brdima sjeverno od Zlosela. Naredio mu je da on i njegovi vojnici idu niz liniju Mrkonjićana, da i njima prenese naredbu za povlačenje i da dobro pazi da neko od ljudi ne ostane.

Dragan i ja u Rastičevu skrećemo uz Veliku Plazenicu.

Vojnici iz komande i kuhinje ne spavaju. Cijelu noć su presjedili kraj vatre. Čekaju vijesti.
Nestrpljivo, uglas, pitaju šta ima novo.

Kažem da upravo napuštamo Kupres.

http://pressrs.ba/vijesti/drustvo/ratni ... pres-02-11

[SkyLimit]

Ratni dnevnik, 3.novembar 1994 - Čudan susret oficira HVO i boraca VRS nakon pada Kupresa


Vijest o napuštanju Kupresa na borce je djelovala kao udarac maljem. Komentari se uglavnom svode na optuživanje rukovodstava Srpske i Srbije za izdaju i tvrdnje da više ne vrijedi boriti se i ginuti.


Na Veliku Plazenicu stiže jedan od tenkova koji su noćas povučeni iz Kupresa. Tenkom komanduje Momčilo Milišić Skršo, sa njim u posadi su Lisica, Mitrović i Kemo.

Tenk dobija raspored u pozadini, kod lokve. Da po potrebi može da interveniše u svim pravcima plazeničkog platoa.

Za obezbjeđenja tenka određujem Miloša Milišića, Stanka Karana, Dragana Žderu, Trifuna Šikića, Željka Milišića Žecu i Dragu Crnogorca.

Ujutro su muslimani napali naš položaj na Semešnici, ali je napad kratko trajao. Prije i poslije napada muslimani su se dovikivali sa mojim vojnicima. Uglavnom provociraju, pitaju gdje nam je Kupres i šta čekamo, zašto ne krenemo u pravcu Šipova.

Zaključio sam da su kratkotrajno puškaranje i dovikivanje samo „ispipavanje pulsa“ i da će uskoro uslijediti ozbiljniji napad.
Zato na Semešnicu šaljem Dragu Čolića i Željka Milišića Beraća.

Iz pravca Kupresa dopiru artiljerijske detonacije. Napušteni grad granatiraju Hrvati!
Da li zbog toga što misle da smo još u Kupresu ili da bi spriječili muslimane da prije njih uđu u grad? Ili reda radi? Da bi sutra mogli reći da su ga osvojili, a ne dobili kao poklon. Zajednički poklon srpske politike i muslimanske vojske.

Nalazio sam se na komandnom mjestu na Križu, kada je iz šume koja počinje stotinjak metara lijevo, iz pravca Semešnice (1.724 m), koju su branili Kuprešani i dalje Javorka, koji su branili Šipovljani, počela da dopire jača puščana vatra.

Krenuo sam u tom pravcu. Samo što sam izašao iz Krištine drage, po Semešnici je otvorena jaka minobacačka vatra. Najača do tada.

Nekoliko granata je palo blizu mene, detonacije su bile neobično snažne, prilikom bacanja na zemlju osjećao sam jak vazdušni udar ali gelera kao da nije bilo. Očigledno, punjenje eksploziva je bilo slabo, a košuljice granata bile su od nekog slabog materijala.

Pokajao sam se što sam krenuo sam. Mogu poginuti, a niko ne zna kuda sam otišao. Razmišljao sam da zalegnem i čekam da granatiranje prođe, ali znao sam da poslije artiljerijske pripreme obično slijedi pješadijski napad. Htio sam da ga dočekam sa svojim vojnicima na prvoj liniji.

Kupres smo izgubili. Vojska se povukla na prilaze Blagaju. Danas uspostavljena linija odbrane od Plazenice do Kurljaja i dalje do Hrbljine je nekoliko puta kraća od linije Plazenica – Stožer – Siver – Raduša – Ravašnica - Pakline - Crni vrh - Batoglav - Donji Malovan - Drežnica koju smo do sada branili. Postojeće jedinice su više nego dovoljne da je brane. Znači, Blagaj će biti odbranjen. Ne smije da se dogodi da ta odbrana bude ugrožena našim kiksom na Plazenici.

Brinulo me je što su jedinicu koju sam prije deset dana preuzeo bili ljudi iz radne obaveze, koji su mali ili nimalo učestvovali u borbama. Bolje je imati desetak iskusnih boraca, nego pedeset neiskusnih.
Išao sam od jednog do drugog rova, nastojao da vojnicima podignem moral, ubjeđivao ih da nam muslimani ne mogu ništa, ali i grdio ih što još uvijek nemaju rovove i zaklone.

Rovovi plitki, grudobrani niski. Ne može u njih da stane pola čovjeka, a kamoli da uđe nekoliko ljudi. Da dejstvuje i bude zaštićeno od neprijateljske vatre.

Za razliku od muslimana koji su na dostignutim linijama odmah kopali duboke rovove, pravili čitave tranšeje, mi smo to nerado radili. Otaljavali posao.

Drugi razlog moje ljutnje bilo je to što uopšte nisu uradili zaklone za odmaranje i zaštitu od granata. Zdravi i snažni ljudi. Po cijeli dan ništa ne rade. Svuda okolo šuma. Mogli su za dan iskopati rovove i pokriti ih balvanima, tako da im ni direktan pogodak granate ne bi naudio, a oni za deset dana nisu uradili ništa. Umjesto skloništa oni su pravili nešto što je više naličilo na čobanske bajte, koje smo mi pravili dok smo čuvali ovce.

Kada sam došao do mjesta na kojem se nalazio učitelj Janko Turkić i još dvojica-trojica boraca, čijih se imena ne sjećam, počeo sam da ih grdim.

Janko Turkić, sa kojim sam imao specifičan odnos, jer smo jedan drugog uvažavali i uvijek kada bi se sreli razmjenjivali mišljenja o raznim temama, je moju grdnju okretao na šalu. Ipak, obećali su, kad prođe napad, jer granate su i dalje padale, da će početi sa kopanjem pravog rova.

Janko me je dva puta zvao da se vratim, da me "još jednom" priupita za novosti sa ratišta. Ljude je više zanimalo šta se događa sa Kupresom, nego granate koje su oko njih padale.
Dva puta sam se vraćao.

Kada sam treći put krenuo, a on me opet pozvao, dovikivanjem smo se dogovorili da ćemo razgovor nastaviti kasnije. Nije bilo suđeno.
Poslije, kad bih se prisjećao tih trenutaka, pomišljao sam da je Janko možda imao osjećaj da će mu se nešto dogoditi, da je tim pozivima da se vratim, da još popričamo, otimao još to malo života što mu je ostalo.
Kada sam prešao još stotinak metara uslijedio je žestok pješadijski napad. Uskočio sam u rov kod Jovice Čolića.

Ispred duboko iskopanog rova bio je grudobran, pun kamenja, iza kojeg je počinjala skoro okomita strmina. Koristeći mrtvi ugao, muslimani su mogli da dođu pod sam rov. Bila je dovoljna jedna bomba ili tromblonska pa da nas neutrališu.

Zbog toga su se vojnici iz rova, sve Jovičine komšije i prijatelji, prebacili deset-dvadeset metara nazad i tu zalegli. Među njima pogledom sam "uhvatio" Mitra Čivčiju, braću Pivač... Jovica nije htio da se povlači.
Iznenadilo me sa kojom prisebnošću i srčanošću se posvetio odbrani svog rova.

Napad je trajao dvadesetak minuta. Muslimani su nam bili skroz prišli. Dovikivali smo se. Oni su psovali i arlaukali, pitali nas gdje nam je Kupres, ja sam se trudio da budem što smireniji. Vikao sam: "Komšije, ovdje prolaza nema. Nije ovo Kupres".

Kako su puške bile beskorisne, Jovica se prihvatio bombi, a ja kamenja. Srećom, u rovu se zateklo dovoljno bombi. Pedesetak komada.

On je bombe bacao polako, a ja kamenje nisam morao da štedim. Svaki kamen je u tim trenucima na tom mjestu bio vrijedan koliko i puška.
Međutim, težište napada je bilo pedesetak metara desno od nas, u pravcu iz kojeg sam došao. Tu se Plazenica u bugojansku kotlinu ne obara naglo, pa su muslimani pokušavali da tom padinom izađu na plato.

Razvila se žestoka borba. U jednom trenutku čuo sam Željka Milišića Beraća da galami i psuje. Kad sam pogledao u tom pravcu vidio sam njega i Dragu Čolića. Obojica su izašla iz zaklona. Željko je stajao na čistini, u raskoraku, držao je mitraljez u rukama, pucao i vikao. Čolić je radio isto to, ali iz automatske puške.
Trebalo je pola minuta galame i žestokih psovki da me poslušaju i zalegnu u zaklon.

Kada je napad odbijen, krenuo sam nazad prema Križu, da vidim kakvo je stanje na drugim dijelovima linije. Vojnici koji su ležali daleko iza Jovičinog rova su me zvali da ostanem, govorili su da očekuju drugi napad. Bio sam svjestan da su velike šanse da muslimani ponovo napadnu Semešnicu, ali odgovaran sam za cijelu liniju.

Šta vrijedi što smo odbili napad na Semešnicu, ako je pao neki drugi položaj.
Malo sam okuražio vojnike i otišao.

(Godinu dana kasnije, 11. septembra 1995. godine, u povlačenju VRS sa Kupreške visoravni, kod sela Natpolje, Šipovo, geleri hrvatske granate smrtno su pokosili Jovicu Čolića. Smrt ga je zadesila na dužnosti komandira čete u Kupreškom bataljonu 7. brigade.)
Nažalost, nikakva sredstva veze nisam imao. Ni jednu radio stanicu, motorolu, poljsku liniju...Ništa.

Kod prvog rova, na mjestu gdje je bio najžešći napad, zatekao sam Željka Milišića i Dragu Čolića. Prekaljeni u sličnim situacijama, zadovoljni što su odbili napad, raspoloženi za novu bitku.

U rovu desno od njih vidio sam Jovu Pavlovića iz Vukovska, Novu Zubića i još jednog momka iz Vukovska. Sljedeći rov je bio prazan...sljedeći takođe.

Nekoliko metara ispred mjesta gdje smo se rastali ugledao sam Janka Turkića. Ležao je na zemlji. Kleknuo sam kraj njega, pogledao mu u lice, opipao puls. Bio je mrtav.
Počeo sam da se osvrćem oko sebe.
Nigdje nikog.
Prekrstio sam se, rekao: "Janko, oprosti..." i nastavio niz napuštenu liniju prema Križu.
Možda sam prešao dvadesetak metara kada je u šumi ispred mene neko počeo da krši granje...Bili su to Predrag Trifunović, Željko Trifunović, Dušan Marić Momirov, Žeca, Stevo Kolonja i Boris Kureljušić.
Mjesecima je Boris tražio da ga primim u „jutelovce“, izviđačko-diverzantsku četu Sedme brigade. Dan ili dva ranije ispunio sam mu želju i primio ga. Da pogine. Tako je ispalo.
Stevo i Dušan su u rukama držali nosila.
-Šta će vam nosila?
-Pošli smo po Janka.
-Janku nema pomoći, imate vi važnije posla. Rasporedite se u rovove, muslimani će ponovo da napadnu.
Ja nastavljam prema komandi, oni odlaze u drugom pravcu.

Kriština draga prazna. Minobacač i granate ostali na napuštenom položaju. Komandni šator prazan. Nigdje žive duše. Iz pravca Križa oko mene fijuču meci. Stanem u zaklon, ne previše glasno pitam ima li koga, niko ne odgovara.

Vojska pobjegla. Bez borbe. Kroz pojas šume koji od komandnog mjesta vodi prema Rastičevu. Trčim da stignem ljude, da ih vratim na položaj, prije nego što ga uzmu muslimani. Nigdje nikog.
Kilometar dalje, nadomak lokve, na livadi sjedi i leži nekoliko desetina, možda i svih stotinu milicionera.
Livada se šareni od uniformi.

Objašnjavam situaciju, molim da bar njih dvadesetak pođe sa mnom, da zaposjednemo napušteni položaj na Križu. Dok ne vratim vojsku koja je pobjegla.
Odgovaraju mi da su krenuli na drugi zadatak. Idu prema Maglaju. Objašnjavam da je Maglaj tu blizu, da neće ništa izgubiti, ali ne vrijedi. Među njima vidim i nekoliko Kuprešana.
Dok se ja sa njima objašnjavam od Semešnice ponovo počinje da dopire pucnjava. Muslimani su krenuli u novi napad, čije detalje saznajem kasnije od Drage Čolića.

Dušan i Boro ostali su sa sa Beraćem i Dragom Čolićem.
Rasporedili su se u rovove. Prvi rov do Čolića i Beraća zaposjeo je Boris, drugi Stevo, treći Jovo Popović....
Ubrzo nakon što sam ja otišao, Predrag i još dvojica vojnika stavili su Janka na nosila i ponijeli ga prema komandi. Ostavili su ga nadomak Krištine drage, jer su muslimani sa Križa na njih otvorili vatru.
Ovaj napad je trajao oko pola sata.
Jedna granata pogodila je u Borisov rov i teško ga ranila.

Kada je napad odbijen, Dušan i Berać su ranjenog Borisa, preko položaja koje su držali Šipovljani, snijeli do ceste i poslali u bolnicu u Banjaluku, gdje je dva dana kasnije preminuo.
Šipovljani preuzimaju rovove naše borbene grupe do kose na kojoj su bili Čolić i Berać.
Nakon toga, Jovica i njegovi vojnici su samovoljno napustili Semešnicu i niz Prla, preko Kupreške rijeke, otišli u Novo Selo, kući.

Semešnicu, koju su muslimani napali svom silinom u dva navrata, smo odbranili. Križ i Krištinu dragu na koje nije bilo pravog napada, smo izgubili.
Teško shvatljivo, ali tako je bilo.
Ostatke svoje raspršene vojske okupljam u Jakića drazi, na drugom rezervnom položaju.

Sve vrijeme, već dva sata, i na Demirovcu traje žestoka bitka. Grmi. Borba se vodi u talasima. Muslimani napadaju, vojnici Prve baljalučke protivoklopne brigade hrabro odbijaju napade. Dok slušam kako se bore još više žalim što su prije nekoliko dana na onako gilipterski način Demirovac, najvišu kotu na planini i cijelom ratištu, prepustili muslimanima. Imaju mrtvih i ranjenih.

Malo i pod utiskom bitke koju su Banjalučani vodili na Demirovcu, odlučili smo da pokušamo da povratimo izgubljeni položaj. Pada dogovor da u akciji angažujemo i tenk.
Skršo bez razmišljanja prihvata, momci iz njegove posade takođe. Kao da smo ih pozvali na izlet.

Dozvolu za upotrebu tenka od komande oklopnog bataljona nismo tražili jer smo znali da je ne bi dobili.
Od lokve do Križa ima više od kilometar. Ako se izuzme nekoliko uspona, sve brisani prostor.
Dovoljno je da jedan muslimanski vojnik zalegne na Križu sa dvije-tri zolje ili nekim drugim protivoklopnim oružjem i bira kako će uništiti tenk.

Po propisima, trebalo je da mi idemo ispred i bočno od tenka i tako ga štitimo. Mi ćemo potpuno suprotno: kretaćemo se iza tenka, on će nama služiti kao zaštita.

Odlučili smo da u protivnapad krene samo nas dvanaest, jer iza tenka ne može da se sakrije više ljudi.
Žurilo nam se. Da se muslimani ne bi utvrdili na našem položaju i donijeli protivoklopna sredstva.
Od ideje da krenemo u protivnapad do trenutka kad smo krenuli nije prošlo više od desetak minuta.
Pored izviđača, u grupi je bilo i nekoliko vojnih policajaca.

Ostali vojnici su nas gledali sa čuđenjem. Vjerovatno se većina među njima pomalo divila našoj hrabrosti, ali nije mali broj i onih koji su sigurno pomislili da smo budale.

Od lokve do Križa nismo stali. Tenk je išao što je brže mogao, samo povremeno zastajkujući da ispali granatu. S vremena na vrijeme posada je otvarala mitraljesku vatru. Mi smo trčali iza tenka, krijući se od metaka koji su fijukali oko nas.

Na posljednjem usponu prije Križa rasporedili smo se u strijelce, otvorili vatru i prateći tenk nastavili napredovanje.

Muslimani su se razbježali bez otpora. Iako su vidjeli da nas je malo, vjerovatno ih je uplašila pojava tenka i naša energičnost.

Zatekli smo minobacač. Muslimani su ga samo prevrnuli, granate nisi dirali. Janka smo našli tamo gdje je i ostavljen. Da bi obezbjedili tenk rasporedili smo se po Križu i prednjim rubovima Krištine drage, prema Semešnici i bugojanskoj kotlini.

Nas nekoliko krenulo je pucajući niz Križ. Stigli smo do našeg posljednjeg rova.
Za sat vremena i ostala vojska se vratila i zaposjela položaje na Križu i oko Krištine doline.

Kako je pala noć, spajanje sa Šipovljanima ostavili smo za jutro.
Nismo bili sigurni u čijim rukama je Semešnica, a postojala je mogućnost da se u mraku međusobno poubijamo.

Tog dana, dok smo mi bježali i vojevali po Plazenici, oko 10 časova prijepodne, nakon što su se uvjerili da je grad napušten, prvi muslimanski vojnici iz pravca Kupreških vrata, pripadnici 307.brigade ušli su u Kupres.

Mehmed Alagić je kasnije izjavio da je tog jutra izašao na Stožer i radio vezom obavjestio Hrvate da je Kupres napušten i da slobodno krenu u grad.
U dva sata popodne naši vojnici, koji su već bili zaposjeli položaje na Kurljaju, obavjestili su komandu da hrvatska kolona autobusa, tenkova i kamiona iz pravca Malovana, ulazi u Kupres.
Bez borbe.

Što je koliko juče bilo nezamislivo. Sve mi izgleda kao ružan san, košmar.
Sat vremena kasnije kolona hrvatskih tenkova prošla je kroz Olovo i Osmanlije i ušla u napuštena Zlosela.
Šest tenkova zaustavilo se na izlazu iz Bilog potoka, prema Suhovi i Blagaju.
Nekoliko stotina metara ispred položaja naše pješadije, iza kojih su se nalazili naši tenkovi.

Ubrzo su se iz pravca Bilog Potoka putem prema Blagaju pojavila i dva luksuzna džipa, marke "čiroki" i "pajero". Iza džipova je nastupala hrvatska pješadija, razvijena u streljački stroj. Džipovi su upali pravo među naše vojnike, pripadnike Ključkog bataljona, koji su nakon povlačenja iz Kupresa zaposjeli položaj u širem zahvatu puta Kupres - Blagaj.
U jednom džipu bili su vozač i pukovnik Hrvatske vojske, u drugom džipu vozač i oficir nižeg ranga.

Između iznenađenih pripadnika VRS i "gostiju", koji su očigledno i sami bili zatečeni prisustvom srpske vojske na tom mjestu, poveo se sljedeći razgovor.

Srpski vojnik: "Gdje ste se zaputili?"
Hrvatski pukovnik: "Krenuli smo do kapele. Otkud vi ovdje?"
Srpski vojnik: "Ovdje smo raspoređeni. Ovo nam je položaj".
Hrvatski pukovnik: "Pa, vi ste trebali biti s onu stranu groblja i kapele. Tako je dogovoreno".
Riječ je o kapeli i groblju na Mašetu, između Suhove i Rastičeva, dva i po kilometra od mjesta gdje je razgovor vođen.
Hrvati su se prvi snašli i "omekšali" atmosferu: iz džipova su iznijeli dva kartona sa limenkama Karlovačkog piva i cigarete. I ponudili svoje domaćine.
Srpski vojnici, umorni od svega, žedni i gladni, ogorčeni zbog pada Kupresa, ubjeđeni da ga nisu izgubili vojnički već politički, prihvatili su ponude.

Razgovor je nastavljen u manje usiljenoj atmosferi. Na primjedbu srpskih vojnika da nije pošteno što su ušli u savez sa muslimanima i mučki, s leđa, napali kupreške Srbe, koji su prije godinu dana od muslimana spasili više od 4.500 Hrvata, uslijedilo je utješno uvjeravanje hrvatskog oficira da su morali da napadnu da Kupres ne bi zauzeli muslimani, a da je krajnji cilj njihove ofanzive - zauzimanje Bugojna.
Čak je objašnjavao da će Bugojno napasti zajedničkim snagama sa Srbima.

Kako se više nije imalo šta razgovarati, niti je bilo rezona da se poslije popijenog piva i popušene lule mira puca, hrvatski pukovnik se pješke udaljio u pravcu Zlosela, uz objašnjenje da ide da vrati svoje tenkove.
Tenkovi su doista i vraćeni prema Zloselima.

Uz neko objašnjenje koje je Srbima očigledno bilo uvjerljivo i niži oficir je nesmetano odšetao prema Zloselima.
Džipovi i vozači su zadržani do dolaska vojne policije, koja je vozače uhapsila, a džipove zaplijenila.

U vrijeme čitave zbrke i pojave hrvatskih tenkova, jedan od prisutnih komandira oklopnog bataljona srpske vojske zatražio je dozvolu da srpski tenkovi koji su se nalazili u blizini stupe u akciju i napadnu hrvatske tenkove.

Iz komande u Blagaju stiglo je upozorenje da se ne preduzima nikakva akcija.
Samo desetak minuta nakon što se vojna policija sa džipovima i vozačima udaljila sa mjesta susreta i ispijanja karlovačkog piva, Hrvati su plutonima iz višecjevnih bacača raketa počeli da tuku Blagaj, Mrđenovce, Rastičevo i novozaposjednute položaje VRS na Maglaju.

Kada sam čuo detalje susreta na brdima između Zlosela i Suhove, ponovo sam se sjetio prethodne noći, kada je general Borić izdao naredbu za povlačenje iz Kupresa i na vojnoj karti povukao liniju preko Mašeta.
Da li je naše povlačenje iz Kupresa ipak dogovoreno? Da li je dogovor postignut ranije ili u noći kada je vojska povučena? Da li je tim dogovorima određena i linija do koje ćemo se povući?

Ili je general Borić slučajno odredio da se njegove jedinice povuku do Mašeta?
Da li je pominjanje "dogovora", kapele i groblja, od strane hrvatskog pukovnika rezultat njegove domišljatosti u pokušaju da se izvuče iz klopke u koju je upao ili je dogovora ipak bilo?

Zašto hrvatska artiljerija koja je prethodnih dana plutonima iz VBR-ova preoravala položaje srpske vojske cijelo jutro i prijepodne nije ispalila ni jednu granatu na put kojim se povlačila srpska vojska? Put od Kupresa, posebno u Zloselima, bio je bukvalno zakrčen vozilima i ljudima, u slučaju da je bilo granatiranja srpskoj vojsci su mogli biti pričinjeni veliki gubici.

Da li je naredba koja je tenkistima stigla iz Blagaja da ne preduzimaju nikakvu akciju protiv hrvatskih tenkova posljedica tog dogovora ili je srpska komanda procjenila da je u konfuznoj situaciji u kojoj su se naše jedinice nalazile, sa vojskom koja je bila u šoku zbog gubitka Kupresa, bolje izbjeći tenkovsku bitku i dobiti dan-dva vremena da se linije koje su tek zaposjednute bolje utvrde?

http://pressrs.ba/vijesti/drustvo/ratni ... -vrs-nakon

[SkyLimit]

Čemer Nihad - Nido(1972. - 1994.)

Rođen 07. 03. 1972. godine u Travniku. Nadporučnik, odlikovan "Zlatnim ljiljanom". Poginuo kao komandir IDV - a 770. brigade Donji Vakuf na Bukovači - Kupres 31. 10. 1994. godine.

[BHCluster]

Da li neko ima oznake jedinica 7. Korpusa?

[BHCluster]

http://forum.klix.ba/republika-bosna-i- ... 42561.html

Na toj temi sam navukao dosta oznaka jedinica i korpusa pa pogledajte. A naravno uvijek treba vise. Oznake korpusa sam sam pravio u PS osam onog novog 5. korpusa.

[sarajevo999999]

.

[Nuken]

Rahmet ti duši Alagiću!

[Us and them]

Da li se može reći da je "Operacija Vlašić" najuspješnije sadejstvo jedinica iz nekoliko različitih korpusa + prištapske jedinice?

U aktivnim borbenim dejstvima učestovale su jedinice 7. i 3. korpusa, jedinice Generalštaba(Gardijska, Labudovi), Četvrta muslimanska iz 4. korpusa a vrijedi spomenuti i 146. visočku brigadu iz 1. korpusa koja iako nije učestovala u borbama dala je doprinos na način da je pokrila dio linije u rejonu Turbeta i time oslobodila 712. brigadu za borbe na Vlašiću jer je to bila njena zona odgovornosti.


I iako je ostvaren veliki uspjeh ipak nisu svi ciljevi operacije ispunjeni:

Analizirajući pravac protezanja planirane linije ostvarenja bližeg i sljedećeg zadatka i upoređujući je sa stvarno dostignutom linijom, da se zaključiti da se na desnom krilu nije ostvario plan oslobađanja rejona Žežnička greda i s. Šišava, a na lijevom krilu, na platou Galice, izvršeno je više od planiranog.

Potreba, postavljena direktivnom GŠ za 1995. godinu, da se izbije na komunikaciju Gostilj - Vitovlje - Koričani, i sa nje, kao osnovice, produže dalja oslobodilačka dejstva prema Donjem Vakufu, Jajcu, Skender Vakufu i Kotor Varoši, u ovom koraku nije mogla biti ostvarena.

[Us and them]

Hasib Mušinbegović, Operacija Vlašić

[BHCluster]

Naći ćemo ih, a gledam po temi i ne nađoh ni grb od 7 Korpusa pa da bar to doprinesem.

Ima i ova verzija koja je slicna grbu 3. Korpusa.:

[BHCluster]

SREDNJA BOSNA OD VAŠINGTONA DO DEJTONA

Zbornik radova sa okruglog stola,
održanog 13. aprila 2013. godine u Travniku

Izdavač:
Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu

[Us and them]

Čitam Alagićev govor sa presice u sred rata. Poziva sve Krajišnike koji su napustili BiH da se vrate i uključe u Armiju RBiH, kaže da bi se samo od vojno sposobnih Krajišnika u inostranstvu moglo napraviti 5 - 6 brigada, da bi se samo od Banjalučana jedna dobra brigada mogla napraviti i za kraj poručuje da ako se njega pita ko se ne vrati u ratu ne treba mu dopustiti nikad više da uđe u BiH

[dragan53]

Pozdrav

Šta se dešavalo na Vlašiću od aprila 1995. do kraja rata. Dali je bilo većih okršaja i kad se VRS povukla sa Babanovca do današnje entitetske granice.

[sunceKOtepsija]

skoro 4 sata snimaka iz Vecica u okruzenju, razgovor s ljudima, stanje na terenu 03.10.1992.

[Streptokok]

Čitam Alagićev govor sa presice u sred rata. Poziva sve Krajišnike koji su napustili BiH da se vrate i uključe u Armiju RBiH, kaže da bi se samo od vojno sposobnih Krajišnika u inostranstvu moglo napraviti 5 - 6 brigada, da bi se samo od Banjalučana jedna dobra brigada mogla napraviti i za kraj poručuje da ako se njega pita ko se ne vrati u ratu ne treba mu dopustiti nikad više da uđe u BiH

a da je tada znao, ne da će se vratiti, nego vratiti se sa parama i lagano preuzeti, što politički što kroz grunt, ono što je sirotinja odbranila....

[bach]

Kako su pali u zarobljeništvo?

[BHCluster]

[mishic]

Danas je dan 7. Korpusa Armije RBiH. Iskrene čestitke svim pripadnicima i saborcima. Rahmet velikom čovjeku, generalu i komandantu rahmetli Mehmedu Alagiću.
A svima ovima koji pišu o tzv. ARBiH poruka koja se osvjedočila tokom agresije, da smo imali i deseti dio naoružanja i opreme kojom su agresori napali goloruk narod njih danas nebi bilo ni na mapi. General Alagić i Vlašić su najbolja ali ne i jedina potvrda za to.

[horkesh]

A svima ovima koji pišu o tzv. ARBiH poruka koja se osvjedočila tokom agresije, da smo imali i deseti dio naoružanja i opreme kojom su agresori napali goloruk narod njih danas nebi bilo ni na mapi. General Alagić i Vlašić su najbolja ali ne i jedina potvrda za to.

Ko gubi, ima pravo da se ljuti. Šta će drugo, izdali, pa opet izgubili... Danas ništa drugo i nemaju osim propagande uz koju suze liju.

[dragan53]

Da li se zna jedinice su učestvovale u završnim opetacijama za osvajanje Vlašića.Da li postoje svjedoci paljenju srpskog sela Šišava da li je tačno da su to uradili bošnjaci iz okolnih sela? Postoji priča da je tada u jednom zaseoku kod Šišave ostao samo jedan srbin koji je odbio da bježi a bio je duševni bolesnik. jedan konobar u Travniku je pričao sjedio sam zasusjednim stolom navodno je neko je od vojnika Armije BiH povikao kolji ga!!!On je rekao :šta ćete mene klati eno vam dvoje krmaka u svinjcu.... zna li neko nešto o tom događaju.

Takođe interesuje me zna li neko kako je došlo do paljenja muslimanskog sela Mudrike na početku rata? Postoji priča da su mudručani postavili zasjedu i napali kamion JNA i ubilin ekoliko vojnika i da je napad na selo uslijedio nakon toga? Inače dugo je bila priča da srbi i bošnjaci u ovom kraju žive u slozi i ni jedni ni drugi kad sa njima pričate ne znaju kako im se rat dogodio. Čak su neki mudričani pričali da će ako dođe do rata pobjeći kod nekog srbina u Šišavu.

Takođe je interesantno da su stanovnici muslimanskog sela Gračane tu ostali između dvije linije dok nije bilo većih borbi. Postoji priča da je neki opičeni srbin uzeo top i dovukao ga iznad Šišave, ispalio nekoliko granata u to malo selo. Te noći muslimani su pobjegli. Ispočetka stari srbi svojoj djeci koja su izbjegla u ta sela iz Travnika i ostalih varošica nisu dali da idu u pljačku u muslimanska sela. Kasnije kako je rat odmicao sve je opljačkanko

[MLA_333]

https://www.youtube.com/watch?v=4S86YAFPvb4&t=1022s

reportaza o Mehmed Alagica i 7.Korpusa

[SimkeA]

Pozdrav

Šta se dešavalo na Vlašiću od aprila 1995. do kraja rata. Dali je bilo većih okršaja i kad se VRS povukla sa Babanovca do današnje entitetske granice.

Ovo i mene zanima. Mislim da je Babanovac, gdje su hoteli ostao pod kontrolom VRS do Dejtona, a onda je dosli do povlacenja na novu liniju razgrnicenja.

[animus]

Pozdrav

Šta se dešavalo na Vlašiću od aprila 1995. do kraja rata. Dali je bilo većih okršaja i kad se VRS povukla sa Babanovca do današnje entitetske granice.

Ovo i mene zanima. Mislim da je Babanovac, gdje su hoteli ostao pod kontrolom VRS do Dejtona, a onda je dosli do povlacenja na novu liniju razgrnicenja.

Malo guglajte o tim bitkama. Babanovac i Vitovlje su oslobodjeni 1995. Nakon toga su borbe prebacene na druga ratista.

[SimkeA]

Babanovac 1995 godine oslobođen u toku operacije Domet 95

Prema ovom izvoru i zadnjoj pokazanoj karti sa ucrtanom oslobodjenom teritorijom, Babanovac je bar djelimicnon nakon marta 95 ostao pod kontrolom VRS
http://bosnae.info/index.php/oslobodenj ... kih-akcija

U tom tekstu pise ovo:
U novi napad snage ARBiH kreću 3. aprila 1995. godine na pravcu: Bukovačko brdo – Šešići i Sečevo – Potkraj – Dželilovac, kao i na nekoliko pomoćnih pravaca. Ipak, novu inicijativu nisu uspjele u potpunosti pratiti snage koje su tek pridošle, tako da su snage ARBiH izvučene na početne položaje. Dva dana kasnije glavni napad se ponovo preusmjerava na Vlašić, tačnije prema Babanovcu. Ipak, ni ovaj napad kao ni naredni napad 7. aprila nije donio zacrtane rezultate.