Tolerancija i kultura dijaloga u perspektivama islama

Rasprave o vjerskim temama.

Moderator: Bloo

User avatar
black
Posts: 15220
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje
Has thanked: 1 time
Been thanked: 7 times

Tolerancija i kultura dijaloga u perspektivama islama

Post by black » 30/10/2005 21:05

Citajuci teme na ovom podforumu vidim da nema onoga sto je i najvaznije u zdravoj diskusiji a to je tolerancija iako se svi brane time da su tolerantni da postuju drugo i drugacije bla bla..zato otvorih temu da postiram odlican tekst od Resida Hafizovica koji bi preporucio da procitaju svi oni koji zalaze na ovaj podforum.

"Istinski musliman je samo onaj koji ne uznemirava druge ljude jezikom svojim i postupkom svojim."(hadis).

Kur'ansko-biblijsko kazivanje o sukobu dvojice sinova Ademovih, koje između ostalog ima i značenje jedne tipične uricijacijske priče, neistrošiva je paradigma o kulturi tolerancije koju božanski naum želi utkati u ljudsku povijest i civilizaciju u smislu neumitnog egzistencijalnog naloga i onoga što jest rauion d'etre ljudskoga postojanja, i nekultun tolerancije koju ljudski duh u svojoj kulturnoj, religijskoj i civilizacijskoj razudenosti ili rasprsnutosti tvrdoglavo i dosljedno odbija, prihvaćajući tu nekulturu tolerancije kao krunski zalog svoje bespremačnosti i neusporedivosti sa drugima i drugačijima. Gornje kazivanje počiva u svetome štivu svetih tekstova judeo-kršćanstva i islama kao zasvodnica cjelovite ljudske povijesti, zasvodnica čija metafizička nužnost čini mogućom i smislenom otkonomiju spasenja i mesijanskog nadama svjetske historije. Takovrsna zasvodnica jednodobno Čini mogućom i hijerohistoriju pojedinačne ljudske duše svejedno kojoj svetogeografskoj, svetopovijesnoj, svetojezičkoj i svetokozmickoj topografiji težila pojedinačna ljudska duša. Tolerancija, naime, kao metafizička zasvodnica ljudskog povijesnog i hijeropovijesnog bitka i u kontekstu hijeropov-ijesne drame pojedinačne ljudske duše omogućuje autentičan rast i razvitak te duše, tog čovjeka Božijeg u nama1, tog nuškarca i žene u nama, da u osebujnosti vlastite kulturne, religijske i tradicionalne odore hodi pustopoljinom raznoliko oglašenog, ocirujućeg i ozbiljujućeg Detua revdatiua, slijedeći svoj vlastiti duhovni put naporedo sa tragovima drugih i drugačijih duša, koje ondje jednodobno ostavljaju otiske svog vlastitog lica, svojih vlastitih simbola, vlastitih metafizičkih znakova i vlastitih vizija o Licu Božijem.

Metafizički konjem tolerancije u islamu na taj način obesnažuju toleranciju kao praksu trpljenja ili snošljivosti uzrokovanu biblijskim mitom o božanskom planu da pomnu jezike Ijudske u znak pobune ili "osvete" ljudskoj gordosti simboliziranoj u babilonskom tornju ih kuli koja ustaje protiv Neba i proglašava apsolutiza-ciju zemaljskog autoriteta ljudsko-božanskog ćesara kao jedinog autoriteta na nebesima i Zemlji, koji jedino tolerira jednoreligioznost, jednokulturalnost, jedan civilizacijski kod i jednoumnost svake vrste. Naprotiv, iz perspektiva islama, koje se jasno nadaju iz primarnih vrela islamske vjere, mnoštvo svetih jezika, mnoštvo ljudskih rasa, mnoštvo vjerozakona i religijskih formi znak su dobrohotnog božanskog htijenja da skrivenu riznicu božanskog duha i božanske naravi posvjedoči beskrajno raskošnom u mnoštvu koje ne dokida formalnu niti fundamentalnu slavu Božiju, bezličnost i bezobočnost božanske jedinstvene i jedincate Biti, nego je posvjedočuje snagom svekozmičke lilurgeia-e. {mydte-ruun liturgtcuni) čije duhovne jeke dopiru sa svih oltara/ touhraba svekozmičke obodnice i uviru i smiruju se u središtu ili natkozmičkom rnihrabu tajanstva nad tajan-stvima Lica Božijeg. Da Duh Božiji u svome raznovrsnom jezičnom oglašenju, raznovremenom kul-turno-civilizacijskom i religijskom ozbiljenju nije "tolerirao" mnoštvo teofamjai hijerofamjakojeje svetojez-ična odora arapskog, hebrejskog, aramejskog, starosir-skog i drugih sveto/jezičkih svakodnevlja smirivala u svome simboličkom, znakovnom posredovanju bezličnog i bezobličnog Lica Božijeg, bio bi "prisiljen" izvrgnuti se nekoj vrsti vlastite sapijencijalno-egzistencijalne samoredukcije, a što bi za posljedicu imalo potiranje i brisanje cijelih "stranica prirode" i stranica povijesti, pa tako i hijeropovijesti ili povijesti pojedinačne i komu-nitarne ljudske duše. Samim tim bi liher inundi i liber revebitud Lica Božijeg i lica ljudske duše bile odavna zatvorene i mrtve. Ali nije tako, barem u lslamkoj religijskoj formi i islamskom profiliranju Lica Božijeg unutar svjetova i kraljevstava s ovu stranu zvijezda, budući daje Bog u primarnim vrelima islamske vjere i autentičnim izričajima i svetotekstovnim štivima, unatoč raznovrsnim egzotenjsko-ezotenjskim muslimanskim

teorijama o božanskoj objavi, Bog metafizički samoimenovan i ontološki i svetopovijesno samoozbiljivan na način neiscrpivo punog i nepretrgnutom blagošću {mutim) i bivstvo davnom tolerantnošću (taballum) zračećeg Duha.2 Ta nadnaravno-naravna samosnošljivost Duha Božijeg prema sebi samome na svakoj razini njegova samorasknljujučeg Bitka je jasno posvjedočena znakovima, perikopama i stilskim figurama njegove metajezične i svetojezične oglašenosti, u vremenitim dimenzijama njegove metakozmičnosti, hijerokozmičnosti, makro i mikrokozmičnosti, i to jednodobno u vremenskim inačicama svekozmičke ili makrokozmičke duše (zaman katbif) i mikrokozmičke ili hnerokozmičke duše (zaman latlf), unutar svekolikih svetogeografskih i svetopovijesmh čvorišta spacijalizira-jućeg vremena (makan inalakuti) i temporalizirajućeg prostora Riječi Božije (makan mulklaw(fiuijawi)? Apso-lutizirajuče i totalizirajuće savršenstvo njegova povrh-bitka {{viujud inutlacf) i teokozmički savršeno obnažene (ta't'd) Biti (dbatnudLuj) snagom bezuvjetne tolerancije, nesmiljeno kompromisne blagosti i samilosnosti prema svome božanskom virtualnom mnoštvu u jedinosti i jedinosti u mnoštvu, Duh Božiji u sebi smiruje, njeguje i tolerira Prvog i Posljednjeg, Vidljivog i Nevidljivog, Milostivog! Srditog, održavajući u nadnaravnom tajanstvu prividnu suprotnost i suprotstavljenost vlastitih Imena i Atributa i, na taj način, održavajući vlastitu apsolutizirajuću cjelinu kojoj pristupa nema ni egzistencijalna niti sapijencijalna provincijalizacija ma s koje strane beskraja svekozmičke obodmce božanskih Imena i Atributa ona mogla nastupati. Prema tome, bezuvjetna blagost i samilosnost koju Duh Božiji očituje iz središta vlastite nadnaravi prema svakom obziru vlastite imenične i atribucijske, načelne a potom i očitujuće enuncijacije, predstavlja pasliku, izvorište i paradigmu za ono što zovemo tolerancijom snagom koje jedino može svaki egzistent, svako božansko stvorenje, a osobito ono sa razumnom naravi, krunsko božansko stvorenje na koje je božanska mudrost i volja upravila i usredotočila svoje krunske bivstvodavne uplive i učinke, živjeti cjelovitu egzistenciju koja u sebi sukusira univerzalnost božanskih Imena i Atributa, univerzalnost koju u njemu obdržava i uzdržava snagom načela coin-cidmt'ui oppojttorain iskra Duha Božijeg ušatorena ondje. Tolerancija (taballum) kao metafizička i ontološka blagost božanskog Povrh bitka predstavlja metakozmičko-kozmopovijesni nalog za uspostavom cjeline/ Cjeline čiju substancijalnu raskošnost simbolizira univerzalno lice Ademova potomka na Zemlji, lice koje je jedina egzistencijalna Primateljka svakog oblika i odnosa (Qabilniutlaq), svakog Imena i Atributa, svake perspektive i obzira bezobličnog i sveobličnog.

Tako je otkriven Bog u islamu kroz primarna vrela islamskog vjerovanja i primordijalnog islamskog pređama, a tako je on i pojmljen snagom razudenog muslimanskog genija kroz interpretativno pregnuće unutar svakog kulturalnog plana, unutar muslimanske metafizike, ontologije, kozmologije, angelologije, antropologije i eshatologije, unutar kojih temeljnih disciplina počiva atribut muslimanskog individualnog i komunitarnog spoznavanja i bivanja. U toj činjenici leži i temeljna svijest o muslimanskom geniju, o muslimanskom obziru ljudskoga duha, ademovske prirode u nama ili Adema zemljanina, svijest o muslimanski profiliranoj razumnoj ilovači koja metafizičkom nuždom i kozmički naglašenom težnjom božanske tolerancije spram viševrsnosti i različitosti uvjetovanoga bitka čini da muslimanski genij biva metafizički uvjetovan i "osuđen" na univerzalnu ekumeničnost i bezrezervnu tolerantnost spram drugog i drugačijeg, gotovo do mjere samoponištenja.

Ukoliko bismo samo za tren svratili pozornost na najraskošnije stranice povijesti nuulunatukog duha i njegovo interpretativno utjelovljenje unutar globalne muslimanske učenosti, tad bismo bez teškoće pronašli pregršt najbjelodanijih pokazatelja^o tome do koje mjere urođena tolerantnost (tahaUum) i ekumeničnost {lijsari) niLullmanjkoga genija može sezati, prelijevati se kroz različita i raznovrsna kozmička kraljevstva Riječi Božije, iz jednog svetopovijesnog razdoblja u drugo, iz jednog svetopovijesnog toposa unutar jedne religijske tradicije ili obziraibrahimovskog trostrukogpredanjau jedan sasvim drugi svetogeografski topos unutar druge religijske tradicije ili drugog od tri obzira primordijalnog ibrahimovskog predanja; iz jedne svetojezične odore Riječi Božije u sasvim drugu odoru koja odjekuje i ra-zliježe svoje duhovne jeke unutar drugačije kulturne i civilizacijske tradicije. Samo veliki duhovni hijeratici i inicijatici poput Ibn Arabija5, Rumija6, Suhraverdija7, Ruzbehan Baqli Shirazija8, Iqbala9 i drugih muslimanskih duhovnjaka mogli su snagom svoje duhovno do savršenstva odnjegovane muslimanske intime svoju urođenu tolerantnost pretaknuti u takvu vrstu duhovnog i egzistencijalnog kvaliteta koji im je pomogao da prosegnu kroz višestruke duhovne postelje drugih i drugačijih kulturnih tradicija i religijskih kultura, da iskažu kao muslimanski vjernici i njegovani muslimanski duhovnjaci ne samo dostatnu mjeru tolerantnosti spram drugih oblika duhovnosti i religijskog predanja o Vječnoj Riječi Božijoj, već i dostatnog divljenja i re-spekta su pokazali, u svom micijacijskom hodu, spram inusaovskog, uaovskog, thrabimovskog, davudovskog... svetopovijesnog uosobljenja'\dostojanstva (hadra,dostojanstvo ili svetopovijesno Ušatorenje) Riječi Božije, otvarajući svakom od njih svoju beskrajno duboku i široku muslimansku intimu i interiorizirajući ondje do egzistencijalne punine svetotekstovnu aromu Musaa, Isaa,Ibrahima,Davuda iMuhammeda svoga bića.10 Jedan drugi dragocjeni pokazatelj i svjedočanstvo, uzeto iz šiijskog obzira muslimanske interpretativne tradicije, također na jedan bjelodan i nesvakidašnji način posvjedočuje krajnje tolerantnu i ekumeničnim duhom nadahnutu sklonost muslimanske duhovnosti spram drugih oblika duhovnosti koje neposredno izviru iz religijskog genija drugih tradicija i kultura. Tojeonopredanjekojemiruje u korpusu hagiografskih predanja šiijske svijesti o Dvanaestom Imamu i o duhovnom viteštvu (futuunm, java-ninardl), u kojemu se kazuje o neobičnom snu bizantske princeze i jednodobno majke Dvanaestog Imama, princeze Narkes koja "sanja" ili okom svoje duŠe i srca motri svjetlosni munber čijom jednom stranom hodi Poslanik islama sa svojim Imamima., a drugom stranom, naporedo s ovima, poslanik Isa sa svojim Apostolima, i jedni i drugi u zanosu i uzajamnom osjećanju blagosti i samilosti zure u tajanstvenu Svjetlost nad svjetlima. Predanje ne posvjedočuje samo susljednost i uzastopnu navezanost i svetopovijesno nepretrgnuće isaovskog i muhammedanskog razdoblja Riječi Božije i nepretrgnuće jedne iste svetopovijesne matice Duha Božijeg, nego posvjedočuje i neporecivost zajedničkog metafizičkog vrutka iz kojeg dolaze i istječu duhovna rodoslovlja jedne i druge svjetlosne povorke autentičnih baštinika Riječi Božije.11

Čitaocu će ovdje, zacijelo, zadjenuti za oko naše potcrtavanje pridjeva muslimanski, što ne bi trebalo ni na koji način izazivati u njemu osjećanje bilo kakve predrasudne svijesti i podozrenja spram drugih i drugačijih duhovnosti i religijskih tradicija. Svrhovitost našeg gornjeg potertavanja nipošto ne smjera k tome, nego je naša nakana ovdje da takovrsnom gestom posuvratimo pozornost čitateljevu na metafizičku i egzistencijalnu osebujnost onoga Što zovemo muslimanskim genijem ili muslimanskim duhom unutar pojedinačnog ili komunitarnog Ademova potomka na Zemlji. Muslimanski genij, muslimanski duh ili musliman u najopćenitijem smislu riječi jest onaj čiji duhovni i fizički bitak raste i razvija se po mjerilima Duha Božijeg raskrivajućeg unutar primarnih vrela muslimanske vjere ili unutar one neistrošive duhovne baštine i duhovnog pologa tajanstava što ga je Bog položio u neporočnu i netaknutu intimu Mekanskog Dječaka ili Poslanika islama kao Poslanika-Dovršitelja sveg božanskog objavljenja, koje zasvoduje qur'ansko razdoblje Riječi Božije (Al-Baqara, 132. Alu lmran, 52.). Muslimanski genij jest onaj genij kojeg Duh Božiji zasaduje i njeguje unutar jedne duše žive koja u svojoj potonjoj egzistencijalnoj i sapi-jencijalnoj otnježnjenosti nastoji živjeti i biti posvema profilirana skladno ritmovima božanske Volje, one iste Volje koja trijezno i dobrohotno provida i utemeljuje svijet mnoštva, svijet različitosti i svijet poliformnosti ljudskih vrsta, ostalih živih vrsta nerazumne prirode stvorenja, potom poliformnosti religijskih tradicija, kultura i civilizacija. Tako kako božanska Volja utemeljuje svijet različitosti uvjetovanoga bitka, po istoj toj dinamici i snagom istog takvog ritma ta Volja i ta Mudrost traže da izrasta, razvija se i ozbiljuje pojedinačna i komum-tarna muslimanska intima svakog Ademova potomka na Zemlji. Takovrsan nalog božanske Mudrosti i Volje ne samo da predstavlja neizbježan i neodoljiv metafizički nalog Duha Božijeg, već izražava vrhunski oblik tolerantnosti, čije korijenje počiva u kraljevstvu Duha Božijeg, a njeno sjemenje i potpuni egzistencijelni rast i razrastanje se usredotočuje u čvorišni prostor Čovjekove muslimanske intime. Stoga je tolerancija nešto što nije tek duhovna tečevina naše moderne jezične, idejne ili ideološke kulture, nego je ona sama zakonitost kozmičkih carstava po Čijem ritmu pulsira poliformnost Očitovanja koje je povjereno čovjeku na čuvanje i njegovanje, čovjeku kao živoj muslimanskoj duši, čovjeku kao čovjeku Božijem, kao halifi, kao savršenom čovjeku {Anthropos teleios), čovjeku kao Pečatu (Hatem) kojim Bog opečaćuje puninu i netaknutost svakog svog stvorenja, povjerava ga tolerantnom savršenstvu muslimanske intime svakog ljudskog primjerka na Zemlji i iščekuje da mu čovjek kaoInsan Kamil, kao nesmiljeno tolerantni Duhovni Vitez uščuva svaki primjerak Njegova stvoriteljnog pregnuća i vrati ga njegovu vječnom Načelu.12

Ali čovjek je stvoren slabim, očajnim i plahovitim. (Nisa'28, Hud'39. Isra 11). Usljed pretjerane sebičnosti, samoživosti i gordosti on gubi odveć ljudsko osjećanje spram bližnjega, a spram drugoga i drugačijega često biva nesnošljiv, nepravedan i neprijateljski. Gubljenjem svijesti o svom iskonskom svetom Predanju on postaje tvrdokoran, sa sviješću posve pomjerenom iz vlastite vertikale i, na taj način, sa potpunim odsustvom osjećanja autoriteta založenog dostatnom mjerom tran-scendentnosti i neumitnosti, autoriteta koji se ne razmeće tiranijom nad prirodnim, fizičkim i duhovnim

sklonostima ljudske osobe, već dotične sklonosti usmjerava ka punini i njihovu sapijencijalnom i egzistencijalnom ozbiljenju unutar eshatološke svrsishodnosti. Pod izgovorom beskompromisne težnje za autonomnošću i neovisnošću čovjek Često prekoračuje granice dopuštenog, ne samo u suodnosnosti ja i Ja već i u suodnosnosti ja i drugo-ja, tuđe ja s kojim gradi povijest suživota ili neprijateljstva. Stoga je bilo neizostavno potrebno čovjeku ponuditi pasliku, paradeigmu ili neistrošivi model koji će individualnu i komunitarnu ljudsku dušu vraćati u ravnotežu svake vrste, jer samo iz takovrsnog egzistencijalnog i sapijencijalnog stanja ona može imati potpuni uvid o tome šta kvalitet tolerancije znači u očima Božijim, a napose u očima Božijeg stvorenja. Uvidjet će da kultura tolerancije predstavlja raison d'etre snagom kojeg se jedino održava tlo pod nogama i tlo pod vlastitim srcem, dušom i umom. Kultura tolerancije, nadasve, jest podržavanje drugog kao Božijeg stvorenja, drugog kao najbolje zamisli Božije o kraljevstvima vidljivih oblika koji oglašavaju najviša, krunska znamenja božanske formalne i fundamenalne slave; ona jednodobno označava to da čovjek tolerancijom drugoga podržava i svoju vlastitu narav, jer moja narav u meni je čovjek Božiji kao glasonoša Duha Božijega za moj svijet i za svijet moga bližnjega bez kojega,kako veli sunijska literatura, čovjek ne bi imao gdje ogledati vlastito lice i u njemu pronaći tragove prisutnosti i ušatorenja Lica Božijeg.13 Iznutarnji svijet mog bližnjega, nadasve u sebi može sadržavati znakopute tako važne za moju stazu spasenja koja upravo može voditi kroz svijet moga bližnjega. Moj bližnji je onaj u kome zrcali izvorni religijski genij posvema založen vrhunskim darovima Duha Božijega, koji darovima svojim domiite može pronaći u bilo kojem Čovjeku Božijem koji je u svom vlastitom religijskom miljeu i u čvorišnom prostoru svoje osobne vjere bezrezervno otvoren za Boga. Predani Bogu je ogledalo onom drugom koje je također predan Boga, često bi isticao Poslanik islama. Čovjek Božiji je prepoznatljiv i poznat drugom čovjeku Božijem na bilo kojem svetopovijesnom čvorištu, unutar bilo kojeg hidnrovskog razmeđa univerzalne hijerohistorije, na bilo kojem svetogeografskom toposu i na bilo kojem hijerokozmičkom stupnju, i civilizacijska odora i osebujnosti njegove religijske kulture tu ne moraju biti bilo kakva smetnja. No, da bi čovjek povijesnog svakodnevlja bio kadar u sebi odnjegovati najbolje parametre kulture tolerancije i snagom njih živjeti život dosljedan ritmu božanskoga Nauma koji kulturu tolerancije unutar svake perenijalne religijske mudrosti postavlja zaglavnicom i zasvodnicom svake autentične religijske metafizike i eshatologije, on, to jest božanski Naum, nepretrgnuto promiče kroz sudbonosna svetop-ovijesna razdoblja paradeignui (udwa badana), model za nasljedovanje i pasliku kojoj seu/primjerava (tarnatbui) svaka duša živa u svome sveto/povijesnom vremenu i sveto/geografskom prostoru, uspostavljajući na taj način stvarnu povijesnu komunikaciju sa nadnaravi božanskog Nauma, s jedne strane, i komunikacijsko ne-pretrgnuće između svoga vremena i vremena one ćve-topoi'ijediie paradeignie koju nasljeduju individualni i komumtarm identiteti i rodoslovlja ademovske civilizacije na Zemlji, s druge strane. Svetopovijesna para-deigma, koju u islamskoj religijskoj tradiciji na potpun i savršen način simbolizira Poslanik islama, mora biti odnjegovan po nalozima strogebožatukepedagogije, mora rasti "pod okom Božijim", a njegova vertikala i horizontala moraju biti profilirane i izvijane najplemenitijim ritmovima božanske Mudrosti i božanske Volje. Svaki glasonoša Riječi Božije, kao svetopovijesna pa-radeigma, postavljen na sudbinskim obratnicama sve-topovijesne oikonomije božanskog oglaŠenja i ljudskog spasenja kao jedan od glasonoša sudbinske odluke (uh.-L-azni), mora biti punina \ savršenstvo, odsjaj i odraz najraskošnije naravi božanskih Imena i Atributa eda bi bio vječni model i primjer za nepretrgnuto sapijencijalno i egzistencijalno nasljedovanje sa strane odveć ljudskog stvorenja. Vi u Poslaniku imate najljepši primjer (al-Ahzab, 21.), jer u njemu počiva najljepša ćud {al-Kalem, 4.) svekolikog božanskog stvorenja, ćud satkana od samih svjetlosti i krunskih darova Deusa revelatus-a, on je, naprosto, poslan kao nenadmašna punina sve božanske milosti. Stoga među krunskim glasonošama Riječi Božije, ma u kojem svetopovijesnom vremenu da su se javili, nema nikakve razlike, i stoga je Isa, glasonoša indžilkog razdoblja Riječi Božije, mogao bez ikakva zazora i suspregnuća najavljivati Poslanika islama, Mekanskog Dječaka koji će zasvoditi duhovnu jeku qur'ankog razdoblja Riječi Božije, a Poslanik islama je također sa svoje strane mogao bez ikakve predrasude ukazivati na svog predšasnika Isaa, koji mu je ravnao stazu svetopovijesnoga mesijanskog nadanja, i isticati naročitu bliskost medu njima dvojicom. Nesporazumi uostalom i ne postoje medu glasonošama Riječi Božije niti među bilo kojim oblikom autentičnog svetog i vječnog božanskog Predanja, već nesporazumi i nerijetko teži oblici nesnošljivosti se dešavaju u trenucima nakon institucionalne provedbe i kulturno-civilizacijskog kodiranja, ozbiljenja i primjene tog Predanja. Različiti mentaliteti različito reagiraju kod recipiranja poruka svetoga Predanja, vrlo često interpofirajući u to Predanje i ono što duh glasonoše Riječi Božije, uz kojeg oni vezuju svoju duhovnu sudbinu, nije u sebi smirivao i udomljivao, i sasvim slobodno interpretirajući, modulirajući i teološko-filozofski posredujući to Predanje skladno znakovima svog prolaznog vremena, nikako skladno ritmovima i znakoputima vječne hijerognoze {marifa aharawiya) svetoga Predanja. Pridodamo li tome činjenicu da bolećivi ljudski duh u svom interpretativnom i inicijacijskom hodu vrlo često ne uspijeva vinuti se do sjajnih visoravni mističnog Sinaja, te vječne domovine Riječi Božije, nego ustrajava u bludnji svekolikim "dolinskim obzorjima", tad lepeza uzroka njegove netolerantnosti i ekumenske zapuštenosti postaje tim jasnija i bjelodamja. Gubeći jasnu svijest o primordijalnim autoritetima vlastitog svetog Predanja kojeg često znaju sakriti svetopovijesne izmaglice i nemirni olujni ciklusi svekozmičkog mesijanskog nadanja, ljudski duh, nesiguran u svoj višeslojni i mnogovrsni interpretativni hod kroz nesmiljene dubine jezika i štiva svetoga Predanja, najčešće poseže za autoritetima, za odveć ljudskim autoritetima čija intima ne raste na duhovnoj baštini primordijalne religije, tako da on svoju amneziju i nesvjesnost o stvarnom autoritetu potire, potiskuje i "iscjeljuje" jednom drugom vrstom amnezije ili samozaborava kod vlastitog osjećanja one traditia aeterna, sacra et divina. Kada izgubi svijest o stvarnim rodoslovmcima svetoga Predanja i o onoj svjetlosnoj hijerarhiji čijim živim sapijencijalno-egzistencijalnim "koritom" teče rijeka presvete božanske mudrosti, ljudski duh sebi namiče hijerarhije satkane od svakidašnjih ljudskih genija čije duhovne okomice i duševne obodnice, umski tornjevi i duševne kupole su preniske i premalehne eda bi u svakom novona-dolazećem vremenu i pokoljenju ademovske civilizacije na Zemlji mogle priskrbiti izvornu sliku onog preegz-lstentnog hrama, sazidanog od svjetlosnih intima više od 124 tisuće glasonoša Riječi Božije, u kome se razliježu oktave svekozmičke liturgije Duha Božijeg, koji ne mrsi ljudske jezike kako bi nerazumijevanje, nesporazume i pometnju unosio među ademovske profile svog krunskog stvorenja, već dariva "mnoštvo jezika, putova i rasa" (al-Rum, 22.) kako bi do kraja Dana pokazivao kruni svekolikog božanskog stvorenja neiscrpivu raskoš vlastite naravi, svakom vremenu nudio novu sliku o Sebi, svakom prostoru novi odraz svog nebeskog i kozmičkog čadora, svakom pokoljenju novi profil vlastita lica, svakom mentalitetu novu ideju o bezličju i be-zobličju svoga Duha, o neiscrpivosti semantičnog dna svog metafizičkog i metapovijesnog tajanstvenog Vrutka. Usljed uspostave lažnih hijerarhija, umjesto onih

stvarnih u svom svetopovijesnom hodu i eshatološkom uviranju s pogledom na metafizičke dubine svetoga Predanja, ljudski duh na taj način snagom nove duhovne hermeneutike, koja najčešće nije hermeneutika spiritualis uspostavlja i novu ljestvicu vrijednosti, mijenja tradicionalnu scala perfectionis vlastitog sapijencijalnog i egzistencijalnog usavršenja, te stoga i bespremačnu tolerantnost Duha Božijeg, koji stvara mnoštvo oblika, naroda i rada kako bi de uzajamno upoznavali, susretali (ai-Hudžarat 13.) i tolerirali u smislu najuzvišenije i najplemenitije kulture življenja i suživota, ljudski duh radije čita u smislu metafizičke predrasudnosti i predumišljajnosti Duha Božijeg da pomrsi jezike ljudske i sruši balulonski toranj, kako bi čovjek izgubio sliku, pojam, ideju i predodžbu o vertikali \ zaboravio svoju neugasivu žed za praiskonom i Vrelom Života koje kvrca s onu stranu planine Qaf, u Na-koja-abadu, u kraljevstvu Duha Božijeg, gdje Anthropos teleios, kristos angelos i Preegzistentni Ahmad, poput snagom Duha Božijega savršeno izbrušena dijamanta — simbola božanske mudrosti, primaju jednu istu svjetlost i na različitim svetopovijesnim obratnicama oslobađaju ili rasipaju različit, ali uzajamno nepretrgnuto povezan i ispreplitan, svetojezični dugin spektar.

Otuda nepresušna potreba za izvornim duhovnim i svetopovijesnim autoritetomkojegaje sami Duh Božiji ukotvio na odgovarajućoj vododjelmci plahovita sveo-povijesnog toka Riječi Božije, autoriteta koji je, s jedne strane, založen do punine i po mjeri samog Duha Božijeg transcendencijom božanske naravi, a , s druge strane, imanencijom povijesne, ljudske naravi, jer nam samo takav autoritet može vratiti izgubljeno pamćenje ili pomućeno sjećanje, o tome da smo nekoć hih jedno brabtvo, jedan narod Božiji (al-Baqara, 213.) sa jednom Knjigom u kojoj su radosne vijesti za svako pokoljenje i pravična presuda za svaki spor i svako neslaganje, presuda snagom koje Duh Božiji želi otkloniti svaki oblik netrpeljivosti medu ljudskim dušama, pokoljenjima, civilizacijama, religijskim kulturama i kulturnim tradicijama u tlu ma kojeg svetogeografskog zemljovida se razrastala njena duhovna žilišta.

Baš u ovim i ovakvim svetotekstovnim pokazateljima leži cjelovita svijest i osjećanje muslimanske snošljivosti i muslimanski smisao za toleranciju. Ondje su pohranjeni neistrošivi temelji muslimanske kulture tolerancije i dijaloga s drugim i drugačijim, i rijetki su primjeri u potonjoj povijesti muslimanskog duha i muslimanske prakse koji objavljuju iznevjeravanje rečenih duhovnih temelja i pologa njihove cjelodnevne kulture dijaloga iuzajamne snošljivosti.14 Živi primjer i neistrosivi duhovni i moralni uzor Poslanika islama, sada odsutnog iz vidljivoga svijeta, ah prisutnog u duhu vječno mladoga kur'anskoga štiva i u njegovu vlastitom pravorijeku sabranom u korpusu njegovih hadida, taj i takav primjer pojedinačnoj i komunitarnoj muslimanskoj duši u njenom povijesnom svakodnevlju pomaže da čuva svijest o svojim iskonskim vrelima, svojim duhovnim korijenima i jednodobno je uči kulturi življenja sa sobom i sa drugima u duhu kulture tolerancije i dijaloga, u kojem duhu je i sam Poslanik islama proveo cijeli svoj život. U tom smislu će biti dovoljno navesti samo nekoliko nezaboravnih pokazatelja uzetih iz konteksta univerzalne muslimanske učenosti, iz globalne konstitutivne i mterpretativne tradicije svetog muslimanskog Predanja.

Ovdje se najprije treba prisjetiti Medinske povelje ili prvog ustava kojega je mladoj muslimanskoj zajednici darovao Poslanik islama nadahnut na vječnom slovu božanske Objave.15 Ta. Povelja ne samo da se danas mirne duše može smatrati pretečom suvremenih povelja o ljudskim pravima, slobodama i ljudskom dostojanstvu već ona jednodobno predstavlja neusporediv primjer pravnoga akta koji bjelodano zrcali samu duhovnu jezgru onoga što suvremeni jezik i moderna civilizacija zove kulturom dijaloga, kulturom tolerancije i kulturom ekumenizma. Za razliku od brojnih suvremenih pravnih akata koja, između ostalog, oslovljavaju i razvijaju mehanizme za zaštitu ljudskih prava, čija se sprovedba danas najčešće ozbiljuje po načelu:dviduIjudijednaki, ali slijedni ipak jednakyt od drugih, Medmdka povelja je u svojoj preambuli za temeljni motiv odbrane svih ljudskih prava, pojedinačnih i općih, uzimala moral, pravdu i istinu. Potom, među krunskim pravima pojedinca naročito je potcrtavala pravo na jednakost svih ljudi, pravo na poštivanje ljudskog života, očuvanje ljudskog dostojanstva, poštivanje religijskih, kulturnih i civilizacijskih prava i sloboda svakog pojedinca i svake etničke skupine unutar muslimanskog imperija, pravo na odgoj i obrazovanje skladno standardima vlastitog religijsikog svjetogleda itd.

Kakav je odista odnos muslimana prema drugim etničkim skupinama i drugačijim religijskim, kulturnim i civilizacijskim tradicijama, gdjegod da oni živjeli, kao pojedinci ili kao zajednica, vrlo zorno o tome svjedoči jedno pismo Poslanika islama upućeno kršćanskim monasima u samostanu "Sveta Katarina", pismo koje nije bilo tek puki edikt iz kojeg su oni trebali čitati svoja pojedina prava u državi u kojoj su bili manjina, nego je riječ o pismu koje se u prvome redu stavlja na znanje svakom muslimanu u toj zemlji u smislu nepretrgnute zapovijedi njegova životnog svakodnevlja, poglavito kada je njec o njegovu suodnosu sa ljudima drugog religijskog opredjeljenja i druge etmje. To pismo, dakle, nije prvenstveno bilo neka vrsta garanta nemuslia-manima u muslimanskome društvu, mada jest i to, nego je ono ponajprije bilo trajni i neistroŠivi zalog povjerenja koje je musliman ne samo verbalno imao svjedočiti pred pripadnicima druge religijske forme, nego ga je imao svakodnevno i praktično svjedočiti u svome Životu i učiniti da ovo, zacijelo, bude ra'uon d'etre njegova življenja sve do posljednjeg daha. Evo teksta tog pisma, koje je svjesno ili nesvjesno postalo nekom vrstom ortopraktičnog manifesta svakog muslimana na globusu, Čija praksa odiše nalozima svake ondje zapisane rečenice, a da većina muslimana nisu niti svjesni daje Poslanik islama nekada napisao takvo pismo i uputio ga, na paradigmatican način, kršćanskim monasima u samostanu "Sveta Katarina":

. . -Kršćanima na istoku i na zapadu, u blizini islamske granice i daleko od nje, znanim i neznanim kršćanima se daje jamčevina. Ukoliko je jedan monah ili anahoret zatekne na brdu ili u dolini, pećini ili u naselju, ravnici ili u crkvi ill pak u dvorištu-hramu, tada mi stojimo iza njih i oni su pod našom zaštitom. Ja ću ih zasigurno braniti dvojim životom, svojim pomagačima i svojom vojskom, njih, njihove imetke i bogomolje, jer ju oni moji podanici i kao takvi uživaju moja zaštitu. Niko im ne snuje lukratitt putovanje bilo gdje, porušiti un bogomolju Ulje oštetiti, kao mpruvojih bilo šta iz njihovih kuća za korist muslimana. Neće se oporezivati njihovi suci, kaluderi niti drugi koji se budu bavili vjerskun poslovuna. Neće un se nametati ni druge novčane dažbine, novčane kazne ili odštete niti će un se konfuikovati unovuia,jersamja njihov čuvar na kopnu i moru, na u toku i zapadu, na sjeveru i jugu, gdje god se budu nalazili, imat će moju zaštitu i garanciju od svega onoga Što im je neprijatno i neugodno... Niko ih ne smije opterećivati putovanjima, obavezivati učestvovanjem u borbi ili transportu oružja, jer se miudunaiu bore za njih i ne polemiziraju s njima osim na najkulturniji način, slijedeći u tonu kur 'ansku uputu: I sa sljedbenima Knjige raspravljajte na najljepši način, ne sa onima koji su nepravedni, i recite: "Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste — jedan, i mi se Njemu pokoravamo." (Al-Ankebut, 46.) . ■. Niko iz redova muslimanske zajednice do Dana uskrsnuća i do prestanka života na Zemlji ne smije se suprotstaviti ili prekršiti ovu povelju, koju je napisao Muhammed ibn Abdullah svim kršćanskim zajednicama uz uvjet da se ona strogo ispunjava i primjenjuje}6

Ovo pismo-poveljaje pisana rukom hazreti Alije, a po diktatu Poslanika islama, 3. muharrema druge godine po Hidžri. Ovo pismo kao i ona koja je Poslamk islama odaslao Heraklu, Negusu i Mukavkisu na početku svoje poslaničke misije, kao i brojna druga pisma odaslana Zidovima i drugim religijskim skupinama ostala su biti trajnom paradigmom pismima-poveljama koje su pisali kasniji muslimanski vladari u raznim dijelovima islamskog imperija koji se protegnuo na tri kontinenta. Sva ta pisma-povelje, uz ostalo, su ostala biti trajnim svjedočanstvima i vrelima tolerancije i kulture dijaloga koju su muslimanski vladari i muslimanski podanici svjedočili svojim životnim svakodnev-ljem u suodnosu sa baštmicima drugih religijskih, kulturnih i civilizacijskih opredjeljenja lsvjetogleda. U nas u Bosni je plauzibilan primjer takovrsnog dokumenta čuvena Ahdnama koju je izdao sultan Mehmed Fatih franjevcima u Bosni, dokument se i danas Čuva kao osebujan dragulj franjevačkog blaga u samostanu u Fojnici. Ni osam stoljeća vremenskoga raspona od Medinske Povelje do bosanske Ahdname nije niti u jednom segmentu promijenilo bilo Šta u strategiji muslimanskog razvijanja i njegovanja kulture tolerancije i kulture dijaloga spram drugih i drugačijih ideja, kultura, religijskih tradicija i civilizacijskih tokova s kojima su muslimani dolazili u posredan ili neposredan doticaj. No, ono što posebno mora zadiviti nepristrasna istražitelja ovog fenomena diljem muslimanskog svijeta, a osobito ovdje u Bosni, jest to da muslimanski puk u svom višestoljetnom opstojanju na prostorima Balkana svjesno ili nesvjesno iskazivao je visok stupanj tolerantnosti i suživota s drugima do fatalnosti, do samouništenja. Treba li posebno isticati tragičnu činjenicu o deset genocida učinjenih nad bosanskim muslimanima, genocida sa posljedicama fizičke i duhovne naravi sa gotovo kozmičkim razmjerima? U jednom profinjenijem analitičkom pregnuću jasno bi se pokazalo da je svaki od tih deset genocida, načinjenih u vremenskom rasponu od jedva nekih stotinu i pedeset godina, rezultat njihovog tolerantnog ih takozvanog komšijskog odnosa kojeg su muslimani u Bosni do perfekcije iskazivali i očitovali prema svojim nemuslimanskim susjedima. Tragična agresija na Bosnu i bosanske muslimane — Bošnjake je posvjedočila i onu tužnu činjenicu da su materijalni tragovi religijske kulture i civilizacije nemus-limana u Bosni ostali jedino sačuvani na onim komadićima raskomadanog bosankog tla na kojima je stajao joŠ nepokoreni bošnjački populus, dočim materijalni tragovi bošnjačke religijske kulture su do temelja uništeni ili, u slučaju daje neki od njih uopće preživio, na najne-tolerantmji način stavljeni pod religijsko znakovlje kršćanstva u njegovoj istočnoj ili zapadnoj inačici.

Odgajani na vječnim načelima i vrijednosnim poučci-ma islamske vjere, prema kojoj je pregnuće da se spasi i do punine odnjeguje jedan ljudski primjerak ravno svekozmičkom spasenju i jednako spasenju i očuvanju cijele ljudske civilizacije, a uljudan i solidaran odnos sa bližnjim, svejedno kojem kulturnom, civilizacijskom ih religijskom krugu taj bližnji pripadao, odnos sa bližnjim koji u sebi nosi istu onu primordijalnu ademovsku narav koju je Duh Božiji zasadio u svako ljudsko biče, jednak je najvišem stupnju ispovijedanja vjere kao vlastitog duhovnog, egzistencijalnog i moralnog čina, i također je jednak onom što zovemo krajnjim samos-pasemem i samousavršenjem — tako, dakle, odgajani muslimani nikada nisu bili kadri u svojoj dugoj povijesti, ovdje u Bosni ili drugdje u islamskom svijetu, izvršiti to što se zove genocidom, fašizmom, rasizmom, inkvizicijom i tome slično. A da su ustali protiv naloga vlastite vjere, sigurno bi svojim susjedima učinili isto ono Što su ovi njima učinili, ne jednom već deset puta, a svaki put uz novu ubilačku strategiju, genocidnu tehnologiju i filozofiju. Na svaku muslimansku povelju o ljudskim pravima i osobito pravima onih s kojima muslimani žive u većini ili u manjim, na svaku povelju koja je za muslimane i njihove vladare bila cjelodnevna životna zapovijed, a za nemuslimanske podanike u muslimanskoj državi neporecivi i neosporni garant njihove samosvojnosti i zaštita njihova svekoliko razudenog "nemushmanskog" bitka, muslimanski susjedi osobito u Bosni odgovarali su "poveljama" druge vrste, onim poveljama, proglasima i ediktima koji su samo garantirali pravo nemuslimanskom življu, a muslimanima su bili namijenjeni kao najava temeljitog klanja, ubijanja i razaranja. Ključna čvorišta rodoslovnog lanca takve jedne ubilačke i netolerantne ideologije koju su lansirali bošnjački susjedi u posljednjih stotinu i pedeset godina predstavljaNačertanije I. Garašanina, Homogena Srbija S. Moljevića, pakt Cvetković-Maček i, najzad, u najnovije vrijeme karađorđevski pregovori Milošević-Tuđman o podjeli Bosne i dokrajčenju Bošnjaka. To su "povelje" koje jedino toleriraju jednonacionalnost, jednoreligioznost, jednokulturalnost i jednoumnost svake vrste. Intenzitet vlastite tolerancije i kulture dijaloga, prema tim dokumentima, mjeri se količinom pokazane i dokazane mržnje, ubijanja, razaranja i zatiranja svega što ne nosi "moj" nacionalni predznak, aromu i pseu-dometafizicki znak. Sto više muslimanske tolerantnosti Bošnjaka prema svojim nemuslimanskirn susjedima, to više netrpeljivosti nemuslimanskih susjeda prema bosanskim muslimanima. Bosanski muslimani su bezuvjetno vjerovali svojim susjedima, poglavito onima koje bi svaki izvorni sveti tekst oslovio "svojim bližnjim", ali njihovi susjedi su koristili njihovo bezuvjetno povjerenje kao dobru priliku da zbrisu sa lica zemlje svoje muslimanske komŠije. Skorašnja krvava zbilja bošnjačke i bosanske povijesti krcata je takvih pokazatelja i svjedočanstava koja su muslimanski susjedi u Bosni i bližem okruženju pljusnuh u lice međunarodnoj zajednici i civiliziranoj Europi, koja se hvasta tekovinama ljudskih prava, sloboda, tolerancije i kulture dijaloga. Da li bi nemuslimanski susjedi u Bosni i njenom bližem okruženju jednako postupili u slučaju da su njihovi nekrščanski susjedi bili neki drugi ljudi, pripadnici neke druge religijske tradicije koja nije ni muslimanska niti kršćanska? Treba li odgovor na to pitanje tražiti u onoj nevjerojatnoj rečenici Samuela Huntingtona koji tvrdi da su muslimani naprosto "neprobavivi" unatoč njihovoj raskošnoj povijesti tolerancije i kulture dijaloga sa drugima i drugačijima? Bi li na isti način prošli i istom genocidu bili izvrgnuti, primjerice, Kinezi da su se našli na mjestu Bošnjaka svaki put kada je nad njima ozbiljivan nesmiljeni genocid, budući da Huntington tvrdi da su jedino muslimani i Kinezi dvije nepoznanice modernome svijetu i da će u budućem sukobu civilizacija muslimansko-taoističko-budističko-konfučijanska tradicija biti na istoj fronti protiv evropsko-kršćansko-židovske civilizacije? Ukoliko cijeli kršćanski svijet misli isto ono što Huntington glasno izgovara u svojoj knjizi Sukob civilizacija, koliko je ondauopće muslimanima dobro da budu tolerantni spram drugih i drugačijih? Smiju li muslimani, ih smije li ijedan narod na kugli zemaljskoj biti tolerantan do mjere vlastitog samouništenja i biti zalogom za sva bjelosvjetska klanja? Da li su, uostalom, muslimane u Bosni zbog njihove neizlječive tolerantnosti, ubijali istinski kršćani, pravi Kristovi nasljednici na Zemlji? Koliko su to uopće bili oni baštinio kršćanske civilizacije koje je opahnula sjenka Isusova svekozniički otkupljujućeg kalvarijskog križa? Sjenka kojega križa se uzdizala već deset puta nad Bosnom i Bošnjacima kroz njihovu krvavu i genocidima penodiziraiui povijest: onog križa sa Golgote iz koga istječe krv ljubavi, oprostai spasenja, ih je to sjenka onog goropadnog, vražijeg, heretičnog križa sa brda Genzim u kojemu se usatono Sotona i doketutickom vradžbuiom se nametnuo suvremenoj kršćanskoj civilizaciji, pa umjesto otkupiteljske krvi koja spašava svijet, on hje krv nedužnu, naročito krv onih koji Isusa, doduše, ne časte kao apsolutnog Sotera, ah snagom vlastite muslimanske vjere poštuju ga i blagoslov Božiji na njega zazivaju kao na onoga koga je čedna mati rodila za radost, nadu i utjehu kvarnome svijetu. Ako su ubo-jice Bošnjaka bili oni koji su krvoproliće počinili u ime onog križa sa brda Gerizim, tad valja konstatirati da je njihov broj tako velik da se Istočna i Zapadna crkva u Bosni imaju zabrinuti kakvu i koliku pastvu posjeduju i u kojoj mjeri i kome one, zapravo, svjedoče Isusovu proročku, kraljevsku i svećeničku duhovnu vlast skladno onom nauku kojemje Isus poučavao svoje apostole. Tim prije se nameće pitanje, snagom onih žrtava što su je umorile ruke "Kristovih ubica", je li Krist uzalud izdahnuo na kalvarijskom knžu i je li Crkva uopće prenijela validan Isusov nauk snagom kojega je do kraja dana svijet naš zemaljski trebao postati kraljevstvom Duha Božijega u kojemu će se zajedno igrati i pod hladovinom zajedničke sinapk^Maćutu plandovati vuk i janje, lav i gazela? Ne moramo posebno ni postavljati pitanje: ko koga danas, zacijelo, treba učiti toleranciji, religijskom, kulturnom i civilizacijskom dijalogu, i istini one vječne religije o tome daje RogoBvijek&htia svijet različitosti i da je na čovjeku da taj svijet različitosti usčuva i odnjeguje do punine? Dlanovi naših ruku, okrenuti spram Lica Božijeg o Danu ustajanja na život vječni, jasno će pokazati koje ruke su takav svijet njegovale, a koje su ga razarale i iz njega brisale različito otisnute tragove Duha Božijeg, čiji nijedan korak, dok je pirio svijetom, ondje predumišljaj no nije ostavio nijedan posve isti trag niti ijedan isti oblik razumne i nerazumne naravi svih stvorenja


abdulmelik
Posts: 67
Joined: 29/10/2005 22:00
Location: sarajevo

Post by abdulmelik » 30/10/2005 22:09

teorijama o božanskoj objavi, Bog metafizički samoimenovan i ontološki i svetopovijesno samoozbiljivan na način neiscrpivo punog i nepretrgnutom blagošću {mutim) i bivstvo davnom tolerantnošću (taballum) zračećeg Duha.2 Ta nadnaravno-naravna samosnošljivost Duha Božijeg prema sebi samome na svakoj razini njegova samorasknljujučeg Bitka je jasno posvjedočena znakovima, perikopama i stilskim figurama njegove metajezične i svetojezične oglašenosti, u vremenitim dimenzijama njegove metakozmičnosti, hijerokozmičnosti, makro i mikrokozmičnosti, i to jednodobno u vremenskim inačicama svekozmičke ili makrokozmičke duše (zaman katbif) i mikrokozmičke ili hnerokozmičke duše (zaman latlf), unutar svekolikih svetogeografskih i svetopovijesmh čvorišta spacijalizira-jućeg vremena (makan inalakuti) i temporalizirajućeg prostora Riječi Božije (makan mulklaw(fiuijawi)? Apso-lutizirajuče i totalizirajuće savršenstvo njegova povrh-bitka {{viujud inutlacf) i teokozmički savršeno obnažene (ta't'd) Biti (dbatnudLuj) snagom bezuvjetne tolerancije, nesmiljeno kompromisne blagosti i samilosnosti prema svome božanskom virtualnom mnoštvu u jedinosti i jedinosti u mnoštvu, Duh Božiji u sebi smiruje, njeguje i tolerira Prvog i Posljednjeg, Vidljivog i Nevidljivog, Milostivog! Srditog, održavajući u nadnaravnom tajanstvu prividnu suprotnost i suprotstavljenost vlastitih Imena i Atributa i, na taj način, održavajući vlastitu apsolutizirajuću cjelinu kojoj pristupa nema ni egzistencijalna niti sapijencijalna provincijalizacija ma s koje strane beskraja svekozmičke obodmce božanskih Imena i Atributa ona mogla nastupati. Prema tome, bezuvjetna blagost i samilosnost koju Duh Božiji očituje iz središta vlastite nadnaravi prema svakom obziru vlastite imenične i atribucijske, načelne a potom i očitujuće enuncijacije, predstavlja pasliku, izvorište i paradigmu za ono što zovemo tolerancijom snagom koje jedino može svaki egzistent, svako božansko stvorenje, a osobito ono sa razumnom naravi, krunsko božansko stvorenje na koje je božanska mudrost i volja upravila i usredotočila svoje krunske bivstvodavne uplive i učinke, živjeti cjelovitu egzistenciju koja u sebi sukusira univerzalnost božanskih Imena i Atributa, univerzalnost koju u njemu obdržava i uzdržava snagom načela coin-cidmt'ui oppojttorain iskra Duha Božijeg ušatorena ondje. Tolerancija (taballum) kao metafizička i ontološka blagost božanskog Povrh bitka predstavlja metakozmičko-kozmopovijesni nalog za uspostavom cjeline/ Cjeline čiju substancijalnu raskošnost simbolizira univerzalno lice Ademova potomka na Zemlji, lice koje je jedina egzistencijalna Primateljka svakog oblika i odnosa (Qabilniutlaq), svakog Imena i Atributa, svake perspektive i obzira bezobličnog i sveobličnog.



Bismillah !

EsSelamu alejkum we rahmetullahi we berekathu !

Hvala pripada samo Allahu Uzvisenom i neka je selam na njegovog posljednjeg poslanika Muhammeda s.a.v.s , njegovu porodicu, drugove i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana !!!

RASPISUJEM NATJECAJ !!!

Svatko tko razumije ovaj tekst, i u stanju ga je prevesti na bosanski jezik, ima mogucnost upisatri se na katolicki teoloski fakultet u Zagrebu, kojeg je kao prvi musliman zavrsio autor ovog najzamrsenijeg teksta kojeg sam u zivotu procitao - RESAD HAFIZOVIC

Resad Hafizovic je , uz Enesa karica, najvise pozicionirani sufijski orijentirani alim u Bosni i Hercegovini !
Kao prvi musliman, zavrsio je katolicki teoloski fakultet u Zagrebu, i zbog toga je jako cijenjen u kjafirskim krugovima , cime se bas i ne bi trebao ponosit.

Svi njegovi tekstovi i govori su ovog tipa, sa ovim jezickim floskulama, za koje sam siguran da ga moze razumiti jedino njjegov bliski drug Enes Karic !

Nekoliko sam puta prilikom nekih rasprava o sufizmu i utjecaju filozofije na njegovo ucenje , navodio primjere Resada Hafizovica i Enesa Karica, pitajuci se da li postoji itko tko moze razumiti sta njih dvojica govore.

Iako ni sami nisu znali sta je pjesnik htio reci u ovakvim tekstovima, dobivao sam odgovore tipa - NE MOZE SVATKO RAZUMIJETI SUFIJSKU FILOZOFIJU !?!?!?!?

Pa sam se svaki put zapitao sta bi se dogodilo sa islamom i muslimanima da nam se ovakvim govorom obracao Poslanik islama Muhammed s.a.v.s ???

Koliko bi ga ljudi shvatilo, prihvatilo islam i slijedilo ???

I da li bi islam presao granicu harema Kabe ???

Ne bi vallahi, islam je jednostavan da jednostavniji ne moze bit i opisivati ga na ovakav nacin, znaci, ne zeljeti mu dobro !!!

Es Selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu !

User avatar
black
Posts: 15220
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje
Has thanked: 1 time
Been thanked: 7 times

Post by black » 30/10/2005 23:01

e brate moj nije to bas tako...al et...nije ovo uopce tezak tekst za razumiti..mozda ponesto..ali sustinu mozes..selam ti :)

User avatar
black
Posts: 15220
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje
Has thanked: 1 time
Been thanked: 7 times

Post by black » 30/10/2005 23:12

e brate moj nije to bas tako...al et...nije ovo uopce tezak tekst za razumiti..mozda ponesto..ali sustinu mozes..selam ti :)

abdulmelik
Posts: 67
Joined: 29/10/2005 22:00
Location: sarajevo

Re: Tolerancija i kultura dijaloga u perspektivama islama

Post by abdulmelik » 31/10/2005 04:17

black wrote:Citajuci teme na ovom podforumu vidim da nema onoga sto je i najvaznije u zdravoj diskusiji a to je tolerancija iako se svi brane time da su tolerantni da postuju drugo i drugacije bla bla..zato otvorih temu da postiram odlican tekst od Resida Hafizovica koji bi preporucio da procitaju svi oni koji zalaze na ovaj podforum.

"Istinski musliman je samo onaj koji ne uznemirava druge ljude jezikom svojim i postupkom svojim."(hadis).

Kur'ansko-biblijsko kazivanje o sukobu dvojice sinova Ademovih, koje između ostalog ima i značenje jedne tipične uricijacijske priče, neistrošiva je paradigma o kulturi tolerancije koju božanski naum želi utkati u ljudsku povijest i civilizaciju u smislu neumitnog egzistencijalnog naloga i onoga što jest rauion d'etre ljudskoga postojanja, i nekultun tolerancije koju ljudski duh u svojoj kulturnoj, religijskoj i civilizacijskoj razudenosti ili rasprsnutosti tvrdoglavo i dosljedno odbija, prihvaćajući tu nekulturu tolerancije kao krunski zalog svoje bespremačnosti i neusporedivosti sa drugima i drugačijima. Gornje kazivanje počiva u svetome štivu svetih tekstova judeo-kršćanstva i islama kao zasvodnica cjelovite ljudske povijesti, zasvodnica čija metafizička nužnost čini mogućom i smislenom otkonomiju spasenja i mesijanskog nadama svjetske historije. Takovrsna zasvodnica jednodobno Čini mogućom i hijerohistoriju pojedinačne ljudske duše svejedno kojoj svetogeografskoj, svetopovijesnoj, svetojezičkoj i svetokozmickoj topografiji težila pojedinačna ljudska duša. Tolerancija, naime, kao metafizička zasvodnica ljudskog povijesnog i hijeropovijesnog bitka i u kontekstu hijeropov-ijesne drame pojedinačne ljudske duše omogućuje autentičan rast i razvitak te duše, tog čovjeka Božijeg u nama1, tog nuškarca i žene u nama, da u osebujnosti vlastite kulturne, religijske i tradicionalne odore hodi pustopoljinom raznoliko oglašenog, ocirujućeg i ozbiljujućeg Detua revdatiua, slijedeći svoj vlastiti duhovni put naporedo sa tragovima drugih i drugačijih duša, koje ondje jednodobno ostavljaju otiske svog vlastitog lica, svojih vlastitih simbola, vlastitih metafizičkih znakova i vlastitih vizija o Licu Božijem.

Metafizički konjem tolerancije u islamu na taj način obesnažuju toleranciju kao praksu trpljenja ili snošljivosti uzrokovanu biblijskim mitom o božanskom planu da pomnu jezike Ijudske u znak pobune ili "osvete" ljudskoj gordosti simboliziranoj u babilonskom tornju ih kuli koja ustaje protiv Neba i proglašava apsolutiza-ciju zemaljskog autoriteta ljudsko-božanskog ćesara kao jedinog autoriteta na nebesima i Zemlji, koji jedino tolerira jednoreligioznost, jednokulturalnost, jedan civilizacijski kod i jednoumnost svake vrste. Naprotiv, iz perspektiva islama, koje se jasno nadaju iz primarnih vrela islamske vjere, mnoštvo svetih jezika, mnoštvo ljudskih rasa, mnoštvo vjerozakona i religijskih formi znak su dobrohotnog božanskog htijenja da skrivenu riznicu božanskog duha i božanske naravi posvjedoči beskrajno raskošnom u mnoštvu koje ne dokida formalnu niti fundamentalnu slavu Božiju, bezličnost i bezobočnost božanske jedinstvene i jedincate Biti, nego je posvjedočuje snagom svekozmičke lilurgeia-e. {mydte-ruun liturgtcuni) čije duhovne jeke dopiru sa svih oltara/ touhraba svekozmičke obodnice i uviru i smiruju se u središtu ili natkozmičkom rnihrabu tajanstva nad tajan-stvima Lica Božijeg. Da Duh Božiji u svome raznovrsnom jezičnom oglašenju, raznovremenom kul-turno-civilizacijskom i religijskom ozbiljenju nije "tolerirao" mnoštvo teofamjai hijerofamjakojeje svetojez-ična odora arapskog, hebrejskog, aramejskog, starosir-skog i drugih sveto/jezičkih svakodnevlja smirivala u svome simboličkom, znakovnom posredovanju bezličnog i bezobličnog Lica Božijeg, bio bi "prisiljen" izvrgnuti se nekoj vrsti vlastite sapijencijalno-egzistencijalne samoredukcije, a što bi za posljedicu imalo potiranje i brisanje cijelih "stranica prirode" i stranica povijesti, pa tako i hijeropovijesti ili povijesti pojedinačne i komu-nitarne ljudske duše. Samim tim bi liher inundi i liber revebitud Lica Božijeg i lica ljudske duše bile odavna zatvorene i mrtve. Ali nije tako, barem u lslamkoj religijskoj formi i islamskom profiliranju Lica Božijeg unutar svjetova i kraljevstava s ovu stranu zvijezda, budući daje Bog u primarnim vrelima islamske vjere i autentičnim izričajima i svetotekstovnim štivima, unatoč raznovrsnim egzotenjsko-ezotenjskim muslimanskim

teorijama o božanskoj objavi, Bog metafizički samoimenovan i ontološki i svetopovijesno samoozbiljivan na način neiscrpivo punog i nepretrgnutom blagošću {mutim) i bivstvo davnom tolerantnošću (taballum) zračećeg Duha.2 Ta nadnaravno-naravna samosnošljivost Duha Božijeg prema sebi samome na svakoj razini njegova samorasknljujučeg Bitka je jasno posvjedočena znakovima, perikopama i stilskim figurama njegove metajezične i svetojezične oglašenosti, u vremenitim dimenzijama njegove metakozmičnosti, hijerokozmičnosti, makro i mikrokozmičnosti, i to jednodobno u vremenskim inačicama svekozmičke ili makrokozmičke duše (zaman katbif) i mikrokozmičke ili hnerokozmičke duše (zaman latlf), unutar svekolikih svetogeografskih i svetopovijesmh čvorišta spacijalizira-jućeg vremena (makan inalakuti) i temporalizirajućeg prostora Riječi Božije (makan mulklaw(fiuijawi)? Apso-lutizirajuče i totalizirajuće savršenstvo njegova povrh-bitka {{viujud inutlacf) i teokozmički savršeno obnažene (ta't'd) Biti (dbatnudLuj) snagom bezuvjetne tolerancije, nesmiljeno kompromisne blagosti i samilosnosti prema svome božanskom virtualnom mnoštvu u jedinosti i jedinosti u mnoštvu, Duh Božiji u sebi smiruje, njeguje i tolerira Prvog i Posljednjeg, Vidljivog i Nevidljivog, Milostivog! Srditog, održavajući u nadnaravnom tajanstvu prividnu suprotnost i suprotstavljenost vlastitih Imena i Atributa i, na taj način, održavajući vlastitu apsolutizirajuću cjelinu kojoj pristupa nema ni egzistencijalna niti sapijencijalna provincijalizacija ma s koje strane beskraja svekozmičke obodmce božanskih Imena i Atributa ona mogla nastupati. Prema tome, bezuvjetna blagost i samilosnost koju Duh Božiji očituje iz središta vlastite nadnaravi prema svakom obziru vlastite imenične i atribucijske, načelne a potom i očitujuće enuncijacije, predstavlja pasliku, izvorište i paradigmu za ono što zovemo tolerancijom snagom koje jedino može svaki egzistent, svako božansko stvorenje, a osobito ono sa razumnom naravi, krunsko božansko stvorenje na koje je božanska mudrost i volja upravila i usredotočila svoje krunske bivstvodavne uplive i učinke, živjeti cjelovitu egzistenciju koja u sebi sukusira univerzalnost božanskih Imena i Atributa, univerzalnost koju u njemu obdržava i uzdržava snagom načela coin-cidmt'ui oppojttorain iskra Duha Božijeg ušatorena ondje. Tolerancija (taballum) kao metafizička i ontološka blagost božanskog Povrh bitka predstavlja metakozmičko-kozmopovijesni nalog za uspostavom cjeline/ Cjeline čiju substancijalnu raskošnost simbolizira univerzalno lice Ademova potomka na Zemlji, lice koje je jedina egzistencijalna Primateljka svakog oblika i odnosa (Qabilniutlaq), svakog Imena i Atributa, svake perspektive i obzira bezobličnog i sveobličnog.

Tako je otkriven Bog u islamu kroz primarna vrela islamskog vjerovanja i primordijalnog islamskog pređama, a tako je on i pojmljen snagom razudenog muslimanskog genija kroz interpretativno pregnuće unutar svakog kulturalnog plana, unutar muslimanske metafizike, ontologije, kozmologije, angelologije, antropologije i eshatologije, unutar kojih temeljnih disciplina počiva atribut muslimanskog individualnog i komunitarnog spoznavanja i bivanja. U toj činjenici leži i temeljna svijest o muslimanskom geniju, o muslimanskom obziru ljudskoga duha, ademovske prirode u nama ili Adema zemljanina, svijest o muslimanski profiliranoj razumnoj ilovači koja metafizičkom nuždom i kozmički naglašenom težnjom božanske tolerancije spram viševrsnosti i različitosti uvjetovanoga bitka čini da muslimanski genij biva metafizički uvjetovan i "osuđen" na univerzalnu ekumeničnost i bezrezervnu tolerantnost spram drugog i drugačijeg, gotovo do mjere samoponištenja.

Ukoliko bismo samo za tren svratili pozornost na najraskošnije stranice povijesti nuulunatukog duha i njegovo interpretativno utjelovljenje unutar globalne muslimanske učenosti, tad bismo bez teškoće pronašli pregršt najbjelodanijih pokazatelja^o tome do koje mjere urođena tolerantnost (tahaUum) i ekumeničnost {lijsari) niLullmanjkoga genija može sezati, prelijevati se kroz različita i raznovrsna kozmička kraljevstva Riječi Božije, iz jednog svetopovijesnog razdoblja u drugo, iz jednog svetopovijesnog toposa unutar jedne religijske tradicije ili obziraibrahimovskog trostrukogpredanjau jedan sasvim drugi svetogeografski topos unutar druge religijske tradicije ili drugog od tri obzira primordijalnog ibrahimovskog predanja; iz jedne svetojezične odore Riječi Božije u sasvim drugu odoru koja odjekuje i ra-zliježe svoje duhovne jeke unutar drugačije kulturne i civilizacijske tradicije. Samo veliki duhovni hijeratici i inicijatici poput Ibn Arabija5, Rumija6, Suhraverdija7, Ruzbehan Baqli Shirazija8, Iqbala9 i drugih muslimanskih duhovnjaka mogli su snagom svoje duhovno do savršenstva odnjegovane muslimanske intime svoju urođenu tolerantnost pretaknuti u takvu vrstu duhovnog i egzistencijalnog kvaliteta koji im je pomogao da prosegnu kroz višestruke duhovne postelje drugih i drugačijih kulturnih tradicija i religijskih kultura, da iskažu kao muslimanski vjernici i njegovani muslimanski duhovnjaci ne samo dostatnu mjeru tolerantnosti spram drugih oblika duhovnosti i religijskog predanja o Vječnoj Riječi Božijoj, već i dostatnog divljenja i re-spekta su pokazali, u svom micijacijskom hodu, spram inusaovskog, uaovskog, thrabimovskog, davudovskog... svetopovijesnog uosobljenja'\dostojanstva (hadra,dostojanstvo ili svetopovijesno Ušatorenje) Riječi Božije, otvarajući svakom od njih svoju beskrajno duboku i široku muslimansku intimu i interiorizirajući ondje do egzistencijalne punine svetotekstovnu aromu Musaa, Isaa,Ibrahima,Davuda iMuhammeda svoga bića.10 Jedan drugi dragocjeni pokazatelj i svjedočanstvo, uzeto iz šiijskog obzira muslimanske interpretativne tradicije, također na jedan bjelodan i nesvakidašnji način posvjedočuje krajnje tolerantnu i ekumeničnim duhom nadahnutu sklonost muslimanske duhovnosti spram drugih oblika duhovnosti koje neposredno izviru iz religijskog genija drugih tradicija i kultura. Tojeonopredanjekojemiruje u korpusu hagiografskih predanja šiijske svijesti o Dvanaestom Imamu i o duhovnom viteštvu (futuunm, java-ninardl), u kojemu se kazuje o neobičnom snu bizantske princeze i jednodobno majke Dvanaestog Imama, princeze Narkes koja "sanja" ili okom svoje duŠe i srca motri svjetlosni munber čijom jednom stranom hodi Poslanik islama sa svojim Imamima., a drugom stranom, naporedo s ovima, poslanik Isa sa svojim Apostolima, i jedni i drugi u zanosu i uzajamnom osjećanju blagosti i samilosti zure u tajanstvenu Svjetlost nad svjetlima. Predanje ne posvjedočuje samo susljednost i uzastopnu navezanost i svetopovijesno nepretrgnuće isaovskog i muhammedanskog razdoblja Riječi Božije i nepretrgnuće jedne iste svetopovijesne matice Duha Božijeg, nego posvjedočuje i neporecivost zajedničkog metafizičkog vrutka iz kojeg dolaze i istječu duhovna rodoslovlja jedne i druge svjetlosne povorke autentičnih baštinika Riječi Božije.11

Čitaocu će ovdje, zacijelo, zadjenuti za oko naše potcrtavanje pridjeva muslimanski, što ne bi trebalo ni na koji način izazivati u njemu osjećanje bilo kakve predrasudne svijesti i podozrenja spram drugih i drugačijih duhovnosti i religijskih tradicija. Svrhovitost našeg gornjeg potertavanja nipošto ne smjera k tome, nego je naša nakana ovdje da takovrsnom gestom posuvratimo pozornost čitateljevu na metafizičku i egzistencijalnu osebujnost onoga Što zovemo muslimanskim genijem ili muslimanskim duhom unutar pojedinačnog ili komunitarnog Ademova potomka na Zemlji. Muslimanski genij, muslimanski duh ili musliman u najopćenitijem smislu riječi jest onaj čiji duhovni i fizički bitak raste i razvija se po mjerilima Duha Božijeg raskrivajućeg unutar primarnih vrela muslimanske vjere ili unutar one neistrošive duhovne baštine i duhovnog pologa tajanstava što ga je Bog položio u neporočnu i netaknutu intimu Mekanskog Dječaka ili Poslanika islama kao Poslanika-Dovršitelja sveg božanskog objavljenja, koje zasvoduje qur'ansko razdoblje Riječi Božije (Al-Baqara, 132. Alu lmran, 52.). Muslimanski genij jest onaj genij kojeg Duh Božiji zasaduje i njeguje unutar jedne duše žive koja u svojoj potonjoj egzistencijalnoj i sapi-jencijalnoj otnježnjenosti nastoji živjeti i biti posvema profilirana skladno ritmovima božanske Volje, one iste Volje koja trijezno i dobrohotno provida i utemeljuje svijet mnoštva, svijet različitosti i svijet poliformnosti ljudskih vrsta, ostalih živih vrsta nerazumne prirode stvorenja, potom poliformnosti religijskih tradicija, kultura i civilizacija. Tako kako božanska Volja utemeljuje svijet različitosti uvjetovanoga bitka, po istoj toj dinamici i snagom istog takvog ritma ta Volja i ta Mudrost traže da izrasta, razvija se i ozbiljuje pojedinačna i komum-tarna muslimanska intima svakog Ademova potomka na Zemlji. Takovrsan nalog božanske Mudrosti i Volje ne samo da predstavlja neizbježan i neodoljiv metafizički nalog Duha Božijeg, već izražava vrhunski oblik tolerantnosti, čije korijenje počiva u kraljevstvu Duha Božijeg, a njeno sjemenje i potpuni egzistencijelni rast i razrastanje se usredotočuje u čvorišni prostor Čovjekove muslimanske intime. Stoga je tolerancija nešto što nije tek duhovna tečevina naše moderne jezične, idejne ili ideološke kulture, nego je ona sama zakonitost kozmičkih carstava po Čijem ritmu pulsira poliformnost Očitovanja koje je povjereno čovjeku na čuvanje i njegovanje, čovjeku kao živoj muslimanskoj duši, čovjeku kao čovjeku Božijem, kao halifi, kao savršenom čovjeku {Anthropos teleios), čovjeku kao Pečatu (Hatem) kojim Bog opečaćuje puninu i netaknutost svakog svog stvorenja, povjerava ga tolerantnom savršenstvu muslimanske intime svakog ljudskog primjerka na Zemlji i iščekuje da mu čovjek kaoInsan Kamil, kao nesmiljeno tolerantni Duhovni Vitez uščuva svaki primjerak Njegova stvoriteljnog pregnuća i vrati ga njegovu vječnom Načelu.12

Ali čovjek je stvoren slabim, očajnim i plahovitim. (Nisa'28, Hud'39. Isra 11). Usljed pretjerane sebičnosti, samoživosti i gordosti on gubi odveć ljudsko osjećanje spram bližnjega, a spram drugoga i drugačijega često biva nesnošljiv, nepravedan i neprijateljski. Gubljenjem svijesti o svom iskonskom svetom Predanju on postaje tvrdokoran, sa sviješću posve pomjerenom iz vlastite vertikale i, na taj način, sa potpunim odsustvom osjećanja autoriteta založenog dostatnom mjerom tran-scendentnosti i neumitnosti, autoriteta koji se ne razmeće tiranijom nad prirodnim, fizičkim i duhovnim

sklonostima ljudske osobe, već dotične sklonosti usmjerava ka punini i njihovu sapijencijalnom i egzistencijalnom ozbiljenju unutar eshatološke svrsishodnosti. Pod izgovorom beskompromisne težnje za autonomnošću i neovisnošću čovjek Često prekoračuje granice dopuštenog, ne samo u suodnosnosti ja i Ja već i u suodnosnosti ja i drugo-ja, tuđe ja s kojim gradi povijest suživota ili neprijateljstva. Stoga je bilo neizostavno potrebno čovjeku ponuditi pasliku, paradeigmu ili neistrošivi model koji će individualnu i komunitarnu ljudsku dušu vraćati u ravnotežu svake vrste, jer samo iz takovrsnog egzistencijalnog i sapijencijalnog stanja ona može imati potpuni uvid o tome šta kvalitet tolerancije znači u očima Božijim, a napose u očima Božijeg stvorenja. Uvidjet će da kultura tolerancije predstavlja raison d'etre snagom kojeg se jedino održava tlo pod nogama i tlo pod vlastitim srcem, dušom i umom. Kultura tolerancije, nadasve, jest podržavanje drugog kao Božijeg stvorenja, drugog kao najbolje zamisli Božije o kraljevstvima vidljivih oblika koji oglašavaju najviša, krunska znamenja božanske formalne i fundamenalne slave; ona jednodobno označava to da čovjek tolerancijom drugoga podržava i svoju vlastitu narav, jer moja narav u meni je čovjek Božiji kao glasonoša Duha Božijega za moj svijet i za svijet moga bližnjega bez kojega,kako veli sunijska literatura, čovjek ne bi imao gdje ogledati vlastito lice i u njemu pronaći tragove prisutnosti i ušatorenja Lica Božijeg.13 Iznutarnji svijet mog bližnjega, nadasve u sebi može sadržavati znakopute tako važne za moju stazu spasenja koja upravo može voditi kroz svijet moga bližnjega. Moj bližnji je onaj u kome zrcali izvorni religijski genij posvema založen vrhunskim darovima Duha Božijega, koji darovima svojim domiite može pronaći u bilo kojem Čovjeku Božijem koji je u svom vlastitom religijskom miljeu i u čvorišnom prostoru svoje osobne vjere bezrezervno otvoren za Boga. Predani Bogu je ogledalo onom drugom koje je također predan Boga, često bi isticao Poslanik islama. Čovjek Božiji je prepoznatljiv i poznat drugom čovjeku Božijem na bilo kojem svetopovijesnom čvorištu, unutar bilo kojeg hidnrovskog razmeđa univerzalne hijerohistorije, na bilo kojem svetogeografskom toposu i na bilo kojem hijerokozmičkom stupnju, i civilizacijska odora i osebujnosti njegove religijske kulture tu ne moraju biti bilo kakva smetnja. No, da bi čovjek povijesnog svakodnevlja bio kadar u sebi odnjegovati najbolje parametre kulture tolerancije i snagom njih živjeti život dosljedan ritmu božanskoga Nauma koji kulturu tolerancije unutar svake perenijalne religijske mudrosti postavlja zaglavnicom i zasvodnicom svake autentične religijske metafizike i eshatologije, on, to jest božanski Naum, nepretrgnuto promiče kroz sudbonosna svetop-ovijesna razdoblja paradeignui (udwa badana), model za nasljedovanje i pasliku kojoj seu/primjerava (tarnatbui) svaka duša živa u svome sveto/povijesnom vremenu i sveto/geografskom prostoru, uspostavljajući na taj način stvarnu povijesnu komunikaciju sa nadnaravi božanskog Nauma, s jedne strane, i komunikacijsko ne-pretrgnuće između svoga vremena i vremena one ćve-topoi'ijediie paradeignie koju nasljeduju individualni i komumtarm identiteti i rodoslovlja ademovske civilizacije na Zemlji, s druge strane. Svetopovijesna para-deigma, koju u islamskoj religijskoj tradiciji na potpun i savršen način simbolizira Poslanik islama, mora biti odnjegovan po nalozima strogebožatukepedagogije, mora rasti "pod okom Božijim", a njegova vertikala i horizontala moraju biti profilirane i izvijane najplemenitijim ritmovima božanske Mudrosti i božanske Volje. Svaki glasonoša Riječi Božije, kao svetopovijesna pa-radeigma, postavljen na sudbinskim obratnicama sve-topovijesne oikonomije božanskog oglaŠenja i ljudskog spasenja kao jedan od glasonoša sudbinske odluke (uh.-L-azni), mora biti punina \ savršenstvo, odsjaj i odraz najraskošnije naravi božanskih Imena i Atributa eda bi bio vječni model i primjer za nepretrgnuto sapijencijalno i egzistencijalno nasljedovanje sa strane odveć ljudskog stvorenja. Vi u Poslaniku imate najljepši primjer (al-Ahzab, 21.), jer u njemu počiva najljepša ćud {al-Kalem, 4.) svekolikog božanskog stvorenja, ćud satkana od samih svjetlosti i krunskih darova Deusa revelatus-a, on je, naprosto, poslan kao nenadmašna punina sve božanske milosti. Stoga među krunskim glasonošama Riječi Božije, ma u kojem svetopovijesnom vremenu da su se javili, nema nikakve razlike, i stoga je Isa, glasonoša indžilkog razdoblja Riječi Božije, mogao bez ikakva zazora i suspregnuća najavljivati Poslanika islama, Mekanskog Dječaka koji će zasvoditi duhovnu jeku qur'ankog razdoblja Riječi Božije, a Poslanik islama je također sa svoje strane mogao bez ikakve predrasude ukazivati na svog predšasnika Isaa, koji mu je ravnao stazu svetopovijesnoga mesijanskog nadanja, i isticati naročitu bliskost medu njima dvojicom. Nesporazumi uostalom i ne postoje medu glasonošama Riječi Božije niti među bilo kojim oblikom autentičnog svetog i vječnog božanskog Predanja, već nesporazumi i nerijetko teži oblici nesnošljivosti se dešavaju u trenucima nakon institucionalne provedbe i kulturno-civilizacijskog kodiranja, ozbiljenja i primjene tog Predanja. Različiti mentaliteti različito reagiraju kod recipiranja poruka svetoga Predanja, vrlo često interpofirajući u to Predanje i ono što duh glasonoše Riječi Božije, uz kojeg oni vezuju svoju duhovnu sudbinu, nije u sebi smirivao i udomljivao, i sasvim slobodno interpretirajući, modulirajući i teološko-filozofski posredujući to Predanje skladno znakovima svog prolaznog vremena, nikako skladno ritmovima i znakoputima vječne hijerognoze {marifa aharawiya) svetoga Predanja. Pridodamo li tome činjenicu da bolećivi ljudski duh u svom interpretativnom i inicijacijskom hodu vrlo često ne uspijeva vinuti se do sjajnih visoravni mističnog Sinaja, te vječne domovine Riječi Božije, nego ustrajava u bludnji svekolikim "dolinskim obzorjima", tad lepeza uzroka njegove netolerantnosti i ekumenske zapuštenosti postaje tim jasnija i bjelodamja. Gubeći jasnu svijest o primordijalnim autoritetima vlastitog svetog Predanja kojeg često znaju sakriti svetopovijesne izmaglice i nemirni olujni ciklusi svekozmičkog mesijanskog nadanja, ljudski duh, nesiguran u svoj višeslojni i mnogovrsni interpretativni hod kroz nesmiljene dubine jezika i štiva svetoga Predanja, najčešće poseže za autoritetima, za odveć ljudskim autoritetima čija intima ne raste na duhovnoj baštini primordijalne religije, tako da on svoju amneziju i nesvjesnost o stvarnom autoritetu potire, potiskuje i "iscjeljuje" jednom drugom vrstom amnezije ili samozaborava kod vlastitog osjećanja one traditia aeterna, sacra et divina. Kada izgubi svijest o stvarnim rodoslovmcima svetoga Predanja i o onoj svjetlosnoj hijerarhiji čijim živim sapijencijalno-egzistencijalnim "koritom" teče rijeka presvete božanske mudrosti, ljudski duh sebi namiče hijerarhije satkane od svakidašnjih ljudskih genija čije duhovne okomice i duševne obodnice, umski tornjevi i duševne kupole su preniske i premalehne eda bi u svakom novona-dolazećem vremenu i pokoljenju ademovske civilizacije na Zemlji mogle priskrbiti izvornu sliku onog preegz-lstentnog hrama, sazidanog od svjetlosnih intima više od 124 tisuće glasonoša Riječi Božije, u kome se razliježu oktave svekozmičke liturgije Duha Božijeg, koji ne mrsi ljudske jezike kako bi nerazumijevanje, nesporazume i pometnju unosio među ademovske profile svog krunskog stvorenja, već dariva "mnoštvo jezika, putova i rasa" (al-Rum, 22.) kako bi do kraja Dana pokazivao kruni svekolikog božanskog stvorenja neiscrpivu raskoš vlastite naravi, svakom vremenu nudio novu sliku o Sebi, svakom prostoru novi odraz svog nebeskog i kozmičkog čadora, svakom pokoljenju novi profil vlastita lica, svakom mentalitetu novu ideju o bezličju i be-zobličju svoga Duha, o neiscrpivosti semantičnog dna svog metafizičkog i metapovijesnog tajanstvenog Vrutka. Usljed uspostave lažnih hijerarhija, umjesto onih

stvarnih u svom svetopovijesnom hodu i eshatološkom uviranju s pogledom na metafizičke dubine svetoga Predanja, ljudski duh na taj način snagom nove duhovne hermeneutike, koja najčešće nije hermeneutika spiritualis uspostavlja i novu ljestvicu vrijednosti, mijenja tradicionalnu scala perfectionis vlastitog sapijencijalnog i egzistencijalnog usavršenja, te stoga i bespremačnu tolerantnost Duha Božijeg, koji stvara mnoštvo oblika, naroda i rada kako bi de uzajamno upoznavali, susretali (ai-Hudžarat 13.) i tolerirali u smislu najuzvišenije i najplemenitije kulture življenja i suživota, ljudski duh radije čita u smislu metafizičke predrasudnosti i predumišljajnosti Duha Božijeg da pomrsi jezike ljudske i sruši balulonski toranj, kako bi čovjek izgubio sliku, pojam, ideju i predodžbu o vertikali \ zaboravio svoju neugasivu žed za praiskonom i Vrelom Života koje kvrca s onu stranu planine Qaf, u Na-koja-abadu, u kraljevstvu Duha Božijeg, gdje Anthropos teleios, kristos angelos i Preegzistentni Ahmad, poput snagom Duha Božijega savršeno izbrušena dijamanta — simbola božanske mudrosti, primaju jednu istu svjetlost i na različitim svetopovijesnim obratnicama oslobađaju ili rasipaju različit, ali uzajamno nepretrgnuto povezan i ispreplitan, svetojezični dugin spektar.

Otuda nepresušna potreba za izvornim duhovnim i svetopovijesnim autoritetomkojegaje sami Duh Božiji ukotvio na odgovarajućoj vododjelmci plahovita sveo-povijesnog toka Riječi Božije, autoriteta koji je, s jedne strane, založen do punine i po mjeri samog Duha Božijeg transcendencijom božanske naravi, a , s druge strane, imanencijom povijesne, ljudske naravi, jer nam samo takav autoritet može vratiti izgubljeno pamćenje ili pomućeno sjećanje, o tome da smo nekoć hih jedno brabtvo, jedan narod Božiji (al-Baqara, 213.) sa jednom Knjigom u kojoj su radosne vijesti za svako pokoljenje i pravična presuda za svaki spor i svako neslaganje, presuda snagom koje Duh Božiji želi otkloniti svaki oblik netrpeljivosti medu ljudskim dušama, pokoljenjima, civilizacijama, religijskim kulturama i kulturnim tradicijama u tlu ma kojeg svetogeografskog zemljovida se razrastala njena duhovna žilišta.

Baš u ovim i ovakvim svetotekstovnim pokazateljima leži cjelovita svijest i osjećanje muslimanske snošljivosti i muslimanski smisao za toleranciju. Ondje su pohranjeni neistrošivi temelji muslimanske kulture tolerancije i dijaloga s drugim i drugačijim, i rijetki su primjeri u potonjoj povijesti muslimanskog duha i muslimanske prakse koji objavljuju iznevjeravanje rečenih duhovnih temelja i pologa njihove cjelodnevne kulture dijaloga iuzajamne snošljivosti.14 Živi primjer i neistrosivi duhovni i moralni uzor Poslanika islama, sada odsutnog iz vidljivoga svijeta, ah prisutnog u duhu vječno mladoga kur'anskoga štiva i u njegovu vlastitom pravorijeku sabranom u korpusu njegovih hadida, taj i takav primjer pojedinačnoj i komunitarnoj muslimanskoj duši u njenom povijesnom svakodnevlju pomaže da čuva svijest o svojim iskonskim vrelima, svojim duhovnim korijenima i jednodobno je uči kulturi življenja sa sobom i sa drugima u duhu kulture tolerancije i dijaloga, u kojem duhu je i sam Poslanik islama proveo cijeli svoj život. U tom smislu će biti dovoljno navesti samo nekoliko nezaboravnih pokazatelja uzetih iz konteksta univerzalne muslimanske učenosti, iz globalne konstitutivne i mterpretativne tradicije svetog muslimanskog Predanja.

Ovdje se najprije treba prisjetiti Medinske povelje ili prvog ustava kojega je mladoj muslimanskoj zajednici darovao Poslanik islama nadahnut na vječnom slovu božanske Objave.15 Ta. Povelja ne samo da se danas mirne duše može smatrati pretečom suvremenih povelja o ljudskim pravima, slobodama i ljudskom dostojanstvu već ona jednodobno predstavlja neusporediv primjer pravnoga akta koji bjelodano zrcali samu duhovnu jezgru onoga što suvremeni jezik i moderna civilizacija zove kulturom dijaloga, kulturom tolerancije i kulturom ekumenizma. Za razliku od brojnih suvremenih pravnih akata koja, između ostalog, oslovljavaju i razvijaju mehanizme za zaštitu ljudskih prava, čija se sprovedba danas najčešće ozbiljuje po načelu:dviduIjudijednaki, ali slijedni ipak jednakyt od drugih, Medmdka povelja je u svojoj preambuli za temeljni motiv odbrane svih ljudskih prava, pojedinačnih i općih, uzimala moral, pravdu i istinu. Potom, među krunskim pravima pojedinca naročito je potcrtavala pravo na jednakost svih ljudi, pravo na poštivanje ljudskog života, očuvanje ljudskog dostojanstva, poštivanje religijskih, kulturnih i civilizacijskih prava i sloboda svakog pojedinca i svake etničke skupine unutar muslimanskog imperija, pravo na odgoj i obrazovanje skladno standardima vlastitog religijsikog svjetogleda itd.

Kakav je odista odnos muslimana prema drugim etničkim skupinama i drugačijim religijskim, kulturnim i civilizacijskim tradicijama, gdjegod da oni živjeli, kao pojedinci ili kao zajednica, vrlo zorno o tome svjedoči jedno pismo Poslanika islama upućeno kršćanskim monasima u samostanu "Sveta Katarina", pismo koje nije bilo tek puki edikt iz kojeg su oni trebali čitati svoja pojedina prava u državi u kojoj su bili manjina, nego je riječ o pismu koje se u prvome redu stavlja na znanje svakom muslimanu u toj zemlji u smislu nepretrgnute zapovijedi njegova životnog svakodnevlja, poglavito kada je njec o njegovu suodnosu sa ljudima drugog religijskog opredjeljenja i druge etmje. To pismo, dakle, nije prvenstveno bilo neka vrsta garanta nemuslia-manima u muslimanskome društvu, mada jest i to, nego je ono ponajprije bilo trajni i neistroŠivi zalog povjerenja koje je musliman ne samo verbalno imao svjedočiti pred pripadnicima druge religijske forme, nego ga je imao svakodnevno i praktično svjedočiti u svome Životu i učiniti da ovo, zacijelo, bude ra'uon d'etre njegova življenja sve do posljednjeg daha. Evo teksta tog pisma, koje je svjesno ili nesvjesno postalo nekom vrstom ortopraktičnog manifesta svakog muslimana na globusu, Čija praksa odiše nalozima svake ondje zapisane rečenice, a da većina muslimana nisu niti svjesni daje Poslanik islama nekada napisao takvo pismo i uputio ga, na paradigmatican način, kršćanskim monasima u samostanu "Sveta Katarina":

. . -Kršćanima na istoku i na zapadu, u blizini islamske granice i daleko od nje, znanim i neznanim kršćanima se daje jamčevina. Ukoliko je jedan monah ili anahoret zatekne na brdu ili u dolini, pećini ili u naselju, ravnici ili u crkvi ill pak u dvorištu-hramu, tada mi stojimo iza njih i oni su pod našom zaštitom. Ja ću ih zasigurno braniti dvojim životom, svojim pomagačima i svojom vojskom, njih, njihove imetke i bogomolje, jer ju oni moji podanici i kao takvi uživaju moja zaštitu. Niko im ne snuje lukratitt putovanje bilo gdje, porušiti un bogomolju Ulje oštetiti, kao mpruvojih bilo šta iz njihovih kuća za korist muslimana. Neće se oporezivati njihovi suci, kaluderi niti drugi koji se budu bavili vjerskun poslovuna. Neće un se nametati ni druge novčane dažbine, novčane kazne ili odštete niti će un se konfuikovati unovuia,jersamja njihov čuvar na kopnu i moru, na u toku i zapadu, na sjeveru i jugu, gdje god se budu nalazili, imat će moju zaštitu i garanciju od svega onoga Što im je neprijatno i neugodno... Niko ih ne smije opterećivati putovanjima, obavezivati učestvovanjem u borbi ili transportu oružja, jer se miudunaiu bore za njih i ne polemiziraju s njima osim na najkulturniji način, slijedeći u tonu kur 'ansku uputu: I sa sljedbenima Knjige raspravljajte na najljepši način, ne sa onima koji su nepravedni, i recite: "Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste — jedan, i mi se Njemu pokoravamo." (Al-Ankebut, 46.) . ■. Niko iz redova muslimanske zajednice do Dana uskrsnuća i do prestanka života na Zemlji ne smije se suprotstaviti ili prekršiti ovu povelju, koju je napisao Muhammed ibn Abdullah svim kršćanskim zajednicama uz uvjet da se ona strogo ispunjava i primjenjuje}6

Ovo pismo-poveljaje pisana rukom hazreti Alije, a po diktatu Poslanika islama, 3. muharrema druge godine po Hidžri. Ovo pismo kao i ona koja je Poslamk islama odaslao Heraklu, Negusu i Mukavkisu na početku svoje poslaničke misije, kao i brojna druga pisma odaslana Zidovima i drugim religijskim skupinama ostala su biti trajnom paradigmom pismima-poveljama koje su pisali kasniji muslimanski vladari u raznim dijelovima islamskog imperija koji se protegnuo na tri kontinenta. Sva ta pisma-povelje, uz ostalo, su ostala biti trajnim svjedočanstvima i vrelima tolerancije i kulture dijaloga koju su muslimanski vladari i muslimanski podanici svjedočili svojim životnim svakodnev-ljem u suodnosu sa baštmicima drugih religijskih, kulturnih i civilizacijskih opredjeljenja lsvjetogleda. U nas u Bosni je plauzibilan primjer takovrsnog dokumenta čuvena Ahdnama koju je izdao sultan Mehmed Fatih franjevcima u Bosni, dokument se i danas Čuva kao osebujan dragulj franjevačkog blaga u samostanu u Fojnici. Ni osam stoljeća vremenskoga raspona od Medinske Povelje do bosanske Ahdname nije niti u jednom segmentu promijenilo bilo Šta u strategiji muslimanskog razvijanja i njegovanja kulture tolerancije i kulture dijaloga spram drugih i drugačijih ideja, kultura, religijskih tradicija i civilizacijskih tokova s kojima su muslimani dolazili u posredan ili neposredan doticaj. No, ono što posebno mora zadiviti nepristrasna istražitelja ovog fenomena diljem muslimanskog svijeta, a osobito ovdje u Bosni, jest to da muslimanski puk u svom višestoljetnom opstojanju na prostorima Balkana svjesno ili nesvjesno iskazivao je visok stupanj tolerantnosti i suživota s drugima do fatalnosti, do samouništenja. Treba li posebno isticati tragičnu činjenicu o deset genocida učinjenih nad bosanskim muslimanima, genocida sa posljedicama fizičke i duhovne naravi sa gotovo kozmičkim razmjerima? U jednom profinjenijem analitičkom pregnuću jasno bi se pokazalo da je svaki od tih deset genocida, načinjenih u vremenskom rasponu od jedva nekih stotinu i pedeset godina, rezultat njihovog tolerantnog ih takozvanog komšijskog odnosa kojeg su muslimani u Bosni do perfekcije iskazivali i očitovali prema svojim nemuslimanskim susjedima. Tragična agresija na Bosnu i bosanske muslimane — Bošnjake je posvjedočila i onu tužnu činjenicu da su materijalni tragovi religijske kulture i civilizacije nemus-limana u Bosni ostali jedino sačuvani na onim komadićima raskomadanog bosankog tla na kojima je stajao joŠ nepokoreni bošnjački populus, dočim materijalni tragovi bošnjačke religijske kulture su do temelja uništeni ili, u slučaju daje neki od njih uopće preživio, na najne-tolerantmji način stavljeni pod religijsko znakovlje kršćanstva u njegovoj istočnoj ili zapadnoj inačici.

Odgajani na vječnim načelima i vrijednosnim poučci-ma islamske vjere, prema kojoj je pregnuće da se spasi i do punine odnjeguje jedan ljudski primjerak ravno svekozmičkom spasenju i jednako spasenju i očuvanju cijele ljudske civilizacije, a uljudan i solidaran odnos sa bližnjim, svejedno kojem kulturnom, civilizacijskom ih religijskom krugu taj bližnji pripadao, odnos sa bližnjim koji u sebi nosi istu onu primordijalnu ademovsku narav koju je Duh Božiji zasadio u svako ljudsko biče, jednak je najvišem stupnju ispovijedanja vjere kao vlastitog duhovnog, egzistencijalnog i moralnog čina, i također je jednak onom što zovemo krajnjim samos-pasemem i samousavršenjem — tako, dakle, odgajani muslimani nikada nisu bili kadri u svojoj dugoj povijesti, ovdje u Bosni ili drugdje u islamskom svijetu, izvršiti to što se zove genocidom, fašizmom, rasizmom, inkvizicijom i tome slično. A da su ustali protiv naloga vlastite vjere, sigurno bi svojim susjedima učinili isto ono Što su ovi njima učinili, ne jednom već deset puta, a svaki put uz novu ubilačku strategiju, genocidnu tehnologiju i filozofiju. Na svaku muslimansku povelju o ljudskim pravima i osobito pravima onih s kojima muslimani žive u većini ili u manjim, na svaku povelju koja je za muslimane i njihove vladare bila cjelodnevna životna zapovijed, a za nemuslimanske podanike u muslimanskoj državi neporecivi i neosporni garant njihove samosvojnosti i zaštita njihova svekoliko razudenog "nemushmanskog" bitka, muslimanski susjedi osobito u Bosni odgovarali su "poveljama" druge vrste, onim poveljama, proglasima i ediktima koji su samo garantirali pravo nemuslimanskom življu, a muslimanima su bili namijenjeni kao najava temeljitog klanja, ubijanja i razaranja. Ključna čvorišta rodoslovnog lanca takve jedne ubilačke i netolerantne ideologije koju su lansirali bošnjački susjedi u posljednjih stotinu i pedeset godina predstavljaNačertanije I. Garašanina, Homogena Srbija S. Moljevića, pakt Cvetković-Maček i, najzad, u najnovije vrijeme karađorđevski pregovori Milošević-Tuđman o podjeli Bosne i dokrajčenju Bošnjaka. To su "povelje" koje jedino toleriraju jednonacionalnost, jednoreligioznost, jednokulturalnost i jednoumnost svake vrste. Intenzitet vlastite tolerancije i kulture dijaloga, prema tim dokumentima, mjeri se količinom pokazane i dokazane mržnje, ubijanja, razaranja i zatiranja svega što ne nosi "moj" nacionalni predznak, aromu i pseu-dometafizicki znak. Sto više muslimanske tolerantnosti Bošnjaka prema svojim nemuslimanskirn susjedima, to više netrpeljivosti nemuslimanskih susjeda prema bosanskim muslimanima. Bosanski muslimani su bezuvjetno vjerovali svojim susjedima, poglavito onima koje bi svaki izvorni sveti tekst oslovio "svojim bližnjim", ali njihovi susjedi su koristili njihovo bezuvjetno povjerenje kao dobru priliku da zbrisu sa lica zemlje svoje muslimanske komŠije. Skorašnja krvava zbilja bošnjačke i bosanske povijesti krcata je takvih pokazatelja i svjedočanstava koja su muslimanski susjedi u Bosni i bližem okruženju pljusnuh u lice međunarodnoj zajednici i civiliziranoj Europi, koja se hvasta tekovinama ljudskih prava, sloboda, tolerancije i kulture dijaloga. Da li bi nemuslimanski susjedi u Bosni i njenom bližem okruženju jednako postupili u slučaju da su njihovi nekrščanski susjedi bili neki drugi ljudi, pripadnici neke druge religijske tradicije koja nije ni muslimanska niti kršćanska? Treba li odgovor na to pitanje tražiti u onoj nevjerojatnoj rečenici Samuela Huntingtona koji tvrdi da su muslimani naprosto "neprobavivi" unatoč njihovoj raskošnoj povijesti tolerancije i kulture dijaloga sa drugima i drugačijima? Bi li na isti način prošli i istom genocidu bili izvrgnuti, primjerice, Kinezi da su se našli na mjestu Bošnjaka svaki put kada je nad njima ozbiljivan nesmiljeni genocid, budući da Huntington tvrdi da su jedino muslimani i Kinezi dvije nepoznanice modernome svijetu i da će u budućem sukobu civilizacija muslimansko-taoističko-budističko-konfučijanska tradicija biti na istoj fronti protiv evropsko-kršćansko-židovske civilizacije? Ukoliko cijeli kršćanski svijet misli isto ono što Huntington glasno izgovara u svojoj knjizi Sukob civilizacija, koliko je ondauopće muslimanima dobro da budu tolerantni spram drugih i drugačijih? Smiju li muslimani, ih smije li ijedan narod na kugli zemaljskoj biti tolerantan do mjere vlastitog samouništenja i biti zalogom za sva bjelosvjetska klanja? Da li su, uostalom, muslimane u Bosni zbog njihove neizlječive tolerantnosti, ubijali istinski kršćani, pravi Kristovi nasljednici na Zemlji? Koliko su to uopće bili oni baštinio kršćanske civilizacije koje je opahnula sjenka Isusova svekozniički otkupljujućeg kalvarijskog križa? Sjenka kojega križa se uzdizala već deset puta nad Bosnom i Bošnjacima kroz njihovu krvavu i genocidima penodiziraiui povijest: onog križa sa Golgote iz koga istječe krv ljubavi, oprostai spasenja, ih je to sjenka onog goropadnog, vražijeg, heretičnog križa sa brda Genzim u kojemu se usatono Sotona i doketutickom vradžbuiom se nametnuo suvremenoj kršćanskoj civilizaciji, pa umjesto otkupiteljske krvi koja spašava svijet, on hje krv nedužnu, naročito krv onih koji Isusa, doduše, ne časte kao apsolutnog Sotera, ah snagom vlastite muslimanske vjere poštuju ga i blagoslov Božiji na njega zazivaju kao na onoga koga je čedna mati rodila za radost, nadu i utjehu kvarnome svijetu. Ako su ubo-jice Bošnjaka bili oni koji su krvoproliće počinili u ime onog križa sa brda Gerizim, tad valja konstatirati da je njihov broj tako velik da se Istočna i Zapadna crkva u Bosni imaju zabrinuti kakvu i koliku pastvu posjeduju i u kojoj mjeri i kome one, zapravo, svjedoče Isusovu proročku, kraljevsku i svećeničku duhovnu vlast skladno onom nauku kojemje Isus poučavao svoje apostole. Tim prije se nameće pitanje, snagom onih žrtava što su je umorile ruke "Kristovih ubica", je li Krist uzalud izdahnuo na kalvarijskom knžu i je li Crkva uopće prenijela validan Isusov nauk snagom kojega je do kraja dana svijet naš zemaljski trebao postati kraljevstvom Duha Božijega u kojemu će se zajedno igrati i pod hladovinom zajedničke sinapk^Maćutu plandovati vuk i janje, lav i gazela? Ne moramo posebno ni postavljati pitanje: ko koga danas, zacijelo, treba učiti toleranciji, religijskom, kulturnom i civilizacijskom dijalogu, i istini one vječne religije o tome daje RogoBvijek&htia svijet različitosti i da je na čovjeku da taj svijet različitosti usčuva i odnjeguje do punine? Dlanovi naših ruku, okrenuti spram Lica Božijeg o Danu ustajanja na život vječni, jasno će pokazati koje ruke su takav svijet njegovale, a koje su ga razarale i iz njega brisale različito otisnute tragove Duha Božijeg, čiji nijedan korak, dok je pirio svijetom, ondje predumišljaj no nije ostavio nijedan posve isti trag niti ijedan isti oblik razumne i nerazumne naravi svih stvorenja


Bismillah !

We alejkumu selam brate !

Halali, ali nesto sam izabrao, pa vidi ovo :

tipične uricijacijske priče


smislu neumitnog egzistencijalnog naloga i onoga što jest rauion d'etre ljudskoga postojanja


zasvodnica čija metafizička nužnost čini mogućom i smislenom otkonomiju spasenja i mesijanskog nadama svjetske historije


nego je posvjedočuje snagom svekozmičke lilurgeia-e. {mydte-ruun liturgtcuni) čije duhovne jeke dopiru sa svih oltara/ touhraba svekozmičke obodnice


Ta nadnaravno-naravna samosnošljivost Duha Božijeg prema sebi samome na svakoj razini njegova samorasknljujučeg Bitka je jasno posvjedočena znakovima, perikopama i stilskim figurama njegove metajezične i svetojezične oglašenosti, u vremenitim dimenzijama njegove metakozmičnosti, hijerokozmičnosti, makro i mikrokozmičnosti, i to jednodobno u vremenskim inačicama svekozmičke ili makrokozmičke duše (zaman katbif) i mikrokozmičke ili hnerokozmičke duše (zaman latlf), unutar svekolikih svetogeografskih i svetopovijesmh čvorišta spacijalizira-jućeg vremena (makan inalakuti) i temporalizirajućeg prostora Riječi Božije (makan mulklaw(fiuijawi)? Apso-lutizirajuče i totalizirajuće savršenstvo njegova povrh-bitka {{viujud inutlacf) i teokozmički savršeno obnažene


Takovrsan nalog božanske Mudrosti i Volje ne samo da predstavlja neizbježan i neodoljiv metafizički nalog Duha Božijeg, već izražava vrhunski oblik tolerantnosti, čije korijenje počiva u kraljevstvu Duha Božijeg, a njeno sjemenje i potpuni egzistencijelni rast i razrastanje se usredotočuje u čvorišni prostor Čovjekove muslimanske intime


itd.itd.

E hajde ti sad brate moj dovedi jednog dena pa da mu ovaj ciko odrzi predavanje i na kraju pitaj naseg finog bosanskog dedu ocemu je bilo predavanje ?

User avatar
Fair Life
Posts: 14269
Joined: 02/03/2004 00:00

Post by Fair Life » 31/10/2005 06:25

abdulmelik wrote:(...)
Resad Hafizovic je , uz Enesa karica, najvise pozicionirani sufijski orijentirani alim u Bosni i Hercegovini !
Kao prvi musliman, zavrsio je katolicki teoloski fakultet u Zagrebu, i zbog toga je jako cijenjen u kjafirskim krugovima , cime se bas i ne bi trebao ponosit.
(...)

Tema je u vezi tolerancije... abdulmelik. Eh...

Rjecnik stranih rijeci i izraza u ruke i polako... ako ti je tesko razumjeti. Ili... promjeni dosadasnju svoju 'lektiru' i citajuci obogati svoj rjecnik.

Trece ti nema.

PS__I Resad Hafizovic... i Enes Karic govore i pisu onima koji ih mogu razumjeti.

zlata
Posts: 2680
Joined: 06/09/2002 00:00

Post by zlata » 31/10/2005 06:39

Je'l'to Enes Karic....post'o katolik? Kakva je frka? Studir'o s'katolicima? Ne smi' coek znati...sta kafiri uce i misle? :? :P Valjda je zato manje musliman...sto mozda vise zna? :kravata: Volim i cijenim pametne, dobrocudne ljude, sirokih vidika, koji ih jos vise prosire svojim trudom, kroz skolstvo, znanje, nauk. Zato treba veliki duh... i ljudskost. :thumbup: :kiss: Mashalla!

User avatar
Fair Life
Posts: 14269
Joined: 02/03/2004 00:00

Post by Fair Life » 31/10/2005 07:23

zlata wrote:... :kiss: Mashalla!

Image

Image

nebi
Posts: 1755
Joined: 27/10/2004 23:55

Post by nebi » 31/10/2005 08:29

abdulmelik,ako si vec bradica-bermudica(tvoj problem)...bar se potrudi da ne politiziras temu.Ovo gore je bila "fetwa",nesto u stilu "ko nije za Cerica,taj je kjafir".

User avatar
black
Posts: 15220
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje
Has thanked: 1 time
Been thanked: 7 times

Post by black » 31/10/2005 13:12

Sve su religije, u teoriji i u svojim spisima, religije tolerancije, sigurnosti i mira. Problem je što ih praksa uglavnom demantira. Ipak, za islam je jedna stvar karakteristična. U svom zlatnom dobu, u prvih sedam stoljeća, islam je spojio istinsku religioznost s fascinantnim znanstvenim i ukupnim civilizacijskim napretkom. U tih sedam stoljeća (grubo govoreći, od 7. do 14. stoljeća anno domini) islamska je civilizacija bila najprosperitetnija na planeti.Davno je rečeno da evropske renesanse ne bi ni bilo bez islama te da su muslimani kroz mračni srednji vijek prenijeli baklju antike. Gotovo da nije bilo naučne oblasti koja u to vrijeme među muslimanima nije cvjetala. Krenimo, recimo, od astronomije, koju su muslimani klasičnog razdoblja smatrali najplemenitijom znanošću. Muslimanski astronomi tog vremena najprije se bave potvrđivanjem i ispravljanjem Ptolomejevih tablica. Zatim slijedi čitav niz i danas značajnih otkrića. Najavljena al-azharska web stranica bit će nezamisliva bez rukopisa Jahje ibn abi Mansura, Farganija, Battinija, Ibn Junusa, Zarkalija ili Nasir al-Din al-Tusija.
Naročito veliki doprinos islam je ostvario na polju medicine. Ostvareni su bitni pomaci na poljima kirurgije i oftamologije te organizacije bolnica. Smatra se da su muslimani među prvima koristili anesteziju. Kao anestetik korišten je opijum, koji se ponekad miješao s vinom. Prvo veliko ime muslimanske medicine bio je Razi, na Zapadu uglavnom poznat kao Rhazes. Smatra se da je Razi napisao preko dvije stotine knjiga, od toga oko stotinu medicinskih.Vjerovatno najznamenitiji muslimanski naučnik uopće, renesansna ličnost prije renesanse, nevjerovatno svestrana osobnost razmjerno kratkog života, čovjek koji se istakao skoro u svemu pa i u medicini, bio je Ibn Sina, na Zapadu uglavnom poznat kao Avicena (980-1037. AD). Autor oko 170 knjiga, medicinu je naročito zadužio svojim Medicinskim kanonom, koji je od 12. do 17. stoljeća u Evropi bio glavna liječnička literatura. U medicini se Avicena među ostalim istakao proučavanjem tuberkuloze, kožnih bolesti te čak i mentalnih oboljenja. U filozofiji, Avicena je upamćen kao aristotelijanac, za razliku od većine njegovih muslimanskih prethodnika, koji bi se mogli prozvati neoplatonistima.
Uz ime Avicenino obično se spominje i filozof što je na Zapadu poznatiji nego među muslimanima. Zvao se Ibn Rušd, a na Zapadu je poznatiji kao Averroes (1126-1198). I Averroes je bio renesansno svestran: bavio se pravom, medicinom, matematikom, filozofijom te - kako bi Goetheov Faust kazao - avaj, teologijom. Jedno vrijeme bio je liječnik kalifu Abu Jakub Jusufu, no najpoznatiji je ipak kao filozof.Bio je najveći aristotelijanac među muslimanskim filozofima. Slično Tomi Akvinskom, smatrao je da se postojanje Boga može dokazati razumom nezavisno od otkrovenja. Zato se Averroes suprotstavio Al-Gazaliju i njegovoj knjizi Uništenje filozofa uzvrativši mu knjigom Uništenje uništenja. Bertrand Russel tvrdi da je Averroes značajniji za kršćansku negoli za muslimansku filozofiju. Već početkom 13. stoljeća Michael Scott mu je preveo djela na latinski. Njegov uticaj u Evropi bio je ogroman. Čitava skupina slobodnih mislilaca nazivala se averoistima. A imao je mnogo poštovalaca među franjevcima i na Pariškom univerzitetu.
Usuđujem se reći da su u najvećem dijelu 20. stoljeća evropski muslimani, bosanski muslimani, u islamskom svijetu bili najveći baštinici tradicije klasičnog razdoblja islama, najveći baštinici tolerancije i primjene nauke. Nažalost, u posljednjih deset godina dobrim su dijelom krenuli od tolerancije ka talibanizaciji. Usvajaju se retrogradne ideje iz najretrogradnijih dijelova svijeta, književnici i fariseji rone krokodilske suze.

abdulmelik
Posts: 67
Joined: 29/10/2005 22:00
Location: sarajevo

Post by abdulmelik » 31/10/2005 16:17

Ne, NEBI . Nije ovo nikakva fetwa ni za Karica, ni za Cerica, ni za Hafizovica !!!

Ovo je samo vapaj za jednostavnoscu kojom se islam odlikuje ( Kuran Casni mogu citati svi ljudi, a ne samo Kariceva i Hafizoviceva elita , a Gospodar Svjetova mu autor ) i jednostavnosti govora Allahovog Poalanika s.a.w.s kojom nas je poducio vjeri bez da mi je moj pradedo morao na fakultet ili akademiji krenut !
Jer to covjek ne bi mogao, posto je jedva za hljeb imao , a onda bi ostao bez islama !

Molim Allaha s.w.t da nasem Ummetu posalje ljude koji ce govoriti jednostvanim govorom, kojeg ce moci razumiti i radnici i intelektualci, i djeca i starci, koji ce nas poducavati nasoj vjeri, a ne grckoj filozofiji i slicnim nakaradnim idejama !

Amin

nebi
Posts: 1755
Joined: 27/10/2004 23:55

Post by nebi » 31/10/2005 16:26

abdulmelik wrote:Ne, NEBI . Nije ovo nikakva fetwa ni za Karica, ni za Cerica, ni za Hafizovica !!!

Ovo je samo vapaj za jednostavnoscu kojom se islam odlikuje ( Kuran Casni mogu citati svi ljudi, a ne samo Kariceva i Hafizoviceva elita , a Gospodar Svjetova mu autor ) i jednostavnosti govora Allahovog Poalanika s.a.w.s kojom nas je poducio vjeri bez da mi je moj pradedo morao na fakultet ili akademiji krenut !
Jer to covjek ne bi mogao, posto je jedva za hljeb imao , a onda bi ostao bez islama !

Molim Allaha s.w.t da nasem Ummetu posalje ljude koji ce govoriti jednostvanim govorom, kojeg ce moci razumiti i radnici i intelektualci, i djeca i starci, koji ce nas poducavati nasoj vjeri, a ne grckoj filozofiji i slicnim nakaradnim idejama !

Amin


Mislim da si ti nesto pomijesao jednostavnost sa neukoscu.Inace,kambodzanski komunisti sa Pol Potom su htjeli da uvedu drustvo neukih:tu je vrlina bila ne znati citati ni pisati,o visem obrazovanju da ne govorimo.
A u islamu,kao i u svakoj drugoj vjeri,imas i obrazovanih i manje obrazovanih.Hvala Allahu,i kod nas ima dovoljno obrazovanih ljudi koji razumiju ovakve tekstove.Ja licno bih bio uvrijedjen ako bi autor pokusao da mi objasni nesto u stilu ilmihala za prvi stepen vjeronauke.

P.S. Kur'an casni mogu citati svi...ali ga ne mogu svi razumjeti.Smatras li da bi tumacenje Kur'ana(sa svim mogucim konsekvencama) trebalo povjeriti nekom beduinu koji jedva zna citati i pisati?

User avatar
danas
Posts: 18821
Joined: 11/03/2005 19:40
Location: 10th circle...

Post by danas » 31/10/2005 17:01

@black:
da li si ti napisao ovaj drugi tekst?

nebi
Posts: 1755
Joined: 27/10/2004 23:55

Post by nebi » 31/10/2005 17:15

Sahbaz wrote:
Sve su religije, u teoriji i u svojim spisima, religije tolerancije, sigurnosti i mira.

Da...to svaka religija tvrdi za sebe, no stvari su malo drugacije.

Svaka religija pretpostavlja da ima monopol na apsolutnu istinu. To joj u osnovi onemogucava da tolerise drugacije misljenje.

U praksi religije trpe razlike onliko koliko im je tumacenje felksibilno, tj. zavisno koliko je svaki pojedinac uzeo stvari iz neke religije, a koliko zanemario...i zavisno koliko taj pojedinac moze/zeli da utice na stanje stvari.


Interesantno misljenje.....u svakom slucaju,dobra osnova za dijalog.

digger
Posts: 2935
Joined: 03/12/2004 02:10
Location: blizina Toronta

Post by digger » 31/10/2005 17:18

black wrote:"Istinski musliman je samo onaj koji ne uznemirava druge ljude jezikom svojim i postupkom svojim."(hadis).


Sve sto Resid napisa (priznajem, brzo sam odustao od citanja--ubi brate), mogao je da citira naslov. Ne znam sto se dalje trudio da zakukulja temu koju ce u cijelosti procitati i shvatiti samo par vjerskih teoreticara.

Naslov stoji i to bez obzira da li je u pitanju islam ili neka druga vjera.

Lika
Posts: 188
Joined: 03/10/2005 16:19

Post by Lika » 31/10/2005 17:23

Aman abdukmekik pa ti uzeo za pravo komentarisat Resida Hafizovica, jos i priznajes da nerazumijes sta pise, momak stvarno imas problema.

Opusti se malo, ohladi ba....
:zzzz:

Sarafcina
Posts: 2260
Joined: 19/09/2005 00:59

Post by Sarafcina » 31/10/2005 18:01

A wrote:
digger wrote:
black wrote:"Istinski musliman je samo onaj koji ne uznemirava druge ljude jezikom svojim i postupkom svojim."(hadis).

Sve sto Resid napisa (priznajem, brzo sam odustao od citanja--ubi brate), mogao je da citira naslov. Ne znam sto se dalje trudio da zakukulja temu koju ce u cijelosti procitati i shvatiti samo par vjerskih teoreticara.

Naslov stoji i to bez obzira da li je u pitanju islam ili neka druga vjera.

Diggeru, pa ti upravo priznade da ti je tekst pretezak :shock: , haman ispasces neuk i glup kao Abdukmekik :oops:
... i ja, koja, skunjeno priznajem, ne stigoh dalje od pete recenice :roll:
Imam i rijecnik stranih rijeci, imam i neke skole i nesto malo pameti, al' dzaba :-?



niko nije rekao za koga je taj tekst pisan ;), vec udarili na tog Hafizovica ... ;)
ne vidim ni razloga zasto bi trebao da bude svima (ukljucujuci i mene) razumljiv ;)
Pa i fiziku, kada sam je strebao :D, uzmes malo od lamije malo epifanova malo muje malo sulje .... ;)

shery
Posts: 22
Joined: 19/07/2004 07:47

Post by shery » 31/10/2005 18:10

Sarafcina wrote:
A wrote:
digger wrote:
black wrote:"Istinski musliman je samo onaj koji ne uznemirava druge ljude jezikom svojim i postupkom svojim."(hadis).

Sve sto Resid napisa (priznajem, brzo sam odustao od citanja--ubi brate), mogao je da citira naslov. Ne znam sto se dalje trudio da zakukulja temu koju ce u cijelosti procitati i shvatiti samo par vjerskih teoreticara.

Naslov stoji i to bez obzira da li je u pitanju islam ili neka druga vjera.

Diggeru, pa ti upravo priznade da ti je tekst pretezak :shock: , haman ispasces neuk i glup kao Abdukmekik :oops:
... i ja, koja, skunjeno priznajem, ne stigoh dalje od pete recenice :roll:
Imam i rijecnik stranih rijeci, imam i neke skole i nesto malo pameti, al' dzaba :-?



niko nije rekao za koga je taj tekst pisan ;), vec udarili na tog Hafizovica ... ;)
ne vidim ni razloga zasto bi trebao da bude svima (ukljucujuci i mene) razumljiv ;)
Pa i fiziku, kada sam je strebao :D, uzmes malo od lamije malo epifanova malo muje malo sulje .... ;)



:-) :D :D :D

User avatar
danas
Posts: 18821
Joined: 11/03/2005 19:40
Location: 10th circle...

Post by danas » 31/10/2005 18:12

eh, sarafcina... :D :D :D
jos i kad ti ne bi non-stop namigivao :wink: :lol: :lol: :lol:

Sarafcina
Posts: 2260
Joined: 19/09/2005 00:59

Post by Sarafcina » 31/10/2005 18:15

danas wrote:eh, sarafcina... :D :D :D
jos i kad ti ne bi non-stop namigivao :wink: :lol: :lol: :lol:


onda bi me poceli uzimati za ozbiljno ;)
:D a to ne bi valjalo ;) :P

Kwaheri
Posts: 3290
Joined: 30/04/2004 12:33

Post by Kwaheri » 31/10/2005 19:29

A wrote:
digger wrote:
black wrote:"Istinski musliman je samo onaj koji ne uznemirava druge ljude jezikom svojim i postupkom svojim."(hadis).

Sve sto Resid napisa (priznajem, brzo sam odustao od citanja--ubi brate), mogao je da citira naslov. Ne znam sto se dalje trudio da zakukulja temu koju ce u cijelosti procitati i shvatiti samo par vjerskih teoreticara.

Naslov stoji i to bez obzira da li je u pitanju islam ili neka druga vjera.

Diggeru, pa ti upravo priznade da ti je tekst pretezak :shock: , haman ispasces neuk i glup kao Abdukmekik :oops:
... i ja, koja, skunjeno priznajem, ne stigoh dalje od pete recenice :roll:
Imam i rijecnik stranih rijeci, imam i neke skole i nesto malo pameti, al' dzaba :-?


A...
culi ste za strucnu literaturu...kao sto Sarafcina nagovijesti...njegovi tekstovi i nisu namijenjeni siroj citalackoj publici...
...mozda je prejako poredjenje...ali razumijete li svi Heideggera?
:D

User avatar
Fair Life
Posts: 14269
Joined: 02/03/2004 00:00

Post by Fair Life » 31/10/2005 20:27

zena wrote:culi ste za strucnu literaturu...kao sto Sarafcina nagovijesti...njegovi tekstovi i nisu namijenjeni siroj citalackoj publici...
...mozda je prejako poredjenje...ali razumijete li svi Heideggera?
:D

Bravo!!

Dugo te nije bilo?

PS__Image

Post Reply